"KOMUNIZAM I NOVIJA HRVATSKA HISTORIOGRAFIJA"
autor: Ivo Rendić-Miočević

OPTUŽNICA ZA GOSPIĆKE UDBAŠKE KRVNIKE

OPTUŽNICA  ZA GOSPIĆKE  UDBAŠKE  KRVNIKE

Zvonimir R. Došen, Hamilton, Kanada  

 

JOSO BUBAŠ, koji danas, u invalidskim kolicima, mirno živi u Zagrebu, rođen je u Ličkom Novom, pokraj Gospića.  Kao gimnazijalac, podučen od Jakova Blaževića, 1941. pridružio se partizanima-četnicima u Divoselu pokraj Gospića.

 

Tijekom rata, sudjelovao je u svim zločinima koje su njegovi drugovi poduzimali protiv nevinih hrvatskih civila u Lici.

 

Po zauzimanju Gospića u travnju 1945., postaje šef Ozne i zajedno s PAJOM MILKOVIĆEM, MIŠKOM i STIPIĆEM DOŠENOM, NIKOLOM BUDAKOM, MIĆOM  JELAČOM i dr., vrši neopisiva zlodjela, pljačke, batinanja, progone i ubojstva, po svim selima Like i Velebitskog Podgorja. Njegovi ortaci su većinom bili prijeratni kriminalci, zločinci koji su radi toga dopali u Lepoglavu i Srijemsku Mitrovicu, gdje ih je Moša Pijade svojim “preodgajanjem”  pretvorio u još puno veće zločince. Nikola Budak bio  je, uz Prpiće “Malog” i “Velikog”, član Čarugine komitske bande, a služio je 18-godišnju kaznu za pljačku i ubojstvo mesara Ilije Žunića u Otočcu. Stipe (Stipić) Došen iz sela Rizvanuša, bio je na robiji radi ubojstva mladog čovjeka, mislim da se zvao Naglić, u Brušanima. itd.

 

Navodim samo neke od njihovih zločina za koje znam:  Po završetku rata, u šumi na Baškim Oštarijama, 1945., pred očima malodobnog sina Luke, Bubaš i njegovi drugovi, ubili su Nikolu Tomljenovića zvanog “Ambroz” dok je sjekao drva. Jedini Nikolin grijeh bila je njegova nadnaravna fizička snaga. On je negdje prije rata bio napadnut od ovih kriminalaca. No, Nikola ih je izmlatio i rastjerao. Još za vrijeme rata, odveli su u Divoselo Nikolinog brata Matu, cestara, koji također nije uopće sudjelovao u ratu. Tamo su ga, poslije groznih mučenja ispekli na ražnju. Poslije rata, mislim da je bilo 1946., uhvatili su Franu Uzelca koji se krio u Velebitu, doveli ka na prijevoj Sadikovac i, bez ikakva suda, strijeljali. Tamo mu je i danas grob. Njegovi nećaci, Pavelići iz Brušana, su mu 90-tih podigli nadgrobni spomenik.

Nažalost, svi ovi, osim Bubaša i Hercegovića, mirno su umrli bez da ih je stigla i najblaža kazna. Bubaš i Jelača su 1945. gonili svezanog Andriju Devčića u mjestance Žabica pokraj Gospića i tamo ga strijeljali. Dok su ga gonili za njima je trčao Andrijin 12-togodišnji sin i plačući ih molio da mu ne ubiju oca. No, krvnici su se tomu samo smijali i strijeljali ga pred njegovim očima. Bubaš je na koncu rata harao po mome selu (Lukovo Šugarje). U Gospić je odveo i strijeljao Roku Pavičića, a njegovu suprugu Maru toliko udarao da joj je krv tekla iz nosa i usta. Vjerujem da je njihova kćer Kristina još živa u Rijeci. Ona je, kad smo u Lukovu 1997. podigli spomenik našim mučenicima (njih više od stotinu), napisala i recitirala tužnu pjesmu o mučenju njene majke od strane zlikovca Jose Bubaša. U toj svojoj tužnoj pjesmi, navede Kristina kako mu  je, za vrijeme batinanja, njena majka rekla: "Znam ja tebe sinko, ti si iz Novog”. Na to je, uz još gore udarce, Bubaš odgovorio: “Nitko mene ne zna“. Batinao je Bubaš sve koji se nisu mogli braniti. Pljačkao je i odnosio iz ionako siromašnih kuća sve do čega je došao. 1945. kad je moj otac već bio u Gospićkoj  “Žutoj kući”, mi djeca smo ostali s majkom bez igdje ičega. Partizani su odnijeli sve što je bilo za odnijeti. S njima je bio i Joso Bubaš. Kad više ništa drugo nije našao za odnijeti, odveo je našu lovačku kuju “Bebu”. Plakala je moja majka, a mi djeca nismo onda još mogli ni shvatiti sve njene tegobe.

 

Kad je drug Bubaš uspješno završio svoje poslijeratno čišćenje u Lici i Velebitskom Podgorju, na neko vrijeme, premješten je u Beli Manastir. Vjerojatno će se i tamo naći ljudi koji ga se sjećaju.  No, po završetku “posla”, opet se vratio u Gospić gdje je postavljen za šefa Udbe, pa je sa svojim ortacima nastavio svoje krvave orgije. U zaselku Podoštra pokraj Gospića, po njegovoj naredbi, kriminalci Miško i Stipić Došen, namamili su Josu Tomljenovića, koji se negdje u blizini skrivao, da se preda obećavši da mu se neće ništa dogoditi. Da bi to obećanje zvučilo što uvjerljivije Miško će biti kum Josinom novorođenom sinu. Došli su  na “krstitke” i  sjeli  s Josinom obitelji za stol. Kad su se dobro najeli i napili, Miško je izvadio pištolj i ubio Josu dok je sjedio za stolom. Josina je supruga zapomagala, Stipićeva žena  Marica “Žutanova” se na stolu igrala s čahurama izbačenim iz Miškova pištolja. Dok sam živio u Domovini, imao sam nesreću upoznati sve ove krvnike. Komita Nikola Budak je bio predsjednik općine Karlobag. Miško i Stipić Došen vršili su razne “povjerljive” poslove. No i tu nisu mogli bez krađe, pa su 60-tih izgubili nešto od svoga partizanskog sjaja, no nisu bili kažnjavani.  

 

Oko godinu dana prije nego što sam trebao ići u vojsku, po naredbi Jose Bubaša i Paje Milkovića, pozvan sam u ured Udbe u Gospiću, gdje su me ispitivali Ivica Hercegović i Mane Knežević. Tražili su da im dadem informacije, tko iz moga sela namjerava bježati preko granice, da li se tko namjerava ubacivati u Jugoslaviju i t.d.

