* KATASTAR STRATIŠTA-GROBIŠTA KOMUNISTIČKIH ZLOČINA *
Cro - HRVATSKA
    Dr

    Dr. fra Karlo Kosor

    Drniška krajina između dva svjetska rata

     

    Napomena:

    Dr. fra Karla Kosora zadesila je smrt upravo u doba kad je dovršavao ovu povijesnu studiju nazvanu "Drniš između dva svjetska rata". Studija stoga nije potpuno dorađena. Nedostaju joj bilješke koje je bilo nemoguće rekonstruirati, a i jezična dorada. I pored toga ona je veoma vrijedna, vjerno se unoseći u vrijeme o kojemu piše. Izvorni je tekst mijenjan samo u slučajevima vidnih prijepisnih pogrešaka, a sve je ostalo ostavljeno kao u fra Karlovu spisu pisanu strojopisom.( op. red.).

     

     

    1. Političke zgode i nezgode do 1929.

    Hrvatski je Sabor 29. listopada g. 1918. prekinuo sve veze između hrvatskih zemalja i Austro-Ugarske te proglasio Nezavisnu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na njihovu području s Narodnim vijećem na čelu. Nakon toga objavljena je "Ženevska deklaracija"o ujedinjenju te države s Kraljevinom Srbijom kao ravnopravnoga partnera. Predstavnici velikosrpske misli Nikola Pašić i dr. Svetozar Pribičević izigrali su "Ženevsku deklaraciju" i mimo Hrvatskoga sabora proglasili ujedinjenje 1. prosinca g.1918. Vođa Hrvatske republikanske stranke Stjepan Radić, nezadovoljan načinom na koji je ujedinjenje izvršeno, 8. ožujka 1919. upućuje "Memorandum" Mirovnoj konferenciji u Parizu sa zahtjevom da se hrvatskom narodu omogući samoopredjeljenje. U studenome g. 1920. provedeni su izbori za Ustavotvornu skupštinu. Radić u ime svojih 50 zastupnika i 2 zastupnika Hrvatske stranke prava traži da Ustavom bude zajamčeno federativno uređenje nove države. Radikalno-demokratska vlada u Beogradu na čelu s Pašićem i Pribičevićem predlaže centralističko-unitaristički nacrt Ustava po kojem će u državi biti osigurana vlast dvjema velikosrpskim buržoaskim strankama, Radikalnoj i Demokratskoj. I taj je Ustav izglasan 28. lipnja g. 1921. bez Radićevih i pravaških zastupnika. Ti i drugi politički događaji koji su se odigrali između 29. X. 1918. i 28. VI. 1921. rodili su tzv. "hrvatsko pitanje" koje se pokušalo riješiti, ali se nije konačno riješilo ni do početka drugoga svjetskog rata.

    Odredbe novoga Ustava odrazile su se u životu Drniške krajine nakon odlaska Talijana. Talijani su, prema prethodnom sporazumu u Trogiru, napustili Drniš i Siverić 5. travnja g. 1921. Istoga dana ušla je u Drniš srpska vojska. Prije njezina ulaska došlo je u Drniš nekoliko uglednih radikala i istaklo po Drnišu isključivo srpske zastave. Bio je podignut i slavoluk s natpisima: "Živjela dinastija Karađorđevića! - Živjela Jugoslavija! - Dobro nam došli osloboditelji!". Generala Milojevića pozdravio je općinski upravitelj Mate Kulušić i gospođa Nakić, a djevojčica Regner predala mu kitu cvijeća. Na Poljani ispod Općine vojsku je pozdravio u ime Hrvata katolika drniški dekan fra Ivan Tomasović, a u ime pravoslavnih Srba paroh o. Savatija Radečić. Za svečanog primanja i večere u čast srpskih oficira u Općini svirala je trogirska glazba, a narod je igrao kolo.

    Odmah na početku drniški su radikali pokušali prigrabiti svu vlast u svoje ruke. Na početku svibnja 1921. fizički napadaju u hotelu "Danica" zemljoradničke zastupnike Lazića i Franića, grabe im stranačke letke i pale pred hotelom. Lazić je bio teže povrijeđen tako da mu je bila potrebna liječnička pomoć. U istom mjesecu radikali "drže dnevne skupštine" i agitiraju za Veliku Srbiju. Dr. Novaković na zboru u Tepljuhu 15. svibnja 1921. napada sve što nije radikalno i poziva narod da na predstojećim parlamentarnim izborima glasuje za radikale. Trgovac –uro Begović kupi po selima potpise za Veliku Srbiju. Demokrati, među kojima i učitelj Nine Skelin, proglašuju tjelovsku procesiju "austrijskom slavom".

    18. travnja 1921. u Poreznom uredu bila je izmjena austrijskih novčanica u dinare. Iz svake kuće morala je samo jedna osoba donijeti "na jedan put sav novac". Za četiri krune primala je samo jedan dinar, i to do 100.000 kruna. Preko toga iznosa jedan dinar za šest kruna. Ljudi su na taj način ekonomski jako osiromašili. Koji su se protiv takve izmjene bunili, proglašavali su austrijskim špijunima i antidržavnim elementima. To je u Drnišu osjetio naročito trgovac Toma Pelicarić. Smatran "austrijancem" dobio je nalog da za godinu 1920. kad se nalazio pod talijanskom okupacijom, plati 119.981 kruna poreza, 13. X. 1921. primio je drugi nalog da plati još 93.448 kruna. Nakon žalbe porez mu je bio povišen za drugih 30.668 kruna.

    29. lipnja 1921. svečano je proslavljen Vidovdan na kninskom Kosovu. Na proslavu se sleglo dosta svijeta ne samo iz sjeverne Dalmacije nego i iz susjedne Like i Bosne. U njoj je sudjelovalo preko 30 pravoslavnih "sveštenika", "Sokoli" iz Splita, glazbe iz Trogira, Kaštela i Splita, predstavnici kninske, splitske i šibenske općine, predstavnici vojske i političkoga života. Tu se našao i otac Gavrila Principa. Istog dana Spasoje Stejić bacio je bombu na regenta Aleksandra Karađorđevića u Beogradu. Atentat nije uspio. U znak veselja, po naredbi nadležnih vlasti, bile su istaknute zastave, zvonila su crkvena zvona, priređene su povorke i vatrometi, a 3. srpnja "blagodarenja" u katoličkim i pravoslavnim crkvama. Pred Općinom u Drnišu govorili su općinski upravitelj Kulušić, poručnik Peronović i advokat dr. Ante Štrkalj o sreći što atentat nije uspio

    Na Veliku Gospu /15. VIII/ g. 1921. na Visovcu žandari su zabranili zastupniku Stjepanu Bariću da razgovara sa seljacima. Sutradan, na Svetoga Roka, održana je velika skupština Hrvatske pučke stranke u Drnišu. Skupštinu je otvorio drniški dekan Tomasović. Govorili su zastupnici: dr. Janko Šimrak, Stjepan Barić i Mate Milanović-Litre. Dr. Šimrak o ravnopravnosti građana, o agrarnoj reformi, poreznom sistemu i o političkom programu HPS/Hrvatske pučke stranke. Barić o izrabljivanju seljaka sa strane lihvara i o kršćanskom stajalištu HPS, Milanović-Litre o teškom stajanju seljaka i o demokratskoj raboti protiv vjere. Govornike su ometali i vrijeđali radikalno-demokratski omladinci: Ivan Zenić, Milovan Opera, Melhor (? op. red. zbog nejasnoće u izv. tekstu) Kolombo, Špiro Mrđen, Ivan Kušpilić, Delfin, Marko Skelin, Niko Mijić, Stipe Kulušić. Šimrak je prosvjedovao i pozvao komesara Kustića da ureduje. No mjesto toga Kustić je zabranio govoriti zastupniku Bariću kad je osudio Pribićevićev postupak prema svećenicima u Vojvodini. Omladinci su izazivali i prisutne seljake. Jednomu su s prsiju istrgli hrvatsku zastavu, neke su kao Antu Čurkovića i Antu Bilića fizički napali. Zastupnike su izazivali sve dok nisu napustili Drniš.

    Drniški Hrvati, osobito pristaše Radićeve stranke, osjećali su na svakom koraku diskriminaciju: u davanju dozvola za lovačku pušku ili za otvaranje krčme, u dijeljenju hrane ili u namještanju u službe. Radikali i njihovi privrženici znali su im dobaciti: "Mi smo sada gospodari! Bunjevce valja naučiti slušati. Mi smo država!" A kad se dijelila hrana, : "Eno vam Radić pa nek vam dade!"

    Na početku veljače g. 1922. Radić se tuži Međunarodnoj konferenciji u Ženevi na nepravde koje beogradska vlada nanosi hrvatskome narodu. Vlada, međutim, bez obzira na tu tužbu 26. IV. 1922. dijeli državu u 33 oblasti. Hrvatske zemlje na šest oblasti. U splitsku oblast došla je Drniška krajina. Predstavnici hrvatskih stranaka protestirali su protiv te podjele. "Slovenski narod" žalio se na tu podjelu, uvjeren da će ta podjela produpsti "konflikt između vlade i hrvatskih stranaka, što sigurno nije u državnom interesu." Ministar unutrašnjih poslova dr. Voja Marinković okrivio je Pribićevića za nepovjerenje Hrvata prema vladi i zahvalio se na položaju.

    Kakva je psihoza g. 1922. vladala u Drniškoj krajini, razabire se iz opisa Nine Adžije vidovdanske proslave na Kosovu: "Evo nas na Kosovu... Osjećaš neko čudno raspoloženje. Nema izletnika ni petina lanskih. Iz Splita, Kaštela, Šibenika, Drniša malo ili nitko. Neka je tjeskoba, umornost, nepovjerenje. Službenog odbora za proslavu izgleda da i nema. Nikakav se govor nije čuo... koji bi podsjetio na značenje Kosova za Srbe i Hrvate, na jedinstvo, ljubav i slogu... Pojedine grupe na sastancima, pri povorkama, stale su klicati proti Hrvatima te: dolje Jugoslavija! Živjela Velika Srbija!... Dok se klicalo Pašiću, tu nemamo što ni da zamjerimo, ali oni neprestani "dolje" i  "dolje", osobito one riječi na adresu Hrvata i Jugoslavije, to je da se snebivaš. Sve je ovo nerazumljivo, nerazumljive su želje, nerazumljivi puti ovi."

    Vladinu politiku prema Hrvatima osudio je dr. Ante Trumbić. U srpnju g. 1922. on je u Narodnoj skupštini, između ostaloga, rekao: "Hrvati kažu ovo: Ja ću Srbinu biti brat, ali neću biti sluga, a danas u Hrvatskoj svaki Hrvat osjeća se u svojoj kući sluga. Hrvati su upoznali uvjerenje da ovaj režim predstavlja svjesno neprijateljstvo protiv Hrvata u pogledu kulturnom, privrednom, političkom, i uopće u svakom pogledu." Dr. Josip Smodlaka na početku listopada iste godine izjavljuje: "Za punih šezdeset godina mi smo Dalmatinci vodili borbu za sjedinjenje s Hrvatskom kojemu se Austrija do zadnjega časa opirala... Mi smo uistinu razbili Hrvatstvo, da spasimo ideju jedinstva sa Srbima! To nam Hrvatska do danas nije oprostila." I konstatira da su hrvatski Srbi mrzili Austriju, a u novije vrijeme "i svoju domovinu Hrvatsku. G. Pribičević je jedan tipični predstavnik toga ambijenta".

    U prosincu g. 1922. pokrenut je sudbeni proces protiv većeg broja drniških Hrvata pod optužbom da su za talijanske okupacije vrijeđali kralja Petra Karađorđevića i bunili se protiv srpske vojske. Bili su optuženi: Tomo Pelicarić, Joso Dadić, Jakov Gabela, Marko Bitunjac, Ivo Bitunjac, Ante Bilić, Ante Čurković, August Kolombo, Ivo Leontić, Marko Leontić, Ivan Leontić, Ivan Leontić pok. Frane, Ićo Leontić, Miro Novak, Toma »ulina, Mate Kravar, Stipe Kravar, Ante Kravar, Marko Kravar, Jakov Kravar, Mile Kravar, Marko Alduk, Marko Aralica, Mate Aralica, Mile Kević, Jakov Kević, Niko Kević, Ive Kević, Niko Pranić, Šime Pranić, Ante Pranić, Joso Budiša, Mile Mijaljević, Niko Bojčić, Jere Gaspardi, Marko Nakić, Niko Mijanović, Niko Samardžija, Mate Vladić, Ivan Ille, Frano Ille, Niko Kurtović, Roko Šupuk, Mate Živković, Roko Živković, Ive Živković, Ante Bojčić, Mijo Brakus, Ilija Brakus, Paško Buva, Ante Mrše, Šime Hrstić, Mate Bošnjaković, Luka Mrše, Niko Vranković, Ante Babić. Istraga je utvrdila neosnovanost optužbe pa je sudski proces bio obustavljen. Nekako u isto vrijeme 19 franjevaca i 6 dijecezanskih svećenika bili su proglašeni "austrijancima" tj. neprijateljima režima. Među njima bili su: fra Vjekoslav Jurenović /Visovac/, fra Ivan Tomasović /Drniš/, fra Lujo Plepel /Promina/ i fra Ivon Menđušić /Vrlika/.

    Nakon dolaska na vlast fašista u Italiji, u Beogradu su počeli pomišljati na sporazum s Hrvatima. Stojan Protić, jedan od istaknutih radikala, u listopadu 1922. izjavljuje: "Politika da lomimo Hrvate jednom tutorsko-birokratskom žandarskom upravom kojoj Vidovdanski ustav hoće da da ustavnu i legalnu bazu, umjesto politike sporazuma, prelazi u politiku lomljenja same naše Kraljevine." Mjesec dana poslije toga Protić izjavljuje: "Vidovdanska je politika uska i nesretna. Ona se mora napustiti, i ako bi mnogo bolje bilo da se nije ni počinjala," te traži da se što prije mora "mijenjati i popravljati... što se u g. 1921. pokvarilo." U prosincu 1922. Pašić sastavlja novu vladu bez Pribićevića i raspisuje izbore za 18. ožujka 1923.

    Drniški izborni kotar bio je jedan od šest izbornih kotareva izbornoga okruga sjeverne Dalmacije. U njemu su postavile svoje liste: 1. Demokratska stranka: kandidat Joso Skelin, posjednik iz Drniša, zamjenik Nikola Eraković, težak iz Štikova, 2. Radikalna stranka: kandidat dr. Miloš Martić, advokat iz Beograda, zamjenik dr. Nikola Grubišić, liječnik iz Drniša, 3. Hrvatska pučka stranka: kandidat dr. Ante Dulibić, sudski savjetnik u miru iz Šibenika, zamjenik Vlade Kulić, obrtnik iz Šibenika, 4. Zemljoradnička stranka: kandidat Frano Trlaja, težak iz Šibenika, zamjenik nije označen, 5. Lista "udruženih Hrvata sjeverne Dalmacije: kandidat Mate Goreta pok. Ivana, težak iz Kadine Glavice, zamjenik Josip Jerković pok. Jakova, težak iz Kričaka.

    Radikali su 22. siječnja 1923. održali u Splitu okružni sastanak. Na njemu su sudjelovali radikali: dr. Filip Marušić, Ivan Ante Viličić i dr. Dušan Ivetić kao članovi okružnoga odbora, zatim: Dušan Miović, Simo Manojlović Malivuk, Tome Rašković, Milan Mrđen i Niko Andrić kao članovi drniške organizacije. Dr. Marušić pozvao je hrvatske i srpske glasače da glasuju za radikalnu stranku jer u njoj gleda "sreću otadžbine" koja "vapi za opstankom". 9. ožujka 1923. stigao je u Drniš ministar Ljuba Jovanović. U Tepljuhu su ga dočekali općinski upravitelj Rome Ljubić, Dušan Miović, I. A. Viličić, dr. F. Marušić, dr. N. Grubišić direktor "Monte Promine" Kramer i inžinjer Wonko. U Siveriću mu je podignut slavoluk kod "Šeperacije". U ime radnika pozdravio ga je direktor Kramer. U Drnišu ga je pred Miovićevom kućom pozdravio Simo Manojlović Malivuk. Na Poljani ispod Općine održao je politički govor. Poslije njega govorio je dr. M. Martić, kandidat Radikalne stranke za izborni kotar Drniš. 

    Predstavnici HPS održali su zborove u Promini, Mirloviću, Drnišu, Miljevcima, Tribounju, Siveriću i Parčiću. U Promini su govorili prof. Ivo Juras, Vlade Kulić i župnik fra Lujo Plepel. U Mirloviću: zastupnik Stjepan Barić, Vlade Kulić i župnik fra Žarko Carev. U Dugim Selima: zastupnik Barić i V. Kulić. Govornici su na zborovima iznosili program stranke, kritizirali nesposobnost režima da riješi goruća politička i ekonomska pitanja, osuđivali njegov nemar za narodne potrebe i tražili: 1. ravnopravnost Hrvata sa Srbima, 2. reviziju Vidovdanskog ustava, 3. socijalnu pravdu za svakoga, 4. kršćanska načela u javnom životu, 5. borbu za mir protiv militarizma.

    Predizborna agitacija nije prošla bez pritiska i terora. U noći između 9. i 10. ožujka u Drnišu je bio uhićen Mijo Jerinić i zadržan u zatvoru do 5 sati ujutro. Dan poslije toga bio je uhićen u Rupama i zadržan u žandarskoj stanici četiri puna sata. U Drnišu su bili zatvoreni Niko i Josip Jerković, pristaše Radićeve stranke. Na 10. ožujka noževima i oružjem bili su napadnuti neki kričanski radićevci na povratku iz Drniša kući. "Hrvatski samobran", koji donosi te vijesti, konstatira: "U Drniškoj krajini zavladalo nasilje, teror, mrcvarenje hrvatskih republikanaca." Zbog izazova došlo je do sukoba između Gornjih i Donjih Kričaka tako da je morala posredovati i žandarmerija.

    U drniškom izbornom kotara rezultat je izbora bio ovaj: 1. HPS 161 glas, 2. Zemljoradnička stranka 13, 3. Demokratska stranka 191, 4. Lista udruženih Hrvata 2.994, 5. Radikalna stranka 1.364 glasa. Za zastupnike bili su izabrani kandidati udruženih Hrvata: dr. Mate Drinković, liječnik i Mate Goreta, težak iz Kadine Glavice.

     Poslije izbora dr. Mehmed Spaho izjasnio se za reviziju Vidovdanskoga ustava. Radić se izrazio spremnim da razgovara s Radikalnom strankom, a ne s vladom. Ljuba Davidović stajao ne stajalištu "da treba svakako raditi na zbliženju Srba, Hrvata i Slovenaca". U Radikalnoj stranci neki su na čelu s Pašićem bili za Vidovdanski ustav, drugi na čelu s Protićem za njegovu reviziju.

    Stanje između pristaša pojedinih stranaka i dalje je napeto. U Kljacima na početku travnja dolazi do fizičkog obračuna između pristaša Demokratske i Radićeve stranke. Demokrat Mate Prnjak opsovao je nekim radićevcima "hrvatsku majku" i potegao se kamenom za jednim radićevcem. Nakon toga došlo je do tučnjave. Neki je Matić pucao iz revolvera i sam sebe ranio. U Kninu su radikali pod vodstvom braće Pokrajac 16. kolovoza 1923. fizički napali: fra Miju Kotaraša, fra Anđela Frankića, nar. zastupnika Matu Milanovića-Litru i glavara sela Maljkova Marka Bilandžića na proputovanju na Euharistijski kongres u Zagrebu. Uz psovke i prijetnje obasuli su ih jajima, rajčicama i kamenjem i prisilili da se vlakom vrate u Sinj. Pri tom napadu najviše su pretrpjeli franjevci Kotaraš i Frankić. Na osnovi takvih i sličnih incidenata uredništvo je "Jadrana" pisalo potkraj studenoga: "S nacionalnog stanovišta dospjeli smo onamo, kamo se pred pet godina ni najgori pesimista ne bi mogao nadati da ćemo doći. Jaz između Srba s jedne strane, a Hrvata i Slovenaca s druge strane sve više se produbljuje u provaliju..." U Dalmaciji Hrvat "više ni seoski čauš ne može biti, ako neće da pljune na svoje ime i izdade majčino mlijeko."Božić, Sveti Sava, Vidovdan, posjet episkopa - bili su politički obojeni. Na Badnjak vojnici su palili badnjake, a općina im je dijelila darova i čestitala. Na Svetoga Savu na svečanom banketu sudjeluju predstavnici vlasti, vojske, upravitelj rudokopa s činovnicima. Na proslavi Vidovdana u Kosovu govorio je nar. zastupnik dr. Niko Subotić uz poklike kralju, Pašiću i Radikalnoj stranci. Pri dočeku episkopa Danila Pantelića u lipnju 1924. sudjeluju sokolaši s glazbom, sve mjesne vlasti i korporacije.

    List Radikalne stranke "Dalmatinski radikal" hvalio se u siječnju g. 1923. da se u Radikalnu stranku u Drnišu, kao nigdje drugdje u Dalmaciji, upisao velik broj Hrvata. To potvrđuje i popis članova uprave mjesne organizacije koji su izabrani na godišnjoj skupštini 12. kolovoza 1923: dr. Nikola Grubišić, predsjednik, Joso Nakić, potpredsjednik, dr. Ivo Miović i Dušan Cvijetić, tajnici, Ivan Ante Viličić, blagajnik, dr. Filip Marušić, Ivan Rome Ljubić, Ante Škovrlj, Vladimir Jušić, Špiro Manojlović, Mirko Subota, Todor Andrić, Špiro Petranović-Kukulj, Špiro Petranović-Mojić, Sava Jović, Jovo Mrđen i Todor Martić, odbornici. Ako se može vjerovati Nini Adžiji, neki su od njih "osobito jači posjednici" stupili u Radikalnu stranku "da zaštite imovinu od agrarne reforme".

    Na putovanju kroz sjevernu Dalmaciju 7. srpnja 1924. u Drniš se svratio kralj Aleksandar I i kraljica Marija. Kod "Duvane" dočekali su ga predstavnici vlasti, skauti, sokolaši s glazbom. Na općinskom balkonu u ime naroda pozdravio ga je sudac Šime Ljubić. Kralj se zahvalio na dočeku i odmah proslijedio prema Kninu. Na početku listopada, 2.X. 1924. radićevci su održali u Drnišu veliki politički zbor. Glavni je govornik bio Pavle Radić. Narodu ga je predstavio zastupnik Goreta. U svom dugom govoru Radić je govorio o suverenosti hrvatskoga naroda u Hrvatskoj, o doseljenju Srba u hrvatske krajeve, o Wilsonu i njegovim načelima i o Velikoj Srbiji koju nastoje stvoriti Pašić i Pribićević, o općem pravu glasa i razoružanju.

    Nakon kraće vlade Lj. Davidovića, 6. studenoga 1924. Pašić sastavlja novu vladu s Pribićevićem, raspušta Skupštinu i raspisuje parlamentarne izbore za 8. veljače 1925. HPS, kojoj je bio nosilac liste Stjepan Barić, kandidirala je za drniški i šibenski kotar Vladu Kulića, obrtnika iz Šibenika, a za njegova zamjenika Ninu Kosora pok. Ivana, posjednika iz Tribounja. Radikalna i Samostalna stranka kandidirale su dr. Dušana Ivetića, zdravstvenog inspektora iz Splita i dr. Nikolu Grubišića, liječnika iz Drniša. U predizbornoj kampanji bili su aktivni osobito radikali. Svake nedjelje održavaju sastanke u kući paroha Radečića u Drnišu. Na izboru u Baljcima govorio je dr. Ivo Miović, a na zboru u Tepljuhu dr. Filip Marušić. Dr. Ivetić kao nekadašnji rudarski liječnik nastoji dobiti glasove rudara na Siveriću. Vrši se pritisak na seljake da glasuju za radikalnoga kandidata, osobito na one koji su imali kakvu obrtnu dozvolu.

    Na početku siječnja g. 1925. imenovani su predsjednici biračkih odbora: sudac Šime Ljubić za Drniš, učitelj Nine Skelin za Žitnić, nadučitelj Ivo Bilušić za Pokrovnik, odvjetnik dr. Ivo Miović za Ružić, učitelj –uro Pokrajac za Kljake, učitelj Dako »enić za Štikovo, učitelj Petar Drezga za Kanjane, liječnik dr. Niko Grubišić za Unešić, upravitelj građanske škole Nikola Manojlović za Tepljuh, sudac Nikola Grego za Širitovce. U Prominskoj općini: Veljko Pokrajac za Oklaj, učitelj Marko Škovrlj za Razvođe.

    1. siječnja 1925. Pašićeva vlada primjenjuje na Radićevu HRSS Zakon o zaštiti države i pokreće krivični postupak protiv vodstva stranke. Pet dana poslije toga uhićen je Radić, a ostali članovi vodstva pritvoreni. Sudbeni stol u Zagrebu porekao je zakonsku osnovu toga postupka, a Ljuba Davidović ga je oštro osudio: "Nikada ne pamtim ovako nasilničkih i protuustavnih priprema za izbore. Nikada prije rata nisu u našoj zemlji vođeni izbori u znaku Obznane i vanrednih stanja. Nikada nije jednoj čitavoj organiziranoj stranci sprečavano i osporavano pravo sudjelovanja na izborima. Nikada toliko zloupotrebe nije učinjeno i nikada toliko nepoštivanja Ustava nije bilo... Glede Obznane rekao sam već da je sa zakonskog gledišta nezakonita, sa ustavnog neustavna, a sa nacionalnog velika i teška pogreška... Najgore je što je Obznana proglašena samo kao jedna izborna makinacija kojom hoće Vlada da sebi obezbijedi većinu..."

    U drniškom izbornom kotaru rezultati su izbora bili: HRSS 3.002 glasa, zemljoradnici 19, radikali 1.586, HPS 120, radnici 4, dr. Drinković 65, davidovićevci 73. U kninskom izbornom kotaru: HRSS 2.379, zemljoradnici 35, radikali 9.546, HPS 63, radnici 17, dr. Drinković 7, davidovićevci 79. Prema radikalnoj "Državi" rezultati su za drniški izborni kotar bili nešto drukčiji: HRSS 2.992, zemljoradnici 19, radikali /Nacionalni blok/ 1.686, HPS 129, radnici 3, dr. Drinković 65, demokrati 68. Rezultati izbora u Promini: od upisanih 1.156 glasača glasalo je 1.154,  za Radićevu RHSS 669, za zemljoradnike 15, za radikale i samostalne demokrate 423, za HPS 31, za radničko-seljačku stranku 6, za dr. Drinkovića 1, za demokrate 9.

    Pet dana poslije izbora, 13. veljače 1925. drniški su radikali slavili u Drnišu krsnu slavu Narodne radikalne stranke. Uz pucanje mužara stizali su pod zastavama njihovi pristaše kličući dinastiji, prvacima stranke i jedinstvu države. Oko 11 sati održan je stranački zbor, na kojemu su govorili: dr. N. Grubišić, predsjednik mjesne organizacije, dr. I. Miović, Ante Škovrlj, dr. F. Marušić, Nikola Manojlović i Simo Manojlović Malivuk. Na koncu je dr. Grubišić pročitao brzojavne pozdrave dr. Pašiću i dr. Pribićeviću.

    Stjepan Radić , koji je na početku g. 1925. bio zatvoren, pušten je iz zatvora 18. srpnja iste godine i nakon toga ulazi u Pašićevu vladu "narodnog sporazuma". G. 1926. i 1927. vladu sastavlja četiri puta Nikola Uzunović, sad s Radićem, a sad bez Radića. Potkraj g. 1926. pristaše pojedinih stranaka održavaju u drniškom izbornom kotaru političke tečajeve. Tečaj HPS održan je u Drnišu 7. i 8. prosinca. Otvorio ga je odvjetnik dr. Ivan Buić. Predavači su bili: prof. Ivo Juras i fra Ivon Menđušić. U ime slušatelja predavačima se zahvalio Nine Kosor.

    Potkraj siječnja /23. I/ g. 1927. održani su oblasni izbori u splitskoj oblasti. Uoči izbora stranke su objavile svoje kandidate. U kninskom kotaru: samostalni demokrati Nikola Manojlović, učitelj /Drniš/, radikali: Krste Bibić, građevinski tehnik /Drniš/, demokrati: Pavao Nakić, posjednik /Drniš/, dr. Ante Milić Štrkalj, odvjetnik /Drniš/, Petar Skelin, posjednik /Širitovci/, Rajmund Manzzini, rudarski majstor /Drniš/, Ivan Jelčić, posjednik /Drniš/, HSS: Mate Goreta, težak /Kadina Glavica/, Krste Radas, težak /Mratovo/, Ante Novaković, opć. činovnik u m. /Drniš/, Ugo Ševeljević, privatni činovnik /Knin/, Paško Menđušić, težak /Pokrovnik/, HPS: Vlade Kulić, trgovac /Šibenik/, fra Ivan Tomasović, župnik /Drniš/, Josip Džapo, težak /Oklaj/, Frane Perišić, težak /Brištane/, Ivan Ramljak, težak /Siverić/, nezavisni nacionalisti: Marko Škovrlj, posjednik /Razvođe/, –uro Pokrajac, učitelj /Knin/, Ante Čorić, posjednik /Oklaj/, Marko Dujić, težak /Suknovci/, federalisti: Roko Šarić, posjednik /Drniš/, Stipan Škoprc, težak /Unešić/, Filip Čaćić, težak /Vrpolje/, Josip Jerković, težak /Kričke/, Marko Nakić, posjednik /Drniš/.            

    Uoči izbora organ HPS "Narodna straža" pozvala je sve Hrvate da sudjeluju na izborima i svojim glasovima osude centralistički Ustav i sve njegove plodove kao što su oblasti i oblasne skupštine i da se izjasne za nedjeljivost pokrajina "s istinskim autonomijama pokrajina, kotareva i općina". Rezultati su izbora bili ovi: HRSS 2.527 glasova, HPS 915, radikali 3.647, samostalni demokrati 1.357, federalisti 213, Davidovićevi demokrati 98, nezavisni nacionalisti 699. Mandate su dobili: dva radićevca /Mate Goreta i Krsto Radas/, dva radikala /Dušan Novaković i Mile Monti/, jedan samostalni demokrat /Ile Jovičić/.

    1. veljače g. 1927. Uzunović sastavlja novu vladu, ali bez Hrvata. Dr. B. Grgo Anđelinović kao Hrvat-Jugoslaven oštro je osudio Uzonovićev postupak, nazvavši njegovu vladu "vladom sile", u borbi protiv koje su dozvoljena "sva sredstva" jer je pogazila dva velika principa: princip narodnog jedinstva i princip narodnoga sporazuma. I zaključuje: "Danas se ispoljuje kao nikada dosada od 1918. godine tendencija apsolutne hegemonije radikalne stranke i današnje vlade". Na oblasnoj skupštini u svibnju iste godine Bartol Ganza oborio se na Vidovdanski ustav zbog njegovih loših posljedica: centralizma, loše administracije, podjele građana na povlaštene i podvlaštene s obzirom na podjelu vlasti i plaćanju poreza, i zatražio za Hrvate autonomiju "u političkom, gospodarskom i kulturnom pogledu".

    U nedjelju /14. VIII/ g. 1927. održali su pouzdano sastanak u Mratovu Mate Goreta, Krste Radas i Stipe Jelčić. Na povratku iz Mratova politički su ih neprijatelji napali kamenjem. Na početku rujna iste godine Dalmaciju je posjetio Stjepan Radić i održao četiri političke skupštine: u Splitu, Sinju, drniškom Gracu i Miljevcima. U Splitu je govorio pred 8 -10 tisuća, u Sinju pred oko 4-5 tisuća, u Gracu pred 2-3 tisuće, a u Miljevcima pred oko 4.000 slušatelja. U Splitu i Miljevcima bez smetnja i upadica. U Sinju i u Gracu upadali su mu u riječ i izazivali ga nekolicina pučkaša i radikala.

    11. rujna 1927. održani su parlamentarni izbori. Uoči izbora stranke su objavile svoje kandidate u kotaru Knin i Drniš. Samostalno demokratska stranka /nosilac S. Pribićević/ kandidat: Ile Jovičić, posjednik /Knin/, zamjenik Frano Mučalo, posjednik /Kosovo/, službena HSS /nosilac Pavle Radić/ kotarski kandidat: Mate Goreta, težak /K. Glavica/, zamjenik Niko Barišić, trgovac /Vrlika/ HPS /nosilac prof. Ivo Juras/ kotarski kandidat: Frano Ramljak, težak /Siverić/, zamjenik Mate Bulat, težak /Mirlović/, radikalni disident /nosilac dr. N. Novaković/, kotarski kandidat: Jovan Ilić, zemljoradnik /Pađene/, zamjenik Simo Vuković, zemljoradnik /Cetina/, zemljoradničko-demokratska stranka /nosilac Dane Škarica, Šibenik/, kotarski kandidat: dr. Juraj Dominis, odvjetnik /Zagreb/, zamjenik Pave Nakić, posjednik /Drniš/ i Marko Škovrlj, posjednik /Razvođe/, zamjenik Dragutin Krneta, mehaničar /Kistanje/, Radikalna stranka /nosilac dr. Niko Subotić, Šibenik/, kotarski kandidat za Drniš i Šibenik: dr. Dušan Ivetić, pomoćnik ministra za narodno zdravlje /Beograd/, zamjenik Šime Barbaća, posjednik /Tijesno/, disidentska HSS /nosilac dr. Marko Kožul, odvjetnik i načelnik Šibenika/, kotarski kandidat za Drniš i Knin Stipan Škorpe, težak /Unešić/, zamjenik Josip Bojčić, težak /Ružić/.

    Tri dana prije izbora /8. IX/ HPS objavila je svoj politički program u kojemu ističe nebrigu radikalne vlade za stanovništvo Dalmacije i diskriminaciju u pitanju plaćanja poreza, investicija i činovništva. Zbog vladine nebrige mora velik broj ljudi seliti u tuđi svijet. Hrvatski seljaci u Banovini plaćaju preko 4-5 puta više poreza nego Srbijanci za isti broj jutara zemlje. "Od 18 ministara 17 su Srbi, predsjednik Skupštine Srbin." u "Državnom savjetu i Glavnoj kontroli su u ogromnoj većini Srbi..." U Beogradu se sve rješava "i mi Hrvati mora da čekamo dok iz Beograda šta dobijemo. Na sramotu pravde u državi biraju srpski krajevi 25 poslanika više nego bi išlo po pravdi Božjoj i ljudskoj".

    Rezultati izbora u drniškom kotaru bili su: samostalni demokrati 1.980, HSS /radićevci/ 2.478, HPS 356, Novaković 96, zemljoradnici 121, radikali 4.011, disidenti HSS 185. U "Narodnoj straži" rezultati glase nešto drukčije: samostalni demokrati /Pribićević/ 149, HSS /P. Radić/ 2.351, HPS /I. Juras/ 441, radikalni disidenti /dr. Subotić/ 49, zemljoradnici /D. Škarica/ 118, radikalna stranka 1.399, disidenti HSS /dr. Kožul/ 173. U kninskom izbornom kotaru: samostalni demokrati 811, radićevci /HSS/ 1.084, HPS 461, dr. Novaković 2.798, zemljoradnici 393, radikali 2.071, disidenti HSS 40.

    Na skupštini Hrvatskoga bloka, održanoj u Zagrebu potkraj kolovoza 1927. dr. Stjepan Srkulj i dr. Ante Trumbić založili su se za ukidanje Vidovdanskog ustava i za federativno uređenje države. Na skupštini istoga Bloka od 8. siječnja 1928. donesena je rezolucija u kojoj se "najodlučnije prosvjeduje proti nametanju nepodnošljivih poreznih tereta, koje beogradska vlada i vladine stranke poput harača navaljuju na cijeli hrvatski narod, a napose na glavni grad Zagreb", a to zlo izvire iz Vidovdanskog ustava koji, jer zastupa "centralističko uređenje državno onemogućuje hrvatskom narodu slobodan život i gospodarski napredak". Zahtjev za reviziju Ustava izglasan je i na konferenciji HFSS i disidenata HSS u Splitu 29. siječnja 1928.

    Na početku lipnja 1928. beogradska je vlada odobrila Nettunsku konvenciju. Protiv odobrenja i protiv talijanskog nasilja nad zadarskim Hrvatima u Drnišu se spremao protestni miting, ali vlasti su ga drakonski spriječile. U nazočnosti poglavara žandari su i drugi organi sigurnosti krstarili Drnišem. Međutim, mladež je formirala povorku , osuđujući talijanski postupak i povredu hrvatske zastave. Općina je sa svoje strane poslala protest ministarstvu i zatražila da se Nettunska konvencija poništi te zaštite interesi Hrvata pod Italijom. Protiv vlade i njezine politike zajednički vode borbu u Narodnoj skupštini Radić i Pribićević stvorivši 4. listopada 1927. Seljačko-demokratsku koaliciju /SDK/. Pribićević se tri puta izjašnjava za reviziju Vidovdanskog ustava. Zbog čestih interpelacije zastupnika SDK bio je onemogućen rad Skupštine, i 20. lipnja 1928. radikalski zastupnik Puniša Račić s govornice Narodne skupštine ubija iz revolvera zastupnike HSS: –uru Basaričeka i Pavla Radića, smrtno ranjava Stjepana Radića, a lakše Ivana Pernara i Ivana Granđu. Na vijest o atentatu u Zagrebu je došlo do velike demonstracije radnika, studenata i građana.

    U Drnišu se javno govorilo: Ovako se dalje ne može. Svak sebi! Načelnik Nine Adžija brzojavno se žalovao obitelji Basariček: "Pred odrom Vašeg milog hranitelja, jakog i značajnog borca našeg naroda stojimo poniknuti, te Vam izrazujemo naše duboko saučešće, neka Vam bude utjeha da cijeli naš narod s Vama tuguje, jer je izgubio jednog od najboljih svojih sinova. Općina Drniš, načelnik Adžija." U ime kotarske organizacije HSS u Drnišu uputili su vodstvu stranke sažalnicu Paško Kozić i Ante Novaković: "Drniš, 23. VI. Amošnji narod prezirući grozno razbojstvo, obliva suzama trnove vijence mučenika naših narodnih predstavnika i vapi od Boga prokletstvo razbojnicima, a nevinim žrtvama vječnu i neumrlu slavu. Za kotarsku organizaciju Paško Kozić, Ante Novaković." U ime iste organizacije HSS Paško Kozić, Zvonko Alfirević i Martin Sučić brzojavili su Stjepanu Radiću, između ostaloga: "Hvalimo Boga na spasu Vašega života," a u prigodi otkrića spomen-ploče kralju Tomislavu u Drnišu 6. srpnja predstavnici Hrvatskoga sokola iz srednje Dalmacije brzojavili su Radiću: "Pri otkriću spomen-ploče prvom hrvatskom kralju Tomislavu, hrvatski sokolovi Drniša, Splita, Kaštela i Šibenika šalju Ti bratski pozdrav želeći Ti što skorije potpuno ozdravljenje da uzmogneš ponovno uzeti kormilo u Tvoje čvrste ruke i povedeš nas konačnom cilju. Zdravo!"

