HRVATSKA HRVATSKIH DRZAVLJANIMA

    2009-05-07, Četvrtak, 07 Svibanj 2009

    Zajednica udruga HVIDR-a Grada Zagreba: LATINICA O BALKANSKIM SUKOBIMA I SURADNJI

     

    LATINICA O BALKANSKIM SUKOBIMA I SURADNJI

     

    Emisijom «Latinica», održanom 4. svibnja 2009., Vaš novinar i urednik Denis Latin na primjeran je način obilježio obljetnicu smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti, druga Josipa Broza Tita.

    Sudionici emisije birani su po Latinovom kriteriju: žale li zbog raspada Jugoslavije i priželjkuju li njezinu obnovu makar u nekakvu obliku.

    Da onih koji misle drugačije ima popriličan broj, zorno govori ne samo Domovinski rat, nego i rezultati referenduma iz svibnja 1991. godine.

    Unatoč tomu, ni među sudionicima, niti u bilo kojem prilogu, nije pružena prigoda da se oglasi makar jedna osoba koja misli drugačije.

    To bjelodano govori o «profesionalizmu» Denisa Latina (koji se ne usteže čak ni samodopadno pustiti prilog u kojem njega i njegovu emisiju hvale zaposlenici neke tvornice u etnički očišćenom Prijedoru!), ali još više govori o nepristranosti «javne» televizije.

    Ima, D. Latin pravo izreći svoje mišljenje da hrvatski put u Europu vodi preko Zlatibora i Prokletija (pa čak i dalje na Istok, preko Moskve ili afričko-azijskim putevima nesvrstanosti, kamo nas je bio poveo drug Tito); ima pravo S. Martinović misliti da su nam jedini susjedi Srbi i Slovenci pa njihov jezik moramo znati (ali ne trebamo znati, recimo, madžarski i talijanski), ima pravo S. Nožica «konstatovati» da «naši narodi» hoće «saradnju» pa treba ukloniti političke elite koje misle drugačije, ima pravo Z. Maković njegovati ne samo privatna, nego i profesionalna prekodrinska druženja.

    No nitko nema pravo negirati činjenicu velikosrpske agresije.

    Nitko nema pravo prešućivati da za tu agresiju, koju su – izvorno u ime jugoslavenske ideje – izvele Srbija, Crna Gora i njihova JNA, još nitko nije odgovarao, da su gradovi i sela u Hrvatskoj i u BiH još uvijek obilježeni ruševinama, i da je polovica BiH etnički očišćena.

    Nitko nema pravo prešućivati činjenicu da se tisućama nedužnih žrtava u Hrvatskoj i u BiH još uvijek ne zna grob, da našim ulicama prolaze desetci tisuća ratnih invalida, da ratna šteta nije plaćena, da Srbija još uvijek gospodari velikim dijelom naše imovine, da onemogućuje pristup našim opljačkanim umjetninama te otetomu arhivskom i filmskom gradivu itd.

    Kad se ti računi podmire, onda se može i treba razgovarati o suradnji, ali to može biti samo suradnja dviju susjednih neovisnih i suverenih država, a nikakvo «udruživanje».

    Nakon iskustva u doba Khuena, a napose nakon onoga što smo proživjeli 1918.-1941., pa 1945.-1990. i 1991.-1998., samo se budale, provokatori i izdajice mogu zalagati za bilo kakvo institucionalno povezivanje država nastalih na području bivše SFRJ.

    A oni koji čeznu za balkanskim ozračjem, svoju nostalgiju mogu slobodno liječiti na Adi Ciganliji, pa čak i u Kumrovcu.

    za Zajednica udruga HVIDR-a Grada Zagreba
    Ivan Pandža, predsjednik

     

    2009-05-03

    GOTOVI STE DRUŽE MESIĆU!

     

    Izgledalo je prelijepo. Bajkovito.

    Njima. Simi Dubajiću, Milki Planinc, Stjepanu Hršaku. Dakako,

    i takvima kao što su Josip Joža Manolić i Stjepan Mesić.

    1945. godina.

    Činila se vječnom.

    U nevjerici priželjkivanom i konačno dosanjanom.

    Saveznička pobjeda nad Silama osovine pružila je priliku partizanima dočepati se vlasti.

    U Hrvatskoj.

    Mogli su pristupiti provedbi svojih paklenih projekata.

    I jesu.

    Bez dvojbi, bez čekanja.

    Silovito, drzovito, bez nježnosti.

    Svu vlast zadržaše u svojim rukama.

    Nacionalizacija i konfiskacija.

    „Vaše? Da, bilo je, ali je sada naše.“

    Drugarsko.

    Ipak nedovoljno. Nije ih zadovoljavalo.

    Željeli su krv. Mnogo krvi.

    Našli su je dovoljno u onih koji su i pomišljali na Hrvatsku.

    Nezavisnu Državu.

    Bahatili su se punih 45 godina.

    Tada se ostvarila nada. Iznenada sijevnula je duga iz oblaka.

    Trebalo je samo ispod nje proci.

    Dosta je bilo partizanskog ropstva. Nažalost, samo prividno.

    Kao prilika. Bili su dobro pripremljeni. Znali su, na vrijeme, što dolazi.

    Opet su nas sačekali i dočekali.

    Pretvorba i privatizacija. Menadžerski krediti. HDZSDP.

    Novac, vlast, korbač. I dalje po starom, kao da se ništa nije zbilo.

    Nastaviše odozgo nas gledati.

    Trbušasti i obijesni.

    Ustav? ZAVNOH je stvorio Hrvatsku. Nitko i nikada za nju nije čuo. Dotad uopće nije postojala.

    Zar ne?

    Ništa bez ustanika iz Srba i njihove mislosti.

    Čudno, kako su ustaše i „ustaše“ bili slijepi. Isto, kao i obični puk.

    Bojovnici?

    Oni iz Čavoglava i s raznih drugih prvih crta bojišnice.

    Ni njih nije ih bilo, niti je bilo potrebe za njima.

    Uobrazilja bolesnih umova.

    Zato se sada, otriježnjeni, ubijaju.

    Ta bilo je 500.000 braniteljski nastrojenih osoba.

    Nikakvi junaci!

    Možda ubojice.

    Poginuli, ranjeni, invalidi?

    Još i oni. Ako ih se i našlo, sami su si za to krivi.

    Tko ih je uostalom gonio pred metak? Budale.

    Gospodarstvo?

    Hrvatsko. Lisnica u hrvatskom džepu.

    Ništa od toga. Njihov „točak istorije“ melje.

    Polako, oprezno, za svaki slučaj, pa sve brže i brže, sve opsežnije i opsežnije, sve moćnije i moćnije.

    Sitna stoka, hrvatska, kao i prije, pluži, pluži i šuti, a oni: lov, jahte, Bahami.

    Oni određuju kome će se dati radno mjesto, korica kruga.

    Onda, kao iznenada, grom. NATO.

    Nisu s time računali. Sigurno. „Ništa nas ne smije iznenaditi“.

    Da, ako ćemo lagati. Ovaj put „ne će proći“. Iznenadilo ih je do korijena.

    Najprije internet, pa NATO. Odviše.

    Neviđeno, zar ne druže Mesiću?

    Tamo, tamo gdje je NATO, ne vole fojbe, Maceljske šume, centralne komitete. Ni na kraj pameti.

    Sve se mijenja?

    A vi imate svoje poznate fore.

    Ne će Vam pomoći! Neke se stvari, neki se ljudi, neki se svjetonazori, nikada ne mijenjaju.

    Vidjet ćete. I, od srca se nadamo, osjetiti.

    Onako kako vas već i spada.

    Ustroj složen da bi se borio protiv komunizmu, protiv njegove teorije i prakse, nastavit će svoj posao.

    Ovaj put zu našu potpunu suranju.

    Protiv vas, dragi druže Mesiću.

    Morat će se polagati računi.

    Uskoro.

    Šutnja, koja ti u zadnje vrijeme paše, teško da će pomoći.

    Pročitao vas je , eto, i jedan Ivo Banac.

    Za početak vratite opljačkano, a onda počnite raditi.

    Kao i drugi normalni ljudi i pošteni ljudi.

    Ostavite krv onima kojih je. Nema više sisanja.

    Preuzet ćemo vlast. U Hrvatskoj, dakako.

    Dovesti

    vas u red. Konačno. I s naše strane.

    Tako neka bude.

    Dr Tomislav Dragun


    2009-05-02, Subota, 02 Svibanj 2009

    Ante Rokov Jadrijević: MESIĆEVA OSMA OFENZIVA PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE

     

    MESIĆEVA OSMA OFENZIVA PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE

     

    U prošlom 239. broju "Hrvatskog lista" objavljen je iznimno važan članak o ratnim zločinima oca ovog našeg "Ciganina-Predsjednika", zloglasnog partizana Josipa Mesića iz Orahovice, koji je imao ratni i poratni nadimak "Tovarišč".

    O tomu smo nešto čuli i već ranije - po mojem sjećanju još u "Slobodnoj Dalmaciji" legendarnog glavnog urednika Josipa Jovića i njegove sjajne novinarske ekipe, kojoj je istaknuto pripadao i gosp. Ivica Marijačić iz Zadra, današnji glavni urednik "Hrvatskog lista".

    Bravo!

    A u najnovijem 240. broju "Hrvatskog lista" objavljen je na naslovnoj stranici i ovaj tekst:

    Kakav otac, takav i sin!

    Svojom umobolnom obranom partizanskih zločina, Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić štiti zapravo svog oca Tovariša Josipa, zloglasnog partizanskog zločinca iz Orahovice, zatim vlastitu udbašku prošlost i izdaju počinjenu lažnim svjedočenjem protiv Hrvatske na Haaškome sudu.

    Još jednom bravo!

    A evo što je sve laprdao i g-lupetao taj "Gedža s Pantovščaka", koji svojim ratnim zločincima Budimiru Lončaru i Josipu Manoliću ("Krvavom Joži" s Bilogore!) i sličnoj Staljinovoj kopiladi na Pantovščaku služi tek kao "The Paravan Man" (što snažno asocira na jedan film Martina Ritt-a).

    A godinama je Mesić isto tako služio i kao namjesnik opskurnoj glavnoj tužiteljici Haaškog suda Carli Del Ponte.

    Kaže naš opskurni "Gedža s Pantovščaka" na komemoraciji za žrtve koncentracijskog logora Jasenovac da smo "posljednjih tjedana svjedoci pravog divljanja onih koji se nikako ne mogu pomiriti s nekim notornim povijesnim činjenicama" i koji "očajnički pokušavaju nametnuti povijesni revizionizam" - "a ja im kažem:

    to neće proći!".

    E, Bogme, "Gedžo", to će ipak proći i to već prolazi!!

    Revizionizam povijesti Drugog Svjetskog rata je već dugo na svom pobjedonosnom putu, naročito protiv opskurnih staljinističkih laži, koje danas tako uporno i umobolno brani Udbo-komunistički Namjesnik na Pantovščaku Stipe Mesić.

    I bit će još mnogo revizionizama.

    A prvi je bio onaj Nikite Hruščova na XX. kongresu ruske komunističke partije u Moskvi 1956.g., kada su oborene one najveće Staljinove i staljinističke povijesne laži.

    Nakon smjene Nikite Hruščova, novi ruski diktator Leonid Brežnjev je pokušavao restaurirati staljinističke laži (isto kao kod nas Budimir Lončar, Josip Manolić i Stipe Mesić), ali "istina je krenula i ništa je više ne može zaustaviti" (Roger Garaudy, sjajni pariški Židov i bivši sekretar francuske komunističke partije).

    Korijene istine još nitko nije uspio zauvijek isčupati i ona kad-tad opet iznikne - kao i ptica Feniks iz pepela.

    Dakle, ja ovdje i sada odgovaram Stipi Mesiću i ostaloj Staljinovoj kopiladi na Pantovščaku: to vam drugovi crveni razbojnici neće proći!

    Pojavljuju se i na našoj sceni neki naši novi Soljženjicini ("Arhipelag Gulag"), Vladimiri Vojnovići ("Vojnik Čonkin"), Vladimiri Volkoff-i ("The set up"), Andreji Amalriki ("will the Soviet Union survive until 1984?") i slični njima.

    Nećemo se ni mi nikad pomiriti sa Mesićevim, Manolićevim i Lončarevim staljinističkim i komunističkim lažima.

    I mi ćemo sami još jednom zaustaviti staljinističke razbojnike s Pantovščaka!

    1. Interesantno je da se paralelno s komemoracijom u Jasenovcu odvijala i slična komemoracija tamo odmah preko Save, u Donjoj Gradini.

    Dakle, četnička komemoracija.

    A Mesić benavi po svoje: "Okupili smo se i da bismo odali počast herojima, koji su u gotovo bezizglednom pokušaju da na samome kraju rata dosegnu slobodu što je bila na dohvat ruke - izgubili živote.

    Svima njima - neka je vječna slava!

    Ma kome to vječna slava??

    Zar i četnicima koji su stradali u logoru Jasenovac?

    Zar i komunistima koji su digli staljinistički ustanak protiv svoje vlastite Domovine?

    A je li to važi i za polovicu ukupnog broja žrtava logora u Jasenovcu, koje su nakon rata, pa sve do 1948. ili čak 1949. godine poklali "Titovi mesari" (slično tako i u logoru Stara Gradiška!)??

    Tko će i kada organizirati i komemoraciju za 4.000 golobradih mladića, koje je Ante Pavelić dao prisilno unovačiti i odjenuti u ustaške odore, koji su jednim "maršem smrti" početkom lipnja 1945.g. odvedeni u nedaleko selo Donji Podgradci na padinama Kozare, gdje su te dječake od 15, 16 i 17 godina umlatile toljagama pravoslavne žene iz tog sela i okolnih sela Kozare.

    Je li i njima "vječna slava" predsjedniče Mesiću?

    2. Kad Mesić laprda i g-lupeta da "moj se antifašizam formirao na temelju toga što sam bio svjedokom holokausta, a moje poštovanje prema antifašističkoj borbi i njezinim sudionicima proizišlo je iz - također izravne - spoznaje o njihovom herojstvu i idealima za koje su se borili.

    Oni su se borili za slobodu", onda mu ja odgovaram, sada i ovdje, protupitanjem:

    ma o kakvoj to "slobodi" laprdaš "Gedžo s Pantovščaka"?!

    I o kakvim to "idealima" laprdaš?

    I o kakvom to i čijem "holokaustu" laprdaš i g-lupetaš?

    Hrvati su doživjeli najveći holokaust u Drugom svjetskom ratu, procentualno dvaput veći od Židova!

    A nova komunistička vlast je cijelu Državu pretvorila u jedan veliki koncentracijski logor!

    Svaka od šest republika i svaka pokrajina su bile pretvorene u koncentracijski logor!

    Čak i Srbija (u kojoj su najviše završavali i skončavali hrvatski "marševi smrti").

    Na području Bačke i Srijema je bilo čak 52 konc-logora za naše folksdojčere, a ubijeno ih je 100.000, dočim je ostatak od preko 500.000 protjerano u ratom do temelja spaljenu i porušenu Njemačku.

    Je li to bila ta "sloboda" o kojoj uporno laprda Mesić?!

    A kakva je "sloboda" stigla u Istru i Rijeku?

     "Sloboda" jezovitih fojbi i partizanskih polja smrti.

    "Sloboda" crvenog terora, koji je zbrisao sve istarske "narodnjake", prvu dvojicu među njima Matu Peteha iz Žminja i Joakima Rakovca iz sela Rakovci kod Baderne, inače vođu ustanka naroda Istre.

    Jer nisu bili komunisti, nego "narodnjaki".

    A komuniste je zanimala samo vlast, vlast, vlast...

    A i vodeći istarski partizani su završili na Golom otoku, dočim su na njihova rukovodeća mjesta zasjeli kninski i lički Srbi, na čelu s Todom Ćuruvijom!

    O tome sam toliko puta pisao da mi je već muka od svega toga.

    I tko nam to laprda i g-lupeta o "antifašizmu" Staljina i njegove crvene kopiladi?

    Tko je prvi s Hitlerom sklopio Pakt o nenapadanju?

    Staljin.

    Tko je u Lici prvi sklopio "Otrićki sporazum" s talijanskim fašistima o nenapadanju?

    Major kraljevske vojske Đoko Jovanić.

    Dakle, srpski "antifašisti" pod ruku s Mussolinijevim fašistima!

    I to nam Mesić uporno pokušava podvaliti kao "antifašizam".

    Naprotiv, pravi antifašizam je bio onaj dr. Ivana Ribara, predsjednika Antifašističkog narodnog Fronta, u kojem je bilo najbrojnije lijevo krilo HSS-a i u kojem je bio moj otac, zajedno sa svojim najbližim prijateljem Pavaom Krcom, potpredsjednikom Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću, 29. studenog 1942.g.

    A tada je moj otac već bio strijeljan od ruku partizana u Livnu, od strane desetorice Crnogoraca, koje je Tito postavio na čelo Prve dalmatinske brigade, iako su baš oni malo prije toga dvaput dezertirali iz borbe protiv ustaša, najprije kod Šuice, a potom i na Vran-Planini (četvrta crnogorska brigada!).