 

Kad sam ih upitao otkuda bih ja imao takve informacije, počeli su mi držati predavanje o tome kako su svi mještani Lukova Šugarja državni neprijatelji, ustaški zlikovci i t. d. Po tom su naredili jednome milicajcu da me pritvori. Ovaj me odveo u jednu sobu, zapovjedio mi da izvučem remen iz hlača i žnirance iz cipela. Uzeo ih je, izišao i zaključao vrata. U sobi nije bilo nikakva namještaja, pa sam morao sjesti na pod. Za nekih dva sata su me opet doveli pred Hercegovića i Kneževića koji su mi naredili da špijuniram lugara Nikolu Pavičića, jer, kako reče Hercegović, oni su ga trebali strijeljati 1945., ali su bili toliko humani pa to, nažalost, nisu učinili. Nisam imao izbora. Ili raditi za njih, ili bježati preko granice. Izabrao sam ovo drugo. Odmah po dolasku u Beč, učlanio sam se u HOP. Po dolasku u Kanadu počeo sam pisati u nekim od hrvatskih novina, kao što su "Croatia" i revija "Ustaša" iz Argentine. Radi toga su Bubaš, Milković i Hercegović moga  pokojnog oca, stara 70 godina, odveli u Gospić. Tu su ga vezali za stolicu, udarali i prijetili mu izvršenjem smrtne kazne od koje se inače spasio bijegom 1945. (to ću također u buduće opširno opisati).

 

Bubaš, Milković i Hercegović (tako se predstavljao, a moguće je da mu je pravo prezime bilo Ercegović), poslije pogibije komandira milicije u Karlobagu, Đure Uzelca na Velebitu, te pogibije Mate Prpića i Ivana Matičevića, odveli su u Gospić Juru Prpića (Blažinova), starca od preko sedamdeset godina, gdje su ga, potpuno nevina, mučili, premlaćivali i na koncu osudili na 6 godina robije.

 

Njegova sina kojem je isto bilo ime Jure, odveli su u Gospić gdje ga je Bubaš podvrgao najgroznijim mukama, koje nije izdržao. Bubaš i njegovi drugovi su javili njegovoj supruzi Slavici da dođe po njegovo mrtvo tijelo. Iz Crnog Dabra odveli su Ivana Došena “Brđu”, mučili ga na sve moguće načine i osudili na dugoročnu robiju. Kažem osudili, jer oni su drmali ondašnjim Gospićkim kotarom. Po njihovim naredbama se optuživalo, sudilo i ubijalo.

 

Sin Jure Prpića, mlađega, koji je onda bio dijete, danas živi u Karlobagu. Druge osobe, njih velik broj, muških i ženskih, većinom iz Dabara na Velebitu, odvedeno je u Senj, jer u Gospiću nije više bilo mjesta. No, i tamo je Bubaš dolazio i davao upute za mučenja. I tamo je bilo onih koji su se u uzama Udbe “sami objesili”.

 

Iz razumljivih razloga, ovo je samo kratki, vrlo skučen opis zločina Bubaša i družine. Vjerujem da o tome puno više znaju ljudi poput prof. Nikole Bićanića.

 

No, čini mi se da se ti ljudi i danas nečega plaše, pa i kad pišu o partizanskim zločinima više puta, kao da se boje, navesti imena zločinaca.

 

Joso Bubaš je 1991. pobjegao najprije u Orahovicu, gdje se cijelo vrijeme rata skrivao, vjerojatno u kući Stipe Mesića, a danas u invalidskim kolicima u Zagrebu mirno živi i bere visoku mirovinu.

 

Ivica Hercegović (ili Ercegović), rodom iz Rogoznice, pobjegao je iz Karlobaga 1991. i danas živi negdje u Splitu ili u Ragoznici. Protiv obojice ovih zlikovaca bit će podnesena kaznena prijava, a i podignuta optužnica.

 

2009-07-30

HRVATSKI SVJETSKI KONGRES

New York - Zagreb - Solothurn

 

Javni prosvjed i poziv

na ostavku Stjepana Mesića, predsjednika RH

 

Poticani s najrazličitijih strana iz hrvatskog izvandomovinstva i domovine, ovim u ime Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) najoštrije javno prosvjedujemo protiv sve učestalijeg i za ugled Hrvatske opasnoga nedostojnog djelovanja Stjepana Mesića, predsjednika RH.

 

Između ostalog, tu ovdje posebno mislimo na njegovo s trona predsjednika države ponižavanje hrvatskih žrtava Bleiburške  tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, te na javno veličanje jugoslavenskoga komunističkog režima i štićenja njegovih zločina i zločinaca, čime i dalje unosi opasan razdor u nacionalno biće hrvatskog naroda.

 

Dok u svijetu sve više bivaju objavljivani dokumenti o jugoslavenskim komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom i dok EU i UN, kao najveće svjetske institucije, osuđuju komunizam, nacizam i fašizam kao najveća zla 20. stoljeća, dotle predsjednik Mesić baca pred cijelim svijetom ljagu na hrvatski narod u stilu najcrnje staljinističke propagande iz vremena komunističkih zločina 1945. i nakon nje.

 

Iskusili smo u demokracijama da predsjednici i vodeći političari moraju dati ostavke kad povrijede instituciju predsjednika države i/ili nanesu štetu ugledu svoje zemlje. Dobro je poznat slučaj R. Nixona ili sva pravna strka oko B. Clintona. Stoga u ime HSK-a kao člana UN-a s konzultativnim statusom, pozivamo Stjepana Mesića da za svoju i hrvatskog naroda dobrobit spasi pred poviješću obraz institucije hrvatskog predsjednika, te i on ostavkom završi svoj mandat.

   

Ako to ne učini, najhitrije apeliramo da Sabor Republike Hrvatske svojom ustavnom moći spriječi daljnje nanošenje ogromne štete ugledu i interesima hrvatskog naroda sa strane predsjednika Mesića, te da – čim prođe njegova zaštita imunitetom predsjedničke službe – pokrene pravne korake protiv njegovih nedjela. Šteta je prevelika da bismo to ostavili pojedincima i udrugama!

 

Podržavamo brojne hrvatske udruge u domovini i svijetu, od pojedinih hrvatskih kat. misija do športskih i svih drugih,  koje se suprotstavljaju dugogodišnjim Mesićevim nedjelima i unošenju razdora među naš narod, te pozivamo sve naše sunarodnjake i prijatelje istine da se svojim prosvjedom dostojanstveno gdje god mognu opru takvim sramoćenjima hrvatskog naroda.    

 

Josip Ante Sovulj,                                                              Šimun Šito Ćorić,

predsjednik HSK-a                                                             glasnogovornik HSK-a i

P.O.Box 9046 Grand Station                                              Nacionalni koordinator HKM u CH

USA-Long Island City, NY 11103                                     Unterer Winkel 7                                             

                                                                                            CH-4500 Solothurn

New York/Solothurn, 25. 7. 2009.