    Za poginule zastupnike održane su početkom srpnja svečane zadušnice pred oko 5.000 drniških općinara. Zastupane su bile sve mjesne vlasti i korporacije, "Hrvatski soko", "Jugosoko", "Orao", industrijska društva itd. Počasnu stražu uz katafalak čuvali su pripadnici "Hrvatskog sokola". Pred crkvom je svirala posmrtne koračnice glazba "Jugosokola". Poslije zadušnica u crkvi održana je komemorativna sjednica u kinu "Biograd n/m". Piginule zastupnike komemorirali su: Mate Goreta, načelnik Nine Adžija, sudac dr. Šime Ljubić, odvjetnik dr. Ante Milić Štrkalj i Roko Šarić. Zbog atentata istupili su iz Radikalne stranke: dr. Niko Grubišić, dr. Filip Marušić, Ante Škovrlj, Milovan Opara i neki drugi.

    Prominski radikali osudili su atentat 15. srpnja ali s rezervom: "Ne priznajemo u ovoj zemlji nego jedno narodno jedinstvo i jedinstvenu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, za koja jedinstva ni života nećemo žaliti, da ih očuvamo netaknuta... Odlučno ustajemo protiv ikakve revizije Vidovdanskog ustava, koju propagiraju gg. Pribićević i Radić." Izjavu su potpisali u ime mjesnog odbora stranke: Bogoslav Čorić, predsjednik, Simo Bilušić, blagajnik i Simo Simić, tajnik.

    Od zadobivenih rana u Narodnoj skupštini 8. kolovoza 1928. umro je u Zagrebu Stjepan Radić. U toj prigodi drniška je općina izdala oglas: "Stiže nam iz Zagreba tužna vijest, da je preminuo predsjednik HSS i predsjednik SDK. Umro je najveći Hrvat, veliki Slaven Stjepan Radić. Preminuo je vođa Hrvata, vođa svih čestitih Jugoslavena: Srba, Hrvata i Slovenaca. Preminuo je u času kad ga je naš narod, Hrvatska, naša država najviše trebala.

    Braćo, žalosna ova vijest potresla je srca svih Hrvata, zaprepastila je svakog koji želi svom narodu , svojoj državi dobro, jer je nestalo onoga kormilara, koji je jedini bio sposoban, da zalutali brod privede u luku spasa.

    Plačimo mi Hrvati, jer smo izgubili najboljeg sina domovine naše, plače s nama i slavenska majka, jer je nestalo stvaraoca velike ideje slavenske, plače za njime čovječanstvo, jer je u našem Vođi izgubilo najvećeg pobornika čovječjih prava i miroljubivosti.

    Braćo, smrt našeg velikog Vođe, koji je žrtva velike ljubavi za svoj narod, za svoju milu Hrvatsku, za cjelokupnu našu državu, nek nas nađe spremne, nek nas nađe ujedinjene, čvrste da dademo i naše živote, kao što je on dao, za dobro, za spas svoga naroda.

    A sada poklonimo se pred mrtvim tijelima našeg Velikana, našeg velikog Vođe Stjepana Radića i pomolimo se za njegovu sveslavensku plemenitu dušu, neka nas dalje vodi danima bolje budućnosti.

    Neka je vječna slava velikom Hrvatu Stjepanu Radiću!

    Pozivlje se sve građanstvo da bi bez razlike, sa vanjskim znakom crnine dalo izražaja svojoj boli i da bi uzdržalo mir i spokoj, kako to traži veličina našeg velikog mučenika. Načelnik Adžija."

    Na Radićevu svečanom sprovodu u Zagrebu, 12. kolovoza, sudjelovao je iz Drniške krajine načelnik Adžija i oko 60 seljaka. Deset dana poslije toga, 22. kolovoza održana je komemoracija pokojnog Radića u Drnišu, što ga je vijećnicima održao Adžija je istakao Radićevu smrt kao žrtvu "za jednakost, pravo i slobodu hrvatskog naroda". Hrvate je ujedinio u "jaku falangu", a i sve dobronamjerne Srbe i Slovence kojima je stalo "do bratske jednakosti". Nakon govora donesena je rezolucija:

    "Naš, zagorske Dalmacije narod krvavim slovima bilježi dan 20. lipnja 1928. kad u beogradskoj skupštini, revolverskim hitcem gađa se u srce Hrvatske, ubija najplemenitije borce bratske sloge Pavla Radića i –uru Basaričeka, a teško ranjava vođu Hrvata neumornog borca za pravo i slobodu, čovječnost i jednakost Stjepana Radića.

    Još krvavijim bilježi dan 8/8 t.g., kad je usljed rane dobivene, preselio se u vječnost Vođa, učitelj hrvatskog naroda Stjepan Radić. Pred ovakvim zločinom satvren i preneražen narod ove zagorske krajine osuđuje zločin i njegove moralne začetnike."

    S komemorativne sjednice općinskog vijeća poslan je i brzojav predsjedništvu HSS u Zagreb:

    "Na odar velikog učitelja, neumrlog Vođe svih Hrvata, slomljena srca, polažemo posljednji izraz velike ljubavi, poštovanja i vječne zahvalnosti. Njegov život svijetao nam primjer predanosti i ljubavi za svoj narod. Neka je vječna slava Stjepanu Radiću! Načelnik."

    Na komemoraciji su sudjelovali predstavnici svih drniških ustanova i svih stranaka osim predstavnika Radikalne stranke. Dopis, kojim se odbija sudjelovanje, potpisala su dva radikala Hrvata: Joso Nakić pok. Marka kao predsjednik i Tonći /Ante/ Viličić kao tajnik mjesne organizacije.

    Dan prije Radićeve smrti, 7. kolovoza 1928. Joca Jovanović izjavljuje u Narodnoj skupštini: "Za 20. juna nije kriva ni Srbija ni srpski narod. Ni Srbija ni srpski narod nisu radikalna i demokratska stranka... Hrvati imaju da dobiju za sve ono što im je učinjeno zadovoljenje. Rezolucije koje su donesene u Zagrebu u svemu pokazuju da se Hrvatima reparacije i zadovoljenja mogu dati. »ime? Revizijom Ustava. Nikoga u ovoj Skupštini nema protiv toga, tko bi bio protiv revizije Ustava, jer je Vidovdanski ustav bio u stvari stvoren u borbi protiv Hrvata. Reviziju Ustava treba izvesti tako da nova revizija Ustava ne bude opet povod za nove borbe." Svetozar Pribićević, koji je sudjelovao u donošenju toga Ustava i provodio ga u djelo, nakon krvavih demonstracija u prosincu 1928. izjavljuje: "Ja sam prije rata uvjeravao i Hrvate i Srbe u Hrvatskoj, da je u Beogradu režim idealne slobode, a sada se stidim i pred jednim i pred drugima što se u ovih 10 godina pokazalo da je doista Beograd jedna tamna točka u Evropi i da tu caruje samo režim reakcije i nasilja."

     

     

    2. Općinski komesari i načelnici

    Za talijanske okupacije u drniškoj su se općini izmijenila četiri komesara: Antonio Grubissich do 28. svibnja 1919. Leopold Bakosc do 27. lipnja 1920., Umberto Caputo, poručnik tal. vojske, do 19. veljače 1921. i Storich do 3. travnja 1921. Za komesara Bakosca buknuo je požar u općinskoj zgradi. U toj prigodi Bokosc je izgubio dva ključa općinske blagajne tako da je kasu morao otvoriti kovač "u prisutnosti" blagajnika Ante Novakovića i tehnika Ivana Ante Viličića. Općinski novac i vrijednosne papire pohranili su u kasu "Javne dobrotvornosti", a za potrebe "Javne dobrotvornosti" predana je kasa "Opskrbnog odbora u Drnišu". Istoga dana, 31. VII. privremeni blagajnik I. A. Viličić predao je blagajnu i blag. ured blagajniku A. Novakoviću koji je prije toga bio na liječenju. Imovinsko stanje općine toga dana glasilo je: 1. novčano stanje: prihod 120.031:94 Kr, rashod 116.589:73 Kr, pretičak 3.442:21 Kr, 2. vjeresije: 393.155:76 Kr, 3. dugovi: 198.685:40 Kr.

    L. Bekosc je po odluci Namjesništva u Zadru od 22. lipnja 1920. bio premješten za civilnoga komesara u Korčuli. Njegovim je zamjenikom bio imenovan poručnik U. Caputo koji je do tada bio Bakoscevim pomoćnikom. Pri primopredaji zapisničarom je bio Milovan Opara. Imovinsko stanje općine glasilo je: 1. novčano stanje: blagajnički prihod Kr 285.199:03, rashod Kr 246.203:96, pretičak 38.995:07 Kr, 2. dugovi: Kr 808.676:77.

    Nakon odlaska Talijana drniškom je općinom upravljao Mate Kulušić kao komesar ili kao općinski upravitelj, kako se službeno zvao. Pokrajinska vlada za Dalmaciju odlukom od 23. svibnja 1921. imenovala je za općinske odbornike: Miovića Dušana, Nakić Vjekoslava /u aktu od 1. VI. 1921. mjesto Vjekoslav stoji Pavao Nakić/, Ivana Romu Ljubića, Josipa Grubišića, Ranka Beadera, Filipa Jurića, Josu Skelina, Pavla Kolara, Jakova Grbešu i Matu Mikulića, tajnik općine bio je Josip Regner.

    Mjesto Kulušića općinskim je komesarom bio imenovan Vjekoslav Nakić. Primopredaja opć. ureda izvršena je 4. ožujka 1922. u nazočnosti Milovana Opare, voditelja opć. blagajne kao zapisničara. Imovinsko stanje općine bilo je tada: 1. novčano stanje: ukupni prihod Kr 325.677:29, ukupni rashod Kr 315.855:18, pretičak Kr 9.832:11, 2. vjeresije: Kr 1.029.058:75, 3. dugovi: Kr 1.657.139:18.

    Komesar Nakić, za kojega kaže "Hrvatski samobran" da je kao "čovjek dobar, miran i pošten" morao odstupiti nakon dva mjeseca. Općinski je ured predao Ivanu Romi Ljubiću kao novom komesaru, pred voditeljem opć. blagajne Oparom kao zapisničarom. U tom momentu imovinsko stanje općine glasilo je: 1. ukupni prihod Kr 553.885:65, ukupni rashod Kr 511.869:78, pretičak Kr 42.015:87, 2. dugovi: Kr 1.657.139:18.

    Dušan Miović kao općinski odbornik predložio je g. 1923. za komesarijata Ljubićeva da se drniška općina razdijeli na četiri manje općine: Drniš, Miljevce, Ružići i Unešić. U njoj su se tada nalazila sela: Badanj, Baljke, Biočić, Bogetić, Brištane, Cera, »avoglave, Drinovci, Gradac, Kadina Glavica, Kalik, Kanjane, Kaočine, Karalić, Kljake, Ključ, Koprno, Kričke, Lišnjak, Ljubostinje, Miočić, Mirlović Polje, Mirlović Zagora, Moseć, Nevest, Ostrogašica, Otavice, Pakovo Selo, Parčić, Planjane, Podumci, Pokrovnik, Radonić, Ružić, Sedramić, Sitno, Siverić, Širitovci, Štikovo, Tepljuh, Tribounje, Umljanović, Unešić, Varoš, Velušić, Vinovo, Žitnić. Imala je 659.13 km2, 5.289 kuća, 24.445 žitelja, od čega 12.951 muških, 11.494 ženskih. Katoličkoj Crkvi pripadalo je 17.402, a Pravoslavnoj 6.540.

    Miovićev je prijedlog opć. komesarijat usvojio i poslao nadležnim vlastima na odobrenje. Prema tome prijedlogu općini sa sjedištem u Drnišu pripao bi Drniš i sela: Velušić, Siverić, Tepljuh, Miočić, Biočić, Štikovo, Kričke, Kanjane i Parčić tako da bi u njoj bio pretežni dio Srba. Miljevačkoj općini sa sjedištem u Miljevcima pripalo bi, osim miljevačkih sela, još i Tribounje koje je od Drniša udaljeno 2-3 km. Od preostalih sela jedna bi pripala općini sa sjedištem u Ružiću, druga općini sa sjedištem na Unešiću. Da se prijedlogu dade zakonski karakter u općinski odbor bilo je primljeno još 8 odbornika. Glasanje je bilo 22. XII. 1923. kao 9. točka dnevnoga reda. Za Miovićev prijedlog glasala su četiri odbornika, protiv njega tri, a protiv načina razdioba četiri odbornika.

    Protiv diobe žalio se županijskoj oblasti Nine Adžija 28. XII. 1923. i tražio da se zaključak opć. komesarijata poništi, jer bi dioba općine bila propast za Drnišku krajinu. Drniš ne bi imao prihoda za razvoj: opala bi trgovina, industrija bi se razdijelila među općine. Drniš bi izgubio najbliže selo - Trbounje, gdje se nalaze rudnici boksita. U političkom pogledu nastao bi jaz između pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata. Tri druge općine jedva bi mogle životariti zbog siromaštva stanovnika, jer bi obuhvatale više-manje pasivna sela. Protiv diobe bili su hrvatski i srpski seljaci i zaključak opć. komesarijata je bio poništen.

    Do Rome Ljubića općina je imala svega devet /9/ činovnika. S njegovim dolaskom povećao se na 24: R. Ljubić, komesar, Josip Regner, tajnik, Ante Novaković, blagajnik, Ivan Ante Viličić, tehnik, Josip Krelja, upravitelj pisarne, Ante Škovrlj, šumar, Vlado Jušić, kancelist, Milovan Opara, drugi kancelist, Melhior Kolumbo, oficijal, Petar Škarica, nadcestar, Ivan Zenić, pisar, Nikola Dereta, pisar, Dušan Cvijetić, pisar, M. Kalik, pisarica, J. »upić, pisar, J. Jović, nadredar, J. Reljić, redar, Injica, redar, Marko Jerković, rubač, dr. Nikola Grubišić, opć. liječnik, Joso Širinić, nadglednik vodovoda, J. Hrstić, pometač, R. Perčin, pometač i M. Andrić, užigač.

    I. R. Ljubić je odstupio 16. kolovoza 1924. a mjesto njega je nastupio Petar Bonetti kao vladin povjerenik i komesar. Dužnost je preuzeo u nazočnosti Dušana Miovića, prvog odbornika bivšeg opć. odbora i M. Opare, opć. blagajnika kao zapisičara. Imovinsko stanje općine bilo je: 1. sveukupni prihodi Din 624.770:20, rashodi Din 624.763:13, pretičak Din 7:79, 2. vjeresija: skupa Din 2070.142:40, 3. dugovi Din 2.021.096:98. Bonetti je odstupio na osnovi odluke velikog župana u Splitu 4. XII. 1924. Kao komesar naslijedio ga je Petar Monti. Pri primopredaji bio je prisutan dr. Dragutin Lederer, sreski poglavar i M. Opara, opć. blagajnik kao zapisničar. Općinska imovina u tom času iznosila je: 1. skupni prihodi Din 929.791:41, skupni rashodi Din 929.213:47, a pretičak 577:94 dinara, 2. dugovi: Din 2.010.394:25.

    Ni P. Monti nije dugo ostao u Drnišu kao opć. komesar. Odlukom velikog župana u Splitu on je 28. srpnja 1925. predao opć. ured Stevi Ostojiću u nazočnosti opć. blagajnika Melka Kolomba kao zapisničara. Opć. imovina u tom času bila je: 1. skupni prihodi Din 673.439:69, skupni rashodi Din 673.329:19, pretičak Din 110:50, 2. vjeresije: Din 1.473.553:70, 3. dugovi Din 2.171.368:31.

    Na diobi drniške općine radilo se i g. 1925. kako se razabira iz pismenih predstavki N. Adžije, njegovih dopisa u "Hrvatskoj slozi" i "Novom dobu". Adžija je 27. travnja 1925. uputio predstavku protiv diobe ministru Ljubi Jovanoviću i Ljubi Davidoviću, narodnim poslanicima Pavlu Radiću i dr. B.G. Anđelinoviću, zatim 29. srpnja iste godine Parlamentarnom klubu HSS i ministru dr. Mati Drinkoviću. Predstavku je u istom smislu uputio i drniški dekan fra Ivan Tomasović narodnom zastupniku, čije se ime u konceptu ne spominje, u "Hrvatskoj slozi" anonimni dopisnik govori o nezavidnom položaju drniške općine, koju su komesari doveli do ruba propasti, opteretivši je ogromnim dugovima. I mjesto da narodu polože račun o svom upravljanju, oni rade kako bi je raščetverili, iako planirane općine nemaju uvjeta za samostalan život. U tri od njih ne bi bilo nijedne pučke škole. U travnju iste godine delegacija od 20 lica pismeno se i usmeno potužila velikom županu u Splitu na insistiranju podjele i izrazila želju da nadležne vlasti, mjesto podjele, ekonomski i kulturno razviju Drnišku krajinu, pa ako općinari u takvu stanju jednom zažele da se općina razdijeli, to će se lako učiniti.

    Izborni zakon za dalmatinske općine objavljen je 18. ožujka 1922. ali se u drniškoj općini nije proveo sve do g. 1926. U veljači g. 1926. komesar Ostojić pozvao je predstavnike HSS i NRS / Narodne radikalne stranke/ da zajednički stvore općinski odbor kojemu bi on bio na čelu. Radikali su bili za to da on upravlja općinom do opć. izbora bez odbora. M. Goreta u ime HSS tražio je da se njemu povjeri uprava općine. U svezi s izborima općinskog odbora razvila se dosta žučljiva polemika između Gorete i predsjednika kotarske organizacije HSS Roka Šarića. Posljedica je toga bila, kako se čini, da je Šarić napustio Radića i pristupio grupi dr. Buića.

    Kao predsjednik HSS Šarić je 7. ožujka 1926. brzojavno protestirao kod Ministarstva unutrašnjih poslova i zastupničkog kluba HSS "zbog daljnjeg podržavanja nametnutih, štetnih, rasipnih i partizanskih komesara i komesarčića u Općinama, te protiv zavlačenja općinskih izbora," što je, prema njegovu mišljenju, u protuslovlju "svih načela samouprava i općinskih autonomija, a nada sve narodnog sporazuma". U ime osiromašenog i u očaj dovedenog naroda Šarić traži "da se općinska uprava bezodvlačno preda ljudima narodnog povjerenja i dobre volje za liječenje općezaraženog stanja" u prostranoj drniškoj općini, smatrajući nadležne političke vlasti odgovornim "za milijunske i milijunske štete i zloupotrebe njegove imovine".

    I zaista, Ostojić je na temelju odluke splitskog velikog župana i sreskog poglavara u Kninu 1. travnja 1926. predao općinu Mati Goreti u nazočnosti Nike Samardžije pok. Nike, Nike Mazalina pok. Jage, članova izvršnog odbora, i M. Kolomba, opć. oficijala kao zapisničara. U tome momentu imovinsko stanje općine glasilo je: 1. ukupni prihodi Din 369.615:42, rashodi Din 367.536:96, pretičak Din 2.078:46, 2. vjeresije Din 847.290:53, 3. dugovi Din 2.531.102:90. No Goretin komesarijat nije bio duga vijeka. Na osnovi odluke vel. župana splitske oblasti Goreta je predao općinu Krsti Bibiću u nazočnosti Nikole Samardžića i M.Kolomba, oficijala, kao zapisničara. Općinska imovina stajala je ovako: 1. prihodi Din 442.839:57, rashodi Din 442.492:07, pretičak Din 367:50, 2. dugovi Din 2.545.766:87.

    Nakon raspisa izbora za 16. svibnja 1926. razvila se u ožujku i travnju jaka politička aktivnost. Goreta je obilazio po selima i pozivao seljake na slogu protiv kaputaša. Kao kandidat za načelnika obećavao je promjenu seoskih glavara, poljara i lugara. U njegov prilog po selima su agitirali radićevci Malčić i Rabić. Osim Gorete za načelnika se kandidirao Marko Nakić, nosilac liste HFSS. Za svoje programe agitirali su radikali, pribićevićevci i pučkaši. Za Nakića agitirali su Mato Jatagić i Stjepan Uroić. Pristaše HPS održali su 25. ožujka 1926. stranački sastanak u Drnišu. Glavni govornik bio je prof. Ivo Juras. Raspravljalo se o političkim, gospodarskim i kulturnim pitanjima. Na kraju bio je izabran odbor mjesne organizacije: dr. Ivo Buić /predsjednik/, Nine Kosor /potpredsjednik/, fra Ivan Tomasović /tajnik/, Ivan Ramljak /blagajnik/, Joko Živković, Ante Novak, Ive Leontić, Ivan Labor, Mirko Topić, Niko Malada i Mirko Popović /odbornici/. Poslije toga priređeni su stranački sastanci po nekim selima. Za nosioca liste izglasan je fra I. Tomasović.

    Općinski su izbori održali 16. svibnja 1926. s rezultatima: HSS 2.787, HPS 282, federalisti 121, radikali 771, pribićevićevci 149, davidovićevci 118. U općinskom vijeću HSS dobila je 25 mjesta, HPS 2, radikali 7, ostali po jedno mjesto. U prominskoj općini: Blok/ radikali, pribićevićevci i radikali disidenti / 839 glasova, HSS i HPS 652. U općinkom vijeću Blok je dobio 15, a HSS i HPS 10 mjesta.

    Na izborima izabrana uprava preuzela je općinsku uprau 27. svibnja1926: Mate Goreta /načelnik/, Ante Novaković, Paško Kozić, Paško Menđušić, Filip Višić, Martin Sučić i Nine Mazalin /prisjednici/, Niko Samardžija pok. Nine, Frane Ramljak pok Mate, Josip Matić pok. Petra, Mate Aužina Mijan, Ivan Prnjak pok. Ante, Nikola Cigić Jurin, Frane Samac pok. Paške, Ante »avka pok. Mate, Ivan Vidović pok. Mate, Mate Babić -Tomić Antin, Stipan Škoprc pok. Marka, Joso Bilać pok. Luke, Filip Gotovac Matin, Mate Skelin pok. Marka, Mile Živković Ivanov, Joso Kedžo Lukin, Ante Mešin pok. Paške, Mate Slipčević pok Marka, Jovo Bešević pok. Todora, Ilija Galić pok. Jove, Ranko Beader pok. Steve, Toma Rašković pok. Marka, Marko Kolar pok. Tome, Todor Mrđen pok. Jakova, dr. Ivo Miović, Joso Skelin pok. Nikole, Marko Nakić pok. Mile, fra Ivan Tomasović, Joko Živković pok. Grge, o. Simeon Petričević. Pri predaji opć. ureda sudjelovao je kao zapisničar M. Kolombo, opć. oficijal. Oćinska imovina je tada iznosila: 1. novčano stanje skupni prihod Din 545.496:10, rashod Din 544.959:92, pretičak Din 536:18, 2. vjeresije Din 832.541:34, 3. dugovi Din 2,568.113:77.

    S upravom drniške općine nisu bili zadovoljni radikali i demokrati. Dopisnik radikalske "Države" 15. lipnja 1926. jadikuje da su Srbi u drniškoj općini zapostavljeni. "Naši od nas oprali ruke, a radićevci imajući sada i općinu u rukama tlače i gnjave nas." Na prvoj sjednici opć. vijeća, održanoj u srpnju g. 1926. radikalni vijećnici traže da se na Poljani ispod Općine podigne spomenik kralju Petru Karađorđeviću, koji bi izradio kipar Ivan Meštrović. Protiv prijedloga su ustali federalisti i pučkaši. Vijećnik T. Mrđen zahtijevao je da se u općinskoj vijećnici postavi slika kralja Aleksandra, koje prije toga nije tu bilo.

    Odlukom velikog župana splitske oblasti od 20. kolovoza 1927. bilo je raspušteno općinsko vijeće u Drnišu, a opć. ured predan komesaru Anti Nikoliću. Prema zapisniku primopredaja je izvršena 24. kolovoza iste godine u nazočnosti Mate Gorete /načelnika/, A. Novakovića, P. Kozića, M. Sučića i N. Mazalina /opć. prisjednika/, Ante Nikolića /komesara/, Ivana Kustića /seoskog poglavara/ i M. Opare opć. blagajnika kao zapisničara. Općinska imovina u tom času iznosila je: 1. prihod Din 777.703:90, rashod Din 777.648:29, pretičak 55:61, 2. dugovi Din 2, 703.445:68. Prema radik. "Državi" opć. uprava je bila raspuštena "radi krupnih stvari i zloupotreba". Iako sastavljena od seljaka, imala je prema seljacima manje razumijevanja nego "pokvarena gospoda". Prema pisanju "Narodnog vala", srušili su je radikali i pučkaši, a najviše zato što je opć. uprava "bila sastavljena od samih seljaka". Komesar Nikolić odmah je "smijenio sve lugare i glavare, sve žandare i čuaše te i brzojavno ovdašnjega šumara" /Zvonka Alfirevića/.

    U drugoj polovici kolovoza iste godine raspuštena je bila i općinska uprava u Promini.

    Novi općinski izbori održani su 6. studenoga 1927. Na izbore je izišlo šest stranaka. Radićevci su bili nesložni. Dobili su usve 1.997 glasova, radikali 1.341, HPS /na dvije liste/ 849, demokrati 185, federalisti 173 glasa. Od 37 vijećnika radićevci su dobili 18 /prije 25/, radikali 12 /prije 7/, HPS 4, demokrati 2 i federalisti 1 vijećnika. U Promini radićevci i pučkaši /zajedno/ 13 vijećnika, a radikali i demokrati /zajedno/ 12 vijećnika. Poslije izbora sastavljena je nova opć. uprava u Drnišu i u Promini. Za drniškog načelnika ponovno je bio izabran Mate Goreta, a za opć. vijećnike, između ostalih: A. Novaković Ivanov /Drniš/, P. Kozić pok. Jure /Drinovci/, F. Višić pok. Frane /Koprno/ i M. Sučić pok. Martina /Otavice/. Veliki župan poništio je 25. studenoga 1927. njihov izbor s obrazloženjem da nisu pravodobno "podnijeli na pretres Novčanom odboru i Općinskom viću konačni račun za god. 1926.". Protiv poništenja oni su se žalili Ministarstvu unutrašnjih poslova /Beograd/ i Upravnom sudu u Dubrovniku, ali bez koristi. Radićevci su se zadužili s demokratima i u opć. upravu primili suca dr. Š. Ljubića. Za načelnika je bio izabran Nine Z. Adžija. Primopredaja opć. ureda izvršena je 7. prosinca 1927. u nazočnosti komesara A. Nikolića, novog načelnika N. Adžije opć. prisjednika: Mile Živkovića, Šime Ljubića, Mije Vukačića, Grge Štrkalja, Jose Bilača i Ante Mešina, sr. poglavara I. Kustića, opć. blagajnika M. Opare kao zapisničara. Općinska blagajna je iznosila: 1. prihodi Din 1.174.217:24, rashodi 1.172.964:84, pretičak Din 1.252:0, 2. vjeresije Din 1.270.304:89, 3. dugovi Din 3.049.243:60. Općinsko vijeće sačinjavali su vijećnici: Joso Nakić pok. Marka, Krste Bibić pok. Sime, Tome Rašković pok. Marka, pop Mirko Sinobad, Ranko Beader pok. Steve, Ljubo Perišić pok. Ljubomira, dr. Ivo Miović, dr. Filip Marušić, Lazo »uba pok. Nikole, Filip Jurić pok. Mate, Marko Kolar pok Tome, Jovo Čosić pok. Nikole, Roko Šarić pok. Petra, Josip Jerković pok. Jakova, fra Ivan Tomasović /nakon njegova premještaja u Vrgorac Mile Skelin pok. Nikole/, Ivan Ramljak pok. Mate, fra Žarko Carev, Joko Živković pok. Grge, Mate Šimac pok. Ivana, Ivan Prnjak pok. Ante, Frane Samac pok. Paške, Ivan Vidović pok. Mate, Mate Babić-Tomić Antin, Ivan Jakelić Jagin, Filip Gotovac Matin, Ante Vlajić pok. Šimuna, Joso Kedžo Lukin, Ante »avka pok. Mate, Božo Barišić Ivanov, Ivan Slugan pok. Lovre, Mile Skelin pok. Nikole. Radikalska "Država" smatrala je tako izabranu upravu nesposobnom "počevši od načelnika pa do posljednjeg odbornika".

    U Promini je do opć. izbora 1926. općinom upravljao Marko Škovrlj kao komesar. Od izbora kao opć. načelnik. Kad je u drugoj polovici kolovoza g. 1927. raspušteno opć. vijeće zbog nepravilna rukovanja opć. imovinom, opć. komesarom bio je imenovan Vicko Arambašić. (? op.red.) Na izborima 6. studenoga 1927. Škovrlj je dobio 12. vijećnika, opozicija 13. Načelnikom je postao Ivan Čorić. Pristaše M. Škovrlja htjeli su pošto-poto oboriti novu opć. upravu i povratiti Škovrlja na opć. stolicu. Da to postignu, napustili su opć. vijećnicu, na što je načelnik poništio njihove mandate i u opć. vijeće pozvao njhove zamjenike. Protiv Škovrlja pokrenuo je postupak zbog nepravilnog rukovanja opć. novca. Poglavar Kustić je tražio da se "uprava ponovno konstituiše" s namjerom da načelnikom postane pristaša radikalne stranke, i poništo je izbor opć. uprave 18. svibnja 1928. što je veliki župan potvrdio 15. lipnja 1928. Opć. se uprava s time nije složila. Načelnik Čorić je zapečatio ulaz u opć. zgradu kad su vijećnici 4. srpnja na poglavarov poziv imali birati novu upravu. Poglavar je silom otvorio Općinu i pod predsjedanjem najstarijega vijećnika Sime Simića za načelnika je bio izabran Krste Čorić, a za prisjednike: Josip Škovrlj pok. Marka, fra Ivan Bronić, Simo Bilušić Dujić, Stipan Šojić, Ivan Šarić i Paško Bagić, Marko Škovrlj zbog bolesti nije došao u vijeće. Nisu došli ni radićevski vijećnici, zbog čega im je poništen mandat i za tri godine nisu mogli biti birani u vijeće. Uz to morali su platiti globu od 500 dinara.

     

    3. Ekonomske prilike

    Nije prošlo ni mjesec i pol dana od odlaska Talijana u narodu je Drniške krajine zavladala potištenost. Novac mu je bio oduzet "u zamjenu", predujam mu nije bio dovoljan ni za sol. Svoje proizvode nije mogao unovčiti. Cijene su iz dana u dan rasle. Na tržištu nije ni bilo dovoljno hrane. Zalihe su se već bile iscrple. Zbog pomanjkanja veza sa Slavonijom i Srijemom hrana nije mogla stizati.

    U lipnju i srpnju g. 1922. za šest nedjelja nije bilo kiše u Zagori. Suša je uništila bijela žita i travu. Kukuruz i vinogradi jedva životarili. Mnogi su u strahu pred glađu selili u Slavoniju da nađu zarade. Na početku kolovoza iste godine N. Z. apelirao je na mjerodavne vlasti da spase narod od gladi. Od 10.000 ha koliko je zasijano žitaricama, jedva da bude 240 vagona bijelog žita i oko 120 vagona kukuruza. Za prehranu drniških općinara trebalo bi još oko 500 vagona hrane, a za prehranu blaga 10-15 vagona, ili 20.000.000 dinara.

    Općina i opć. štedionica u Drnišu digle su u države zajam, ali zajam zbog birokratizma do sredine prosinca 1922. nije bio uručen. Narod je morao gladovati. Uz glad pretrpio je nekako u to vrijeme i veliku štetu od nevremena: više stotina krupnoga i sitnoga blaga stradalo i osmero čeljadi poginulo. U nekim selima, kao u Štikovu, pojavile se ospice i tifus. Glad je naročito pogodio trogirsku i mućku Zagoru.

    U siječnju g. 1923. seljaci su dolazili u Drniš i obijali pragove Općine, zadruga, trgovaca i privatnika tražeći pomoć u novcu i hrani, ali pomoći nisu nalazili. Sva su im vrata bila zatvorena. Žito bilo skupo, a seljaci i varošani bez novca. Kvarta kukuruza prodavala se po 140-160 dinara, a kvarta pšenice po 180-200 dinara. Da dođu do novca, ljudi su prodavali ispod cijene blago. Prodavali su ga jer ga nisu imali čime hraniti. Pojavila se i "čudna bolest" koja je nemilosrdno kosila ljudske živote. Pojedine su kuće za nekoliko dana potpuno opustjele.

    U veljači g. 1923. deputacija Zadružnog saveza u Splitu zatražila je hitnu pomoć u hrani za pučanstvo općine: Drniš, Lećevica, Muć i Pag, i zamolila da se hrana dijeli besplatno jer su ljudi ostali bez novaca. U istom mjesecu javio se za riječ dr. F. Marušić: "Glad je tu, ona kosi kao kuga, jutro je jedan jadnik javio smrt djeteta od gladi. O ovom problemu ne smije se više pisati, jer hrana mora da stigne prije u Zagoru nego li se izvješća napišu, inače biti će kasno." Hipotekarna je banka, po želji vlade, odobrila kao prvi obrok za prehranu pučanstva po 300.000 dinara općinama: Vrlika, Knin, Drniš, Kistanje, Benkovac i Obrovac a 200.000 dinara općini Promina. Hrana je stigla u drugoj polovici ožujka, ali ne u dovoljnim količinama. Kukuruz koji se skupo prodavao bio je i pokvaren. Glad je trajao i u drugoj polovici g. 1923. jer je suša uništila usjeve. Ljudi su bili prisiljeni da prodaju blago koje im je bilo potrebno za obradbu zemlje. Zbog pomanjkanja stočne hrane nisu ga imali čime izimiti.

    G. 1922. i 1923. u Promini je uz župni ured postojala "seoska blagajna" koja se preko Zadružnog saveza u Splitu brinula za nabavku hrane i prehranu Prominjana. 28. kolovoza 1924. u Drnišu je osnovana "Hrvatska seljačka zadruga" za "nabavu i unovčenje domaćih proizvoda", a svrha joj je bila "da promiče štednju među svojim zadrugarima, te da poboljša njihovo prosvjetno i gospodarstveno stanje". Prvi su joj članovi bili: Mate Goreta, Tomo Pelicarić, Ante Bilić, Josip Meštrović pok. Ivana, Martin Sučić pok. Martina, Paško Kozić, Nikola Jerković, Jakov Vukušić i Nikola Cigić.

    Za razliku od g. 1922. i 1923. godina je 1924. bila povoljnija. Žetva je bila "veoma dobra". Bijela su se žita dobro isplaćivala, samo je u njemu bilo na nekim područjima dosta ljulja i crnoga graška. Dobro je rodilo i voće, osobito bajami i trešnje. No zbog bolesti na blagu, dosta je sitne stoke pokrepalo. U srpnju su usljed velike žege u Zagori presušili bunari pa je ljudima zadavala brigu opskrba vodom. Sve što se kupovalo bilo je skupo. U Drnišu je kruh bio skuplji 40-100 para po kilogramu nego u Šibeniku ili Splitu.

    G. 1925. nekoliko puta vladalo je veliko nevrijeme nad Drniškom krajinom i počinilo velike štete na bajamima i usjevima. Ledovi i kiše naškodili su bajamima i prouzrokovali štetu od 2-3 milijuna dinara. 16. svibnja suhi grad otukao je vinograde i izlomio usjeve. 24. srpnja krupa je otukla: Radonić, Velušić, Otavice, Gradac, Parčić, Brištane, Karalić. U nekim selima usjevi su stradali oko 20%, a u nekima oko 80%. Šteta se cijenila na 2.000.000 dinara. 25. kolovoza orkanski vjetar lomio je grane, čupao stabla, a krupa velika kao orasi izrazbijala stakla, ogolila šume, otukla vinograde, izlomila kukuruze, izranila ljude i stoku koji su se našli na otvorenu. U ljetu iste godine vladala je na svinjama svinjska kuga, a na ovcama ospice. U nekim selima vukovi su poklali mnogo blaga. U listopadu Općinska je štedionica utjeravala dug za kukuruz koji je općina dijelila narodu prošlih godina, ne pazeći ima li narod čime dug isplaćivati. U studenome izlila se velika kiša, na mjestima oderala zemlju i provalila u kuće.   

    U srpnju 1925. osnovana je u Drnišu "Kreditna zadruga" sa ciljem "da uzgaja i razvija štedljivost" i "da unapređuje radinost i privredu svojih članova". Prvu upravu sačinjavali su: Pave Nakić, predsjednik, Petar Uroda, potpredsjednik, Vjekoslav Nakić, član uprave, a nadzorni odbor: Jere Gaspardi, predsjednik, Niko Mijanović i dr. Ante Milić Štrkalj, članovi.

    G. 1926. u narodu je vladala velika bijeda. Nije imao nikakve zarade. Duhan su mu "jadno" plaćali. Zbog duga i jaka leda ozima su žita bila slaba. Narod se nadao zaradi na čišćenju »ikole, ali zbog pomanjkanja kredita radovi su bili ograničeni. Potkraj srpnja prolom oblaka i krupa uništili su vinograde i usjeve. Vinogradi su u pravom značenju riječi bili smlaćeni, a kukuruz i duhan ostali bez ijednog lista. Najgore su stradala sela: Donje i Gornje Kričke, Žitnić, Ružić i Kadina Glavica. Na ovce navalio metilj tako da ih je pokrepalo oko 2.000. U nekim selima pošast je vladala na svinjama i govedima. "Na stotine ljudi napola golih i bosih, gladnih i bolesnih" tražilo je zarade, ali zarade nigdje. Općinska je štedionica i dalje utjeravala dug na kukuruz".

    Ljetina je i u g. 1927. bila slaba. Najbogatija seljačka obitelj jedva da je našla žita do Božića. Zbog pomanjkanja stočne hrane ljudi su bili prisiljeni da prodaju blago za nisku cijenu. U prosincu iste godine polovica je sela bila bez zrna žita u kući. Na sitnom blagu pojavile se ospice. Zarada je bila slaba ili nikakva. Narod je strahovao pred glađu koju je iskusio g. 1917. U nekim selima /Mirolović, Miljevci, Kričke/ ljude je mučila malarija.

