Bosansko Grahovo:

Bosansko Grahovo:

'Dan sjećanja' sigurno, ali polako pada u zaborav!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U ponedjeljak, dne, 13.kolovoza A.D. 2012., već 17-u godinu zaredom, u crkvi sv. Ilije proroka u Obljaju (Bosansko Grahovo) i ove je godine, na posve doličan, tj. dostojanstven način (ponajprije sv. Misom zadušnicom), obilježen 'Dan sjećanja' – spomendan na hrvatske bojovnike – poginule tijekom VRO 'Zima '94' i 'Oluja'.

Sveto misno slavlje predslavio je vlč. Drago Balvanović, župnik u San Borju u Limi, Peru, Južna Amerika, a propovijedao je vlč. Adolf Višaticki, župnik Lištana. U suslavlju su, valja zapisati, sudjelovali i: vlč. Marijan Stojanović, župnik Prijedora, vlč. Ivo Martinović, župnik Drvara te domaći(n) vlč. Dražan Mirčić, župnik Bosanskog Grahova.

Božji puk nazočan na ovom sv. misnom slavlju skoro se mogao izbrojati na prstima jedne ruke. U samoj crkvi (izuzevši svećenike i dvoje ministranata) bje nas točno 22, a na koru kojih 10-ak ljudi.

Valja reći kako hrvatska javnost (kao i sama 'sedma sila') na vrijeme bje izvješćena o nadnevku održavanja ovogodišnjeg 'Dana sjećanja'. Nažalost, po svemu sureći – uzalud!

Vidjevši to, pisac ovih redaka, žalosna srca (unatoč višegodišnjim velikim naporima glavnog organizatora, prof. Slavka Galiota - predsjednika Udruge oboljelih hrvatskih branitelja iz Splita) mora izjaviti kako: 'Dan sjećanja' sigurno, ali polako pada u zaborav!

Jer kako (i komu) objasniti da na ovogodišnjoj komemoraciji od predstavnika veteranskih Udruga (4. gbr. 'Pauci', 7. gbr. 'Puma', 6. dp Split i 126. dp Sinj) čije su ratne postrojbe sudjelovale u oslobađanju ovih prostora (i, dakako, imale najveći broj poginulih bojovnika!) nije sudjelovao – ama baš nitko. Takav slučaj (bez presedana!) bje i s braniteljskim Udrugama iz Livna:

Nigdje nikoga, kao da su svi u zemlju propali!

Nu, najtužnija činjenica jest ta što se u samoj crkvi nije se mogla vidjeti čak niti jedna hrvatska zastava, kao ni jedan barjak neke od ratnih postrojbi, koje su djelovale na ovom (grahovskom) području.

Od političkih predstavnika nazočilo je tek izaslanstvo HDZ-a BiH i nitko drugi.

Jest da je navedenog nadnevka bilo vraški vruće, ali… kad su poginuli hrvatski bojovnici u pitanju mora postojati nekakav red. Da ne kažem, prioritet.

Eto, takvi smo mi! I onda se (bez prava) pitamo zašto nam je danas ovako u crvenoj Hrvatskoj, koja se, dakako, crveni od stida! Poradi nas ovakvih, a ne zbog tamo nekih 'kukurikavaca' iz vladajućeg SDP-a! 

Braniteljskih Udruga u BiH i RH ima ko pljeve, ali kad treba odati počast našim poginulim suborcima onda (čast iznimkama!) nigdje nikoga nema ni za lijek.

Časne iznimke (predstavnici Udruga) koje se ipak, unatoč svemu, udostojiše doći u Obljaj pokraj Grahova bijahu: Udruga oboljelih branitelja Domovinskog rata – Split, Udruga obitelji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata – Split, Udruga veterana 141. brigade HV-a, Udruga Hrvatske Domovinske Vojske 1941. – 1945. – Split te suorganizator: Udruga za očuvanje kulturne i povijesne baštine "Don Juraj Gospodnetić" - Bosansko Grahovo (op. p. Don Juraj /Đorđo/ Gospodnetić rođen je 9.siječnja 1910. u Postirima. Zaređen je za svećenika u Zagrebu 26.lipnja 1938., a u rodnom mjestu služio je mladu misu na blagdan Gospe Karmelske 16.srpnja 1938. Inkardiniran je u banjalučkoj biskupiji kao župnik Bosanskog Grahova, mučen je i ubijen "in odium fidei" 27.srpnja 1941.).

Uz imenovane bje nazočan i povjerenik HAZU Domovina/Dijaspora za Južnu Hrvatsku.

Valja zapisati kako je već spomenuti prof. Slavko Galiot tijekom Domovinskog rata bio pripadnik 4. gbr. HV-a, a potom povjerenik Vlade RH za Bosansko Grahovo. Na ovogodišnjoj komemoraciji nazočio je kao predsjednik UOBDR-a Split, a ne kao ovlašteni predstavnik 4. gbr. I bojnik Ivica Lozina je došao kao izvjestitelj 'Braniteljskog portala' iz Knina, a ne kao službeni predstavnik spomenute – proslavljene brigade, dok je gospoda Angelino Dražić i  Slavko Omelić (nekoć pripadnici 141. brigade HV) stigli s izaslanstvom UHDV 1941. – 1945.  