    I Dalmatinci su se žestoko pobunili, a najžešće moj otac Roko.

    I još jedan drugi Roko iz Prvića Malog blizu Šibenika.

    Preduga je to priča za jednu ovakvu priliku.

    A za koje su se to "ideale" borili Titovi komunistički partizani?

    Za Staljina i svoju dragu Majčicu Rusiju!

    Tko se još sjeća one njihove borbene himne: "Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest.

    Tko drukčije kaže, taj kleveće i laže, osjetit će našu pest!".

    I Bogme smo je osjetili - tu komunističku "pest"!

    Tu "peste rossa" - crvenu kugu, koju nam Mesić uporno podvaljuje kao "slobodu".

    Naročito onu "slobodu" Golog otoka i Svetog Grgura!

    Mesić dalje laprda i g-lupeta ovako:

    "Ima stvari koje se mogu Titu staviti na teret.... Ali Tito nije bio zločinac".

    Ma, je li, debelokožni "Gedžo s Pantovščaka"?

    A tko je u Moskvi i iz Pariza sustavno cinkario svoje drugove, čak i španske borce internacionalnih brigada i tko ih je sve otpremio u Moskvu, gdje ih je na temelju Titovih potkazivanja Staljin dao strijeljati, a njih 800 su bili pokopani u jednom 30 metara dugom jarku uz bok NovoSpaskog samostana u tadašnjem predgrađu Moskve?!

    Pa ni to nije bilo dovoljno Titu, nego ih je još popljuvao i dao isključiti iz svoje Partije, kada je preuzeo njeno čelo - na 4. partijskoj konferenciji u Zagrebu, u proljeće 1940.g.

    I onda nam Mesić bezobrazno laprda da "Tito nije bio zločinac".

    Pa čak da Titu ne računamo kasnije masovne i mega zločine, već to bi bilo dovoljno da se Tita proglasi mega-zločincem!

    A on je to doista bio.

    Podsjetimo se malo i španskog republikanskog rata.

    Tito je dao s leđa pištoljem ubiti svog velikog rivala u KPJ Blagoja Parovića, a to je po Titovom nalogu učinio Vlajko Begović.

    Onaj Vlajko Begović koji je poslije rata bio dugo direktor partijskog lista "Borba".

    A obavljao je i nekoliko drugih visokih funkcija u Titovom represivnom režimu.

    A što je tek s ostalim "Našim grobovima u Sibiru", koje je punio Tito, a o kojima je pisao pokojni dr. Ivan Očak?!

    Najbezobraznije od ovog našeg debelokožnog "Gedže s Pantovščaka je to što nam pokušava podvaliti da smo mi ti koji "politiziramo žrtve".

    A tko politizira žrtve više od Mesića??

    Možda samo lažljivi "prof." "dr." Ivo Goldstein, kojemu je glavni oslonac knjiga "Magnum Crimen" beogradskog masona, dakle velikog protivnika naše Katoličke crkve Viktora Novaka iz 1948.g. (valja pročitati njegovu biografiju u Krležinoj enciklopediji Jugoslavije iz 1965.g., svezak VI.).

    Ta je knjiga prvih par godina bila izvan pažnje političke javnosti, zbog krvavog razlaza sa Staljinom, tako da se o Jasenovačkom konc-logoru tek počelo "šuškati" 1951.g.

    Tada su Srbi počeli sustavno stvarati svoj lažni mit o Jasenovcu, a u tome je bio neumoran general-pukovnik Jefto Šašić (rođen u obližnjoj Novskoj 1917.g.), koji je u ratu bio šef trećeg odsjeka OZNE, koji se bavio čistkama sumnjivih u partizanskoj vojsci, a nakon što se OZNA podijelila na dva dijela - UDBU i
    KOS, Šašić je postao šef KOS-a, što je bio sve do 1963.g.

    No, tome su se lažnom i propagandnom mitu usprotivili neki hrvatski pukovnici i generali, pa su počele čistke i među njima.... (o OZNI, UDBI i KOS-u korisno je pročitati knjigu "UDBA" slovenačkog publicista Bogdana Sajovica, u nakladi Založbe Karantanija 2006.g., mojeg starog prijatelja Davida Tasiča, bivšeg vrsnog novinara "Mladine" iz 1986/89.g.).

    Uostalom, što Mesić svake godine čini u Jasenovcu?

    I o čemu govori svake godine u Kumrovcu?

    Bjesomučno i umobolno politizira žrtve jasenovačkog logora i ustaškog režima.

    I stalno nama Hrvatima kljuje jetru, pokušavajući nas Hrvate sotonizirati kao "genocidan narod".

    Pokušavao je to uzaludno i u Kninu, gdje je redovito bivao izzviždan, sve dok mu netko sa strane nije prišapnuo da on onakav nema što tražiti u hrvatskom kraljevskom gradu Kninu?

    To danas ponovo časno mjesto nije za "Gedžu s Pantovščaka"!

    Kaže "Gedža": "zašto se struci ne prepusti da utvrdi tko su bili ljudi sa čijim se posmrtnim ostacima danas tako bezočno manipulira?"

    Odgovaram mu: pa tko im je smetao da to učine u posljednjih šezdeset godina?

    Hoće li to sada utvrditi lažljivi Ivo Goldštajn i njegovo pajdaš Tvrtko Jakovina, inače stipendist neke od podagencija CIA-e?

    Srećom za nas Hrvate, najpouzdanije su knjige našeg hrvatskog povjesničara dr. Josipa Jurčevića, a među njima i knjiga "Nastanak jasenovačkog mita", objavljena 1998.g.

    Samo što brbljavo laprdalo Stipe Mesić ne mari mnogo za pravu istinu... jer ne ostavlja mjesta za njegove prizemne političke manipulacije!

    Dakle, da zaključim ovu temu: naši Goldštajni tvrde da je u logoru Jasenovac ubijeno oko 75.000 ljudi, ali ne kažu do kada je to rađeno.

    Ali mi to danas znamo.

    Polovicu su ubile ustaše, a drugu polovicu Titovi komunistički partizani.

    Stoga je i mit o Jasenovcu lansiran tek 1951.g.

    I tu bi se do daljnjeg mogla zaključiti ta glupava i benava mesićevska rasprava!

    Još nešto o "očajničkom pokušaju nas povijesnih revizionista".

    Najpouzdaniji svjedok zločina u logoru Jasenovac je bio naš dr. Ante Ciliga, bivši logoraš u tom logoru, koji je 1978.g. objavio knjigu o tome, pod naslovom: "Sam kroz Europu u ratu" (1939. - 1945.).

    O tomu sam već pisao na portalu "Dragovoljac" 26. travnja ove 2009.g.

    Treba li ikome normalnom bolja povijest jasenovačkog logora, odnosno bolji povijesni revizionizam od Ciliginog?!

    No, vratit ćemo se ovih dana ponovo na tu temu - da se obračunamo s Goldštajnima i s Tvrtkom Jakovinom.

    To će tek biti prava top-tema!

    Uostalom, podsjetimo se: i sam Tito je bio povijesni revizionist - 1948.g. je odbacio lažni Staljinov "Kratki kurs istorije SKP(b)"!

    Dakle, i on je "revidirao".

    Barem bi to "znalac" poput Mesića morao znati.

    3. A glede poricanja tzv. "Holokausta" još samo ovo:

    Ne poričemo mi postojanje tzv. "Holokausta", nego samo poričemo njegove deset ili dvadeset puta uvećane brojke žrtava!

    Uostalom, kao i u Jasenovcu.

    4. Ima nas sve više povijesnih revizionista i na putu istine nas neće zaustaviti jedan "Gedža s Pantovščaka", pa ni sve ostale "Gedže s Pantovščaka" zajedno!

    Njihova biološka ura ionako otkucava svoje posljednje udarce.

    A istina je krenula i ništa je više ne može zaustaviti!

    5. "Mi smo suočeni s posljedicama gotovo dva desetljeća pogrešne interpretacije povijesti u našoj školskoj nastavi....", kaže naš "Gedža s Pantovščaka" .

    E, pa moj "Gedžo", i mi smo bili suočeni čak 45 godina s diaboličnim i drskim pranjem naših dječjih i odraslih mozgova, a oni žilaviji i otporniji među nama su bili i osuđivani na kraće ili duže kazne zatvora (a među njima i ja u Puli 1983.g. na godinu dana zatvora).

    Na kraju Mesić blebeće ovako:

    "A ako je raskopavanje stvarnih ili pretpostavljenih masovnih grobnica , što od nas traži demokratska Europa - jer bi nam tu tezu neki htjeli podvaliti...".

    Ma što nama Europa ovdje podvaljuje.

    EU od nas traži primjenu njene Rezolucije o osudi svih vrsta totalitarizama, kako fašističkih, tako i komunističkih.

    I traži da se sve žrtve tih zločinačkih režima jednako tretiraju.

    A ne kao Mesić i njegova Staljinova kopilad s Pantovščaka, koji se uporno drže svoje jednostranosti, te nam Mesić uporno tupi da je ustaški režim bio zločinački, a da komunistički režim nakon rata zločinački nije bio".

    Bili su jednaki!

    Osim toga, i u Europi se sve više raskopavaju stara grobišta - primjerice u poljskom Katynu, gdje je broj iskopanih kostura žrtava ruskog imperijalizma s 4.000 narastao već na 15.000 !

    A to su žrtve Staljinovog "antifašizma, Tovarišč Mesić!

    Tvojeg, Manolićevog i Lončarovog "antifašizma"!

    Ante Rokov Jadrijević
    (hrvatski socijal-radikal)

     


    2009-05-01, Četvrtak, 30 Travanj 2009

    mr.Dražen Matijević: Na broj X-K-rz-1/07

    Na broj X-K-rz-1/07

     

    Gospodine predsjedniče vijeća, gospođe suci,  ono što se zadnjih godina događa u Republici Hrvatskoj, ono što se ovoga časa odvija pred vama i u čemu svi mi ovdje nazočni sudjelujemo u različitim ulogama, nije se u dosadašnjoj povijesti čovječanstva nikada dogodilo.

    Nikada niti jedna vlast, niti jedna država nije progonila, zatvarala i sudila svoje branitelje i svoje osloboditelje zbog navodnih ratnih ili sličnih zločina.

    Pokretanjem takvih kaznenih postupaka kao što je ovaj Republika Hrvatska je postala tragičnim povijesnim unikatom.

    general-glavas.jpgŽelim naglasiti da kao branitelj optuženog Branimira Glavaša u ovom postupku, kao pravnik i odvjetnik, ali i kao običan građanin sa svojom ljudskom savješću i razboritošću ne prihvaćam onu ispraznu frazu, toliko omiljenu među određenim političarima i u određenim medijima koja glasi:

    zločin je zločin i krivac za svaki zločin mora biti kažnjen bez obzira tko je on i na kojoj se strani borio.

    Kada to ne bi bila isprazna fraza ne bi se moglo dogoditi da u Hrvatskoj nije pokrenut i ne vodi se kazneni postupak ni protiv jednog jedinog zapovjednika bivše JA, kao ni protiv jednog jedinog državnog ili stranačkog dužnosnika iz Srbije ili Crne Gore iako su upravo oni odgovorni za pokretanje napadačkog, osvajačkog rata, što je već samo po sebi zločin protiv međunarodnog prava, iako su taj rat poveli s unaprijed najavljenom namjerom provedbe genocida, iako su genocid i provodili na područjima koja su bili zauzeli, iako su u svojem nadiranju počinili bezbrojne zločine protiv civilnog pučanstva, protiv ranjenika i bolesnika i protiv ratnih zarobljenika.

    Kada to ne bi bila isprazna fraza ne bi se moglo dogoditi da u nekoliko stotina kaznenih postupaka, pokrenutih radi stvarno počinjenih ratnih zločina svih vrsta, ratni zločini budu prekvalificirani u kaznena djela oružane pobune pa onda ti postupci obustavljeni temeljem Zakona o oprostu.

    Kada to ne bi bila isprazna fraza ne bi se moglo dogoditi da članovi tzv. vlada tzv RSK, čija su dva predsjednika pravomoćno osuđena kao ratni zločinci pred sudom u Haagu, sudjeluju u radu najviših tijela državne vlasti ove zemlje, da vode političke stranke, ili da - kao vrhunac – jedan od najzloglasnijih među njima bude čak pozvan iz Beograda za svjedoka u postupku protiv hrvatskih generala.

    Zato je posve očigledno da pokretanje ovog postupka nije nikakav iskaz dosljednosti u provođenju pravde, već čisti politički akt koji ima dva usporedna cilja.

    Prvi je cilj ukloniti s političke pozornice i iz javnog života osobu Branimira Glavaša – čovjeka koji je svojim osebujnim političkim djelovanjem, od same pojave na političkoj pozornici bio i ostao trnom u oku svih onih koji nikada nisu htjeli Republiku Hrvatsku, ali i onih koji su doduše htjeli Republiku Hrvatsku, ali takvu koja će služiti njihovim osobnim interesima, a ne hrvatskom narodu i svim drugim njenim građanima.

    Drugi je cilj bio da se kroz ovaj postupak i kroz još neke slične kaznene, a zapravo političke postupke, najzaslužniji heroji Domovinskog rata prikažu i pokažu kao ratni zločinci, a slavni Domovinski rat kao zločinački rat.

    Tako će hrvatski branitelji uvrijeđeni, uplašeni i poniženi biti gurnuti na marginu društvenih i političkih zbivanja pa takvi ne će smetati vladajućim krugovima u provedbi bilo kakvih nakana.

    S druge strane takvim prividnim kaznenim postupcima dodatno ćemo se dodvoriti onoj famoznoj "međunarodnoj zajednici" kojoj smo već žrtvovali naše najistaknutije vojskovođe i ratne heroje.

    Očekivanje onih koji su nadahnuli i pokrenuli takve postupke je bilo da ćemo takvi, maleni, poniženi, raskajani nad svojim tobožnjim grijesima, nad onim što oni tako rado nazivaju mračnom stranom naše nedavne prošlosti, pokorni, podatni, ponizni i nadasve jeftini, lakše ući, ili bolje rečeno – uvući se, ili upuzati u velike međunarodne asocijacije kakve su NATO i EU.

    Kada otvoreno tvrdim da se cijeli ovaj postupak ne temelji ni na činjenicama, potvrđenim vjerodostojnim dokazima, a ni na pravnim propisima, već isključivo na političkoj volji, za takvu svoju tvrdnju, koju uostalom iznosim od samog početka ovog postupka, imam čvrste i nepobitne argumente.

    Politički proces odlikuje se sa tri temeljna svojstva po kojima se razlikuje od pravog, kaznenog postupka.

    Prvo je put i način na koji takav proces nastaje.

    Takvom procesu prethodi određena medijska hajka protiv budućih okrivljenika.

    Najprije se putem medija u javnosti stvara određeno uvjerenje i određeno raspoloženje upereno protiv onoga ili onih koje se namjerava optužiti.

    Bez ikakvih dokaza i bez ikakvih postupovnih temelja nagađa se o njihovom uhićenju pa se uhićenje priziva, pospješuje i zahtijeva od sudbenih tijela, jer u svijesti puka samo uhićenje predstavlja temeljni dokaz o krivnji.

    Zatim se naklapa o njihovim bezbrojnim nedjelima i odmah licitira s mogućim kaznama.

    Tako se stvara privid da je sve ono što slijedi zapravo sasvim logična i sasvim legalna posljedica nečega što je praktički opće poznato.

    Potom slijedi druga odlika takve vrste kaznenog postupka, a to je dirigirano i u pravilu nezakonito prikupljanje prividnih dokaza, do kojeg dolazi bilo prije, bilo poslije uhićenja, nakon čega slijedi podizanje optužnice koja se ne temelji na dokazima prikupljenim u istrazi, već isključivo na pretpostavkama, bez obzira što te pretpostavke nisu ničim potvrđene.

    Treće bitno svojstvo političkih procesa jest to da se oni ne temelje na stvarnim činjenicama već se okrivljenicima stavljaju na teret događaji u kojima oni nisu sudjelovali i kaznena djela koja oni nisu počinili, pri čemu im se pripisuju svojstva koja oni nemaju.

    Zatim se sve to u optužnici podvede pod odredbe neke od Ženevskih konvencija i dodanih im Protokola te pod odgovarajuće odredbe bivšeg Osnovnog krivičnog zakona RH, bez ikakve brige o tomu da se na takve događaje i takva kaznena djela te odredbe uopće ne mogu primijeniti.

    Ovaj kazneni postupak bio je već prije službenog početka, a pogotovo od početka israge, obilježen upravo navedenim svojstvima.

    Najprije je kroz medije, a preko izjava različitih tobožnjih uglednika, sustavno širena teza o ratnom Osijeku kao "gradu slučaju".

    U toj hajci mi, koji smo branili Osijek, ali braneći Osijek branili i cijelu Hrvatsku, nismo imali nikakve prilike ni mogućnosti da javnosti kažemo istinu.