    Drniški načelnik N. Z. Adžija apelirao je 18. ožujka 1928. na "sresko poglavarstvo" u Kninu da pošalje pomoć u hrani za pučanstvo drniške općine. Oko 4.000 ljudi tako su siromašni da sami sebi ne mogu nikako pomoći. Njima treba hranu badava podijeliti. Odmah trebalo bi nabaviti 75 vagona kukuruza. Usljed ospica uginulo je preko polovica ovaca u općini. Zima je uništila usjeve. Općina dijeli mjesečno oko 20.000 dinara pomoći najsiromašnijima. U nekim selima vlada difterija i šarlah. Kukuruz te godine nije klipao. Ljude taru i dugovi. Ima obitelji koje su dužne 20-30 tisuća dinara, a ima ih koje duguju 50-60 tisuća dinara, i to uz kamate od 18-20%. Nerodica i dugovi silili su ljude da sele. Vlasti nisu pokazivale velike brige za zdravlje i živote stanovništva.

    "Narodni list" od 10. svibnja 1928. ovako opisuje stanje drniških općinara: "Hrpa bijede, izgladnjele i gole sirotinje se vidi u ranu zoru, kako, skučeni od gladi, sjede pred opć. dvoranom i čekaju kada će se vrata otvoriti i početi dijeliti milostinja. Broj ovih bijednika prelazi svakog dana preko 500 i reklo bi se, da se dosadašnjom opć. potporom nije ni najmanje snizio, dapače povećao, jer općina i onako prezadužena nema sredstava, kojima bi mogla, barem donekle ovu bijedu predusresti." I nastavlja da je država poslala 3 vagona kukuruza, što bi bilo potrebno za jedno selo, a gladuje 41 selo!

     

     

    4. Rudnici

    Okolica je Drniša poznata po bogatstvu kamenog ugljena i boksita. Rudnik "Monte Promina" radio je i za talijanske okupacije /1919-1921/. Godine 1922. radnici su tražili povišicu plaće. Njihovu se zahtjevu usprotivili braća Wonko. Za Austrije strah i trepet radnika bio je Ante Tofant. Radnici su ga morali mititi vinom, pršutom i janjcima da ih ne otpusti s posla. G. 1912. otpustio je 150 radnika i nadglednika, a g. 1914. poslao je na frontu radnike koji su imali pravo da ostanu u rudniku, a oslobodio je fronte ljude koji nisu bili u radnom odnosu u rudniku.

    Radnici su morali raditi pod teškim uvjetima: neki su morali do rudnika i od rudnika do kuće pješačiti po dva sata, u rudnik se provlačiti kroz uske otvore, disati prašinu i nečist zrak, trpjeti veliku vrućinu i živjeti o suhu kruhu. Morali su strepiti pred nadglednicima. U veljači g. 1922. dr. A. Dulibić zainteresirao je ministra socijalne politike i rudarstva za stanje radnika u Siveriću i Velušiću. Bila je sastavljena komisija koja je imala ispitati: kako su radnici plaćeni i kako se s njima postupa. Nakon toga radnicima je bila neznatno povišena plaća.

    Da zaštite svoja prava, radnici su u svibnju g. 1922. osnovali "Jugoslavenski strukovni savez". Uprava rudnika ga je pokušala razbiti preko nekih radnika. Pravoslavni paroh Milan Stojisavljević pozvao je pravoslavne radnike da ne stupaju s katolicima u tu organizaciju, jer je navodno klerikalna organizacija, a oni "moraju čuvati srpstvo". I učitelj Dako »enić pokušao je to isto, ali radnici nisu poslušali ni Stajisavljevića ni »enića. Oko polovice kolovoza g. 1922. radnici su i u Velušiću i u Siveriću stupili u štrajk zbog niskih nadnica. Vlasti su, štiteći interese kapitalista, zatvorile petoricu radnika. Organizatore štrajka uprava je rudnika proglasila komunistima, a kao podstrekače drniškog dekana fra I.Tomasovića i liječnika dr. F. Marušića. Potkraj kolovoza s radnicima se sastao zastupnik dr. A. Dulibić, savjetovao im da se dobro organiziraju i da se vladaju razborito. Radničke su nadnice bile tako povišene za 25% i prihvćeni drugi njihovi zahtjevi.

    G. 1923. u Siveriću i Velušiću bilo je zaposleno 600 radnika. Najbolja radnička nadnica iznosila je 35 dinara. U kolovozu iste godine"Pobeda" je napala direktora ugljenokopa R.Kramera da progoni i otpušta činovnike naše narodnosti. Naprotiv "Novo doba" ga brani da je za tal. okupacije "odlično" postupio s našim domorocima i da je "preko potrebe" primao mlade radnike na posao.

    Općina je 29. travnja 1924. sklopila s "Monte Prominom" ugovor prema kojemu će ona ustupiti općini 30 kw struje, a općina se odreći za 30 godina svih prireza u korist poduzeća, struju će plaćati po 3 pare u zlatu i poduzeću osigurati vodu za pogon elektrane na Roškom slapu. Pri pretresanju pogodbe polovica je opć. odbornika bila "za", a polovica protiv pogodbe. Prema pogodbi od 1917. g. "Monte Promina" je imala platiti općini kao paušalni porez 300.000 kruna do g. 1945. Kad je rudnik došao u talijanske ruke, uskratio je općini svaku isplatu. Općina se g. 1924. odrekla poreza uz uvjet da rudnik elektrificira Drniš. Građanstvo je negodovalo. "Monte Promina" je konačno Općini dala besplatno 15 kw i uzajmila novac uz niske kamate da može izvesti radove na elektrifikaciji. Dio Drniša bio je osvijetljen 15. studenoga g. 1925. Elektrifikacija cijelog Drniša proslavljena je 21. studenoga iste godine. U ophodu po varošu svirala je sokolska glazba i pred Općinom održala koncert. Prigodni govor izrekao je komesar Stevo Ostojić. Na svečanom banketu, održanom navečer u Općini, izredalo se više nazdravica.

    U travnju g. 1925. "Monte Promina" je otpustila s posla 300-400 radnika, više nadglednika i 3-4 činovnika. List "Zemljoradnik" napao je direktora Kramera zbog nekorektnog postupka s radnicima. Radikalska "Država" ustala je u njegovu obranu, ističući da se "Zemljoradniku" zamjerio jer je "otvoreni neprijatelj komunističkih ideja i Lenjinova carstva na svijetu".

    G. 1925. ugljenokop je dnevno proizvodio 400-500 tona ugljena. Od Siverića do Velušića imao je vlatitu željezničku prugu, dugu 13 km i svoju hidrocentralu na Roškom slapu. G. 1926. proizvodio je dnevno 600 tona. Ugljen se upotrebljavao kao pogonsko gorivo u obalnom parobrodarstvu i u nekim postrojenjima u državi. Potkraj iste godine proizvodnja je narasla na 1.000 tona. Toliko je iznosila i u travnju g. 1927. Ugljen se dijelio u tri kategorije: krupni, orahasti i sitni.

    U ožujku g. 1928. zastupnik Josip Pasarić predložio je Skupštini rezoluciju da se "Monte Promina" i "Sufid" pravo reguliraju, jer godinama narodu i državi nanose "golemu moralnu i materijalnu štetu". Treba ih nacionalizirati i njihovu upravu prenijeti iz Trsta u državu. Nezakonitim putem su kupili nalazišta ugljena i neograničeno ih iskorišćuju. Rezoluciju, koja je bila predložena u ime Seljačko-demokratske koalicije, podržao je i dr. A. Trumbić. Na prijedlog ministra Stamenkovića Skupština je odgodila raspravu o tom pitanju. Općina je sa svoje strane tražila da se dokine privilegirani položaj društava i da općini plate opć. porez. Uprava je "Monte Promine" nato zabranila Siverićanima kupiti "kiš", prodavati sitni ugljen i upotrebljavati ga za paljenje klačina. Porezni je ured oporezovao rudnik. Međutim je ministarstvo financija zabranilo da se porez utjera i odredilo da "Monte Promina" unaprijed podliježe poreskoj direkciji u Splitu.

    Boksit se počeo kopati najprije u Kalunu /Tribounje/ na poticaj ministarstva rudarstva u Beču. G. 1914. rudnik je otvorio inž. Kažimir Grohowalski s domaćim rudarima na ležajima na koje se bio predbilježio dr. Ljubić. Administraciju je rudnika vodio N. Z. Adžija, a za prehranu se radnika brinuo Ivan Kušpilić. Budući da se boksit iskorištavao u vojne svrhe, rudari su bili oslobođeni vojske. Rudača se izvozila u Šibenik, iz Šibenika parabrodom u Rijeku, iz Rijeke vlakom u Beč. Dnevna produkcija je iznosila 10-15 vagona.

    G. 1917. u Zagrebu je osnovano društvo "Aluminium", a g. 1920. društvo "Adriabauxit". Za talijanske okupacije rudnik nije radio. Proradio je nakon odlaska Talijana, g. 1921. G. 1922. došlo je do obustave rada jer radnici za više mjeseci nisu primili plaće. U radnom odnosu ostali su tada samo poslovođe /R. Manzzini i I. Gabela/ i dva stražara. Potkraj g. 1923. boksit se počeo kopati u Strmića docu. Taj su rudnik nazivali "srednji rudnik" za razliku od "sjevernog rudnika" koji se nalazio kod »upića. Rudnik je otvorio Tonko Milić iz Slanoga. G. 1926. ponovno je otvoren rudnik sa sjeverne strane Kaluna kao vlasništvo društva "Kontinental". Upravitelj mu je bio inž. Darlek, njegov zamjenik inž. Slobodan Vučetić, poslovođa Nine Kosor. Rudnici u Strmića docu i kod »upića pripali su društvu "Adriabauxit". Jednom i drugom društvu centrala je bila u Zagrebu. U svakom od njih bilo je zaposleno 250-300 radnika, 2-3 inžinjera, 4-5 tehničara, 10-12 činovnika, 10-15 nadglednika.

    Radnici su se dijelili u kvalificirane i nekvalificirane. Kvalificirani su bili: kopači, bušači, tesari, upaljivači mina, mehaničari, električari, kovači, drvodjelci, strojari, a nekvalificirani: vozači, istovarivači, vodarice /ženske/. Kopači su mjesečno zarađivali 900-1.000 dinara. U "akordu" i do 1.500 dinara. Ostali kako koji: neki više, neki maje. Boksit se izvozio uglavnom u Njemačku. Od g. 1937. oko 800 tona prerađivala ga je tvornica glinice u Lozovcu.

    G. 1926. rudnik "Adriabauxit" pao je pod stečaj. Radnici i namještenici nastavili su rad. Trgovcima Pavi Nakiću i Petru Urodi isplaćen je sav dug, ostalim vjerovnicima 20-40% manje nego je dug iznosio. Radnicima i namještenicima isplaćene su zaostale plaće u dva obroka. Na licitaciji rudnik je otkupila tvornica cementa iz Beočina za desetak milijuna dinara i za direktora postavila Oskara Gebharda, Austrijanca. On je likvidirao direkciju u Šibeniku, neke službenike otpustio, a neke nove primio. Dr. F. Marušiću isplatio je milijun i pol dinara a Tonku Miliću dva milijuna kao vlasnicima nekih nalazišta.

    U prvoj polovici g. 1928. uspostavljena je električna centrala jačine 100 KS i srednji je rudnik bio elektrificiran. Za hlađenje motora izgrađena je cisterna od 1.500 m3 vode i betonski zid za utovar rudače u željezničke vagone. U zidu je postavljen kip sv. Barbare, zaštitnice rudara. No nakon malo vremena neki su ga skinuli i bacili u jamu. Na početku srpnja iste godine obavljen je svečani blagoslov rudnika, najprije po katoličkom, onda po pravoslavnom obredu u nazočnosti političkih vlasti i upravitelja rudnika. Radnici su bili počašćeni zakuskom.

    "Adriabauxit" d.d. Zagreb, prometna uprava - Drniš, imala je osnovni kapital 2,500.000 dinara. U rudokopima oko Drniša zapošljavala je oko 500 radnika, u Šibeniku oko 300. G. 1926. otvorila je ugljenokop u Drvaru. Boksitnu je rudaču izvozila u Ameriku, Englesku, Francusku i Njemačku. G. 1922. izvezla je 11.500 tona rudače, g. 1923. 25.466 tona, g. 1924. 25.073 tona, g. 1925. 60.927 tona, g. 1926. 101.300 tona. K tomu g. 1926. i 6.000 ugljena iz Drvara. Vrijednost je izvoza iznosio 64,231.250 dinara. Od toga je isplaćeno parabrodima za podvoz 29,810.000 dinara. U zemlji je ostalo 34,421.250 dinara, od čega je isplaćeno željeznici 6,758.150, radnicima u Šibeniku 2,910.400, rudnicima u Drnišu 10,758.100 dinara, činovnicima u Drnišu, Šibeniku i Zagrebu 3,591.700 dinara, za nabavku materijala potrošeno 5,864,200 dinara. Svega 30,876.550 dinara. G. 1927. izvezeno je preko Šibenika 24.000 za USA, a 66.000 tona za Njemačku. U kolovozu g. 1929. skladišta su u Šibeniku bila puna rudače. Sinjska rudača bila je uskladištena u Splitu i Solinu.

    Blagdan sv. Barbare, zaštitnice rudara, slavili su rudari svih rudnika ugljena i boksita. Radnici bi korporativno prisustvovali službi Božjoj, najprije u katoličkoj, onda u pravoslavnoj crkvi. Na rudnicima bi ostali samo stražari. Poslije službe Božje primali bi novac jedne nadnice. Direktori i službenici s rudarskim satnikom imali bi prigodnu večeru koja bi kadšto trajala do pred zoru. Blagdan sv. Barbare svečano je bio proslavljen 4. prosinca 1928. g. Prije službe Božje pucale su mačkule. Poslije službe Božje u dvorištu "Adriabauxita" direktor je rudnika održao rudarima govor. Najstarijem rudaru Rajmundu Manzziniju poklonio je zlatni sat s privjeskom sv. Barbare. Na večernjem banketu sudjelovali su gosti iz Raba, Maslenice i Obrovca i rudarski satnik Milan »ubelić. Rudari "Monte Promine" imali su službu Božju u Siveriću i Tepljuhu, dok su upravitelji i činovnici rudnika bili na zajedničkoj večeri u Drnišu.

     

    5. Sokolsko društvo

    2. rujna g. 1903. u Drnišu je osnovan "Hrvatski sokol". Službena mu je zastava bila hrvatska trobojnica. Nakon talijanske okupacije društvo je obnovljeno, ali ne pod starim nazivom nego pd nazivom "Sokolsko društvo u Drnišu". Prvu su mu upravu sačinjavali: Josip Regner /starješina/, Marko Njeguš /podstarješina/, Milovan Opara /tajnik/, Melko Kolombo /blagajnik/, Ivan Zenić /vođa/.

    Potkraj veljače g. 1923. osnovan je u Siveriću odjel drniškog Sokola. Osnivačkoj skupštini predsjedao je Josip Regner. U upravu su izabrani: Ivan Ramljak kao 2. tajnik i Sava »enić kao 2. blagajnik. U društvo se upisalo 60 članova. Direktor rudnika "Monte Promina" R. Kramer pomogao je moralno i materijalno osnivanje toga odjela.

    20. svibnja 1923. drniški i siverički sokolaši priredili su u Drnišu javnu vježbu. Vježba je obavljena na Gradini kao priprema za peti slet sokolske župe Split. Na vježbi su prvi put nastupile "naraštajke". Poslije vježbe odjeli su prošli Drnišem pjevajući rodoljubne pjesme. Peti slet sokolske župe Split održan je 21. do 23. srpnja 1923.

    2. rujna 1923. drniški je Sokol proslavio 10. obljetnicu osnutka "Hrvatskoga sokola". Uprava je društva 1. kolovoza pozvala sokolaše drugih mjesta da sudjeluju u proslavi. U nedjelju 2. rujna održana je proslava, na kojoj su sudjelovali sokolaši iz Sinja s glazbom, iz Šibenika s glazbom, iz Splita zajedno s odredom vojske. Poslije svečanog banketa u "Sokolani" u 15 sati održane su javne vježbe na Poljani. U prigodi dolaska, nastupa i odlaska sokolaša pucale su mačkule, svirale glazbe. Posljednju točku isunili su vojnici. »itava je proslava prošla u duhu privrženosti kralju i državi. Za organiziranje proslave društvo je primilo obilatu novčanu pomoć od opć. uprave, direktora "Monte Promine", poduzeća "Adriabauxit" i dr.

    Za proslave istaknuti drniški radikal Simo Manojlović Malivuk istakao je na svojoj kući, na početku Poljane pet srpskih zastava, a Ivan Ante Viličić, drugi istaknuti radikal, na ulaznim vratima natpis na ćirilici "ZDRAVO". To je uzbunilo neke hrvatske sokolaše pa su ispod toga natpisa napisali latinicom "Zdravo". Starješina Regner bio je pozvao seljake da svojom prisutnošću uzveličaju proslavu, ali je odaziv bio vrlo slab, što je radikale rasrdilo.

    Zauzimanjem Slavka Novaa g. 1923. obnovljena je sokolska glazba u Drnišu. Prvi je put nastupila na početku prosinca iste godine "na opće zadovoljstvo cijele varoši". Na  Sv. Barbaru /4. XII./ svirala je na Siveriću. U toj prigodi direktor Kramer govorio je o kralju i domovini i glazbu bogato nadario tako da je mogla nabaviti neka nova glazbala.

    3. veljače 1924. održana je godišnja skupština "Sokola" na kojoj je izabrana nova uprava društva: J. Regner /starješina/, Nine Z. Adžija /podstarješina/, Melko Kolombo /tajnik/, Dušan Cvijetić /1. blagajnik/, Ante Viličić /2. blagajnik/, Dušan Viličić /vođa/, Ante Hammer /podvođa/, Ante Zenić /gospodar/, Bogoljub Kulušić /zamjenik gospodara/. Za odbornike izabrani su: Milona Opara, Ante Brkulj, Marko Bitunjac, Ante Cota /zapisničar i matičar/. Za siverićki dio društva: Ivan Zenić /podstarješina/. U prosvjetni odbor društva ušli su: Nikola Manojlović /predsjednik/, Nevenka Stojanov /potpredsjednik/, Josip Grubišić /tajnik/.

    G. 1924. drniški i siverićki sokolaši sudjeluju na sletovima u Splitu i Šibeniku. Sokolaši aktivno sudjeluju na svoj društveni praznik 1. prosinca 1924. U 8 i 3/4 sati svečano su dočekali siverićke sokolaše. U 9 sati zajednički prisustvuju "blagodarenju" u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi. Poslije toga u "Sokolani" su saslušali predavanje starješine Regnera i zakletvu novih članova. U 5 sati popodne glazba je prošla varošem i najavila prigodnu akademiju. U 18,30 sati N. Manojlović je održao predavanje o značenju 1. XII. za južne Slavene, zatim su uz društveni orkestar nastupile pojedine kategorije sokolaša sa svojim vježbama.

    Siverićki sokolaši priredili su javne vježbe 18. srpnja 1926. Vježbe su izveli na livadi okićenoj zastavama, a pratila ih je sokolska glazba iz Drniša. Poslije vježbe razvilo se narodno kolo. Za razvoj siverićkog sokolskog odjela bili su zaslužni direktor rudnika Kramer i inž. Nading Wonko kao podstarješina društva za Siverić. Osnovan je najviše zato da paralizira komunističku propagandu među radnicima. Na velikom slavlju sokolske župe Split u rujnu 1926. sudjelovali su drniški i siverićki sokolaši s glazbom.

    24. listopada 1926. osnovan je odjel drniškog "Dokola" u Tepljuhu. Svoj sokolski praznik /1. XII./ društvo je proslavilo slično kao i g. 1924. i 1925. Izjutra ophod glazbe po varošu u 8,30 sati doček sokolaša iz Siverića i Tepljuha. Između 9 i 10 sati "blagodarenje" u crkvama, u 10 ophod po varošu svih sokolaša uz sviranje glazbe. U 10,10 govor starješine Regnera i zakletva novih članova i predavanje o sokolskoj ideji. U 12 odlazak siverićkih i tepljuških sokolaša. U 18 sati nastup u "Sokolani" i akademija, zatim ples i kolo. Na akademiji u Siveriću govorio je N. Manojlović o narodnom ujedinjenju.

    Na društvenoj sjednici od 14. travnja 1927. izabrana je nova uprava u koju su kao novi članovi ušli: Ante A. Cota /tajnik/, Ivan Zenić /blagajnik/, Divko Novak /gospodar/...

    U 1927. priređena su dva sokolska sleta, 26. srpnja u Drnišu i 21. kolovoza u Siveriću. Na sletu u Drnišu sudjelovali su sokolaši iz Siverića i Tepljuha kao i članovi uprave šibenske župe. U povorci je nastupilo preko 200 članova. Vježbe na Poljani održane su u 17,10 sati. Nakon vježbe glazba je održala koncert. Na sletu u Siveriću sudjelovali su sokolaši iz Drniša i Šibenika. Sletište je bilo iskićeno hrvatskim i jugoslavenskim zastavama. Na početku priredbe siverićki odjel proglašen je samostalnim društvom. Proglasio ga je starješina Regner i zaželio mu procvat. Ispred siverićkih sokolaša Regneru se zahvalio inž. Wonko kao starješina siverićkog "Sokola". Oko 15 sati na sletište su prispjeli drniški i tepljuški sokolaši i izveli pripremljeni program. Poslije toga drniška je glazba izvela prigodni koncert.

    U ljetu 1928. g. drniški su sokolaši priredili jedan put javnu vježbu i drugi put sokolski slet. Na javnoj vježbi 15. srpnja sudjelovali su sokolaši iz Tepljuha i Kričaka. U povorci se našlo oko 250 članova. Na vježbi nisu sudjelovali sokolaši iz Siverića zbog smrti Ivana Ramljaka, a ni neki ugledni građani, najvjerojatnije zbog puča u Beogradu. Sokolski slet je priređen u prigodi 25. obljetnice osnutka "Hrvatskog sokola" između 25. i 26. kolovoza. Tom prigodom društvo je razvilo novu zastavu. Na slet su došli sokolaši splitske i šibensko-zadarske župe, zatim predstavnici sokolskih župa susjedne Like i Bosne i predstavnici vojske s vojničkom glazbom. Prvoga dana bilo je natjecanje u lakoj atletici, na kojoj je prvo mjesto osvojio Radovan Kulušić iz Drniša, akademija na sletištu uz sviranje glazbe. Drugoga dana bio je svečani doček gostiju s povorkom na čelu koje su stupali konjanici. Ispred njih 10 zastava, pet glazba. Na tribini su se našli: dr. Ivo Petrović, veliki župan, general Stamenković, starješina spl. "Sokola" dr. Lavš, starješina šibenskog "Sokola" prof. Marčić. Govornici su govorili "u duhu narodnog, državnog i sokolskog jedinstva". Novu su sok. zastavu razvili prvi starješina "Hrvatskog sokola" Male Kulušić i Ljubinka Regner. Novi barjaktar Nikola Dereta položio je zakletvu na novi barjak. Poslije podne održane su sokolske vježbe na Poljani.

    Drniški su sokolaši razvili i kulturnu djelatnost. Na koncu travnja 1922. svečano su proslavili dan oslobođenja i Zrinsko-frankopanski dan. Navečer toga dana prikazali su dramu Iva Vojnovića "Lazarovo vaskresenje" u kojemu je majku Jugovića igrala Božena Marušić, druge uloge: Ernestina Opara, Milovan Opara, Krsto Jović, Ivan Zenić i D. Cvijetić. Iste večeri prikazana je i šaljiva slika "Oslobođenje Dalmacije" od M. Opare. U njoj su nastupili: Anka Regner, Zdenka Marušić, Nikola Mijić. Zadušnice za Zrinskog i Frankopana održane su 2. svibnja. Prigodno predavanje održao je dr. Ivo Miović u Sokolani u nazočnosti raznih društava, svećenstva i građanstva.

    U prigodi Zrinsko-frankopanskog dana g. 1923. održao je predavanje N. Adžija, zatim su prikazani igrokazi: "Oslobođenje Dalmacije", i "Laža i paralaža" Jovana St. Popovića. Kao glumci nastupili su: sestre Dereta, Olda Cvijetić, braća Opara, Krsto Jović, S. Cvijetić i N. Mijić. Uzvanika bilo je oko 300. Na svečanim zadušnicama sudjelovale su sve korporacije, predstavnici vlasti i velik broj građana. Na kućama su bile izvješene zastave na pola stijega. Iste godine 8. srpnja drniški je "Sokol" priredio akademiju koje program nije bio objavljen u novinama.

    Na Strosmajerov dan /10. veljače/ 1924. o đakovačkom biskupu i hrvatskom meceni govorio je N. Adžija. Šest dana poslije toga /16. II./ održan je veliki sokolski ples na koji su došli predstavnici kninskoga i šibenskog "Sokola". U drugoj polovici ožujka, prema odluci uprave "Sokola", počela su se držati popularno-znanstvena predavanja. Prvo predavanje održao je N. Manojlović, predsjednik prosvjetne sekcije, 22. ožujka o postanku i razvitku zemlje. Drugo predavanje održao je 29. ožujka dr. F. Marušić o majčinskoj ljubavi, treće 30. ožujka prof. Antun Mihaljević o razvitku sokolske ideje i zadatku sokolstva u Dalmaciji, četvro 5. travnja N. Adžija o Branku Radičeviću, peto J. Regner o narodnom ujedinjenju, šesto 20. XII. dr. I. Miović o dinastiji Karađorđevića.

    I u g. 1925. rad prosvjetne sekcije drniškog "Sokola" bio je dosta živ. 22. ožujka davana je "Protekcija" Branislava Nušića. Dramu je režirao Ivo Puović, a kao glumci nastupali su: M. Opara, Mate Nakić, Ante Ljubić, Ante Viličić, Melhior Kolombo, Krste Jović, Nofor Ille, Filip Kulušić, Hrvoje Mudronja, Ivo Jušić, gđa Grubišić i Tironi. Za odmora publiku su zabavljali sviranjem Slavko Novak i Dušan Nikolić. 8. svibnja siverićki "Sokol" priredio zabavu na kojoj je o Zrinskom i Frankopanu govorio A. Anić, a diletentska sekcija odigrala šaljivu igru u režiji g. Hedewiga. Na godišnjicu prolaska kralja Aleksandra kroz Drniš, priređena je povorka kroz varoš za koje je svirala sokolska glazba. 19. srpnja sokolaši su prije i poslije podne izvodili vježbe, a uvečer priredili akademiji na kojoj je govorio dr. F. Marušić o sokolstvu. Prema "Novom dobu" građanstvo nije pokazalo većeg zanimanja za priredbu. Na početku rujna "Sokol" je proslavio 1.000 obljetnicu hrvatskoga kraljevstva. Izjutra je glazba svirala budnicu, u 11 sati N. Adžija govorio je o značenju te obljetnice, navečer je glazba imala koncert. Zbog apstinencije "svečanost nije bila kakova je morala biti."

    Glazba i pjevački zbor "Sokola" bili su aktivni i u g. 1926. Potkraj siječnja sudjelovali su u svetosavskoj proslavi. Prije podne glazba je svirala pred pravosl. crkvom, navečer je imao koncert sokolski pjevački zbor pod ravnanjem g. Viličića. Između ostalih pjesama na programu su bili: "Ej uhnjem" i "Komarci se ženili". Sam Viličić je otpjevao iz "Toske" ariju "Ridi pajaco". Na akademiji u početku svibnja proslov je imao dr. F. Marušić, predavanje don Frane Ivanišević. Lidija Marušić recitirala je melodramu "Vltava", zbor je otpjevao "Himnu proljeću" od Lechornara, dok je Vjera Miović na klaviru odsvirala Chopinovu "Baladu" i "Scherzo". Na proslavi blagdana sv. Čirila i Metoda /5. VII./ nastupio je tamburaški zbor iz Siverića i pjevački zbor i glazba iz Drniša. O djelu Svete Braće govorio je don F. Ivanišević, koji je odslužio i sv. misu na glagoljici u nazočnosti članova "Sokola" i građanstva. Općinu je zastupao Ante Novaković.

    Drniški sokolaši sudjelovali su na proslavi Vidovdana u Kosovu 28. lipnja 1926. Glazba je prije i poslije podne svirala vesele koračnice, sokolaši su u 17 sati izveli gimnastike vježbe. Na "Rapalski dan" u studenome 1926. prosvjetna je sekcija izvela Gogoljevu "Ženidbu" u kojoj su nastupile: Lidija Marušić, sestre Viličić i Drezga. Prije predstave N. Adžija je govorio o značenju Rapalskog ugovora i patnjama našega naroda pod talijanskom okupacijom. Na proslavi 1. prosinca po običaju glazba je izjutra svirala varošem budnice, izišla je ususret siverićkim i tepljuškim sokolašima. Nakon blagodarenja Ivanišević je održao predavanje o ujedinjenu i dinastiji Karađorđević. Novi su članovi društva položili zakletvu, a navečer su priređene akademije u Drnišu i Siveriću.

    Na priredbi od 26. srpnja 1927. sudjelovali su sokolaši iz Siverića sa svojom glazbom i sokolaši iz Tepljuha. U povorci se našlo preko 200 sokolaša. Poslije javnih vježbi na Poljani siverićka i drniška glazba održale su koncert. Sokolski praznik 1. prosinca proslavljen je kao i prošlih godina. Prigodno predavanje održao je N. Manojlović ističući dužnost sokolaša da rade "na državnom i narodnom jedinstvu". Na akademiji govorio je N. Adžija "o radu na državnom i narodnom jedinstvu" kao i Manojlović. Na proslavi nisu sudjelovali neki koji bi, prema dopisniku "Novoga doba", morali pokazivati "put koji vodi duhovnom jedinstvu našega naroda".

    U prigodi krštenja kraljevića Tomislava, na početku g. 1928. sokolaši su priredili povorku s glazbom u kojoj su klicali kralju, kraljici, kraljeviću Tomislavu i kući Karađorđević. Načelnik Adžija izrekao je o njima "oduševljeni govor". Na poziv "Ženske zadruge" 18. ožujka iste godine dr. Jelka Perić govorila je o položaju žene u društvu u prošlosti, a gđa Tarle o radu "Pokreta" u prilog žene. "Ženska zadruga" je 29. svibnja svečano proslavila "Majčin dan". Na programu su se nalazile ove točke: 1. Proslov /gđa Ivančević/, 2. Majčina slika /dekl. M. Grubišić/, 3. "Radna domaćica" / izvode djeca pučke škole/, 4. Predavanje o majci /dr. F. Marušić/, 5. Avet smrti /iz drame I. Vojnovića "Majka Jugovića"/. Između pojedinih točaka svirao je orkestar drniških "Sokola". U dvorani kina T. Pelicarića 11. studenoga 1928. priređen je bio veliki vokalni koncert. Na klaviru je nastupio Albert Tijanić. Između ostalih komada, otpjevani su: "Carmen", "Hofmanove priče", "Proljetna pjesma", Dvoržakova "Rusaljka" i "Splitski akvarel" Ive Tijardovića. U nastupu su se naročito istakle: sopranistice Katica Ilić, altistica Nada Radić i gđica Bresan.

     

     

    6. Gimnastičko-prosvjetno društvo "Orao"

    U Drnišu od početka nisu svi bili zadovoljni s društvom "SOKOL". Sebe je smatrao nasljednikom "Hrvatskoga sokola" a nije imao njegova imena ni njegove zastave. Mjesto "Hrvatski sokol" nosio je naziv "Sokolsko društvo u Drnišu", a mjesto hrvatske zastave na "Sokolani" se vijala jugoslavenska zastava. Znalo se da je uprava "Sokola" na početku g. 1923. bila zaključila da zastavu "Hrvatskog sokola" pošalje u muzej Jugoslavenskog sokolskog saveza u Ljubljani. Zbog javnoga negodovanja do toga nije došlo. Neki su sokolaši bili ujedno članovi "Orjune" koja je progonila svjesne Hrvate. Sve je to činilo da su neki Drnišani rezervirano držali prema "Sokolu".

    U Banskoj Hrvatskoj već g. 1920. uhvatio je jak korijen orlovski pokret. 16. prosinca 1923. u Zagrebu je osnovan "Hrvatski orlovski savez". Prvi mu je predsjednik bio dr. Ivo Protulipac. U listopadu g. 1924. objavljen je orlovski poslovnik. U Dalmatinskoj Hrvatskoj orlovski je pokret našao plodno tlo u Sinju i u Imotskome, tako da je sinjski "Orao" mogao od 22. do 24. kolovoza 1924. prirediti u Sinju veliko orlovsko slavlje. Kad je bio osnovan drniški "Orao", ne zna se. Svakako prije kolovoza 1924. jer su drniški orlovi sudjelovali na sinjskome slavlju. U kolovozu /8-9/ g. 1925. sudjeluju u Šibeniku u prigodi "Dana hrvatskoga orlovstva" i orlovskog sleta. Organizatore sleta brzojavno je, u ime drniških orlova, pozdravio dr. Ivo Buić: "Duhom sudjelujem svečanostima sleta, koji oduševljeno pozdravljam želeći, da on bude koristan časnom Krstu i zlatnoj hrvatskoj slobodi. Samo naprijed uz staro još aktuelno geslo: Bog i Hrvati! Nema sile, koja pravicu može da zaustavi."

    Drniški su orlovi prvi put javno nastupili 2. veljače 1926. Svečanost je počela pucanjem mačkula i slavljenjem zvona. Orlovi su korporativno slušali sv. misu i pričestili se. Poslije toga blagoslovljen je novi orlovski dom u nazočnosti svih članova i delegata iz Šibenika, Sinja i Imotskoga. Navečer je priređena bogata akademija. Otvorio ju je dekan fra I. Tomasović kao predsjednik "Orla". Mlade junakinje otpjevale su Zajčevu "Himnu Hrvata katolika". Okružni načelnik govorio je o orlovskim idealima. Naraštajci su izveli skupne vježbe, a članice predstavu "Marijina kći". Šibenske orlice imale su simboličke vježbe uz pjevanje orlovske himne. Mješoviti pjevački zbor otpjevao je "Oblacima", šibenski orlovi odglumili su komediju "Nesretan u učiteljima". Tamburaški zbor šibenskog "Orla" odsvirao je na početku "Lijepa naša", a kasnije Himnu "Hrvaticama".

    14. veljače 1926. izabrana je nova uprava "Orla": fra Ivan Tomasović /predsjednik/, dr. I. Baić /potpredsjednik/, fra Kruno Tadin /tajnik/, Krste Abrus /načelnik/, Jakov Gabela /blagajnik/, članovi odbora: Ive Leontić, Paško Buha, Ive Labor, fra Vice Rosandić /duhovnik/. U nadzorni odbor ušli su: Toma Pelicarić, Jere Gašpardi, Joso Budiša, a u društveni sud: Ante Novak, Paško Buha, Ive Labor i fra V. Rosandić. Prednjak članstva Šime Lapić, prednjak naraštaja Niko Budiša, prednjak mladih Marko Križanović.

    Drugu priredbu "Orao" je imao na poklade iste godine. Za blagdan sv. Čirila i Metoda održao je svečanu akademiju. Na programu je bilo devet točaka. Na početku je otpjevana himna Hrvata katolika. Predavanje o Svetoj Braći izrekao je Božo Dulibić. Mladi junaci i naraštajci izveli su proste vježbe, a mlade junakinje "Ivanjsko kolo".

    Orlovi su sudjelovali i u proslavi 700. obljetnice smrti sv. Franje 7. studenoga 1926. Uoči proslave obavljena je trodnevnica. Propovijedao je fra Ivan Glibotić, kapelan u Šibeniku. Dan prije proslave stigao je iz Šibenika biskup dr. J. Mileta u pratnji fra Pavla Silova i don Nike Markova. U Drnišu su ga dočekale mjesne vlasti, šk. djeca, građanstvo i sokolska glazba. U "Katoličkom domu" dočekali su ga orlovi i orlice, pozdravio ga je potpredsjednik "Orla" dr. Buić, a ispred "Orla" dr. Dušan Žanko. Navečer je dr. F. Marušić održao predavanje o sv. Franji u kinu "Biograd". Prof. D. Žanko govorio je o Svecu uz prikazivanje slika iz njegova života, Sutradan /7. XI./ biskup je služio pontifikalnu misu i propovijedao o sv. Franji. U teoforičnoj procesiji sudjelovale su mjesne vlasti, građanstvo, orlovi i sokolska glazba. U 17 sati u kinu "Biograd" govorio je N. Adžija o radu franjevaca u Dalmaciji, posebno u Drniškoj krajini. Nakon toga slijedila je orlovska akademija koju je otvorio D. Žanko s predavanjem o orlovstvu. Orlovi su uz ostale točke izveli simobličke vježbe "Lijepa naša domovina" uz pratnju klavira.

    G. 1927. drniški su orlovi svečano proslavili "Papin dan" 13. veljače. Izjutra su zajednički slušali sv. misu i pričestili se, a navečer u 18,30 sati priredili akademiju u "Katoličkom domu". Predavanje "Hrvati i pape" imao je prof. Ivo Juras. »lanovi "Orla" izveli su vježbe, pjevački zbor otpjevao je Papinu himnu i jednu narodnu pjesmu. Na programu je bio i jedan šaljivi komad. Na koncu je prikazana živa slika: pet orlica u narodnim nošnjama nosile su hrvatske simbole dok je jedna recitirala "Orlovska misao u hrvatskim krajevima".

    Potkraj srpnja 1927. drniški je "Orao" priredio u Drnišu veliki slet: 30. srpnja bila je svečana akademija u kinu "Biograd". O Svetoj Braći govorio je prof. Marko Vunić. Svirala je orlovska glazba iz Sinja i orlovska fanfara iz Šolte. Simboličke i ritmičke vježbe odigrali su šibenski, drniški i sinjski orlovi. 31. srpnja izjutra pucanje mačkula, sviranje budnica sinjske glazbe i šoltanske fanfare, pa doček šibenskih orlova na čelu s Vladom Kulićem i predstavnika "Hrvatskoga orlovskog saveza". U 9 sati don Marin Bezić služio je za orlove sv. misu na glagoljici. Preko mise glazba je svirala pobožne pjesme. Blagoslov orlovske zastave i zborovanje pred crkvom. Zastavu je blagoslovio fra Šimun Jelinčić, sinjski gvardijan, a kumovala joj je gđa Marija Uroda. Zborovanje je otvorio V. Kulić. O blagodatima orlovskih društava govorila je prof. Marica Stanković. O orlovskoj zastavi kao simbolu slogu govorio je fra Ambroz Vlahov. U ime sinjskih orlova govorio je fra Š. Jelinčić, u ime šoltanskih don M. Bezić, a u ime Tomislavova orlovskog okružja Franjo Ž. Donadini. Na kraju je odsvirana hrvatska i orlovska himna, orlovi su u povorci prošli ulicama Drniša. U 17 sati orlovi su nastupili na Poljani u nazočnosti preko tisuću građana. Nastup je otvorila sinjska glazba. Orlovi su izveli Mlakarovu vježbu "Orli", orlice "Orlovska himna", naraštajke simboličke vježbe "Domovina" i "Euharistija". Na kraju defile pred predstavnika orlovskih društava. U nastupu je sudjelovalo 180 orlova i orlica. Poslije toga bio je koncert sinjske glazbe i šoltanske fanfare.

