2015-05-17

scan0002Nikola Mulanović-hrvatski vojnik!

Nikola Mulanović, Između dolaca l4

20236 Mokošica                                                         M O J  KR I Ž N I   P U T

Moja jedinica, Časnička škola HOS-a, a koja se je sastojala od jedne bojne, a ova od pet satnija po 120 ljudi, krenula je na povlačenje uredno u sklopu ostalih jedinica. Zagreb smo napustili 7. svibnja u potpunom sastavu, iako na povlačenje nitko nije bio prisiljen. Tko je želio napustiti Školu i ostati u Zagrebu, mogao je to učiniti, no kako sam poslije niza godina ustanovio, svega se je par pitomaca okoristilo ovom slobodom. Predhodno smo primili municiju, suhu hranu i svaki od nas po par novčanica kuna. Ne sjećam se više koliko je to novaca bilo, ali znam da je to bio lijepi iznos. Išlo se je pješke te putem noćilo po štagljima i  poljima, kako bi se već koja jedinica snašla. Od partizana nije bilo ni traga – sve do Celja. A onda iznenađenje. Šok. Celje je iskićeno slavolucima i parolama u počast «oslobodioca», te pretežno slovenskim i jugoslavenskim zastavicama s petokrakom, a partizani stoje na kolniku i promatraju nas. Naoružani mi, naoružani oni, ali nitko nikoga ne dira. Samo jedni drugima po koju dobacimo, časteći se onako masno po balkansku. Partizani su, naime, pred Celjem razoružavali njemačku vojsku i puštali je dalje nesmetano u pravcu Austrije. Tu su došli do bogatog plijena u oružju i prijevoznim sredstvima, pa su nas te iste jedinice narednog dana, na našem putu prema granici prestigle, vozeći se na njemačkim kamionima. I tom prilikom smo izmijenili «bratske» pozdrave, ali se dalje od toga nije išlo. No, osjećali smo, da bismo mogli biti napadnuti. I stvarno. Mislim, već slijedećeg dana su nam priredili «dobrodošlicu», te nas u jednom klancu zasuli bacačima. Okršaj nije dugo trajao, no tom prilikom smo ostali bez kuhinje koja nam je uništena granatom.

                                          I tako se je došlo do Bleiburga, odnosno jednog velikog polja, koje leži pred tim mjestom. Teško je procijeniti broj vojnika, koji se je tamo našao, a niti sam tada o tome mislio, no, masa je bila ogromna. Uz to,  tu je bio nepregledan broj civila. Žene, starci, djeca sa seljačkim kolima, raznim omotima, pokrivačima, kojekakvim kolicima, na kojima su vukli svoju imovinu, pokoja ovca, koza, konjić i vojnik do vojnika – pripadnici svih mogućih rodova – pokrili su ovo polje. To je moglo biti 13. ili 14. svibnja. I sada se čeka. Što i koliko dugo nitko ne zna. Govori se da naši pregovaraju s Englezima, da su stigli Rusi  i Bugari… Engleski zrakoplovi nas nadlijeću u vrlo niskom letu. No, mi mnogo za to ne hajemo. Već ćemo se nekako izvući. Rat je svršio.

                                           15. svibnja dolazi do komešanja. Svuda se osjeća živost, pokret. Konačno idemo k Englezima. Tako je i moralo svršiti. Cijelo vrijeme povlačenja nismo ni promislili, da bi drugačije moglo biti. Zar da se predamo onim ušljivcima? Radije bi svi prije izginuli. Ovo nije fraza! Bili bi se tukli do posljednjeg. Svi. Bez iznimke.

                                           I tako je došao red i na moju jedinicu. Krećemo postrojeni i bacamo jedan po jedan oružje: strojnice, puške, samokrese, … Gomila je ogromna. Tu i tamo pokoji engleski vojnik. Formira se kolona i krećemo. No, uskoro više nema oko nas Engleza. Nestali su. Iščezli su kao u priči. Odjednom. Ili se je barem meni samo tako činilo? A tada ugledah partizane. Svi smo zanijemili i samo se pogledavamo. Je li to moguće?! Izdani smo, prevareni! I što je vrlo zanimljivo, a što sam kasnije s preživjelima otkrio: svi znamo što nas čeka. Čeka nas užas. Njegove pojedinosti ne možemo predvidjeti, ali točno znamo: biti će užasno.

                                               I užas je počeo odmah.

                                               U tom mom prvom susretu s tom ruljom, koja je sama sebe nazvala Narodno oslobodilačkom vojskom, u sjećanju su mi ostale više partizanke nego partizani. To, možda zbog toga, što nisam bio do tada naučan vidjeti ženu pod oružjem. Ili, možda,  radi njihove histerične dreke, gruba, brutalna i neženstvena izgleda; radi njihovih debelih nogu i ogromniih stražnjica. Ta čudna stvorenja su se zalijetala u nas, ulazila u kolonu, te nas pljuskala, grebla, pljuvala i vukla za kosu. Uz to su stalno vikale i kočijaški psovale. Premda još nisu počeli ubijati, ti prvi momenti su mi bili strašniji od svih kasnijih muka, i to zato, jer je sve to zajedno tako naglo došlo. Još prije dva sata sam bio ponosni pitomac Časničke škole HOS-a! Pripadnik jedne nepobijeđene vojske, koja je bila kadra i na samog vraga udariti, ako je trebalo braniti čast i slobodu. A sada popljuvan od zadnjeg ljudskog ološa. I nemoćan! Užas!

