OSVRT NA BLEIBURŠKU PROPOVIJED BISKUPA UZINIĆA 2014

2014-05-24

POMIRENJE I OPSTANAK HRVATSKE MOGUĆI SU SAMO UZ POBJEDU DRŽAVOTVORNE POLITIKE!

OSVRT NA BLEIBURŠKU PROPOVIJED DUBROVAČKOG BISKUPA MATE UZINIĆA 2014.

 

Povodom 69. godišnjicu Bleiburške tragedije u subotu 17. svibnja 2014. je na bleiburškom polju održan Spomen na žrtve ove tragedije. Organizator je bio Počasni bleiburški vod, a suorganizator u liturgijskom dijelu u ime Hrvatske biskupske konferencije i BK BiH Ured za hrvatsku inozemnu pastvu. Uz nazočnost mnoštva vjernika i nekoliko prigodnih govora Spomen je održan pod pokroviteljstvom desetak hrvatskih županija, jer je vladajuća lijevo-liberalna koalicija ovom Spomenu uskratila pokroviteljstvo Sabora. Euharistiju je predvodio dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić u zajedništvu s ravnateljem Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu fra Josipom Bebićem i asistenciju više svećenika. Pjevao je katedralni zbor sv. Duje iz Split pod ravnanjem don Šime Marovića uz oguljašku pratnju s. Mirte Skopljanac-Mačine, ministrirali su ministranti Hrvatske katoličke misije Ljubljana pod vodstvom svog dušobrižnika Marka Prpe.Molitvu za žrtve islamske vjeroispovijesti izrekao je imam iz Gunje Idriz ef. Bešić.

Pozdravne govore su uputili: u ime pokrovitelja, župan splitsko-dalmatinski Zlatko Ževrnja; u ime hrvatskog naroda iz BiH, predsjednik Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Dragan Čovoć; zastupnica u austrijskom saveznom parlamentu u Beču i predsjednica udruge prognanih Volksdeutscher-a u Austriji gđa. Anneliese Kitzmüler i predstavnik PBV-a, glasnogovornik Ante Kutleša.

Na početku svoje propovijedi dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić je podsjetio da se svibanj 1945. godine u svjetskoj povijesti pamti po završetku Drugog svjetskog rata u Europi, a u „Hrvatskoj se taj mjesec pamti i kao mjesec pokolja nevinih ljudi kojima spomen čuva ovo mjesto, a čije su kosti posijane diljem Slovenije, Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije…“ 1

Prema njemu Republika Hrvatska se nalazi u dramatičnoj krizi koja svoje korijene ima ne samo u korupciji, kriminalu, nesnalaženju i nespretnosti, nego i u neprevladanim ideološkim sukobima iz prošlosti, dvjema povijesnim istinama, Bleiburgu i Jasenovcu kao simbolima stradanja.

„I zapravo, ključni problem je to“, kaže msgr. Uzinić, „što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj, kako nam to zorno pokazuje primjer Vukovara i Knina.“ Bez  objektivnog odnosa prema vlastitoj prošlosti „nemoguće je imati ispravan stav prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti. Nastavit ćemo se i dalje dijeliti i, ovisno o stranama na kojima se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove.“ Ponovo ćemo se zatvoriti u sebične interese, „udbaške ili ustaške, svejedno“, što će nam, naravno, škoditi.

 Do objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti možemo doći ako budemo sposobni „vidjeti ne samo 'svoje' žrtve' i 'tuđe' zločine, nego i 'svoje' zločine i 'tuđe' žrtve.“ Rješenje situacije u kojoj se nalazimo msgr. Uzinić pronalazi u dvije riječi ili dva načela: načelu istine i načelu oprosta, koje je tijekom svoje propovijedi i obrazložio.  