    Oštrica je od samog početka bila uperena protiv osobe Branimira Glavaša.

    Još je tijekom vremena koje je prethodilo otvorenoj agresiji na RH, a osobito u vrijeme te agresije, Branimir Glavaš bio osoba koja je neprijateljima RH i napadačima na RH bila posebno mrska.

    On je bio ona osoba koja je prije mnogih drugih u ovoj zemlji osjetila i pretpostavila da raspad Jugoslavije koji je bio neminovan, ne će proći bez oružane borbe.

    S Gazimestana i Ušća stizale su jasne i nedvosmislene poruke o tomu što čeka Hrvatsku i hrvatski narod ukoliko se drzne iskoristiti svoje ustavno pravo na izdvajanje i odcjepljenje od ostatka Jugoslavije i uspostavljanje svoje neovisnosti.

    Milošević, Kadijević, Šešelj, Adžić, Rašković, Babić, i mnogi drugi ideolozi i zagovornici poznatog nam Garašaninovog "načertanija" nisu skrivali svoje namjere da Hrvatsku izbrišu sa zemljopisne karte, a hrvatski narod izbrišu s lica zemlje, ili, ukoliko im to baš ne pođe sasvim za rukom, da Hrvatsku amputiraju do crte Virovitica, Karlovac, Karlobag i da barem na tom, pretežitom dijelu Hrvatske provedu svoju zamisao o osvajanju i genocidu.

    U okruženju tada još moćne jugoslavenske tajne policije i još moćnije JA sa njenom kontraobavještajnom službom – glasovitim KOS-om, Branimir Glavaš je još 1990.g. počeo prikupljati oružje potrebno za obranu i, što je još važnije – ljude spremne da oružje uzmu u ruke i suprotstave se JA u budućem sukobu.

    Objektivni promatrači procjenjivali su da se mogućnost Hrvatske da se obrani može matematički izraziti sa – limes nula.

    Obnašajući dužnost sekretara u tadašnjem Sekretarijatu za narodnu obranu Branimir Glavaš je uspio pred nosom moćnog armijskog garnizona u Osijeku ustrojiti i naoružati nekolicinu onih najhrabrijih i Hrvatskoj najodanijih ljudi, i time stvoriti zametak onoga što će tijekom Domovinskog rata prerasti najprije u Zbor narodne garde, a zatim u Hrvatsku vojsku.

    Ne čudi da mu to nikako ne mogu oprostiti ostatci poraženih političkih i vojnih snaga u Srbiji, kao ni isti takvi preostali u Hrvatskoj.

    Čudi samo to da takav čovjek nije zasut počastima i odličjima u državi koju je branio i stvarao, već ga se proganja i naziva zločincem, pri čemu sjena nepravedno pripisanih mu zločina pada na sve hrvatske branitelje, na cijeli Domovinski rat, na Republiku Hrvatsku i konačno na cijeli hrvatski narod.

    -----

    Izmjenjena optužnica stavlja na teret Branimiru Glavašu počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 biv. OKZRH.

    Pri tomu se poziva na odredbe IV ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata i na odredbe II dopunskog protokola o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba.

    S obzirom da se radi o vrlo teškoj optužbi bilo bi logično da je optužba pitanju pravne kvalifikacije posvetila dužnu pozornost.

    Moglo se očekivati da će tom pitanju biti posvećen značajan dio završne riječi zastupnika javne optužbe.

    Na žalost, izuzev ponavljanja onoga što je već napisano, a bez ikakve pravne argumentacije, o tomu nije bilo rečeno baš ništa.

    -----

    Prije raščlambe pitanja p r i m j e n l j i v o s t i IV ženevske konvencije, a pogotovo II dopunskog protokola, potrebno je obratiti posebnu pozornost na samu polaznu osnovu optužnice.

    Određujući razdoblje u kojem su počinjeni navodni ratni zločini optužnica navodi da je to bilo – citiram:

    "...u vrijeme obrane grada Osijeka od oružanih napada tzv. JNA i paravojnih postrojbi pobunjenog dijela lokalnog srpskog stanovništva na u s t a v n o – p r a v n i poredak RH...".

    Kako treba razumjeti takvo polazište optužbe ?

    Što to u njoj zapravo piše ?

    Piše da je od srpnja do kraja prosinca 91.g. trajao napad na grad Osijek i grad Osijek se branio od takvog napada.

    Nasuprot tomu ovaj narod zna da je predmetom napada bila Republika Hrvatska, a ne grad Osijek.

    Grad Osijek je samo imao nesreću da se među prvima, odmah poslije Vukovara, našao na putu osvajačkih postrojbi i bio izložen njihovim pokušajima da preko njega nastave svoj planirano pobjedonosni put do obala Sutle, Kupe i Dragonje.

    Čudno je da ni danas, osamnaest godina od tog tragičnog vremena optužba ne priznaje da se Hrvatska branila od osvajačkog pohoda druge države, već stvari prikazuje kao neku vrstu malko šireg, ali ipak lokalnog oružanog sukoba neke tzv. JNA i nekih para - vojnih pobunjeničkih postrojbi, s nekakvom Glavaševom oružanom postrojbom kojoj su tijekom vremena nadijevana različita imena !

    Koga su to napadale tzv. JNA i pridruženi joj pobunjenici napadajući grad Osijek?

    Prema optužnici predmet napada bio je ustavno-pravni poredak RH !

    Što to znači ?

    To znači da predmet napada nije bila Republika Hrvatska, već samo njen ustavno-pravni poredak, a to znači da se nije radilo o napadačkom, osvajačkom ratu, već o pokušaju državnog udara, jer se državni udar definira upravo kao napad na ustavno-pravni poredak neke zemlje.

    Naravno da opisano, posve neprihvatljivo polazište, postavlja ujedno temelj sasvim pogrješne i neodržive pravne kvalifikacije sadržane u optužnici.

    -----

    Drugi više nego ozbiljni nedostatak optužnice gledano s procesno pravnog gledišta jest u mehaničkom nabrajanju navodnih povreda nekih odredba IV ženevske konvencije i II dopunskog protokola u opisu kaznenih djela, a da se uopće ne vidi kojim je to konkretnim postupkom povrijeđena koja odredba Konvencije ili Protokola i kako je povrijeđena.

    Rečeno rječnikom ZKP-a takav opis kaznenog djela sadržan u optužnici, ukoliko bi bio presudom usvojen, doveo bi do očigledne bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer bi takva izreka bila u toj mjeri nerazumljiva da ju uopće ne bi bilo moguće ispitati.

    Ako je optužnica stavila optuženicima na teret kršenje odredaba međunarodnog prava, bila je dužna pored brojčanog označavanja nekih odredaba Konvencije ili Protokola navesti kako i zašto pojedini postupak optuženika, ili pojedina radnja predstavljaju kršenje tih odredaba.

    Razlog takvom nedostatku optužnice nije teško otkriti.

    Događaji opisani u optužnici nisu ratni zločini pa je zato nemoguće te događaje na logičan, zakonit i jasan način podvesti pod odredbe međunarodnog prava.

    -----

    Više je pravnih razloga zbog kojih je pravna kvalifikacija sadržana u optužnici posve neodrživa.

    Optužnica najprije tvrdi da su Branimir Glavaš i ostali optuženici postupali suprotno odredbama čl. 3 st. 1 toč. a) spomenute IV ženevske konvencije, pa je potrebno vidjeti prije svega koga štiti navedena Konvencija.

    Pozivanjem na odredbe čl. 3 Konvencije optužnica niječe postojanje međunarodnog ratnog sukoba na tlu Hrvatske.

    Naime, odredbom čl. 2 Konvencija je svoje djelovanje ograničila na međunarodne oružane sukobe, tj. na objavljene ili neobjavljene ratove.

    Nasuprot tomu u čl. 3. određena su minimalna pravila zaštite civila i u onim oružanim sukobima koji nemaju međunarodni karakter, dakle na građanske ratove i njima slične sukobe unutar neke zemlje.

    U Hrvatskoj se tijekom 1991.g. odvijao pravi međunarodni oružani sukob - pravi rat.

    Bio je to doduše neobjavljeni rat, ali IV ženevska konvencija u svojem čl. 2. naglašuje da će se ona primjenjivati ne samo u ratu koji nije objavljen, već i u slučaju kada jedna od zaraćenih strana niti ne priznaje da je u ratu.

    Rat koji se odvijao u Hrvatskoj bio je napadački i osvajački, dakle agresivni rat koji su pokrenule Srbija i Crna Gora kao ostatak Jugoslavije, a Hrvatska se kao nova samostalna država branila od takvoga napada.

    Ne moram valjda podsjećati na televizijske snimke tenkova JA koje stanovnici Beograda i nekih drugih gradova u Srbiji cvijećem ispraćaju na pohodu prema Hrvatskoj.

    Nitko u bivšoj JA nije tajio ni skrivao zašto i za koga ratuje.

    Opće su poznate činjenice čije su postrojbe osvajale hrvatske krajeve, čije se oružje pri tomu koristilo, otkuda i tko je tim postrojbama davao političke i vojne ciljeve.

    Uostalom, na nekoliko sudova u europskim zemljama pred kojima se sudilo nekima od počinitelja ratnih zločina na tlu Hrvatske i BiH, kao i pred ICTY-em u Haagu nije uopće bilo dvojbe o tomu da je rat u Hrvatskoj bio međunarodni oružani sukob.

    Ako je bilo tko o tomu imao još bilo kakve dvojbe onda su takve dvojbe definitivno riješene Deklaracijom Sabora RH od 13. 10. 2003.g. u kojoj stoji:

    "potvrđujući da je na republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj,"

    i pri kraju:

    "Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije,  o b v e z u j e sve dužnosnike i  s v a  d r ž a v n a  t i j e l a Republike Hrvatske da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata kao zalog naše civilizacijske budućnosti".

    Ako se ne varam, Državno odvjetništvo je upravo jedno od državnih tijela koje navedena deklaracija obvezuje na poštivanje načela istaknutih u Deklaraciji.

    Prema tomu na događaje koji su se zbivali na tlu Hrvatske tijekom 1991.g. uopće se ne mogu primjenjivati odredbe čl. 3. Konvencije, jer se one odnose na sasvim drugu vrstu oružanih sukoba.

    Međutim, o nekim drugim odredbama Konvencije i te kako se mora voditi računa.

    Prije svega je potrebno utvrditi koje to građanske osobe u vrijeme rata štiti međunarodno pravo, odn. odredbe Konvencije.

    Naime, nema nikakve sumnje da se zaštita međunarodnih pravnih normi ne proteže na sve građanske osobe koje se zateknu na području ratnog sukoba.

    Zatim treba utvrditi od čega su zaštićene građanske osobe u vrijeme rata.

    Konačno treba utvrditi na kojem prostoru građanske osobe imaju zaštitu koju im pruža Konvencija.

    Tražeći odgovor na prvo postavljeno pitanje naći ćemo ga u čl. 4. Konvencije U st. 1. toga članka rečeno je:

    "Ova Konvencija štiti osobe koje se u slučaju sukoba ili okupacije u bilo kojem trenutku i na bilo koji način nađu u vlasti stranke sukoba ili okupacijske sile čiji nisu državljani."

    Vrlo jednostavno – očigledno je da Konvencija ne pruža zaštitu vlastitim državljanima od djelovanja vlastitih oružanih snaga, grupa ili pojedinaca.

    Tu zaštitu vlastitim građanima pružaju ustav i zakoni vlastite države i državna tijela koja zakone neposredno provode i primjenjuju.

    Konkretno to znači, da ukoliko su žrtve nekog nasilnog čina pojedinca, grupe, policije, vojske, nekog državnog dijela i sl. vlastiti državljani, primjenjuje se kazneni zakon, a ne Konvencija.

    Počinitelji takvih kaznenih djela ne čine ratne zločine, pa ne mogu ni odgovarati za ratne zločine, već mogu odgovarati za ona kaznena djela koja su počinili.

    To mogu biti ubojstvo, razbojništvo, nanošenje teških tjelesnih ozljeda itd.

    Njihova kaznena odgovornost temelji se na odredbama kaznenog zakona, a na tim odredbama temelji se i zaštita žrtava takvih kaznenih djela.

    Ovo razlikovanje posebno je važno.

    Kada Konvencija ne bi točno odredila tko pripada u krug zaštićenih osoba mogla bi nastati paradoksalna situacija.

    Naime, moglo bi se dogoditi da svako nasilno kazneno djelo počinjeno za vrijeme trajanja rata bude kvalificirano kao ratni zločin, a svi dobro znamo da tako nije i ne može biti.

    Prema tomu, sve ono što je opisano u optužnici ne predstavlja i ne može predstavljati ratni zločin, jer su žrtve ubojstava navedenih i opisanih u optužnici svi odreda bili državljani RH, pa ne pripadaju u krug građanskih osoba određen čl. 4 st. 1 Konvencije.

    Bez obzira što nakon ovakvog odgovora na prvo postavljeno pitanje više ne bi ni trebalo dalje osporavati pravnu kvalifikaciju iz optužnice, jer je ona time potpuno osporena i srušena, nije na odmet razmotriti i daljnja pravna pitanja.

    Tražeći odgovor na drugo pitanje – od čega su to zaštićene građanske osobe u vrijeme rata – naći ćemo ga najprije u čl. 120 OKZRH, a to je upravo onaj članak na kojem se temelji i optužnica.

    U tom članku je rečeno da će za ratni zločin protiv civilnog stanovništva odgovarati onaj tko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se izvrši n a p a d na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, ili tko to učini.

    Ključna riječ je n a p a d, pa valja provjeriti što pod pojmom – napad - podrazumijeva Konvencija ili odgovarajući dopunski Protokol.

    S obzirom da se optužnica na nedopustiv način odnosi prema Domovinskom ratu pozivajući se posve pogrješno na odredbe čl. 3. Konvencije i na II dopunski protokol, koji se oboje odnose na nemeđunarodne ratne sukobe, treba vidjeti što o tomu kaže taj II dopunski protokol.

    U čl. 13 II dopunskog protokola određeno je o d  č e g a su građanske osobe i civilno stanovništvo zaštićeni, pa je u st. 1. rečeno da uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proizlaze iz v o j n i h  o p e r a c i j a.

    Zatim je u st. 2. istaknuto pravilo koje se u svakoj prilici mora poštivati, a ono glasi:

    "Niti civilno stanovništvo kao takvo, ni građanske osobe ne smiju biti predmetom napada."

    Pojam napada II dopunski protokol ne određuje, no s obzirom da su sve Ženevske Konvencije, kao i pripadajući im Protokoli jedinstveni izvor međunarodnog prava, definiciju napada valja potražiti u bilo kojem od tih dokumenata.

    Takva definicija nalazi se u čl. 49 I dopunskog protokola – onog čija bi primjena jedino dolazila u obzir, kada bi u obzir uopće dolazila primjena međunarodnih pravnih normi.

    U st. 1. navedenog članka stoji:

    "Napadi" znače čine nasilja protiv protivnika (trebalo bi – neprijatelja), bilo da su ti čini napadački ili obrambeni."

    Da ne bi bilo nikakve sumnje o tomu kada se primjenjuju odredbe I protokola u st. 2 istog članka je navedeno:

    "Odredbe ovog protokol glede napada primjenjuju se na sve napade, bez obzira na to na kojem se području izvode, uključujući državno područje koje pripada strani u sukobu, ali koje je pod kontrolom protivničke strane."

    Iz toga slijedi da vlastiti građani na području koje nije okupirano i nije pod kontrolom neprijateljske strane, već je pod nadzorom vlastite c i v i l n e  v l a s t i, jednostavno ne mogu biti predmetom one vrste napada od koje su građanske osobe u vrijeme rata zaštićene odredbama Konvencije i Protokola.

    Ono što je opisano u optužnici očigledno ne odgovara onomu što piše u čl. 120 OKZRH, kao niti u IV ženevskoj konvenciji, ni u jednom od dva Dopunska protokola.

    Oštećenici, koji su svi listom bili državljani RH nisu bili predmetom napada, a osobe koje su nad njima počinile ubojstva nisu to učinile ni u kakvoj v o j n o j o p e r a c i j i usmjerenoj protiv neprijatelja.

    Nadalje optužnica navodi da su optuženici postupali suprotno odredbama čl. 4 st. 1 i st. 2 toč. a) II dopunskog protokola, pa je potrebno vidjeti što stoji u tim odredbama.

    Već je rečeno i dovoljno naglašeno da se bez obzira na sve druge činjenice i okolnosti pojedinih događaja, na događaje u Hrvatskoj 1991.g. ne može primjenjivati II dopunski protokol jer se taj Protokol odnosi na nemeđunarodne oružane sukobe, a ovdje se odvijao međunarodni ratni sukob.

    Međutim, vrlo je lako utvrditi da se na događaje opisane u optužnici ne odnose ni odredbe tog Protokola na koje se optužnica pogrješno poziva.

