2012-05-13

Govor predsjednika HDSSB-a Vladimira Šišljagića na Bleiburgu 12.svibnja 2012. godine.

Štovane Hrvatice i Hrvati, oče biskupe i svećenici, poštovani članovi počasnog Bleiburškog voda i svih nazočnih udruga, predstavnici hrvatskog naroda iz BiH, štovani efendijo i predstavnici Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, braćo i sestre, dragi hodočasnici, prijatelji i njegovatelji tužne uspomene na žrtve Bleiburga i Križnoga puta koji ste došli iz svih krajeva svijeta i drage nam Domovine.

Vi niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta.“

Misao je ovo iz Evanđelja kojom upućujem pozdrave svima vama koji ste danas ovdje, u Bleiburgu, na mjestu koje je simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od zvjerskih komunističkih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom 1945. godine. 

Danas su ovdje, kao i svake godine, izabrani!

I svi koji su danas ovdje trebaju biti ponosni što su ovdje! I oni koji nas sada gledaju i suosjećaju sa nama.

A oni koji su mogli i trebali biti ovdje, a nisu jer su se toga odrekli i ne suosjećaju sa nama, i bolje da nisu ovdje.

Jer njima ovdje i nije mjesto!

I vi i ja znamo o kome govorim.

U životu svakoga od nas postoje trenutci i dani na koje smo posebno ponosni. Takvih dana nema previše, ali baš zato što su rijetki, time su značajniji i posebniji.

Jedan od takvih dana za mene osobno jest i današnji dan.

Dan kada s ponosom upućujem pozdrave svima vama, ne samo u svoje osobno ime već i u ime Osječko-baranjske županije, pokrovitelja ovogodišnje komemoracije žrtvama jedne od najvećih tragedija hrvatskoga naroda, žrtvama Bleiburške tragedije.

Neizmjerno ponosan na tu činjenicu, u isto vrijeme sam i ogorčen spoznajom da je Predsjedništvo najvišeg predstavničkog i zakonodavnog tijela Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora, nakon mnogo godina, ove godine donijelo, ne samo sramotnu, već i izdajničku odluku o odustajanju od pokroviteljstva nad obilježavanjem ovog „križnog puta“ kojim su na stotine tisuća nevinih pripadnika hrvatskog naroda hodili prije 67 godina.
Hrvatski narod je u svojoj povijesti pretrpio mnoga teška iskušenja i podnio teške žrtve za svoju slobodu i nezavisnost.

Ne odlazeći u daleku povijest, i u našoj bližoj povijesti brojni su bili pokušaji hrvatskoga naroda za zbacivanje okupacijskoga jarma i postizanja nacionalne i osobne slobode i državne nezavisnosti. 

Od Pobune hvarskih pučana početkom 16. stoljeća, preko Seljačke bune 1573. godine, hrvatskih sinova Zrinsko-Frankopana, povijesnih Pokreta za slobodu Bosne u prvoj polovici XIX stoljeća, Rakovičkog ustanka 1871. godine slavnog Eugena Kvaternika, Hercegovačkog ustanka krajem 19. stoljeća, Pobune labinskih rudara 1921. godine i Velebitskog ustanka 1932. godine, sve do obnovljene državnosti travnja 1941. godine, u nesretnim svjetskim političkim i povijesnim okolnostima nadolazećeg vihora II svjetskog rata i uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

I danas ovdje, na ovom svetom tlu natopljenom nevinom hrvatskom krvlju, onima koji su donijeli izdajničku odluku kojom se ograđuju od ovog simbola stradanja vlastitog naroda treba s ponosom ponoviti povijesnu istinu izgovorenu kroz misao prvog hrvatskog predsjednika i povjesničara dr. Franje Tuđmana 24. veljače 1989. godine, da „NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom.“ 

I nakon 1945. godine, nakon koje je hrvatski narod i svako hrvatsko nacionalno promišljanje bilo izvrgnuto neviđenim komunističkim zločinima i teroru, težnje hrvatskoga naroda za slobodom i nezavisnošću nisu zamrle. 

Naprotiv, nastavile su se, usprkos svim zločinima Titovog zločinačkog jugo-komunističkog režima i zvjerskim udbaškim obračunima sa svakom hrvatskom domoljubnom mišlju. 
I pamti hrvatski narod sva nastojanja i aktivnosti iseljene Hrvatske na očuvanju i njegovanju hrvatske državotvorne misli u organizaciji hrvatske političke emigracije od 1945. godine diljem demokratskog slobodnog svijeta, sve do predvečerja ponovnog uskrsnuća hrvatske države 1990. godine.

Kroz ta desetljeća nebrojeni su hrvatski mučenici položili svoje živote na oltar Domovine, sve u želji ostvarenja i oživotvorenja tisućljetnog sna brojnih generacija Hrvata za slobodnom i nezavisnom hrvatskom državom.