Nakon toga je odgovorne pozvao na veći trud oko utvrđivanja istine, osudu svih zločina, jednako poštovanje prema svim žrtvama te uputio svoju temeljnu poruku s ovog skupa: „Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao na sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre! I svi zajedno prionimo oko toga da se suočimo s problemima sadašnjosti, kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost.“ 

Sličan poziv na pomirenje ustaških i partizanskih sinova i na politiku pomirenja  uputio je puno prije Franjo Tuđman. Msgr. Uzinić se nije osvrnuo na dobre i loše posljedice već 25-godišnjeg iskustva politike pomirenja predsjednika Franje Tuđmana, koju je on zastupao i provodio od osnutka Hrvatske demokratske zajednice. U međuvremenu se vodio Domovinski rat sa svim svojim posljedicama, provedena je privatizacija, dogodilo se bogaćenje sadašnjih bogataša, životarenje i siromašenje nekih drugih… Politika pomirenja nije Hrvatima donijela samo dobro, mnoge negativne pojave su posljedice loše shvaćene i na krivi način provedene politike pomirenja.

 

JASENOVAC

Govoreći o žrtvama Jasenovca, msgr. Uzinić nije napravio razliku između istine o Jasenovcu i antihrvatskog mita o Jasenovcu; nije napravio razliku između onih koji traže istinu i onih koji zlonamjerno šire laži. Hrvatski narod nije bio samo žrtva fizičkog nasilja i zločina, nego je bio i žrtva neprijateljske promidžbe, crnih legendi, laži i antihrvatskih mitova koji su poticali nasilje i zločine nad hrvatskim narodom. I to su bolne rane. Govoriti o Jasenovcu na bleiburškom polju, a ne spomenuti da ga je antihrvatska promidžba pretvorila u mit i optužnicu za opravdanje genocida nad hrvatskim narodom, ne ostavlja dobar dojam. Prema nekim svjedočanstvima i nekim povjesničarima Jasenovac je poslije Drugog svjetskog rata radio kao partizanski logor u kojem su ubijani hrvatski zarobljenici. Stvaranje antihrvatskog mita od takvog mjesta prokazuje moralnu izopačenost pobjednika Drugog svjetskog rata. Treba li hrvatski katolički biskup na bleiburškom polju govoriti o Jasenovcu, a na spomenuti  hrvatske jasenovačke žrtve?  Mi Hrvati smo se već navikli na činjenicu da su žrtve jednake, ako nisu naše, ako nisu hrvatske.  Isusovac Vladimir Horvat o Jasenovcu kaže „da je logor Jasenovac bio radni logor, sa svojom administracijom. Pa je tako bilo zapisano tko je sve kroz logor prošao, kako ušao i kako izašao, odnosno umro ili kažnjen u logoru. Logor je nastao na drvnoj industriji i industriji ljevaonice crkvenih zvona, pa se proširio u svojoj radnoj aktivnosti na izradu pušaka, prve hrvatske strojnice, kao i izradu određenih zrakoplovnih dijelova za njemačku tvrtku Steier. Za svu tu proizvodnju potrebna je bila radna snaga, koja je u logoru bila dobro hranjena kako bi mogla kvalitetno proizvoditi, imala je zdravstvenu zaštitu, liječnika, zubara, postojala je i razonoda, igrao se nogomet i održavale glazbene priredbe. Dakle logor nije bio namijenjen istrebljivanju, već za proizvodnju u kojoj su radili kažnjenici. Sve to posve je različito od onoga kako su kasnije logor opisivali oni koji su htjeli stigmatizirati NDH i nametali neistinu da je logor bio koncentracijski i za istrebljenje nepoželjnih rasa i nacionalnosti.

Poslije rata se stvari u logoru mijenjaju, ali se logor nije ukinuo rekao je p. dr. Horvat. Ustvrdio je da se od partizana logor nastavio koristiti kao sabirni za zarobljenike s križnog puta i za likvidiranje protivnika Titovog režima. Strojevi za proizvodnju su odseljeni u Srbiju, a logor se po komunistima koristi kao mjesto odmazde. Postoje dokazi o tome, pa i oni da se pri radnim akcijama u '60-tim godinama, naišlo na ostatke žrtava čiji su predmeti ukazali da se radi o ostacima hrvatskih vojnika, kao i slavonskih civila. Dr. Vladimir Horvat je zaključuje kako su postojala tri logora Jasenovac. Objašnjenje o tom nazivu može se pročitati u njegovim prilozima u Glasu Koncila koji izlaze kao feljton pod nazivom 'Istina o tri Jasenovačka logora'“.2