    Odredba čl. 4 st. 1 II dopunskog protokola općenita je odredba kojom su propisana temeljna jamstva za takvo postupanje svih sudionika nemeđunarodnog oružanog sukoba pri kojem će se poštivati čast, osobnost, uvjerenje itd. svih drugih te da će se u svakoj prilici postupati čovječno.

    Odredba čl. 4 st. 2 toč. a) samo konkretizira ono što je općenito navedeno u st. 1., pa kaže kako je:

    "u svako doba i na svakom mjestu" zabranjeno nasilje protiv života, zdravlja i sl., a osobito su zabranjena ubojstva, mučenja, sakaćenja i sl."

    No, ubojstva, mučenja sakaćenja i sl. zabranjena su i odredbama Kaznenog zakona ili prijašnjeg OKZRH, pa pošto do ubojstava koja se navode u optužnici nije došlo prilikom nikakvih vojnih operacija, nisu se dogodila prilikom napada na neprijatelja, niti prilikom obrambene vojne operacije u sukobu s neprijateljem, nisu se dogodila ni na okupiranom području RH, već su se dogodila na području pod punim nadzorom civilne državne vlasti RH i izvan područja odvijanja bilo kakvih vojnih operacija, to se na takve događaje ne mogu primijeniti ni odredbe IV ženevske konvencije, ni bilo kojeg Protokola.

    Optužnica se također poziva i na čl. 5 st. 3 II dopunskog protokola.

    Treba reći da je pozivanje na tu odredbu skrajnje čudno.

    Naime, u st. 1 čl. 5. II dopunskog protokola rečeno je da će se uz odredbe iz čl. 4. poštovati i neke daljnje odredbe u odnosu na osobe koje su lišene slobode iz razloga vezanih uz oružani sukob, bilo da su internirane ili zatočene.

    U st. 3. istog članka određeno je da se ima postupati čovječno i s onim osobama koje nisu internirane, ni zatočene, ali je njihova sloboda ograničena iz razloga vezanih uz oružani sukob.

    Oštećenici navedeni u optužnici nisu bili ni internirani, ni zatočeni, niti je njihova sloboda bila ograničena s obzirom na oružani sukob.

    Radi se o žrtvama pojedinih ubojstava, a ne o osobama koje bi bile lišene slobode zbog postojećeg ratnog sukoba.

    Sve su to bili slobodni građani koji su svi živjeli slobodno, slobodno se kretali gradom, koliko je to u ratnim prilikama uopće bilo moguće i od kojih su većina do časa ubojstva radili na svojim radnim mjestima.

    Prema tomu jasno je da se na te osobe ni na koji način n e odnose odredbe čl. 5. II dopunskog protokola.

    Konačno, optužnica stavlja na teret optuženicima i kršenje odredbe čl. 13 st. 2 istog tog II dopunskog protokola.

    Teško je razumljivo i vrlo je čudno pozivanje optužbe na tu odredbu.

    Najprije je potrebno vidjeti što je uopće regulirano čl. 13. II dopunskog protokola.

    U st. 1 doslovce stoji:

    "Civilno stanovništvo i građanske osobe uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proizlaze iz v o j n i h o p e r a c i j a."

    pa dodaje:

    "Radi ostvarenja te zaštite slijedeća se pravila moraju poštovati u svakoj prilici:

    Tek nakon toga slijedi st. 2. na koji se optužnica poziva, a taj glasi:

    "Niti civilno stanovništvo kao takvo, ni građanske osobe ne smiju biti predmetom napada."

    Što su to vojne operacije znaju i mala djeca, pa nema razloga da se tumačenjem toga posebno bavimo.

    Svakomu je jasno da prisilno odvođenje i ubojstvo neke osobe nije i ne može biti nazvano vojnom operacijom.

    S druge strane već je rečeno što se u pojmovniku Konvencije i Protokola smatra napadom.

    Pošto događaji koje opisuje optužnica n e predstavljaju vojnu operaciju pri kojoj bi bio izveden napad na neprijatelja, već potajne i pojedinačne postupke neidentificiranih počinitelja, odredbe čl. 13. II dopunskog protokola čini se da su zalutale u optužnicu.

    -----

    Nakon ovakve raščlambe pravne kvalifikacije sadržane u optužnici i odredaba IV ženevske konvencije i II dopunskog protokola na koje se optužnica poziva, slijede t r i logična i jasna zaključka.

    Prvo – događaji opisani u optužnici ne mogu biti kvalificirani kao ratni zločini, jer osobe koje su bile žrtvom pojedinih kaznenih djela ubojstava n i s u osobe koje štite odredbe Konvencije i Dopunskih protokola.

    To su bili građani i državljani RH, koje štite odredbe Ustava i zakona RH, a ne norme međunarodnog prava.

    Drugo – ubojstva koja su počinjena nisu počinjena u okolnostima na koje se odnose odredbe Konvencije i Protokola.

    Ta ubojstva nisu počinjena prilikom nikakvih vojnih operacija, niti prilikom bilo kakvih napada upravljenih protiv neprijatelja, a samo u tim okolnostima dolaze do primjene odredbe Konvencije i Protokola.

    Treće – činjenica da optužnica navodi povrede odredaba Konvencije i II dopunskog protokola koje se sve odnose na nemeđunarodne oružane sukobe, pa se uopće ne mogu primijeniti na Domovinski rat, kao i činjenica da se čak niti te odredbe ne mogu primijeniti na događaje opisane u optužnici, pokazuju potpunu pravnu neutemeljenost takve optužnice.

    To bi u pravnoj državi bio više nego dovoljan razlog da svi optuženici optuženi takvom, pravno neutemeljenom i prema tomu neodrživom optužnicom, budu oslobođeni od optužbe.

    -----

    Kada se radi o činjeničnim navodima optužnice u dijelu koji se kolokvijalno naziva "selotejp", a o kojem dijelu ću nastavno govoriti, želim na samom početku istaknuti da ne ću slijediti način obrane svih optuženika u ovom postupku, već ću tvrdoglavo ustrajati na temeljnim načelima kaznenog postupka.

    Svi optuženici kao i moj branjenik, suočeni sa neobičnom, činjenično nelogičnom, pravno neodrživom, ali skrajnje teškom i skrajnje opasnom optužbom, upustili su se u dokazivanje svoje nevinosti.

    Suprotno tomu uopće nemam namjere podsjećati sud na bezbrojne dokaze izvedene tijekom ovog postupka iz kojih se minucioznim slaganjem pojedinosti dolazi do prave istine koja dokazuje nevinost svakog od optuženika.

    Na ovom mjestu moram se osvrnuti na nešto što je vrlo snažno došlo do izražaja u završnoj riječi javne optužbe.

    U toj završnoj riječi zastupnici javne optužbe posvetili su veliki dio svog izlaganja obračunu s obranama optuženika.

    Slušajući tu završnu riječ razmišljao sam o tomu što bi optužba mogla reći i čime bi se bavila da su se optuženici branili šutnjom ?

    Tada ne bi mogla obračunavati s navodima njihovih obrana, etiketirati njihove obrane neistinitim, sračunatim na izbjegavanje odgovornosti i sl., pa zapravo ne bi imala gotovo ništa ni reći.

    Inače valja primijetiti da je obračun s obranom optuženika postao vrlo popularnim u novije vrijeme.

    Time se često, kao što se to pokazuje osobito u ovom slučaju, nastoji sakriti posvemašnji nedostatak dokaza kojima bi bile dokazane tvrdnje optužbe.

    Logika takvog postupanja jest slijedeća: ako uspijemo uvjeriti sud da obrana optuženika nije istinita ili da barem nije točna, već je samim time dokazano da je točno i istinito ono što tvrdi optužba.

    Ne treba posebno obrazlagati zašto je to naopaka i kaznenom postupku suprotna logika.

    U kaznenom postupku predmetom dokazivanja su činjenični navodi optužbe, a ne provjera obrane optuženika.

    Nadalje, zbog posvemašnje oskudice bilo kakvih dokaza kojima bi bili dokazani činjenični navodi optužbe, a pogotovo zbog nedostatka bilo kakvih zakonitih i vjerodostojnih dokaza, u završnoj riječi optužbe umjesto pozivanja na dokaze pozivalo se na vrlo neobične načine zaključivanja i izvođenja zaključaka iz dokaza iz kojih se takvi zaključci, barem poštujući pravila logike, uopće ne mogu izvesti.

    Tako Vas je optužba pozvala da provedene dokaze ocijenite na vrlo osebujan način

    Pozvala Vas je da kao istinite i vjerodostojne prihvatite one iskaze koje su dali svjedoci kriminalne prošlosti i sadašnjosti, osuđeni zbog različitih kaznenih djela na višegodišnje zatvorske kazne, ili svjedoci koji su iskazali i pokazali svoje neprijateljstvo prema Domovinskom ratu i Republici Hrvatskoj.

    Po stajalištu optužbe treba svakako vjerovati na pr. svjedoku Bognaru koji kao veliki problem vidi grafit "Svi oficiri JNA su ratni zločinci", koji se tijekom rata pojavio na zidu jedne kuće u Vukovarskoj ulici u Osijeku.

    Od sumanute topničke vatre, kojom su u to vrijeme upravljali upravo ti oficiri, svakodnevno je u gradu ginulo između 10 i 20 civila.

    Međutim, po ocjeni vrijednog svjedoka Bognara takav grafit je bio izraz šovinizma i ustaštva.

    I svjedok Vjenceslav Bill je po stajalištu optužbe vjerodostojan izvor saznanja, iako je taj siromah od rane mladosti bolovao od teških duševnih poremećaja uzrokovanih tumorom na mozgu, čemu je prije nekih godinu, dvije i podlegao. Sapienti sat.

    Posebno mjesto među onima kojima po stajalištu optužbe svakako morate vjerovati zauzimaju dvoje svjedoka.

    To je prvo Josip Boljkovac smijenjeni ministar unutarnjih poslova, koji je u najtežim trenutcima za Republiku Hrvatsku obavještavao tadašnjeg ministra unutarnjih poslova ostatka Jugoslavije Petra Gračanina o namjeravanim akcijama hrvatske policije, kako bi se JNA i pobunjenici na vrijeme pripremili i te akcije osujetili !

    Inače se takvo postupanje u Kaznenom zakonu nalazi u čl. 150 i naziva se "Podrivanje vojne i obrambene moći države" s propisanom kaznom zatvora od 5 do 15 godina.

    Druga od tih dvoje svjedoka čije iskaze optužba smatra osobito vrijednim i valjanim temeljem za utvrđivanje relevantnih činjenica je Snežana Berić.

    Ta novinarka je marljivo i dosljedno, uoči otvorene agresije i tijekom te agresije na Republiku Hrvatsku, putem "Politikinih" izdanja promicala Milošević-Šešeljevu ideologiju i sustavno širila mržnju i neistinu o Hrvatskoj.

    Pri tomu je zdušno poticala agresiju, podržavajući okupaciju i odobravajući genocid i sve druge ratne zločine koje su okupacijske snage činile.

    Svoj stav prema Hrvatskoj i hrvatskom sudstvu ta je, optužbi tako važna svjedokinja, jasno izrazila kada je bila pozvana pred ovaj sud.

    U ovoj tužnoj plejadi svjedoka koje optužba smatra vrijednim, istinoljubivim i vjerodostojnim našao je svoje mjesto svakako i svjedok Tihomir Apari.

    Taj svjedok kojem biste morali vjerovati višekratno je osuđivana osoba.

    Između ostalog pravomoćno je osuđen za okrutno ubojstvo supruge.

    U tu nesretnicu ispraznio je cijeli nabojnik "uzija" kojega je ilegalno posjedovao i za to dobio 11 godina zatvora.

    Na žalost, nakon izdržanih svega pet godina pušten je, da bi počinio dva nova kaznena djela za koja je ponovno suđen.

    Optužba Vas je također pozvala da svakako prihvatite kao zakonite i vjerodostojne nezakonite i nevjerodostojne dokaze.

    To se poglavito odnosi na dva takva dokaza.

    Jedan je iskaz tzv. krunskog svjedoka Krunoslava Fehira, kojim se ja ne ću baviti, jer će o tomu govoriti moji cijenjeni kolege, a drugi je navodni iskaz G.G. Magdić napisan u osječkoj policiji, o kojem ću nešto više reći kasnije.

    Nasuprot tomu optužba vas je pozvala da nikako ne povjerujete onim osobama koje su ovu državu postavile na noge, koje su sačuvale njenu neovisnost i osigurale njeno međunarodno priznanje, jer su po stajalištu optužbe to osobe koje ne zaslužuju Vaše povjerenje.

    Tako na primjer nikako ne biste smjeli vjerovati svjedoku Srećku Lovrinčeviću – predsjedniku Izvršnog vijeća Općine Osijek u najkritičnijem razdoblju rata, čovjeku bez najsitnije mrlje u cjelokupnom životu i karijeri.

    Naravno da ne trebate vjerovati ni Nikoli Jamanu pukovniku HV, jednom od najhrabrijih i najčasnijih hrvatskih branitelja, a isto tako ni brojnim drugim časnicima HV i časnim hrvatskim braniteljima, koji su svjedočili pred ovim sudom.

    Njihov zajednički grijeh je u tomu što nisu potvrdili konstrukcije optužbe, već su ih naprotiv odlučno opovrgnuli.

    Ne biste smjeli vjerovati ni potpredsjedniku Sabora RH Vladimiru Šeksu, koji je u vrijeme navedeno u optužnici bio predsjednikom Regionalnog kriznog stožera za Slavoniju i Baranju i time najvažnija i najodgovornija osoba u to vrijeme i na tom području, a inače je jedan od utemeljitelja Republike Hrvatske, jedan od autora njenog Ustava, čovjek koji je u posljednjih dvadeset godina obnašao niz najodgovornijih državničkih dužnosti.

    Optužba smatra da takva osoba nije vjerodostojan svjedok.

    Nikako ne bi smjeli vjerovati ni prof. dr. Milanu Ramljaku potpredsjedniku Vlade RH upravo u vrijeme rata i u vrijeme događaja opisanih u optužnici, koji je najveći dio tog vremena boravio baš u Osijeku.

    Optužba je smatrala da takvog svjedoka nije potrebno niti spomenuti, jer je stanje i događaje u ratnom Osijeku opisao onakvima kakvi su doista bili, a ne onakvima kakvima ih optužba prikazuje.

    Konačno, zar nisu ovom optužnicom svi oni osumnjičeni kao ratni zločinci?

    -----

    Raščlambu činjeničnih navoda optužbe podijeliti ću na dva ključna pitanja.

    Prvo – koliko su uopće logične, pa prema tomu i vjerodostojne temeljne tvrdnje optužbe.

    Drugo – je li optužba za svoje tvrdnje podastrla ovom sudu zakonite, uvjerljive i vjerodostojne dokaze ?

    Optužnica podignuta u tzv. slučaju "selotejp" bila je utemeljena na, mogu to mirno i odgovorno reći, krivotvorenom zapisniku o preslušavanju G.G. Magdić u osječkoj policijskoj upravi.

    O načinu pribavljanja tog "dokaza" reći ću ono što je bitno nešto kasnije.

    Za sada je bitno samo to da je utemeljena na tom zapisniku optužnica navela da je III-opt. G.G. Magdić bila u kritično vrijeme tajnica Branimira Glavaša.

    Sasvim je jasno zašto je takva konstrukcija bila optužnici potrebna.

    Branimir Glavaš i G.G. Magdić ne pripadaju zajedno ni generacijski, nisu se kretali u istim društvenim krugovima, nisu se praktički ni poznavali u vrijeme rata i nisu imali baš ništa zajedničko.

    Pošto je bilo odlučeno da će G.G. Magdić biti uporabljena i prikazana kao posrednik koji je odigrao ključnu ulogu u prenošenju i izvršavanju navodnih Glavaševih zapovjedi, bilo je nužno dovesti ju u blisku, po mogućnosti subordinirajuću vezu s Branimirom Glavašem.

    Tako je III-optužena G.G. Magdić, koja nikada nije bila djelatnicom SNO-a, u optužnici promovirana u Glavaševu tajnicu.

    Nakon što je III-optuženoj tako retroaktivno dodijeljena odgovarajuća uloga moglo se prijeći na drugi dio konstrukcije prema kojem III-optužena kao tajnica, dakle osoba od povjerenja i po prirodi stvari bliska suradnica, spremno prenosi trećima – ovdje preostalim optuženicima navodne zapovjedi za likvidaciju pojedinih građana Osijeka.

    Ostali optuženici na čelu sa II-optuženim Ivicom Krnjakom, prekaljenim i iskusnim vojnikom, bezpogovorno, ništa ne pitajući, ništa ne provjeravajući odmah pristupaju likvidacijama osoba koje ona imenuje.

    Tijekom rasprave pred ovim sudom Branimir Glavaš je u svojoj obrani istaknuo da III-optužena nije nikada bila njegova tajnica i da nije nikada bila ni zaposlenik u SNO-u.

    I III-optužena iznoseći svoju obranu odlučno je porekla da bi bila tajnica Branimira Glavaša.