2009-07-27, Ponedjeljak, 27 Srpanj 2009

Goran Jurišić, prof.: Ustanak u Srbu od 27.7.1941. nije bio antifašistički, i srušeni ..

 

HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA

 

Priopćenje za tisak

Ustanak u Srbu od 27.7.1941. nije bio antifašistički, i srušeni spomenik „NOB-u“ u Srbu nije bio spomenik antifašizmu nego četništvu i fašizmu!

 

Predsjednica vlade Republike Hrvatske, gospođa Jadranka Kosor, ne bi smjela pristati na zahtjev potpredsjednika vlade RH i dužnosnika Srpske demokratske samostalne stranke i Srpskog nacionalnog vijeća, Slobodana Uzelca,

koji je u Srbu, 26. srpnja ov.g., ultimativno zatražio od hrvatske vlade da obnovi srušeni spomenik u Srbu, ili SDSS napušta vladajuću koaliciju!

Slobodan Uzelac traži obnovu spomenika podignut u totalitarnoj Titovoj Jugoslaviji kojim se pod krinkom komunizma slavio četnički velikosrpski ustanak u Srbu od 27. srpnja 1941. godine koji je obavještajno i logistički bio organiziran od fašističke Kraljevine Italije, sa ciljem aneksije dijela političkog teritorija NDH u području Dalmacije i Like koji nije bio obuhvaćen Rimskim ugovorima između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije.

Ustanak u Srbu su organizirali talijanski fašisti i okupatori koji su naoružali četnički puk 'popa' Đujića, Omčikusa, Torbice i drugih četničkih kolovođa u svrhu etničkog čišćenja hrvatskog stanovništva.

Na dan četničkog ustanka u Srbu prva puška nije opalila u fašiste, kako je to u Srbu tvrdio g. Uzelac, nego u hrvatske civile mjesta Srb koje su četnici zaklali i bacili u obližnju jamu, a ta prva puška kojom su četnici pucali u hrvatske civile došla je od četničkih saveznika – talijanskih fašista i okupatora s kojima su četničke vođe za vrijeme velikosrpske pobune potpisali u Otriću sporazum o nenapadanju, i potpis na taj sporazum dali su i srpski komunisti iz Like, predvođeni Đokom Jovanićem koji se u povijest upisao, ne samo kao komandant partizanske „6. ličke divizije“ nego i kao teški ratni zločinac.

Da ustanka u Srbu od 27. srpnja 1941. nije bio antifašistički nego fašistički, i stoga je s moralnog i povijesnoga stajališta neprihvatljivo da hrvatska vlada obnavlja jedan spomenik kojim se slave četnički pokolji nad hrvatskim narodom!

Naprotiv, vlada RH bi u Srbu trebala podići spomenik u spomen na hrvatske žrtve četničkog i komunističkog i fašističkog terora kojim su hrvatski civili Like i dalmatinske zagore i kninske krajine bili izloženi u srpnju i kolovozu 1941. godine!

Pored toga, glavni grad Zagreb bi trebao dobiti velebni spomenik žrtvama komunizma tako da je taj s pravom srušeni spomenik u Srbu zadnja rupa na sviralu o kojemu bi vlada Republika Hrvatske trebala vodit računa, u smislu njegove, ne daj Bože, obnove!

Zagreb, 27. VII 2009.

Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje žrtava komunizma,

Goran Jurišić, prof.

2009-07-13, Ponedjeljak, 13 Srpanj 2009

prof. Goran Jurišić: PREDSTAVKA

HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA

Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teće kao žubor, a pravda kao bujica!

Martin Luther King Jr.

PREDSTAVKA
(Radi brže komunikacije molimo službeni odgovor e-mailom.)

 

Šalje:
Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma
Prof. Goran Jurišić
Ivana Gundulića 55/1;10.000 Zagreb

Prima:
VLADA REPUBLIKE HRVATSKE
PREDSJEDNICA VLADE
Gospođa Jadranka Kosor, dipl. iur.
Trg Svetog Marka 2
Gornji grad ; HR – 10.000 Zagreb

Na znanje tisak RH i novinske agencije

Cijenjena predsjednice vlade Republike Hrvatske!

Postoji veliki interes obitelji žrtava komunizma iz Dalmacije da se ekshumiraju članovi njihovih obitelji koje su u WWII postale žrtvom fašističkog terora Kraljevine Italije, a nakon WWII žrtvom komunističkog terora Titove Jugoslavije,

te u tom smislu želja obitelji žrtava komunizma iz srednje Dalmacije za ehskumacijom posmrtnih ostataka ubijenih hrvatskih civila u tri jame iznad grada Primoštena, i to na lokaciji Bagulinovo jezero kod mjesta Rasohe, brdo Plošnjak/ mjesta Kruševo i Gaj.

Stoga Vam upućujemo ovaj zahtjev da MUP, krim-policija i DORH izvrši kriminalističku obradu i istragu navedenoga mjesta zločina i da se do Dušnoga dana uoči blagdana Svih svetih ov.g. dovrši ekshumacija kako bi pokojne osobe mogle biti dostojno pokopane, a ne da komemoracije žrtvama komunizma budu i dalje održavane iznad jama.

Lokalni speleolozi spuštali su se u jamu kod Bagulinova jezera i mjesta Rasohe, i obitelji žrtava potvrdile su nam da se u jamama nalazi nekoliko desetaka ubijenih hrvatskih civila.

Također, ukoliko bi bio živ netko od počinitelja iz redova protunarodne jugokomunističke tajne policije Ozne ili neki partizanski zapovjednik ili komunistički funkcioner, da se to žurno ispita i stupi po kaznenom zakonu o ratnom zločinu i zločinu protiv čovječnosti jer na tome mjestu su Hrvati, civilni građani, ubijeni bez suda ili sudske istrage čak niti od strane ondašnjeg izvitoperenog komunističkog sovjetskog pravosuđa koje je, inače, u staljinističkom stilu, zlouporabom moći i položaja, izricalo smrtne presude nekomunistima i anti-komunistima.

Također, molimo Vas da nadležna tijela pristupe i ekshumaciji žrtava komunizma u šumi Gović u gradu Jastrebarsko, između Zagreba i Karlovca, gdje je komunistički režim pobio od 1945. do 1947. preko 80 hrvatskih civila, bez sudske istrage i presude navedenog izvitoperenog komunističkog pravosuđa sovjetskog tipa.

