2014-08-04

 

STRADANJA GRAHOVSKIH HRVATA

U II. SVJETSKOM RATU I PORAĆU

 

Ovogodišnje svjetovno i crkveno obilježavanje svetkovine sv. Ilije Proroka, zaštitnika istoimene župe Obljaj, ali i cijele Bosne i Hercegovine, započelo je trodnevnicom u sklopu koje je održano nekoliko zapaženih kulturno-športskih zbivanja, koja su upriličili: Udruga za očuvanje povijesne i kulturne baštine 'Don Juraj Gospodnetić' iz Bosanskog Grahova u suradnji s  OO HDZ-BiH Bosanskog Grahova i Udrugom za očuvanje povijesne i kulturne baštine Hrvata Bosanskog Grahova 'Dinara-Ponare' sa sjedištem u Zagrebu.

Tako je u subotu, dne 19. srpnja A.D. 2014., u obližnjim Koritima održan Okrugli stol na temu 'Stradanja grahovskih Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću'.

Kao predavači sudjelovali su: prof. Slavko Galiot, vl. Adolf Višaticki i potpisnik ovih redaka, književnik Petar Vulić.

 



 

Prof. Slavko Galiot, vlč. Adolf Višaticki, Tomislav Sarić-Obljajski & Petar Vulić

 

Prvi predavač, prof. Slavko Galiot, urednik i jedan od suauktora znamenite knjige 'Hrvati Dinare', inače predsjednik već spomenute Udruge za očuvanje povijesne i kulturne baštine 'Don Juraj Gospodnetić', kao najupućeniji povjesničar i viktimolog za ovaj grahovsko-uništanski kraj (koji je pretrpio nesagledive ratne i poratne posljedice) svojim velikim marom uspio je sve to sačuvati od zaborava, jer kako to jednoć netko kaza: ''Sve ono što nije zapisano, nikada se nije ni dogodilo!''. Zahvaljujući upravo Galiotu danas su nam poznata imena svih 186 nastradalih,tj. ubijenih grahovskih Hrvatâ, a o prisilno iseljenim obiteljima (i pojedincima) konačnog broja se još uvijek ne zna. Demografska slika današnjeg Grahova (u usporedbi s onom na početku II. svjetskog rata) posve je pogubna i zaprepašćujuća. Slikovit primjer tomu su do temelja razrušena Korita.

U svom opširnom predavanju prof. Galiot je iznio najnovija saznanja u svezi stradanja ovdašnjeg katoličkog,tj. hrvatskog puka ovoga (od svih odavno već zaboravljenog i odbačenog) kraja. (Političari iz RH gdjekad dođu, uslikaju se, potapšu ljude po ramenima i pođu za svojim poslom, a od obećanja se /kao što znamo/ ne da, a niti može živjeti!). Nu, to je d(r)uga priča!

Vrlo potresno bijaše njegovo izlaganje o stradanju obitelji Barać (zvjersko   umorstvo majke s osmoro djece), te opis zbivanja,tj. zločina pokraj jame Tuk u kojoj je po završetku rata svoje posljednje počivalište našlo oko 500 pripadnika Wermachta. Sličnih primjera (komunističko-četničkih zločina) na području Zapadne Bosne je bezbroj. Navodim(o) tek jedan primjer:

U Identifikacijski centar Šejkovača kraj Sanskog Mosta, u kojem se vrši antropološka obrada i identifikacija žrtava ekshumiranih iz masovnih i pojedinačnih grobnica s područja Sjeverozapadne Bosne, još prije 10-ak  godina dopremljeni su posmrtni ostatci 17 žrtava, ekshumiranih iz masovne grobnice Golubnjača, pokraj mjesta Trubar u blizini Drvara. Stručnom ekspertizom ustanovljeno je kako su dva kostura žrtve Domovinskog rata, dok su ini dijelovi ostataka pronađenih tijela stari preko 60-ak godina,tj. potječu iz doba II. svjetskog rata. Kako se – naročito u crkvenim krugovima – dobro zna da je, dne  27. srpnja 1941. upravo kraj Trubara ubijen drvarski župnik, vlč. Maximilijan Waldemar Nestor, s vjernicima koji su se s njim vlakom vraćali s hodočašća sv. Ani iz Biskupije pokraj Knina, možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti da su to doista dijelovi tijela drvarskog župnika-mučenika i njegovih hodočasnika.