I tu smo gdje jesmo!

Iz Propovijedi vlč. Adolfa Višatickog, župnika Lištana

 

»… Po završetku operacije 'Ljeto 95' dio glavnih snaga za napadaj odmah je izvučen iz borbe i upućen na kraći odmor, a crtu bojišta preuzele su ostale postrojbe, prije svega 113. i  112., a potom i ostale domobranske postrojbe...

Iako se pozornost usmjeravala prema snagama u napadaju, što je i razumljivo, vrijedno je napomenuti i to kako su hrvatske snage na dijelu djeladbeno podređene bojišnice u  HR Herceg-Bosni u djelatnoj obrani također uspješno obavile svoj dio zadaće. Postrojbe 81. gb nisu bile izravno u napadaju, ali su držale iznimno važan dio bojišnice u obrani područja između Bosanskog  Grahova  i Drvara... Kao što to obično  i bude, neprijatelj koji je poražen nikada se ne miri s porazom. Pokušava na razne načine bar djelomice pokazati kako je još u stanju vratiti izgubljeno. "Vratit ćemo svaku stopu izgubljenih teritorija" urlao je tih dana  u Mrkonjić Gradu  general Mladić, slušao sam to na svoje uši. Stoga nije čudo što su uslijedili ograničeni protunapadaji u kojima su hrvatske snage imale gubitaka u ljudstvu i bojnoj tehnici. Jedan od takvih protunapadaja  bio je 12. kolovoza 1995. u okrugu Bosanskog Grahova... ove položaje držala je 141. gbr. HV. Gubitci, koje tada brigada imala ne kazuju o tome kako ona u tom trenutku nije bila najspremnija (to je samo tumačenje neupućenih). Gubitci govore o iznimnoj hrabrosti vojnika, časnika i dočasnika brigade, koji u tom trenutku nisu popustili, nego su pružili žestok otpor i zadržali neprijatelja...  (preuzeto iz knjige 'Napadajni bojevi operacije HV i HVO', Ante Gotovina).

Toga se mi danas sjećamo ovdje okupljeni u ovoj crkvi sv. Ilije u Grahovu... moleći  Boga za poginule branitelje i njihove obitelji.

 

 

Rođeni smo da preobražavamo lice zemlje. Odgovoran sam za komadić zemlje na kojem stojim, za polje koje sam naslijedio... tebi je to darovano i na tebi je da od toga nešto učiniš. Sve što god jesi i što god posjeduješ jesu darovi Božji. Zakopati te talente i ne koristiti ih znači biti čovjek bez cilja i smisla. I mir je plod zalaganja i djelovanja, a ne mirovanja. Sv. Franjo Saleški  kaže: "Znaj da Bog mrzi mir onih ljudi koje je odredio za borbu".  To su dobro shvatili naši branitelji u danom trenutku naše novije povijesti. Ono što je Bog  namijenio tebi na ovoj zemlji, ne može učiniti nitko drugi. Sva ljudska povijest čeka tebe, od tebe očekuje da učiniš svoj dio posla koji ti je namijenjen. Ne učiniš li ga, prođeš li zemljom prazan, ostao si dužan i svijetu i Bogu. Oni kojih se danas sjećamo i za njih molimo su ga izvršili. Svi smo u svijetu kao jedan stroj sa tisućama kotačića i poluga, ispadne li samo jedan vijak, cijeli sklop jedne tvornice više ne radi. Dosta  je da u satu ne funkcionira samo jedan vijak, da je olabavio i cijeli sat ne koristi ničemu.

Nema bezvrijednog čovjeka, nema važnijih i manje važnih. Obično upravo oni koji se čine najmanje važni, zapravo su u životu najvažniji... Ako je tvoj život negdje skriven, ako te nitko ne zapaža, ako si skriven u četiri zida svoje kuće, ako si posljednji radnik u svojoj tvornici, ako si seljak u nekom zabitnom selu, ne zaboravi da si ipak u Božjim očima važan i prevažan i da si dužan učiniti svoj korak. Samo treba imati čvrstu volju svakoga dan učinit nešto pozitivno. Ako budeš svakoga dana imao neki cilj, pronaći ćeš i put do njega. Čuvaj se samo da ne postaneš bezvoljan, da tražiš razloge za bijeg od života i posla. Sreća nije u mirovanju, nego u radu. Cijeli ljudski vijek je jedna neprestana borba. Čovjek koji radi, i pošteno se zalaže, pobjednik je u toj borbi. Pa ako i pogine, živi. Ne samo u slavi svojega naroda, kako kaže pjesnik: "Navik on živi, ki zgine pošteno", nego doista u Bogu, u vječnosti. Tako se stvara novo nebo i nova zemlja, i plodove svoga rada uživat će u sretnoj vječnosti... Amen!«