Svake godine na Dan državnosti, 25. lipnja, nekoliko stotina do tisuću građana Jaske, i predstavnici lokalnih vlasti, sudjeluju na komemoraciji žrtvama komunizma u šumi Gović, te bi bilo u humanističkom duhu da i ove žrtve budu ekshumirane i civilizirano pokopane na mjesnom groblju, kao i gore navedene žrtve komunizma u Primoštenu, posebno stoga što smo se već Vašem prethodniku i bivšem premijeru Sanaderu obraćali s molbom da se pristupi ekshumaciji žrtava komunizma u Stepinčevu kraju, u jaskanskoj šumi Gović, ali do danas se nadležna tijela nisu oglasila, kao da su gluha!

Bivši ministar obrazovanja i znanosti, dr. Dragan Primorac je u razgovoru s nama, 21. svibnja 2007. u kabinetu ministra, izrazio veliku želju da, kao svjetski stručnjak za forenziku i DNK-analizu, sudjeluje u ekshumacijama žrtava komunizma u Jastrebarskom, kao i u Maclju, te smo na njegov savjet i uputili vladi RH zahtjev za ekshumacijma na navedenom terenu, ali nismo dobili službeni odgovor.

Kao što ste i sama kao bivša potpredsjednica vlade RH, kao i ministar MUP, g. T. Karamarko, rekla ov.g. na masovnom stratištu ispred Barbarina rova u Hudoj jami, gdje je titoistički režim likvidirao na tisuće Hrvata, da nadležna tijela trebaju sve oko komunističkih zločina istražiti, pa Vas molim da to bude doslovno tako i učinjeno.

Ovim putem od Vas zahtijevam da krim-policija ispita osnovano osumnjičenu Milku Planinc (rođena Malada) koju je Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma 8. rujna 2006. kazneno prijavio, zajedno s nedavno preminulim i od DORH-a, na osnovi naše kaznene prijave, nakon tri godine optuženog Sime Dubajića, zbog ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti na Kočevskom rogu 1945. godine, komunističko stratište koje je osobno u vrijeme egzekucija obišao maršal Tito, i pohvalio ubojice iz specijalnog marksističkog odjela izdvojenog iz partizanske XI. dalmatinske (biokovske) brigade 26. divizije Jugoslavenske armije.

Ne može biti da krim-policija nema 'političku dozvolu' da osnovano osumnjičenu ispita, kao što nam je rečeno iz zagrebačkog odjela za ratne zločine Krim-policije!

Također ne može biti da se ne pritvara osnovano osumnjićenog za ratne zločine i zločin protiv čovječnosti u Maclju, komandanta protunarodne Ozne u Krapini, 1945. godine, „druga“ Hršak Stjepana, protiv kojega postoji kaznena prijava otprije osam godina koju je podnio predsjednik Hrvatske stranke prava 1861., g. Dobroslav Paraga!

Cijenjena predsjednice, nadamo se odgovoru na gore navedene zahtjeve, u ime žrtava komunizma, i na kraju molimo odgovore i na, vladi RH, odavno postavljena pitanja koja zanimaju i hrvatsku javnost:

Je li vlada RH donijela odluku o osnivanju Memorijalno muzeja žrtava i zločina komunizma u Zagrebu, kao što ste našem Centru, u funkciji potpredsjednice vlade, odgovorila da će vlada takvu odluku i prijedlog Hrvatskog centra za istraživanje zločina razmotriti, i da smatrate takav prijedlog zanimljivim.

Također, s obzirom da se pojavila informacija g. Ivana Zvonimira Čička u tisku, kako je vlada RH navodno još 2006. godine donijela odluku o osnivanju Spomen-područja Goli otok, u spomen na taj središnji jugokomunistički konc-logor, molimo Vas odgovor je li to istina, i ako jeste, zašto o tome predstavnici vlade RH nisu obavijestili naš Centar koji smo takav prijedlog vladi uputili prije 2006. godine.

I na kraju, neshvatljivo je da središnja NGO organizacija za istraživanje zločina komunizma, HR Centar IZK, nije iz Državnog proračuna dobio od osnivanja 2004. niti lipe, iako postoji preporuka Europske komisije i zamjenika od komesara za proširenje, g. Rehna, da naš Centar ima pravo participirati u pretpristupnim fondovima EU za RH. Molim Vas da naš Centar od toga ne bude više izuzet, i unaprijed se zahvaljujem!

 

Voditelj Goran Jurišić

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM
hrcentar.izk@gmail.com

 

Jazovka – 22.lipnja.2009.                                    2009-06-25

 

Zašto je prešućena? >> propovijed JAZOVKA 2009.

 

Pom. biskup VALENTIN POZAIĆ

>> Licemjeri su licemjeri: bili i ostali <<

 

         Sućuti nema. Zato im nije potrebno znati ime i prezime stradalih. Pedeset godina terora i progona, laži i podvala, nije im bilo dovoljno da istraže makar samo jedan logor, samo jedno stratište, da popišu imenom i prezimenom sve stradale. Zašto? Jer – tada više ne bi mogli lagati. 

 

Jazovka – 22.lipnja.2009.

 

Stojimo nad tragičnim grobom tragičnih sudbina mnogih ljudi - kojima se ni dan danas ne može i ne smije obilježiti grob, ni postaviti dostojan nadgrobni kamen, natpis, spomenik.

            Nikada nisu željeli doći ovamo. Nikada nisu sanjali doći ovamo. Nikada nisu slutili doći ovamo. Vjerojatno nitko od njih nikada nije poznavao ovo mjesto. I vjerojatno nikad nitko od njih nije čuo za ovo mjesto.

            A upravo to im je mjesto postalo počivalište, koje su im namijenili zlotvori zloga nadahnuća mržnjom na Boga i čovjeka, mržnjom na Hrvata i katolika, i svakoga vjernika.

            Upali su u ruke ne znamo još uvijek čije. Komesar je naredio 'Boga nema', i oni su se ponašali - kao da Boga nema, i sami su sebe, jedni druge, proglašavali bogovima, gospodarima života i smrti. Dokazi njima nisu bili potrebni. Bilo je dovoljno njihovo mišljenje – komunističko, zločinačko.

            Ti nikad nisu naučili, nisu htjeli naučiti istinu: ljudska prava vrijede univerzalno i integralno, ne selektivno. Ljudska prava ili vrijede ili ne vrijede.

Iz još uvijek neistraženih dubina ove jezive Jazovke, kao i svih onih drugih, diže se nijemi krik prema nebu. U njihovo ime, u ime svih njihovih vapaja za životom, za istinom, za pravdom, mi vapijemo u ovaj čas:

'Iz dubine, Bože, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! ' (Ps 130,1-6). Da, iz dubine, Bože, vapijemo tebi; počuj glas naš!