                                                 Kreće se dalje. Koloni se ne vidi ni početak ni kraj. Iako se naša Škola nastoji držati zajedno, s vremenom smo se izmješali s ostalim zarobljenicima. No, nas nekoliko prijatelja se ipak uspijevamo održati skupa. Počinje «đoranje», naime skidanje surki, hlača i cipela u zamjenu za partizansku «garderobu». Odjednom pucnji. Jedan, dva, tri…Mislimo da to «oslobodioci» slave pobjedu, no uskoro pored puta, u jarku, primjećujemo mrtva tjelesa hrvatskih vojnika. Dakle, počeli su! Sa svakim daljnjim kilometrom, stanje postaje sve teže. Znali su, da više nema Engleza u blizini i da svom kukavičluku mogu dati oduška iživljavanjem nad nemoćnim. A čudna je to «vojska» i bila. Rijetki su imali odore. I to neku mješavinu između engleskih, talijanskih, domobranskih, njemačkih i bogtepitaj kojih. Ostatak u civilu i polucivilu. S puščetinama na ramenu. Prljavi. Čista suprotnost zarobljenicima koje su sprovodili. A htjeli su i oni imati hlače podšivene kožom. Ili dobre cipele. Ili bundu. I zato smo sve češće gledali naše ljude kako se pored puta svlače, a nedugo zatim odjeknuo bi hitac. Muke su za nas tek počele, a za te nesretnike prestale. Oni, koji su se vratili u kolonu bosi i polugoli, ili pak obučeni u partizanske dronjke, jesu li imali sreću ili peh? To će pokazati nadolazeći tjedni i mjeseci.

                                                     Počinje nas moriti žeđ, tim više što nekada moramo i trčati, a krećemo se pored Drave, koja nam ostaje s desne strane. Sunce prži i jezici se suše. Snaga popušta te čovjeku izgleda da bi ga spasio srkut vode. A pored nas, s lijeve strane puta svako nekoliko stotina metara teku bistri potočići, koji se onda ispod ceste izlijevaju u Dravu. Pa premda je zabranjeno izlaziti iz kolone, mi je napuštamo i idemo na potok. A onda – rafal. Netko ostaje ležati u krvi, a drugi bježe u kolonu. Do slijedećeg potoka! Bilo je ljudi koji su padali. Pogotovo stariji ljudi i civili. Treba, naime, reći da nas je pješačenje iz Zagreba već dobro iscrpilo, a sada je nastupio ubrzani marš i povremeno trčanje. Neki bi jednostavno sjeli u jarak i čekali smrt. Sprovodnici su nam govorili, ako ne možemo dalje da sjednemo i da će nas sanitet, koji ide na začelju kolone, pokupiti. Tko je povjerovao, taj više nije ustao!

                                                       Drava je mutna i prljava. Sa sobom nosi daske, ostatke polomljenih kola, ljude vezane žicom po troje, četvero zajedno. Neka su trupla zapela za granu ili kakav kamen, i tako plutaju. A još jučer su ti ljudi bili pripadanici jedne mlade i oduševljene vojske!

                                                        Naredili su nam da moramo gledati u zemlju, te da se ne smijemo obazirati. Tako idemo jedno vrijeme, a oni strogo paze da li se netko okreće i u tom slučaju odmah pucaju. Idemo i spotičemo se, udaramo jedan u drugog, pa iako gledamo smrti u oči, znatiželja je jača od straha i krišom, neprimjetno, se nastoji baciti pogled od vremena do vremena unaokolo. S jedne ledine, na samoj obali Drave, možda tridesetak metara udaljeno od ceste, dopiru do nas jaukanja i zapomaganja. Iz  4 ili 5 kamiona zvijeri izvlače naše ranjenike, ubijaju ih i bacaju u Dravu. I mi to nismo smjeli vidjeti. A svi smo vidjeli. I upamtili!

                                                        Kasnije, kada su ove muke prošle i kada sam živio na «slobodi» u Dubrovniku, često sam o ovome mislio. Godinama sam tražio hrvatskog ratnog vojnog invalida. Po prirodi posla često sam putovao. Svuda sam imao znanaca i prijatelja, pa sam se i kod njih raspitivao živi li u njihovom mjestu koji hrvatski ratni vojni invalid. No nisu mi znali reći. A hrvatska vojska je ratovala četiri godine, pa kao i sve druge vojske svijeta i ona je imala ranjenike i invalide. Ljude bez nogu, ruku, bez očiju. Svi su oni morali umrijeti, kako ne bi mlađe naraštaje poput živih spomenika podsjećali na herojsko doba, kada se je Država branila.

                                                           Jedno vrijeme su nas vodili nekom sporednom cestom, pa onako izmoreni i izcrpljeni dolazimo do nekog provizornog mosta i tu nas dočekiva pravi pakao. Kao da je sve ovo do sada bila šala! Prilaz mostu je uzak, a stražari ne dopuštaju da dođe do zastoja. A pred mostom i na mostu stoje krvnici i ubijaju. Pištoljem, nožem, kundakom… Kao da su poludjeli. Kao da ih  umirući u njihovoj orgiji još više raspaljuju. A umirućih je svuda naokolo. Samo se čuje lelek, zapomaganje, pucnji i psovke. I u tom krkljancu i očekivanju smrti, odjednom ugledam mog prijatelja iz Dubrovnika Zlatka Koprivicu. Dugo se već vremena nismo vidjeli. Bio je nešto stariji od mene i već časnik PTS-a. Pali smo u zagrljaj, ljubeći se pred smrt. «Nikad više u naš sunčani Dubrovnik» - govori mi Zlatko. Kako smo se iznenada našli, tako smo se isto naglo izgubili. Ja sam prešao preko mosta. Kako – to ni sam ne znam. Zlatka više nikada nisam vidio. Nikada nije došao doma. Je li ubijen na mostu ili negdje kasnije, ne znam. Po dolasku u Dubrovnik sam saznao da mu je i otac ubijen. A dr. Niko Koprivica je bio ugledni hrvatski pravnik, načelnik grada i dužnosnik Hrvatske Seljačke Stranke.

