2004-11-07, GLAS KONCILA, Zapazanja DUBROVNIK - DAKSA Daksa je uzorak strasnog zla |
Djeca ubijenih govore - pamteci, ali oprastajuci Treba ponavljati na nacin kojim o tom vremenu govore djeca ubijenih - pamteci, ali oprastajuci. Mnogi od njih jos danas cuvaju komadice papira, posljednje poruke duse, "oprostajna pisma" poput obitelji Breskovic kojoj je otac izmedju ostaloga pisao: "Dragi moji, budite jaki, pazite se i odgojite djecu da budu pravi i cestiti ljudi... Ja se jos danas nalazim ovdje u sudskim zatvorima, ali ne znamo dokle. Nemojte nista zdvajati, neka bude Bozja volja kako je on to odredio. Medjutim nastojite ucmiti sto budete mogli...«" Dok se istine o komunistickoj strahovladi u zemljama nekadasnjeg terora svjedoce stotinama knjiga, primjer je Slovenija koja je podigla spomenik zrtvama komunizma, Hrvatska nije dozivjelakatarzu niti od vremena komunizma, niti poslije nedavno nametnutog rata. Oblike kojim je »sudio« Komitet SKJ preuzeli su mediji potpomognuti politicarima. Nazalost i vladajuci vjeruju novinarima nesklonim Hrvatskoj i cesto ih podrzavaju iznimno visokim prihodima, ne sluteci da su se na tome slomile i vece drzave i veci vladari od hrvatskih. Kupljeni novinari manipuliranjem unistavaju najvise vrijednosti, navodno u ime visih ciljeva, tj. EU ili Amerike. Mnogi su poneseni i nedavnom izjavom o hrvatskom prihvacanju Ustava Europske unije, u kojem se ne spominje krscanstvo, sto ocituje stav prema vjerskoj ali i kulturnoj i etickoj dimenziji. Nazalost, od politicara ostala je samo sutnja i pristajanje, bez rijeci obrazlozenja ili prosvjeda. U toj laznoj euforicnosti zaboravljaju se i zivi i mrtvi, a upravo je ove godine 25. listopada spomenuta u Dubrovniku 60. obljetnica ubijenih na Daksi, otocicu nebeske ljepote, o kojemu je svjetski pisac, posjetivsi Dubrovnik, napisao da su ga vjerojatno spustili andjeli u more. Lukrecija Breskovic, kci Ante Breskovica, naziva ga Bumerangom i zbog oblika, i vjerojatno ljepote koja kao da je morala biti okrunjena krvlju nevinih kojima su presudili bez sudjenja - bumerang su i djeca mrtvih koji su postali casni i poznati ljudi. Ali istina o Daksi i o Daksama tesko postaje prihvacena zahvaljujuci neokomunizmu. Manipulacije, lazi, disperzirane nekadasnje tajne sluzbe koje se ponovno sabiru, nazalost i dalje cesto preuzimaju vlast nad ljudima, a posebno nad medijima. Osjetilo se to i ovih dana u pisanju o novoj Papinoj knjizi "Uspomene i identitet", spominje se da je u sadrzaju spomenut nacizam kao vece zlo od komunizma. Veliki covjek koji je iskusio i nacizam i fasizam i komunizam, osudjuje sve tri zloglasne ideologije, dolazile one s Istoka ili Zapada. O komunizmu izmedju ostalog zapisuje: »Dogadja se ustvari da u nekim situacijama ljudskog postojanja zlo izgleda u odredenoj mjeri korisno - korisno ukoliko stvara priliku za dobro...