    U kolovozu g. 1927. drniški orlovi sudjeluju u orlovskom slavlju u Preku. Na početku studenoga g. 1928. orlice su izvele vježbe uz pratnju harmonijuma. Prije svake vježbe deklamirale su pjesme: "Orlica sam", "Hrvatica mlada", "Vitezovi Krista" i prikazale šaljivu predstavu "Brzojavka". Potkraj g. 1929. ukinuta su sva sportsko-kulturna društva, pa i "Orao". Zakon o ukinuću objavljen je 5. prosinca 1929. Ujedno je osnovan "Soko Kraljevine Jugoslavije" kao jedino sportsko društvo.

    G. 1928. u Drnišu je postojao i "Hrvatski soko", ali o njegovu osnutku i radu nije ništa poznato.

     

    7. Vjerski i moralni život

    Stanovnici se Drniške krajine s obzirom na vjersku pripadnost djele na katolike i pravoslavce. Katolici su se poslije prvoga svjetskog rata dijelili na katolike latinskoga obreda i katolike istočnog obreda ili grkokatolike. Pripadnici obaju obreda, kao i pravoslavci, nakon rata i u novoj državi našli su pred više različitih problema. Trebalo je popravljati ili obnavljati crkve i župske kuće, dovršiti započete radove na crkvama i grobljima. Trebalo je nabavljati nova zvona i oltare. Budući da crkovinarstva nisu raspolagala novčanim sredstvima, a vjernici siromašni, morali su se utjecati za pripomoć nadležnim državnim i crkvenim vlastima. No, vlasti, nalazeći se same u nezavidnim ekonomskim prilikama redovito su molbe odbijale ili poklanjale minimalne iznose. Tako je drniški dekan g. 1922. tražio od pokrajinske vlade 42.000 kruna za poprav župske kuće, ali ih nije dobio. Tek g. 1925. dobio je od ministarstva u Beogradu 4.725 dinara. G. 1925. zamolio je u velikog župana u Splitu stanovitu svotu za prijevoz oltara iz Split i veliki mu je župan udijelio 891 dinar. Za okupacije Talijani su gotovo uništili kuću Bratovštine sv. Mihovila u Promini i župnik je g. 1922. tražio 48.500 kruna, ali, koliko se može zaključiti iz arhivskih spisa, nije dobio ni krune. Gradački župnik molio je 1926. i 1927. pripomoć za radove na župskoj kući uz obećanje da će otvoriti u njoj pomoćnu pučku školu, ali mu je molba odbijena.                     

    Za prvoga svjetskog rata neke su crkve ostale bez zvona, pa su župnici bili prisiljeni da nabavljaju nova zvona, uglavnom sitnim prilozima siromašnih vjernika. Tako je mirlovićki župnik fra Žarko Carev g. 1924. nabavio jedno zvono za župnu crkvu u Mirloviću, a jedno za crkvu sv. Franje na Pakovu Selu. Iste godine gradački župnik fra Marko Cigić potrošio je za zvona 8.000 dinara. Drniški je dekan 29. lipnja 1925. blagoslovio nova zvona u Siveriću na uspomenu 1000. obljetnice hrvatskoga kraljevstva. Iste godine daje napraviti nacrt za novi zvonik Gospe od Rožarja u Drnišu i traži dozvolu za njegovu gradnju. Prominski župnik fra Lujo Plepel o 1000. obljetnici hrvatskoga kraljevstva podigao je 1925. g. novi oltar Gospe »atrnjske, oko nje obnovio groblje i u njemu podigao križ. G. 1928. požar je teško oštetio župnu crkvu na Mirloviću i župljani su se bavili mišlju da sagrade mjesto nje novu. Miljevački župnik g. 1922. traži zajam od 50.000 kruna u Zadružnoga saveza u Splitu da se mogu dovršiti radovi na crkvi sv. Pavla u Širitovcima.

    Zbog nerodnih godina koje su se redale poslije rata župnici su se morali baviti karitativnim radom. Posebnu brigu morali su posvećivati ratnoj siročadi i udovicama. Kao općinski povjerenici dijelili su im novčanu pripomoć koju su im slale nadležne državne vlasti, a i milodare koje su za njih primali od Svete Stolice ili od dobrotvornih ustanova. Koji put bili su prisiljeni urgirati kod vlasti da se pripomoć pošalje ili protestirati da se pomoć pravilnije dijeli. Na preporuku pape Benedikta XV. g. 1921. skupljali su priloge za gladnu i bolesnu rusku djecu. U nekim župama, kao u Mirloviću, Nevestu i Miljevcima ljudi su mnogo patili od malarije, osobito g. 1925., 1926. i 1927. Župnici su kao pomoćnici Instituta za suzbijanje malarije u Trogiru dobrovoljno dijelili svojim župljanima kinine i obavještavali Antimalaričnu stanicu u Drnišu kada i kome su kinine dijelili.

    U ratu i za talijanske okupacije u ljudima je ohladnjela vjera i pokolebao se javni moral. Državne vlasti osjetile su se ponukanima da zamole župnike neka "u svakoj zgodnoj prilici" potiču svoje župljane na međusobnu ljubav, nacionalnu snošljivost, potpomaganje i "poštovanje zakona u zajedničkoj obrani od zla". Sa svoje strane one su g. 1922. izdale strogu zabranu da se psuju Bog i sveci, da se izgovaraju nepristojne riječi i pjevaju ružne pjesme. U interesu javnog morala g. 1924. poglavarstvo je zamolilo župnike da se bore protiv suložništva i da nastoje oko što skorijeg njihova vjenčanja.

    Sa svoje strane biskup i župnici organiziraju misije, osnivaju pobožna društva, katekiziraju djecu i odrasle i svečano slave crkvene blagdane, osobito blagdane zaštitnika pojedinih župa. G. 1922. drže se misije u Drnišu između 26. XI. i 2. XII., a u Gracu između 3. i 9. XII. G. 1923. u Drnišu propovijeda korizmu konventualac fra A. Ceola. Na preporuku Ordinarijata g. 1922. osniva se Bratovština presv. Rožarja u Drnišu i u Gracu, a g. 1926. u Miljevcima. Na poticaj Provincijalata u Splitu g. 1922. obnavlja se Treći red u Drnišu, a g. 1924. osniva se u Mirloviću. Dvije godine kasnije, 1926. u Miljevcima. Biskup dr. J. Mileta dva puta u prvih pet godina svoga biskupata kanonski pohađa drniški dekanat, g. 1923. i 1928. G. 1923. ovim redom: Miljevci /23-26. VI/, Drniš /25-27. VI/, Gradac /27-29. VI/, Kljake /29-30. VI/, Unešić /4-6. II/, Mirlović /7-9. VII/, a g. 1928: Miljevci /23. IV/, Drniš /24. IV/, Gradac /1. V/, Mirlović /18. V/. Za Kljake i Unešić nedostaju podaci.

    Djeci koja su pohađala školu vjeronauk se predavao u školama. Svaki je razred imao po 2 sata tjedno vjeronauka. Na žalost do 30. godina našega stoljeća bilo je malo škola u drniškom dekanatu. Tijekom šk. godine djeca su se spremala za prvu ispovijed i pričest. Morala su svake nedjelje u pratnji učitelja slušati svetu misu. Na sličan način morala su sudjelovati na blagodarenjima državnih praznika, i to najprije u katoličkoj crkvi, onad u pravoslavnoj gdje je postojala pravoslavna crkva. Odrasli i djeca koja nisu pohađala školu imali su vjersku pouku na početku župske mise svake nedjelje i zapovjednog blagdana. Djeca koja su bila za pričest, u određene dane imala su pouku preko nedjelje kod župske kuće. Na ispovijed i pričest pristupala su zajedno sa šk. djecom. U filijalama, gdje se misa nije slavila svake nedjelje, župnici su ih poučavali kad bi se u njima slavila sv. misa, a preko ljeta spremao za ispovijed i pričest. U filijali Mirlovićke župe Pokrovniku g. 1925. učitelj Zuppa dobio je od biskupa dozvolu da predaje vjeronauk šk. djeci.

    Buđenju vjerskog života mnogo je pridonijelo svečano slavljenje većih crkvenih blagdana i zaštitnika župskih i drugih crkava. Uoči blagdana održavale su se devetnice ili trodnevnice. Dan prije kitile su se crkve. Uvečer su se palile vatre, pucali mužari ili dinamiti, slavila zvona. U Drnišu bacale su se rakete, glazbe iz Sinja, Šibenika ili iz samog Drniša priređivale koncerte. Pucanje mužara, slavljenje zvona ponavljalo se na same blagdane. Na Tijelovo i na svetkovine patrona obično su se priređivale svečane procesije. Na Veliki petak i na Tijelovo u procesijama u Drnišu sudjelovala je garda sastavljena od mlađih ljudi obučenih u narodne nošnje s lovačkim puškama o ramenu. U tim prigodama velik bi broj vjernika pristupio na sv. ispovijed i pričest, a svečana misa služila bi se uz asistenciju dvaju ili triju svećenika. Poslije crkvenih obreda i objeda obično bi se razvilo narodno kolo uz pjevanje, a ponegdje i uz sviranje dipala i gusla. Na veće blagdane u Drnišu su se držali stočni pazari.

    Dok su katolici zapadnog obreda više-manje bez smetnje obavljali svoje vjerske dužnosti i slavili svoje blagdane, katolici istočnog obreda ili grkokatolici proživjeli su prvih 4-5 godina nakon odlaska Talijana jak pritisak sa strane državnih i općinskih predstavnika. Sve do g. 1925. nisu imali svoga župnika ni u Kričkama ni u Baljkama. Svećenici su im povremeno dolazili, uglavnom o Božiću i Novoj godini, i odsjedali bi kod drniškoga župnika. Na kuću i crkvu u Kričkama pazio je Petar Krička, a u Baljcima –uro Gegić. Križevački ordinarij povremeno je slao u Kričke i Baljke svoje izaslanike koji su ga obavješćivali o stanju vjernika i o ekonomiji župne nadarbine u Kričkama. Izvješća su bila uglavnom negativna. Župne matice bile su "u pričuvi" u dekanatskom uredu u Drnišu i on je općini, sudu i poglavarstvu slao izvješća o rođenju, smrti, vojnim obveznicima jedne i druge grkokatoličke župe.

    Trinaestoga svibnja 1924. g. bio je imenovan kričanskim župnikom Josip Ribačuk. Ujedno i administratorom župe Baljke i Vrlika. Predstavnici vlasti su sve poduzeli da spriječe njegov dolazak u Kričke. Veliki župan dr. Ivo Perović je dao nalog seoskom glavaru –uri Čakiću da župsku kuću priredi za školu, iako je župniku Ribačuku izjavio da kuća pripada njemu. Kad je Ribačuk na temelju Perovićeve izjave doveo desetak radnika da na kući i crkvi izvrše potrebne popravke, Čakić je sa svojim ljudima potjerao radnike. Kad se na takav postupak Ribačuk potužio kninskom poglavaru dr. Ledereru, ovaj mu je izjavio da mu ne može jamčiti za život. Zato neka radije ostane u Drnišu. Općinski komesar Rome Ljubić za kraćeg boravka u Beogradu poslao je lažan brzojav: "Danas popu potpisan dekret za Baljke."

    Veliki župan Perović dao je 20. lipnja 1924. nalog žandarima da ispitaju tko se priznaje "unijatom". Žandari su, nakon pritiska i zastrašivanja, izvijestili da se svi osim trojice odriču "unije". Nato je Perović dao nalog Petru Krički da ključ od župne kuće preda opć. komesaru Ljubiću. Istog dana Ljubić je predao ključ glavaru Š. Čakiću. Međutim, kričanski su grkokatolici objavili izjavu: "Mi niže potpisani ili potkrižani izjavljujemo da nikada nismo prešli, niti kanimo prijeći na kakvu drugu vjeru, nego javno ispovijedamo i izjavljujemo, da smo grkokatolici - unijati i kao takvi ostat ćemo zauvijek."

    Na osnovi Perovićeva dekreta u kričanskoj je župnoj kući otvorena škola 1. listopada 1924. Otvaranje škole proslavljeno je 5. istoga mjeseca pucanjem mužara, stavljanjem zvona i liturgijom u crkvi sv. –urđa. Prigodni govor održao je drniški paroh o. Radečić. Križevački je ordinarijat protestirao protiv bespravnog oduzimanja kuće i tražio da se kuća preda župniku. Ministarstvo je prosvjete u Beogradu protest uvažilo i kuću povratilo župniku. Na nalog županijske oblasti u ime drniške općine kuću je predao 24. studenoga 1925. župniku o. Janku Herakoviću opć. tajnik Milovan Opara.

    Pod pritiskom žandara neki su grkokatolici nosili djecu na krštenje pravosl. parohu i on bi ih krštavao i unosio u svoje matice. Glavar Čakić je pred žandarima prijetio Ribačuku da će ga ubiti. Radikalska je "Država" odobravala postupak državnih i općinskih predstavnika prema grkokatolicima i župniku Ribačuku. Pozivala Ribačuka neka pođe na stanovanje u Baljke ili neka stanuje u Drnišu. Kad je ministarstvo prosvjete riješilo spor u prilog župnika, dopisnik "Država" poziva Kričane da traže poništenje rješenja i apelira na Stjepana Radića kao ministra prosvjete da dade otvoriti školu koja je "nepravedno otvorena". Budući da su se u župskoj kući nalazile šk. klupe, župnik o.Heraković nije se mogao u nju useliti kad je dobio rješenje.

    Ljudi su živjeli u manjim ili većim zadrugama. Braća se nisu dijelila za očeva života, osim u rijetkim slučajevima. Između roditelja i djece vladalo je ljubav i poštovanje. Rijetki su roditelji bili koji bi zanemarili djecu. I obratno, rijetko se događalo da bi djeca zanemarila roditelje. Notornih psovača i pijanica bilo je vrlo malo, osobito po selima. I muškarci i žene čuvali su se većih psovki. Muškarci bi ih izgovarali obično u ljutini i svađi. Žene su  se i u takvim slučajevima čuvale većih psovki. Bračni je moral bio na visini. Seljaci kao da nisu ni znali za bijelu kugu. Obitelji su imale velik broj djece. Djevojke - majke bile su bijele vrane u koje je svatko upirao prstom. Bijele vrane bile su i žene koje su se izvevjerile svojim muževima ili muževi koji su se iznevjerili svojim ženama. Rijetke su bile svađe i tučnjave. Do toga bi dolazilo zbog počinjene štete, pomicanje međa ili zbog diobe, a i zbog političkih nazora. Protivnici su se znali jedni drugima osvećivati: krađom blaga ili što je još gore sječom vinograda. Svećenici su uživali velik ugled kod seljaka. Ipak g. 1927. jedan je seljak ranio nožem mirlovićkog župnika Careva u uvjerenju da mu je nagovorio ženu da ga tuži sudu zbog loša postupka prema njoj.

    U nekim selima Drniške krajine katolici su izmiješani s pravoslavcima. Posljedica je toga bila da su se neki katolički mladići ženili pravoslavkama, a neki pravoslavni mladići katolikinjama. U prvom slučaju pravoslavke bi prelazile na katolicizam, u drugome katolikinje na pravoslavlje. Veoma je rijetko djevojka ostala u svojoj vjeri. Nekoliko je muškaraca poradi druge ženidbe ili nekoga drugog razloga napustilo Katoličku Crkvu i prešlo na starokatolicizam ili pravoslavlje, i to za boravka izvan Drniške krajine. Za političkih previranja došlo bi koji put do vjerske nesnošljivosti. G. 1922. tepljuški paroh i učitelji odvraćali su pravoslavne radnike na Siveriću da se ne organiziraju s katoličkim radnicima. Na Veliku Gospojinu g. 1925. jedan je pravoslavac napao nekog Zelovljanina koji je skupljao milodare za Gospu Sinjsku. Razbio mu kutio, poderao Gospinu sliku, a njega udario nekoliko puta štapom po leđima, na sablazan velikoga broja pravoslavaca.

     

    8. Škole i prosvjeta

    Prije g. 1923. u drniškoj je općini na oko 25.000 stanovnika bilo samo šest pučkih škola: muška i ženska u Drnišu, dvorazredna u Siveriću i Tepljuhu /Biočiću/ i jednorazredna u Pokrovniku, a postojao je plan da se otvori 20 pučkih škola. Između g. 1923. i 1929. otvorene su dvije škole: građanska u Drnišu i pučka u Kričkama.

    Građansku je školu otvorio 4. veljače 1923. poglavar Karaman poslije blagodarenja u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi, a u nazočnosti nastavnika i roditelja djece koja su imala školu pohađati i sokolskoga društva. Osim poglavara Karamana o zadaći škole govorio je kotarski nadzornik Dane Petranović i upravitelj Nikola Manojlović. Dr. F. Marušić pozdravio je otvor i izrazio staru želju Drnišana da se u Drnišu otvori rudarska škola, jer broj radnika na rudokopima traži više stručnih predradnika.

    Potkraj kolovoza g. 1923. tuži se dopisnik "Dalmatinskog Hrvata" na duh koji je vladao u građanskoj školi. Prema njegovim riječima nastavnici su bili "isključivo radikali i batinaški furtimaši". Udžbenik povijesti "Historija Srba, Hrvata i Slovenaca", pisan na ćirilici, bio je neobjektivan prema Hrvatima. Upravitelj škole češće vrši pritisak na hrvatske učenike da se ne izjašnjavaju Hrvatima. Šk. g. 1925-1926. imao se otvoriti 4. razred, ali nije bio otvoren zbog pomanjkanja šk. pokućstva. Radikalska "Država" krivila je za to opć. komesara Montija. Prvi vjeroučitelj bio je fra Bože Jelinčić i imao je tjedno po dva sata vjeronauka u svakom razredu.

    Na početku listopada g. 1924. otvorena je bila pučka škola u Kričkama. Otvor je bio proslavljen 5. listopada. Međutim, već je slijedeće šk. g. bila zatvorena zbog pomanjkanja šk. prostora. Kuća grkokatoličkog župnika, u kojoj je bila otvorena, bila je, kako je već rečeno, 24. studenoga g. 1925. vraćena grkokat. župniku. U školskom pogledu, prema radikalskoj "Državi", nijedna općina u Dalmaciji nije jadnije stajala od drniške. Imala je samo četiri pučke škole /Drniš, Siverić, Tepljuh, Pokrovnik/, dok je peta /Kričke/ bila zatvorena. Isti list je potkraj g. 1927. pisao da je drniška općina najnepismenija u Dalmaciji. U prominskoj općini g. 1928. postojale su četiri škole /Oklaj, Razvođe, Puljani, Lukar/.

    Na početku g. 1922. u Drnišu je postojalo hrvatsko katoličko omladinsko društvo "Svačić". O njegovu osnutku i programu nedostaju podaci. Devetoga travnja 1923. osnovana je u Drnišu "Prosvjeta". Na osnivačkoj sjednici šibenisku je "Prosvjetu" zastupalo njezinih šest članova. O cilju i zadaći društva govorio je prof. Marko Triva. G. 1923. u Drnišu je postojala "Hrvatska čitaonica". Na početku prosinca te godine preselila se iz prijašnjih prostorija u kuću Tome Pelicarića.

    Učiteljski par Milena i Dako »enić bili su vrlo aktivni u kulturno-prosvjetnom pogledu. »ešće su organizirali priredbe sa šk. djecom u Tepljuhu /Biočiću/ i na njih pozivali građane iz Knina i Drniša. Na priredbi od 27. srpnja 1924. između ostalih točaka bile su na programu recitacije: "Živio kralj!" i "Kako umire Dalmatinac" od V. Ilića mlađeg, "Ne beži od škole" od M. Sretenovića, "Materina maza" od J. J. Jovanovića i komad "Kosovka djevojka". Učiteljski par »enić vodili su svoje učenike na izlete. Potkraj svibnja g. 1923. poveli su ih u Šibenik i na Skradinski buk. Rudnik "Monte Promina" vozio ih je svojim kamionom besplatno.

    G. 1923. vlada je kupila teren za radio-postaju. Predradnje su bile odmah izvršene, ali je prošlo nekoliko godina dok se radio-postaja uspostavila. Nije poznato koliko je radila. Budući da se nalazila na terenu orkuženu planinama, ustanovljeno je da dobro ne funkcionira i bila je napuštena.

     

    9. Promet

    Zastupnik dr. Dulubić je zatražio g. 1922. u Narodnoj skupštini od ministra pošta i brzojava da se uspostavi redoviti autobusni promet između Knina i Promine radi brže i redovitije dostave pošte i paketa. Jer dok je postojao redoviti promet, trgovci su dolazili u Prominu i kupovali u njoj vino. Kad je poslije talijanske okupacije promet obustavljen, trgovci ne dolaze na veliku štetu Prominjana.

    Ceste Knin-Promina i Drniš-Promina bile su g. 1923. u veoma lošem stanju. Kupci vina ne bi zbog toga kupovali vino u Promini nego u Šibeniku ili u Benkovcu. U dopisu od 9. kolovoza 1924. g. N. Z. Adžija, između ostalih potreba drniške općine, ističe potrebu da se temeljito urede općinski i pokrajinski putovi i ceste. Ministarsvo pošta i brzojava dozvolilo je autobusni promet 1. rujna 1924. tri puta tjedno između Knina i Promine. Od 16. listopada iste godine u Mirloviću se pošta dijelila nedjeljom, utorkom i četvrtkom.

    U srpnju g. 1925. otvorena je lička pruga. Drnišani su otvor oduševljeno pozdravili. Na kolodvoru su predstavnike vlade pozdravili opć. komesar Monti i dr. F. Marušić. Sokolska je glazba odsvirala državnu himnu. Na Unešiću su predstavnike vlasti pozdravili seljaci sa mjesnim tamburaškim zborom. Tom prigodom bilo je pokrenuto staro pitanje da se drniški kolodvor premjesti bliže varošu i da se riješi pitanje žitničkog uspona. Relativno velika udaljenost kolodvora od varoša nezgodna je za putnike. Poštanska kola koja su prevozila poštu, vukao je samo jedan konj. Budući da je redovito bio velik broj paketa, nisu mogla primiti sve putnike. Pred sve vlakove nisu ni dolazila. Putnici su više puta morali s prtljagom pješačiti po lijepu i ružnu vremenu oko 3 km. U 7. mjesecu g. 1925. Drniš je dobio telefon. Općina je morala uz pomoć nekih poduzeća platiti stupove.

    U studenome g. 1926. šibenska je općina uputila predstavku ministarstvu prometa da se uspostavi uskotračna željeznica Knin-Šibenik preko Drniša i Konjevrata. Kao razloge navela je: 1. Izbjegao bi se trošak za prekrcaj drva u Kninu, 2. iz Bosne bi se mogla izvoziti i drva koja trunu u šumama i prodavati u Dalmaciji i izvan države, 3. pruga bi bila kraća od širokotračne oko 30 km, 4. njome bi se izvozio boksit iz okolice Drniša i ugljen iz Siverića i Velušića, 5. pruga bi se mogla lako trasirati jer se od Drniša do Konjevrata stere jednolična visoravan, 6. tom prugom mogle bi se izvoziti i druge rudače iz Bosne. Na taj način prištedjelo bi se više milijuna dinara.

    Na početku veljače g. 1927. održana je željeznička konferencija u Beogradu, i na njoj je zaključeno, između ostaloga, da se izgradnja pruge normalnoga kolosjeka Bihać-Knin /dolinom Butižnice/-Pađene-Benkovac-Biograd n/m - Novigrad i pruga uskoga kolosjeka Knin-Šibenik, Knin-Vrlika-Sinj. Prvi se zaključak ostvario nakon drugoga svjetskog rata, drugi je ostao na papiru.

     

     

    10. Bolesti i stradanja

    Drniški općinari najčešće su umirali od tri bolesti: šarlaha, tifusa i malarije. G. 1925. od šarlaha je oboljelo više osoba. Najviše u Biočiću i u Siveriću. Od 10 smrtnih slučajeva u njima je umrlo oko šest osoba. G. 1928. šarlah se pojavio u nekoliko sela i u samom Drnišu, gdje je od njega umrlo 6 osoba.

    U ožujku g.1923. u Kričkama je od tifusa oboljelo 10 osoba, od kojih je 6 umrlo, a četvero ostalo na životu. Za druga sela nedostaju podaci.

    U selima uz porječje »ikole, u Mirloviću i Miljevcima ljudi su stradavali od malarije. Uzročnici su bili neuređeno korito »ikole i neuređene lokve i bunari po zagorskim selima. Na regulaciji »ikole u novoj državi počelo se raditi g. 1924. Svota od 500.000 dinara utrošena je uglavnom za čišćenje korita ispod Kričaka. Zbog pomanjkanja kredita radovi se nisu mogli završiti. G. 1925. radovi su bilo ograničeni. G. 1926. bili su obustavljeni. Iste su godine nastavljeni kad je bilo odobreno 100.000 dinara za nastavak rada.

    Na osnovi protokola župnih ureda može se zaključiti da je nekih godina umrlo više osoba od malarije.

    G. 1925. u okolici Drniša harale su neke zarazne bolesti koje dnevnici pimence ne spominju. Ističu da je liječnik dr. N. Grubišić poduzeo sve da ih suzbije, ali ih nije mogao suzbiti. U veljači g. 1927. u Drnišu i po nekim selima harala je gripa. U Drnišu je od nje umrlo pet osoba, u Kričkama petnaest, po prilici toliko u Biočiću i Miočiću. U cijeloj krajini bolovalo je oko 2.500 osoba i do 21. veljače umrlo preko sto osoba.

    Zbog male brige za osiguranje života rudarskih radnika u rovovima neki su radnici stradavali životom. U rujnu g. 1922. bio je teško ranjen Ivan Bračić, čuvar hidrocentrale u Manajlovcu. Mjesto autom poduzeća do šibenske bolnice vozio se seoskim kolima i zbog gubitka krvi umro u bolnici. Na 31. kolovoza 1924. u Siveriću je jednoga radnika raznijela mina, drugoga usmrtila trula greda, dok je jedan bio teže ranjen. U siječnju g. 1925. u rudniku "Monte Promina" stradala su životom četiri radnika.

    Neki su ljudi stradali i zbog drugih uzročnika. G. 1924. neki je Braković iz Kričaka umro od ujeda bijesnoga psa. Na početku kolovoza g. 1925. utopile su se u Krki djevojčice Milka Čorić i Neda Anić. U rujnu g. 1924. počinio je samoubojstvo seljak Ponjević. Istoga dana prevarena djevojka ranila je nesuđenog mladića i sebe usmrtila.

     

     

    II. dio

     

    Od početka g. 1929. do svršetka g. 1940.

     

    1. Uvođenje diktature i slom unitarizma

    Dr. Vlatko Maček i dr. Svetozar Pribićević zatražili su 4. i 5. siječnja g. 1929. od kralja Aleksandra "uspostavu državno-historijskih i kulturno-historijskih teritorija sa saborom i potpunom legizlativom i egzekutivom, to jest zakonodavnom i izvršnom vlasti" i da se "obrazuje nepolitička vlada" koja bi uspješno provela to preuređenje. Mjesto toga kralj raspušta Narodnu skupštinu, ukida Vidovdanski ustav, zabranjuje političke stranke, uvodi diktaturu i za predsjednika vlade imenuje generala Petra Živkovića. 3. listopada Zakonom o nazivu i podjeli države država dobiva naziv Jugoslavija i dijeli se na devet banovina. Ukidaju se oblasti i "plemenske" zastave.

    Prema primljenim uputama drniški i prominski načelnici Nine Z. Adžija i Krste Čorić u oglasima namijenjenim svojim općinarima i u brzojavima kralju i generalu Živkoviću pozdravljaju izvršene promjene i izražavaju zahvalnost što je do njih došlo. Adžija je uputio Drnišanima ovaj oglas:

    "Građani! Nj. Veličanstvo naš općeljubljeni Kralj svojim zadnjim državničkim aktom prekinuo je sve plemenske pozadine te je našoj miloj domovini dao ime za koje se naš narod u najtežim danima borio: Jugoslavija, koje simbolizira naše jedinstvo! Podjela države na velike banovine i dekoncetracije državne vlasti daju poriva razvitku ekonomskog, socijalnog i kulturnog života našeg naroda. Ono što je svaki iskreni rodoljub želio, danas se oživotvorilo. Ovom državničkom aktu, ovom velikom potezu našeg Vladara za sređenjem prilika i procvat narodni dajmo i mi vidni znak našeg zadovoljstva, te okitimo naše domove. Pozivlju se sva nadleštva, kao i građani da vidni znak kićenja traje do 7. tek. mjeseca u večer. Zahvalni kliknimo: Neka žive Nj. Veličanstvo Kralj Aleksandar I; Neka žive naša ujedinjena domovina Jugoslavija! Načelnik Adžija s.r."

    Brzojav upućen kralju preko Maršalata dvora glasi:"I drugi veliki potez Nj. Veličanstva za konsolidaciju jedinstvene nam Jugoslavije narod ove krajine oduševljeno pozdravlja. Budite tu pred Njegovim Veličanstvom tumač naše najdublje harnosti i sinovske odanosti. Živio Kralj! Živila Jugoslavija! Adžija, načelnik općine Drniš." A brzojav upućen generalu Živkoviću: "Narod Drniške krajine ushitom pozdravlja spontani akt Njegovog Veličanstva za konsolidaciju naše Jugoslavije. Vama kao glavnom suradniku Njegova Veličanstva u tom velikom aktu izrazuje čuvstva tople zahvalnosti. Živili! Adžija, općinski načelnik."

    Primnski načelnik Čorić svojim općinarima je uputio ovaj oglas: "Prominjci! Naša Država proglašena je Kraljevina Jugoslavija i podijeljena na devet banovina. Poslije Manifesta Njegova Veličanstva Kralja Aleksandra I. od 6. januara 1929. ovo je jedan veliki historjski događaj. U znak zahvalnosti, vjernosti i odanosti Njegovu Veličanstvu Kralju Aleksandru I i Kraljevini Jugoslaviji pozivljem Vas, da okitite Vaše domove jugoslavenskim zastavama. Od općinskog upraviteljstva Oklaj. Općinski načelnik Čorić s.r."

    Čorić je pozdravio kralja ovim brzojavom: "Prigodom velikog historijskog momenta o podjeli Kraljevine Jugoslavije na banovine cio narod ove općine, ushićen radošću, podastire Njegovu Veličanstvu Kralju Aleksandru I. zahvalnosti i odansti Kralju i Dražavi, kličući da živi Njegovo Veličanstvo Kralj, da živi Kraljevski Dom Karađorđevića, da živi Kraljevina Jugoslavija! Za pučanstvo općine Promine načelnik Krsto Čorić." Brzojavni pozdrav, upućen generalu Živkoiću, istovjetan je s tim brzojavom, osim nekih sitnih razlika.

    U znaku novoga uređenja proslavljeno je 1. prosinca Ujedinjenje. Poslije blagodarenja u crkvama i povorke u kojima su sudjelovali predstavnici svih ureda, društava i poduzeća, sokolskih društava iz Drniša, Siverića, Tepljuha i Kričaka načelnik je Adžija pred Općinom održao govor u kojemu je naglasio: "Nikada do danas mislim, od našega ujedinjenja nismo veselije pohrlili u hram božji da se pomolimo Svevišnjemu, za zdravlje i dug život nešeg obljubljenog Kralja i Vladara. Danas naša duša, puna radosti, razdragana daje zahvalu Gospodu Bogu, a srce radosno kuca, jer se oživotvorio davni san naših praotaca, jer se ispunila davna želja sviju koji ljube ovu grudu, sviju iskrenih patriota, sviju ispravnih nacionalista." Na svečanoj akademiji istoga dana govorio je nastavnik građ. škole Svetac o narodnom i državnom jedinstvu. Na uredima i privatnim kućama bile su, prema uputama Sreskog načelstva, izvješene samo državne zastave i bila priređena primanja i čestitke u uredima.

    Načelnik Adžija je obavijestio predsjednika vlade u Beogradu i bana Tartagliu u Splitu o proslavi. Brzojavna obavijest predsjedniku vlade glasi: "Oduševljen narod, slaveći 1. decembra, impozantnom manifestacijom, za jugosl. ideju pozdravlja u Vama prvog pomoćnika Mn. V. našeg ljubljenog Kralja u tvrdoj nadi da će Vaša snažna volja postojanja rada učinit sretnu i jaku našu domovinu. Živjeli!" U brzojavu banu Tartagli izražava želju da on kao "predstavnik ideje Jugoslavenstva" bude "tvrda spona jedinstvene domovine i bedem u obrani našeg Jadrana".

    I proslava rudarskog praznika sv. Barbare /4. XII./ imala je obilježje novoga uređenja države. Kao i drugih godina u crkvama /u Siveriću i Drnišu/ služile su se službe Božje. Radnici nisu radili i dobili su nagradu od jedne nadnice. No osim toga svaki je od njih dobio album dinastije Karađorđević koji je dalo tiskati Udruženje ratnih vojnih invalida.

    Sutradan po Sv. Barbari /5. XII. 1929./ objavljen je bio Zakon o ukidanju svih dotadašnjih sokolskih i orlovskih duštava i osnivanju Sokola Kraljevine Jugoslavije. »lanovi novoga društva mogli su postati učenici svih škola u državi, a zadatak mu je bio, prema riječima prvoga zamjenika sokolskog starješine E. Gengla, sokolskim radom provesti "potpuno jedinstvo nacije". U tom smislu djelovao je i drniški Sokol. Njegovi članovi najsvečanije slave državne praznike: Ujedinjenje /1. XII./, Kraljev rođendan /17. XII./, Rođendan kraljevića Petra /6. IX./ itd.

    Na Ujedinjenje g. 1930. sokolska glazba svira budnicu, u 9 sati s članovima društva i s predstavnicima svih vlasti i društava sudjeluje na blagodarenju i u povorci. Poslije blagodarenja i govora načelnika Adžije "o značenju 1. decembra i o jugosl. nacionalizmu" svi članovi prisustvuju svečanoj sjednici. Navečer svečanoj akademiji na kojoj je o Sokolstvu i jugosl. nacionalizmu govorio dr. F. Marušić.

    Sokolaši korporativno sudjeluju i na proslavu kraljeva rođendana 17. prosinca 1930. Uoči praznika načelnik je 15. XII. objavio proglas, u kojemu, između ostaloga, veli: "Dan Njegova rođenja jest dan narodnog veselja, jer Njegovu rođenju cijela naša jugosl. nacija ima da zahvali svoj preporod, svoju slobodu.... Drnišani, puni zahvalnosti i osjećaja ljubavi i vjernosti prema našem ljubljenom Vladaru, upravimo Svevišnjem naše molitve da nam blagoslovi i uzdrži Onoga koji je stvorio Veliku Jugoslaviju.... Neka žive Nj. V. Kralj Aleksandar! Neka žive cijeli Karađorđićev dom! Neka žive Velika i nerazdruživa Jugoslavija! Načelnik Adžija. Na sam praznik sokolaši korporativno s glazbom sudjeluju na blagodarenjima, u povorci, pred Općinom slušaju Adžijin "patriotski govor", a u "Sokolani" govor upravitelja građanske škole Sveca. Sa proslave načelnik je poslao maršalu dvora ovaj brzojav:

    "Prigodom rođendana Nj. V. našeg Ljubljenog Vladara izvolite izručiti naše iskrene čestitke i sinovsku odanost. Naš narod veseljem pozdravlja rođendan svog Vladara, jer ga je izveo iz zabluda, jer ga je preporodio pa želi da Bog Otac okruni veliko djelo našeg Vladara dugim i sretnim životom na dobro naroda i domovne."

    Potkraj g. 1929. i g. 1930. organiziraju se poklonstvene deputacije u banovinama. Poklonstvena deputacija iz primorske banovine poklonila se kralju 15. prosinca 1929. U njoj su bila i dva delegata iz Drniša: načelnik N. Adžija i opć. prisdjednik Pave Nakić. U siječnju g. 1930. organiziraju se "poklonstvene deputacije hrvatskih seljaka da kralju "manifestuju narodno i državno jedinstvo". Deputaciju iz rodnoga mjesta Stj. Radića predvodio je jedan njegov sinovac. U travnju iste godine /22. IV./ kralju se poklonila deputacija bivše HSS. U ime njezino izjavio je u toj prigodi Karlo Kovačević: "Niko nema prava da izvan granica domovine radi protiv svoje vlastite države i svoga rođenoga naroda u ime Hrvatskoga seljačkog naroda."

    Na početku travnja 1930. Drniš i Prominu je posjetio ban dr. Ivo Tartaglia u društvu poglavara Tecilazića. Na oba mjesta banu je priređen svečan doček. U Drnišu ga je pozdravio načelnik Adžija, u Promini načelnik Čorić. U rujnu iste godine poglavar Tecilazić uručio je odlikovanja dr. F. Marušiću i J. Regneru i načelniku Adžiji. Marušiću i Regneru orden IV, a Adžiji orden V. reda. U ime odlikovanih zahvalio se dr. Marušić. Oko mjesec dana poslije toga Tecilazić je uručio fra Metodu Radiću, župniku na Nevestu, orden sv. Save 2. reda. Dan prije toga Adžija se službeno oprostio od Tecilazića u prigodi njegova premještaja iz Knina u Livno.

    Na početku rujna g. 1931. oktroiran je novi Ustav koji je uzakonio diktaturu od 6. siječnja 1929. Osmoga studenoga iste godine general je Živković proveo izbore. Osnovao je listu Jugoslavenske radikalne demokracije kojoj je sam bio nosilac. Kandidat za kninski kotar bio je određen drniški načelik Adžija, a njegov zamjenik Bože Matić Šimin, krčmar iz Ružića. Adžija se odrekao kandidature u korist dr. N. Subotića. Glasačkih mjesta bilo je jedanaest: 1. Drniš I, 2. Drniš II, 3. Kljaci, 4. Kanjani, 5. Mirlović Zagora, 6. Ružić, 7. Širitovci, 8. Štikovo, 9. Tepljuh, 10. Unešić i 11. Žitnić.

