Vir:     VEČERNJI LIST SPEKTAR, NEDJELJA, 16. SIJEČNJA 2000

FILIP ČORLUKIĆ, SUDIONIK KRIZNOGA PUTA, ZAMJERA FILMU »ČETVERORED« ZBOG NEOBJEKTIVNOSTI I NEISTINITOSTI

Aralica iznosi neistinu: u Bleiburgu je bilo 500.000, a ne 300.000 Hrvata

* Čak ni poznate Činjenice ne iznosi točno. Borci hrvatske vojske nisu se povlačili zato što nisu imali oružja, već su Zagreb napustili da bi ga spasili od razaranja(…)

Vir:     Slobodna Dalmacija, ČETVRTAK  1. ožujka  2001

ZLOČIN BEZ KAZNE: BRITANSKI KAPETAN

NIGEL NICOLSON O KRVAVIM BLEIBURŠKIM DOGAĐAJIMA U SVIBNJU 1945.

Nije bilo opravdanja za predaju Hrvata Titu

Za predaju Hrvata Titu nije bilo nikakvog opravdanja vojničkom nuždom. Tito nije tražio njihovu repatrijaciju. Zato do danas ne znam koji je bio razlog takvom britanskom postupku, zaključuje britanski kapetan Nicolson

Piše: Anita MALENICA

"Započinje evakuacija Hrvata. Primamo zapovijed najopakije dvoličnosti, tj. da Hrvate vratimo njihovih neprijateljima, tj. titovcima u Jugoslaviji, ali pod dojmom da ih šaljemo u Italiju. U isto vrijeme Titovi partizani skriveni su u kupeima vlakovođa. Ti prateći partizani izgledali su kao posebno razbojnička posada i britanski vojnici nisu dvoumili da su ništa drugo doli obični krvnici."

Ove riječi zapisao je 19. svibnja 1945. godine u svom Ratnom dnevniku pukovnik Robin Rose-Price, pripadnik waleskih gardista. I u nastavku se pita odakle je stigla takva zapovijed i zašto? Dakle, britanski vojnici naslućivali su razmjere okrutnosti koju će partizani primijeniti nad zarobljenicima ustašama, domobranima, ženama i djeci, ali nisu mogli ni zamisliti koliko će od tih ljudi biti poubijano na Bleiburgu, a koliko će ih umrijeti na kriznom putu.

 Optužbe na račun premijera Macmillana

Odgovor na ovo retoričko pitanje pukovnika Rose-Pricea dao je engleski povjesničar Nikolaj Tolstoj koji je optužio bivšega britanskog premijera Harolda Macmillana kao ratnog zločinca zbog "Bleiburške tragedije", i to u svojoj knjizi "Ministar i pokolji". Tolstoj je u svom članku pod nazivom "Klagenfurtska urota - Ratni zločini i diplomatske tajne" napisao da su Englezi nakon rata Titu predali više od 30 tisuća Hrvata osudivši ih tako na smrt. "Britanci su počinili takav jasan i masivan čin nehumanosti da to ostaje misterij", izjavio je svojedobno Tolstoj te dodao da je organizirano vračanje izbjeglica u Titove pandže bilo pod komandom brigadira Tobyja Lowa koji je sada lord Aldington.

Ništa manje u svojim svjedočanstvima nije bio zgrozen i Malcolm Richards, kapetan 3. waleske garde koji ističe: "Ovaj zamršeni i prljavi zadatak bio je završen. No izrečeno je mnogo velikih laži, a prošlo se kroz isto toliko grižnje savjesti. Naime, vladanje nekih Titovih stražara bilo je brutalno, krvavo i neopisivo grozno za očevice."

Štoviše, kapetan Nigel Nicolson potresen piše kako za predaju Hrvata Titu nije bilo nikakvog "opravdanja vojničkom nuždom", te dalje nastavlja: "Tito nije tražio njihovu repatrijaciju. Zato do danas ne znam koji je bio razlog takvom britanskom postupku." A svjedoka je bilo na tisuće. Međutim, oni koji su preživjeli prošli su golgotu kriznog puta i o tome su navikli poslije šutjeti. Iskazi poput onog Martina Stjepanovića, koji smo objavili u srijedu, samo je jedan od 1500 sličnih iskaza.

Tako prema jednom zapisanom svjedočenju Titova partizana Ivana Gugića rodom iz Vele Luke, koje je dao u Rimu 14. kolovoza 1953., stoji:

"Čuvali smo zarobljenika do dolaska kamiona gdje smo ih tovarili. Bili smo punih osam dana u Kočevju, a dnevno je stizalo po 10 i više vlakova s deset do dvadeset vagona koji su bili zatvoreni. U vlakovima su uglavnom bili muškarci i nekoliko žena koje su silovali prije strijeljanja. U tim jamama ubijeno je između 30 i 40 tisuća ljudi", svjedoči Gugić.

 

Silovanja i likvidacije

"Naime",nastavlja Gugić, "prema odijelima koje smo spremili iz Kočevja, bilo je više od 30 tisuća ubijenih. Moja treća četa određena je za pratnju i osiguranje novoformirane jedinice, koja je izabrana za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske.

Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, komesar čete bio je Ivan Bokež Crnogorac, a glavni komandant bio je Simo Dubajić iz Kistanja.

Što se tiče žena, njih su na gubilišta odvozili odjevene i tamo silovali. Osim žena, vidio sam", nastavlja Gugić, "i oko 200 dječaka u dobi između 14 i 16 godina.

I ono što je najstrašnije", nastavlja, "razabiranja, ispitivanja ili suđenja nije bilo. Svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti." (…)

 "Zločin je zločin jer zločin je zločin"?

 Vir:    »SLOBODNA DALMACIJA« SUBOTA 10. ožujka 2001

HRVATSKA VLADA O DOGAĐAJIMA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

Treba kazniti počinitelje zločina na kriznom putu

Vlada posebno traži istraživanje i ako je to moguće, kažnjavanje počinitelja ratnih zločina izvršenih za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Posebice se to odnosi na pitanje zločina nad ratnim zarobljenicima i civilima koji su pripadali poraženoj strani u Drugom svjetskom ratu, mu ostalim, kada je riječ o osobama zarobljenima kod Bleiburga i žrtvama tzv. križnog puta(…)

Piše: Olga RAMLJAK

 

Vir:     Josip Pecaric

Zašto se ukida Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata

      Zastupnik Nenad Stazić, naravno iz SDP-a, predložio je ukidanje Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Stazić se poziva na činjenicu da je Komisija za utvrđivanje tih žrtava  trebala Hrvatskome saboru podnositi izvješće svake godine, a ona je to učinila samo jedanput, u listopadu 1999. godine(…)

 

Imao sam tada manje od 16 godina, ali ne mogu zaboraviti ono što sam vidio vlastitim očima.

Od Maribora do Zidanog Mosta, gdje smo stigli 14. svibnja 1945.,
nailazili smo na posljedice strašnih zločina: izmučena i osakaćena tijela posvuda.
S drveća su se klatila gola tijela iznakažena ubodima noža, s izbodenim očima, srcem... priča Josip Jelenić

 

PIETETA:     Kao u "Bleiburg 1945-1995." (1995.; Zagreb) Bleiburg 1945-1995. međunarodni znanstveni skup, te u knjizi BLEIBURG 1945 – 1995, “SPOMENICA”, tako i u direktnom razgovoru sa g. Petrom Milošom 1996.g nema nikakvih rasprava ili informacija o tragičnim događajima neposredno prije dolaska vojnih snaga ili civila na područje Bleiburga, što se sve događalo na slovenskoj strani, kao da se netko stidi progovoriti o tome.

Ne zna se za masovna ubijanja sve od Gornjeg Doliča, te kod Slovenj Gradeca pa isto tako nema informacija o pokolju »na klancu« kod Poljane, a taj je kraj udaljen od austrijske granice tek dva kilometara.

Već godinama se dan prije sakupljanja Hrvata na polju kod Bleiburga sakupljaju se slovenski komunisti i partizani (to je obično subota) na »POLJANI«, to je slovenska strana, udaljeno od polja kod Bleiburga samo tri kilometara, gdje se slavi »posljednja bitka u Europi u drugom svjetskom ratu«. Više puta je bio govornik uz ostale i predsjednik deželice, da ga tu ne spominjem.

Kao »opća dobronamjerna slovenska potpora hrvatskoj« i Hrvatima je i u tome, što se na tom međunarodnom graničnom prijelazu Holmec zatvara granica na dan, kada se sakupljaju Hrvati kod Bleiburga.

Partizanski »historijski romani« slavno govore o posljednjoj bitki u drugom ratu baš na tlu klanca u Poljani, znači na slovenskom tlu. U pregovorima se spominje slovenski general Novljan, koji je vodio pregovore sa »kvislinškim« oružanim snagama pred prijelazom slovensko-austrijske granice. Po nalogu generala Koste Nađa se je 14. svibnja 1945.g. počelo sa jakom pripravom za topnički opći proti napad na položaje (?) ustaša kod Podklanca i na Tolstom vrhu.

Dok nam tamošnji domaćini poznaju drukčiju priču od komunističkih lazova o toj posljednjoj »slavnoj bitki na Poljani«. Popis žrtava na jednoj i na drugoj strani (kojeg kao obično nema), nije logičan.

Jer, kada se je u pregovorima uspjelo dogovoriti o ostavljanju oružja na Poljani, da naoružani ne prelaze u drugu državu – u Austriju, te kad su se ovi udaljili od tog svog odbačenog oružja, partizani su otvorili jako vatru sa svih strana i već tu su započeli masovnim ubijanjem sve što se dohvatilo pod domet njihovog oružja.

U tom kukavičkom i zločinačkom potezu, oni koji su se uspjeli vratiti do svog odbačenog oružja, uzvratili su na partizanske napadače sa okolnih brda. Tako je došlo do onih žrtava u partizansko komunističkim jedinicama na Klancu, kojemu se dan prije »Bleiburga« klanjaju slovenski političari, komunisti i partizani još danas.

Tako su se u 2004.godini na Poljani čule pohvale ili prijetnje: »mi pobjednici smo danas ovdje živi, a poraženi su pod zemljom« (oprosti mi boze, ako nisam točno zapamtio ove riječi).