 

Zločinačko komunističko nasljeđe i dalje uživa u paušalnom napuhivanju broja jednih drugih  žrtava. O svojima ne govore, niječu ih. Dok su gradili komunizam, nije bilo važno koliko je palo ljudskih života. U ime revolucije žrtve su dopuštene. Revolucija guta svoju djecu, i još mnogo više onu drugu.

            Sućuti nema. Zato im nije potrebno znati ime i prezime stradalih. Pedeset godina terora i progona, laži i podvala, nije im bilo dovoljno da istraže makar samo jedan logor, samo jedno stratište, da popišu imenom i prezimenom sve stradale. Zašto? Jer – tada više ne bi mogli lagati. 

            Normalno je: ako idemo na sprovod, u pohod mrtvima na  groblju, stratištu,  želimo znati kome idemo. Njih to ne zanima, jer ih ne zanima čovjek.

Moramo li zaključiti: Istina je jednako nepoželjna danas kao i u vrijemo pedeset godišnjeg komunističkog terora?! Ima li istina pravo javnosti? Je li istina ustavna kategorija, ili je pak postala protu-ustavna u Hrvatskoj i u Europi?

Zar ne zvuči neobično i začudno da ono samozvano besklasno društvo, onda i danas, poznaje klasnu ideologiju zločina i žrtava: jedni su zločini zli, oni njihovih protivnika;  drugi su zločini dobri: oni iz redova njihovoga prevratničkog režima  mržnje i osvete. Tim se zlotvorima smiju i moraju i danas podizati i čuvati spomenici i uspomene, ne bi li terorizirali i današnje i buduće naraštaje, ne bi li se širila laž i mržnja. Licemjeri su licemjeri: bili i ostali.

Kroz pedeset godina užasa i terora, moći i vlasti, nisu ispisali poimence žrtve ni jednoga logora. Štoviše, i danas se osnivaju lažni instituti sa lažnim popisima žrtava, a što je teška nepravda stradalima i živima. Boje se istine i javno iznova pokušavaju obmanjivati domaću i svjetsku javnost.

 

Ovdje, na jednome od još uvijek ne-izbrojenih stravičnih mjesta stradanja hrvatskoga naroda, i svih onih drugih revolucionarnim hordama nepoželjnih osoba, ne u ratu, nego nakon rata, dužni smo obećati, čvrsto i bespogovorno, da ćemo se oduprijeti svim onim besramnim lažovima koji istinu izvrću ili prikrivaju, ma na kojem se trenutačno položaju nalazili.  

Moramo se oduprijeti svima onima koji bi nas i danas htjeli učiniti zarobljenicima komunističkog zla i terora;  taocima jednoga desetljećima dugoga užasnoga odsječka povijesti, odsječka kojega bi se oni morali sramiti, a ne se njime i danas ponositi – skrivajući se iza pojma antifašizam.

 Te zločine nikada ne smijemo zaboraviti, ni prešutjeti; naprotiv, moramo dizati glas istine i o počiniteljima toga zla: a to je zločinački komunistički antihrvatski, anti-teistički – protu-božji režim, i njegovi brojni sateliti – koji još i danas sablasno kruže i marširaju Lijepom našom domovinom, uživajući neizrecive privilegije društvene, političke i financijske.

Potrebno je iznijeti na svjetlo dana svu istinu o svim logorima, o svim barbarskim rovovima, o svim jezovitim jamama, bez obzira na boju. To je naš dug prema istini, prema svakoj žrtvi. Tek tada smijemo govoriti o prošlosti; tek tada smijemo se nadati blagoslovljenoj budućnosti.

Kad se ispuni taj dug prema istini, prema povijesti, prema  sadašnjosti i budućnosti, nitkovi više ne će moći lažno sramotiti i klevetati hrvatski narod.

Isus govori: 'Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena' (Iv¸3,20-21).

Naprotiv, neprijatelj istine, krivokletnik i veleizdajnik, podanik i kvisling, mora bježati u maglu bolesnih mitova, jer u svjetlu istine ne može opstati. Jedina mu je nada, ali varava, opetovano  licitiranje sa žrtvama. I tako dok živi na krvarini tuđih života, obezvrjeđuje svetost žrtava.

Svaki ljudski život–žrtva:  žrtva je bez pogovora, bez obzira na režim. Čovjek s imalo savjesti i časti, dostojanstva i nacionalne svijesti, o  žrtvi može govoriti samo s poštovanjem; bez trgovanja, bez prljavih političkih interesa, bez želje da time prikrije svoje zločine.

Samo istina može voditi do kajanja, do pokore, do pomirenja, do poštovanja, do ljubavi.

Vjerni svome identitetu – bogoljublje, čovjekoljublje, domoljublje – spominjemo se s poštovanjem i ljubavlju svih žrtava za Domovinu, u davnim i u nedavnom ratu, i zazivamo Božje milosrđe: 'Spomeni se svih pokojnika kojih je vjera samo tebi znana' (IV).

 

Poznata je kobna izreka: Narod ima kralja kakvog zaslužuje. A kralj ima pravo da vlada suludo, u svom stilu,  nad takvim naivnim narodom. Sami sebe odličjima odlikuju, nazivaju se moralna vertikala, temelji moderne Hrvatske, a uskoro će biti i heroji domovinskog rata. I nije ih sram.

'To je tvoja zemlja … Tuđin i oluje kidali su nju, al' još uvijek tu je sve dok mi smo tu' (D. Britvić) – da, sve dok mi smo tu. Još malo, ako ovako nastavimo, nas ne će biti tu. Nakon brojnih stoljeća uskrisili smo Lijepu našu Hrvatsku, sagradili smo narodni dom, uz visoku cijenu, a sada prijeti opasnost da taj dom ostane prazan: da se uruši, ili da se u njemu nastane neki drugi ljudi.

Hoće li to biti dostojna zahvala tolikim čežnjama i suzama, braniteljima i žrtvama?

            Ima li tko da misli, da voli ovaj sveti mali dio svemira – domovinu Hrvatsku: ne riječju i jezikom, nego djelom i istinom, velikodušnim darom života u kulturi života? Prošle je godine u osnovne škole upisano 150 razreda manje. Tko sije virus auto-destrukcije: koji tuđin, koje oluje?

            Mi smo danas ovdje jer postojimo, jer živimo; jer su nam život darovali naši roditelji: naši očevi i naše majke; jer su vjerovali u budućnost; jer su dar života od Boga velikodušno prihvaćali velikodušno ga prenosili.

            Teške su, ali istinite riječi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića:  'Ovoj našoj civilizaciji potrebna je majčinska ljubav … Najveće siromaštvo Hrvatske danas se očituje u sve manjem broju rođenih. Sve manje djece, sve praznije škole, to je naše siromaštvo. Demografski deficit najteži je i najvažniji problem suvremene Hrvatske' (1.1.09). Samo dok je srca – bit će i Kroacije!