                                                            Na drugoj strani mosta nas je čekala nova, svježa jedinica i sada će nas ona dalje pratiti. Stara se je zamorila ubijajući, a nova je tek željna krvi. Odmah je palo naređenje da se trči. I trči se bez predaha. Kilometar, dva, pet. Tko zna koliko? Trči se, pada, ponovo trči i ponovo pada. A oni se sotonski cerekaju i pucaju u nas. Većina ih je na konjima. Jedan razbojnik leži pored ceste sa strojnicom uperenom u kolonu, pa kada mu se prohtije, pritisne na obarač. Tako se zabavlja. Ruska ruleta u jugoslavenskoj obradi! Tko prođe, prođe. A mi trčimo, sapličemo se o mrtve i umiruće, padamo, i opet trčimo. Ljudi bacaju sve iz džepova. Žele biti što lakši, pa se pored puta vide novčanici, fotografije, češljevi…Prije povlačenja iz Zagreba, kupio sam bio dva džepna albuma i u njih složio moje drage uspomene – fotografije članova obitelji i dubrovačkih prijatelja. U toj trci, koja me je totalno iscrpila, bacio sam oba. Prvo jednog a neduga zatim i drugog. Izgledalo mi ja da ću tako postati lakši, da su mi preteški i da ću radi njih izgubiti glavu. Nevjerojatno za onog, koji to nije iskusio.

                                                             Nikada neću zaboraviti jednog malog balavca, vraga, razbojnika. Sigurno nije bio stariji od 13 ili 14 godina. Jahao je na konju zajedno s jednim partizanskim oficirom, te dok je kolona stajala, u dva navrata je sišao s konja, odabrao zarobljenika, koji mu se, valjda po izgledu, nije svidio, odveo ga par metara dalje od kolone i pucao mu u glavu. Praveći se važan, puhnuo bi u cijev od pištolja i ponovo ga zataknuo u futrolu, te se smijući vratio oficiru. Odahnuli smo kad su se ova dva krvnika od nas odmakla. Pitam se, kako se taj čovjek, ako je još živ, danas osjeća. Muči li ga savjest.

                                                            Konačno, predgrađe Maribora. Pri duši nam je olakšalo. Sretni smo, da smo se dočepali grada, jer mislimo, da će sada zvijerstva prestati. Žene iznose pred vrata lonce vode, pa premda ih čuvari tjeraju i vodu proljevaju, one je opet iznose. Mi letimo na vodu usprkos kundačenju. Tuku i psuju ali u gradu ne ubijaju. Uspio sam se dočepati jednog lončića, pa jednog popio a drugog istresao po sebi i tako redom. Koliko sam ih popio ne znam, ali sam se napio. Tu je kolona neko vrijeme zastala pa smo popadali mrtvo umorni po kolniku. Kad odjednom, kao grom iz vedra neba zapovijed: «Na levo krug!» Pa zar je to moguće? Zašto opet nazad? No, uzalud se je bilo pitati. Ne znam, koliko smo dugo tako trčali, dok opet nismo čuli «na levo krug», te ponovo trčali prema Mariboru. Vjerojatno nas nisu bili dovoljno pobili a normu je trebalo ispuniti. Koji bi inače drugi razlog mogao biti za ovakvo mrcvarenje?

                                                             Tako smo došli do mariborskog logora, smještena s druge strane grada. Ledine, opasane bodljikavom žicom, a na ulazu upozorenje da svatko mora stati u odjel koji mu pripada, jer da će u protivnom na licu mjesta biti strijeljan. Treba, naime reći, da mi više nismo sličili na bivšu vojsku, ni na zarobljenike. Većina od nas je bila obučena u partizanske dronjke, bez oznake činova i roda vojske, a između nas je bilo raznih rodova: domobrana, oružnika, raznih ustaških jedinica, redarstvenika, zrakoplovaca, mornara… Onaj pak, koji je još imao svoju odoru, oštetio ju je i dijelom rasparao, kako bi izbjegao «đoranje». «Drugovi» su sada htjeli točno znati tko je tko. Govorili su, da će se tu izvršiti registracija, pa tko nije «uprljao ruke krvlju», da će biti slobodan. Naravno, kako skoro nitko od nas nije «uprljao ruke krvlju», u našoj naivnosti je dio moje Škole stao u mjesto rezervirano za časnike. Malo po malo, tu nas se je skupio lijepi broj. Osim časnika i pripadnika Časničke škole iz Ilice, od moje jedinice nas se je skupilo oko 200. No, gdje su ostali? Zar je moguće da su svi mrtvi? Ustrijeljeni, zaklani, umlaćeni toljagama? Tješili smo se da su možda dio kolone odvojili i uputili drugom cestom.

                                                                Tu smo okusili prvu hranu. Malo mršave kukuruzne juhice, i to za onoga kaga je zapalo. No, glavno nam je bilo odmoriti se. Povaljali smo se po travi i zaspali mrtvačkim snom. Ne znam koliko sam vremena spavao , ali već se je bilo dobro smračilo, kad me je prijatelj probudio i rekao, da se naša Škola mora prebaciti ispod žice u domobranski odjel, koji je graničio s našim. Oprezno i neupadljivu  nastavili smo buditi druge i u tišini, jedan po jedan uvlačiti se među usnule domobrane. O čemu se je, naime, radilo? Remo Karakaš iz Slavonskog Broda, pitomac naše Škole, doznao je, da se između partizana nalazi jedan njegov prijatelj i bivši školski kolega, te da je taj sada partizanski oficir, pa je uspio s njim uspostaviti vezu. Taj ga je nahranio i dao mu cigareta,  te ga savjetovao, da se ćim prije prebaci među domobrane, jer da bi tu noć časnički odjel mogao dobiti pokret. Remo to nije zadržao samo za sebe, već je obavjestio i nas ostale, i tako, prebacivši se među domobrane, bili smo barem za tu noć spašeni. Premda mrtvoumorni, teško je bilo više zaspati, tim više, što smo nedugo zatim u časničkom odjelu čuli nalog za pokret. Za pokret u smrt! Iznemogle ljude su budili uz psovke i udarce, a mi, koji smo predpostavljali što taj pokret znači, molili smo krunicu za duše još živih ljudi. S lica mojih drugova sam puno toga čitao. Nije to bila grižnja savjesti, ali svakako neki osjećaj srama. Mi smo, bar za sada, još na životu, a oni, naši uzori, odlaze u smrt. No onda, kao i danas 63 godine poslije te strašne noći, znam, da mi, koji smo igrom slučaja tu noć preživjeli, a ma baš ništa nismo mogli poduzeti. Mogli smo jedino zajedno umrijeti. Tu noć su strojnice štektale bez prestanka, i sigurno je, da tada nisu umrli samo časnici iz našeg susjedstva, već tko zna koliki još broj hrvatskih ljudi. S njihovim tijelima su «oslobodioci» zatrpavali redove rovova oko Maribora, što konačno danas, zahvaljujući slovenskim udrugama, izlazi na javu. To je moralo biti u noći između 17. i 18. svibnja.