I onda, 1991. godine, taj je tisućljetni san konačno postao i stvarnost!

Plaćen visokom cijenom života hrvatske mladosti, tisućljetni hrvatski san je konačan dosanjan!

No, onda kada smo pomislili da je san uistinu postao stvarnost, počeli smo se suočavati sa spoznajom da je komunističko zlo samo zamrlo, ali i ne zauvijek umrlo i zauvijek iskorjenjeno!

I ta prikivena ideološka neman u Hrvatskoj, ne samo da živi, nego danas, na žalost, Hrvatskom i vlada!

Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, Republika Hrvatska je za Predsjednika dobila čovjeka koji, osim što je izvršio zadatak međunarodnih silnika i svojim lažnim svjedočnjem pred haaškim istražiteljima i međunarodnim sudom u Haagu iskriminalizirao Domovinski rat, učinio i čin nacionalne veleizdaje izjednačivši odgovornost hrvatske žrtve i velikosrpskog agresora.

Godinama je drugi hrvatski predsjednik s pozicije hrvatskog suverena pravdao neobranjive krvave komunističke partizanske zločince i zločine koji su se događali pod simbolom Titove „crvene zvijezde petokrake“, još mjesecima nakon 8. svibnja 1945 godine. Njegovim prestankom mandata, po tko zna koji puta naivno smo vjerovali da se hrvatskom narodu više tako što ne može dogoditi i ponoviti. 

Ali nažalost, ponovilo se i dogodilo. Danas, 22 godine nakon uspostave moderne hrvatske države, njome, uz časne izuzetke, vladaju potomci onih čiji su preci bili aktivni sljedbenici, ili direktni izvršioci jugoslavenskih komunističkih zločina koji su prije 67 godina izvršili stravična zla nad nevinim hrvatskim civilima, ženama, djecom i hrvatskim ratnim vojnim zarobljenicima.

Suočeni sa nečistom savjesti i zločinačkom prošlosti svojih predaka, u strahu definitivnog skidanja polustoljetnog „vela tajni“ sa zločina skrivenih u mračnim jamama, grobištima i grobovima duž križnoga puta od Bleiburga, preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije do Makedonije, ti isti pojedinci koji danas spletom ponovnih nesretnih političkih okolnosti obnašaju vlast u Republici Hrvatskoj, uzeli su si nepripadajuće pravo odbiti pokroviteljstvo nad ovom općenacionalnom komemoracijom najveće tragedije hrvatskog naroda u četrnaeststoljetnoj hrvatskoj povijesti. 

Potporu za ovakvu izdajničku politiku aktualni vlastodršci crpe i iz ponašanja današnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, koji, ne samo da i 67 godina nakon završetka drugog Svjetskog rata bolesno želi voditi „bitke protiv ustaške zmije“ u državi čiji je, na žalost, predsjednik, već se i ne rijetko neukusno hvali kako je „dijete Titovog partizana“, i to onog istog Tita kojeg istaknuti povjesničari svjetskog glasa svrstavaju u dokazanu skupinu od 10 najvećih zločinaca XX stoljeća.

To je, na žalost, danas hrvatska stvarnost. Ono čega bi se mnogi svjesni, savjesni i duboko nacionalno osviješteni sinovi hrvatskog naroda stidjeli, treći po redu predsjednik Republike Hrvatske i njemu ideološki bliski partijski drugovi se ponose. 
Zaboravljaju da oni koji zatvaraju oči nad učinjenim zločinima svojih predaka, podpiruju i izazivaju nove podjele i ponovo bacaju klicu ponovnih razdora za koje smo mislili da su postignutim stupnjem zavidnog nacionalnog jedinstva 1990. godine zauvijek ostali iza nas. 
Ukidanje pokroviteljstva Hrvatskoga sabora nad povijesno najvećom klaonicom više desetaka, a možda i više od stotinu tisuća Hrvata izraz je ne samo nepriznavanja grijeha i zločina svojih „otaca i djedova“, već i podmukli ponovni „pucanj u potiljak“, ovaj puta u potiljak potomaka žrtava. 

Bez namjere za osporavanjem legitimiteta aktualne Vlade RH u vođenju zemlje u ovom teškom gospodarskom trenutku koji Hrvatska proživljava, sa ovoga mjesta kao povijesnog simbola svih hrvatskih stradanja i patnji poručujemo vlasti i ukazujemo hrvatskoj javnosti, da „niste dobili mandat hrvatskog naroda da vodite politiku kojom ćete pokušati prikriti i poništiti neoborive pokazatelje zločinačke komunističke politike nakon 15. svibnja 1945. godine“!

Ne samo da nemate mandat prikrivati stravične razmjere tih zločina, već imate obvezu kazneno-pravnog progona i privođenja još živučih komunističkih zločinaca licu pravde, bez obzira o kome se radi. 