« Knjiga je preteska za jeftino novinsko dobacivanje loptica primjereno politickim prilikama. Daksa – otok strateski vazan za Hrvatsku Koliko su duboki trag ostavila protekla desetljeca, uvjeravamo se svakodnevno. Pokazala je to i tribina koja je odrzana u Dubrovniku pod naslovom »Daksa 60 godina poslije - da se ne zaboravi: Kazne bez zlocina - zlocin bez kazne". Na toj je tribini HSP, koji je bio suorganizator (bilo bi dobro ako nije rijec o predizbornoj kampanji) najavio je da ce predloziti Vladi da, se Daksa uvrsti medu otoke strateski vazne za drzavu kako bi se otklonila mogucnost prodaje. Naime, otok se jos uvijek prodaje, prema informacijama, za pet milijuna dolara, nazalost najvecim dijelom prodaje se groblje, te je predlozeno da brigu za stratiste 44 Dubrovcana preuzme Grad Dubrovnik. Te su veceri ponovljene i cinjenice iz knjige Jakse Radice kako su u demilitarizirani Dubrovnik 18. listopada 1944. usle X. i XI. brigada 29. hercegovackog korpusa i Dalmatinska brigada koje su zapravo bile popunjene cetnicima koji su neposredno prije prisli partizanima. Daksa je uzorak strasnog zla koje je Hrvatsku obojilo krvlju. Zadaca tzv. osloboditelja bila je ubiti gradjane koji su bili znacajni za grad: intelektualce, vrijedne radnike, svecenike, franjevce... Dokazuje to i smrt fra Marijana Blazica, istaknutog znanstvenika, kojega su cak nazivali crveni fratar jer je svim ranjenicima svih vojska iz franjevacke ljekarne slao lijekove. Nema Dubrovcanina koji nece spomenuti o.Petra Pericu, autora pjesme »Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata«. U listopadu i studenom 1944. godine na otocima Daksi, Korculi i Jakljanu te poluotoku Peljescu, kao i na Orsuli u Dubrovniku jedinice NOV-a ubile su 109 civila i 78 pripadnika vojnih snaga, o cemu je bolje citati iscrpne tekstove Joska Radice. Da su ubijanja bila iskljucivo vodena mjerama zastrasivanja i gusenja slobode, bez spoznaje o zlocinima, dokazuju i dokumenti kojim knjiga obiluje: S nadnevkom od 26. listopada 1944. godine u potpisu "Vojni sud komande Juznodalmatinskog podrucja« objavljen je oglas izvjesen u Dubrovniku s naglaskom na sudskom vijecu koje je sastavljeno prema postojecim odredbama Uredbe o vojnim sudovima NOV i PO Jugoslavije od 24. svibnja 1944. - "nakon svestrane istrage i iskaza svjedoka i odrzanog sudjenja donijelo je presudu 26. oktobra 1944. g. o smrtnoj kazni za 35 ljudi" - a ubijeno je na Daksi cetrdeset cetvero. Sveci su rijetki, posebno u ratu, ali dokazano je nizom cinjenica da su uhapsenici ubijeni vec 25. listopada bez istrage, bez iskaza svjedoka i ispitivanja, a potpisana komanda nije postojala jer je pet dana prije spomenutog datuma preimenovana u Komandu Dubrovackoga vojnog podrucja. Kolika je bila zedj za ubijanjem i brzina, dokaz je i obavijest Komande s imenom covjeka na izvjesenom oglasu koji nije ubijen i desetljecima je poslije zivio u Dubrovniku, a o. Perici ne navodi se ni ime. Nema lijevih ni desnih smrti Prema danasnjim saznanjima, ubijeni su velikim dijelom bili cla novi HSS-a. Mnogi su bili nasumce odabrani, kao ugledna imena, a ubijanje je bilo najbolja metoda zastrasivanja i unistavanja bilo kakve slobodarske misli. Strahota tog vremena sazeta je i u obavijesti sekretara Oblasnog komiteta KPH-a za Dalmaciju, koji 25. listopada 1944. iz Dubrovnika pise: »Sto se tice narodnih neprijatelja, do sada je otpremljeno sto ovamo sto onamo oko 60 medju njima i 8 popova, odnosno fratara... Mi smo nakon strijeljanja objavili plakatom ali do sada ne sve. Tek sutra izlazi jedan u javnosti, a potpisali smo sud komande podrucja jer drugog nismo imali. O ovome svemu dajte vase misljenje. Bilo kako bilo, ubiti se mora...