O ovom groznom zločinu postoji i pisani trag u knjizi partizana Steve Babića: „Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala." (Stevo Babić, Drvar 1941-1945 – Sjećanje učesnika, II. sv., Drvar, 1972., str. 207-208).

Dugi niz godina (skoro pola stoljeća), tijekom komunističkog strahovlašća, njihov tragični usud uopće se nije smio ni spomenuti, pošto je dan njihove likvidacije službeno obilježavan kao 'Dan ustanka' u BiH, ali i u susjednoj RH s tzv. Ustankom u povijesnom nam mjestu Srbu. Dakako, iz drugih pobuda (tamanjenjem ličkih Hrvata i paljenjem njihovih vjekovnih ognjišta. Tako su npr. Borićevac i susjedna nam Krnjeuša posve sravnjeni sa zemljom!).

Ma što govorili današnji tzv. 'antifašisti' u Srbu se, dne 27. srpnja 1941. dogodila pobuna protiv tadašnje redovne i legalne vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Tzv. Ustanak je započeo odmah po uspostavi NDH, da bi dne, 25. srpnja 1941. četnici s područja Drvara krenuli u širi zločinački pohod. Jasno, na goloruke Hrvate!

Na kraju svog izlaganja Galiot je najavio i drugo (dopunjeno) izdanje 'Hrvata Dinare' /život, opstojnost, stradanje i pouka/, već spomenutog Zbornika sa znanstvenog skupa održanog dne, 20. srpnja 1999. u Bosanskom Grahovu.

 

O stradanju Banjalučke biskupije i Katoličke Crkve u BiH

 

Uvod: Banjolučka biskupija (Dioecesis banialucensis), Nebeski zaštitnik biskupije: sv. Bonaventura, biskup +1274. (svetkovina: 15. srpnja), površina biskupije: 16.457 km2 ,,broj župa: 48, dijecezanskih svećenika: 33, u biskupiji: 26, izvan biskupije: 7, redovničkih svećenika: 46, redovnica sa zavjetima: 93, broj svih stanovnika: oko 550.000, broj katoličkih vjernika: 35.590 (31.12.2013.), krštenih u 2013.: 374, krizmanih u 2013.: 567, crkveno vjenčanih u 2013.: 174, crkveno pokopanih u 2013.: 701. Tako to izgleda danas, ali..

 

O stradanju Katoličke crkve u BiH, a napose Banjalučke biskupije tijekom dva zadnja rata zapaženo izlaganje održao je vlč. Adolf Višaticki, dekan livanjski i župnik Lištana livanjskih.

 

Banjolučka biskupija u II. svjetskom ratu

 