Mladen Ivezić: Možda je najdojmljiviji onaj događaj iz 1942. kada su ustaše u logoru Jasenovac strijeljali 10 svojih kolega čuvara, zbog pronevjere i šverca. Njihovi su se grobovi nalazili u središtu logora, zbog opomene, kako bi idući novi čuvari nad tim grobovima prisezali na poštenje i upozorenje na kaznu zloporabe svog položaja…“ 3

 

TKO SU USTAŠKI SINOVI?

Jesu li ustaški sinovi sadašnjeg političkog jezika  tjelesni potomci pripadnika ustaških postrojbi i dužnosnika, ili su to simbolično gledajući politički potomci svih onih koji su bili za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ili su to možda predstavnici sadašnje državotvorne, suverenističke politike?  Etiketu ustaše je lakše dobiti nego čašu hladne vode.Tjelesni ustaški sinovi nigdje nisu istupili kao neka posebna politička skupina. Jednom je Franjo Tuđman u Saboru RH izjavio da je za Nezavisnu Državu Hrvatsku bila većina Hrvata, a slično je priznanje izrekao i kardinal Stepinac pred komunističkim sudom kad je rekao da se hrvatski narod plebiscitarno izjasnio za svoju državu i da bi on sam sebe smatrao ništarijom kad ne bi osjetio bilo svog naroda koji je bio rob u Jugoslaviji. Samo se uvjetno i simbolično može reći da su za Nezavisnu državu hrvatsku bile samo ustaše. Sumnjam da su tjelesni ustaški sinovi i njihov sukob s partizanskim sinovima uzrok podjela u hrvatskom narodu.

 

DIJELE LI HRVATSKU USTAŠKI I PARTIZANSKI SINOVI, ILI HRVATE DIJELE

OBJEKTIVNI PROBLEMI I RAZLIČITE POLITIKE?

Tjelesna djeca ustaša i partizana nisu po nikakvom mehanizmu nužno na suprotnim stranama i neprijatelji jedni drugima, a nisu to niti u stvarnosti. Može li se reći da su Hrvati na svojim radnim mjestima, zabavama, igralištima, u crkvama, školama itd. neprijatelji jedni drugima za to što su djeca ustaša i partizana. Ja to ne bi rekao. Kad momci traže djevojke ili djevojke biraju momke biraju li tada po ustaško-partizanskoj liniji. Ne bih rekao. Sve je to daleko od obične svakodnevnice. U tom kontekstu pozivanje na završetak Drugog svjetskog rata je suvišno. Novi životni, društveni i politički problemi traže nova rješenja i opredjeljenja. Ustaški i partizanski sinovi su često na istoj strani, za iste ciljeve. Može li se s pravom reći da se braniteljska populacija po pitanju ćirilice u Vukovaru dijeli na ustaške i partizanske sinove?  Da li  se po pitanju ulaska u EU hrvatski narod dijelio po liniji ustaških i partizanskih sinova? 

 

PARTIZANI, KOMUNISTI I SLOBODNI ZIDARI

Mnogi partizani su bili silom mobilizirani civili, mnogi su bili zarobljeni domobrani, mnogi su bili četnici.  Msgr. Uzinić ne pravi razliku između komunista i partizana. Komunizam je bio neka vrsta ratoborne bezbožne religije materijalističkog nazora. Kad je Lenjin svoje komuniste/boljševike doveo na vlast: „Boljševizam je Katoličku crkvu gledao i progonio kao glavnog neprijatelja“,4 tvrdi pisat Crkvene povijesti August Schuchert.* Usprkos progonima i žrtvama komunisti u hrvatskom narodu nisu uspjeli uništiti niti Katoličku crkvu niti narod preodgojiti u nevjernike. Da pokušaji preodgoja nisu bezazleni pokazuje nam primjer nekad katoličke Francuske: „Ovdje je antiklerikalno i laicističko učiteljstvo pod slobodnozidarskim vodstvom u Ministarstvu kulture postiglo svoj žalosni cilj u francuskom narodu putem sustavnog prosvjetiteljskog rada sve do posljednjeg sela. U Francuskoj je laicistička škola uništila vjeru u narodu.“ 5