    Dan Ujedinjenja i dalje se "najsvečanije" slavi. G. 1932. uoči proslave općina i Sokol izdali su proglas o proslavi. 1. XII. Drniš je bio u zastavama. Poslije uobičajenih blagodarenja i povorka Sokol je održao svečanu sjednicu na kojoj je govorio načelnik općine i starješina Sokola Adžija. Na svečanoj akademiji navečer govorili su upravitelj građanske škole Svetec i Hrvoje Mudronja. Svirao je sokolski orkestar. U mjesnim školama priređene su recitacije i prigodna predavanja.

    G. 1932. mjesto generala Živkovića predsjednikom vlade postao je Voja Marinković, onda mjesto Marinkovića dr. M. Srškić. Poslije ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu g. 1934. novu je vladu sastavio Bogoljub Jevtić. Potkraj veljače g. 1935. ona je najavila izbore, ističući da su "narodno jedinstvo i državna cjelina... neprikosnovena načela unutrašenjeg državnog života, koja snažno podižu jugoslovensku naciju na visinu jedne solidarne cjeline", i da su predsjednik vlade i svi kandidati na njegovoj listi "odlučni protivnici svih separatističkih, federalističkih ili prevratničkih težnja".

    Na početku travnja g. 1935. bilo je objavljeno da će za zastupnika JNS u kninskom kotaru kandidirati Ante Macanović pok. Lovre "poštanski činovnik u miru" i Dragutin Klein, presjednik u Muću, kao njegov zamjenik. Međutim, naknadno je objavljeno da je za kninski kotar na listi JNS kandidat dr. N. Novaković. Listu dr. V. Mačeka, kao nosioca liste Udružene opozicije, predali su u Beogradu 18. travnja: dr. A. Trumbić, dr. J. Šutej, Božo Vlaić, Sl. Dukanac, dr. I. Ribar, Tripo Žugić i Milanović. Na listi dr. Mačeka u kninskom kotaru za zastupnike kandidirali su: Mate Goreta, težak iz K. Glavice /zamjenik Ivan Čorić iz Oklaja/ i Antonije Crnogorac, težak iz Polače /zamjenik –uro »enić, težak iz Uzdolja/. Osim tih dviju lista bile su postavljene i liste Bože Maksimovića i Dušana Ljotića. U kninskom kotaru na listi B. Maksimovića kandidirali su: 1. Tadija A. Perišić, trgovac iz Beograda i 2. Dušan T. Rašković, advokat iz Knina, a na listi D. Ljutića: Ante Cota, bankovni činovnik iz Drniša. U kninskom kotaru glasalo je 14.379 glasača, od čega za Jevtića 8.561, za Mačeka 5.715, za Maksimovića 15, a za Ljotića 18 glasača. Zastupnički mandat dobio je Javtićev kandidat dr. N. Novaković.

    U Drnišu su 26. lipnja 1935. održane svečane zadušnice za narodne mučenika Pavla Radića i –uru Basaričeka. Nakon zadušnica formirala se povorka u kojoj se klicalo: "Slava hrvatskim mučenicima! Živio dr. Maček!" 21. srpnja iste godine svečano je proslavljen rođendan i imendan dr. Mačeka. Uoči toga dana po okolišnjim brdima paljene su vatre, a u 20 sati priređena je povorka u kojoj se klicalo dr. Mačeku i Hrvatskoj. Na 9. kolovoza održane su svečane zadušnice za pok. Stjepana Radića. Na katafalku isticao se lovor-vijenac s natpisom "Vođi i učitelju - hrvatski omladinci!" Poslije zadušnice prošla je varošem povorka s poklicima: "Slava velikom vođi Stjepanu Radiću!"

    Narodni zastupnik dr. Jakov Grgurić održao je u Drnišu 18. i 19. kolovoza dva predavanja: 18. VIII. za uglednije Drnišane, 19. VIII. za seljake. Oba u kinu "Biograd". Na drugom predavanju sudjelovalo je preko tisuću seljaka. Oba predavanja otvorio je Mate Goreta. Predavač je istakao da su i neki unitaristi uvidjeli da hrvatsko pitanje postoji i da ga treba riješiti. Hrvati sa svoje strane traže jednakost, ravnopravnost i političku slobodu, što je u prilog konsolidaciji same države.

    Uvođenje diktature naišlo je na otpor kod hrvatskih političara i kod hrvatskog naroda. Dr. Ante Pavelić odlazi u Bugarsku, s makedonskim komitetom stvara Sofijsku deklaraciju i izjavljuje da Hrvatima ostaje samo "ilegalna borba" za oslobođenje Hrvatske od nesnosnoga političkog stanja. Protiv njega je u Beogradu poveden sudbeni proces i on je zajedno s Perčecom 17. srpnja 1929. u odsustvu bio osuđen na smrt. Otada pa sve do pred rat g.1939. vode se sudbeni procesi protiv hrvatskih nacionalista i komunista po Zakonu o zaštiti države.

    U travnju g. 1930. u Beogradu se vodi proces protiv vođa ukinute HSS dr. V. Mačeka i drugova. Od 15 optuženih dr. Maček je bio oslobođen, dok su ostali bili osuđeni. Maček je ponovno uhapšen 31. siječnja 1933. i osuđen na tri godine strogoga zatvora. U veljači 1931. ubijen je u Zagrebu dr. Milan Sufflay. Potkraj rujna iste godine obješeni su Marko Hranilović i Matija Soldin. Za "Velebitske afere" g. 1932. ubijen je u Jadovnu Stipe Devčić, a doživotno osakaćeno više od 250 ljudi. U srpnju 1933. u Beogradu se vode tri procesa protiv ličkih "ustaša" od kojih su neki bili osuđeni na smrt, a drugi na visoke kazne zatvora. Istoga mjeseca u Splitu su odgovarali pred sudom šesnaestorica "radi komunističke propagande". U kolovozu 1933. pred šibenskim sudom vodila se rasprava protiv 37 optuženih za širenje komunističke propagande, nabavke oružja i eksploziva. U listopadu iste godine devetorica seljaka iz sjeverne Dalmacije odgovarali su pred šibenskim sudom zbog pripadnosti ustaškom pokretu. Na početku istoga mjeseca u Beogradu bilo je suđenje devetorici seljaka iz okolice Benkovca i svi osim jednoga bili su osuđeni na visoke kazne zatvora. Nekako u isto vrijeme u Šibeniku je odgovaralo pred sudom sedam Šibenčana pod optužbom da su komunisti. Na početku prosinca odgovarala su dvadesetiosmorica na šibenskom sudu zbog navodnog krijumčarenja oružja.

    Suđenja i osude nastavljaju se i g. 1933. U ožujku suđeni su i osuđeni u Beogradu P. Oreb, J. Begović i A. Podgorelac. Na početku lipnja osuđeno je šest nacionalista na kazne od 5 mjeseci do doživotnog zatvora. Na početku kolovoza osuđeni su u Beogradu Petrović i drugovi. Na početku rujna vodi se proces protiv dr. I. Pernara i sedam drugova. U drugoj polovici rujna osuđeni su V. Sušec, J. Matija i D. Faber kao pristaše ustaškog pokreta.

    Prije i poslije petomajskih izbora dolazi češće do krvavih sukoba između žandara i seljaka. U veljači g. 1935. u krvavom sukobu poginulo je u Sibinju /kotar Sl. Brod/ sedam seljaka, dok su tri seljaka i tri žandara bili ranjeni. U Gospiću su 6. svibnja poginula dva seljaka. U Taborskom 29. lipnja su poginula četiri seljaka, a jedan je naknadno podlegao zadobivenim ranama. U vezi s tim i drugim kvroprolićima zagrebački je nadbiskup dr. Antun Bauer uputio vladi Memorandum, u kojemu se, prema riječima Dr. J. Baričevića, žalio da je "hrvatski narod gonjen, prebijan i izubijan kao što se nikad u istoriji svijeta događalo nije".

    U ljetu g. 1935. objavljen je Zagrebački memoradnum koji su potpisali nadbiskup dr. Bauer, nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac, mnogi istaknuti političari i intelektualci iz većih hrvatskih gradova. U njemu se, izemđu ostaloga, od vlade traži da se zajamči puna zakonitost i "nezavisnost sudova", da se smjesta suspendira "djelatnost Državnog suda za Zaštitu države, koji svojim brojnim i strogim osudama izazivlje neosporno štetan i pogibeljan dojam kao da država rađa samo protivnike države". U povodu praznika Ujedinjenja g. 1935. proglašena je opća amnestija. No i dalje se vode procesi po Zakonu o zaštiti države. Po tom zakonu u Šibeniku su 18. veljače 1936. osuđena tri Šibenčanina /P. Popović, A. Kosor, J. Grubišić/. U prvoj polovici svibnja u Šibeniku su odgovarala 24 Šibenčanina zbog komunističke djelatnosti. U prvoj polovici lipnja iste godine u Beogradu se vodi proces protiv –ure Halabarca i petorice sudrugova zbog komunističke djelatnosti. Prvih dana srpnja bilo je suđenje 36 iz Makarskog primorja zbog istog razloga.

    U prigodi pogreba Stipe Javora, koji je 27. ožujka 1936. umro u mitrovičkoj kaznionici u Zagrebu su izbile demonstracije "neodgovornih elemenata frankovačko-komunističke orijentacije" i u sukobu s policijom bilo je 30 ranjenih. Na početku travnja 1936. četnik Stevo Pejnović bez ikakva povoda ubio je u Trnovu zastupnika Karla Brkljačića i u selu Smiljanima seljaka Marka Uzelca. U istom mjesecu u sukobu između seljaka i jeftićevaca poginulo je 11 seljaka i jedan ranjen.

    Na godišnjoj skupštini Gospodarske sloge g. 1936. dr. V. Maček izjavljuje da borba hrvatskoga naroda ima dvostruki karakter: "... izvojevati hrvatskom narodu političke slobode" i izvojštiti "sebi i svojoj djeci socijalnu pravicu". Predsjednik Narodne skupštine Stevan Čirić potkraj 1936. ističe da je potrebno riješiti hrvatsko pitanje "na bazi potpune jednakopravnosti Srba i Hrvata", a zastupnik Radikalnoga kluba dr. Niko Lazić u veljači g. 1937: "Hrvatska punim pravom traži političku ravnopravnost... Ravnopravnost na papiru nije ništa, jer smo mi nju imali u Austriji". U rujnu iste godine dr. Ivan Ribar naglašava: "U našoj državi Hrvati nisu našli što su tražili... Hrvati hoće da se prizna hrvatskom narodu ono što se priznaje i srpskom narodu u našoj državi." Inž. August Košutić, koji se nakon sedam i pol godina povratio iz inozemstva, 27. rujna g. 1937. svratio se u Drniš i u kraćem govoru s balkona Roka Šupaka zatražio od naroda razumijevanje i slogu kao jamstvo za postizavanje političkih ciljeva. Košutića i njegovu pratnju pozdravilo je više tisuća Drnišana na čelu s glazbom.

    8. listopada g. 1937. sklopljen je sporazum između b. HSS i četiri druge stranke o stvaranju Udružene opozicije. Sporazum je potpisan u Beogradu 15. kolovoza g. 1938. Tom prigodom vladin list "Samouprava" pisao je, između ostaloga i ovo: "Nikada Srbi, srpski narod neće pristati na vraćanje u 1918. godinu! Nikada oni neće pristati, da se postojeći Ustav izbriše i ukine! Nikada Srbi i srpski narod neće pristati na federaciju, jer oni znaju, da bi ona značila propast ove države." Međutim, zastupnici b. HSS pod predsjedništvom dr. Mačeka donijeli su 15. siječnja g. 1939. rezoluciju kojom su proglasili "ništetnim i za hrvatski narod neobaveznim" sve ugovore i obaveze koje su učinile beogradske vlade za 20 godina i izrazili zahtjev da "hrvatski narod bude gospodar na svom teritoriju", a ne da mu se osporava pravo na opstanak i slobodu. U prvoj polovici 1939. vode se pregovori o sporazumu između HSS i JRZ. Sporazum je ostvaren 26. kolovoza 1939. ulaskom dr. Mačeka u drugu vladu dr. Dragiše Cvetkovića. Stovrena je Banovina Hrvatska s banom na čelu. Nakon toga vlada je amnestirala sve političke zatvorenike da se tako "likvidiraju ostaci političke prošlosti".

    Blok narodnoga sporazuma sa sastanka u Beogradu 15. kolovoza g. 1938. zatražio je od vlade da raspiše izbore za konstituantu. Vlada je na početku listopada raspustila Narodnu skupštinu i raspisala skupštinske izbore za 11. prosinca 1938. Potkraj listopada stigao je u Drniš dr. Josip Berković i održao konferencije u Drnišu, Promini i Kninu. Na početku studenoga imenovani su predsjednici biračkih odbora za glasačka mjesta. U drniškoj općini: Drniš I /Ante Roko, predsjednik suda/, Drniš II /Uroš Novaković, sudac/, Drinovci /Ante Kulušić, učitelj/, Koprno /Franjo Filipi, učitelj/, Mirković Zagora /Ivo Stalio, sudac/, Pokrovnik /Ante Ježina, javni bilježnik/, Ružić /Krunoslav Anđelković, učitelj/, Siverić /Nikola Bulić, učitelj/, Širitovci /dr. Marko Skelin, liječnik/, Štikovo /Ante Modrušan, upr. građanske škole/, Tribounje /dr. Nikola Grubišić, liječnik/, Unešić /Mladen Mikić, upr. pošte u Drnišu/, Žitnić /dr. Ivo Miović, odvjetnik/ Biočić /Dako »enić, učitelj/. U prominskoj općini: Oklaj /Josip Knežević, učitelj/, Razvođe /Niko Škovrlj, šk. nadzornik/, Mratovo / Josip Petrović, učitelj/.

    Potkraj studenoga /28. XI./ 1938. održan je u Promini veliki preizborni zbor HSS. Na zboru, na kojemu je sudjelovala velika masa svijeta iz Promine, iz okolice Knina, Vrlike i Drniša, govorili su: Šime Belamarić, izaslanik dr. Mačeka, Mate Goreta, dr. Ivo Jelavić, dr. Krunoslav Bego i drugi. Na izborima od 11. prosinca iste godine Stojadinovićeva JRZ dobila je /prema službenim podacima/ 1.635.519 glasova, a lista Udružene opozicije na čelu s dr. Mačekom 1.336.824 glasa. U kninskom izbornom kotaru glasovalo je svega 14.006 birača. Od toga je lista JRZ dobila 5.863, dr. Maček 7.867 glasova. Između kandidata za zastupnike M. Goreta je dobio 7.118 glasova, Mihajlo Popović 175, Veljko Pokrajac 674 glasa. Ljotićeva lista dobila je svega 176 glasova /kandidat Dušan Jakić/.

    Ban Banovine Hrvatske dr. Ivan Šubašić posjetio je Drniš 24. stuednoga 1939. U Drnišu ga je dočekalo više tisuća građana i seljaka. U ime općine pozdravio ga je načelnik Zvonko Alfirević Nakić, zatim drniški dekan dr.fra Petar Berković, pa Mate Goreta i dr. Ivo Jelavić, tajnik HSS. Na ulazu u katoličku crkvu pozdravio ga je fra Lujo Plepel, gradački župnik, a na ulazu u pravosl. crkvu jeromonah Sevastijan Jović i predsj. crkvene općine Pavao »enić. Ban se za kraćeg boravka upoznao s nevoljama i potrebama Drniške krajine.

    Na početku kolovoza g. 1940. ban je potpisao uredbu o uspostavi Banske ispostave u Splitu. 25. ožujka 1941. Jugoslavija je pristupila Trojnom paktu. Sutradan, 26. ožujka preuzeo je vlast kralj Petar II. i imenovao generala D. Simovića za predsjednika vlade. U novu vladu ulazi i dr. Maček kao potpredsjednik. Šestoga travnja 1941. Njemačka i Italija bez objavljivanja rata napadaju Jugoslaviju. Maček se vraća iz Beograda u Zagreb i ozjavljuje: "Stigla nas je najveća nesreća, koja jedan narod može stići, a to je rat."

     

    2. Promjene u općinskim upravama

    Općinsko vijeće u drniškoj općini izabrano na opć. izborima g. 1927. i opć. uprava izabrana na sjednici vijeća 8. prosinca iste godine upravljali su općinom do 26. ožujka g. 1929. Nakon proglašenja diktature načelnik je Adžija podnio ostavku na svom položaju. Drniški radikali na čelu s dr. D. Ivetićem i dr. I. Miovićem pokušali su općinu dobiti u svoje ruke. Protiv Adžije su se digli M. Goreta i Zvonko Alfirević Nakić. Dio vijećnika je bio za Adžiju i nagovarao ga da ne odstupi. On je na to skupio izjave svojih simpatizera u Drnišu i po selima i poslao ih velikom županu u Split. Veliki župan Jablanović, oslanjajući se na te izjave imenovao je Adžiju načelnikom i općinsko vijeće, u koje su ušli neki stari i neki novi vijećnici. Novo općinsko vijeće konstituirano je 26. ožujka 1929. Za prisjednike bili su imenovani: Mate Kulušić, dr. I. Miović, Mile Živković pok. Ivana, Mijo Vukačić pok. Joke, Grgo Štrkalj pok. Jure i Roko Živković. Međutim, Kulušić se odmah odrekao zbog bolesti, Miović nije pristupio na sjednicu. M. Živković preveden u vijećnike, Vukačić je vanskom odlukom od 14. ožujka 1931. razriješen časti, R. Živković Šupuk dao odreku. Mjesto Kulušića 14. ožujka 1931. postavljen je dr. Ante Milić Štrkalj, mjesto Miovića Bibić Vlade pok. Sime, mjesto Vukačića Nikola Mazalin pok. Augustina, a mjesto R. Živkovića Šupuka Pave Nakić pok. Mihovila. Na sjednicu od 26. III. nisu pristupili vijećnici: Bibić Krste pok. Sime, Rašković Toma pok. Marka, Sinobad pop Mirko, Beader Ranko pok. Steve, Perišić Ljubomir pok. Ljubomira, »uba Lazo pok. Nikole, Jurić Filip pok. Mate, Kolar Marko pok. Tome, Čosić Jovo pok. Nikole. Kao novi vijećnici ušli su u vijeće: »enić Dako, Bešević Jovo pok. Todora, »akić Dušan Špirin, Bogdanović Dušan pok. Petra, Jelić Sava pok. Jove, Vuković Božidar pok. Steve, Lukavac Petar pok. Tanasije, Škovrlj Ante, Manojlović Lazo pok. Jakova. Tijekom g. 1929. i 1930. neki su vijećnici umrli, neki odselili iz Drniša, a neki se odrekli časti, a neke razriješio časti veliki župan. Najviše izmjena i promjena u opć. vijeću bilo je tijekom g. 1931.

    Općinska je uprava imala osam odsjeka: 1. upravni, 2. blagajnički, 3. kancelarijski, 4. tehnički, 5. šumarsko-gospodarski, 6. zdravstveni, 7. izvršno redarstveni i 8. vojni. Na 16. svibnja g. 1931. drniška je općina imala: 1. pašnjaka 32.671 hektara, 43 ara i 86 uč. 2. šuma 9.069 ha, 28 a, 21 uč. 2. zgrada u vrijednosti 2.410.000 dinara. Ukupna vrijednost nekretnina iznosila je 139.735.000 dinara.

    8. listopada 1933. održani su općinski izbori u Primorskoj banovini. 17. rujna iste godine priređen je zbor odbornika svih mjesnih organizacija JNS. Na zboru se našlo preko 500 birača. Govorili su: Frano Samas i Josip Gabela, radićevci, Božo Vuković, Vlade Bibić i Dušan Čakić, radikali, o potrebi složnoga nastupa na izborima. Za načelnika je predložen aktualni načelnik Adžija. Protiv njegove kandidature bili su neki Hrvati i neki Srbi. Oni su svoje ljude nagovarali na apstinenciju. Potkraj rujna izborni odbor JNS objavio je da je kandidat za drnišku općinu N. Z. Adžija, a za prominsku K. Čorić.

    Uoči izbora objavljen je za drniške glasače oglas: "Birači općine drniške! Glasujte na općinskim izborima dne 8/10. 1933. za Jugoslavensku Nacionalnu Stranku, najveću, najjaču i najmoćniju organizaciju u našoj državi i za nosioca kandidatske liste Nikolu Adžiju. Zašto?

    1. Zato jer je Jugosl. N. Stranka jedino njemu, t.j. Nikoli Adžiji dala svoje povjerenje i jedino njega postavila kao vođu u drniškoj općini i nikoga drugoga. A on je oproban u narodu. Dobar je, radišan, sposoban i pristupačan u svako doba svakome bez razlike vjere, plemena i zanata...

    2. Zato jer Jug. Nac. Stranka ne razlikuje Hrvata od Srbina, niti pravoslavnog od katolika... Ona hoće veliku, jaku i moćnu Jugoslaviju, pod žezlom naše junačke nar. Dinastije Karađorđevića, u kojoj će biti svima jednako dobro, bez razlike plemena, vjere i zanata.

    3. Zato jer se Jug. N. Stranka stara za težaka i za radnika svake vrste...

    4. Zato jer pod vladom i upravom Jug. N. Stranke donesen Zakon o zaštiti zemljoradnika da težaka niko ne smije goniti s kućišta niti mu smije za male pare muntati ono sirotinje, već je određeno da plaća dugove kako može...

    9. Zato jer Jug. N. Stranka velika i moćna stranka najjača u našoj državi, sa više od 300 narodnih poslanika u Narodnoj skupštini i jedino preko nje se može postići svaka korist i dobro a izvan nje ništa.

    10. Zato jer je Jug. N. Stranka velika seljačka stranka u kojoj je organizovan sav naš narod, bez razlike vjere, plemena i zanata. Ona je velika, snažna i moćna stranka svih Srba, Hrvata i svih Slovenaca, dakle svih Jugoslavena. Ona radi za slogu i ljubav našeg naroda svih vjera i plemena, ona je za dobro i veličinu Našeg Kralja, Naše Države Jugoslavije i cjelokupnog našeg naroda.

    Glasujte dakle za ovu stranku i za njezinog nosioca liste Nikolu Adžiju, ako želite dobra sebi i cjelokupnom narodu naše općine...

    Na dan izbora svi na glasanje! Izvršite svoju dužnost i to će vam biti obilato uzvraćeno od Jugosl. Nacionalne Stranke!

    Ne slušajte tako zvanu opoziciju što vam priča i obećava i ne glasujte za njezine ljude! To su mali ljudi bez ikakva upliva i moći i ne vrijede ništa. Sjetilo se nekoliko njih iz inata prema našoj narodnoj slozi i žele da obrnu sve ono dobro koje narod uživa... Hoće narod da podijele po vjeri i plemenu, da ga posvade i pokvare lijepu narodnu slogu, pa ga kasnije lakše zajašu...

    Pazi se narode s kim imaš posla i kome daješ svoj glas da se kašnje ne pokaješ i da ti ne bude kasno. - Daj svoj glas samo Jugosl. Nac. Stranci i nosiocu njezine kandidatske liste Nikoli Adžiji pa se nećeš prevariti a druge sve odbaci od sebe jer ti ne žele dobra!

    Živjela velika Jug. N. Stranka!

    Živio Načelnik Drniša Nikola Adžija!"

    Birači su iz pojedinih sela imali glasati: Drniš I /Drniš, Varoš/, Drniš II /Tribounje, Lišnjak, Velušić, Badanj/, Tepljuh /Biočić, Siverić, Tepljuh/, Štikovo /Štikovo/, Kanjani /Kanjani, Kadina Glavica, Miočić, Otavice, Parčić/, Širitovci /Bogetić, Brištani, Drinovci, Kalik, Karalić, Ključ, Širitovci/, Unešić /Ljubostinje, Koprno, Nevest, Cera, Sitno, Unešić, Vinovo/, Žitnić /Pakovo Selo, Planjani, Sedramić, Žitnić/, Kljaka /Kljaci, »avoglave, Mirlović Polje, Moseć, Umljenović/, Ružić /Baljci, Gradac, Kričke, Ružić/, Mirlović Zagora /Mirlović Zagora, Ostrogašica, Podumci, Pokrovnik, Radonić/. Bilo je 7.079 birača, od kojih je glasalo 4.285. Na izborima je izabrano 36 vijenika i 36 njihovih zamjenika. Za načelnika je izišao, kako se unaprijed znalo, Nikola Adžija. U prominskoj je općini bilo upisano 1.584 birača, a glasalo ih je 1.391 za kandidata JNS Krstu Čorića. Primopredaja je formalno izvršena 6. studenoga 1933. u prisutnosti "odstupajuće uprave" N. Z. Adžije kao "predsjednika" općine i Pave Nakića i Vlade Bibića kao članova stare uprave, i "predsjednika" N. Z. Adžije" i Pave Nakića, Ivana Zenića, Vlade Bibića, Tome Živkovića, članova "nove uprave". Zapisnik je vodio Melko Kolombo kao opć. blagajnik. Novčano stanje 31. X. 1933. bilo je: 1. ukupni prihodi 1,779.419:70 dinara, rashodi 1,779.032:72 dinara, pretičak 387 dinara, 2. vjeresije 1,796.053:04 dinara, 3. dugovi 3,654.638:35 dinara.

    Nakon izbora Adžija je izjavio dopisniku zagrebačkih "Novosit" 13. X. da je narod "listom" pristupio na izbore uza svu propagandu da apstinira. Kao "predsjednik" nove opć. uprave ima na programu: 1. po selima otvoriti škole jer je prosvjeta uvjet napretka, a u drniškoj općini ima samo šest pučkih škola na 48 sela, 2. unaprijediti stočarstvo jer je to glavna ekonomska baza drniških seljaka, 3. podići šume i pošumiti gole površine kako bi seljak dobio pašu za blago i drva za loženje, 4. seljacima razdijeliti mušu i time im povećati imutak, a općinu rasteretiti neplodna terena, 5. podići zadrugarstvo, 6. opskrbiti Drniš i sela vodom za piće, regulirati potok Terzibalić, u Drnišu urediti stari pazar, ulice i Poljanu, otvoriti nove zahode i osnovati vatrogasno društvo. Prema Adžijinim riječima drniška je općina bila tada "jedna od najvećih općina u državi". Imala je oko 30.000 stanovnika na području oko 650 m2, koje je više-manje pasivno, pa se općina svake godine mora brinuti "oko prehrane pučanstva". Budući da su iz Knina dolazile "sve razmirice, sva uskraćenja, sve moguće zapreke za napredak i pomoć Drnišu", Adžija je pokrenuo pitanje da Drniš postane kotarom. Slao je predstavnike banovini i ministarstvu, ali su njegove pokušaje osujetili zastupnici kninskoga kotara.

    Oko polovice studenoga g. 1936. provedeni su u Dalmaciji slobodni općinski izbori. Potkraj listopada odabrani su kandidati za načelnike: za drnišku općinu Zvonko Alfirević Nakić, za prominsku općinu Nine Čorić. Prije izbora održan je u Oklaju 1. studenoga javni zbor pristaša b. HSS. Zbor je otvorio Mate Džapo iz Oklaja. Govorili su: Dr. A. Milić Štrkalj, dr. I. Jelavić, iz Drniša, Mate Šarić, Ševeljević iz Knina. O razornom djelovanju dotadašnje općinske uprave u Promini govorio je Ante Čorić. Za izbore u prom. općini bilo je upisano 1.667 birača. Trebalo je izabrati 30 vijećnika. Bile su postavljene dvije liste: lista b. HSS kojoj je bio nosilac Nine Čorić i lista JRZ kojoj je bio nosilac Krste Čorić, aktualni načelnik. U drniškoj općini bilo je upisano 8.265 birača. Trebalo je izabrati 36 vijećnika. Sudu u Drnišu bile su prikazane tri liste: 1. b. HSS kojoj je nosilac bio Z. Alfirević Nakić, 2. JRZ kojoj je bio nosilac dr. D. Miović i 3. nezavisna lista kojoj je bio nosilac aktualni načelnik N. Adžija.

    Od 1.667 birača u Promini glasalo je 1.374 birača. Za b. HSS i za njezina kandidata 943, za JRZ i njezina kandidata 451 glasač. Od 8.265 upisanih birača u Drnišu glasalo je 5.282 birača, za b. HSS i za njezina kandidata Alfirevića Nakića 4.223, za JRZ i dr. Miovića 354, a za N. Adžiju 405 birača. U obje općine pobijedila je lista b. HSS. Pobjeda na izborima izazvala je oduševljenje njezinih pristaša. 18. studenoga 1936. Drniš je bio sav u zastavama. U varoš su grnuli seljaci da čestitaju novom načelniku. Trgovine su bile zatvorene, priređena je velika povorka  kojoj su stupali novi načelnik Alfirević, b. zastupnik M. Goreta, članovi nove opć. uprave i prvaci b. HSS. Još su veće manifestacije bile priređene 25. XI. u prigodi preuzimanja općine sa strane novoizabrane uprave. Mnoštvo seljaka dopratilo je članove nove uprave do Općine, kličući Hrvatskoj i njezinim vođama. U povorci je svirala hrvatska glazba i nosile se hrvatske zastave. Slične su manifestacije bile priređene u Oklaju novom načelniku N. Čoriću i novim opć. vijećnicima.

    Primopredaja je opć. ureda bila 25. XI. 1936. u nazočnosti predstavnika stare uprave: Nine Adžije kao predsjednika općine i Petra Lukavca kao člana uprave, a od nove uprave: Z. Alfirevića Nakića kao novog predsjednika i Stipe Jelčića Matina, Arambašić Ante pok. Mate, Mate Ivić pok. Šimuna, Jakova Tomić pok. Marka i Petra Trive pok. Jure, članov uprave. Zapisnik je vodio Melko Kolombo kao opć. blagajnik. Novčano stanje u kasi iznosilo je: 1. skupni prihodi 1,208.386:04 dinara, rashodi 1,201.376:87, razlika 7.209:17 dinara, 2. vjeresije dinara 2,521.271:45 /25. XI. 1936/, 3. dugovi 5,349.201:06 dinara /25. XI. 1936/. Vrijednost općinskih nekretnina iznosila je 139.585.000 dinara. Od zgrada općina je tada imala dvorazredne škole: u Biočiću, Kadinoj Glavici i u Otavicama, jednorazrednu školu u Pokrovniku, trorazrednu školu u Siveriću, dvorazrednu školu u Tribounju, dvorazrednu školu u Unešiću, trorazrednu školu i općinski dom u Drnišu.

    Na početku travnja g. 1940. odstupio je prominski načelnik Nine Čorić. Mjesto njega preuzeo je općinsku upravu Krste Radas, seljak iz Oklaja. Novi općinski izbori provedeni su 19. svibnja iste godine. Za izbore u drniškoj općini bile su odobrene četiri liste: 1. lista Z. Alfirevića Nakića, 2. lista Paške Skelina, vanstranačka hrvatsko-srpska, 3. lista Milana Jovića, vanstranačka srpska, 4. lista dr. fra Petra Berkovića. Za izbore u prominskoj općini bile su odobrene dvije liste: 1. lista Krste Radasa i 2. lista Ivice Čorića. U drniškoj općini bilo je 17 birališta, a broj upisanih izbornika 8.063. Za Z. Alfirevića Nakića glasalo je 3.050, za P. Skelina 240, za M. Jovića 281, a za dr. Berkovića 431 izbornik. Svega 4.202 ili 52,11%. U općinskom vijeću Alfierević Nakić dobio je 31 odbornika, Skelin 1, Jović 2, Berković 2. Svega 36. U Promini lista HSS dobila je sva 24 odbornika.

    U Drnišu je nova općinska uprava izabrana 29. svibnja iste godine. Ekonomsko stanje općine bilo je ovako: 1. ukupni prihodi 2.052.741:51 dinara, rashodi 2.050.948:54, razlika 1.792:87 dinara, 2. opć. vjeresije 3.073.330:29, 3. dugovi 5.197.897:24 dinara. 10. srpnja 1940. općinsko vijeće sačinjavali su: načelnik Z. Alfirević Nakić pok. Mate iz K. Glavice, podnačelnik Paško Živković pok. Mate iz Drniša, članovi opć. uprave: Luka Bubalo pok. Jakova iz Širitovaca, Joso Cigić pok. Joke iz Pakova Sela, Paško Brakus pok. Joke iz Tribounja , Mirko Lončar Božin iz Siverića, Mate Rajčić pok. Mate iz Unešića, zamjenici članova opć. uprave: Mate Mrčela pok. Paške iz Koprna, Ivan Živković pok. Ilije iz Radonića, Nikola Mazalin pok. Jage iz Drniša, Nikola Ramljak pok. Marka iz Siverića, odbornici: Ivan Brzić pok. Jure iz Vinova, Ante Buzov pok. Ilije iz Mirlović-Polja, Ivan Marketić pok. Šimuna iz Planjana, Marko »ule Jakovljev iz Kljaka, Nikola Grgurica pok. Ante iz Mirlović-Zagore, Baćić Šime pok. Jure iz Umljanovića, Marko Dabro pok. Bože iz »avoglava, Mate Goreta pok. Jure iz K. Glavice, Luka Ožegović pok. Sime iz Biočića, Ivan Štrkalj Matin iz Pokrovnika, Mile Bojčić pok. Ivana iz Ružića, Toma Kulušić pok. Tome iz Ključa, Jovan Milan i »enić Pavao iz Drniša.

     

    3. Ekonomski problemi

    Stanovništvo je Drniške krajine neprestano pratila neimaština i glad. G. 1928. suša je bila uništila oko tisuću vagona kukuruza. Veliki led zimi g. 1928-1929. donio je glad i blagu. Mnogi su vlasnici bili prisiljeni da ga prodaju da bi sebi pribavili potrebnu hranu. Neki su u pomanjkanju blaga morali prodavati pojedine komade zemlje. U travnju 1929. rudnik "Monte Promina" organizirao je fond za prehranu siromašnih Siverića, Tepljuha i Biočića i otvorio kuhinju u kojoj su dobivali hranu oko 70 gladnih. U svibnju iste godine ljudi su u Zagori bili ostali bez ikakve hrane. Da im kako tako pomogne, općina je otvorila radove na seoskim putovima: državna cesta - Mirlović - Radonić - Unešić. Za devetsatni rad muškarci su primali 20-24 dinara, ženske 16-20 dinara. U Promini je zimi 1928-1929. mnogo blaga pokrepalo. Ljudi nisu mogli prodati vino i prezaduženi nisu mogli otplaćivati visoke kamate na uduženi novac. U ljetu 1929. u nekim su selima ovce krepavale od ospica pa su seljaci i s te strane mnogo štetovali.

    U Petrovu polju česte suše, crv i »ikola nanosili su velike štete usjevima. Tako je g. 1930. bilo uništeno oko 100 jutara kukuruza potpuno, a oko 500 jutara preko polovice /2/3/. Na početku srpnja iste godine grad velik kao orah uništio je ljetinu u nekim selima, osobito u Biočiću, Miočiću i Tepljuhu. Kričani kao najizloženiji poplavi »ikole, obraćali su se vlastima da se »ikola jednom regulira. G. 1930. ban je obećao deputaciji da će se poduzeti potrebni radovi, ali do toga nije došlo. Općina, iako siromašna, morala je za prehranu pučanstva izdvajati svake godine stanovite svote novca. G. 1929. svaki je mjesec trošila za siromahe oko 10.000 dinara. U samom travnju izdala je u tu svrhu 50.000 dinara. U travnju zatražila je od nadležnih vlasti četiri vagona kukuruza i dva vagona krumpira za sjeme. Vršila je i radove na čišćenju »ikole, ali zbog pomanjkanja financija, ne koliko je bilo potrebno. U travnju započela je radove na čatrnji u Koprnu, u svibnju završila radove na vrelu Biočiću. Rudniku "Adriabauxit" ustupila je u Tribounju općinsko zemljište za 200 tisuća dinara s namjerom da tim novcem u istom selu sagradi školu.

    G. 1931. u Promini su zakasnili radovi u polju zbog čestih kiša i gripe. U svibnju velik broj ljudi bio je nezaposlen. Da se smanji nezaposlenost, vlada je odobrila 140 tisuća dinara za izgradnju mosta preko Krke kod Manojlovca. Iste godine u cijeloj Drniškoj krajini ljetina je podbacila. Zbog glada i žeđe mnogo je blaga uginulo. Rudnici su reducirali broj radnika na rudnicima. Ban je bio zamoljen da pučanstvu pruži prigodu za zaradu na dovršenju ceste Siverić-Lemeš, ali molba se nije ostvarila. G. 1931. potrebe drniških općinara bile su velike. U Drnišu je trebalo podići zgrade za pučku i građansku školu, urediti kanalizaciju, trotoare, klaonicu, javni zahod, vodovod, stari pazar, potok Terzibalić i preko njega sagraditi dva mosta. U najvećem broju sela trebalo je podići šk. zgrade i otvoriti škole, iskopati ili urediti bunare i izvore, popraviti stare putove i nove učiniti, puste terene pošumiti, podići rasadnike, razviti marvogojstvo, poraditi oko higijene stanovništva, regulirati »ikolu od izvora do Drniša. Drniš koji je nekoć slavio "kao napredan i bogat varoš" nalazio se tada "u zapuštenom stanju". Uzrok je tomu bio što "od prevrata nije u ničem dobio jedne jače potpore, niti mu se posvetila bud kakva pažnja oko ekonomskog unapređivanja, a niti je kakvom ustanovom okorišćen".

    U Pokrovniku je g. 1932. zauzimanjem učitelj Bege bila otvorena dječja kuhinja u kojoj su šk. djeca dobivala besplatno topli obrok. Do toga je došlo, što gola, bosa i gladna nisu redovito pohađala šk. nastavu. Kuhinja je otvorena na molbu učitelja Bege uz pomoć drniške općine, Crvenoga križa i nekih dobrotvora. G. 1933. problemi drniških općinara bili su isti kao i g. 1931. Na početku g. 1934. u nekim selima svinjska je kuga uništila više stotina svinja, a u nekima epidemija je činila da pokrepa više tisuća peradi. U brdskim predjelima vukovi su poklali velik broj ovaca.