« Taj tekst od nekoliko redaka najstrasnije je svjedocanstvo istine sto se zapravo i kako dogadalo. Nezamislivo je da nitko iz dubrovackog podrucja nije smogao snage knjizevno obraditi to vrijeme. Zar su okovi straha toliko jaki da ni politicari ne zele sudjelovati u razotkrivanju istine o Daksi i ostalim »otocima« strahote iz doba komunizma. Zivot je svetinja i svako je ubijanje, ubijanje te svetinje. Nema lijevih ni desnih smrti, i zato su tim strasniji gospodari zivota. Generacijama kojima roditelji u pravo vrijeme nisu smjeli prenijeti istinu ni sapatom kao ni mladjim generacijama, potrebna je istina. O njoj mogu reci najvise sudionici toga vremena, posebno oni koji su se zbog svojih djela pokajali. Jer iz 60-godisnje jedine istine moze doci do osvete ako ne prevlada razum, sto je osnova svake buducnosti. Ne smiju se prezreti ni smrti onih koji su zanosom i postenjem krenuli u antifasizam i uskoro bili onemoguceni. O tome je iznimno vrijedno svjedocenje i u knjigama Zeljka Draganje. Djeca porazenih osudjenih bez suda kojima je oduzeta i sva imovina imaju pravo na glasnu istinu koju su njihovi inozemni supatnici vec odavno saznali. Zemlja teske sudbine konacno mora otkriti svoje rane koje ce jedino oprastanjem zacijeliti, sto dobro znaju potomci ubijenih. "Ulica zrtava Dakse", nedavno izglasana u dubrovackom vijecu, trag je takve nade, a vjera i nada iskupljuju i najstrasniju patnju. Djurdjica Lieb |
DUBROVNIK - DAKSA Molitva na stratistu ubijenih bez suda |
Ove godine njihova rodbina, prijatelji, oni koji cijene i postuju njihovo stradanje, predstavnici vlasti i Crkve okupili su se 25. listopada na molitvi i komemoraciji na otoku Daksi. Dubrovacki biskup Zelimir Puljic u nagovoru na Daksi spomenuo se svih onih koji su podnijeli mucenistvo za vjeru navodeci podatak kako je »prema nekim procjenama od Isusova raspeca na krizu do 2000. godine zbog vjere ubijeno sedamdesetak milijuna krscana«, a samo u proteklom, 20. stoljecu oko 45 milijuna; gotovo dvije trecine mucenika cijele povijesti Crkve«. Ponovio je i zahtjev pape Ivana Pavla II, koji je tijekom svoga pontifikata 1402 mucenika proglasio blazenima i svetima, da mjesne Crkve na svom podrocju prikupe popise onih koji su dali zivot za vjeru. »A pamcenje i spomen na zrtve nema nista sa vracanjem u proslost. I nema nakanu baviti se njihovim progoniteljima ili, ne daj Boze, buditi strasti s osjecajima mrznje«, rekao je na Daksi biskup Puljic. »Spominjanjem nastradalih nastoji se iskazati duzno postovanje prema nevinim zrtvama i njihovoj moralnoj velicini koja je postala bastinom nase sadasnjosti. Ovo danasnje molitveno zborovanje i sjecanje zrtava s Dakse pokazuje kako smo voljni svjedociti za njihove ideale; te ustrajati na putu obrane nasih ognjista i nasih svetista, nasih mladih i nasih obitelji.