 Braneći svoju slobodu, Hrvati su kroz svoju povijest ujedno branili svoju vjeru i svoju kulturu. Zato su se antikomunistički gerilci nakon drugog svjetskog rata počeli nazivati križarima. Niti u Drugom svjetskom ratu ustaše nisu postojale radi ustaštva, nego radi očuvanja i obrane hrvatske državne nezavisnosti, a partizani nisu mobilizirani radi partizanstva, nego radi obnove Jugoslavije pod komunističkim vodstvom. Dok postoje suprotstavljeni politički ciljevi, govor o pomirenju i pomirenje u političkoj areni je moguće ako je moguće izmirenje ciljeva.

 

PREGRUPIRANJE SNAGA

Nakon propasti komunizma i Jugoslavije, došlo je do pregrupiranja na političkoj i društvenoj pozornici. Ne gledajući čiji je tko sin, nove elite se sukobljavaju oko više ili manje važnih pitanja. Pri tom se često, radi svoje djelotvornosti u rušenju ugleda protivnicima, koriste stare isprobane fraze i etikete kao što su fašist, nacist itd., iako ti izrazi u novim okolnostima mijenjaju značenje.

Msgr. Uzinić u svojoj propovijedi nije spominjao različite i nepomirljive političke ciljeve sukobljenih strana niti u Drugom svjetskom ratu, niti u sadašnjem vremenu. Što danas znači političko pomirenje i kako o njemu govoriti ako neki politički ciljevi trenutnih političkih vrhuški ne samo da izazivaju krize, nego mogu, ako se provedu do kraja, upropastiti narod i državu? No, tu se više ne radi o onom pomirenju iz prošlosti, nego o trenutnoj borbi na političkoj pozornici.

 

ANTIHRVATSKA POLITIKA PROIZVODI „USTAŠE“

„No ne treba podcijeniti opasnost od moćnih i dobro raspoređenih protuhrvatskih snaga, koje upravo kriminalizacijom vukovarskih branitelja žele promijeniti povijest, stalno izmišljaju ustaštvo i stalno pokušavaju branitelje prikazati kao nastavak ustaške politike, a Hrvatsku kao zmijsku dolinu u kojoj su Srbi stalno izloženi smrtnoj opasnosti“ 6, kaže Zdravko Tomacu, koji predsjednika Josipovića i premijera Milanovića upozrava da nisu svjesni štetne dalekosežnosti svojih izjava o navodnoj ustaškoj opasnosti. „Predsjednik Josipović i premijer Milanović nisu svjesni da govorima u kojima svuda vide ustaše i opasnost od obnove zla zapravo promiču velikosrpske krivotvorine i strategiju koja je cjelovito izražena monstruoznim optužbama u Haagu da je današnja Hrvatska nasljednica Pavelićeve NDH i da je srpski narod desetljećima izložen stalnom ponavljanju hrvatskih genocida te da je Jasenovac samo jedan od genocida u tom nizu, koji se nastavio i Olujom kao najvećim etničkim čišćenjem i zločinom nakon Drugoga svjetskog rata.“.7

U Zagrebu je nedavno osnovana „Antfašistička liga“ koja je podizanje spomenika poginulim braniteljima IX. bojne HOS-a u Splitu proglasila fašizmom. „Ti se ljudi ne mogu pomiriti sa slobodom generala i pobjedom Hrvatske u Haagu“, tvrdi Ivica Marijačić, „Nakon što su izvrnuli istinu o Drugom svjetskom ratu, sada isto žele i o Domovinskom i pišu da je pokolj hrvatskih policajaca u Borovu izazvala hrvatska strana. U svemu tome pokazuju zapanjujuću agresivnost pa preko naslovnica svojih novina srpom kolju vrat pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu, a splitski gradonačelnik Ivo Baldasar izložen je najprimitivnijim napadima jer je sudjelovao na otkrivanju spomenika HOS-ovcima.“ 8