Za vrijeme II. svjetskog rata te poslije rata banjolučka biskupija je katastrofalno stradala. Na tome području nezaštićeno stanovništvo prolazi svoju Golgotu, trpeći neizrecivu patnju, razaranje i krvoproliće. Trećina svih župa, njih 13 posve je ugaslo (Novi Martinac, Rakovac, Devetina, Gumjera, Stara Dubrava, Šibovska, Kunova, Krnjeuša, Bosanski Petrovac, Bosansko Grahovo, Miljevac, Bosanski Novi i Bosanska Kostajnica), još desetak župa se jako smanjilo (npr. Glamoč, Bosanski Aleksandrovac, Nova Topola, Mahovljani, Bosanska Dubica...), a sve ostale su teško stradale. Uz velik, nikad utvrđen broj stradalih vjernika, biskupija je pretrpjela teške rane i gubitkom svećenika. Tijekom rata i nakon rata ubijeni su svećenici: fra Viktor Baltić, Branko Bandić, Krešimir Barišić, msgr. dr. Nikola Bilogrivić, Josip Böckmann, Zvonimir Brekalo, fra Danijel Briševac, fra Miroslav Buzuk, fra Alojzije Čondić, fra Domagoj Čubelić, Josip Čurčić, Ante Dujlović, Juraj Gospodnetić, fra Bono Grebenarević, fra Ognjen Idžotić, fra Marijan Jakovljević, fra Ljudevit Jošić, Josip Kaurinović, Jerko Marijan, fra Ignacije Mamić, fra Borivoj Mioč, fra Vitomir Mišić, Maks Nestor, Petar Peroš, fra Tomislav Petrušić, fra Jaroslav Szitan, fra Alojzije Šandrk, Božo Šimleša, fra Celestin Teklić, fra Luka Tešić, fra Paskval Velić i fra Paško Vidović. Među tim ubijenim svećenicima ima pravih kršćanskih mučenika s oznakama svetosti.

 

Banjolučka biskupija tijekom rata u BiH (1992.-1995.)

 

Prije rata na području banjolučke biskupije živjelo je oko 120.000 katolika. U vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992. do 1995. na području banjolučke biskupije nije bilo većih ratnih okršaja osim na području nekoliko župa. To se odnosi na župe u kotorvarošoj, jajačkoj i bihaćkoj općini.

Unatoč činjenici da katolici nisu ni za koga predstavljali opasnost, već u listopadu 1991. počinju sustavni progoni. Srpska demokratska stranka proglasila je mobilizaciju u vrijeme kada je JNA već uvelike napadala i razarala Hrvatsku. Biskup Franjo Komarica i svećenici zauzeli su odlučan stav da se ne uzima oružje, jer oružjem se ništa ne rješava. Najveći dio Hrvata - katolika poslušao ih je i odbio je uzeti oružje u ruke.

Neodzivanje na mobilizaciju bio je izgovor onima, koji su na silu prigrabili vlast, da počnu sustavni progon katolika, odnosno da naprave srpsku državu u kojoj neće biti mjesta za Nesrbe. Počinje otpuštanje s posla, istjerivanje iz stanova i kuća, ubijanje civila, odvođenje svećenika i vjernika u logore, ubijanje svećenika i civila, neizdržive radne obveze. Kako je vrijeme odmicalo, brutalnost aktualnih paravlasti bivala je sve jača.

Biskup Komarica je tijekom rata neumorno pisao i slao pozive za zaštitu svojih vjernika, ali i svih drugih progonjenih, održao je stotine susreta s domaćim i stranim političarima, pripadnicima lokalne policije i srpske vojske, sastajao se i s predvodnicima drugih vjerskih zajednica, ustrajno, uz opasnost po vlastiti život posjećivao svoje raspršeno stado. Za vjernike banjolučke biskupije, ali i diljem svijeta postao je simbol nenasilnog otpora i nemirenja s razaranjem i zlom.

Petorica svećenika (Ivan Grgić, Petar Jurendić, Marko Šalić, Filip Lukenda i fra Alojzije Atlija) i jedna časna sestra (Cecilija Grgić) ubijeni su odnosno umrli nakon teških zlostavljanja, a svećenici Ratko Grgić i mr. Tomislav Matanović odvedeni su iz svojih župnih stanova, prvi u lipnju 1992., a drugi u kolovozu 1995., od kada im se gubi svaki trag.

Više svećenika je preživjelo logore, teško fizičko maltretiranje, atentate i sl. Biskup Komarica je bio nekoliko puta maltretiran, sedam i pol mjeseci zatočen u svom domu.

Preko 400 katolika civila ubijeno je u svom zavičaju i u svojim domovima.

Najveći dio vjernika na području biskupije ostao je bez svoje imovine i protjeran, poglavito tijekom 1992. i 1993. Na području banjolučke biskupije koje je pod kontrolom vlasti bosanskih Srba živjelo je 1991. oko 80.000 katolika, a sada tek 6500.