    Vojska je, da priskoči u pomoć pučanstvu, u veljači g. 1934. odredila od seljaka otkupiti svu zob. Općina u Drnišu i Kninu imale su posvjedočiti koliko koji seljak ima zobi za prodaju. Međutim, obje su općine izdale fiktivne potvrde na temelju kojih su neki trgovci prodali vojsci zob kupljenu u Bosni i Srijemu. Zbog toga bili su uhićeni neki činovnici, trgovci, seoski glavari, drniški načelnik Adžija i kninski V. Pokrajac. Na optuženičkoj klupi našlo se 46 optuženika. Potkraj g. 1934. drniška je općina bila "jedna od najzapuštenijih" općina u sjevernoj Dalmaciji. Trebalo joj je "najmanje 20 školskih zgrada", više čatrnja za vodu, zadružna konoba za vino, 2-3 zgrade za sušenje 40-tak vagona smokava, rasadnik bajama za pošumljavanje goleti. Trebalo je prisiliti rudnike da joj plaćaju porez za izvor rudače koji su izbjegavali plaćati. Nekim selima trebalo je pružiti hitnu pomoć jer su usljed grada pretrpljela neka oko 400.000, a neka oko 350.000 dinara štete.

    Problem regulacije »ikole bio je aktualan i g. 1935. jer je »ikola svojim poplavama nanosila velike štete usjevima i bila leglo malarije. Problem se mogao riješiti kulukom uz pomoć banske uprave i općine. Zbog redukcije rada velik je broj radnika na rudokopima ostao bez posla. Mnogo je blaga pocrkalo od stočnih bolesti. Ljude je mučio problem prehrane. Bili su prisiljeni prodavati blago koje im je bilo potrebno da se prehrane. Naročito je ljudima u Zagori u ljetu g. 1935. bilo potrebno kruha, vode i rada jer im je suša uništila gotovo svu ljetinu. To ih je navelo da 4. kolovoza 1935. osnuju u Unešiću Potrošačku zadrugu, u koju se odmah učlanilo do 300 seljaka. Za predsjednika je zadruge bio izabran fra Frano Borić, župnik u Nevestu. Ni problem nije bio time posve riješen. Narodu je u Zagori i dalje trebalo kruha i vode, tako da je u prosincu iste godine moralo 1.200 siromašne djece iz Zagore poći u sjevernu Hrvatsku da se prehrane.

    Bilo je nepravilnosti o raspodjeli hrane koju su državne vlasti slale gladnom pučanstvu. U studenome g. 1935. na primjer. od 10 vagona kukuruza drniška je općina kao najprostranija i najsiromašnija dobila 3 vagona, prominska 1 vagon, a kninska 6 vagona, iako je ljetina u drniškoj općini podbacila za 75%, a u kninskoj ni za 25%, iako je, prema uputama vlasti, trebalo hranu podijeliti najprije "najsiromašnijima, bez razlike vjere, narodnosti i političkog mišljenja".

    U svibnju g. 1936. prominska je općina apelirala vlastima da se izgradi vodovod od Lukara do Oklaja kao prijeko potreban, osobito u ljetnim mjesecima, a u lipnju iste godine da se nalije vodom čatrnja u Puljanima koju su sami seljaci izgradili. Stalna bijeda i neishranjenost pučanstva prozrokovala je tuberkulozu. Da se tomu zlu doskoči, neki su predlagali da se pučanstvo preseli u plodnije krajeve, drugi da se u Zagori podigne industrija, da se podizanjem stočarstva i uzgojem kultura koje mogu u Zagori uspijevati, omogući ljudima pristojan život u Zagori. Prof. Stjepan Filipović je predlagao da se Petrovo polje uredi za natapanje i da se uz žitarice u njemu sije riža i sadi pamuk. Tako bi, po njegovu mišljenju, Petrovo polje postalo "pravi Misir gdje bi moglo da živi u obilju 50 do 60 hiljada duša". Jedan je drugi ekonomski stručnjak predlagao da se u Zagori iskopa potreban broj bunara, posadi krmna hrana, razvije voćarstvo, peradarstvo, stočarstvo i uzgoj maslina, otvore pučke i ekonomske škole i tako pomogne njezinim stanovnicima.

    G. 1936. postojale su: u Drnišu "Hrvatska seljačka zadruga", u Gracu "Hrvatska pučka blagajna" i u Promini "Prominska vinarska zadruga". U Drnišu je prije g. 1931. postojalo "Trgovačko obrtničko udruženje". 30. listopada 1931. mjesto njega osnovano je "Udruženje trgovaca i ugostitelja". Prvi mu je predsjednik bio Dušan Miović, drugi Roko Šarić /1935-1940/. Za Šarića u udruženju nije bilo sloge i discipline. Neki su optuživali Šarića da je digao cijene živežnim namirnicama na štetu sirotinje, o čemu se raspravljalo na sjednici od 3. travnja 1937. Neki su privatnici pod izlikom prodaje svoga vina, prodavali tuđe vino i tako nanosili štetu ugostiteljima, na što su se oni potužili načelniku trgovačkog odjeljenja Banske uprave.

    "Hrvatska seljačka zadruga" koja je u Drnišu bila osnovana g. 1924. već g. 1929. bila je pred likvidacijom. Na početku g. 1929. imala je samo devet učlanjenih zadrugara, na kraju te godine samo dva zadrugara. Na glavnoj skupštini Zadruge 21. srpnja ustanovljeno je da se nalazi pred materijalnom i moralnom katastrofom pa je Marko Nakić kao ravnatelj Zadruge predložio "da se Zadruga likvidira i briše iz zadružnog registra kao zadruga". Zadruga je prema njezinu Zapisniku konačno bila brisana iz sudbenog zadružnog registra u travnju 1931. Zadruga je ovlastila pri tome pojedine članove i više njih da "na svoje ime preuzmu sve aktive i pasive". U Drnišu je na početku g. 1931. bila osnovana i "Kreditna zadruga s. n. j. Drniš". »lanovi su prve uprave bili: Pave Nakić /predsjednik/, Petar S. Uroda /potprdsjednik/ i Vjekoslav Nakić. Nadzorni odbor sačinjavali su: Jere Gašpardi, Niko Mijanović i dr. Ante Milić Štrkalj.

    U Promini je od 1922. postojala "Prominska seoska blagajna". G. 1929. bio je raspisan natječaj za činovničko mjesto Blagajne. Iz Zapisnika se razabire da su se za to mjesto natjecali Marko Goječta Matin i Marko Validžić Matin, i da je u natječaju pobijedio Gojčeta. Iz Zapisnika župnoga ureda u Gracu vidi se da je tadašnji gradački župnik fra Lujo Plepel nastojao da pomogne svojim župljanima u ekonomskom i kulturnom pogledu. G. 1936. naručuje navrtke iz rasadnika u Ljubuškome. Njegovim nastojanjem je iste godine navrnuto na rašeljke oko 4.000 trešanja i višanja. G. 1937. i 1938. traži od drniške općine, seoskog agronoma u Kninu i Poljoprivrednog odjela u Splitu sadnice raznih vrsta voćaka i bikove za rasplod. G. 1939. njegovim zauzimanjem osnovana je u Gracu "Poljoprivredno-stočarska zadruga". Zadruga je poslovala sve do rata. Bavila se voćarstvom, pčelarstvom, uzgojem plemenitije pasmine krava i ovaca i nabavljala plugove i druge alatljike za obrađivanje polja. Župnik je uspio da se na njegove česte molbe urede seoski putovi po gradačkoj župi, da se uredi "Beračeva lokva" i pretvori u cisternu za ljude. Nije uspio da se u Gracu, Ružiću, Moseću, Umljanoviću sagrade šk. zgrade i otvore pučke škole, iako je često molio nadležne ustanove da se škole otvore.

    U prosincu g. 1937. likvidiran je spor između prominske općine i državnoga erara. Pri gradnji hidrocentrale "Manojlovac" društvo "La Dalmatienne" obećalo je seljacima za zemljište ustupljeno za stupove isplatiti 25.000 dinara i za 30 godina davati dnevno 250 kilovati sati struje koja se imala upotrijebiti za pogon projektiranog vodovoda i rasvjetu sela. Za punih 30 godina pitanje je konačno riješeno potkraj g. 1937.

    U kolovozu 1937. počeli su pripremni radovi na izgradnji zagorskoga vodovoda. Temeljni kamen pumpne stanice na Pokrovniku blagoslovio je 3. listopada šibenski biskup dr. J. Mileta uz asistenciju don. Areše Zorića i franjevačkih župnika Mirlovića, Unešića, Nevesta i Konjevrata a u nazočnosti ministra građevinarstva dr. Marka Kožula bana dr. Jablanovića i drugih predstavnika vlasti. Radnici, zaposleni na vodovodu, 12. lipnja 1938. pristupili su HRS. U uprvni odbor bili su izabrani: Ivan Štrkalj /predsjednik/, Nikola Copić /potpredjsednik/, Šime Aleksić Ivanov /tajnik/ i Ante Lucić pok. Mate /blagajnik/. U kolovozu iste godine na zahtjev radnika bile su povišene nadnice i skraćeno radno vrijeme.

    S početka su radove na vodovodu izvodili zakupnici. No zbog sporova između njih i radnika, Banovina je preuzela radove u svoju režiju. Prvi proračun za vodovod iznosio je 22 milijuna dinara. G. 1940. bio je odobren kredit od 2.800.000 dinara. Na početku svibnja te godine bilo je zaposleno 600 radnika. Radovi su se izvodili istovremeno na jezeru Torak, pumpnoj stanici u Pokrovniku, na rezervoarima na Midenu i kod Perkovića Slivna. U kolovozu g. 1940. stupilo je u štrajk preko 400 radnika tražeći povišenje nadnica od 3-4 dinara na 5 dinara. Radovi se bili zastali i zbog nesuglasica između sela Pokrovnika i Radonića. Na početku studenoga iste godine postavljene su bile vodovodne cijevi od brda Mideno do brda Kameno i proglašena licitacija za izgradnju pumpne stanice uz jezero Torak. Na početku travnja 1941. izvršeno je pokusno puštanje vode i time su radovi na vodovodu bili završeni.

    Mnogi su ljudi pretrpjeli materijalne štete usljed požara. U svibnju g. 1936. izgorjela je do temelja kuća Tome Vukorepe pok. Mate. Šteta je bila procijenjena na 50.000 dinara. U noći između 22. i 23. kolovoza 1937. izgorjela je kuća i gostionica Mate Novakovića u Drnišu. Između 18. i 19. svibnja 1938. izgorjela je u Tribounju kuća Ante Brakusa koji je u toj prigodi zadobio nekoliko opeklina, a njegov kočijaš od opeklina preminuo u kninskoj bolnici. Usljed požara u kolovozu iste godine izgorjele su u centru Drniša tri stojne kuće Ive i Jose Mijanovića. Požar je zahvatio bio i dućan Ivana Samardžije koji se nalazio u prizemlju jedne od njih. Prvih dana veljače 1939. izgorjela je kuća postolara Ante Čurkovića. Nekoliko dana poslije toga izgorjela je kuća Mate Skelina, poslovođe u filijali trgovine braće Čurko iz Knina. Prvih dana ožujka iste godine izgorjeli su dućan i skladište Nikole Samardžije u Drnišu. Prvih dana srpnja izgorjela je u Siveriću kuća Frane Lilića. U noći između 26. i 27. ožujka 1940. buknuo je požar u kući N. Adžije. Požar mu je uništio biblioteku i veliku količinu vina i rakije. Sve izgorjele kuće i skladišta bili su osigurani. Jedino nije bila osigurana krčma Mije Grabića koja se nalazila u kući Mate Skelina.

     

    4. Rudarski radnici i njihovi problemi

    Rudari prije g. 1933. nisu bili organizirani. Oko polovice listopada te godine održali su u kinu "Biograd" u Drnišu veliki zbor. Predsjedao mu je Ivan Matić Ivanov, tajnik Saveza rudarskih radnika. Glavni je govornik, Bogoljub Čurić, pozvao radnike da se organiziraju i da sami izaberu svoje predstavnike za upravu "Bratimske blagajne" i protumačio značenje izbora za Radničku komoru. Na izborima bile su dvije liste, lista URS i ORS. Na prvoj listi bio je kandidat za člana Radničke komore Ante Milovac, na drugoj Marko Bukarica i Bože Vukušić.

    Uvjeti u rudnicima bili su za radnike nepovoljni, osobito u rudnicima "Monte Promine". Tako radnici "Monte Promine" nisu smjeli imati svoje organizacije. Osamsatno se vrijeme rada nije poštovalo. Prekovremeni rad nije bio bolje plaćen. Nedjeljni odmor od 36 sati nije postojao. Radnici nikada nisu znali koliko su zaradili. Isplata se radnika nije vršila u određenom roku. Za manje prekršaje bili su kažnjavani novčanom kaznom ili otpuštanjem s posla. Radnička je bolnica bila premalena za radničke potrebe. Liječenje je radnika i njihovih obitelji ovisilo je o poduzeću, a ne o liječniku i potrebi bolesnika. Nadglednici su bili bolje plaćeni nego u drugim poduzećima da se mogu preko njih iskorištavati radnici. U rovovima je bila slaba zaštita od odrona i otrovnih plinova. Radnici koji su se nalazili u vodi, velikoj vrućini i nečistu zraku morali su raditi osam sati kao i ostali radnici. Nedjeljni rad nije bio bolje plaćen. Radnici nisu dobivali godišnji doplatak kao drugdje. Oboljeli radnici nisu se prebacivali na lakši posao nego su bili otpušteni s posla. Nadnice su bile relativno veoma malene /8-20 dinara/. Postupak prema radnicima bio je inkvizitorski. Radničke povjerenike, koje je predviđao zakon, poduzeće nije priznavalo.

    Sve te okolnosti navele su radnike u rudniku na Širitovcima da 25. VII. 1934. stupe u štrajk, tražeći povišicu plaće i bolje radne uvjete. Pi tome su se pozivali na boksitne rudnike u Tribounju, gdje su radnici bili bolje plaćeni i bili povoljniji radni uvjeti. "Monte Promina" je na to otpustila s posla 87 radnika i pokušala preko svojih agenata slomiti štrajkaše. Imala je upliv na drnišku općinu jer je jedan njezin prisjednik bio kod nje činovnik. Poduzeće je bilo bez obveze da općini plaća godišnju taksu i da joj daje badava struju za javnu rasvjetu. Tako općina, koja je bila u milijunskom dugu, nije imala nikakve koristi od rudnika. Od rudnika imalo je korist poduzeće i vlasnik "kantine" na Siveriću.

    Radnici su ustrajali u štrajku i uputili delegaciju banu s predstavkom u kojoj su iznijeli razloge štrajka. Posredovanjem Radničke komore i političkih vlasti štrajk je likvidiran 27. kolovoza 1934. Upravitelj je rudnika obećao udovoljiti radničkim zahtjevima i primiti otpuštene radnike na posao, ali ne odmah nego postupno. Zanimljivo je da je toga dana izjutra poginuo na Velušiću tajnik Saveza rudarskih radnika Ivan Matić, koji je imao zastupati štrajkaše na mješovitoj konferenciji. Poduzeće je navodilo kao uzrok smrti pogodak groma. Međutim, prema iskazima svjedoka, toga jutra u Velušiću nije bilo ni grmljavine ni gromova. Budući da je uprava rudnika u njemu gledala "svog najvećeg protivnika", ljudi su bili uvjereni da je bio nasilno ubijen, pogotovu kad je Okružni sud u Šibeniku odbio zahtjev pokojnikovih roditelja da se leš ponovno ispita i umorstvo razjasni. Isto tako i Apelacioni sud u Splitu.

    Uvjeti rada u rudnicima "Monte Promina" kao da se nisu poboljšali: 23. X. 1934. u Siveriću je ugljen zatrpao dva radnika /Nikolu Maleševića i Filipa Grčića/, od kojih je jedan poginuo, a drugi izvučen jedva živ. U Velušiću je 2. studenoga iste godine teže ranjen radnik Ante Juric Antin, dok je sutradan, 3. studenoga, poginuo radnik Marko Šuman pok. Frane. Tako je u jedanaest mjeseci u rudnicima "Monte Promina" životom stradalo osam rudara, a više njih teže ili lakše bilo ranjeno. Radnici su kao uzrok tomu navodili: manjak vremena i materijala da se osigura rad, zahtjev da se izbaci određeni broj vagona ugljena, strah od otpuštanja s posla u slučaju pritužbe ili traženja da se radnici osiguraju.

    »este nesreće navele su Radničku komoru u Splitu da formira komisiju koja će ispitati uzroke tih nesreća. Komisija je u prosincu g. 1934. pregledala rudnike: Velušić, Širitovci i Siverić i ustanovila: 1. da rudari nisu opskrbljeni propisnom obućom, 2. da sprave za osiguranje radničkih života nisu bile dovoljne, 3. da eksplozivom više puta rukuju nestručni radnici, 4. da radna mjesta nisu dovoljno zaštićena, 5. da je ventilacija u rudniku na Siveriću manjkava, 6. da su radničke nadnice niske, 7. da "Kantinu" traba dokinuti ili da rudari u njoj mogu nabaviti samo živežne namirnice, 8. da zapošljavanje radnika ispod 16. godina treba svesti na minimum, 9. da treba prije svega posvetiti pozornost sigurnosti radnika, onda produkciji ugljena, 10. da uprava rudnika ne priječi osnivanje radničkih sindikata i biranje radničkih povjerenika.

    Uza sve te konstatacije, nadnice su na rudniku "Monte Promine" ostale i dalje niske. To je činilo da je 400 rudara na Siveriću 2. veljače 1935. demonstrativno napustilo rad i stupilo u 24-satni štrajk. Poduzeće je na to otpustilo s posla pet radnika i obećalo udovoljiti radničkim zahtjevima. Posredovanjem Radničke komore otpušteni su radnici primljeni na posao, dok je komisija pregledala šest rudnika u okolici Drniša i svoja zapažanja priopćila Ministarstvu šuma i ruda i Banskoj upravi u Splitu. Javnost za njih nije doznala.

    Uprave radnika i dalje nisu dovoljno posvećivale pozornosti životima rudara. U prosincu g. 1935. radnik Mile Bitunjac iz Kirčaka bio je teže ranjen u rudniku "Adria Bauxit", a radnik Špiro Mirčeta iz Miočića izgubio je život u rudniku "Monte Promina" na Siveriću. Prvih dana svibnja 1936. g. u rudniku "Kontinental" bio je teže ranjen radnik Šime Tarle iz Velušića. Potkraj istoga mjeseca u Siverću je radniku Mati Goreti vagoneta slomila lijevu ruku. Na početku lipnja iste godine teže je bio ranjen Niko Kosor pok. Ivana od eksplozije mine. 8. srpnja radnik Paško Svetina pok. Mate pao je s visine od 6 metara i dobio više ozljeda po cijelome tijelu. U istom rudniku je 24. kolovoza radnik Šime Marin pok. Šime bio teže ranjen u glavu. Na početku studenoga radnik Dujić Marko Stipanov iz Razvođa usljed pada s vagoneta zadobio je teže povrede glave i tijela.

    Radnici su više puta bili u neizvjesnosti s obzirom na trajanje zaposlenja. Poduzeća su zapošljavala i otpuštala radnike prema svojim potrebama. Tako je poduzeće "Kontinental" u veljači g. 1936. otpustilo 270 radnika jer "usljed valutnih ograničenja" nije moglo doći "do svojih potraživanja koja ima u Njemačkoj" u koju je "nekoliko godina uzastopce" liferovalo "velike količine bauxitne rudače".

    Nekako u isto doba obaviješteni su radnički povjerenici "Monte Promine", "Adriae Bauxita" i "Kontinentala" da je na osnovi radničke ankete donesen zaključak da se donese zakon o sprečavanju radničkih nesreća, o zaštiti radnika i o minimalnim radničkim plaćama. U svezi s rješavanjem radničkih pitanja održan je radnički sastanak u Drnišu u prvoj polovici ožujka 1936. Predsjednik HRS Ante Mijić govorio je pred više stotina radnika. Međutim, nakon njegova govora vlasti su raspustile sastanak. Sastanak se tada održao u Siveriću i na njemu izabrana "uprava sekcije Hrvatskog radničkog saveza". Na početku svibnja iste godine HRS je pozvao sve radnike drniških rudnika da 17. svibnja dođu u Drniš ili u Siverić i učlane se u HRS. No, tek je 8. prosinca g. 1937. osnovana u Drnišu podružnica HRS-a. Preko 800 radnika pristupilo je organizaciji. U prvu upravu ušli su: Ante Marin kao predsjednik, Marko Marin kao tajnik i Niko Marin kao blagajnik.

    Poduzeće "Adria Bauxit" g. 1936. došlo je u sukob s prominskim seljacima i s drniškom općinom. Kad vlasnici privatnih kamiona nisu htjeli prevoziti rudaču iz Promine do željezničke pruge u Velušiću, javili su se seljaci sa svojim kolima. Nato je došlo do sukoba između vlasnika kamiona i seljaka. Poduzeće nije seljacima platilo ugovorene nadnice. U oba slučaja morala je posredovati nadležna vlast. Isto poduzeće nije isplatilo općini ugovorenu taksu za izvoz rudače pa je nova općinska uprava na čelu s načelnikom Zvonkom Nakićem Alfierevićem zaplijenilo poduzeću 200.000 dinara, zbog čega je spor došao pred sud.

    U rudnicima su i dalje stradavali radnici. U siječnju g. 1937. srušio se u jamu duboku 8 metara naglednik Ivan Radeljak i slomio lijevu nogu. U istom rudniku "Adria Bauxit" survao se s vagonetom Niko »upić pok. Ante i smrtno stradao. Nekako u isto vrijeme smrtno su stradali u "Kontinentalu" radnici: Marko Vukušić, Marko Duvančić i Mile Kragić. Prvih dana travnja g. 1937. usljed eksplozije mine teže su bili ranjeni Lazo Rajić pok. Nikole i Mile »ulina pok. Ante u rudniku "Adria Bauxit". U istom rudniku na početku je svibnja mina odnijela prste lijeve ruke. 10. srpnja iste godine Ivan Kosor Milin prignječen vagonetom na rudniku "Kontinental" izgubio je dva rebra. Oko polovice listopada ugljen je usmrtio Ljubu Lilića Josipova na Siveriću. Na 29. studenoga na Promini je nađen mrtav Šime Mudrić, blagajnik "Bratimske blagajne". Prva liječnička komisija je ustanovila da je umro usljed kljenuti srca, a druga da je ubijen iz lovačke puške. U istome mjesecu je radnik Mile Milovac izgubio lijevu ruku do lakta usljed eksplozije kapsule. Na početku travnja g. 1938. počinio je samoubojstvo mehaničar Luka Mrše nakon otpuštanja s rudnika "Kontinental". Na početku lipnja iste godine u rudniku "Kontinental" zadobio je više težih povreda rudar Mate Andabaka iz Badnja. Prvih dana srpnja u "Monte Promini" smrtno je stradao radnik Josip Ponjević Antin. Potkraj istoga mjeseca fizički su napali u Drnišu B. Jović i D. Njeguš Antu Bilića, predsjednika mjesnog HRS. A oko polovice studenoga 1938. zadobio je teže ozljede Petar Punoš iz Kričaka u rudniku "Kontinental".

    I u g. 1939. bilo je više nesreća u rudnicima. U siječnju su u rudniku "Monte Promina" bili teže ozlijeđeni inž. Jermol i radnik Mate Goreta. Potkraj svibnja Frani Mrši su vagoneti prešli preko noge. U srpnju je u rudniku "Adria Bauxit" Ivanu Staniću rudača zgnječila nogu tako da ju je morao amputirati. 3. kolovoza je radniku "Kontinentala" Joki Marinu mina raznijela obje ruke. U studenome u istom rudniku Mate Brakus pok. Ivana zadobio je više ozljeda i prijelom lijeve noge...

    Na početku veljače g. 1938. održana je u Drnišu skupština podružnice HRS-a, sekcije za rudarske radnike, zaposlene kod "Kontinentala". Sa skupštine upućen je "još jednom" poziv poduzeću "da poboljša radne uslove, naročito u pogledu nadnica radnicima zaposlenim u rovovima". Nakon neuspjelih pregovora 450 radnika stupilo je 7. veljače u štrajk. Malo poslije stupili su u štrajk i radnici ugljenokopa u Dubravicama kod Skradina. U korist radnika "Kontinentala" posredovalo je "sresko načelstvo" u Kninu i Inspekcija rada u Splitu. Na inicijativu drniške općine oko polovice ožujka počeli su pregovori za likvidaciju štrajka. Štrajk je konačno likvidiran prvih dana travnja g. 1938. sporazumom prema kojemu će kopači imati nadnicu od 32 dinara, mladi kopači 28, vozači i trpači 26, vanjski radnici 24, a čistači 19 dinara.

    Na početku g. 1939. "Adria Bauxit" otpustila je s posla 200 radnika zbog smanjena posla. I "Monte Promina" je u drugoj polovici iste godine odpustila 500 radnika zbog istig razloga. Bila je bojazan da bez posla ostane još 500 radnika zbog prijevoznih previsokih troškova. Iz straha da ostanu bez posla, radnici su iz Tribounja 17. siječnja tražili od "Kontinentala" da na poslu ostanu i da se na posao primaju prvenstveno ljudi iz njihova mjesta. Kad im to nije bilo udovoljeno, napali su inžinjera tako da su morali posredovati žandari. U rujnu 1939. na boksitnim rudnicima bilo je reducirano oko 500 radnika zbog zastoja u izvozu boksita.

    U studenome g. 1939. radnici su "Monte Promine" tražili povišicu plaće. Poduzeće im je nudilo povišicu od 10%. Međutim, radnici su odbili ponudu i zatražili od uprave rudnika da se iz poduzeća ukloni inž. Wonko zbog neprijateljskog stava prema hrvatskim radnicima kao i prema hrvatskom narodu uopće, i ako se to ne učini, zaprijetili su da će stupiti u štrajk. Pokretom radnika rukovodio je predsjednik središnjice HRS-a narodni zastupnik A. Pećnik. Zbog odlučna stava radnika plaće su im bile povišene za 20-40%, a dobili su uz to i druge "poboljšice".

    U studenme g. 1940. drniški su radnici radili "punom parom". Bilo je zaposleno oko 2.000 radnika: u "Kontinentalu" i u "Adria Bauxitu" 900, a u "Monte Promini" u Siveriću i Velušiću preko 800. "Monte Promina" je ponovno bila otvorila ugljenokop u Širitovcima. Oko 1.000 radnika bilo je zaposleno u Lozovcu i Šibenskoj Crnici. Usljed poskupljenja živežnih namirnica, rudari su "Monte Promine" i "Dalmacije", organizirani u HRS-u na početku g. 1941. zatražili povišicu plaće. Kad do sporazuma s poduzećima nije došlo, stupili su u štrajk i spor predali Radnom sudu, koji je za sve kategorije radnika zatražio povišicu od 7 dinara po nadnici. Između radnika i poduzeća posredovala je Rudarska inspekcija iz Splita i "sreski načelnik", pa Radnička komora, ali za više vremena spor nije bio likvidiran.

    Položaj je drniških radnika bio nezavidan. Rudnici se nisu brinuli za otvaranje odmarališta za oporavak radnika, ni domova i zabavišta za njihovu djecu, ni za prosvjetu radnika otvaranjem čitaonica i škola. Nisu probijali putove kroz sela i zaselke u kojima se kopao ugljen ili boksit. Sve zgrade koje su podizali bili su privremenoga karaktera. Na radničke štrajkove i prigovore malo su se odazivali, jer su imali zaštitnike u državnoj i općinskoj upravi. Tako su poduzeća s pomoću jeftine radne snage dolazila do velika profita.

    Radničke su plaće bile takve da nijedan radnik nije mogao svojom plaćom uzdržavati sebe i obitelj. Na sreću svaki je od njih imao kakav-takav posjed. No ti posjedi tražili su od njih da nakon osamsatnog rada u rudnicima oru, kopaju, siju i žanju itd. na mršavim njivama. Stambene su prilike radnika bile primitivne. O nekoj higijeni nije se moglo ni govoriti. Zbog velika truda, slabe ishrane, nehigijenskih uvjeta života mnogi su članovi radničkih obitelji pobolijevali od tuberkuloze, tifusa, šarlaha, tako da je u radničkim obiteljima bio velik mortalitet. Kad bi radnici prestali raditi, velik broj radnika je ostajao nasred puta. Nitko se za njih nije brinuo pa su bili prisiljeni da traže rada i kruha u drugim krajevima domovine ili u inozemstvu.

     

     

    5. Jugoslavenski sokol

    Na godišnjoj skupštini "Sokolskog društva  Drniš" održanoj 27. siječnja 1929. izabrana je nova uprava društva: dr. Filip Marušić /starješina/, dr. Ivan Buljan /1. zamjenik/, Milovan Opara /2. zamjenik/, Slavko Franić /tajnik/, Ivo Zenić, »edo Montana i Miljenko Grabić /blagajnici/, Vjeko Svetec /prosvjetar/, Miljenko Grabić /gospodar/, Ivo Zenić /matrikar/, Ivan Mijić /načelnik/, Zlatka Krelja /načelnica/. Odbornici: M. Kravar, T. Mudronja, D. Jelušić, S. Jović, zamjenici: I. Cota i I. Skelin, revizori: J. Uršić, M. Njeguš, zastavnik N. Dereta, zamjenik T. Živković. Zamjenici načelnika i načelnice: J. Širinić i V. Mudronja.

    Zakonom od 5. prosinca 1929. ukinuta su sva dotadašnja sokolska i orlovska društva i osnovan "Sokol Kraljevine Jugoslavije". Zakon su potpisali: kralj i ministri prosvjete, vojske i mornarice i čuvar državnog pečata. Na osnovi toga Zakona Šibensko-zadarska župa na početku ožujka g. 1930. imenovala je drniškom Sokolu novu upravu: dr. F. Marušić /starješina/, M. Opara /zamjenik starješine/, V. Svetec /prosvjetar/, H. Mudronja /načelnik/, Zl. Krelja /načelnica/, S. Franić /tajnik/, ». Montana /blagajnik/, N. Adžija, T. Mudronja, M. Kravar, D. Jelušić, J. Ursić, M. Nakić, N. Mijić i inž. S. Vučetić /odbornici/, A. Viličić, P. Mijić, M. Letica /revizori/, A. Kamenarović i P. Volarić /zamjenici/. Na skupštini je govorio starješina Marušić o ciljevima sokolstva i stvaranje jedinstvenog "Sokola Kraljevine Jugoslavije" pozdravio kao velik događaj.

    Nakon preustrojstva drniški je Sokol bio veoma aktivan. To se posebno očitovalo u organiziranju priredba i vanjskim proslavama državnih blagdana: Ujedinjenja /1. XII./, kraljeva rođendana /17. XII./, rođendana kraljice Marije /9. I./ i prestolonasljednika Petra /6. IX./. Sokolaši sudjeluju korporativno na "blagodarenjima", u povorkama kroz Drniš, prigodim predavanjima i akademijama. Na Ujedinjenje /1. XII./ svake godine održavale su se svečane sjednice društva, poslije kojih bi novi članovi polagali zakletvu.

    Siverićki Sokol dobio je novu upravu 15. veljače g. 1930. Na čelu joj je kao starješina bio inž. Jermol. Za njega je bio dovršen sokolski dom na Siveriću. Na početku g. 1931. društvo je brojilo 49 članova. Administrativno i financijski je dobro stajalo, zahvaljujući Ivanu Zeniću i blagajniku Firmu.

    U lipnju g. 1931. drniški i siverićki sokolaši sudjeluju na sokolskom sletu u Splitu. Među muškima "mlađe kategorije" natjecali su se: Drago Živković, Drago Lončar, Živko Jovanović, Petar Radeljak, Jašo »olović, Daslav Mudronja, Žarko Kalik i Vujadin Beader, a među muškima "starije kategorije" Ante Meštrović. Jedni i drugi postigli su 8. /zadnje/ mjesto. Od ženskih "mlađe kategorije" sudjelovale su: Anka Bilem, Slavka Reljić, Marija Budiša, Milka Smuđa i Smiljka Volarić i postigle 3. /zadnje/ mjesto.

    Na godišnjoj skupštini, održanoj 24. siječnja 1932. drniški je Sokol dobio novu upravu: Za starješinu je potvrđen N. Adžija. Za njegova zamjenika bio je izabran D. Jelušić, ljekarnik, za prosvjetara dr. F. Marušić, za načelnika M. Nakić, a za načelnicu V. Mudronja.

    Sokolski pjevački zbor pod vodstvom Šime Mudrića nastupao je na svim svečanim akademijama društva. 13. prosinca g. 1931. održao je i uspjeli koncert u Drvaru. 16. siječnja g. 1932. Sokol je priredio veliki ples u korist siromašnih drniških građana. Priredbu je otvorio starješina Adžija u nazočnosti predstavnika šibenskog i kninskog Sokola.

    U prigodi 30. obljetnice osnutka Hrvatskoga sokola u Drnišu, 10. rujna 1933. priređen je u Drnišu veliki sokolski slet. Iz Šibenika je za tu prigodu stiglo posebnim vlakom sve članstvo Šibenskog Sokola. Iz Splita su bili pozvani svi članovi društva. Na slet su poslali svoje predstavnike i druge sokolske župe. Na željeznici imali su 75% popusta. Kroz Drniš priređena je velika povorka s glazbama i zastavama, nakon čega su govorili: N. Adžija, starješina drniškog Sokola, Miloš Triva, starješina šibenskog Sokola i dr. M. Buić, starješina splitskog Sokola. Poslije podne održane su vježbe na novom stadionu, a navečer svečana akademija, na kojoj su nastupili sokolaši iz Splita, Vrlike i Drniša.

    Na početku listopada g. 1933. u Kninu je bilo priređen slet seoskih sokolskih četa sokolske župe Šibenik-Zadar. Uz sokolaše iz Šibenika, Prijedora, Banje Luke i Like na sletu su sudjelovali sokolaši iz Siverića i Drniša. 23. rujna g. 1934. u Drnišu su bile javne vježbe sokolaša Petrova polja. Na javnoj vježbi nastupili su seoski konjanici. Na vježbalištu ih je pozdravio starješina D. Jelušić. Navečer je sokolska glazba održala koncert pred hotelom "Danica".

    G. 1934. spominje se sokolska četa u Puljanima /Promina/ kao odjel kninskoga Sokola. Za Ujedinjenje /1. XII./ te godine priredio je akademiju na kojoj je prosvjetar Josip Petrović govorio o važnosti 1. prosinca, dok je dječji zbor otpjevao sokolsku himnu i "Oj Slaveni". Novi su članovi položili zakletvu, a učenici pučke škole izrecitirali nekoliko pjesama.

    Sokolska četa u Puljanima održala je 29. siječnja g. 1935. svoju drugu godišnju skupštinu u prisutnosti delegata matičnog društva i tajnika prosvjetne sekcije iz Knina. Skupštinu je otvorio starješina Ivan Parać. O radu čete referirali su: Andrija Bračić, tajnik, J. Petrović, prosvjetar, i J. Franzot, blagajnik. Nakon toga izabrana je nova uprava: Ivan Parać /starješina/, Ivan Aralica /zamjenik/, Andrija Bračić /tajnik/, Josip Petrović /prosvjetar/, Jure Parać /polj. referent/, Ivan Juric /martikar/, Ante Parać /načelnik/, J. Franzot /blagajnik/, Mate Bračić i Paško Pokrajac /revizori/.

    Na godišnjoj skupštini drniškoga Sokola od 13. siječnja g. 1935. izvršene su izmjene u upravi društva: D. Jelušić /starješina/, Dušan Miović /1. podstarješina/, M. Opara /2. podstarješina/, Filip Kulušić /načelnik/, Ivica Jerković /zamjenik/, Vilma Mudronja /načelnica/, R. Njegoš /zamjenica/, Mate Primorac /tajnik/, Ivo Nagler /blagajnik/, Hrvoje Mudronja /prosvjetar/, Milan Jović /statističar/, inž. Vjekoslav Štrkalj Milić /referent/, Ante Cota, Slavko Novak, o. Nikanor Kalik, Anđa Nakić Vujnović, Desanka Katić, Petar Mijić, Mate Abrus, Anđa Budiša, Miljenko Grabić /odbornici/, Zlatana Milić Štrkalj, Nikola Gašpardi, Slavko Kušpilić, Ivan Kurtović, Josip Širinić /zamjenici/, Melko Kolombo, Leopod Miliš Štrkalj, Mihajlo Užarević /revizori/, Mate Letica, Mate Nakić, Ivo Jušić /zamjenici/, Marin Bakić, dr. Metod Kronja, Slavko Novak, Josip Uršić, Ivan Mrše /časni sud/, Toma Mudronja, Ivan Mijić, Ante Vukorepa /zamjenici/, Milovan Opara, o. Nikanor Kalik, Ante Cota, Petar Mijić, Ivan Zenić, inž. Slobodan Vučetić, Mihovil Nakić Vojnović, inž. Vjekoslav Milić Štrkalj i Milan Jović /odbornici za gradnju sokolane/.

    G. 1936. pripadnici Sokola u Drnišu, Siveriću i Biočiću /Tepljuhu/ razvijali su veliku aktivnost "u jačanju nacionalne svijesti, produbljivanju jugoslavenske ideje i širenju sloge". U Tepljuhu je 4. listopada iste godine prirešen okružni sokolski slet uz sudjelovanje svih obližnjih sokolskih društava, "naročito seoskih sokolskih četa". Poslje toga kao da je rad u sokolskim društvima zamro. Sokolaši nisu sudjelovali ni u proslavi Vidovdana u lipnju g. 1939. Razlog je tomu bio što je proslava imala "plemenski i konfesionalni" karakter. Zbog sadržaja prigodnoga plaketa "Braći Srbima i pravoslavcima" uprava je sokolske župe Šibenik-Zadar zabranila sokolskim društvima da sudjeluju na proslavi. Slijedeće godine, Banska je vlast 6. rujna 1940. zabranila rad sokolskoj župi Šibenik-Zadar i svim "društvima začlanjenim u toj župi" zbog sadržaja sokolskog proglasa te godine. Prostorije šibensoga Sokola bile su zatvorene i zapečaćene.

     

     

    6. Hrvatsko kulturno društvo "Napredak"

    Centrala HKD "Napredak" nalazila se u Sarajevu. Svrha je društva bila kulturno uzdizanje hrvatskoga naroda pružanjem materijalne i moralne pomoći valjanim učenicima srednjih i viših škola, poticanjem šk. mladeži na rad i štednju, podupiranjem hrvatskih prosvjetnih ustanova, podizanjem đačkih domova i širenjem prosvjete u narodu. U listopadu g. 1931. pala je odluka da se u Drnišu otvori podružnica društva.