                                                               Ujutro su nas potjerali na željezničku stanicu, gdje su već čekali zatvoreni stočni vagoni. Nadzor nad ukrcavanjem obavljao je jedan mladi komesar te strogo pazio, da u svaki vagon uđe po 100 ljudi. No, taj nalog je bilo treško ispuniti. Možda je u «mom» vagonu bilo već 70 ili 80 zarobljenika i već je bio prepun te se kroz vrata nije moglo dalje. Komesara to nije brinulo. On je rekao stotinu i stotina je morala ući. Na njegovu dreku i psovke jedan zarobljenik – mornar iz mase dovikne da u vagonu više nema mjesta. «Tko je to rekao?» upita komesar. «Ja!» - odgovori mornar. «Dođi k meni, dat ću ti ja mjesta!» drekne komesar. Mladić posluša, dođe k njemu, a on ga zgrabi za ruku, odvuče između vagona i ubije. Mi se zagledasmo i uđosmo u vagon. Norma je bila prebačena. U vagonu nas je bilo i preko stotine! Ali kako? Dijelom se je stajalo jedan uz drugog poput srdjela, a dijelom ležalo jedan na drugom poput gomile drva. I tako smo, uz nekoliko prekida pješačenja, kasno navečer stigli u Zagreb. Pravac – logor Prečko.

                                                                Tu smo ostali nekoliko dana. Pokadkad smo dobili malo hrane, opet neku posnu juhu, s kojom se nije moglo ni živjeti ni umrijeti. Uz to je zavladala dizinterija. Ljudi izgladnjeli i iznemogli nisu imali snage svaki put doći do zahoda (u zemlji iskopana duboka jama) pa su obavljali nuždu usput, a dijelom i po sebi. Svuda smrad, prljavština, uši. Civili su dolazili na žicu te tražili svoje, noseći pakete hrane. Stražari su ih tjerali i pucali na zarobljenike, koji bi se u želji za zalogajem približili ogradi. Neki su tako izgubili glavu, a ponekad bi koji «srečković» uhvatio koji zalogaj.

                                                                 Već drugog dana navečer ušla je skupina partizana u našu baraku i nekoliko nas istjerala napolje. Odveli su nas dosta daleko od barake, do nekog presušenog potočića i naredili nam da legnemo. Tako smo ležali neko vrijeme, opkoljeni s nekoliko stražara, koji su također ležali na zemlji pored svojih strojnica u nas uperenih. . Tada je palo naređenje da se svučemo do gola. Ja sam imao još na sebi surku bez ovratnika i neke stare partizanske hlaće, te šuplje, poderane cipele, koje sam dobio poslije prvog «đoranja» u Sloveniji. Sada je i to trebalo skinuti. No, u tim trenutcima nije nitko mislio na odjeću. Bili smo uvjereni, da će nas poubijati i baciti u jarak. Onako goli, zbili smo se jedan uz drugoga i u tišini molili. Ure su prolazile i mi se mrznuli. Već smo postali nestrpljivi i čekali rafal. Neka se konačno muke svrše! A oni – ništa! Leže pored strojnica, i to ih, izgleda, zabavlja. U zoru je došla jedna konjska zaprega i dovezla neke krpetine. Rečeno nam je, da to obučemo, pa tko je što uhvatio, to je navukao na sebe. Mene je zapala jedna prljava košulja, poderane hlače i jedna relativno dobra vojnička bluza. Dakle, nisam baš puno ni izgubio – osim cipela. No, dohvatio sam jednu motociklističku rukavicu i stavio je u džep, a ona će mi po svoj prilici kasnije spasiti život. Potjerali su nas potom u iste barake, te nismo nikada mogli odgonetnuti, zašto su nas čitavu noć držali gole. Zar samo radi krpetina koje su s nas skinuli u zamjenu za druge, ne mnogo gore? Konačno, i stražari su morali cijelu noć biti budni. Jesu li nas htjeli poubijati pa od toga odustali? A zašto bi odustali, kada je tu noć smrt vladala svuda gdje je bilo hrvatskih zarobljenika?

                                                                    U tih nekoliko dana, što smo tu ostali, «drugovi» su nas par puta istjerivali iz baraka, postrojavali, brojili i popisivali. Često su zalazile te njuške između nas, buljile u nas, pitale nas za ime i prezime te odakle smo rodom. Pojedince su odvodili i više ih nisu vraćali.

                                                                     Jednom je upala u baraku skupina Talijana. Na njima talijanske odore a na glavi petokraka. Dakle, talijanski partizani, koji su do 1943. služili Duceu te palili i pljačkali po selima Dalmacije. Samo su nam još oni nedostajali! Kriče i viču, tražeći da im damo novce, naliv-pera i cigarete. A mi opljačkani do kože tko zna već po koji put. Mora biti, da je sada već pokojnom Lovru Štakuli, kasnijem vaterpolo reprezentativcu, prekipjelo. Ustao je s poda, zaletio se na Talijane, te jednog zgrabio za prsa i počeo mu nabrajati sve po spisku. Talijani, iako naoružani, pokupiše se, i više ih nismo vidjeli.

                                                                    Tu u Prečkom sam sreo dva brata – dva moja prijatelja iz Dubrovnika, Milu i Dinka Vidović. Milo se je povlačio kao civil, a Dinko je bio hrvatski vojnik, no negdje je došao do civilna odijela i priključio se Mili. Obojica su sada bili u baraci civila, ali fizički oba jako oslabljena. Zvali smo ih da pređu k nama u vojničku baraku, pa da unaprijed zajedno dijelimo sudbinu. Uz svu muku, mi smo još uvijek bili u boljoj kondiciji od civila, među kojim je bilo i starijih ljudi. No, oni su to odbili. Tada se je, naime, govorilo između nas, da će vojnike poslati u Sibir, a da će civili ići kućama. A u Sibir se, bogme, nije nikome išlo!