Ukupno je oštećeno ili uništeno 98 posto crkava i kapela. Također je uništeno oko 33 posto drugih crkvenih zgrada, samostana i župnih pastoralnih centara. Dio crkvene nepokretne i pokretno imovine nasilno je otet i još uvijek nije vraćen Biskupiji.

Unatoč svemu proživljenom i preživljenom, zahvaljujem Bogu, jer: "Božji je dar našoj mjesnoj Crkvi što možemo, kao Biskupija, svijetla obraza stati pred sud i crkvene i svjetovne domaće i svjetske javnosti, što nismo željeli niti želimo sukob sa svojim susjedima, niti smo druge na bilo koji način ugrozili ili zakinuli; što iskreno sa svima želimo živjeti u miru". (v. Komarica, Franjo, 'U obrani obespravljenih', Izbor iz dokumenata banjolučkog biskupa i Biskupskog ordinarijata Banja Luka tijekom ratnih godina 1991.-1995., Zagreb, 1996., str. 624. & Službena internetska stranica Banjolučke biskupije, Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Banjolu%C4%8Dka_biskupija).

Tijekom svog izlaganja vlč. Višaticki se na posve dirljiv način osvrnuo na stradanje Banjalučke biskupije tijekom dvaju zadnjih ratova i poraćâ, a između ostalog, spomenuo je i mučeničku smrt vlastitog brata msgr. Kazimira Višatickog, župnika i dekana bosanskogradiškog, čija se 10-a obljetnica mučkog ubojstva treba obilježiti 18. studenoga t.g.

 

Činjenica je kako je Crkva u Hrvata, tijekom i poslije rata izgubila više od 600 svećenika, koji su na raznorazne načine ubijeni ili su pak nestali. Vrlo veliki broj svećenika i rednovnika, časnih sestara, bogoslova i braće laika (o Božjem puku da i ne govorimo!) komunisti su ubili po završetku rata. U desetogodišnjem razdoblju od 1941. do 1951. najveći je broj svećenstva ubijen od strane partizana i četnika, dakako, nakon najtežih mučenja. Tako je ugledni hrvatski književnik dr. fra Lucijan KORDIĆ, OFM u svojoj knjizi ''Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj'' (Chicago, 1988.), donio podatke o načinu ubojstava 300 svećenika i redovnika: razapeti živi: 2; prepiljeni živi: 2; probodeni živi i pečeni: 2; bačeni u oganj živi i spaljeni: 4; ugušeni: 3; nakon mučenja zavezani u vreću bačeni u more: 2; mučeni i živi bačeni u kanal: 8; teško mučeni i potom ubijeni: 15; ubijeni, poliveni benzinom i zapaljeni: 15; prostrijeljeni: 12; ubijeni na različite načine i bez procesa: 196; obješeni: 3; rasječeni na komade: 3; ubijeni u zatvoru od posljedica mučenja: 4; klonuli u logorima i umrli: 7; nestali, po svoj prilici ubijeni: 28; prisiljeni trčati vezanim nogama u željeznim kladama kao konji: 1; kamenovani: 1; oguljeni živi: 2.

Po završetku Okruglog stola vlč. Adolf Višaticki u obljajskoj je crkvi sv. Ilije predslavio sv. Misu zadušnicu u spomen na sve nevino nastradale (ubijene) grahovske Hrvate na čelu s njihovim župnikom-mučenikom blpk. Don Jurjem Gospodnetićem, u čiju čast je, u večernjim satima, na Vidikovcu u Koritima održano III. Pjesničko sijelo.

O uzrocima i posljedicama Gospodnetićeve mučeničke smrti za Okruglim stolom govorio je potpisnik ovih redaka.