    Osnivačka skupština održana je 31. siječnja g. 1932. u kinu "Biograd". U prvu uprvu podružnice bili su izabrani: dr. fra Petar Berković /predsjednik/, dr. Ivo Jelavić /potpredsjednik/, Ante Jušić /tajnik/, dr. Srećko Aljinović /blagajnik/, za odbornike: dr. Nikica Grubišić, Mate Goreta, Nikola Mazalin, Roko Živković Šupak, za zamjenike odbornika: Paško Skelin i Stipe Jelčić, za revizore: Ivo Bilušić i Roko Živković Šupak. Zaključeno je da podružnica pronađe prostorije za smještaj društvene knjižnice i da svake godine priredi "nekoliko popularnih predavanja". Pošto je dr. Aljinović napustio Drniš, na sjednici od 16. srpnja 1932. izabran je za privremenog blagajnika apotekar Hrvoje Novak. Od 1. kolovoza iste godine prostorije Podružnice nalazile su se u dvorišnoj kući Tome Pelicarića.

    G. 1933-1934. upravu su sačinjavali: dr. fra P. Berković /predsjednik/, dr. I. Jelavić /potpredsjednik/, A. Jušić /tajnik/, md. ph. H. Novak /blagajnik/, odbornici: dr. N. Grubišić, M. Goreta, Ivan Ramljak, S. Jelčić, zamjenici: Ivan Odak, Paško Skelin, nadzorni odbor: dr. Marko Skelin, Ivan Bilušić i Roko Živković Šupak. Za g. 1934-1935. izmijenjeni su neki odbornici i njihovi zamjenici. Odbornici su bili: M. Goreta, Zvonko Drezga, dr. N. Grubišić, Ivan Odak, zamjenici: Stipe Jelčić i Ivan Ramljak, revizori: I. Bilušić, dr. M. Skelin i R. Živković Šupak. Među odbornike g. 1936. ubrojen je osim navedenih i Josip Grubišić.

    Podružnica je redovito slala svoga delegata na godišnje skupštine "Napretka". Tako je g. 1932. poslala A. Jušića na skupštinu koja je od 3. do 5. srpnja održana u Mostaru. G. 1933. kao delegata poslala je dr. I. Jelavića na skupštinu, održanu od 2. do 4. srpnja u Sarajevu.

    G. 1934. Podružnica je održala godišnju skupštinu 25. svibnja u kinu "Biograd". Iz izvještaja razabira se da je društvo stipendiralo jednoga đaka niže gimnazije, da je dalo nekoliko novčanih pomoći đacima Građanske škole i osnovalo vlastitu biblioteku. Uredilo svoju pozornicu i proslavilo Zrinsko-Frankopanski dan. Pozornicu je oslikao akademski slikar Vlado Marjanović. Na skupštini je bila izabrana nova uprava.

    G. 1935. društvo je 24. studenoga svečano proslavilo 100 obljetnicu hrvatske himne i hrvatskoga narodnog preporoda. Predavanje o preporodu održao je društveni tajnik A. Jušić. Na programu su bile još preporodne pjesme i kazališni komad "Ko je sluga". Potkraj veljače /22. II./ g. 1936. Podružnica je priredila u prostorijama kina "Biograd" veliki ples. Odaziv je bio preko očekivanja. Ples je otvorio dr. Jelavić hrvatskim narodnim kolom. Zatim se izvedeni "razni kupleti" uz pratnju klavira.

    G. 1936. Podružnica je 30. travnja priredila svečane zadušnice za Zrinskog i Frankopana, a 3. svibnja u kinu "Biograd" svečanu akademiju. Akademiju je otvorio predsjednik dr. Berković. Predavanje o dr. Anti Starčeviću održao je dr. Ivo Cuzzi iz Splita, a predavanje o Zrinskom i Frankopanu tajnik društva A. Juršić. Novoosnovana glazba Katoličke akcije oduševljavala je publiku svojim sviranjem. 24. svibnja iste godine održana je godišnja skupština društva. Tajnik Jušić prikazao je rad društva kroz proteklu godinu. Spomenuo je prigodne proslave i zabave, stipendiranje đaka i potpore siromašnim đacima, priloge djeci koja su otputovala u sjevernu Hrvatsku radi prehrane i priloge za novu glazbu Katoličke akcije. Na skupštini je izabrana nova uprava. Predsjednik, potpredsjednik, tajnik i blagajnik ostali su neizmijenjeni. Manje izmjene učinjene su u sastavu odbornika i revizora. Mjesto četiri sada su bila šestorica odbornika. Kao odbornici ušli su: Josip Grugišić i Ivan Ramljak. Mjesto tri revizora sada su bila samo dvojica: dr. M. Skelin i I. Bilušić. Za delegata za glavnu skupštinu središnice odabran je tajnik A. Jušić.

    U nazočnosti preko 800 seljaka 10. siječnja 1937. otvorena je "Napretkova" čitaonica u Oklaju. Okružni povjerenik društva A. Jušić izložio je prisutnima postanak, rad i zadaću "Napretka" i veliku korist koju je "Napredak" učinio za svoga 34 godišnjeg rada. U Oklaju je u toj prigodi otvoreno povjerenstvo "Napretka". U nj se učlanilo više stotina seljaka, a vodit će ga načelnik Nine Čorić.

    Drniški "Napredak" priredio je 7. ožujka 1937. svečane zadušnice za dr. A. Starčevića. Zadušnice je služio kapelan fra Augustin Marušić u prepunoj crkvi građana i seljaka.

    Na godišnjoj skupštini, održanoj prvih dana travnja g. 1937. izvijestio je tajnik Jušić članove društva o radu u protekloj godini dana. Pobrojio je priredbe i njihov materijalni i moralni uspjeh. Prikazao je rad knjižnice i čitaonice i novčane potpore siromašnim đacima. Na skupštini je izabrana i nova uprava. Mjesto blagajnika H. Novaka koji je na početku 1937. bio premješten u Metković, za blagajnika je bio izabran Zvonko Drezga, za odbornike: I. Bilušić, S. Jelčić, I. Ramljak, Andrija Sabolić, Stjepan »avka, za delegata na glavnoj skupštini središnjice tajnik A. Jušić, dok su predsjednik, potpredsjednik i tajnik ostali isti.

    Podružnica je osim godišnjih zabava povremeno priređivala za građane Drniša predavanja o prošlosti Drniša, o Gradišćanskim Hrvatima, o istaknutim hrvatskim književnicima, političarima i kulturnim radnicima. Redoviti su predavači bili članovi Podružnice: dr. I. Jelavić, apotekar H. Novak i A. Jušić.

    Podružnica je svojim članovima pomagala u pravnim i drugim potrebama: Davala im pravne savjete, sastavljala molbe, žalbe i sl. »lanovi Podružnice, kao i ostali građani, mogli su se koristiti bogatom društvenom knjižnicom koja je nastala dobrovoljnim poklonima knjiga pojedinih građana. Njihova je bila zasluga da se u rekordnom roku skupila svota potrebna za nabavku limene glazbe.

    Društvo je prestalo djelovati tijekom drugoga svjetskog rata. Knjige iz knjižnice i arhiv društva netragom su nestali nakon rata.

                 

    7. Crkvena društva i njihova djelatnost

    Tridesetih godina našega stoljeća vjerska je djelatnost u župama Drniške krajine bila dosta živa. Posebno u Drnišu.

    U suglasnosti s župnikom biskup je dr. Mileta 12. prosinca 1929. osnovao u župnoj crkvi Gospe od Rožarja "Marijinu kongregaciju mladića" pod pokroviteljstvom bl. Djevice i zaštitom sv. Ivana apostola, i prvim pročelnikom imenovao Antu Vladića. Istoga dana i u istoj crkvi osnovao je i "Marijinu kongregaciju djevojaka" pod pokroviteljstvom Bezgrešne i zaštitom sv. Ivanice Arške i prvom pročelnicom imenovao Ljubicu Trogrlić.

    Obje su kongregacije od svog osnutka bile vrlo aktivne. Povremeno daju kulturno-vjerske priredbe u "Katoličkom domu". Sudjeluju u svim crkvenim manifestacijama i značajnijim obredima. Potkraj ožujka 1930. održavaju proslavu. U studenome iste godine daju predstavu "Vestalinka" s deklamacijama i sviranjem tamburaškoga zbora. U prigodi dolaska biskupa Milete 15. svibnja 1933. sudjeluju na dočeku i u povorci pjevaju. Zbor "Marijine kongregacije" sudjeluje u blagoslovu kapele "Svete Nedjelje" na Promini 10. rujna i uzveličaje svečanost svojim pjevanjem. Na svetkovinu Krista Kralja iste godine njihov zbor pjeva u svečanoj procesiji i navečer daje akademiju s biranim programom. Podmladak kongregacije priređuje 8. travnja 1934. svoju zabavu. "Marijina kongregacija djevojaka" posebnom priredbom slavi 20. svibnja iste godine "Majčin dan".

    Za drnišku župu veoma je značajna g. 1934. Na župnikovu molbu Ordinarijat je 29. svibnja te godine odobrio da se u župi osnuje "Materinsko društvo katoličkih žena". Upraviteljem je društva imenovan bio župnik dr. Berković, a članovima uprave: Ilinka Skelin /predsjednica/, gra M. Šimetin /potpredsjednica/, Lepa Novak /tajnica/, Marija Šikilić /blagajnica/. U društvo se učlanilo 60 žena, a cilj mu je bio: rad na preporodu kršćanskih obitelji i karitativno pomaganje siromaha.

    G. 1934. u Drniš su došle čase sestre Franjevke. Prema ugovoru s Crkovinarstvom od 26. veljače 1934. uselile su se u kuću presv. Sakramenta uz uvjet da se brinu "za čistoću crkve i crkvenog ruha crkve sv. Ante i žup. crkve u Drnišu". Sa svoje strane samostan Visovac im je ugovorom od 11. travnja iste godine ustupio dvorište oko zgrade, pod uvjetom da sestre peru misno rublje i oltarnike samostanske crkve u Visovcu. Oba ugovora sklopljena su za 29 godina. Za to vrijeme i Crkovinarstvo i samostan se odriču "najmovine". Nakon tih ugovora sestre su započele svoj rad. Otvorile su zabavište za malu djecu u koje su dolazila ne samo katolička nego i pravoslavna djeca. Djevojčice i odrasle djevojke poučavale su u ručnom radu. –acima su davale repeticije iz njemačkog i franuskog jezika. Kod župnika su vodile kućanstvo. Nakon odlaska orguljaša Dušana Nikolića iz Drniša u Zagreb preuzele su vođenje crkvenog pjevanja i organizirale dječji i ženski pjevački zbor.

    G. 1935. ne spominju se "Marijine kongregacije". Mjesto njih se spominju društva Katoličke akcije. Tako 17. veljače 1935. članovi tih društava svečano slave Papin dan. U 9 sati imaju zajedničku misu u nazočnosti predstavnika mjesnih vlasti. Na koru pjeva mješoviti pjevački zbor pod ravnanjem D. Nikolića. Navečer je priređena svečana akademija na kojoj su nastupili i "Mali podvornici". O temi "Papa Pio XI. - papa katoličke akcije" govorio je sudac Ivo Šimetin. Nakon toga nastupili su pjevači, tamburaški zbor i odigran je jedan igrokaz. Na kraju je nastupio dr. Ante Milić Štrkalj svojim govorom.

    Na poklade 1935. prikazana su u "Katoličkom domu" dva komada: "Začarano pismo" i "Gospođa Bruštula". Na priredbi su prvi put nastupila djeca iz zabavišta časnih sestara.

    Na blagdana sv. Petra i Pavla, koji je proslavljen veoma svečano, oživjela je Vojska Srca Isusova i u nju se učlanilo mnogo mladića.

    U listopadu /16. X./ 1935. biskup je na prijedlog župnika Berkovića imenovao predsjednice i predsjednike društava Katoličke akcije. Društvo katoličkih muževa i katoličkih mladića dobilo je za predsjednika inž. Kažimira Grohowalskoga, a društvo katoličkih mladića Ivicu Vukorepu.

    Na inicijativu članova HKD "Napredak" oko polovice rujna 1935. provedena je akcija da se ustanovi glazba Katoličke akcije. Odmah na početku prijavilo se 17 glazbara. Za učitelja glazbe primio se D. Nikolić, voditelj crkvenoga pjevanja. Doprinosi su se kupili u Drnišu, Kninu i Promini. U rekordno kratkom vremenu skupljeno je bilo 30.000 dinara i za taj novac nabavljeno 27 glazbala kod tvrtke "Franjo Schneider" u Zagrebu. U studenome iste godine za učitelja stigao je Andrej Pervanja. Blagoslov glazbe obavljen je na Svijećnicu /2. II./ 1936. Za tu prigodu Drniš je bio okićen zastavama i sagovima. U Drniš je stiglo više tisuća seljaka iz dalje i bliže okolice Drniša, neki na konjima. Blagoslov je obavio dekan Berković, nakon čega je glazba pod ravnanjem A. Pervanje odsvirala Hrvatsku himnu i "Oj Hrvati". U povorci, koja se tada formirala, svirala je crkvene pjesme. Navečer je bila priređena svečana "Kandelorska večera" za preko 500 uzvanika, među kojima su se našli: Mate Goreta, Dane Škarica, Oskar Novak, Drago Vidović i Stipe Grubišić. Za večere izredalo se više nazdravice, između kojih: dekana Berkovića, M. Gorete, D. Škarice, dr. A. Milića Štrkalja, dr. F. Marušića, dr. I. Jelavića.

    Društva Katoličke akcije svečano su proslavila blagdan Krista Kralja g. 1935. Izjutra su imala zajedničku misu, propovijed i pričest. Preko mise pjevao je dječji zbor pod ravnanjem učitelja Filipa Kulušića. Na večernjoj akademiji izveden je program od 12 točaka. Predavanje "Zakon Krista Kralja u umjetnosti" održao je upravitelj pošte Josip Uršić, a predavanje "Krist Kralj i majka" učiteljica Anđa Grubišić. Prvih dana prosinca iste godine društva su Katoličke akcije skupljala doprinose u novcu i naravi za siromašne župljanje. U tu svrhu bile su priređene zabave na Bezgrešno Začeće i o Božiću.

    U veljači g. 1936. članovi Katoličke akcije proslavili su Papin dan posebnom priredbom. U svibnju su posebnom priredbom proslavili i Majčin dan. Na proslavi blagdana sv. Petra i Pavla u Siveriću sudjelovalo je dosta članova Katoličke akcije s glazbom. Na popodnevnoj pobožnosti oprostio se od Siverićana kapelan fra Bernardin Babić koji je posluživao Siverić od početka ožujka g. 1935. i vodio Treći red. Društva Katoličke akcije s glazbom sudjelovala su u proslavi prve sv. mise fra Josipa Jerkovića 7. srpnja 1936. Glazba je svirala vesele koračnice u povorci od župnog stana do župne crkve. Na ulazu u crkvu mladomisnika je pozdravila djevojčica iz zabavišta čč. sestra. Propovijedao je dekan Berković. Mladomisnički je pir bio u mladomisnikovoj kući u Kričkama.

    Uoči blagdana sv. Roka, zaštitnika Drniša, 15. kolovoza 1936. glazba je priredila koncert. Na sam blagdan Radničko društvo sv. Roka. predvođeno glazbom, imalo je zajedničku sv. misu. Glazba je svirala i u procesiji koja je išla kroz cijeli varoš. U rujnu 1936. glazba je sudjelovala na proslavi Križarskoga dana u Šibeniku. Glazbari obučeni u narodne nošnje bili su burno pozdravljeni od Šibenčana. Pred biskupovom palačom na obali održali su uspjeli koncert. S njima je na proslavu došlo iz Drniša preko 200 članova Katoličke akcije.

    »lanovi Katoličke akcije bili su osobito aktivni za održavanja Euharistijskoga kongresa u Drnišu 4. listopada 1936. Prije kongresa ustanovljen je bio Odbor za organizaciju toga izvanrednog slavlja i objavljen proglas u kojemu su se pozivali vjernici Drniške i Kninske krajine da sudjeluju na kongresu i okupe oko euharistijskog Krista jer se njegovi neprijatelji "svrstavaju u velike čete da ponize Isusa i unište Crkvu Njegovu". Uoči kongresa održana je trodnevnica s propovijedima i otvorena izložba katoličkog tiska. Zadnji dan izložbe apotekar Novak i kapelan Marušić obašli su katoličke obitelji i interesirali se što koja čita i koje listove prima.

    Dan prije kongresa, 3. listopada, stigao je u Drniš biskup dr. Mileta i provincijal dr. Petrov. Biskupa su pozdravili predsjednik Odbora za proslavu I. Šimetin i apotekar Novak. Istog dana navečer o važnosti tiska govorio je provincijal dr. fra Stanko Petrov. On je služio i polnoćku, preko koje je propovijedao biskup Mileta. Na dan kongresa, 4. listopada: u 6 sati budnica, u 7 zajednička misa i pričest članova Katoličke akcije, u 8 zajednička pričest djece, u 9 sastanak Trećega reda, u 10 svečani pontifikal, poslije kojega je biskup blagoslovio zastave društava Katoličke akcije. U 11,30 sati teoforična procesija, u 13 javno zborovanje, za kojega su govorili: dr. Ilija Seder iz Zagreba, dr. Drago Bartulica iz Splita i provincijal dr. Petrov. Zborovanje je zaključio predsjednik Odbora I. Šimetin. U 16 sati glazba Katoličke akcije održala je koncert pred župnom crkvom. Navečer vatromet i priredba Katoličke akcije u kinu "Biograd".

    U drugoj polovici listopada 1936. za "Misijski dan" priredili su "Mali cecilijanci" iz Knina u kinu "Biograd" vokalni koncert pod ravnanjem fra Ivana Vukovića. Prije koncerta govorio je o misijama kninski župnik i gvardijan fra Bernardin Topić. "Male cecilijance" srdačno su dočekali i na odlasku srdačno ispratili "Mali podvornici" i članovi Katoličke akcije.

    Na blagdan Krista Kralja, zaštitnika društava Katoličke akcije, sva su društva imala zajedničku misu i pričest, zatim u "Katoličkom domu" godišnju skupštinu, na kojoj se pretresao rad kroz proteklu godinu. Ispred katoličkih mladića govorio je I. Vukorepa, ispred katoličkih djevojaka Lj. Trogrlić, dok je A. Grubišić održala predavanje o temi "Hoćemo Boga za kralja svoga". Između govora i predavanja glazba je svirala određene komade.

    U g. 1936. i "Mali su podvornici" bili aktivni poput odraslih. Imali su mjesečne sastanke, formirali su pjevačku i diletantsku sekciju. Na Svetu Luciju davali su koncept s operetom. Na Sv. Stjepana dobili su svoju zastavu koju su im izradile R.Viličić i K. Kulušić. Zastavi su komovali: Tonka Firm, Ivo Šimetin i Hrvoje Novak.

    Od g. 1929. dalje na proslavi Velikog petka i Tijelova sudjelovala je tzv. "Narodna garda". Sačinjavali su je mladići i mladi muževi koju su odslužili vojsku. S dozvolom nadležnih državnih organa oružani lovačkim puškama i obučeni u narodne nošnje, čuvali su Gospodinov grob, stupali u procesiji kao počasna straža i na određenim mjestima pucali iz pušaka. Negda ih je bilo 40, a katkada i preko 100. "Narodna garda" bi se formirala i u nekim izvarednim prilikama kao 14. svibnja g. 1933. pri dolasku biskupa Milete u službeni pohod župi. Ili 29. listopada iste godine za proslavu Svete godine. Nekih godina, kao na primjer g. 1933. formirala bi se slična garda Velike nedjelje i u Promini.

    U drugoj polovici travnja 1937. g. kao gost društava Katoličke akcije, prof.dr. fra Ante Crnica održao je predavanje o historijatu Konkordata i o borbi protiv njega. Konkordat je sklopila Stojadinovićeva vlada potkraj srpnja 1935. g. Protiv njega digla se Srpska pravoslavna crkva i njezin kler. Nutar poznate "Kletve vile hilandarske" izrekao je 124 kletve protiv onoga "ko svog glasa za konkordat dao". Pod stalnim pritiskom Pravoslavne Crkve vlada je odugovlačila ratifikaciju Konkordata dok ga nije na početku 1938. skinula s dnevnoga reda. S time u vezi izjavio je zagrebački nadbiskup dr. A. Stepinac: "Cijelom svijetu poznato je na kojoj strani leži krivica što je došlo do nezapamćenih huškanja protiv Katoličke Crkve i Konkordata" i pozvao katolike neka ostanu mirni i neka ne priređuju protestne zborove.

    U rujnu 1936. našlo se na proslavi preko 200 članova KA iz Drniša s glazbom. Glazbari su bili obučeni u narodne nošnje i održali koncert pred biskupovom palačom na obali.

    U nedjelju, 4. listopada 1936. u Drnišu je održan Euharistijski kongres. Prije kongresa bio je ustanovljen odbor za organizaciju kongresa i objavljen proglas u kojem su se pozivali vjernici Drniške i Kninske krajine da sudjeluju na kongresu i čvrsto okupe oko euharistijskog Isusa, jer se njegovi neprijatelji "Svrstavaju u velike čete da ponize Isusa i unište Crkvu Njegovu". Uoči kongresa održana je trodnevnica s propovijedima i otvorena izložba katoličke štampe. Zadnji dan izložbe apotekar Novak i kapelan Marušić obašli su katoličke obitelji i interesirali se što koja prima i čita.

    Uoči kongresa, 3. listopada, stigao je u Drniš biskup dr. Mileta i provincijal dr. Petrov. Biskupa je pozdravio predsjednik odbora sudac Šimetin i apotekar Novak. Istog dana navečer o važnosti tiska govorio je dr. Petrov. On je služio i polnoćku, preko koje je propovijedao biskup Mileta. Na dan kongresa: u 6 sati budnica, u 7 zajednička misa i pričest članova KA, u 8 zajednička pričest djece, u 9 sastanak Trećega reda, u 10 svečani pontifikal, poslije kojega je biskup blagoslovio zastave KA, u 11,30 teoforična procesija, u 13 javno zborovanje, za kojega su govorili dr. Ilija Seder iz Zagreba, dr. Drago Bartulica iz Splita i prov. dr. Petrov. Zborovanje je zaključio sudac Šimetin. U 16 sati koncert glazbe KA pred župnom crkvom. Navečer vatromet i priredba KA u kinu "Biograd".

    Za "Misijski dan" u Drnišu su priredili vokalni koncert "Mali cecilijanci" iz Knina. Prije koncerta govorio je o misijama kninski gvardijan i župnik fra Bernardin Topić. »lanovi KA svečano su proslavili svetkovinu Krista Kralja: u 9 sati zajednička misa pa povorka s glazbom. U "Katoličkom domu" sastanak svih društava KA na kojemu se protresao rad kroz proteklu godinu dana. Ispred katoličkih mladića govorio je I. Vukorepa, ispred katoličkih djevojaka LJ. Trogrlić, dok je A. Grubišić govorila o temi "Hoćemo Boga za kralja svoga". Između pojedinih govora glazba je svirala pojedine komade.

    "Mladi podvornici" bili su aktivni poput odraslih. Imali su mjesečne sastanke, pjevačku i diletantsku sekciju. Na Sv. Luciju davali su koncert s operetom. Na Sv. Stjepana dobili su vlastitu zastavu koju su bile izradile: R. Viličić i K. Kulušić. Zastavi su kumovali: Tonka Firm, Ivan Šimetin i Hrvoje Novak.

    G. 1937. članovi Katoličke akcije priređuju akademije i zabave za Papin dan i druge zgode. Katolička društva iz Drniša u velikom broju sudjeluju u rujnu 1938. na posveti spomen-crkve kralja Zvonimira u Biskupiji u Kninu. Mnogi su od njih za njezinu izgradnju dali svoj doprinos. "Mali podvornici" pod vodstvom svoga duhovnika fra Bože Vugdelije priredili su vrlo uspjelu zabavu 13. studenoga 1938. Na programu su se nalazile recitacije, solo-scene, pjesme i ritmičke vježbe. Na Sv. Stjepana iste godine priredili su zabavu s programom od 11 točaka: 1. Sinovi svjetla, himna Kat. akcije, 2. Svadljive susjede, šala, 3. Oj Jovane Barane, pjesma, 4. Da zna ćoro, 5. Cigančica, predstava, 6. Ringe, ringe raja, pjesma, 7. Mudrijaš, šala, 8. Božićno koledanje, pjesma, 9. Kad se gluhi s gluhim sretne, šala, 10. Lijepa naša, ritmičke vježbe, 11. Lutrija.

    U kolovozu 1938. nabavljena su dva zvona za crkvu sv. Roka kod tvrtke Kvirin Lebiš u Zagrebu. Kod iste tvrtke iste godine kupljena su dva zvona za crkvu sv. Petra u Siveriću. Dekan Berković je blagoslovio na Mladince 1938. 15. siječnja 1939. organiziran je dan protiv psovke. Tri dana prije toga obavljena je devetnica s propovijedima o zloći i sramoti psovke. Na sam dan 15. siječnja bila je opća pričest, izvanredna procesija s Presvetim u kojoj su sudjelovala društva Kat. akcija sa svojom glazbom.

    Mladi su glazbari glazbe Kat. akcije priredili 5. veljače 1939. priredbu u kinu "Biograd". Priredbu su otvorile djevojčice simboličnom vježbom "Lijepa naša". Između ostalih, na programu su bili komadi: "Prokleto zlato", šaljiva igra "Kirija" i monolog "Dimnjačar". Na priredbi su sudjelovali članovi pjevačkog društva "Krešimir" iz Šibenika i predstavnici Kat. akcije iz Skradina. Na kraju je bila lutrija. Sav dobitak išao je u korist glazbe Kat. akcije u Drnišu.

    Tijekom 1939. g. održane su razne priredbe, sastanci i proslave. U povodu smrti pape Pija XI. u Drnišu su održane svečane zadušnice 18. veljače . Na vijest o papinoj smrti uredi i privatnici istakli su crne zastave. Na svim crkvama u župi su zvona brecala tri puta dnevno. Sve su zabave bile obustavljene. Organizacija HSS odgodila je najavljeni ples. Zadušnice su priređene u nazočnosti predstavnika svih ureda, škola i društava. O papinoj ličnosti govorio je dekan Berković, glazba je Kat. akcije svirala posmrtne marševe. Dekan je ponovno govorio o papi u nedjelju 19. veljače na pučkoj misi i uz svečani katafalk izmolio za papu propisano odrješenje.

    U travnju 1939. pojedina društva Kat. akcije imala su svoje godišnje skupštine: 10. seoske djevojke, 16. varoške djevojke, 21. mladići, 23. katoličke žene, 30. katolički muževi i učenici Građanske škole. Na skupštinama su izabrane nove uprave: predsjednici i predsjednice, potpredsjednici i potpredsjednice, tajnici i tajnice, blagajnici i blagajnice, odbornici i odbornice. Za predsjednicu seoskih djevojaka bila je izabrana Mandica Knez, za potpredsjednicu Milka Mrđen. Za predsjednika kat. mladića Ivica Vukorepa, za potpredsjednika Mate Abrus. Za predsjednicu varoških djevojaka Ljubica Trogrlić, za potpredsjednicu Marija Živković. Za predsjednicu kat. žena Ilinka Skelin, za potpredsjednicu Ivanka Šarić. Za predsjednika kat. muževa dr. Ante Milić Štrkalj, za potpredsjednika Josip Sučur. –aci Građanske škole izabrali su za zapisničara svoje organizacije Pašku Ledenka. Duhovnik svih društava bio je dekan Berković.

    Građanska škola u Drnišu službeno je 12. ožujka 1939. zatražila od Nadžupnog ureda u Drnišu da joj se odmah ili najkasnije do 30. ožujka iste godine odgovori: 1. Kako se zove vjersko udruženje učenika, 2. Koji je njegov cilj. Nadžupnik je sadržaj dopisa priopćio Ordinarijatu u Šibeniku i Ordinarijat je 11. travnja 1939. dao uputu nadžupniku kako će odgovoriti upravi Građanske škole na postavljena pitanja.

    5. lipnja članovi su Kat. akcije svečano proslavili Majčin dan. Izjutra su imali zajedničku sv. misu i pričest. U "Katoličkom domu" održali su akademiju. Proslov je imala Nevenka Grubišić, tajnica kat. žena. Igrokaz "Pristižem" odigrale su kat. djevojke. Učenice Građanske škole otpjevale su četiri pjesme višeglasno i dvije solo. Djeca iz zabavišta čč. sestara recitirala su određene deklamacije i odglumila jednu solo-scenu. U povodu te priredbe upravitelj je Građanske škole istukao dva učenika /Petra Ramljaka i Slavka Andabaku/ što su išli na priredbu, na šo su se roditelji učenika i društva Kat. akcije žalili višim školskim vlastima.

    Brojno stanje društava Kat. akcije g. 1939. izgledalo je ovako: kat. muževa 86, kat. žena 122, kat. djevojaka 97, kat. mladića 81, ženskog podmlatka 83, muškoga 83. Posebno organiziranih seoskih djevojaka 210, seoskih mladića 132, sekcija kat. muževa bila je u formiranju, glazba Kat. akcije 26 glazbara. Društva su Papin dan 3. ožujka 1940. proslavila svečanije nego obično. Svečanost je najavilo slavljenje zvona i pucanje mačkula /mužara/. U 9 sati društva su prispjela u crkvu korporativno predvođena glazbom. Preko sv. mise pjevao je pjevački zbor kat. djevojaka. Na akademiji, koja je poslije mise održana u "Katoličkom domu", o papi i Crkvi govorio je sudac I. Šimetin. Na koncu je ispjevana "Papina himna". Na pučkoj misi o istoj temi govorio je dekan Berković i poslije mise ispjevao "Tebe Boga hvalimo" s molitvama za papu.

    G. 1940. "Majčin dan" je proslavljen 22. svibnja službom Božjom i priredbom u "Katoličkom domu". Na priredbi su nastupala djeca iz zabavišta čč. sestara različitim deklamacijama i pjevanjem.

     

    8. Vjerski i moralni život vjernika

    U razdoblju između 1929. i 1940. vjerski je život u župama Drniške krajine bio življi nego u razdoblju između 1921. i 1929. To posebno vrijedi za Drniš i drnišku župu. Župnici nastoje oko popravka dotrajalih crkvenih objekata: crkava, groblja i župnih stanova, i oko gradnje novih objekata. U duhu crkvenih odredaba i direktiva crkvenih poglavara osnivaju društva Katoličke akcije, obnavljaju u župama Treći red sv. Franje, brinu se za siromašne župljanje, paze na poštovanje državnih propisa o blagdanskom počinku, izbjegavanju bludnih psovki, zabrani suložništva, o predavanju vjeronauka u školama i nesmetanom vršenju crkvenih obreda.

    Drniški župnik g. 1931. mijenja dotrajali krov na crkvi sv. Ivana u Badnju. Slijedeće godine, 1932. vrši popravke na crkvi sv. Ante i daje oslikati akad. slikaru V. Marijanoviću crkvu Gospe od Rožarja. G. 1937. stvara Odbor za gradnju crkve u Kadinoj Glavici i pogađa se sa zidarom Grgom Pleadinom o uvjetima gradnje. G. 1938. nabavlja dva zvona za crkvu sv. Petra u Siveriću i dva zvona za crkvu sv. Roka u Drnišu. G. 1939. naručuje pričesnu klupu za crkvu Gospe od Rožarja. Iste godine gradi novi zvonik na pročelju crkve sv. Ivana u Badnju.

    Gradački župnik Plepel g. 1934. popravlja župnu crkvu Gospina Uznesenja u Gracu novcem od prodaje crkvenih zemalja. Iste godine blagoslivlja Mauzolej Ivana Meštrovića u Otavicama. Mirlovićki župnik Carev g. 1929. popravlja župnu crkvu u Mirloviću koja je g. 1928. teško stradala od požara. G. 1935. nabavlja za nju novi Put križa koji u ožujku iste godine blagoslivlje visovački gvardijan fra Čiril Vrcan. Unešićki župnik u prigodi Svete godine na povijesnom brdu Bogočin sagradio je križ visok 6,30 metara i na podnožju križa kapelicu Gospi Žalosnoj. Križ i kapelicu blagoslovio je 22. prosinca 1934. U kapelici se prvi put služila sv. misa na Gospu Žalosnu u korizmi 1935. G. 1940. grom je oborio križ, ali je u srcima vjernika ostala pobožnost prema Gospi. G. 1968. na Bogočinu je sagradio crkvicu župnik fra Petar Bezina. Otada pobožnost prema Gospi Žalosnoj još je više porasla.

    G. 1929. u Promini se osjećala potreba da se temeljito popravi crkva Gospe »atrnjske u Lukaru i župna kuća u »itluku. Župnik fra Božo Jelinčić te godine moli pripomoć u prominske općine i Ordinarijata da mu omoguće sagraditi novu župnu kuću. G. 1930. moli Banovinu u Splitu i Ministarstvo u Beogradu za novčanu pomoć pri popravku iste kuće. Iste godine traži od Ordinarijata dozvolu da može prikupljati novac potreban za gradnju nove crkve u Lukaru. Iduće godine /1931./ dobiva dozvolu da u svrhu gradnje nove crkve može prodati neke crkvene zemlje. U prominske općine traži 40-50 tisuća dinara za popravak župne crkve sv. Mihovila u Oklaju. Novi župnik fra Vice Rosandić g. 1932. traži u Seoskog načelstva u Kninu vještaka koji bi procijenio da li se crkva u Lukaru može popraviti ili ne može, na što mu je Načelstvo odgovorilo da za to nema potrebna kredita. G. 1933. Ordinarijat je dozvolio da se mogu prodati joše neke crkvene zemlje za gradnju ili za popravak crkve Gospe »atrnjske. G. 1934. prominska je općina odobrila 5.000 dinara kao pomoć za gradnju novog zvonika u Lukaru. U prosincu 1936. župnik Rosandić moli općinu da bar štogod pridonese za popravak crkve sv. Mihovila. Zvonik u Lukaru bio je sagrađen g. 1936. kako se razabira iz natpisa na njemu. No time nisu prestali radovi na crkvi. Župnik u veljači 1937. dobiva od Ordinarijata dozvolu da može prodati još jednu zemlju i moli Ministarstvo pravde i Ministarstvo građevina za pripomoć u novcu ili građevnom materijalu. Potkraj lipnja iste godine za istu stvar obraća se i Banskoj upravi u Splitu. G. 1938. Ministarstvo pravde poslalo mu je 2.000 dinara, a Banska uprava određenu količinu cementa. Iste godine Ivan Dujić ostavio je dvije zemlje Gospi »atrnjoj za zvona. Do kraja 1940. radovi su, kako se čini, i na crkvi u Lukaru i na crkvi u Oklaju uspješno završeni, tako da je župnik mogao te godine uspostaviti Put križa u Lukaru, Razvođu i u Mratovu.

    Vjeronauk se djeci koja su pohađala škole predavao u školama, ostaloj djeci u crkvama ili drugim prostorijama. Na žalost u župama je bilo relativno malo škola. U dvije župe /Kljacima i u Miljevima/ nije ni jedne škole. Od g. 1926. drniške je župnike mučilo pitanje predavanja vjeronauka u Biočiću /Tepljuhu/. Te je godine u biočićkoj školi bilo otvoreno 3. odjeljenje. Budući da za nj nije bilo dovoljno učenika u toj školi, prebačena su u nju djeca iz siverićke škole, rođena u Tepljuhu /Ivići i Radeljci/. Time je bilo opterećeno župsko osoblje za 2 sata tjedno. S druge strane djeca su u prvim razredima učila samo ćirilicu pa se nisu mogla služiti katekizmima koji su bili tiskani na latinici. To je dalo povoda župniku da je više puta sam i preko Ordinarijata molio nadležne školske i državne vlasti da djeca katoličkih roditelja iz Tepljuha pohađaju školu u Siveriću kao i do g. 1926. Međutim, sve molbe nisu niša pomogle. Tek g. 1939. Ispostava banske vlasti u Splitu riješila je da komšiluci Ivići i Radeljci budu ponovno pripojeni "okolišu Siveriću".

    Na početku travnja 1930. uprava je Građanske škole pokušala reducirati vjeronauk na jedan sat u svakom razredu. Na protest župnika i Ordinarijata Banska je uprava u Splitu odgovorila da se vjeronauk ima predavati po dva sata u svakome razredu. Vjeronauk su pokušale reducirati uprava pučke škole u Razvođu g. 1935. i uprava pučke škole u Kričkama g. 1937. U prvom slučaju prominski je župnik zamolio Sresko načelstvo u Kninu da upozori školskog upravitelja u Razvođu da po zakonu svako odjeljenje ima pravo na dva sata vjeronauka tjedno. U drugom slučaju drniški je župnik upozorio upravitelja škole u Kričkama na isti propis i potužio se na nepotrebno mijenjanje satokaza.

    Malen broj škola i pastoralnog osoblja, a s druge strane velika raštrkanost župa i udaljenost od župnih crkava učinili su da vjerska pouka nije mogla biti na visini. Vjernici su pohađali crkve na veće svetkovine, u prigodi krizme ili kakva hodočašća. U župama s više crkava, kad bi se misa slavila u bližoj filijalnoj crkvi. U drniškoj župi vjernici bi u veoma veliku broju pohađali crkvu na Sv. Antu, na Gospu od Zdravlja, na sv. Roka i na Veliki petak. U prominskoj župi na Malu Gospu i Sv. Mihovila. U gradačkoj župi na Veliku i na Malu Gospu, u kljakačkoj na Sv. Iliju, u mirlovićkoj na Veliku Gospu, Sv. Mihovila, u miljevačkoj na Ime Isusovo i na Sv. Pavla.

    Velik bi odaziv vjernika bio u prigodi krizme. U drniškoj župi, na primjer krizma se obavila 15. svibnja 1933. U drugim župama u travnju i svibnju g. 1934. Biskupu su u tim prigodama priređeni svečani dočeci. S drniškoga kolodvora 1933. dovezao se u kočiji koju  su vukla 4 bijelca sa srebrnim ormama, a u pratnji s preko 100 konjanika. Kod slavoluka na ulazu u Drniš pozdravio ga je župnik, a u ime HKD "Napredak" dr. I. Jelavić. U povorci su uz biskupa stupali predstavnici mjesnih vlasti, svećenstvo i mladići u narodnim nošnjama kao počasna straža. Na sličan način biskup je 16. svibnja ispraćen iz Drniša, pošto je krizmao oko 800 djece.