Vi, današnji vlastodršci, morati ćete priznati da je Bleiburška tragedija u svakom pogledu i prema broju pogubljenih civila i zarobljenih hrvatskih vojnika, kao i prema nizu drugih posljedica uvjerljivo najveća tragedija u cijeloj hrvatskoj povijesti. Morati ćete priznati da je krajem II-svjetskog rata i u poraću jugoslavenski komunistički režim sustavno provodio sve oblike nasilja nad Hrvatima i Hrvatskom. 

Vi, ideološki slijednici nekadašnje Komunističke partije, morati ćete priznati da su u divljačkom i ničim ograničenom jugokomunističkom revolucionarnom pohodu ljudi masovno ubijani, zatvarani u logore, proganjani i pljačkani, te na sve načine zlostavljani i mučeni. Morati ćete priznati da su uz masovne zločine nad ljudima, ti komunistički zločinci potpuno rastrojili sve hrvatske institucije, nacionalne vrijednosti, tradicijsku baštinu i simbole.
Vi, ideološki sljedbenici Titova jugoslavenskog zločinačkog komunističkog nauka, kad-tad ćete morati priznati činjenice o ogromnim razmjerima i sustavnosti učinjenih poratnih zločina nad Hrvatima i drugim narodima koji su boravili u jugoslavenskoj komunističkoj tamnici, jer o tome najzornije svjedoči preko 1700 masovnih prikrivenih grobišta koja su do sada evidentirana na prostoru od Bleiburškog polja, preko cijelog prostora bivše Jugoslavije, do granice s Grčkom. 

Oni koji su 1991. godine glasovali u Hrvatskom saboru protiv hrvatske neovisnosti, a danas vode tu njima neželjenu državu, neće moći zatajiti današnjim i budućim generacijama hrvatske mladosti, da su u jugoslavenskom komunističkom pohodu smrti njihovih predaka, najstrašnija bila sustavna masovna pogubljena bez ikakvog suđenja i bez vođenja ikakve evidencije. To je povijesna istina koja se mora prenositi s generacije na generaciju. I zato smo mi danas ovdje, na ovom satu nacionalne povijesti. 
U protivnom, ovakva politika današnjeg vodstva Republike Hrvatske ponovno otvara nezarasle stare rane nacionalnih podjela. 

A to ne samo da nije dobro, već to osim što vodi u neminovne daljnje nacionalne podjele, vodi i u moguće sukobe unutar hrvatskog nacionalnog korpusa! 

I ovdje, na Bleiburškom polju, ne možemo i ne smijemo zaboraviti i ne sjetiti se svih žrtava iz Domovinskoga rata koje su položile svoje živote za uspostavu i oživotvorenje tisućljetnog sna nebrojenih generacija Hrvata, za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku.
Od Vukovara do Dubrovnika!

Hrvatske žrtve Bleiburške tragedije su žrtve Titovih partizanskih koljača i zločinaca, a hrvatske žrtve iz Domovinskoga rata su žrtve sinova i unuka tih istih povampirenih srbo-komunističkih zločinaca, pedeset godina poslije. 

I zato je danas, na žalost, u Hrvatskoj postalo potpuno „normalno“ da hrvatski heroji Domovinskoga rata nevini leže u hrvatskim, bosansko-hercegovačkim, haaškim i inim kazamatima diljem Europe, a da u Hrvatskom saboru sjede, zbog abolicije nikad osuđeni pripadnici zločinačkih paravojnih srpskih oružanih skupina! 

Ali zato, usprkos svima onima koji su doprinijeli toj sramotnoj činjenici da naši hrvatski heroji leže utamničeni, u ime naših hrvatskih generala, heroja Domovinskoga rata i u ime svih stradalnika Domovinskoga rata, s ovoga, za svakog Hrvata svetoga mjesta, upućujem pozdrave cijelom hrvatskom narodu i poziv na jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske.
I završit ću svoj govor riječima poznatog hrvatskog povjesničara Vjekoslava Klaića: „... jedna kap krvi prolivene za domovinu vrijedi više nego čitavo more ili najgušća kiša rodoljubnih govora...!

Oni čijoj se žrtvi danas klanjamo, umriješe s porukom nama: „Vi koji ostaste, ne dozvolite da naša žrtva i žrtva svih poginulih bude uzaludna!

To nam poručuju naši mrtvi preci. To su riječi neizrečene, ali struje u mislima našim. To su riječi koje se ne čuju, ali koje odjekuju u srcima našim. To je ono što daje mir dušama njihovim. I to je ono što nam oni, više nego itko drugi, imaju pravo za reći! 
I stoga, odajući počast našoj mučki ubijenoj braći i sestrama, žrtvama zločinačkog Titovog jugo-komunističkog režima, ne zaboravimo zavjeta svih onih koji domovinu istinski vole: „Nikada se nemoj zamoriti u davanju domovini.“

Kao što se niti oni nisu zamorili u tom davanju domovini Hrvatskoj kada su joj poklonili svoje živote! Hvala na pozornosti !