 

Hrvatski mučenik Don Juraj (Đorđo) Gospodnetić

 

Don Juraj (Đorđo) Gospodnetić (Postira, 9. siječnja 1910. - Bosansko Grahovo, 27. srpnja 1941.). Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, gimnaziju je završio u Šibeniku, a teološki je studij započeo u Splitu i završio u Zagrebu. 10. travnja 1938. bio je zaređen za đakona, a svećenički je red primio u Zagrebu 26. lipnja 1938.

Na blagdan Gospe Karmelske, dne 16. srpnja 1938. u rodnim je Postirama  služio mladu misu.

Inkardiniran je u Banjalučkoj biskupiji, a svoj prvi i ujedno posljednji dekret za pastoralnu službu u toj biskupiji dobio je koncem kolovoza 1939., kad  bijaše imenovan vjeroučiteljem i župnikom Bosanskoga Grahova. Rat ga je zatekao upravo na toj službi, te je stradao u trideset i prvoj godini života. 27. srpnja 1941., na posve je zvjerski način mučen (od strane tada pobratimljenih pobunjeničkih komunističko-četničkih bandi), zaklan te napokon živ ispečen na ražnju, pred očima starice majke, koja je sve to morala gledati.

O njegovoj mučeničkoj smrti višekratno su pisali: don Anto Baković,  prof. Slavko Galiot, don Živko Kustić, msgr. dr. Anto Orlovac i ini auktori.

Uz pisane tragove po knjigama i inim tiskovinama, po riječima msgr. dr. Ante Orlovca: ''Spomen na žrtve i mučenike na poseban se način čuva postavljanjem spomen-pločâ, koje su naoku svakom prolazniku i podsjećaju na žrtve, odnosno mučenike. U Banjalučkoj biskupiji prvi je takvu spomen-ploču postavio župnik župe Odžak-Čaić u Livanjskom polju vlč. Vinko Šolaja, i to svećeničkom subratu-mučeniku  don Jurju Gospodnetiću, župniku u Bosanskom Grahovu, okrutno ubijenom u srpnju 1941., jer tada ju nije bilo moguće postaviti u toj župi. Spomen-ploča se nalazi na vanjskom zidu novoga zvonika župne crkve. Biskup Komarica je 10. kolovoza 1991. blagoslovio zvonik i otkrio spomen-ploču,  te ''predvodio misu za sve poginule u prošlom ratu iz te župe i cijelog livanjskog dekanata.'' (Vrhbosna, br. 4, 1991., str. 286.).

 

Na tom spomen-obilježju podignutom u čast blpk. don Jurju Gospodnetiću. Uklesani su slijedeći stihovi:

 

''Jure, svećeniče hrvatskog roda,

za križ sveti krv ti lila kao voda.

Ko što sunce grije dobrog i zloga,

životom i smrću slavio si Boga.''

 



Hrvatski mučenik Don Juraj (Đorđo) Gospodnetić

 

I na rodnoj mu kući u Postirama na otoku Braču postavljena je spomen-ploča, Njemu u čast, na kojoj piše: »Don Juraj Gospodnetić rođen u ovoj kući 9. siječnja 1910. Kao župnik Bosanskog Grahova mučen je i ubijen 'in odium fidei' 27.srpnja 1941. Ovaj spomen na obljetnicu njegove Mlade mise 16.srpnja 1999. postavljaju Župljani Postira«

I auktor ovih redaka posvetio mu je prigodnu (svečanu) pjesmu 'Zdravo Jurje, mučeniče', čija uvodna strofa glasi:

 

''Svoj si život žrtvov'o

za Bosansko Grahovo:

Za puk Božji - kršćanski,

za naš narod hrvatski...''

 

''Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila Njemu. Počivao u miru Božjem!''

 

***

 

Dužnost nam je pripomenuti kako je cjelokupni program u Koritima vodio g. Tomislav Sarić – Obljajski, predsjednik Udruge za očuvanje povijesne i kulturne baštine Hrvata Bosanskog Grahova 'Dinara-Ponare', inače urednik dvaju internetskih portala: 'Portala Obitelji Sarić' i 'Grahovljani'.