    Obrana Branimira Glavaša je podastrla sudu pisane dokaze koji potvrđuju da III-opt. nije bila ni zaposlenik SNO-a, a pogotovo da nije bila tajnica Branimira Glavaša.

    Odjednom je postalo jasno da je uloga III-optužene koncipirana u krivotvorenom policijskom zapisniku neodrživa i da ne će proći kao Glavaševa tajnica.

    Nakon toga, prilikom ujedinjenja dotadašnjih dviju optužnica, optužnica se mijenja.

    U ujedinjenoj i istovremeno znatno izmijenjenoj optužnici III-optužena G.G. Magdić nije više Glavaševa tajnica.

    Iako u dotadašnjem ukupnom tijeku postupka, računajući i izvide i istragu i glavnu raspravu nitko, ali baš nitko nije iznio nikakvu tvrdnju o osnivanju i o postojanju neke tajne grupe u okviru Samostalne uskočke satnije, nitko nije ni spomenuo Branimira Glavaša ni II-optuženog Ivicu Krnjaka u bilo kakvoj ulozi u svezi s navodnom tajnom grupom, odjednom su svi oni u izmijenjenoj optužnici dobili posve nove uloge.

    Takav razvoj događaja i takva izmjena optužnice pokazuje da se izvorna optužnica nije temeljila na činjenicama potvrđenim vjerodostojnim dokazima, već je bila utemeljena na konstrukcijama iz spomenutog policijskog zapisnika.

    Kada se vidjelo da se takva konstrukcija, čak i u ovakvom postupku nikako ne će moći održati, zamijenjena je novom.

    Ova nova se pogotovo ne temelji na činjenicama potvrđenim dokazima, već se temelji samo na manje konkretnim i danas posve neprovjerljivim tvrdnjama, izazivajući optuženike da upru sve snage kako bi dokazali svoju nevinost.

    Optužnica tvrdi da je Branimir Glavaš izdavao zapovjedi II-optuženom Ivici Krnjaku i III-opt. G.G. Magdić da zatvaraju, zlostavljaju i usmrćuju civilne osobe poglavito srpske narodnosti, a sve to u svrhu zastrašivanja i odmazde prema civilnim stanovnicima Osijeka.

    Koliko je takva tvrdnja bez ikakve logike i bez ikakvog smisla nije teško uočiti.

    Prvo se postavlja pitanje zašto bi Branimir Glavaš postupao u svrhu zastrašivanja i odmazde prema civilnim stanovnicima Osijeka.

    Ljudi koji su živjeli u ljeto i jesen 1991.g. u Osijeku bili su dovoljno zastrašeni od svakodnevnih pogibija, ranjavanja, rušenja i paljenja uzrokovanog barbarskim topničkim i raketnim napadima na grad.

    Većeg zastrašivanja nije trebalo.

    Govoriti o odmazdi prema stanovnicima grada kojega Branimir Glavaš brani od prvoga dana agresije zajedno sa onim najhrabrijim braniteljima i onim najhrabrijim stanovnicima koji su još ostali u gradu, pravi je paradoks.

    A govoriti o poglavito srpskim civilima posve je nedopustivo.

    Time se zapravo promiče inače omiljena teza onih koji su agresiju na Hrvatsku planirali i poduzeli.

    To je teza o tobožnjoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj.

    U ljeto i jesen 1991.g., među građanima koji nisu pobjegli iz svoga grada bili su i brojni građani srpske narodnosti.

    Među njima su bili državni službenici u tijelima državne uprave, u carini, u policiji itd.

    Bili su građani srpske narodnosti u civilnoj zaštiti, u vatrogasnim postrojbama, brojni liječnici i medicinsko osoblje obavljali su svoju dužnost u najtežim i po život opasnim uvjetima, pojedini građani srpske narodnosti djelovali su u različitim političkim strankama, u svim sudovima od prekršajnog do okružnog obavljali su i dalje svoje dužnosti suci i sudski službenici srpske narodnosti, a isto tako i u državnim odvjetništvima – tadašnjim javnim tužiteljstvima.

    Odvjetnici srpske narodnosti radili su svoj posao kao i svi drugi građani pod nemogućim uvjetima.

    Pravoslavni svećenici su obavljali svoje svećeničke dužnosti i zanimljivo – nisu bili ugroženi, nisu bili likvidirani, niti su pobjegli.

    Konačno, opće je poznato da su i u redovima HV od prvoga dana kao dragovoljci bili i brojni Srbi.

    Zato tvrdnja optužnice da je Branimir Glavaš, a on je tu zapravo simbol obrane Osijeka i Hrvatske, izdavao zapovjedi da se ubijaju građani srpske narodnosti nanosi tešku nepravdu samom optuženiku, ali i tešku moralnu štetu Domovinskom ratu i Republici Hrvatskoj.

    Optužba je u završnoj riječi pokušala dati kakvo-takvo objašnjenje po kakvim mjerilima, po kakvoj logici, ili po kakvom ključu je to navodno Branimir Glavaš izdavao zapovjedi za pojedina ubojstva.

    To objašnjenje, ne samo da ne vodi računa o osnovnoj logici, nego daje odgovore iz kojih slijedi da su žrtve ubojstava osobe koje ni po kakvom mjerilu to ne bi trebale biti.

    Radi se o osobama koje nisu bile pripadnici nikakvih neprijateljskih organizacija, koje se nisu bavile nikakvom subverzivnom djelatnošću, koje uopće nisu činile ništa na štetu RH, koje nisu nikomu učinile ništa nažao, koje Branimir Glavaš uopće nije poznavao, niti je s njima bilo kada dolazio u doticaj.

    Postavlja se pitanje ne želi li to optužba možda reći da je Branimir Glavaš na opisani način provodio neku državnu politiku?

    Ne navodeći nikakav iole logičan podatak, a pogotovo ne nudeći nikakav dokaz o razlozima i motivima ubojstava koja su se u to vrijeme dogodila optužba je opet ustupila mjesto optuženicima, a poglavito Branimiru Glavašu da on dokazuje kako pojma nema tko su žrtve ubojstava, jer prije no što je za ubojstva saznao iz treće ruke nije za te osobe nikada ni čuo.

    Trebao je dokazivati kako ubijanje hrvatskih državljana srpske narodnosti nikada nije bilo sastavnicom ni obrane Osijeka, ni državne politike Republike Hrvatske.

    Tako je optužba pokušala jednostavno prebaciti na optuženika teret dokazivanja bitnog pitanja svakog kaznenog postupka - što je bilo motivom za počinjenje kaznenih djela za koja ga tereti ?

    Umjesto da optužba dokazuje da je optuženik imao motive i koji su to konkretno motivi bili, morao je optuženik dokazivati da takvih motiva nije imao.

    Sve je to očigledno suprotno samoj biti kaznenog postupka.

    -----

    Konačno, potrebno je na kraju ove rasprave raščlaniti na čemu se optužba temelji.

    Potrebno je vidjeti i reći je li optužba za svoje tvrdnje uopće pružila sudu dokaze i kakve su kakvoće oni dokazi koji su izvedeni.

    Počnimo od prve temeljne tvrdnje optužnice prema kojoj je Branimir Glavaš naredio II-opt. Krnjaku i III-opt. G.G. Magdić da u okviru SUS-a formiraju posebnu tajnu grupu sastavljenu od pouzdanih i provjerenih osoba.

    S obzirom da sve polazi od te tvrdnje po logici stvari trebalo bi da je optužba predložila doista vjerodostojne dokaze kojima to dokazuje.

    Možemo svi mi listati ovaj ogromni spis u potrazi za takvim dokazom, ali ga ne ćemo naći.

    Čak ni neobični tajni, ugroženi svjedok pod kodnim imenom "Drava", koji je inače u zapisnik o ispitivanju tajnog svjedoka uspio svoje ime i prezime uvesti na točno 13 mjesta, nije unatoč svom trudu i nastojanju revnih ispitivača uspio reći ništa čime bi na bilo koji način bila potvrđena ova temeljna tvrdnja optužnice.

    Optužba je najveće nade polagala u ono što piše u zapisniku o ispitivanju G.G. Magdić sastavljenom u policijskoj upravi u Osijeku 20. na 21. listopada 2006.g.

    Namjerno ne govorim o iskazu G.G. Magdić danom pred policijom, jer to prije svega nije njezin iskaz.

    Najbolji je dokaz da mu više ne vjeruje ni optužba, jer je ulogu G.G. Magdić kao tajnice Branimira Glavaša, koja je u spomenutom zapisniku razrađena do pojedinosti, jednostavno izbrisala iz ujedinjene optužnice uviđajući svu besmislenost te tvrdnje.

    Osim toga, na ovom mjestu potrebno je reći još nešto o tom zapisniku.

    To je potrebno zbog dostojanstva hrvatske policije, hrvatskog državnog odvjetništva i hrvatskog sudstva, zbog Hrvatske kao p r a v n e d r ž a v e, koja, ako to već nije danas da to postane makar sutra.

    Pri tomu želim naglasiti slijedeće:

    Nezakoniti dokaz koji sud prihvati unatoč njegove nezakonitosti, pa i kada takvu odluku potvrdi najviša sudska instanca u državi, n e p o s t a j e  t i m e  z a k o n i t i m  d o k a z o m.

    Naprotiv, time njegova nezakonitost poprima alarmantne razmjere, jer upozorava na veliku opasnost od prihvaćanja nezakonitih dokaza samo zato da bi se time pokrili bitni nedostatci neke optužnice.

    To je pojava koja dovodi u pitanje zakonito djelovanje cjelokupnog sudstva, a istovremeno potvrđuje političku, a ne pravnu osnovu postupka.

    Zapisnik o ispitivanju G.G. Magdić sastavljen u osječkoj policiji u noći od 20. na 21. listopada 2006.g. ne smije biti prihvaćen kao dokaz u postupku.

    Postoji nekoliko činjenica koje taj zapisnik čine nezakonitim dokazom i prema tomu neuporabivim u kaznenom postupku civilizirane zemlje.

    Ispitivanju G.G. Magdić u policiji bio je nazočan odvjetnik u ulozi branitelja, a koji po izričitoj odredbi čl. 63 st. 1 ZKP nije to ni mogao, ni smio biti, a to nije smio biti niti po odredbama Kodeksa odvjetničke etike.

    Već je time bilo povrijeđeno ustavom zajamčeno pravo tada osumnjičene G.G. Magdić na branitelja.

    Pisanju zapisnika prišlo se 20. 10. u 17,25 sati – u času kada je nedostajalo samo tri sata do isteka maksimalnog roka zadržavanja osumnjičene u policiji.

    Naime, prema odredbi čl. 6 st. 2 ZKP svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje osumnjičenika smatra se uhićenjem.

    Kako je G.G. Magdić došla u policijsku postaju 18. listopada oko 20,30 sati, gdje joj je po suglasnom iskazivanju svjedoka – policijskih službenika bilo odmah rečeno da ne može otići dok ne bude dala iskaz, to se taj trenutak po zakonu smatra uhićenjem.

    Zato je njezino zadržavanje u policiji prije privođenja istražnom sucu moglo po dozvoli suca trajati najdulje do 20. 10. u 20,30 sati.

    Unatoč tomu pisanje zapisnika o njenom navodnom ispitivanju potrajalo je sve do 00,15 sati 21. 10. 2006.g.

    To znači da je zapisnik pisan u pretežitom dijelu nakon proteka maksimalnog roka zadržavanja od ukupno 48 sati, pa je i time taj zapisnik nezakonita isprava.

    Unatoč tomu što zapisnika s iskazom G.G.Magdić nije bilo, tadašnji načelnik osječke PU dostavio je u popodnevnim satima 20. 10. 2006.g. Županijskom državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv Branimira Glavaša i ostalih optuženika pozivajući se na nepostojeći zapisnik kao ključni dokaz.

    Očigledno je navedeni načelnik unaprijed znao što će pisati u budućem zapisniku o ispitivanju G.G. Magdić kada taj konačno poslije pedeset i nekoliko sati njenog maltretiranja bude potpisan.

    Inače se taj postupak u rječniku kaznenog prava može naći pod nazivima – iznuđivanje iskaza i krivotvorenje službene isprave.

    Stvar je očuvanja dostojanstva kaznenog postupka da se ne dopusti uopće baratanje takvim "dokazima", a pogotovo da se ne dopusti njihova uporaba.

    Prema tomu ostaju svi oni iskazi koje je odmah nakon što se riješila nezakonitog branitelja osumnjičena dala pred istražnim sucem i pred ovim vijećem.

    U svim tim iskazima ona je potpuno porekla i osporila sve ono što piše u onom zapisniku proizvedenom na posve nedopušten način.

    II-opt. Ivica Krnjak porekao je bilo kakvu vezu s Branimirom Glavašem.

    Iznio je logičnu i uvjerljivu tvrdnju da Glavaš nije nad njim imao nikakve ni zapovjedne, ni bilo kakve druge ingerencije.

    Ta njegova obrana, suglasna obrani B. Glavaša do kraja je potvrđena svjedočkim iskazom generala Gorinšeka i njegovom pisanom zapovjedi koja je priložena spisu i kao dokaz pročitana.

    General Gorinšek je potvrdio da je on zapovjedio osnivanje postrojbe koja se kasnije nazvala SUS, da je ta postrojba bila podređena isključivo njemu i da se bavila diverzantskom djelatnošću u neprijateljskoj pozadini.

    Upravo to je vidljivo i iz njegove pisane zapovjedi.

    Nitko od ostalih optuženika nije ni spomenuo Branimira Glavaša u svojoj obrani, niti je bilo tko od njih i spomenuo bilo što u smislu da bi B. Glavaš naredio osnivanje neke tajne grupe koja bi bila njemu podređena i koja bi izvršavala neke njegove zapovjedi.

    Od 80 svjedoka preslušanih tijekom istrage njih 63 nije ni jednom riječju spomenulo Branimira Glavaša.

    Od onih 17 koji su ga spomenuli njih petero je o Branimiru Glavašu iznosilo samo pozitivne tvrdnje, takve koje su upravo suprotne onomu što se navodi u optužnici, dok njih dvanaestero nije iskazalo ništa što bi u bilo uopće relevantno, a pogotovo da bi podupiralo bilo koju tvrdnju optužnice.

    Nakon toga se postavlja pitanje – na čemu to optužba temelji svoju bitnu tvrdnju da je B. Glavaš naredio G.G. Magdić i I. Krnjaku osnivanje posebne tajne grupe unutar SUS-a pod njegovim zapovjedništvom ?

    Doista, i za sitno djelo krađe optužba mora ponuditi barem jedan ozbiljan dokaz protiv optuženika, a kada je riječ o optužbi za ratni zločin takvi bi dokazi morali biti brojni, zakoniti i vjerodostojni.

    Toga u ovom postupku jednostavno nema.

    -----

    Jednako tako stoje stvari i u odnosu na drugu tvrdnju optužnice – da je Branimir Glavaš tijekom mjeseca studenog i prosinca 91.g. zapovijedao G.G. Magdić i I. Krnjaku da neovlašteno lišavaju slobode, zatvaraju, zlostavljaju i usmrćuju civilne osobe.

    Takvu tvrdnju optužbe ne potvrđuje čak ni spomenuti policijski zapisnik o ispitivanju G.G. Magdić.

    Čak ni u tom zapisniku ne stoji da bi B. Glavaš zapovjedio da se bilo koga usmrti.

    Prema tom zapisniku G.G. Magdić je navodno izjavila da ni u pisanim porukama, odnosno zapovijedima, ni prilikom usmenog izdavanja zapovjedi B. Glavaš nije nikada rekao što da se radi s ljudima koje treba privesti i ispitati, nakon što ispitivanje završi, a pogotovo nikada nije ni rekao, ni napisao da se bilo koga usmrti.

    Dakle, čak niti taj, nezakoniti, nedopustivi dokaz ne sadrži potvrde onoga što se optužnicom stavlja na teret B. Glavašu.

    Ne treba ponovno naglašavati kako nitko, pa ni ugroženi svjedok "Drava", ali ni bilo koji drugi sličan svjedok nije potvrdio da bi B. Glavaš bilo kada, bilo komu, u bilo kojoj prilici izdao zapovijed da se bilo koga privodi i ispituje, a pogotovo da se bilo koga ubije.

    Bezbrojni svjedoci prodefilirali su pred policijskim djelatnicima koji nisu krili da im je jedini cilj Glavaša strpati u zatvor.

    Isti ti svjedoci dali su svoje iskaze i pred dvojicom istražnih sudaca, a dobar dio njih je svoje iskaze dao i pred ovim vijećem.

    Postavljam pitanje koje nije retoričko, već meritorno - može li itko u ovoj dvorani navesti makar jednog jedinog svjedoka, ili bilo koga od suoptuženika koji bi potvrdio da je B. Glavaš izdavao pisane ili usmene zapovjedi G.G. Magdić ili I. Krnjaku da nekoga privedu i ubiju ?