    G. 1935. svečano je proslavljen Veliki petak. Gospodinov grob je te godine čuvalo 130 mladića u narodnim nošnjama i s lovačkim puškama. Pod zapovjedništvom jednoga od njih nastupili su korporativno i u procesiji. Za razliku od drugih godina, njihova uobičajena paljba te je godine morala izostati. Iste godine priređeno je veliko hodočašće Sv. Ani na Kosovo. Svečanost je uzveličala glazba Gospe Sinjske iz Sinja. Iz same drniške župe na Kosovu se našlo oko 3.500 vjernika. Na povratku, drniške je hodočasnike na kolodvoru dočekala sinjska glazba i u povorci predvodila do župne crkve u Drnišu.

    Ljudi su, kako se razabira iz tih činjenica, osjećali s Crkvom iako nisu bili dovoljno crkveni, i iako nisu redovito pohađali crkvu. To se dade zaključiti i iz traženja da se u nekim filijalama češće služi sv. misa nego prije. Tako su, na primjer, crkovinari sv. Ilije na Lišnjaku tražili od biskupa 21. prosinca 1937. da se na Lišnjaku služi sv. misa jedanput mjesečno mjesto pet puta godišnje. Zbog sličnih razloga nastali su napeti odnosi između Pokrovnika i Pakova Sela g. 1933. Vjernici su se redovito ispovijedali i pričešćivali o Uskrsu. Mnogi za Božić, na svetkovine zaštitnika župe ili filijalnih crkava, školska djeca korporativno za Uskrs i na svršetku šk. godine. Bolesnici su u kritičnim časovima života redovito primali sakramente umirućih. Roditelji bi pazili da im dijete ne bi umrlo bez krštenja.

    Bračni je moral bio na visini. Kao da nije postojala bijela kuga. Na žalost, ekonomske i higijenske prilike bile su takve da je mortalitet djece bio dosta velik. To se može razabrati iz ove tablice u kojoj je prikazan natalitet, mortalitet i broj vjenčanja od g. 1928. do 1934. drniške župe.

     

    ________________________________________________________________ 

      Godina                         Rođenih                      Umrlih              Vjenčanih

    ________________________________________________________________

     1928.                              297                                209                            58

     1929.                              299                                157                            45

     1930.                              316                                148                            68

     1931.                              286                                149                            48

     1932.                              287                                152                            51

     1933.                              299                                131                            63

     1934.                              309                                152                            40

    ________________________________________________________________

     Svega:                           2.104               1.098               373

    ________________________________________________________________

     

    Župa je u sedam godina porasla za 1.006 stanovnika ili 143.07%. U to vrijeme je pozakonjeno 14 djece i nije bilo nijedne rastave braka.

      Evo sad nekoliko podataka o kretanju broja vjernika u gradačkoj župi.

    ________________________________________________________________

      Selo                 1. X. 1930.               18. XI. 1935.               4. V. 1941.

    ________________________________________________________________    

      Gradac             660                  726                              818

      Baljci                  24                    46                                50

      Ružić                435                  455                              624

      Kanjane                         15                    10                                   -

      Kričke                24                    23                                   -

      Moseć              404                  410                              410

      Otavice                        564                  527                              595

      Sedramić                     231                  194                              194
      Umljanović                   90                  116                              327

    ________________________________________________________________    

       Svega:             2.447               2.507                           2.918

    ________________________________________________________________

     

    Na početku g. 1937. prema proračunu župnikovu, nalazilo se izvan župe "po prilici jedna stotina". U popisu od 4. V. 1951. ne navode se sela Kanjane i Kričke. Vjerojatno ih je župnik uključio u neko od sela kojega je broj upadljivo velik prema broju prijašnjih godina.

    Prema izvješću župnika Careva, u mirlovićkoj je župi 20. travnja 1931. bilo 3.128 katolika. Prema šematizmu Provincije od g. 1965. župa je g. 1937. imala 3.563 vjernika. Miljevci iste godine 2.493 vjernika, Promina 6.912, Drniš 10.057 vjernika.

    U cijeloj Drniškoj krajini i dalje je bio relativno velik broj ženidaba "na ružne" ili "umaknuća", uza sve crkvene i državne zabrane i kazne. I dalje su se pravoslavne djevojke udavale za katoličke mladiće i katoličke djevojke za pravoslavne mladiće. Pri tome jedne bi prelazile na katolicizam, druge na pravoslavlje. Bilo je i muškaraca koji su prelazili na starokatolicizam ili na pravosljavlje. Gotovo uvijek se radilo o drugoj ženidbi za žive žene. Budući da je Drniška krajina vinorodni kraj, u nekim selima bilo je ljudi odatih piću. Notornih psovača bilo je u svoj krajini, više u varošu, manje na selima. Nedjeljni počinak nisu poštivali rudokopi a ni privatnici. Rudokopi poradi profita, a privatnici više iz potrebe, prisiljeni neimaštinom. Župnici su, koliko su mogli, nastojali preko nadležnih vlasti spriječiti kršenje crkvenih i državnih propisa.

    Političke prilike nakon uvođenja šestosiječanjske diktature poremetile su još više odnose između katolika i pravoslavaca. Katolici su se osjećali prikraćeni i potčinjeni, pravoslavci privilegirani. Tako u kolovozu g. 1929. tuži se Marija Goreta pok. Mate Sreskom načelstvu da je neki Ožegović sili da promijeni vjeru. Roditelji učenice Jele Knez potužili su se drniškom župniku da 28. siječnja 1931. da su malu Jelu upotrijebili za deklamacije na Sv. Savu pred pravoslavnom crkvom. 18. prosinca 1931. Sresko je načelstvo zabranilo upotrebu hrvatskih zastava na crkvenim barjacima. Međutim, drniški se dekan tuži 4. veljače 1935. Sreskom načelstvu da pravoslavci nose srpske zastave na svojim crkvenim barjacima. Isti dekan tuži se Sreskom načelstvu 9. srpnja 1935. da su pravoslavci nosili srpske zastave u svojoj litiji. Sresko načelstvo 14. svibnja 1934. zabranilo je pucanje iz mužara pri dolasku nekih ličnosti, crkvenih blagdana i sl. tako da gardisti ne Veliki petak 1935. nisu pucali. Međutim, pravoslavci su 17. lipnja pucali pri dočeku patrijarha Varnave.

    Sresko je načelstvo izdalo zabranu 20. studenoga 1933. da se ne smiju izgovarati psovke pod prijetnjom kazne od 500 dinara ili deset dana zatvora. Iz žalba župnog ureda upućenih Sreskom načelstvu u Kninu i Kotarskom sudu u Drnišu razabira se da su neki pravoslavci izgovarali bludne psovke protiv Boga i drugih katoličkih svetinja. G. 1935. neki su izazivali izgrede po varošu, kidali plakete o proslavi sv. Ane na Kosovu. Na početku siječnja 1936. tvorno su napali drniškog sakristana. U veljači iste godine oštetili su crkvu sv. Jure na Žitniću i neke grobove oko nje. Neki pravoslavni trgovci u Drnišu više puta otvarali dućane na svetkovine i blagdane kad je to bilo zakonom zabranjeno. To se ponavljalo i u g. 1937. i 1938. U prigodi posvete crkve u Biskupiji 18. rujna 1938. neki su napali vlak kojim su se vozili drniški hodočasnici.

    Drniški Sokol posredovanjem zastupnika dr. T. Novakovića iz Knina od beogradske vlade dobio 16. siječnja 1935. zemljišnu česticu br. 28. za gradnju nove sokolane. Budući da je taj teren pripadao župnoj crkvi i nalazio se uz crkvu, Ordinarijat je ovlastio crkovinarstvo da sudbeno brani teren i ujedno protestirao zbog uzurpacije crkvenog zemljišta bez znanja vlasnika. Žalbe i protesti nisu bili uvaženi. Vlada nije povukla svoje odluke. No, kako Sokol nije imao novaca za gradnju, drniška je općina 26. ožujka 1940. povratila teren crkvi s motivacijom da Sokol nije zatražio građevnu dozvolu, pokazao je namjeru da ne kani graditi zgradu.

    Drniški je župnik došao u konflikt s rudnicima zbog prigovora što sile radnike da rade nedjeljom i svecom i da na Svetu Barbaru idu u crkvu druge vjere. Tako je 27. XI. 1937. upozorio upravu rudnika "Adria Bauxit" i "Kontinental" da će katolički radnici na Svetu Barbaru ići samo u katoličku crkvu. Na poštivanje nedjeljnoga počinka najčešće je upozoravao ugljenokop "Monte Prominu". Tako 28. V. 1937. opominje upravu ugljenokopa da se nedjeljom i blagdanom po zakonu ne smije raditi. 26. I. 1938. žali se Inspekciji rada u Splitu zbog rada nedjeljom i blagdanom u "Monte Promini". 12. III. iste godine žali se Inspekciji zbog otpusta s rada nekih radnica koje nisu htjele raditi na zapovjedne blagdane. Nato je "Monte Promina" otpustila s rada 96 katoličkih radnica. Pod pritiskom rudnika i iz straha da će ostati bez posla radnice su pred Biskupom izjavile da ih nitko nije silio da rade nedjeljom i blagdanom, i zamolile  Biskupa da se za njih zauzme da ne ostanu bez posla. Rudnik je sa svoje strane izjavio da je katoličke radnice otpustio zato da može primiti na posao polovicu radnica pravoslavne vjere koje će raditi na katoličke blagdane.

    Župnici koji su predavali vjeronauk u školama, više puta su se obraćali drniškoj, odnosno prominskoj općini radi honorara. Honorar je bio minimalan i neredovit. I u tom pogledu bilo je diskriminacija. Tako se drniški župnik 29. I. 1934. tuži Ordinarijatu kako je Ministarstvo prosvjete odredilo pravoslavnom kateheti na Građanskoj školi u Drnišu za 1 sat predavanja tjedno honorar iz državne kase, s priznanjem od šest godina unazad, a predaje vjeronauk samo dvije godine. Naprotiv, za katoličkog katehetu na istoj školi, koji predaje u svakom razredu po dva sata tjedno, riješilo da ga plaća općina. Općinski su honorari redovito zaostajali i trebalo je poslati više molba dok bi ih župnici dobili.

    Župnici su inače živjeli od redovine koja se sastojala od poljoprivrednih i stočarskih proizvoda. Budući da su ti proizvodi bili dosta jeftini, trud se oko njihova sabiranja nije mnogo isplaćivao. Drnišani i Siverićani mjesto u naravi plaćali su redovinu u novcu, što je bilo unosnije. Vjernici su se često sjećali svojih mrtvih i za njih plaćali sv. mise. Misna milostinja bila je neredoviti župni prihod kao i takse za izvatke iz župnog  ureda: krštenice, vjenčane listove, svjedodžbe smrti, obiteljska stanja. Konačne takse za sprovode gdje su se sprovodi održavali, jer po selima sprovodi su bili bez svećenika.

    Župnici su se Drniške krajine češće sastajali u Drnišu. Katkada radi sudjelovanja na dekanatskim sastancima i rješavanja slučajeva savijesti. Katkad radi traženja pomoći kod nadležnih ureda za siromašne župljane, radi prisustvovanja na sjednicama školskog ili općinskog vijeća, ukoliko su bili njihovi članovi. Drugi put radi opremanja svojih osobnih potreba: da nešto kupe ili prodaju, da se posavjetuju s drugim svećenicima o nabavkama crkvenih predmeta ili o crkvenim gradnjama i popravcima. U korizmi i o većim crkvenim svetkovinama da pomognu ispovijedati vjernike ili da sudjeluju na prigodnim priredbama.

     

     

    9. Školstvo i kulturni život

    Iako se osjećala velika potreba da se po selima Drniške krajine otvore škole i da se prosvjetno uzdignu, školsko-prosvjetne su se prilike u njima veoma sporo mijenjale. G. 1930. u prominskoj općini postojale su škole u Oklaju, Lukaru, Razvođu i Puljanima. U Drniškoj općini te godine postojale su škole u Drnišu /pučka i građanska/, u Siveriću, Biočiću, Kričkama i Pokrovniku. U tri prostrane župe: Kljacima, Gracu, Unešiću i u Miljevcima nije bilo nijedne škole. G. 1930. bile su u gradnji škole u Kanjanima, Tribounju, Otavicama i Unešiću, a u projektu škole u Sedramiću, Drinovcima i Mratovu. Prema riječima N. Adžije g. 1931. trebalo je sagraditi i otvoriti škole u: Kričkama, Ružiću, Kljacima, Baljcima, Gracu, Kanjanima, Miočiću, Štikovu, Velušiću, Miljevcima /u Drinovcima i Širitovcima/, Žitniću, Sedramiću, Pakovu Selu, Mirloviću Zagori, Radoniću, Planjanima, Vinovu, Unešiću, Ljubostinju /za Ljubostinje i Koprno/.

    Radovi na šk. zgradama u Tribounju i Otavicama bili su gotovi g. 1931. Kolaudacija je bila priređena 21. prosinca 1931. Općina ih je preuzela g. 1932. Obje zgrade podiglo je poduzeće Grge Olivarija iz Šibenika. Trškovi za zgradu u Tribounju iznosili su 147.776:76 dinara, a za zgradu u Otavicama 153.618:23 dinara. Novac za školu u Tribounju dobiven je od boksitnih rudnika kao odšteta za seoski teren na kojemu se kopao boksit. Za gradnju škole u Otavicama doprinio je kipar Ivan Meštrović ustupanjem zemljišta. G. 1932. općina je bila odredila graditi školu u Drinovcima /Miljevci/. No zbog svađe između obitelji Kozić i Mazalin nije došlo do gradnje do početka rata. G. 1934. prof. Mazalin iz Zagreba bio je ponudio 40.000 dinara kao svoj doprinos za školu. Načelnik Adžija je 11. IX. 1934. na konferenciji odbora JNS istakao da u drniškoj općini postoji sedam škola i da bi trebalo otvoriti još "najmanje 10 školskih zgrada".

    G. 1937. otvorena je škola u Mratovu i u Kanjanima. Miljevci, "mala krajina" nije imala nijedne škole. Prema "Jadranskom dnevniku" te je godine na 48 sela drniške općine bilo svega šest škola, a za razliku od nje u kninskoj općinini u 24 sela bile su 22 škole, iako su obje općine pripadale istom kotaru. Osim toga u Kninu je postojala još realna gimnazija.

    Kako su se sporo rješavala pitanja o gradnji novih šk. zgrada i otvaranju škola, pokazuje pitanje gradnje škole u Gracu i Baljcima. Još g. 1926. drniška je općina zamolila velikog župana Splitske oblasti da se crkva i župni stan grkokat. župnika u Baljcima pretvore u školu i učiteljev stan. G. 1933. općinski tehničar u Drnišu misli da adaptacija tih zgrada za školu ne bi zadovoljila šk. potrebe. Župni ured u Gracu urgira 5. V. iste godine neka Banska uprava otvori školu bilo u kući grkokat. župnika bilo u nanovo sagrađenoj zgradi. Drniška općina 12. VI. 1934. poziva gradačkog župnika neka predloži odbor za gradnju škole za Gradac i Baljke, što on čini 6. VII. iste godine. Župnik 6. V. 1937. piše Banskoj upravi u Split da seljaci daju badava teren i nadnice za gradnju škole i moli je da pristupi gradnji. Molbu istog sadržaja župnik šalje 15. XI. 1939. Banskoj ispostavi u Splitu. 11. II. 1940. moli za gradnju škola ne samo u Gracu nego u Ružiću, Moseći i u Umljanoviću. Dvadesetak dana poslije toga moli općinu da pošalje komisiju koja će odabrati mjesto za gradnju škole u Gracu. 17. I. 1941. moli Bansku ispostavu da već jednom počne gradnja škole u Gracu. Slične molbe župnik šalje Banskoj ispostavi 9. III., 23. III. i 29. III. 1941. No sva nastojanja župnika i seljaka nisu urodila plodom.

    U ožujku 1938. drniška je općina, kako se čini, namjeravala otvoriti školu u Miljevcima, jer 4. toga mjeseca je tražila od župnog ureda u Miljevcima popis djece rođene u Drinovcima, Ključu i Donjim Brištanima. U lipnju iste godine općina je zatražila i od župnog ureda u Mirloviću popis djece od 7-15 godina, rođene u Radoniću, Mirloviću, Ostrogašici i Podumcima. Vjerojatno radi gradnje i otvaranja škole u tim selima. Škola u Unešiću bila je sagrađena g. 1934-1935. ali je bila otvorena tek g. 1938.

    Građanska škola u Drnišu bila je g. 1936. zatvorena zbog spora s vlasnikom zgrade oko najma šk. prostorija. Ministarstvo je donijelo odluku da se ponovno otvori šk. g. 1937-1938. Na početku g. 1937. zastupnik dr. Novaković je zamolio ministarstvo ruda i šuma da u Drnišu otvori nižu rudarsku školu u kojoj bi se školovali rudarski nadglednici za drniške rudnike. Tako bi nestručne nadglednike zamijenili stručni nadglednici, od čega bi imali koristi i radnici i rudnici. G. 1940. bilo je govora da se rudarska škola iz Varaždina premjesti u Drniš. Dopisnik "Novog doba", koji tu vijest objavljuje, ističe da bi najbolje bilo da bi se "Drniš odmah odredio kao sjedište nove Rudarske škole", jer se nalazi u centru kraja koji osim ugljenom i boksitom obiluje kredom, olovom i glinom.

    Tridesetih godina našega stoljeća kulturni je život u Drnišu bio dosta živahan. Kulturne priredbe davala su pojedina drniška društva, a i kulturna društva iz Zagreba, Splita i Šibenika. Na početku prosinca 1929. u Drnišu je gostovalo akademsko društvo "Mladost" iz Zagreba. Pod ravnanjem Jakova Gotovca priredilo je 8. XII. vokalni koncert u Sokolani na opće zadovoljstvo Drnišana. "Filharmoničko društvo" iz Šibenika priredilo je 19. VII. 1930. koncert u dvorištu kina "Biograd" pod ravnanjem dirigenta Sentinelle. U srpnju iste godine bariton Stanko Viličić priredio je u Dalmaciji više koncerata uz pratnju mo. Rajhenića. U Drnišu je održao koncert 1. VIII. 1930. Na repertoaru su se nalazila djela: Niničkog, Hrstića, Gotovca, Rajhenića, Gounoda, Wagnera, Chopina i drugih kompozitora.

    G. 1930. /1. XI./ u Sokolani je izvedena opereta J. Rajhenića "Olly Polly". Glavnu je ulogu otpjevala gđa M. Rajhenić. Osim nje, od ženskih nastupile su: N. Opara, V. Regner, V. Mudronja, a od muških: A. Vukorepa, M. Nakić, N. Mijić, M. Jurić, ». Montana, V. Svetec, S. Dedić i F. Floegl.

    Zauzimanjem inž. Wonka i M. Opare 5. i 6. V. 1934. u Drnišu i Siveriću je gostovalo "Sokolsko pozorište lutaka iz Splita". U subotu, 5. V. u Siveriću je odigralo predstave: "Hrabri kraljević" i "Začarana šuma", a  6. V. u Drnišu ponovilo iste predstave. Splitsko kazališno društvo gostovalo je u Drnišu 18. i 19. svibnja 1935. Prvog dana /18. V./ prikazalo je Nušićevu dramu "Ožalošćena porodica", a drugoga /19. V./ "Bijednu Maru" u priredbi Nike Bartulovića.

    Pomladak Društva crvenog križa osnovne škole u Drnišu priredio je 2. VI. 1935. u Kninu uspjeli koncert. Zbor od 60 pjevača nastupio je u narodnim nošnjama. Na programu se nalazilo 12 točaka, od kojih je 10 ispjevao zbor, jednu Celestina Mihaljević solo a jednu duet. Zborom je dirigirao Filip Kulušić.

    Slikar Leopold Pelicarić organizirao je između 1. i 6. ožujka 1936. u kinu "Biograd" izložbu slika. Izložbu je otvorio dr. F. Marušić 29. veljače.

    U kolovozu 1938. održana je na Petrovu polju velika smotra "Seljačke sloge". Smotru je otvorio Mate Goreta u nazočnosti velikog broja narodnih zastupnika bivše HSS, načelnika, kulturnih radnika. Na smotri je nastupilo 28 ogranaka "Seljačke sloge" u slikovitim narodnim nošnjama. Ocjenjivač je zborova bio prof.dr. Milovan Gavazzi. Na smotri su nastupili i zborovi iz Drniške krajine. Prije toga bila je priređena pokusna smotra "Seljačke sloge" u Zlopolju kod Muća, gdje je nastupilo 13 seljačkih zborova, između koji se imao izabrati stanoviti broj zborova za smotru na Petrovu polju. Iz Drniške krajine izabrani su bili zborovi iz Kadine Glavice i Ružića s njihovim kolom.

    U studenome /27. XI./ 1938. priredilo je "Hrvatsko srce" iz Šibenika u kinu "Biograd" akademiju. Prigodna predavanja održala je Ljubica Tafra i Rajna Karađole, prva u ulozi hrvatske žene u hrvatskom narodnom pokreta, druga o potrebi kulturnog uzdizanje seljačkih žena.

    Društvo splitskih kazališnih dobrovoljaca gostovalo je u Drnišu 12. lipnja 1939. i tom prigodom izvelo dramu "Tko je ubio Dimitrija", šalu J. Vevića "Mirko se ženi" i komičnu pjesmu "Pisma malog Marina ćali u Jamerike".

    G. 1931. postojao je dječji zbor kojemu je dirigent bio Šime Mudrić. G. 1934. u Drnišu je postojalo "Srpsko-pravoslavno pjevačko društvo Rastko". Nastupilo je, na primjer, na komemoraciji smrti kralja Aleksandra u listopadu 1934. Iste godine 24. studenoga priredilo je koncert u hotelu "Krka" u Šibeniku.

                 

     

    10. Nogometni klub "DOŠK"

    Osnivači i prvi članovi kluba bili su uglavnom srednjoškolci i mladi radnici: braća Radovan i Filip Kulušić, Gojko Kovačević, Boško Viličić, Šime Stojanov, Ivo Jušić, Dušan Njeguš, Ivan Babić, Ante Vukorep, Šime Lapić, Milan Jović, Ante Ožegović /Duca/, Miljenko Grabić, Tonći Nakić, Jakov Barišić, Zdenko Strepački, Josip Širinić, Nikola Kušpilić, Nikola Jović, inž. Vjekoslav Milić Štrkalj. Za klub su najzasluženiji njegovi predsjednici: geometar Divko Novak, inž. Vjekoslav Milić Štrkaj, Ivo Zenić i Stipe Jelčić i članovi uprave: Mate Primorac, Petar Nakušić, Stipe Odak, Joža Pranić, Miće Nakić, Ante Mijanović, Josip Hrstić i drugi. Nastao je za prve talijanske okupacije g. 1919. ali sve do odlaska Talijana g. 1921. nije nastupio organizirano. Organizirano je počeo nastupati g. 1921. G. 1922. službeno je bio registriran u Splitskom nogometnom podsavezu pod nazivom "Drniški omladinski športski klub" /"DOŠK"/.

    Klub nije raspolagao nikavim novčanim sredstvima da kupi i uredi teren za igralište. Igrači su trenirali i priređivali utakmice u Petrovu polju na privatnim livadama, daleko od Drniša. Takvo je stanje trajalo sve do g. 1933. kada su dobili "Miovića podvornicu" za igralište. Pošto je igralište bilo uređeno, klub je postao veoma aktivan. Na športskom polju ogledao se s više nogometnih klubova iz susjednih gradova i varoša. To su bili: "Dinara" iz Knina, "Osvit", "Šibenik" i "Hajduk" iz Šibenika, "Borac" i "Unac" iz Drvara, "Hajduk", "Split" i "Vuk" iz Splita, "Slovan" iz Trogira, "Primorje" i "Avia" iz Kaštela, "Junak" iz Sinja. Povremeno i s nekim drugim klubovima.

    S kninskom "Dinarom" igrao je, na primjer, na početku kolovoza g. 1926. s rezultatom 2:2. Iako je rezultat bio naodučan, Drnišani su po sudu publike bili bolji. G. 1935 /19. V./ Drnišani su pobijedili "Dinaru" u Drnišu s rezultatom 4:0. "DOŠK" je s "Dinarom" odigrao 12. IX. 1937. utakmicu za bodove. Utakmica je bila odigrana u Kninu. Drnišani su podbacili. Kninjani su ih pobijedili s rezultatom 4:0. Od Drnišana su se istakla dva igrača: vratar Strepački i navalni igrač Lapenna. Uzvratna utakmica odigrana je 26. IX. 1937. u Drnišu. U prvom poluvremenu "Dinara" je bila premoćnija /1:0/. U drugom poluvremenu Drnišani su se pokazali bolji i utakmica je završila s rezultatom 1 : 2 za Drnišane. Oba gola dao je Lapenna. Sudio je Baučić iz Splita. Na početku prvenstva SNP-a, 4. IX. 1938. "Dinara" je u Drnišu svladala "DOŠK" s rezultatom 2:0 /1:0/. Za "DOŠK" su igrali: Novak, Kulundžić, Andrić, Junaković, Ožegović, Kovačić, Bitunjac, Kovačević I, Perišić, Mihaljević i Njeguš. Sudio je Sesardić. Uzvratna utakmica odigrana je u Kninu 11. IX. iste godine. "Dinara" je pobijedila "DOŠK" sa 3:1 /2:1/. Sudio je Bonačić iz Splita.

    U prvim susretima sa šibenskim "Osvitom" "DOŠK" je bio nadmoćniji. U kasnijim susretima sve slabiji. Utakmica odigrana između ta dva kluba u Šibeniku 24. IX. 1933. svršila je neodlučno s rezultatom 1:1. Sudio je Bakotić iz Šibenika. U utakmici odigranoj u Drnišu 23. IV. 1934. "DOŠK" je pobijedio s rezultatom 1:0. Od njegovih igrača istakli su se: Strepački, Leontić, Perišić, Ožegović, a od "Osvitovih": Rončević I i II, Crnogaća, Bego i Kacijan. Gledalaca je bio izuzetno velik broj. Sudio je Hen iz Splita. Uzvratna je utakmica odigrana u Šibeniku na početku listopada s rezultatom 3:0 /2:0/ za "DOŠK". Sudio je Kaliterna iz Splita. Rezultat utakmice, odigrane u Šibeniku 26. III. 1935. bio je neodlučan 2:2. U prvom poluvremenu "Osvit" je dao dva gola, "DOŠK" u drugom poluvremenu. Sudio je Živković. Na utakmici za prvenstvo SPS "Osvit" je potkraj svibnja 1935. u Šibeniku svladao "DOŠK" sa 1:0. Nakon prvih desetak minuta igre Blašković je bio blesiran tako da je "DOŠK" do kraja utakmice igrao sa 10 igrača. Sudio je podsavezni sudac Šitić. Na uzvratnoj utakmici odigranoj u Drnišu u lipnju iste godine, "DOŠK" je nastupio bez dva najbolja igrača Lapenne i Blaškovića i izgubio utakmicu sa 3:1 /2:1/. Za igre došlo je do izgreda, osobito u drugom poluvremenu. Nakon te utakmice "DOŠK" je bio drugi na tablici za prvenstvo SNP za sjevernu Dalmaciju:

     

    "Osvit"                3            2            1            0            7:4            5

    "DOŠK"             3            1            0            2            5:4            2

    "Dinara"              2            0            1            1            3:7            1

                 

    Između "DOŠKA" i "Osvita" odigrana je u Drnišu 24. X. 1938. prijateljska utakmica. Rezultat je bio 3:1 /1:1/ za "Osvit". "DOŠK" se ogledao s "Osvitom" u Šibeniku 29. VI. 1939. Rezultat je bio 2:0 /1:0/ za "Osvit". Sudio je F. Frančević, bivši vratar "Osvita". Iste godine klubovi su se susreli u utakmici za podsavezno prvenstvo također u Šibeniku. Pobijedio je i toga puta "Osvit" s velikom razlikom 7:1. Na kraju utakmice "DOŠK" je u šibenskoj grupi bio na 4. mjestu. Ispred njega su bili: "Osvit", "Šibenik" i "Hajduk" /šibenski/.

    "DOŠK" je sa šibenskim radničkim klubom "Šibenik" odigrao prijateljsku utakmicu 17. II. 1935. na "Osvitovu" igralištu u Šibeniku. Ponovno su se susreli 18. III. iste godine u Drnišu. "DOŠK" je bio premoćniji. Utakmica je završila s rezultatom 3:2 u korist "DOŠKA". Sudio je "slabo" B. Viličić. Prijateljsku je utakmicu "DOŠK" odigrao sa "Šibenikom" 8. III. 1936. na "Osvitovu" igralištu u Šibeniku. Rezultat je bio neodlučan 2:2 /1:1/. Sudio je Baričević. Na uzvratnoj utakmici 15. III. 1936. u Drnišu "Šibenik" je pobijedio s rezultatom 2:0 /1:0/. Ovoga puta sudio je Viličić. Prijateljsku utakmicu "DOŠK" je sa "Šibenikom" odigrao u Drnišu 5. IX. 1937. s rezultatom 1:1. U prvom poluvremenu bili su premoćniji Drnišani, u drugome Šibenčani. Sudio je P. Nakušić. Mjesto prijateljske imala se odigrati prvenstvena utakmica, ali nije, jer nije došao sudac delegiran od SNP. Prvenstvena se utakmica između dva kluba odigrala 3. X. 1937. u Šibeniku. "Šibenik" je bio premoćniji i pobijedio "DOŠK" s rezultatom 3:2 /1:1/. Sudio je Benčić iz Splita. U susretu u Drnišu 17. X. "Šibenik" je pobijedio sa 3:1 /1:1/. Nakon te pobjede "Šibenik" je postao favoritom "za prvenstvo podsaveza". Šibenski "Hajduk" igrao je s "DOŠKOM" u Drnišu 15. V. 1938. "DOŠK" je bio premoćniji i pobijedio je "Hajduk" sa 3:2 /1:1/. Nakon odigranih utakmica u jeseni g. 1939. u šibenskoj skupini tablica je glasila: "Osvit" 13:2  6, "Šibenik" 3:2  2,  "Hajduk"  4:7  2,   "DOŠK"  2:11   0

    Sa splitskim "Hajdukom" "DOŠK" je, prema priopćenju F. Kulušića, prvi put igrao g. 1924. u Drnišu i izgubio utakmicu s rezultatom 0:1. Drugi put, prema istom priopćenju, igrao je u Splitu g. 1930. i izgubio utakmicu s rezultatom 1:4. Splitsko "Novo doba" kao prvo gostovanje "DOŠKA" u Splitu spominje utakmicu između njega i "Hajduka" od 20. VI. 1935. "DOŠK" je nastupio s igračima: Strepački, Andrić, Vukorep, Kušpilić, Ožegović, Baričević, Neguš, Perišić, Lapenna, Kulušić i Bitunjac. Sudio je Kraus. Rezultat je bio 5:0 /3:0/ za "Hajduk". "DOŠK" se dobro branio i ostavio "dobar utisak" na gledaoce". Prije toga gostovanja "DOŠK" je odigrao u Drnišu utakmicu s "Hajdukovom" rezervom u drugoj polovici travnja s rezultatom 2:1.

    Splitski "Vuk" prvi je put gostovao u Drnišu 16. IX. 1934. U prijateljskoj je utakmici pobijedio "DOŠKA" sa 3:1 /0:1/. Od "DOŠKOVIH" igrača istakli su se vratar Strepački, bek Kulundžić half Reljić i navalni igrači Lapenna i Baričević. U prvom poluvremenu Nakušić i opet »ulić. Susret sa "Splitom" imao je "DOŠK" 14. IV. 1935. u Splitu. Uoči susreta splitski je "Jadranski dnevnik" pisao o "DOŠKU" kao o solidnu klubu koji ima "u svojim redovima nekoliko prvorazrednih sila" kao što su Lapenna "koji je igrao više puta kao član HAŠKA u zagrebačkoj reprezentaciji, Perišić i Kulušić.

    U prosincu g. 1934. "DOŠK" je odigrao prijateljsku utakmicu s kaštelanskom "AVIOM" i pobijedio je s rezultatom 3:2 /3:0/. Sudio je P. Nakušić. Slijedeće godine, 9. IX. 1935. igrao je s kaštelanskim "Primorjem" i izgubio utakmicu sa 0:5 /0:3/. Prema "Jadranskom dnevniku" tako težak poraz skrivili su bekovi "DOŠKA". Obnovljeni trogirski "Slaven" u jeseni g. 1939. tukao je više klubova u pokrajini, pa i "DOŠKA" s rezultatom 4:1.

    "DOŠK" se više puta ogledao i s drugim klubovima, kao s "Velebitom" iz Benkovca, "Hajdukom" iz Gospića, s "Junakom" iz Sinja i s "Kraljevskom mornaricom" iz Šibenika. Konačno s "Borcem" i "Uncem" iz Drvara. S "Junakom" se, na primjer, ogledao u srpnju 1938. u Sinju. Bila je to prijateljska utakmica koja je završila neodlučno 1:1 /1:0/. Sudio je Mladen Delić kao student prava. S "Kraljevskom mornaricom" igrao je u Šibeniku 12. V. 1935. s rezultatom 2:2 /1:1/. Dakle, neodlučno. Sudio je A. Marušić iz splitskog "Hajduka". "DOŠK" se 18. XI. 1934. susreo u Drnišu s drvarskim "Borcem". Za "DOŠK" su nastupili: Njeguš I, Andrić II, Kulundžić, Bitunjac, Ožegović, Jović, Kovačević II, Vukorep, Baričević II, Perišić, Kralik II. Rezultat je te prijateljske utakmice 6:1 /4:0/ za "DOŠK". Golove su dali: Kralik 2, Baričević 2 i Perišić 2, za goste Bačić 1. Sudio je Nakušić. Slijedeće godine, 8. IV. 1935. "DOŠK" je igrao u Drvaru s domaćim klubom "Unac" i pobijedio ga sa 7:0 /2:0/. "DOŠKOV" vratar Strepački nije imao posla. Utakmicu je sudio F. Kulušić.

    G. 1937. pored "DOŠKA" u Drnišu je postojao JNK "Labud". Nedostaju podaci tko ga je ikada formirao, koji su mu bili igrači, koliko je vremena postojao i kad ga je nestalo. Zna se samo da je u susretu s juniorima "Dinare" u svibnju 1937. ostao pobjednik. Pobijedio je juniora u Kninu s rezultatom 2:0.

    "DOŠK" je, kako se razabire iz navedenih podataka, bio veoma aktivan između g. 1933. i 1939. Od njegovih uprava iz toga vremena poznata je uprava, izabrana 2. XII. 1935. Sačinjavali su je: inž. Boško Viličić /predsjednik/, Ivan Jušić /potpredsjednik/, Filip Kulušić /1. tajnik/, Veljko Kovačević /2. tajnik/, Jandre Sabalić /blagajnik/, Petar Nakušić /referent/, Ante Ožegović /gospodar/, Ante Nakić, Zdenko Strepački, Gligorije Aleksejev, Miljenko Grabić /odbornici/, Miće Nakić i Dragutin Kralik /revizori/. Klub je najviše imao uspjeha dok su u njemu igrali: Strepački kao vratar, Lapenna i Baričević kao navalni igrači. Prije i poslije nije dolazio toliko do izražaja. Nadmoćniji je bio jedino nad drvarskim igračima. Sa splitskim je klubovima uvijek gubio. Sa kninskim "Dinarom" i sa šibenskim klubovima katkad je dobivao, katkad gubio, više gubio nego dobivao.

     

     

    11. Tragični slučajevi

    U Drniškoj je krajini između g. 1933. i 1940. više osoba bilo teže ranjeno ili smrtno stradalo zbog svađe, ljubomore, nevjere u braku i neopreznosti, zbog samoubojstva ili pokušaja samoubojstva, zbog neupućenosti u snagu eksploziva i električne struje i slično.

    Zbog svađe je bio teško ranjen Ante Džaja Jurin 21. V. 1933. u Mratovu /Promina/. Iste godine 3. srpnja u Razvođu je konj teško ranio dječaka Juru Dujića Franina.

    U ožujku 1936. kapsula je teško ranila dječaka Nikolu Pletikosu iz Miljevaca, a majku i starijeg mu brata lakše ozlijedila. U travnju g. 1936. četverogodišnja se djevojčica Jelica Bibić Lazina iz Velušića igrala uz vatru, zapalila i izgorjela. U listopadu iste godine u Drinovcima /Miljevci/ dječak se Ivan Baćić Paškin uspeo na električki stup, dotakao se električnog voda i srušio se mrtav na zemlju.

    Oko polovice ožujka 1937. nestala je eksplozija u autu Nikole Bogdana i ranila teže tri putnika. 24. travnja iste godine konj je udario nogom Božu Kranjca, dječaka od dvije godine, i dječak je od udarca preminuo u šibenskoj bolnici. U kolovozu 1937. Mate Nakić iz Radonića usmrtio je ženu Anicu zbog nevjere u braku. Uoči suđenja sam se Mate objesio u istražnom zatvoru u Šibeniku. Slijedećega mjeseca, 20. IX. 1937. ubio je Tomo Bodrožić brata Stevana za samih "nekoliko centimetara" /zemlje/. U listopadu 1937. u svađi je Toma Jajić ubo nožem Matu Jajića u Beaderovoj krčmi na Žitniću i on je umro u kninskoj bolnici zbog gubitka krvi. U istom mjesecu Kata Sirovica iz Žitnića zbog nepažnje dospjela je pod kola i dobila nekoliko težih ozljeda po tijelu.

    Nezaposleni pekarski radnik Ivan Grabić Božin iz Širitovaca, nakon gubitka parnice s poslodavcem iz Supetra, pokušao je počiniti samoubojstvo u svibnju 1938. U kolovozu 1938. bila je ubodena nožem Ana Brakus žena Stipanova u svađi zbog zemlje. Nekako u isto vrijeme pokušala po treći put počiniti samoubojstvo Marta Pauk iz »avoglava zbog muževe ljubomore. Na početku studenoga 1938. pri igri na karte bio je teško ranjen Ivan Matić pok. Marka iz »avoglava.

    Na početku veljače 1939. počinio je samoubojstvo dječak Joso Marin Ivanov jer su ga roditelji silili u školu koju nije volio. Na Veliki četvrtak 1939. jedan je seljak ranio miljevačkog župnika fra Luiđa Jurenovića. U studenome iste godine vlak je zahvatio na Unešiću seljaka Marka Babića i svega ga raskomadao.

    Na početku travnja 1940. djevojka Anica Gagić iz Baljaka poklizla se, upala u bunar i udušila se. Na početku kolovoza 1940. pri igri na karte u Miljevcima je bio ubijen Stipe Ivić. U rujnu iste godine električna je struja ubila dječaka Jozu Jalića Ivanova, a drugih osam dječaka onesvijestila.