Moramo kročiti putevima i bespućima,  protiv struje valovlja mora ovoga života: političke transparentne korupcije i ekonomske lažne recesije. Svijet se vrti – pobjedni Križ Kristov stoji! U tom svetom znaku pozvani smo živjeti novu kulturu života: spomena i nada, ekonomije i politike,znanosti i umjetnosti, odmora i razonode.

'Samo rod bo što si mrtve štuje – na prošasti budućnost si snuje' (P.P.). U svim je vremenima moguće, i potrebno, baklju ideala istine i pravde držati visoko iznad prolazne ljudske gluposti i zloće. Nad svim Jazovkama i nad svim masovnim grobnicama dobro bi stajao onaj natpis postavljen nad masovnu grobnicu u Španovici, a koji kaže: 'Poruka hrvatskim sinovima i kćerima: Ako  vam je težak stijeg čestitosti,  utaknite ga u zemlju,  gdje počivaju naše kosti. Mi ćemo ga držati. Vaši pradjedovi'.

 

Okupili smo se ovdje, kao braća i sestre, sinovi i kćeri jednoga Boga i Stvoritelja,  u ime jedinstvene istinske antropologije, one  antropologije koja je zapisana u Riječi Božjoj, u Bibliji, tamo gdje se sveti pisac Psalama pita tko je čovjek, i dobiva odgovor:

'Bože, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo natkriljuješ! … Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? - Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. … Bože, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji' (Ps 8,1-7.10).

Samo onaj koji poštuje najčudesniju stvarnost na ovoj zemlji – čovjeka, sliku Božju, pravo na život i dostojanstvo, samo se on može nadati blaženstvu na zemlji i na nebu.

            Vjerujemo Isusovim riječima: 'Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće (dobro ili zlo) meni učiniste' (Mt 25,40). Zato vjerujemo i riječima svetog Psalmiste: 'Nemoj se žestiti na opake, zavidjet nemoj pakosnicima: U Gospodina se uzdaj i čini dobro'  - Jer 'Vidjeh obijesna zlotvora gdje se k'o cedar širi. Prođoh, i gle – nema ga više'  (Ps 37, 1.3.35.36).

I dok na oltaru molimo 'Spomeni se, gospodine Bože, svih onih koji otiđoše pred nama obilježeni znakom vjere – kojih je vjera samo Tebi znana', zazivamo zagovor Majke Marije: 'Mati Slobode, čuvaj nas, štiti nas. Najvjernija Zagovornica Hrvatske, na braniku vjere stoj! Čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!' Amen.

2009-06-19, Medjimurske novine, 16.06.2009, 08:00

 

EKSHUMACIJA U GORNJEM HRAŠĆANU

PRONAĐENI KOSTURI, UPORABNI PREDMETI, DIJELOVI ODJEĆE

 

Po nalogu Istražnog centra Županijskog suda u Varaždinu, 8. lipnja započela je ekshumacija posmrtnih ostataka tijela pripadnika vojske NDH, u masovnoj grobnici kraj Gornjeg Hrašćana, na lokaciji zvanoj Sep. Na licu mjesta od Josipa Kolarića, predsjednika Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, saznali smo da su već drugog dana iskopa pronađeni kosturi dvadesetak žrtava.

Investitor ekshumacije je udruga, a novac su osigurali od sponzora.
- Nabavili smo novac jer nam je i sutkinja tako sugerirala. Trebat će nam oko 30 tisuća kuna da pokrijemo obim radova koji smo predvidjeli, a nadam se da će u budućnosti država pronaći sluha da financira iskop na dionici dugoj dva, tri kilometra prema središnjem križu. Na žalost, kod izgradnje nasipa kosti su dodatno utisnute pod zemlju, zbog čega su dodatno popucale - kaže Josip Kolarić.

Za Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava ovo su predistražni radovi koji bi trebali imati odjeka kod budućeg investitora, države, da ih nastavi na znatno širem području.
- Na području za koje smo sumnjali da ima ljudskih ostataka potvrdili smo da ih doista ima. Sve se poklapa s iskazima svjedoka, pa smo tako pronašli i komade žice jer nam je rečeno da su ljudi imali ruke vezane žicom. Pronašli smo dvadesetak kostura već u utorak, uporabne predmete poput ogledala, češljeva, dugmadi s odjeće s utisnutom godinom proizvodnje 1944. Po nama, među pokopanima je bilo i žena. Pronašli smo cipele za koje pretpostavljamo da su bile ženske. Svjedoci su nam rekli da su u pješačkim rovovima ljudi bili pokapani po dvojica i da su ih tri noći uzastopno dovozili. Mještani su nam pričali da je u selu sve smrdjelo, pa ih je tadašnja vlast primorala da leševe dublje premjeste. Sve što radimo baziramo na iskazima svjedoka jer ne postoje pisani tragovi o ubojstvima, ukopima i masovnim grobnicama - ističe Kolarić.
Na pitanje može li pretpostaviti o kolikom se broju leševa na Sepu radi, predsjednik udruge odgovara:
- Teško je reći koliko bi ovdje moglo biti leševa. Može ih biti pedeset i petsto. Ne želim govoriti napamet.

Sponzori čija je novčana pomoć omogućila započinjanje ekshumacije su Đurkin, Ferokotao, Geotim.
A. Ličanin

 

Tomislav Vuković

Knjige »Tito: tajne vladara« i »Titov dnevnik« bacaju u očaj sve potrošene titoiste, jugonostalgičare, partizanske prvoborce, neotitoide i komunističke fosile. Iz njih donosimo odlomke koji osvjetljavaju odnos Josipa Broza Tita prema uhićenom zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu.