                                                                      Konačno, opet pokret. Ide se prema Bjelovaru. Kroz sam Zagreb, te na izlasku kroz Vlašku, Maksimirsku i Dubravu stražari se vladaju pristojno. Ide se brzim tempom, ali nema nekih ispada. Nešto prije nas je krenula i kolona civila, ali kako smo mi išli brže, to smo ovu kolonu prestigli u Dubravi. Tu sam ponovo vidio oba brata. Pozdravili smo se, mahnuli jedni drugima – doviđenja u Dubrovniku! Više ih  nikada nisam sreo. Nikad nisu došli u Dubrovnik. Ubijeni su negdje, vjerojatno između Zagreba i Bjelovara.

                                                                        Uskoro osjećamo umor. Ne može se više pješačiti kao kroz Sloveniju. Iscrpljeni smo. Osim toga, večina nas je bosa. Bole noge i svi udovi. Gladni smo. Prolazimo kroz hrvatska sela pa nam seljanke dobacuju komade kruha. Stražari viču i tjeraju ih, no u drugom selu se slika ponavlja. Opet počinje pucnjava. Repriza Slovenije. Tko ne može dalje, dobija kuglu u čelo. Tko je istrčao iz kolone, da uhvati komad kruha, često ostaje u jarku sa zalogajem u ustima. Umro je, a da ga nije uspio ni pojesti!

                                                                        Predvečer smo stigli u Dugo Selo. Pada kiša i mokri smo do kože. Utjerali su nas u neke barake. Iz drugih baraka čujemo zapomaganje. Tamo su, navodno, ustaše.  Kroz vrata te barake su izvukli dva čovjeka potezajući ih za kose i pred našim očima  ubili. Nas neće jer mi nismo «ustaše». Tko bi razumio tu njhovu klasifikaciju?

                                                                         Iste noći nastavljamo dalje. Kiša još uvijek pada pa su i stražari nervozni, iako su svi oni na konjima. Da bi skratili put, ili da bi nas tamo lakše pobili i poslije zakopali, skrenuli smo s glavnog puta te idemo nekim jarugama i potočinama. Noć je kao u rogu. Potpuni mrak. A kiša pljušti kao iz kabla. Provala oblaka. Kolona se presjeca, dolazi do zastoja. Voda nam u tim potočinama nekada dolazi i do koljena i ne možemo dalje. A straža bijesni i puca nasumice. Što mi više zaostajemo, jer zaostajati moramo, to stražari više pucaju i ubijaju. Pravi pakao. Ništa se ne vidi osim bljeska munje i oružja. Tko će iz ovoga izaći živ? S druge strane je to  prilika za skloniti se sa strane i pobjeći, što su, vjerujem, neki i napravili. Bestijalna iživljavanja naših pratitelja traju cijelu noć. Iznemogli ljudi padaju i ne mogu dalje, pa dobijaju kuglu u glavu. I ja sam iznemogao i padam svako par koraka.  Ivo Lepeš me poteže i skoro nosi. Zaklinjem ga da me ostavi i ide dalje, pa ako se spasi, neka mi reče majci gdje sam svršio. Govori mi, ako treba umrijeti da ćemo umrijeti zajedno, jer da  mi on ne bi mogao majci doći na oći. Cijelu gimnaziju smo zajedno sproveli i najljepše dane mladosti skupa proživjeli. Eto, hvala Bogu, izvukli smo se oba, ali on nije dočekao hrvatsku slobodu, koju je tako želio. Umro je u šezdesetoj godini i ovo moje svjedočanstvo njemu posvećujem.

                                                                           Kasnije sam se često pitao što su učinili s mrtvima. Kako su, čisto tehnički, tu stvar riješili? Mrtve je trebalo odstraniti i pokopati. Tko je to učinio i kako? Mi, koji smo preživjeli tu stravičnu noć, nazvali smo uvu dionicu puta između Dugog Sela i Čazme «Dolinom smrti» i ona je kasnije često bila predmet naših razgovora.

                                                                             U svitanje,  nekoliko kilometara ispred Čazme, izašli smo na cestu, pa su sada započeli novi jadi. Cijelu noć smo išli po mokroj ilovači, a dobrim dijelom smo gazili kroz samu vodu, i nama, koji smo bili bez cipela, stopala su se raskvasila i omekšala, a sada treba gaziti po tucaniku, jer se cesta popravlja i sva je posuta oštrim kamenjem. A treba gaziti. I to brzo! Noge krvare, hvataju grčevi, ne može se dalje. A «drugovi» pucaju po nama psujući ustašku majku! Pa tako, neki koji su izvukli živu glavu iz «Doline smrti», ovdje su je izgubili. Meni je pomogla motociklistička rukavica. Navukao sam je na jednu nogu, a onda na drugu i tako redom, kako bi koja više zaboljela, čuvajući je kao oko u glavi.

                                                                             Ulazimo u Čazmu i susrećemo ljude. Seljanke i  seljaci u lijepim narodnim nošnjama žure u crkvu. Danas je Tijelovo. Bože, pomozi nam i dovedi nas našim domovima, a daj pokoj vječni umrlima! Gledaju nas s nevjericom, jesmo li ljudi ili vragovi! Ni brat brata ne bi prepoznao. Prljavi smo od blata od glave do pete. Samo se oči vide. I takvi idemo dalje kroz hrvatska sela. Neka svijet vidi kako «narodna vlast» postupa s »neprijateljima naroda»! I neka iz toga nešto nauči!

                                                                              Stigli smo u Bjelovar i ponovo u žicu. Smjestili su nas u neke stare oružničke vojarnice. Neki su u zgradama a neki u barakama. Kako je tko gdje upao. Ali očajno nas je malo. U Vlaškoj i Maksimirskoj kolona je bila tako duga a na ulazu u Bjelovar se je mogla brzim pogledom obuhvatiti. Je li tko u onoj noći pobjegao, jesu li kolonu odcijepili i poveli drugim pravcem? Prebrojavamo se i tražimo kolege iz Škole. Neki su tu ali mnogi nedostaju.