Staljinovi antifašisti ili Staljinovi komunisti su pokolje Poljaka u Katinskoj šumi podmetnuli Nijemcima i poslije rata im za te iste pokolje sudili na Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu. Isto su napravili Staljinovi i Titovi komunisti/antifašisti u Hrvatskoj, svoj zločinački karakter i svoje zločine su podmetnuli svojim protivnicima i žrtvama, što njihovi nasljednici i danas uporno čine i ponavljaju:  esdepeovka Dragica Zgrebec tvrdi da „su u Bleiburgu ubijeni oni koji nisu bili nevini“.9

Pobjednici su svoje zločine podmetnuli poraženim protivnicima, poraženi se nisu mogli branit, a pobjednici su se izopačeno iživljavali veličajući svoje zločine i podmećući ih svojim žrtvama. Izmišljene su stotine tisuća i milijuni žrtava koji nikada nisu postojali, stvorena su udruženja, muzeji, spomen obilježja, pisane knjige, studije, doktorati i držana predavanja u kojima su se pobjednici natjecali u ocrnjivanju i ponižavanju svojih protivnika. Dok se to činilo jugoslavenski komunistički režim je srušio logor Jasenovac da bi zametnuo tragove i sakrio dokaze svoje izopačene djelatnosti. Ovu politički i moralno izopačena baštinu nameću nam neke političke skupine, pojedinci i centri moći kao trajnu i neupitnu vrijednost.  To bi trebale biti naše postmoderne vrijednosti.

Moderno vrijeme je završilo u dvadesetom stoljeću tragedijama dvaju svjetskih ratova i bacanjem atomskih bombi na japanske gradove, ostale su ne samo materijalne ruševine.  Postmoderno vrijeme sebe određuje po onome što nije, po onome iza čega dolazi, a ne po onome što jest. Koje su njegove duhovne i moralne vrijednosti? Prepoznatljivo je po tome da su u njemu izražena nastojanja uništavanja tradicionalnih vjerskih, obiteljskih i nacionalnih vrijednosti. Iza tih nastojanja stoje snažni svjetski centri moći. Njihov pritisak je prisutan na svakom mjestu i u svakom trenutku. Sustavno uništavanje tradicionalnih vrijednosti ponekad izgleda kao neka vrsta ludila. Zato  Miroslav Tuđman kaže: „Republika Hrvatska sišla je s uma. Reformirani komunisti propalu ideologiju internacionalizma zamijenili su novom ideologijom postnacionalizma. Temeljne odrednice svojega komunističkoga mentaliteta pri tome nisu promijenili: država i nacija su prolazne povijesne kategorije koje trebaju odumrijeti. Ideja suverenosti i samostalnosti za njih je retrogradna ideja 19. stoljeća, a samoodređenje nacije je program nazadne, zatucane, kriminalne, podzemne politike. Hrvati, hrvatski narod, hrvatsko društvo terminologija je koja je za lijevu političku opciju  moralni kategorijalni aparat kojeg nije pristojno javno koristiti. Dok se političari u Americi obraćaju Amerikancima, u Kanadi Kanađanima ili u Njemačkoj njemačkom narodu, lijeva se opcija u Hrvatskoj obraća samo poreznim obveznicima i građanima. Nikad, ili gotovo nikad, i Hrvatima i hrvatskome narodu. Samo se u Hrvatskoj aktualna državna vlast odriče vlastite nacije, one društvene snage koja jedina može osigurati i kolektivne i osobne slobode, kao i sigurnost države i stabilnost međunarodnih odnosa.“10

Ne može se ozbiljan odnos prema vlastitoj povijesti svesti na odnos prema vlastitim ili tuđim žrtvama i zločinima. Što je s pravom naroda na samoopredjeljenje, vjeru, slobodu? što je sa državom u toj istoj povijesti i u sadašnjosti? 