« Komemoracija sedam svecenika – mucenika Istog dana u vecemjim satima u dubrovackoj katedrali slavljeno je euharistijsko slavlje za mucenike s Dakse, medju kojima je bilo i sedam svecenika: don Mato Dobud, don Josip Schmidt, don Mato KalafatovicMilic, don Djuro Krecak, clanovi prezbiterija dubrovacke biskupije, fra Marijan Blazic i fra Toma Tomasic, clanovi reda Male brace – provincije sv. Jeronima, te o. Petar Perica, clan Druzbe Isusove. Mogucu poruku pedesetorice stradalnika s Dakse ljudima naseg vremena u propovijedi je izrekao dubrovacki biskup. Tom prigodom porucio je:»Stoga tebe, majko, kojoj je Providnost udijelila milost radati i odgajati djecu, ona majka Makabejka iz Starog Zavjeta (koja je 'u jednom danu gledala smrt svojih sedam sinova') svojim drzanjem i svojim rijecima nadahnjuje. Ne boj se zivota. Radaj i odgajaj djecu u Bozjem strahu i po Bozjem zakonu. Ne umaraj se svojim kcerima i sinovima ponavljati molitvu Makabejke: 'Sinko moj, pogledaj nebo i zemlju i znaj da je sve to Bog nacinio... Ne boj se krvnika, nego budi dostojan svoje brace!' Tebi, mladicu i djevojko, koji u zanosu svoje mladenacke dobi osjecas kako je puno toga u zivotu nesigurno, klimavo i prolazno, pa trazis uporiste i snagu, psalmist poziva i opominje: Ne zaboravljajte djela Bozjih! (Ps 78, 7). Neka se stoga svakog dana vine iz tvog srca molitva: 'Ti si, Gospodine, tvrdjava moja, zakloni me stitom lica svoga od zavjera ljudskih i budi mi hrid zastite i tvrdava spasenja!' "Ne predajte se i ne prodajite se!" Svecenicima i redovnicima, nasa nastradala braca po svetom redu zele da budemo na visini zadatka koje nam je Crkva povjerila na ovom mjestu i u ovom vremenu. Povezani tijesnim bratstvom uzajamne potpore, zajednistva, rada i reda propovijedajite, odgajajte i posvecujte povjereni narod, bilo to zgodno ili nezgodno. I zivite kako se pristoji svetima pruzajuci svima koji vas zapitaju razloge nade koja je u vama. I neka vam ne dojadi ciniti dobro.« »Nositeljima gradjanske vlasti, promicateljima opceg dobra i prijateljima kultumog zivota stradalnici s Dakse porucuju: Ne predajite se i ne prodajite se! Oni su bili zrtve bezbozne ideologije koja je bila naumila, silom i nasiljem stvarati znanost, tehniku, covjeka, drustvo i kulturu bez Boga i transcendencije. Suvremena globalizacija, nazalost, to isto cini samo na perfidruji i zavodljivi nacin. Stoga, vrednujte i postujte tradiciju ovog podneblja koja, uklesana u kamenu, da je jasno usmjerenje za sadasnjost i buducnost. Kako u svezi sa slobodom 'koju se ne prodaje ni za kakvo blago', tako i u svezi s promicanjem javnog dobra: 'Obliti privatorum'. Drzite se stoljecima prokusanog nauka Crkve i pomazite suvremenom covjeku otkrivati u bogatoj nacionalnoj bastini i kulturi 'dio duhovnog bozanskog blaga' (GS 86). Imajte povjerenja u pobjedu Dobra i odvazite se potpuno prebjeci na Bozju stranu kako bi i Bog bio s vama. Ulazite svoje snove i svoje snage u izgradnju svijeta u kojem ce vladati mir, ljubav, pravda i sloboda. To je zalog (a i nalog) nevino stradalih s Dakse, kao i svih drugih zrtava ovog podneblja, kako bi vam djeca i buduci narastaji bili trajno zahvalni. Tebe, oce, koji si cesto 'pritisnut, ali ne pritijesnjen, progonjen, ali ne napusten, obaran, ali ne oboren', kojeg tuku nevere i kise i koji si zgrbljen svakim danom vise, tebe koji usprkos svemu tomu stojis 'drito ko kolona', Isus veceras tjesi i osmisljava tvoju patnju kad veli 'ne boj se. I vlasi su tvoje na glavi izbrojene'. A svima nama, braco i sestre, koji se u zivotu susrecemo s problemima, evandjelje utjesno odgovara: 'Bog je tako ljubio svijet te je dao svog Sina Jedinorodjenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego ima zivot vjecni (usp. Iv 3, 16). I tko Isusa prizna pred ljudima, priznat ce i on njega pred Ocem nebeskim.'« Nakon misnog slavlja u katedrali je priredjen recital »Daksa - istina o jednom stradanju« u kojem su sudjelovali ucenici dubrovacke gimnazije, te Katedralni madrigalisti i Mjesoviti pjevacki zbor »Libertas«. Angelina Tadic |