                                                                               U Bjelovaru smo zatekli zarobljenike, koji su stigli nekoliko dana prije nas i već uspostavili vezu s vanjskim svijetom. I ovdje nas zagledaju, popisuju i broje te ponekog odvode, no režim je nekako blaži. Smije se primati hrana. Smije se stajati u blizini žice i razgovarati sa ženama, koje dolaze tražiti svoje. Tu je došla do izražaja naša hrvatska solidarnost, koja nas je tako ispunjavala ponosom. Dovoljno je bilo nekoj djevojci s onu stranu žice samo reći svoje ime i sutradan bi zvao stražar, da je došla «sestra». Izletjeli bi vani, odtrčali na glavna vrata i od «sestre» primili paket. U tom trenutku smo zaboravljali na patnje. Ne radi hrane, koja nam je i te kako dobro došla, već radi tih naših majka i žena Hrvatica. Nisu nas poznavale, ništa nisu o nama znale, već samo, da smo branili Hrvatsku, i to je za njih bilo dovoljno, da od svoje sirotinje odvoje kako bi nam pomogle. Hvala im i ovom prilikom! Mogli su nas tući, mogli su nas ubijati, mogli su nas zatvarati, ali dok imamo takve žene, mi kao narod ne možemo propasti!

                                                                                   Pa tako, usprkos dizinteriji, ušima i odvođenju, u tom logoru smo kroz desetak dana nekako odahnuli. Ali kao da je «odmora» bilo previše i križni put se je morao nastaviti. Sada je slijedila Virovitica, Našice i Osijek. Taj dio puta je bio nekako mirniji. Češće smo se odmarali, a i seljaci su nam smjeli davati hranu i vodu. Usput su nas ti naši ljudi upozoravali, da se čuvamo u prolazu kroz srpska sela, gdje navodno truju zarobljenike. Nas nisu otrovali, jer od njih nismo uzimali hranu, ali su nas dobro izudarali motkama. Na taj način, su valjda, izrazli zahvalnost za hrvatsko gostoprimstvo kada su bježali pred Turcima! Konačno smo se uhvatili nekog malog uskog vlaka, koji je služio za eksloataciju šuma i s njim nastavili do Osijeka. I tako, ostaci ostataka od one kolone, koja je krenula iz Prečkog, a kojoj su se u Bjelovaru priključile nove skupine, stigli su u Osijek. Tu više nismo išli u logor. Ostali smo na željezničkoj stanici, gdje nam je jedan komesar, popevši se na gomilu starih vreća, održao govor. Veli nam, da je ovo novo društvo humano i da će nam naše zločine i izdaju domovine oprostiti! Slobodni smo i možemo ići kućama. Izgeda da se je ovdje radilo o nekoj amnestiji «druga» Tita za mlađa godišta, a u ovoj kolini su sve bili mlađi ljudi.

                                                                                  Normalno bi bilo da smo se u tom času razveselili. Neće više biti glada, trčanja i ubijanja. Nema više batinanja. Možemo ići kućama, k našim dragima, koje gotovo godinu dana nismo vidjeli, niti što o njima čuli. No, mi smo ostali hladni poput stijene. Bili smo odrvenili, duševno obamrli. Ni trunka iznenađenja, ni trunka radosti. Tu smo se podijelili u nekoliko skupina prema mjestu stanovanja, odnosno pravcu daljnjeg putovanja. Ja sam se priključio grupi Sarajlija, Mostaraca i Dubrovčana, s obzirom da ćemo mi sada hvatati vlak, koji vozi preko Bosne. No, prije nego ćemo krenuti, odlučili smo pokušati pribaviti nešto hrane. I raziđosmo se u prošnju po Osijeku. Onako – od kuće do kuće. S dva, tri prijatelja pokucam na prva vrata. Imali smo sreću, jer smo naišli na našu kuću. Otvori nam jedna starija žena i vidjevši tko smo, pozove nas u stan. Ne znam više što nam je dala, ali nas je na rastanku uputila na drugu adresu. I tako je to išlo redom. Svuda nas je taj naš svijet primao s iskrenim simpatijama, te nam odvajao koliko je mogao odvojiti. Usput su se raspitivali za svoje i postavljali nam pitanja, na koja im nismo znali odgovoriti. U kratkom vremenu smo prilično toga sakupili. Hrane, nešto novca, nešto odjeće,  a za mene je bilo najvažnije da sam konačno došao do cipela. I ponovo smo osjetili ponos što smo Hrvati. Ne mogu nas gadovi uništiti, pa da se penju na čičimak!

                                                                                Opet smo se našli na željezničkoj stanici, te dočekavši vlak za Bosnu, poskakali unutra. Ali su se odjednom između nas našla dva partizana. Jedan podoficir i jedan vojnik. I oni, tobože, putuju u Sarajevo, na odmor. Nisu bili prema nama grubi. Pače, simpatični i uslužni. U to vrijeme je pruga bila oštećena i isprekidana, pa smo morali često pješačiti, a ova dvojica su se stalno nas držala i više puta intervenirala na stanicama, pomažući nam u hvatanju drugog vlaka. I tako smo se poslije 2 do 3  dana dokoturali do Sarajeva. Naše kolege Sarajlije, naravno,  odmah su željeli svojim domovima i već smo se počeli pozdravljati, kad ova dvojica odnekud dovedoše još nekoliko partizana, svrstaše nas u redove i «napred marš» - s nama u Filipovića logor! Eto njihova humana društva i opraštanja za našu «izdaju»! Zašto su to učinili, nikada nismo doznali. Filipovića logor su, u stvari, bile stare austrijske vojarnice, prepune zatvorenika i zarobljenika ovog novog «humanog» društva. Tu su nas strpali u podrum i zaključali. Mrak, a ono malo svijetla što dopire, dolazi kroz jedan sitni, žicom armirani prozorčić. Tako smo ostali zaključani 2 do 3 dana. Nisu nam davali ništa jesti, ali, nasreću, imali smo još nešto zalihe iz Osijeka. Lupali smo na vrata ali nitko nije reagirao. Već je ponestajalo zraka, pa smo se bojali da ćemo se zadušiti. I to poslije svih muka, kad smo konačno postali «slobodni»! Uspjeli smo nekako razbiti taj prozorčić, pa nam je on sada služio i za izbacivanje mokraće. U bocu, pa kroz prozor! Konačno otvoriše, ali ne da bi nas pustili na dvorište, već da bi jednog po jednog ispitivali. Neki se s ispitivanja više nisu vratili. Jesu li ih ubili ili negdje drugo prebacili, ne znam. Uglavnom se je radilo o Bosancima, a kasnije sam saznao, da se je bosanska OZNA stalno motala po logoru, tražeći i prepoznavajući žrtve. Tu smo došli u kontakt sa zarobljenim četnicima. Oni su već bili privilegirani i odlazili su vani na rad. Tražili su od nas kremenčiće, a da će nam u zamjenu dati brašna. Jedan se je naš sjetio olovke, koju je dobio u Osijeku, pa smo je pažljivu izlomili i iz nje izvadili «kremenčiće», koje smo dva po dva zamotali u novinu. Četnici su nam u zamjenu dali «brašno». No brašna ta masa nije ni vidjela. Radilo se je o nekom nejestivom prahu, no veselilo nas je da ni čatnici neće imati koristi od naših «kremenčića»