Spremnost na pomirenje je kršćanska vrlina, ali slabost prema vrhuškama i politikama koje su štetne za narod i državu nije vrlina. Političko pomirenje u Hrvatskoj je moguće samo uz pobjedu državotvorne politike, koja bezbožnoj postmodernističkoj vrhuški neće dozvoliti da svojim razaranjem tradicionalnih vjerskih, obiteljskih i nacionalnih vrijednosti uništava Crkvu, narod i državu, unosi nemir i razdor.  Bez toga nema niti države Hrvatske, niti pomirenja.

 

                                                                                ***

 

1. http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=160437

2. http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/17726-mladen-ivezic-titov-jasenovac.html

Damir Borovčak, Povodom predstavljanja knjige Mladena Ivezića Titovi Jasenovac, 23. svibnja 2014. u Zagrebu. Evo još jedan zanimljiva citata s predstavljanja. Mladen Ivezić: „…dva izvorna pisma Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz travnja 1943. g., u vrijeme dok su rat i progoni Židova u Europi bili u izuzetnom zamahu. Tim se dopisima moli od hrvatskih vlasti tj. Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH kao i od Prečasnog Prvostolnog Kaptola da se udome Židovi iz drugih zemalja u Hrvatskoj, s prijedlogom novog logora u Sesvetskom Kraljevcu! Naime, Židovska općina za svoje sunarodnjake moli da ih se spasi i udomi, kako bi se spasili od progona u susjednim zemljama. Ivezić se pita, kako to da niti jedan od lijevo-liberalnih istraživača Jasenovca nikada ranije nije objavio ni protumačio te dokumente. Jasno, jer se je potrebno onda upitati, kakva je to genocidna NDH i Jasenovac bili u travnju 1943.?... to da je NDH imala svoju arhivu. Tako je i logor Jasenovac imao svoju administraciju sa ulaznim i izlaznim knjigama zatočenika, sa knjigama počinjenja smrtnih kazni, sa knjigama umrlih od raznih bolesti, sa knjigama pohrane vrijednosnih stvari pri ulazu u logor. Sva ta dokumentacija u svibnju 1945. nalazila se u posjedu NDH. Sva je arhiva NDH, prije uzmicanja prema Bleiburgu, ostavljena u Nadbiskupiji na Kaptolu u Zagrebu. Po prevratu i dolasku partizana arhiva se otima sa Kaptola i tko zna po čijem nalogu otuđuje i odvozi u Beograd.

3. Isto  

4. „Die katolische Kirche wurde vom Bolschewismus als Hauptfeind angesehen und vervolgt.“ August Schuchert, Kirchengeschichte, I. und II. Band, Buchgemeinschaft der Katoliken Österreichs, Win-St. Pölten, 1958., str. 681

5. „Hier hat eine antiklerikale und laizistische Lehrerschaft unter freimaurerischer Führung im Kultusministerium durch systematische aufklärerische Arbeit bis ins letzte Dort ihr trauriges Ziel im französischen Volk erreicht. Die laizistische Schule in Frankreich hat das Volk um seinen Glauben gebracht.“ August Scuchert, Kirchengeschichte str. 671

6. http://www.hkv.hr/vijesti/komentari/17707-prof-dr-zdravko-tomac-hrvatska-nije-zmijska-dolina.html

7. Isto

8. http://www.hkv.hr/ hrvatski-tjednik/17689-i-marijacic-jugosrpski-sovinisti-krecu-u-novi-specijalni-rat-protiv-hrvatske.html

9. http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/unutarnja-politika/10760-britansko-masonstvo-u-bleiburskom-pokolju-i-logoru-eboli

10.http://www.hkv.hr/izdvojeno/tribine/udruga-hip/17669-m-tudman-rasclamba-jednoga-izgubljenog-vremena-u-kojem-je-hrvatska-sisla-s-uma.html

 

Vlatko Ljubičić, Virovitica