    Tako postaje posve nepotrebno da se obrana dalje bavi pitanjem ubojstava pojedinih osoba navedenih u optužnici, jer nema niti jednog, pa čak ni nezakonitog dokaza da je Branimir Glavaš na bilo koji način sudjelovao u osnivanju neke njemu podčinjene tajne grupe, a isto tako nema nikakvih dokaza da je Branimir Glavaš ikada ikome izdao zapovijed da bilo koju osobu privede i ispita, a kamo li da bilo koga ubije.

    Možda bi bilo dobro, samo radi ilustracije posvemašnje neorijentiranosti optužbe, kao primjer navesti pokušaj ubojstva Radoslava Ratkovića.

    On je kao svjedok – oštećenik bio ispitan u više navrata pred istražnim sucima u Hrvatskoj i u Srbiji, a i pred raspravnim sudom u Osijeku u predmetu opt. Freda Marguša.

    Tijekom istrage u tom predmetu on je kao jednog od počinitelja kaznenog djela učinjenog na njegovu štetu prepoznao na policijskoj fotografiji F. Marguša.

    Prije toga ga je opisao kao čovjeka višeg od njega (on ima 178 cm) mršavog i nešto pognutog držanja.

    Opisao je i osobu koja je pucala u njega kao čovjeka oniskog, snažne tjelesne građe i kovrčave tamne kose.

    Ne moram posebno naglašavati da taj opis ne odgovara nikom od ovdje optuženih.

    Opisao je kako ga je taj oniski s kovrčavom kosom držao svojom desnom rukom ispod njegove lijeve ruke i pucao mu iz nekog pištolja malog kalibra u lijevu stranu lica.

    Sve to nije smetalo optužbu da u predmetu protiv F. Marguša u poodmaklom razdoblju rasprave 20. 02. 2007.g. izmijeni optužnicu, izostavi iz optužnice kaznena djela na štetu Ratkovića i Kutlića i stavi ih na teret Branimiru Glavašu i ostalim optuženicima u ovom postupku !

    Isto tako brojni iskazi Radoslava Ratkovića nisu uopće smetali optužbi da u ovoj optužnici opiše kazneno djelo počinjeno na njegovu štetu bitno drukčije, pa u Ratkovića više ne puca oniski, snažni čovjek tamne kovrčave kose, koji ga je vodio do ruba obale Drave i ne puca iz malokalibarskog pištolja, nego to čini naknadno pridošli Zdravko Dragić i to iz automatske puške MGV.

    Ne smeta ništa što je Ratković iskazao da nitko od osoba koje su ga vodile do Drave nije kod sebe imao nikakvo dugo oružje i da osim one trojice koja su ga i doveli do Drave drugih osoba tamo nije bilo.

    Očigledno je da optužba stvara posve proizvoljne konstrukcije, koje imaju jedini cilj obuhvatiti što više optuženika na što izravniji način.

    To što takve konstrukcije nemaju ni najmanjeg temelja u provedenim dokazima, već su čak i izravno suprotne tim dokazima, optužbu očigledno uopće na zabrinjava.

    To je zapravo sve što o tom dijelu optužnice treba reći.

    -----

    Na kraju želim istaknuti da je ovaj kazneni postupak, pored svih onih posljedica koje je prouzročio optuženicima, pored sve ogromne političke štete koju je nanio hrvatskoj državi, pored teške moralne štete nanešene slavnom Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima - herojima toga rata, ipak iznio na vidjelo istinu o tomu kako se hrabro i časno branila Hrvatska u Osijeku i istočnoj Slavoniji.

    Iznio je, unatoč svim nastojanjima onih koji nam neprekidno spominju našu navodnu mračnu prošlost i žele nas uvjeriti u zločinačku prirodu hrvatskog naroda, istinu da je to neizrecivo hrabar narod koji svoju zemlju i svoju slobodu ne daje ni pod cijenu najtežeg stradanja.

    Ta istina izašla je na vidjelo kroz iskaze nekolicine svjedoka koji su o svemu tomu i imali što reći.

    Bio je tu ratni zapovjednik general Gorinšek, bili su tu neki istaknuti časnici HV iz toga doba, a najvažnije je bilo čuti svjedočenje dvojice najkompetentnijih svjedoka toga vremena - Vladimira Šeksa i Milana Ramljaka, obojice državnih dužnosnika na najvišim položajima u doba kada je bilo najteže i obojice nazočnih upravo u to doba u Osijeku – prozvanom "gradom slučajem" na sramotu svih onih koji su se drznuli tako ga prozvati.

    Iz usta tih svjedoka čuli ste i istinu o mjestu, ulozi i zaslugama Branimira Glavaša, čuli ste istinu o tomu da se ni on, a ni njegovi suborci nisu u Osijeku bavili ratnim zločinima, već časnom obranom grada i domovine.

    Saznali ste Vi, a mogli su to saznati i svi drugi koji su to uopće htjeli čuti, da je u Osijeku u vrijeme rata bilo ubojstava, ali nije bilo ratnih zločina.

    Pod zaštitom potpunog mraka u gradu, u uvjetima teške provedbe nadzora nad bezbrojnim naoružanim osobama, u uvjetima snažnog djelovanja ostataka jugoslavenskog KOS-a, u uvjetima svakodnevnih pogibija desetaka građana postojali su pojedinci koji su činili i teška kaznena djela, ali je nedopustivo ta kaznena djela petnaest godina kasnije proglasiti ratnim zločinima i pripisati ih onima koji ta kaznena djela nisu počinili.

    -----

    Posve sam siguran da moj konačni prijedlog da ovaj sud oslobodi od optužbe Branimira Glavaša ima čvrsto uporište u provedenom postupku u onim činjenicama koje su utvrđene i u posvemašnjem neuspjehu optužbe da dokaže bilo koju od svojih tvrdnji.

    Predlažem da oslobađajuća presuda bude utemeljena prije svega na odredbi čl. 354 toč. 1 ZKP, jer ono za što je Branimir Glavaš optužen nije kazneno djelo iz čl. 120 OKZRH, a podredno i na odredbi čl. 354 toč. 3 ZKP, jer sve kada bi se radilo o bilo kakvom kaznenom djelu jednostavno nema ni jednog jedinog dokaza da bi ga Branimir Glavaš počinio.

     

    Branitelj: mr. Dražen Matijević

     



      2009-04-08

      Udruga                                                                            • korienski pravopis •

      Hrvatski  Obredni  Zdrug

      HOZ   JAZOVKA

      HR – 10000  Zagreb, Ljubljanica 19

       

      Broj dopisa: 2009 – 0321       U Zagrebu, dne 21. Ožujka 2009.

       

      Primaju:

      Politički predvodnici

      Republike Hrvatske

      i  Crkva u Hrvata

       

      Predmet:

      ZAHTJEV

       

      u povodu otkrića Barbarina rova, rudnika u Sloveniji, još jednog od bezbrojnih strahotnih mnoštvenih stratišta i grobišta Hrvata žrtava jugokomunističkoga genocidnoga terora nakon 2. svjetskoga rata, i to u svezi s neprovedenom Odlukom ili Rezolucijom Vieća Europe (br. 1481 od 25. siečnja 2006. s pozivom na br. 1096 od 27. lipnja 1996.) te s Izjavom ili Deklaracijom Hrvatskoga sabora od 30. lipnja 2006.

       

      Poštovani! Kao što Vam svakoga 22. lipnja s Jazovke poručujemo, očito je, da Slovenija nema mirna sna, jer sva počiva na razmjerno najvećemu svjetskome grobištu pa unatoč svojim protuhrvatskim graničnim prohtjevima svjedoči o genocidnim pokoljima, o mučenicima, poglavito Hrvatima. Ovih dana Slovenija otkriva za sebe, Hrvatsku, Europu i Sviet još jedno strahotno množtveno stratište i grobište žrtava jugokomunističkoga nakonratnoga terora god. 1945. – rudnik Barbarin rov u selu Huda Jama kod Laškoga. Od popisanih je i do sada zabilježenih 1.500 (tisuću i petsto!) takvih množvenih stratišta i grobišta čak 600 (šest stotina!) u Sloveniji! A uvijek su žrtve jedino ili poglavito Hrvati, razoružani pa titoističkim ubojicama izručeni ustaše i domobrani, branitelji tadašnje hrvatske države, i s njima hrvatski puk, nevojnici, žene i djeca. Jednake žrtve bijahu i Hrvati ranjenici u bolnicama, domoljubna mladež u školama, časni ljudi u svojim domovima, svećenici, bogoslovi, redovnice hrvatske Crkve. Ističemo, ubijahu ih Titovi partizani nakon rata, dakle u doba mira, bez ikakva suda, i to na zvjerski način.

       

      Malobrojne su preživjele s dobro nam znanih Križnih putova hrvatskoga naroda nastavili progoniti, mučiti, osuđivati, ubijati u svemu razdoblju jugokomunističke Jugoslavije do 1990., a u jugočetničkome ratu od 1991. do 1995. htjedoše dovršiti genocidnu 1945., ali unatoč opetovanim jezivim pokoljima ne uspjedoše slomiti Hrvatsku, jer hrvatski dragovoljci branitelji pa Hrvatska vojska svojim Obrambeno-osloboditeljskim ratom – koji se naziva Domovinskim – spasiše i oslobodiše ostatke ostataka poviestne Domovine, t.j. Republiku Hrvatsku i djelomice Republiku Bosnu i Hercegovinu.

       

      Stoga vas od obveze na istinu i pravdu, gospodo ili drugovi politički predvodnici RH, ne mogu osloboditi nikakvi ministarski vienci položeni pri Barbarinu rovu, kao ni oni pri Teznu, ako nastavite prikrivati titoistička genocidna zločinstva. A prikrivate ih, što moramo zaključiti, kada se – primjerice – od lipnja/srpnja 2008. ne očitujete na upite i zahtjeve Zdruga JAZOVKA, sročene u dopisu „Provedba Odluke ili Rezolucije Vieća Europe (br. 1481 od 25.I.2006. s pozivom na br. 1096 od 27.VI.1996.) te Izjave ili Deklaracije Hrvatskoga sabora (od 30. lipnja 2006.)”. Vienci nisu dostatni! Zato vas opet pozivamo:

       

      1.     Uklonite naslieđe jugokomunističkoga totalitarnoga sustava! Osudite politikom i sudbenim odlukama jugokomunistička zlodjela! Jugokomunistički zločinci nisu izvedeni pred međunarodni sud, jer to Europa i Sviet zahtievaju od vas, domaćih političkih predvodnika. Osudite zločinački sustav i svjetonazor, a posmrtnim postupkom imenujte izravne krvnike i vratite svaku čast i pravo žrtvama!

      2.     Uklonite svaki spomen Tita, navodnoga Josipa Broza, poglavice svih jugokomunističkih zločinstava, s trgova, ulica, cesta, prilaza i sa svega u Hrvatskoj, počevši od zagrebačkoga Kazalištnoga trga obezčašćena imenom krvoloka s ljestvice desetorice najgroznijih zločinaca svjetske poviesti, devetoga po broju žrtava, a trećega po postotku ubijenih vlastitih državljana!

      3.     Očistite Ustav RH od avnojsko-zavnoških neistina! U osnovama Ustava priznajte, da je  Republiku Hrvatsku oslobodio i uspostavio Obranbeno-osloboditeljski rat ili Domovinski rat, a ne Titovi partizani, Avnoj i Zavnoh! To priznajte:

      –      jer je Hrvatska obstala i slobodna hrvatska Država uzkrsnula na devetstoljetnoj težnji za slobodom zarobljena hrvatskoga naroda u carstvima onodobnih vladavinskih sustava;

      –       jer veličanstvena postignuća hrvatskoga Obranbeno-osloboditeljskoga ili Domovinskoga rata potvrđuju vječan smisao beskrajnih muka i žrtava devetstoljetnoga boja za obstanak, počev od  ivanovskih vitežkih redovnika pa Zrinskih i Frankopana do branitelja Nezavisne Države Hrvatske, Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine;

      –      jer je na muci Hrvata poratnih žrtava od 1945. nadalje Hrvatska uzkrsnula po Daru Božjem u trajnom odporu Hrvata političkih uznika do 1990. pa u dragovoljcima braniteljima Obrambeno-osloboditeljskoga rata od 1991. do 1995., koji sebe davahu i daju, da obstane Dom;

      –       jer je Obrambeno-osloboditeljski ili Domovinski rat jedino pomirbeno i općenito prihvatljivo novodobno izvorište države Republike Hrvatske, pa ga stoga mora tako vrjednovati ubuduće nekrivotvoren Ustav RH, kakav ovime zahtievamo u ime Istine i Pravde;

      –       jer se hrvatski tzv. antifašisti, t.j. komunistički partizani, njihov Avnoj, Zavnoh i/ili koji god tzv. pozitivni jugo-partizanski ustroji nisu borili za antifašističku slobodnu Hrvatsku, nego za genocidnu srbokomunističku Jugoslaviju i za smrt svake hrvatske slobode i države!

       

      < < <> > >

       

      Kako na naveden dopis Zdruga JAZOVKA od lipnja/srpnja 2008. nikako nisu odgovorili ni predsjednici RH, Vlade RH, Hrvatskoga (državnoga) sabora te ni jedan saborski zastupnik, prosljeđujemo Zahtjev i Crkvi u Hrvata – Crkvi mučenika poput bl. kardinala Stepinca – na pozor i skrb. Pouzdajemo se na još jednome djelu za Dom, pomoći će Crkva svojim ćudorednim ugledom, duhovnom snagom i propoviedima – poput biskupskih i kardinalskih s Bleiburga. S vjerom u Crkvu, koju titoistički zlodusi zvjerski ubijahu doista šeststo šestdeset i šest  (666!) puta, ištemo duhovnu zaštitu i podporu, jer smo na djelu za istinu i pravdu, te – povrh svega – za obće Dobro!

       

      S primjerenim poštovanjem                                                             HOZ JAZOVKA

      Boris Prebeg, predsjednik

       



      autor: prof.Goran Jurišić

          2009-03-25, Srijeda, 25 Ožujak 2009

          Goran Jurišić: Demanti Mesićeve politizacije žrtava komunizma

          HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA

          Demanti Mesićeve politizacije žrtava komunizma

          U Hudoj Jami nisu Mesićeve 'žrtve poratnih borbi' nego žrtve komunizma

          Predsjednik Republike Stjepan Mesić izjavio je na nedavnom okruglom stolu o suđenjima za ratne zločine:

           „Možda su u Hudoj Jami i žrtve poratnih borbi ... Žrtve se ne smiju politizirati u bilo koju svrhu“.

          U svrhu da hrvatska javnost dobije cjelovitu informaciju o tome što se točno dogodilo u prvim poratnim danima 1945. godine, molimo objavu toga da smatramo kako Mesićeva izjava, da se u Hudoj jami možda nalaze 'žrtve poratnih borbi', nije u duhu rezolucije broj 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, od 25. siječnja 2006. godine, o Nužnoj međunarodnoj osudi zločina totalitarnog režima komunističke partije.

          Nakon izražavanja pijeteta prema žrtvama komunizma/titoizma u Hudoj Jami od strane ministra Karamarka i potpredsjednice vlade, gospođe Jadranke Kosor, Mesićeva politizacija masovnog stratišta jugokomunističkog režima u Hudoj Jami predstavlja 'hladni tuš' za demokratske napore u rasvjetljavanju komunističkih zločina nad hrvatskim narodom i pripadnicima drugih naroda na prostoru bivše Titove Jugoslavije.

          Stručnjaci su već dali odgovor na pitanje koje su žrtve bile 64 godine metodama totalitarnoga režima sakrivane od očiju svjetske javnosti u tajnim masovnim grobnicama u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Srbiji, jer da se radilo o 'žrtvama poratnih borbi' ne bi bile sakrivane, kao što ne bi bile sakrivane da se radilo o zločincima, o fašistima.

          Povjerenik hrvatskog Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, u Sloveniji, g. Dragutin Šafarić, davno je argumentirano odgovorio tko su žrtve u Barbarinu rovu u Hudoj Jami kod Celja, i gdje se nalaze žrtve poratnih 'borbi': žrtve poratnih 'borbi' nalaze se na potezu klanca Paka – Huda Luknja – Gornji Dolič – Mislinja kod Velenja, na putu prema Bleiburgu; na tom je potezu masakrirano 4 700 hrvatskih žrtava poratnih 'borbi, a 'borbe' su izgledale tako da su partizani s okolnih brežuljaka kukavički pucali po velikoj izbjegličkoj koloni iz Hrvatske; posmrtni ostaci tih žrtava nalaze se uz željezničku prugu, i čekaju da budu ekshumirani.

          Cinizam titoističkog režima zrcali se u kamenom spomen-cvijetu koji je postavljen, ali ne u spomen na masakrirane hrvatske civile i vojnike nego u spomen na jednog poginulog partizana.

          Dragutin Šafarić dokumentirano je rasvijetlio lokaciju preko 800 masovnih grobnica na području Slovenije.

          U Barbarinu rovu u Hudoj Jami su bili sakriveni posmrtni ostaci izvansudski smaknutih ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila.