 

 

Na sv. Misi (što je preveć bolno!) nazočilo je tek 10-ak predstavnika Udruge obitelji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata – Split. Ostali su (tijekom trajanja sv. misnog obreda!) otišli do 20 km udaljenog Šatora. Nu, vratili su se na početak svečanosti polaganja vijenaca i paljenja svijeća ispred središnjeg Križa u Bosanskom Grahovu. Uz predstavnike spomenute Udruge vijence su položili predstavnici Udruge 141. brigade HV, pojedini članovi obitelji poginulih hrvatskih bojovnika, suborci, a uime Općine Bosansko Grahovo vjećnik g. Krešimir Sarić sa suradnicima, te izaslanstvo HDZ-a BiH.

 

 

Potom je uslijedila Molitva odrješenja za sve naše vjerne mrtve, a nakon toga, dakako, bogati domjenak upriličen pokraj crkve sv. Ilije proroka u Obljaju!

Druženje je potrajalo sve do predvečernjih sati.

 

Po riječima g. Krešimira Sarića na ovogodišnji 'Dan sjećanja' bijahu  pozvane sve braniteljske Udruge sa sjedištem u Livnu, ali se predstavnici istih  nisu odazvali valjda zbog daljine puta (70-ak km!) te se on pita što će nam tolike udruge kad njihova izaslanstva neće ili pak ne žele nazočiti na ovako časnim komemorativnim skupovima, sličnim ovom (svakogodišnjem!) u Grahovu.

Prof. Slavko Galiot, predsjednik Udruge oboljelih branitelja Domovinskog rata iz Splita naglasio je kako se ovogodišnjem skupu uz mnoge Udruge nisi odazvali ni hrvatski mediji, kao npr. 'Jutarnji list', 'Slobodna Damacija', 'Večernji list' te ni mnogobrojne TV-kuće iz RH, što je jako, jako tužno (i nimalo nije dobro)… jer se na taj način zaboravljaju svi hrvatski branitelji: poginuli, preminuli ili pak još oni uvijek živi, a o Domovinskom ratu bolje i ne govoriti.

 

 

Vraćajući se u Split najžalosnije mi bje što u Grahovu nisam vidio predstavnike 7. gbr. HV 'Puma'. Ta slavna brigada (prva je ušla u Knin!),   tijekom Domovinskog rata imala je 97 poginulih bojovnika (500 ih bje ranjeno), a na grahovskom platou je izgubila čak 1/3 od sveukupnog broja stradalih.

 

Čitam na Portalu: http://www.zagorje.com/vijest/vijesti (otkriven-spomenik-poginulim-pripadnicima-7-gardijske-brigade-puma):

"Dne, 25. lipnja 2012., na vrhu Velika Duvjakuša (1709 n/m visine), na Dinari, u troglavskom masivu, svečano je otkriven spomenik 31 poginulom pripadniku 7. gbr. 'Puma', čiji pripadnici bijahu porijeklom iz Hrvatskog Zagorja, Međimurja, Podravine, Bilogore, Slavonije, ali i kršne nam Dalmacije.

 

 

Spomenik su, dakako, otkrili članovi obitelji poginulih branitelja u nazočnosti suboraca, članova Udruge 7. gbr. 'Puma' te brojnih gostiju i uzvanika. Valja reći kako se sama zamisao za izgradnju spomenika rodila među prijateljima i suborcima 'Puma', članovima planinarske udruge 'Dinaridi' i HGSS, dok je rješenje za spomenik dao Antun Vuko, restaurator kamena iz Trilja. Na ostvarenju ovog znamenitog projekta radilo se pune dvije godine. Spomenik je izrađen od kamenih dijelova crkve sv. Mihovila iz Kijeva koja je srušena na samom početku Domovinskog rata.  Spomenik je podignut u znak trajnog sjećanja na 31 pripadnika 7. gardijske brigade, legendarnih 'Puma'. U bitkama za pripremu konačnog oslobođenja ovog dijela Hrvatske, 'Pume' su Dinaru natopile vlastitom krvlju. Čak petorica ih je poginula su kraj Velike Duvjakuše…".

I, što reći na kraju ovog pretužnog članka!?

Tužno je, dakako, bilo gledati ovaj komemorativni skup na koji se nisu odazvali prestavnici već spomenutih veteranskih Udruga 4. gbr. 'Pauci', 7. gbr. 'Puma', 6. dp Split i  126. dp Sinj.

Nu, ne treba gubiti nadu! Svakome, pa tako i njima, treba pružiti priliku za popravni ispit. Za vjerovati nam je kako će iduće godine na komemorativnom 'Danu sjećanja' nazočiti mnogo više hrvatskih branitelja i, dakako, braniteljskih udruga. Za očekivati je kako će i stjegovi pobjedničke HV-e i HVO-a, u(z)veličati iduću svečanost!

Živi bili (i pili!), pa vidjeli!

 

Petar VULIĆ