Okupljeni oko Okruglog stola (između inih) bijahu: don Ivo Martinović župnik drvarski i upravitelj župe Bosansko Grahovo i don Marko Stojčić - kapelan, te predsjednik Vlade Hercegbosanske županije, Branko Ivković sa suradnicima; kao i predsjednik OO HDZ-BiH Bosanskog Grahova g. Krešimir Sarić, čijim velikim marom i samoprijegorom je ovogodišnja (kao i sve dosadašnje!) trodnevna proslava blagdana sv. Ilije i održana, usprkos onima (iz hrvatskih redova) koji bi ponajviše voljeli da to u budućnosti baš tako i ne bude.

 

''Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije''

 

Spomenuti događaji iz Bosanskog Grahova nakon samo tjedan dana imali su i svoj nastavak. Tako je u nedjelju, dne 27. srpnja 2014. s početkom u 11:00 sati u župi sv. Josipa u Drvaru, banjolučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica predslavio sveto misno slavlje u sklopu 'Dana sjećanja za sve mučenike i žrtve Banjolučke biskupije', kojega je vlastitim dekretom ustanovio 27. srpnja A.D. 2008., o čemu je rekao lani: ''...Na taj dan svatko pokazuje svoje lice. Oni koji se diče da je to bio Dan ustanka, oni brane zločince i zločine koji su učinjeni nad nedužnim narodom. Pokazuju na čijoj su strani. Mi ne osuđujemo zločince nego zlo, a neka Bog sudi zločincima. Mnogi su učinili monstruozne stvari, molimo za njih i Božju milost da im se smiluje. Imamo pravo memorirati svoje žrtve. U II. svjetskom ratu najviše smo nastradali kao biskupija, štoviše 85 svećenika je tada i u poraću od komunizma pobijeno i kažnjeno. U ovom ratu opet daleko najviše, 8 svećenika je ubijeno i 1 redovnica. Velik broj, nekoliko stotina nedužnih vjernika laika ubijeni su pred svojim kućama nenaoružani. Ubijeni su bili krivi samo zato što su bili živi. Trebalo ih je odstraniti, milom ili silom. To je meni poznato, vođena je akcija 'Spaljena zemlja', a mi smo bili na tom terenu gdje je sve trebalo spaliti. Žalosno je da nitko od hrvatskih političara u BiH nije pravo digao svoj glas i postavio pitanje: Zašto su ti ljudi ubijeni, tko ih je ubijao? Tražimo da se ustanovi istina, da se traži pravda. Za vrijeme rata prakticirali smo i poticali na opraštanje i pomirenje, a da to bude učinkovito, trebalo je istinu ustanoviti. Tražili smo da se ustanovi pravda na istini.'' ('Rađa se novi život na mučeničkoj krvi', Glas Koncila, god. LII, br. 30 (2040), str. 16-17, Zagreb, 28.srpnja2013.).

Ovom prigodom spomenuta Župa obilježila je i 73-eću obljetnicu  stradanja drvarskog župnika vlč. Waldemara Maximiliana Nestora, kao i župljana župe Drvar, ali i mučeničke smrti druge dvojice susjednih župnika, grahovskog vlč. Juraja Gospodnetića te krnjeuškog vlč. Krešimira Barišića, ali i svih drugih mučenika i žrtava ubijenih tijekom 1941., prije ili nakon toga.

Svetu misu je, valja pribilježiti, uživo prenosio Hrvatski radio, uz još neke radio-postaje iz FBiH. Ali, to nije bilo sve.

Navedenog nadnevka, s početkom u 15:00 sati, u crkvi sv. Ilije Proroka u Obljaju pokraj Bosanskog Grahova, preuzvišeni o. biskup je u sklopu ''Dana molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije'', također predslavio sv. misno slavlje za pokojnog grahovskog župnika - mučenika vlč. Jurja Gospodnetića i mnogobrojne vjernike koji su brutalno ubijeni, dne 27. srpnja 1941. U suslavlju s o. biskupom bijahu: župni vikar vlč. Marko Stojčić, te biskupov tajnik vlč. Zlatko Matić.