          Pozivamo predsjednika Mesića da dostojanstveno završi svoj predsjednički mandat da ne bi u povijest otišao kao gori predsjednik od Franje Tuđmana, jer relativiziranje povijesne istine o zločinima maršala Tita može uveseljavati samo udrugu partizanskih ratnih veterana koji moraju prihvatiti dokazanu činjenicu da je sovjetska tajna policija GPU/NKVD postavila 5. siječnja 1939. svoga doušnika Josipa Broza – Valtera na čelo politbiroa CK KPJ, i da je Tito bio jedini od čelnika komunističkih partija u Europi kojega na položaj generalnog sekretara nije postavila Komunistička internacionala (Kominterna) nego sovjetska totalitarna tajna policija.

          Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, Goran Jurišić, Zagreb.

           

            2009-01-19, OTVORENO PISMO

             

            OTVORENO PISMO UPRAVI SPOMEN PARKA JASENOVAC

             

            MJEŠTANA MJESTA SIVERIĆ

            UPRAVI SPOMEN PARKA JASENOVAC

             

            Poštovani!

             

            Kao što Vam je već dobro poznato, naš list SIVERIĆ  broj 2(15) 2008. objavio je članak KRAĐA ŽRTAVA - Jasenovačka "istina" Jasenovac reseach instituta u New Yorku.

             

            Iz tog članka se vidi da je taj Institut, kojeg moralno i financijski podržava Kongres SAD-a, na Listu jasenovačkih žrtava uvrstio (prema našem tek djelomičnom istraživanju) i 42 žrtve iz II: svjetskog rata iz našeg Siverića, koje nikakve veze nemaju sa Jasenovcem jer su nastradali uglavnom u Dalmaciji, pretežno od angloameričkih bombardera, neki na kućnom pragu od četnika, a neki i u partizanskim jedinicama, a većina od njih je i pokopana na mjesnom groblju Sv. Petra Apostola u Siveriću. Na spomenutu listu je uvršteno i nekoliko naših Siverćana, koji su, hvala Bogu, i sada živi i zdravi.

             

            Prema čvrstim saznanjima nas Siverćana - iz mjesta Siverić niti jedna jedina osoba, bez obzira da li hrvatske ili srpske nacionalnosti, nije nastradala u Jasenovcu, jer beziznimno za svaku žrtvu sa sto postotnom sigurnošću znamo gdje je poginula, od čije je ruke poginula i kada je poginula. To u našem Mjestu Siverić nikada nije niti najmanje bilo sporno.
            Uvrštenje naših siverićkih žrtava na Jasenovačku listu nas mještane Siverića naprosto je šokiralo! Da bismo nastalu situaciju umirili, kao istinoljubivim ljudima, pismom kojeg smo Vam poslali preporučenom poštom 03. 01. 2009.g. molili smo Vas  da nam dadete sljedeće informacije.

                   1.   Da li je Vaša lista, tj. Lista žrtava Spomen parka Jasenovac identična sa Listom koju  je objavio  Jasenovac reseach institute u New Yorku na svojim internetskim stranicama.

            2.   Ako nije identična - da li se i na Vašoj listi nalazi neka od žrtava iz Siverića kao žrtva koja je nastradala u Jasenovcu.

            3.   Da li Spomen park Jasenovac surađuje s spomenutim Institutom u New Yorku na utvrđivanju Liste jasenovačkih žrtava, jer je malo za vjerovati da oni tamo samostalno istražuju to područje.

            4.     Da li ste spremni u Vaše ime spomenuti Institut upozoriti da  niti jedan Siverćanin za vrijeme II. Svjetskog rata nije nastradao u Jasenovcu, i da li ste spremni od istih zatražiti da sve naše Siverćane po hitnom postupku skinu sa te liste, bez obzira da li su živi ili mrtvi

            5.     Kada će, i da li će službena Lista žrtava koju utvrđuje vaša Uprava Spomen parka Jasenovac biti objavljena na Internetu, kako bi mještani mnogih mjesta u RH i BiH, kao i drugih područja provjerili da li je ta lista istinita ili je možda i ona sačinjena po principu spomenutog Instituta?

            Iako smo u našem pismu Vama od 03. 01. 2009.g. izričito tražili da nam čim prije odgovorite i dadete navedene informacije, a unatoč činjenici da je naše pismo objavljeno na brojnim Internet portalima, do dan danas (19. 01. 2009.g.) nismo dobili od Vas nikakav odgovor. Pretpostavljamo da za takvo ponašanje imate razlog. Qui tacet consentire videtur! Tko šuti čini se da pristaje (odobrava)!-  ili, odgovaranje na nečije pismo više ne spada u kulturu poslovnog ili etičkog ponašanja.

            Obzirom da nismo bili dostojni dobiti Vaš pismeni odgovor, možemo samo pretpostavljati da li Vaša uprava surađuje ili ne surađuje sa Institutom u New Yorku. Ali zasigurno znamo jedno - da Institut u New Yorku ne raspolaže, niti može raspolagati sa arhivskim dokumentima, jer se oni nalaze po raznim arhivama na prostorima ex Jugoslavije, i teško su dostupni i našim povjesničarima istraživačima, a kamo li onima u New Yorku. Iz čega bi se dalo zaključiti da su predstavnici tog Instituta (pa ma tko tamo bio) najvjerojatnije tu Listu žrtava dobili gotovu odnekud s prostora ex Jugoslavije.

            Vi, kao Uprava Spomen parka Jasenovac koja se financira izravno iz Državnog proračuna RH, ako ništa drugo, trebali ste službeno upozoriti spomenuti Institut (iako oni to jako dobro znaju) da je njihova Victims list u velikom dijelu neistinita i da vrijeđa dostojanstvo najprije onih istinskih žrtava u Jasenovcu, a potom da vrijeđa dostojanstvo svih onih koji su i sada živi, a nalaze se na toj listi, kao i dostojanstvo svih onih koji su poginuli koje kuda i nemaju nikakve veze sa Jasenovcem. Ali da se time vrijeđa i dostojanstvo i Vaše Domovine i Vaše države Republike Hrvatske, da se vrijeđa dostojanstvo najvećeg heroja u povijesti svijeta - ISTINE!. Ako ništa ne biste time postigli, trebali ste o tome izvijestiti Vladu RH. Ali Vi to niste učinili! 

            Zato, nemojte nas tjerati na pomisao da je taj institut u New Yorku samo (nečija)  ekspozitura osnovana, pored ostalog, i s ciljem - da se sa tom lažnom Listom žrtava  muzu dolari od Kongresa SAD-a koji je "moralni" i financijski sponszor Instituta.

            Naš Siverić se nalazi pet stotina kilometara daleko od Vašeg Jasenovca, i mi nikada, ama baš nikad sa Jasenovcem nismo imali nikakvog  kontakta ni kao mjesto ni kao pojedinci. Ovih dana stižu, činjenično dokumentirani, izvještaji i iz brojnih drugih mjesta u RH o sličnoj krađi žrtava u njihovim mjestima,  i to na stotine, pa čak se na nekim listama ukradenih žrtava nalazi na desetke ili stotine partizanskih borca, koji su u obrani zemlje  poginuli na frontovima i drugdje, ali ne i u Jasenovcu. A Vi na to niti da mrdnete prstom.

            U cijeloj povijesti ljudske civilizacije nije bilo bestijalnije manipulacije imenima i mrtvih i živih ljudi, čime ne samo da su ljudi povrijeđeni duševno, već im se otvaraju i stare rane, a autori te liste pokazuju neljudskost, koja sramoti i one prave žrtve u Jasenovcu, koje nitko ne osporava, već svatko normalan prema njim izražava pietet. Ali lažnim listama žrtava bez obzora tko ih je sačinio, sramoti se i sami Spomen park, pa je sve više ljudi koji zbog takvog postupanja ne mogu vjerovati da se je tamo dogodilo i ono što se je uistinu dogodilo.

            Mi smo istinoljubivi ljudi i ne želimo da se u Jasenovcu utvrdi niti jedna žrtva manje, ali isto tako niti jedna više od onog kako se je stvarno dogodilo. Ni Vama ne bi bilo drago da netko na takvu listu stavlja imena Vama dragih i bliskih osoba, a znate da nisu poginuli u Jasenovcu nego negdje druge, ili su i sad živi i s vama sjede za zajedničkim stolom. Ne čini drugome ono što ne želiš da se učini tebi!

            Zato javno pozivamo:

            Molimo vas skinite imena naših mrtvih i živih Siverćana sa te  sramotne liste, bez obzira tko ju je sastavio, jer ste za to plaćeni sredstvima nas poreznih obveznika. Isto tako i imena svih onih koji na tu listu ne spadaju, bez obzira iz kojeg su naroda i mjesta u RH, BiH ili bilo kojeg drugog prostora ili države.

            Pozivamo sve građane  s prostora ex Jugoslavije, ili da se nalaze u dijaspori, da provjere da li se na toj listi ili na Listi Uprave Spomen parka Jasenovac, nalaze njihovi bliski mrtvi koji nisu nastradali u Jasenovcu ili da li se i iz njihovih mjesta na toj listi nalaze i oni koji su još živući, njihovi prijatelji, njihova rodbina, očevi ili djedovi.  

            Zato kategorički tražimo da se  službena lista Uprave Spomen parka Jasenovac - stavi na INTERNET, na javni uvid svima - ljudima i narodima!

             
            Jer postoji vrijeme laži i vrijeme istine. Sada nastupa vrijeme ISTINE! Zato pozivamo sve one, bez obzira kojem narodu ili vjeri pripadaju, da provjere da li se netko iz njihovog naroda, prvenstveno (Slovenci, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Makedonci, Crnogorci, Kosovari, Romi, Hebreji i dr.) nalazi lažno na nekoj Jasenovačkoj listi, i da reagiraju poput nas Siverćana, koje zanima samo istina. Jer nas  jedino Istina može osloboditi, pa ma kako da je crna. I najružnija istina je ljepša i od njljepše laži - jednostavno zato jer je Istina!. Kao čestiti i istinoljubivi ljudi samo u Istini možemo graditi našu budućnost! Pa i cijeli narodi koji neće prihvatiti Istinu kao svoj credo, ne mogu imati ni svoje budućnosti!
             
            Za sve one  koji na Jasenovačkim listama pronađu sebe ili svoje, kao lažne žrtve, bilo žive bilo mrtve, izvješćujemo ih da postoji zakonska mogućnost da se protiv autora liste ili institucije koja je takvu listu sačinila podnese i kaznena prijava. Također postoje i zakonske mogućnosti podizanja tužbe pred domaćim ili međunarodnim sudovima za nadoknadu štete zbog pretrpljenih duševnih boli. Tužba se u određenim slučajevima može usmjeriti i prema Republici Hrvatskoj, ako je netko lažno na listi koja je sačinjena u RH.

            I na kraju, pitamo se samo što će sada učiniti i na čijoj će strani biti - Vlada RH?
             
            Primite izraze našeg štovanja!

            U Siveriću 19. siječnja 2009.
                                                                           ZA MJEŠTANE SIVERIĆA
            mile.prpa@zg.t-com.hr
                                                                                    Mile Prpa v.r


              Četvrtak, 15 Siječanj 2009

              Ante Kunek: GDJE JE HRVATSKA???

               

              GDJE JE HRVATSKA???

               

              U Hrvatskoj se raspravlja i piše, kako hoćemo ili nećemo u Europu o čemu se raspravlja i na ''hrvatskoj'' dalekovidnici o ulasku ili izlasku iz Europe, gdje još hrvatskom narodu, nije rečeno, gdje je ta Hrvatska, koja želi u Europu i tko je ta Slovenija, koja nikada u svojoj povijesti nije imala svoju državu i koja sada odlučuje, hoće li ili neće li, Hrvatska biti ili ne biti u Europi.

              Turci su rijeku Drinu prešli 1463.godine u njihovim osvajanjima, prodirući u Europu.

              Ubili su kralja Stjepana Tomaševića, Hrvata, katolika i oteli su njegovo dvoje djece, kćerku Katarinu i sina Žigmunda, koje su odveli u Tursku.

              Žena, Stjepana Tomaševića, kraljica Katarina, Kosača Kotromanić, koja je bila u Dubrovniku, otišla je u Rim, gdje je podigla crkvu i gostinjac, napisavši u oporuci:” Ovo podižem za uboge i nemoćne hrvatske izbjeglice, koji bježe ispred sile otomanskog carstva.''

              U trajanju od četri stotine godina, Turci su prodirali u Hrvatsku, prevodeći, sa terorom, na razne načine Hrvate u islam, osvajajući Hrvatsku, sve do Drniša i na sjeveru do Čazme, naseljavajući balkanske nomade Morlovlahe na hrvatsku okupiranu zemlju, koji su služili Turcima i svim ostalim okupatorima protiv Hrvatske.

              U stalnim borbama, braneći Hrvatsku, braneći Europu, protiv turskog osvajanja u trajanju od četri stotine godina, gdje je Nikola Šubić Zrinjski u Sigetu, zaustavio Turke u njihovom pokretu na Beč, Hrvatska je u tim borbama, bila svedena, na ''ostatke ostataka, nekadašnjeg slavnog kraljevstva hrvatskog''.

              Hrvatski narod, branio je Hrvatsku, branili smo Europu, branili smo i Sloveniju sa priznanjem Pape, da smo ANTEMURALIS CRISTIANITATIS, da bi sada kojekakvi mudraci, postavljali pitanja i uvjete, dali je Hrvatska zaslužila i to, ''biti u Europi.''

              Predsjednik Franjo Tudjman, jasno je poručio raznim mudracima rekavši:

              ” Hrvatska je Europa, koju smo branili stoljećima i nama nije potrebno pisati molbe.

              Mi samo zahtjevamo da nam Europa to prizna.''

              Za tursku okupatorsku granicu u Hrvatskoj, Predsjednik je poručio:

              ” Današnja istočna granica Hrvatske, to je granica turskog okupatora,’' gdje sada preko te turske granice, radi mira sa ''Turcima'', pravimo most, da bi zaobišli tursku granicu.

              Sa hrvatskom vojničkom OLUJOM pobjede u borbi protiv komunističko Titine armije i njihovih saveznika, crnih zastava, zajedničkih okupatora, genocidnih agresora na Hrvatsku, hrvatski narod uspostavio je svoju DRŽAVU HRVATSKU u kojoj danas, predsjednik države i vlade, da bi se dodvorili i dokazali, tko zna kome, da je Hrvatska Europa, odobravaju i donose i protuprirodne zakone, ubijanja djece u njihovim majkama i hrvatski podmladak, nastoje obnoviti, sa istospolnim ''brakom'', jer da to od njih zahtjeva Europa.

              Poslje komunističko četničkog razaranja i okupacije Vukovara, okupatori su odveli u Srbiju, zarobljene žive Hrvate, od kojih se još nisu svi vratili u Hrvatsku i za njih se kaže, da su u Srbiji 'nestali''.

              Stjepan Mesić i Ivo Sanader, bili su u Beogradu i opet se spremaju ići u Beograd i tamo se klanjaju i srdačno rukuju, ne pitajući gdje su ti ''nestali'' Hrvati, koji su u lancima odvedeni u Srbiju, ne pitajući za ispriku i odštetu od onih, čiji su se tenkovi kotrljali iz Beograda, sa komunističkom Titinom petokrakom, provodeći agresiju i razaranje po Hrvatskoj od Vukovara do Dubrovnika.

              Za dodvoravanje nekome u Europi, da bi se smilovali i primili Hrvatsku u Europu, sa nekakvim dokazivanjem da smo mi Hrvati ''demokrate'' u hrvatskom Saboru sjedi i onaj, koji je bio u vrhu agresije na Hrvatsku i koji javno priznaje, da bi to ponovno učinio.

              U dokazivanju nekome u Europi, da u Hrvatskoj vlada demokracija, to se dokazuje, sa blaćenjem hrvatskog oslobodilačkog obrambenog rata, protiv agresorske Titine, jugokomunističke armije na Hrvatsku i to se dokazuje sa raznim latinicama i ćirilicama koje blate hrvatsko domoljublje i to se dokazuje i sa podlim napadima na katoličku Crkvu u Hrvatskoj.

              Sve sa opravdanjem, da je to sloboda ''demokratskog izjašnjavanja'' sa Mesićevim slavljenjem zločinačkog komunizma, koji je zajednički sa Hitlerovim zločinačkim nacizmom u zajednici nacističke ''svastike'' i komunističke petokrake, nastojao uništiti KRIŽ, nastojali su zajednički uništiti katoličku Crkvu ali i pored ogromnih žrtava, to nisu uspjeli.

              Domoljubna inteligencija u svakom narodu, to je glasnogovornik naroda ali hrvatska inteligencija, okupljena u HAZU, sa priznanjem domoljubnim pojedincima, ta većina u HAZU šuti i sa svojom šutnjom odobraje i ime zločinca takozvanog Tite, na pravnom sveučilištu u Zagrebu, sa čijim je naredjenjem komunistička partija Jugoslavije, izvršila POKOLJ, nad hrvatskim narodom.