                                                                     Što će biti s nama kada stignemo u Dubrovnik? To sam Bog zna. A u Dubrovnik ću stići tek puno, puno kasnije. Jednog dana, naime, izvedu nas na dvorište, te pošto su nam opet održali govor o humanosti njihovog novog jugoslavenskog društva, rekli su nam, da smo od danas vojnici njihove nepobjedive vojske. Bolje i to nego metak u zatiljak! Tu su nas rasporedili po raznim jedinicama i raznim mjestima, da bi se uskoro nekoliko nas ponovo našli na okupu  -  na robiji u Zenici radi «djela radnje protiv naroda i države». Ljubav prema Hrvatskoj bila je jača od svakog straha.

                                                                            

                                                      .-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.

 

                                                                    Kako se danas procjenjuje, kolone smrti, koje su krenule od Bleiburga do Makedonije, razni logori, mariborski rovovi, jame Kočevskog Roga, slovenski ponori, te razne rijeke i vrleti širom Jugoslavije, progutali su tih stravičnih mjeseci preko 400.000 Hrvata. Od mojih dragih prijatelja, s kojima sam se povlačio ili ih susreo u zarobljeništvu, nikad se u Dubrovnik nisu vratili: Vinko Sablić, Mile Vidović, Dinko Vidović, Josip Derado, Zlatko Goesel, Tomislav Mrdalo i Zlatko Koprivica. Ubijeni su, dakle, ne u borbama, već poslije predaje. I to je samo kap u moru zločina. To su samo oni s kojima sam ja prijateljevao i koje sam sreo u nepreglednim kolonama vojnika ili kasnije zarobljenika, a gdje je radi mase svijeta bilo teško sresti poznatoga. A gdje su svi oni neimenovani? Svi su ubijeni. Svi oni, koji su krenuli na povlačenje, a nisu više nikada došli u svoj dom, niti se javili iz izbjeglištva, mrtvi su. Ubijeni su na grozan i okrutan način. A tko je taj zločin izvršio?

                                                                      U mnogim dokumentima se spominju jedinice, kojima je hrvatska vojska izručena: ta i ta Vojvođanska ili ta i ta Srpska divizija, ta i ta Krajiška brigada… Dakle, Srbi. Pokolj su izvršili samo Srbi.  No, je li to baš tako? Tog uvjerenja ja nikada nisam bio, a i svaki onaj, koji je proživio Bleiburg i sve ono što je nakon njega slijedilo, a želi biti objektivan, sa mnom će se složiti. O tom sam s mnogima razgovarao. Govore mi : «Naravno, tako je to bilo, ali je bolje o tome ne pisati.» A zašto bi bilo bolje ne pisati? Istina se ne može sakriti, ni povijest krivotvoriti. Pa kako se nijedna laž neprijatelja, a koja je na naš račun išla, nije mogla dugo održati, tako bi isto i naše neistine bile kratkog vijeka. A dolazećim generacijama mi dugujemo istinu. Ona im samo može biti od koristi. Kako je laž neodrživa, najbolje dokaziva upravo izdana knjiga «Ogoljela laž logora Jasenovac» od prof. Vladimira Mrkoci i  prof. Vladimira Horvata.

                                                                     Dakle, nas nisu ubijali Srbi! Nas su ubijali koministi! Kako srpski, tako i hrvatski. I ostali. Imena jedinica ne govore mnogo. Kao vojnik, kasnije sam bio uključen u XX. Romanijsku brigadu, 27. divizije. Toj diviziji je pripadala i XVI. Muslimanska brigada, pa sam često bio u dodiru s vojnicima te brigade, to više, što su se u njoj nalazile neke moje kolege iz Časničke škole, mobilizirane u ovu jedinicu. I tako sam saznao, da u XVI. Muslimanskoj brigadi ima mnogo nemuslimana. Dobar dio prvotnih muslimana je izginuo u borbama, te je jedinica bila stalno popunjavana. Tako je isto bilo sa svim tim srpskim, krajiškim i vojvođanskim jedinicama. Osim toga, hrvatske glave nisu padale samo u Sloveniji, gdje su nas ove jedinice preuzele. Zarobljeničke kolone su pješačile cijelom Jugoslavijom i nije bilo pokrajine kuda nisu prošle. I svuda su nas mrcvarili. Tada nas nisu ubijali kao hrvatske nacionaliste, šoviniste ili ekstremiste. Ti su pojmovi novijeg datuma i tada ih nije bilo u upotrebi. Tada smo mi za njih bili fašisti, sluge okupatora i klasni neprijatelji i kao takve nas je trebalo pobiti i iz vlastitog naroda iskorijeniti. Pa kao što je u Španjolskom građanskom ratu ubijao Španjolac Španjolca, u Oktobarskoj revoluciji i nakon nje Rus Rusa, Ukrajinac Ukrajinca, Kozak Kozaka, tako je u borbi za Državu, a pogotovo poslije njezina sloma, ubijao Hrvat Hrvata. Da su Srbi tome debelo kumovali, ne treba napominjati, ali ni umanjivati hrvatsku odgovornost. Bez Hrvata, konačno, Srbi ne bi mogli izvršiti zločin onakvih razmjera. No tada su hrvatski komunisti bili zaluđeni marksizmom. Kao uzor im je služio Staljin i ruska ČEKA i željeli su je imitirati: «klasnog neprijatelja» i «fašiste» iskorijeniti. Evo nekoliko primjera iz moga iskustva:

                                                                 Prije rata sam bio član «Domagoja» - Hrvatskog katoličkog društva u Dubrovniku, iz čijih su redova kasnije proizlazili hrvatski časnici i beskompromisni borci za Državu Hrvatsku. No, bilo je i iznimki. Tom Društvu je pripadao i Marjan Čižić, mladić nekoliko godina stariji od mene. Isticao se je svojom borbenošću i hrvatstvom i nama mlađima služio za uzor. Došla je i 1941. U tim prvim danima, dok hrvatska vojska nije još bila formirana, četnici prijete da će napasti Čapljinu. U Dubrovniku se skupljaju dragovoljci, i Marjan oblači na brzinu skrojenu ustašku odoru i sa skupinom dubrovačkih mladića odlazi u Čapljinu, gdje su danima čuvali most na Neretvi. Kasnije, gotovo neprimjetno, zaluđen Krležom i marksizmom, počinje se udaljavati od dotadašnjih prijatelja i negdje 1943. odlazi u partizane. Operirao je u Slavoniji i brzo dogurao do partizanskog oficira. Radi njegove brutalnosti i bezobzirnosti dobio je nadimak «Krvavi kapetan». I tog «Krvavog kapetana» sam sreo pred Mariborom, gdje su hrvatske glave naveliko padale. Je li pripadao kakvoj Vojvođanskoj, Srpskoj ili Krajiškoj jedinici, mislim da ne igra nikakvu ulogu. Pred Mariborom je jahao na konju sa samokresom u ruci. Dok je još živio u Dubrovniku, Čižić je bio prijatelj s braćom Pavlić, čiji se je najmlađi brat Hrvoje našao sa mnom u zarobljeničkoj koloni. I «Krvavi kapetan» ga je prepoznao. – «Koji je vrag tebe odveo u ustaše?» - upita ga. – «Isti koji i tebe 1941!» - odgovori mu Hrvoje. Marjan podbode konja i nestane. Nije ga ubio. Možda su uspomene i staro prijateljstvo učinili svoje. Ja nisam vidio ni da je ubio nekoga drugog. No, njegova jedinica je ubijala, i to krvavo, bezpoštedno, do kraja.

                                                                    Ili drugi slučaj: U onoj užasnoj noći, koju sam proživio u «Dolini smrti», sreo sam jednog mladog komesara, Dalmatinca. Jahao je na konju, a u ruci držao kratku englesku strjopušku. Jedan od «drugova» u tom trenutku  ispali par metaka u kolonu, a moj mu zemljak kroz smijeh dobaci: - «Asti Gospe, jesi li ih dobro obradia, onako po skojevski. Pogledaj, ni moja se nije ohladila.» - I pruži cijev od strojopuške «drugu» da je opipa.

                                                                    Poslije nego sam bio mobiliziran u jugoslavensku vojsku, dospio sam u zatvor, tako da sam kasnije, koncem 1949. morao ponovo u vojsku. Tog puta su me uputili u Ilok, u neku jedinicu, koja je gradila utvrde i kopala rovove uzduž Dunava za eventualnu obranu od Rusa. Kako nisu imali pismenih ljudi, a svakog dana je trebalo obilaziti teren i ubilježavati u kartu koliko se je rovova iskopalo, to me je moj «komandant» stalno vukao za sobom, da mu ovu stvar obavljam. Po činu je bio kapetan, rodom iz okolice Šibenika, Hrvat, a zvao se je Rodin. Ime sam mu zaboravio. Pa tako, obavivši posao, vremena smo imali na pretek, te bi se izvalili na travu i sunčali. Ja sam mu rekao, da sam bio hrvatski vojnik, a to je, uostalom, stajalo u mojim famoznim karakteristikama, na što mi je odgovorio: «Vidiš, mi sada ovdje zajedno ležimo, a da sam te sreo negdje u Sloveniji, bio bih te ubio.» I tu njegovu priču o ubijanju bespomoćnih, par puta mi je ponavljao.

                                                                       Sličnih primjera mogao bih nabrojiti mnogo. No, ostavimo zarobljenike i kolone smrti. U tim groznim danima nisu samo hrvatski vojnici ginuli. Morali su umrijeti svi oni, koji su pošteno hrvatski mislili i koji su se kroz četiri godine rata zalagali za hrvatsku samostalnost. Tko su bili njihove ubojice? Što je s «narodnim sudovima», s njihovim sucima, tužiteljima i porotom?  Što je sa zloglasnim oznašima? Bilo je, dakako, tu Srba, ali u tom krvavom kolu ništa manje nisu bili zastupljeni Hrvati. U Dubrovniku je tužitelj bio crnogorsko-talijanski bastard Aco Apolonio, presude su se donosile u zgradi Komiteta (preko puta današnje radio-stanice), a donosili su ih sekretari Partije, uglavnom Hrvati, dok ih je na «sudu» čitao Hrvat  Carević! Uzalud bi bilo to poricati, jer njihova imena stoje «ovjekovječena» u spisima i arhivima. A niti bi to bilo od koristi. Naša mladost mora upoznati svu pogubnost komunizma, nekog izmišljenog internacionalizma, preko noći pretočenog u tzv. socijal-demokraciju. Ona mora upoznati svu strahotu zabluda, kako se iste ne bi više nikada ponovile, pa neka tome pridonese i ovo moje svjedočenje!

Nikola Mulanović, Mokošica