Na početku sv. Mise vlč. M. Stojčić izrazio je srdačnu dobrodošlicu o.biskupu, kao i nazočnim domaćim vjernicima i onima iz susjednih župa, ali i hodočasnicima iz Ogulina, Siverića i Splita.

 



 

Vlč. Marko Stojčić, msgr. dr. Franjo Komarica & Krešimir Sarić

 

Govoreći o važnosti samoga 'Dana molitvenog sjećanja...' biskup Komarica je u svojoj homiliji između ostalog rekao da „trebamo neumorno braniti i čuvati spomen na svjedočanstvo mučenika, jer su oni za vjernost Kristu i Crkvi prolili svoju krv“. „Silina zla i zakon jačega dramatično su opustošili našu biskupiju i potpuno iskorijenili većinu njenih članova. Ali, ni zlo ni nepravda nisu potpuno trijumfirali“ naglasio je o. biskup. Završavajući svoju propovijed biskup Komarica je dao model po kojem bi katolik trebao živjeti istaknuvši: „Kao članovi Katoličke Crkve mi imamo dragocjena iskustva da je dobro jače od zla, da je ljubav jača od mržnje, a da život sigurno pobjeđuje smrt. Smrt širi onaj tko smrt voli, a život podupire i promovira onaj tko vjeruje u Onoga koji za sebe reče da je on sâm Život i da život svakome koji u njega vjeruje daje u izobilju“.

Na kraju sv. Mise msgr. Komarica je izmolio Molitvu za sve naše vjerne mrtve, ali i za pokojnog grahovskog župnika vlč. Juraja Gospodnetića, kao i za sve žrtve rata te sve blagopokojne župljane ovdašnje malobrojne župe.

Po završetku sv. Bogoslužja predsjednik OO HDZ-BiH Bosanskog Grahova, g. Krešimir Sarić, uručio je mnp. ocu biskupu prigodan dar – majicu s likom blpk. grahovskog župnika, hrvatskog mučenika Don Jurja Gospodnetića.

 

Spomen na mučeničku smrt Don Jurja Gospodnetića

u rodnim mu Postirama

 

Kako javlja IKA: ''U spomen na mučeničku smrt don Jurja Gospodnetića iz Postira na Braču, svećenika Banjolučke biskupije, kojega su 27. srpnja 1941. godine četnici okrutno mučili i ubili, upriličen je u nedjelju 27. srpnja spomen–program na toga svećenika pred njegovom rodnom kućom na predjelu Vrilo.

Župnik tamošnje župe sv. Ivana Krstitelja msgr. Tonči Jelinčić podsjetio je okupljene na život i djelo mučenika Gospodnetića. (...) Istaknuo je da je kao župnik Bosanskoga Grahova bio omiljen u tome kraju, te je prijateljevao i s tamošnjim pravoslavnim svećenikom. Osvrnuvši se na njegovu mučeničku smrt, msgr. Jelinčić ustvrdio je da je prema vjerodostojnome svjedočenju zarobljen, okrutno mučen i ubijen "in odium fidei" ("iz mržnje na vjeru"), i to u trideset i prvoj godini života, te je tako stekao naziv kršćanskoga mučenika. Župljanin Tonči Matulić, zatim je, u čast svećeniku – mučeniku krasnoslovio prigodnu pjesmu, dok je Ivo Jelinčić-Mučito kroz poetski kolaž iznio nekoliko ulomaka značajnijih hrvatskih pjesnika.

Nakon molitve za postirskoga mučenika, ali i sve stradale tih dana, otpjevana je hrvatska himna. Program je uzveličao župni zbor 'Karmel'. Među sudionicima koji su se okupili pred mučenikovom rodnom kućom bili su i načelnik općine Ivan Mihačić i njegov zamjenik Tonči Vlahović''.

 

Petar VULIĆ