Prošla će godina biti zapamćena kao jedna od najcrnjih za sve poklonike lika i djela »najvećeg sina svih jugoslavenskih naroda i narodnosti« - Josipa Broza Tita. Naime, u tom su razdoblju objavljene knjige beogradskog novinara Pere Simića: »Tito: fenomen stoljeća« i »Titov dnevnik«, te zagrebačkog novinara i publicista Zvonimira Despota: »Tito, tajne vladara«, čime se, na temelju dugo skrivanih povijesnih dokumenata koje su ugledali »svjetlo dana«, dogodio historiografski kopernikanski obrat. Time je konačno unepovrat poslana dugogodišnja prevladavajuća mitologija o nekadašnjem dugovječnom jugoslavenskom predsjedniku, a što je sve potrošene titoiste, jugonostalgičare, partizanske prvoborce, neotitoide i komunističke fosile bacilo u očaj. Izvorni dokumenti iz Arhiva Josipa Broza Tita te arhivskih dokumenata Predsjedništva SFRJ i CK SKJ, koji se nalaze u Arhivu Jugoslavije, nedvojbeno jasno i argumentirano pokazuju da Tito nikada nije bio »brižan, plemenit, skrban za druge, obazriv, nesebičan, odan, sućutan« (Zvonimir Despot: »Tito, tajne vladara«, predgovor, str. 21). Koliko god to bolno bilo ne malom broju i današnjih hrvatskih građana, od nekih (ne samo odlazećih) visokih državnih dužnosnika do nadobudnih mladih antifašista »Tito - dosljedan borac za istinu i pravdu, Tito - radnik Dobra, slobodoumni Tito, Tito demokrat, Tito proleter, Tito privržen radniku i seljaku, Tito zaštitnik djece i sirotinje, Tito 'korifej marksizma', Tito mislilac i pisac (s pozamašnim 'sabranim djelima'), Tito rodoljub, Tito Hrvat - jednostavno ne postoje. Umjesto toga imamo ilegalca s maskama, koje povremeno skida i mijenja, a ispod svih krabulja ostaje opak i osvetoljubiv karijerist, bešćutan i nesmiljen; gavan koji se u siromašnoj svojoj zemlji pokriva zlatom i posipa briljantima, bogat kao Krez (ime lidijskoga kralja koji je živio sredinom 6. st. prije Krista i čije je ime u grčkome i perzijskom svijetu postalo sinonim za bogata čovjeka, op. T. V.), s Dvorom i rezidencijama diljem zemlje, a sve su pune napljačkanog blaga - slika, kipova, pokućstva, sagova, porculana, srebrnine - od vlasnika koji su zlostavljani, lišavani građanskih prava, bacani u robijašnice ili ubijani, kojima je 'u ime naroda' sve oduzeto, a da narod to nije ni vidio: sve je dospijevalo u ruke šakalima« (Despot, isto).

Poraz »srcedrapateljnih« teorija

I dok je iznimno vrijedna knjiga novinara Despota dobila kakvu-takvu (no, svakako ne i primjerenu) pozornost hrvatske javnosti, zbog činjenice da je riječ ipak o hrvatskome autoru i hrvatskom izdavaču, knjige novinara Simića (posebice »Titov dnevnik«) nisu dobile zaslužena mjesta u Hrvatskoj, pa su ih tako neki »ugledni« hrvatski povjesničari jednostavno ignorirali, bez obzira što je riječ o »ubojitoj« faktografiji (povijesnim dokumentima), pred kojom na historiografskome bojnom polju redom padaju sve ideologizirane, dnevnopolitičke, pragmatične i »srcedrapateljne« teorije i ocjene o Titu.

»Titov dnevnik«, knjižica od 192 stranice u izdanju beogradske nakladničke kuće »Novosti«, naslanja se i nadopunjuje raskošnu i pozamašnu knjigu od 536 stranica (obogaćenu brojnim dosada široj javnosti nepoznatim fotografijama) »Tito, tajne vladara«, koju su objavili »Večernji posebni proizvodi d.o.o.«. Despotova knjiga o Vladaru progovara o većini dotadašnjih »kontroverznih« tema, dajući i argumentirane odgovore na njih, kao što su: nedvojbena Titova odgovornost za ratne i poratne zločine, njegova rasistička i genocidna politika prema svim Folksdojčerima bez iznimke, ključna uloga u osnivanju Golog otoka i sličnih logora za političke neistomišljenike, oružano pomaganje različitih diktatorskih režima u svijetu i dr. Simićev »Dnevnik«, iako obuhvaća relativno kratko vremensko razdoblje - od 2. studenoga 1950. do 18. veljače 1951. - zasigurno je jedan od najvrednijih dokumenata Titove pisane ostavštine, ne samo zato što je bio najčuvaniji i najskrivaniji od očiju javnosti te ga nakon njegove smrti nitko od službenih biografa i suradnika nikada ni spomenuo nije, nego i zato što se »iz prve ruke«, temeljem osobnih Titovih bilježaka, može shvatiti njegov lik i djelo: razmišljanja i ljudske osobine, moral i osjećaji, strasti sklonosti (hedonizam i rasipništvo), tehnologija vladanja i snalaženje u političkim previranjima, nedodirljivost, samodopadnost i kult ličnosti, poltronstvo suradnika, apsolutistički utjecaj na pravosuđe i medije, i sl.

Glas Koncila, broj 6 (1859), 7.2.2010.

 

Grobari, grob, uzkrstnuće

 

Mladen Schwartz

 

     I ja i Nova Hrvatska Desnica, ruku na srce, kroz duge smo godine izrekli o vladajućim politikantima, o vlastodržcima nad onim što je 1990 imalo biti obnovljeno kao Hrvatska Država, puno oštrih rieči, pa i ponečega što se nazivlje invektivama, osobnim uvrjedama, smatrajući da nam sam predmet dopušta nesmiljeni polemični, pače pamfletistični stil. O svojim protivnicima s vlasti (u koju, dakako, uključujem i današnju oporbu, ali bome i ono što nazvah Antihrvatskom!) sve do danas, eto, dopuštam sebi verbalne okrutnosti zbog kojih me neriedko pitaju jesu li ti ljudi doista tako loši, nema li u njima baš ničega čime bi možda ipak zavriedili sućut i ponešto blaži ton. Priznajem da se i sam pokadkada zapitam smiem li tako grubo govoriti o kakvim-takvim sunarodnjacima, o braći ljudima i Božjim stvorovima. Osudimo ih mužki i na smrt, ali ih nemojmo toliko vriedjati i ponižavati!

     S takvim prigovorima, izvana i iznutra, načelno bih se i složio. Nedvojbeno ponetko od dotičnika imade i boljih osobnih značajki. O tomu nam je prosudjivati od slučaja do slučaja. Nisu to baš sve ogavna čudovišta, rodjeni zločinci, ljudski odpad koji nikomu na svietu nije simpatičan i drag, koji je bezostatno nepošten, sebičan, lažljiv i kradljiv, koji nimalo u sebi ne krije subjektivne dobrohotnosti, sposobnosti, marljivosti, pa možda čak i stanovitoga domoljublja. No kada ih tako bez milosti seciramo i korimo, to je izključivo zbog njihove objektivne uloge u poslu razgradbe Hrvatske Nacije i Države. Tu ne može biti kolebanja, ali ni oprosta, tu prestaju vriediti čak i konvencionalna pravila puke pristojnosti, jer tu se radi o biti ili ne biti Hrvatstva, i stoga je tu jedino najenergičniji povišeni ton primjeren i umjestan.