              U borbi protiv Jugoslavije, tamnice hrvatskog naroda, hrvatski narod dao je i previše žrtava, dok je uništio sramotno ime JAZU i postavio hrvatsko HAZU i predsjedništvo HAZU-a nema pravo šutiti i upravo HAZU je pozvan uništiti i samo ime zločinca Tite i dokazati, da je DRŽAVA HRVATSKA utemeljena na europskim temeljima, europsko katoličke kulture.

              Ante Kunek


            center>

            2008-10-11, Srijeda, 08 Listopad 2008

            HRVATSKI DOMOLJUBI: LATINICA ILI ČIRILICA ?

             

            LATINICA ILI ČIRILICA ?

            Poštovani,

            Dana 6.listopada, 2008. godine na HRT televiziji prikazana je emisija Latinica.

            U toj emisiji rečene su mnoge laži od strane ljudi kojima je oduvijek bila draža propala Jugoslavija no što je ova Hrvatska, od ljudi koji se bore protiv svega Hrvatskoga.

            Da bi vam objasnili što to nama smeta obrazložit ćemo u nekoliko točaka.

            01. Gospodin Latin je izjavio u emisiji da nitko od Marka Perkovića, pa ni sam on se nije želio odazvati u emisiju. Vama je dano objašnjenje na njegovoj službenoj stranici zašto se nitko neće pojaviti, no kao što je i bilo predviđeno vi isto niste pročitali i rekli pravovaljani razlog iz kojeg se nitko nije pojavio u emisiji.

            02. Ne možemo se nikako pomiriti s činjenicom koju je rekla vaša novinarka u prvoj reportaži, citiramo; "Ljudi u crnoj odjeći, hladno oružje na pozornici, stihovi od kojih se ledi krv u žilama.".

            Gospodo, odjeća i odijelo ne čine čovjeka, to bi vi kao obrazovani ljudi trebali znati.

            Isto tako u crnoj odjeći ljudi prolaze ulicama svakog dana, mnogi ljudi su pripadnici supkultura kao metalci, koji se isto tako redovito pojavljuju u crnoj odjeći.

            Jeli to grijeh?

            Drugo, hladno oružje ste naveli kada ste u istoj snimci prikazali mač, možda niste upoznati s tim, no za vrijeme kada su ratovali kraljevi, zabijen mač u zemlju označavao je mir.

            Marko isto tako u jednom djelu svoj mač podiže, a nakon toga "zabija ga u zemlju" za označavanje mira.

            Pitamo se također od kojih to stihova se vama ledi krv u žilama?

            Jer da bi ste priču učinili sočniju niste pokazali uopće koncert s trga bana Jelačića koji je održan na Dan branitelja Zagreba, već ste napravili isječke sa mnogih koncerata, pa čak i nekih koje je Marko održao prije novog albuma.

            Naravno niste naglasili da pjesmu od koje se vama ledi krv u žilama "Anica, kninska kraljica" već dugo nije izvedena na pozornici nit na koncertu istog spomenutog pjevača.

            03. Vaši gosti su se cijelo vrijeme pozivali na to da što bi se desilo u drugim zemljama kada bi netko veličao naciste, fašiste i slično.

            Zar vaši gosti nisu upoznati da su u Italiji i Njemačkoj mnogi muzeji otvoreni kako bi ljudi kupovali suvenire upravo tematike iz WW2, zar su vaši gosti zaboravili velike mimohode u znak sjećanja na Rudlofa Hessa i druge nacističke i fašističke ljude koji su poznatiji javnosti.

            Također ste rekli da je zbog vašeg progovaranja mladež skinula kape.

            Zar vi mislite da mi svoja stajališta mijenjamo kako se oblačimo?

            Vjerujte nam gospodo, ljude poput nas srećete svaki dan na ulici, a niste ni svjesni toga, da ono slovo "U" na kapi, mi i sa znakovima i bez nosimo u srcu i nitko, pa čak ni predsjednik Mesić to ne može promijeniti, a naše je temeljno pravo imat vlastito mišljenje i osjećaje te slobodu izražavanja mišljenja.

            04. Cijelu emisiju ili dobar dio nje govorili ste o tome da je i sam Tuđiman podržao u jednom djelu NDH, zaboravili ste spomenuti da je i gospodin Mesić to rekao u svom čuvenom govoru; "Dva puta smo pobijedili".

            Možda i je rečenica izvučena iz konteksta, no to su i vaši novinari i gosti cijelo vrijeme upotrebljavali.

            Također ste zaboravili spomenuti da su i Tuđiman i Mesić bili u Partizanima, te su bili dio antifašizma.

            Dok je u vašem prvom video prikazu i stavljen Mesić kako govori o prerezanim grkljanima protivnika Ustaša, zaboravili ste spomenuti da je isti predsjednik pjevao pjesme kao što su čuvena "Jure i Boban" ili vjerujete u priču da je samo otvarao usta?

            05. Gospodin Kajin se pak osvrnuo na mlade koji počinju "ustašovati".

            Što vi gospodine Kajin mislite zašto mladi sve više rade neki bunt koji vama smeta?

            Zato što shvaćaju prave vrijednosti i cijene iste one koje su se štovale za vrijeme NDH.

            Mislite li da je slučajnost da baš Marko Perković Thompson privuče toliko gledatelja na svojim koncertima?

            To ne možete nikako demantirati i osporiti.

            Samo u Čavoglavama je bilo 120 000, na trgu bana Jelačića 80 000, na Maksimiru 50 000 i to dva dana za redom, svi koncerti su rasprodani, a sve dvorane i stadioni pune.

            Možda su ga zabranili zbog protestiranja Židova u nekim europskim zemljama, no da nije bilo zabrane i tamo bi se pjevale pjesme pune ljubavi, koje uzdižu Boga, domovinu i obitelj.

            06. Ne možemo se jednostavno pomiriti s činjenicom koju antifašisti i razni komunisti stalno koriste i govore u svoju svrhu propagande, a nitko ih se ne usudi javno demantirati.

            Mi ne osporavamo da je NDH imala i svoje lošije strane, no neki se stalno vrtite kao pokvarena ploča oko prodaje djela Hrvatske Talijanima.

            Ako se već javljaju razni povjesničari i povijesni analitičari zašto nitko od njih nikada nije rekao pravu istinu?

            Pitate se možda koju istinu, pa mi ćemo vam vrlo rado to i objasniti.

            Naime, krajem WW1 (Prvog svjetskog rata) Istra je pripala Rapalskim ugovorima Talijanima, prema tome Ante Pavelić ju nije mogao nikako prodati jer je ona Talijanima već pripadala.

            Teritorij Dalmacije koji je pripao Talijanima Rimskim ugovorima 1941. ne spada pod prodaju, jer Ante Pavelić nije dobio ni lipe od toga.

            To je bila talijanska ucjena, koju je tada Pavelić morao prihvatiti. No, 1943. kada je Italija kapitulirala, vraćena je Dalmacija u granice NDH. Stoga, da kojim slučajem i danas postoji NDH Blanka Vlašić bi i dalje osvajala medalje za Hrvate, a ne za Talijane.

            07. Najveća laž i glupost koju smo mogli čuti u toj emisiji je teza jednog od gostiju da je Kršćanstvo Komunizam.

            Veću i besmisleniju tvrdnju nismo do sada čuli, a smatramo kako i nije potrebno da o istoj pišemo i dajemo tvrdnje i dokaze da nisu istinite.

            08. Rekli ste da su u Hrvatskoj rušeni mnogi spomenici Partizanima, te da za nijedan srušeni spomenik nitko nije odgovarao.

            Također ste dodali da nitko nije odgovarao za nijedan podignut spomenik Ustaškim ličnostima.

            Mi se pitamo zašto nitko nije do dana današnjeg odgovarao za zločine koje su počinili NOP i Partizani nad Hrvatskim stanovništvom?

            Zašto se šuti o zločinima i kriju imena zločinaca, te mjesta masovnih grobnica koje kriju stotine mrtvih za vrijeme 1945. te u godinama koje su došle nakon toga?

            Stalno se pozivate na pravdu, HHO se poziva na ljudska prava, zar nemaju ljudi pravo na dostojanstven sprovod kao gospodin Šakić?

            Zar žrtve komunističko partizanske politike nemaju pravo biti dostojno pokopane i zar njihovi naraštaji koji su došli nemaju pravo znati tko su ubojice njihovih predaka?

            Moramo vam reći da svaki čovjek ima pravo biti ispraćen na dostojan način, te da i vi morate tolerirati naše mise za Poglavnika kao što i mi toleriramo vaše ispade koji u zadnje vrijeme prelaze sve granice.

            Želimo vam reći i naglasiti da u Hrvatskoj ne postoji nikakva fašistička organizacija, jer fašizam je u Italiji, no moramo vas razveseliti ili razočarati, kako god to neki shvatili da u Hrvatskoj postoji organizirana domoljubna mladež koja broji daleko više članova nego mladi antifašisti.

            Želimo vam reći da mi imamo jako dobro znanje povijesti, te da znamo i mislimo svojim glavama, te da ne prihvaćamo komunističku propagandu i vaše laži za jedinu ispravnu stvar.

            Također morate znati da se nećemo pomiriti s tim vašim lažima i da ćemo se boriti protiv toga svim sredstvima, hvala Bogu ima nas dovoljno hrabrih i ponosnih i dajemo vam obećanje da nećemo dopustit da blatite naše pretke i uspoređujete ih s zločincima, jer oni to nisu bili.

            Danas je u Hrvatskoj loše biti ponosan na to što smo Hrvati, loše je štovati povijest i mnogi se trude da se sramimo iste, danas se moramo boriti u slobodnoj Hrvatskoj da Hrvatski pjevač domoljubnih pjesama pjeva u domovini za koju se borio, očito da je lakše biti stranac, jer danas stranci imaju skoro pa veća prava od nas "običnih" ljudi, branitelja, od samih nas Hrvata.

            Sjetimo se starih predaka koji su ratovali za našu Domovinu, čija se krv lila za obranu domovine.

            Sjetite se onih koji su mučenički ubijeni po Bleiburgu, Jazovki, Ovčari i mnogim drugim mjestima.

            Sjetite ih se i ne zaboravite, jer njihova je nevina krv potekla za ovu zemlju, a mnogi ništa nisu bili krivi. Krivi su jedino bili zato što su Hrvati.

            Morate se sjetit onih koji nisu dali tuđinu svoj grad, selo, svoju zemlju u ruke već su bili spremni dati ili su dali svoj život za Nju.

            Mi smo spremni također opet dati život za nju, ako će ponovno trebat ići u boj.

            Borit ćemo se pod svetim barjakom Hrvatskim.

            Pa iako nemamo oružje, imamo snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva i snagu svoje spremnosti da umremo, jer Hrvatska je ono što ne damo.

            Mi se zato ne bojimo!

            Hvala na pažnji,


            "STOP(e) TOTALITARIZAM(a)"

              2008-10-28

              Dobro došli na stranice udruge Zamnom!

              :Novosti: Poziv na podršku akciji "STOP(e) TOTALITARIZAM(a)"

              Udruge HOD i ZAMNOM kao nositeljice projekta "Edukacijska udruga - EU1481" nakon akcije "M-učitelji m-uče" kojom smo skrenuli pozornost javnosti na potencijalnu masovnu grobnicu u dvorišu Savske 77, nastavljaju dalje s provođenjem projekta.

              Narednu akciju zamislili smo kao višednevnu edukativnu izvedbu/instalaciju na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

              Edukativna instalacija obuhvaća mapirani prikaz Zagreba i šire okolice s naznakama mjesta gubilišta/stratišta, jama i grobišta nastalih na području Zagrebačke županije tijekom drugog svjetskog rata i poraća.

              :dani odvijanja akcije:

              20.11.'08 četvrtak 15-18h
              21.11.'08 petak 15-18h
              22.11.'08 subota cijeli dan
              23.11.'08 nedjelja cijeli dan

              :Da bi akcija što bolje protekla bez prevelikog opterećenja ljudi, potrebni su nam volonteri:
              Pozivamo sve Vas koji osobno možete, da nam se javite. Također Vas potičemo da razglasite naš poziv i drugim članovima svojih organizacija da se i oni jave. Proširite poziv i svojim prijateljima i drugim osobama za koje znate da razumiju potrebu ovakvoga djelovanja.
              Potičemo Vas da nam se javite što prije da bismo Vas znali rasporediti po timovima.

              Hvala Vam svima na dosadašnjem svesrdnom pomaganju naših akcija!

              Broj za kontakt i prijavu: 091/728-1467 (Matija Tvrtko Drmić )

              kliknite ovdje za više informacija

              Peticija u povodu 60. godišnjice donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima

              ::zakonski okviri::
              :rezolucija 1481: Rezolucija_1481.doc
              :rezolucija 1096: Rezolucija_1096.doc

               

              HRVATSKI ULJUDBENI POKRET

              HRVATSKI ULJUDBENI POKRET

              Udruga za zaštitu prava građana

              Pete poljanice 7, 10000 ZAGREB

               

              Zagreb, na dne 27. listopada 2008.

               

              DELEGACIJA EUROPSKE UNIJE U HRVATSKOJ

              Vincent Degert

              Šef Misije

              Trg žrtava fašizma 6

              10000 ZAGHREB

              Veleuvaženi gospodine,

               

              Svjedoci smo brojnih mafijaških obračuna u Republici Hrvatskoj. Vas i upravna tijela Europske Unije smatramo izravno odgovornim za sva ta neugodna zbivanja, koja nam se – osobito u zadnje vrijeme – učestalo događaju.

               

              Naime,

               

              1. Vama su jako dobro poznata pozadina, kao i uzroci svih tih obračuna, jer ste iscrpno obaviješteni, između ostalog i od naše udruge, na čemu počiva to hrvatsko društveno zlo. Nu, pravite se nevješti. Zašto?

               

              2. Vi otvoreno podržavate nelustriranihrvatski politički vrh, otvorene neoboljševičke orijentacije, iako Vam je znano da je i on sam izravno „umočen“ u korupciju, privatizacijsku pljačku praksu, te u operativno postavljenje našeg „usmjerenog“ pravosuđe, a što sve zajedno nesmiljeno rezultira čvrsto postavljenom i vješto održavanom mafijaškim sustavom u Republici Hrvatskoj. Opet, zašto?

               

              3. Vi, štoviše, čak i pomažete te stvarne nositelje ustrojnog kriminalnog djelovanja u našoj državi, kako bi se oni, ako je to ikako moguće, ozbiljnije neokrznuti dočepali sigurnih euro-unijskih obala. U svrhu toga od hrvatskog pučanstva u potpunosti je, s Vašom otvorenom suglasnošću, možda i naputkom, skriven sadržaj pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj Uniji. Hrvatskim građanima, pojedincima i članovima udruga, posve je onemogućeno sudjelovati u tome, bilo davanjem važnih obavijesti radnim tijelima, bilo stavljanjem vlastitih prijedloga. Od običnih ljudi sakrivene su čak i inače uobičajene kontakt-adrese. Ponovno, zašto?

               

              Naročito tako govorimo, jer smo uvjereni kako se to radi s jasnom nakanom.

                 

              Je li to hrvatski narod zaslužio? Nije. Nikako o nikada..

               

              Što je onda u pitanju?

               

              Želi se stvoriti kaos u hrvatskom društvu, gdje su mafijaški obračuni samo jedan od potvrđujućih dokaza za tvrdnju da je Hrvatima jedino pravo mjesto na Balkanu. Po mogućnosti u Jugoslaviji.

               

              Nu, sigurni smo. Debelo se varate, ali mislite da će Vam to tek tako proći. . Znat ćemo se mi već, kao i uvijek, nekako izvući i iz te neočekivano neugodne situacije. Rekosmo, inicirane sa strane nepoćudnih osoba, prvenstveno iz struktura Europske Unije.

               

              Velecijenjeni gospodine,

               

              Želimo o tome razgovarati s Vama. Kada možete primiti naše izaslanstvo, koje će Vam tom prigodom uručiti i odgovarajuću promemoriju pod naslovom: „Za dostojanstvenu Hrvatsku u Europskoj Uniji“.

               

              Ovo pismo bit će prevedeno na engleski jezik i dostavljeno Vijeću Europe, te gospodi Manuleu Barrosi i Hannesu Swobodi.

               

              Također, ovo pismo bit će objavljeno u Glasniku Hrvatskoga uljudbenog pokreta br. 31 (1.11.2008.), kojega inače izravno prati preko 30.000 čitatelja u Hrvatskoj i u svijetu (od toga 27.000 čitatelja putem e-maila), a kojega Vi tako uporno, „zbog straha od istine“, odbijate primati.

               

              Sa štovanjem

              dr. sc. Tomislav Dragun

              predsjednik

               

              Prilozi:

              Saša Radović, TKO JE JAMIO, JAMIO!, knjiga

              dr. sc. Tomislav Dragun, CARLA DEL PONTE, ESCAPE FROM THE TRUTH

              Osnove projekta (u 12 knjiga) pod zajedničkim imenom „JAHAČI NESPOKOJA“