     Naša borba je borba protiv samih okvira ovoga sustava, u srži krivog, nepoštenog, nepravednog, nenarodnog. Pritom se mora pomesti sve koji predstavljaju njegove exponente, u onoj mjeri u kojoj oni to jesu i hoće biti. Sustav protiv kojega se borimo opravdava borbu svim legitimnim sredstvima. Svi njegovi temelji su laž. Laž je demokracija, laž su liberalizam i liberalni kapitalizam, laž srljanje u europske i svjetske, civilne i vojne integracije, laž je pripuštanje srbskih neprijatelja natrag na mjesto zločina, uza sve povlastice koje taj povratak prate, dok hrvatski narod grca i pati i propada. Laž su današnje hrvatske granice, laž je pristanak na posvemašnje židovladje te njegovu mitologiju jasenovca, aušvica i holokausta, nedodrljivih svetinja današnje hrvatske zbilje. Laž je da smo pobiedili u ratu, laž je da smo izvojštili i uzčuvali Državu, laž je ono što su novi naraštaji Hrvata prisiljeni slušati o poviestnim svojim junacima, laž je da se, za ljubav neprijatelja, moramo odreći svoje svete poviesti, laž je da smo dužni prinositi žrtve, izručivati na milost i nemilost svoje plemenite heroje, nekakvim bjelosvjetskim „sudištima“, laž je da moramo ratovati, na dalekim prostranstvima prijateljske nam Azije, u judeo-američkim imperialnim ratovima, laž je da moramo popustiti anglo-srbskom teroru nad hrvatskim jezikom, laž je, riečju, takozvana Republika Hrvatska, jer niti je ona res publica ako bi to imalo značiti stvar naroda, niti je uobće Hrvatska. Ono što ona u svojoj zbiljskoj biti uistinu jest, moglo bi se ponajbolje opisati imenom „srbo-židovska pseudodržava Vrabče“ (po ludnici u predgradju Zagreba), ili, u najmanju ruku (prema genialnoj dosjetki Trpimira Gudara): „bivša jugoslavenska republika Hrvatska“.

     Pružajući nacionalni odpor samim temeljima sustava, razumljivo je po sebi da se moramo uzprotiviti i njegovim nositeljima, stečajnim upraviteljima, štoviše, grobarima Hrvatske. Hrvatska na naše oči ubrzano srlja u propast. Onomu, tko je sliep, pa tvrdi kako će se sve riešiti kada „udjemo u EU“, kao što se nekoć čarobni nestanak svih problema očekivao „ulazkom u komunizam“, tome nije pomoći. Mi smo danas suočeni samo s dva moguća razpletaja, tertium non datur: ili će, na ovome putu, Hrvatska u dogledno vrieme (za pet ili deset, dvadeset ili trideset godina) konačno doista propasti, što znači da više ne će biti hrvatskoga naroda na svojem tlu i sa svojom vladom, nego će se ostatci hrvatskoga pučanstva pomiešati do neprepoznatljivosti s afroazijskim, talianskim, židovskim, srbskim i tko zna kakvim došljacima koji će dominirati bivšim hrvatskim područjem; ili će se, u najkraćem roku, mobilizirati od naroda prepoznate, pozvane i pučkim pučem izvikane državotvorno-nacionalističke elite, koje će, na čelu s karizmatskim Vodjom,  čeličnom šakom podvući crtu, započeti Sve Novo, te provesti fundamentalne, revolucionarne reforme na svim poljima nacionalno-državnoga života. Zadrtim i zaludjenim demokratima zacielo se ne će svidjeti nacionalna revolucija i nacionalna diktatura, ali njih se ne će ni pitati: važnija je nacija od demokracije!

     Zato, tko još i danas spasonosne promjene očekuje od potrošenoga političkog establishmenta, od aktualnih veleizdajničkih izroda, od stranaka ovih ili onih, od uviek novih, uviek sliedećih, uviek budućih, režiranih i manipuliranih „izbora“ – taj se izravno, svjestno, dragovoljno stavlja na stranu neprijatelja, o kojemu će Buduća Hrvatska morati povesti računa. Jedino spasonosno jest, naprotiv, – okupljati zdrave snage: poćev od spontanih malih temeljnih zajednica, slobodnih drugarstava, te ih postupno okupljati onako kako od grude sniega nastane ubitačna lavina, ili od niza potočića na Sjevernom moru – smrtonosna plima. Djelujemo li tako, pobjeda je naša!

   

Atentat

Jedno priopćenje

 

Mladen Schwartz

 

     Na znanje i ravnanje kameradima i suborcima, prijateljima i znancima te sveukupnom hrvatskom općinstvu:

     Dvadesetak dana post festum, nakon što sam se već poprilično oporavio, a ne želeći odmah nakon događaja stvarati buku, hoću vam sada priopćiti kako je na mene i Anu Lučić u četvrtak, 27. svibnja 2010 godine (samo par dana nakon mojega opširnog interviewa za hrvatski krugoval u Torontu), izveden mučki, podmukli, zaplotnjački, kukavički napadaj. Dogodilo se je to kada smo napuštali proslavu Dana hrvatskih oružanih snaga kao gosti dragovoljaca zagrebačkoga poduzeća Vodoopskrba i Odvodnja. Gurnuli su nas s leđa u času kada to baš nikako nismo mogli očekivati. Pri padu zadobio sam niz ozljeda, pa sam morao otkazati put u Makarsku i Split, kamo sam slijedeći dan trebao otići kako bih održao već dogovoreno i najavljeno predavanje na tribinama o Bruni Bušiću.

     Naravno, naši junački ratnici nemaju s ovim atentatom nikakve sveze. Očito na poziv nekog ubačenog agenta, pojavila su se tamo, u zadnji čas, dvojica batinaša koje smo jedva vidjeli, i za koje očevici tvrde kako su pripadnici račanovske klike „SDP“. Račanovcima je bila nakana izazvati me te zabiti klin između mene i Hrvatske Vojske. U tomu nisu uspjeli: odrekao sam se, naime, obavijestiti i pozvati pripadnike redarstva, koje su račanovci ionako već 2000 dobrim dijelom impregnirali problematičnim kadrom. Nisam izvijestio niti špijunski žutotisak, znajući kako bi napadaj ili prešutjeli ili prikazali u krivom, za nas štetnom svjetlu. Čak nisam angažirao ni liječnike.

     Napadaj sam shvatio kao signal i opomenu, izraz neprijateljske mržnje i pokušaj kazne za moje djelatnosti te ometanja i kočenja moga rada. Objektivno je pak,  bez ikakve dvojbe, riječ o pokušaju umorstva.

     Suvišno je ovdje i spomenuti: nitko i ništa ne će me zapriječiti u obavljanju mojega poslanja, a još manje zastrašiti. Nisam se bojao Tita i Udbe, pa se ne mislim uplašiti niti ubogih neojugoslavena i postudbaša račanovaca. Njih čeka pravedna osveta, a nas velika budućnost. Stoga:

    

BORBA SE NASTAVLJA – ZA DOM SPREMNI!!!

 


moderator - kontakt