2004-11-15, NAROD
IZ OSTAVSTINE DR.KRUNOSLAVA DRAGANOVICA Kako su i zasto ubijani zarobljenici
| |
"U partizanske odredu stupio sam u septembru mjesecu 1943. godine, tj. u desetoj godini svog zivota. Pridruzio sam se 'svilajsko-mosleckom partizanskom odredu' u selu Maonicama ispod Kozjaka. Moj stariji brat bio je vec ranije u partizanima, pa je to kao i moja neobuzdana mladost igralo veliku ulogu kod donosenja moje odluke. Inace ne mogu a da ne reknem da nisam bio prisiljen na taj korak ponasanjem hrvatske vojske ili Talijana, buduci da u nasem selu nije bilo progona od strane navedenih oruzanih snaga. U to vrijeme komandant odreda bio je kapetan Bogdo Njegus, sada upravitelj Geoloskog zavoda Hrvatske u Zagrebu (Djordiceva ul. 3b/u), a politicki komesar Mile Njegic. Godine 1944. prebacen sam u 8. brigadu 20. udarne divizije, koja je bila u sastavu VIII. korpusa NOV. Komandant VIII. korpusa NOV bio je general Petar Drapsin, i nase jedinice imale su zadatak da uz opskrbu od strane engleskih snaga (zadatak povjeren marsalu Alexanderu), nadiru unutamjim obalnim pojasom preko Knina i Gospica prema Rijeci, kako bi zatvorile obruc oko neprijateljskih snaga koje su se forsirano povlacile. U sastavu ove jedinice dozivio sam one znacajne dane u jugozapadnoj Hrvatskoj kao i u Sloveniji, kad su zarobljeni vojnici strijeljani u masama. Te dogadjaje mogao sam pratiti sve do mjeseca juna 1945., kad je doslo do rasformiranja 20. divizije u Sant Peteru na Krasu. Nakon toga prebacen sam u zastitni bataljun II. armije u Zagreb (komandant general Ivan Gosnjak, a pol. komesar Rade Zigic), gdje sam imao prilike promatrati likvidiranje raznih vojnickih grupa kao i civiluog gradjanstva. U toku moje desetogodisnje kasnije sluzbe u Jugoslaviji promijenio sam mnogo vojnickih zvanja, dok se konacno nisam nasao na duznosti sefa prateceg odjeljenja Drzavnog sekretarijata za unutrasnje poslove FNRJ u Rijeci (Bivsa uprava drzavne bezbjednosti FNRJ). S tog polozaja nakon izvjesnih nesuglasica s pojedinim mojim pretpostavljenim i kolegama, uglavnom sam i prebjegao u Italiju." Likvidirane po skupinama od 50 do 100 Pozvan da kaze sto mu je poznato o dogadjajima koji su uslijedili nakon ulaska partizanskih jedinica u Knin, Dusan Vukovic izjavljuje sljedece: "U Kninu smo zatekli i zarobili izvjestan broj Nijemaca, ustasa i domobrana te veci broj cetnika pripadnike cetnicke divizije `Dinara', kojom je zapovijedao vojvoda Momcilo Djujic. Likvidiranje je poduzimano po gropama od 50 do 100, a ekipe koje su. likvidirale su se mijenjale. Knin mi je dosta dobro poznat pa mogu tocno odrediti mjesta na kojima su se ta zlodjela dogadjala. Iznad Knina nalazi se na udaljenosti od nekoliko kilometara mjesto zvano Borici. Tu se nalaze rupe u koje su navodno ranije ustase bacale srpsko stanovnistvo. U te iste rupe nastavili su nasi odredi bacati zarobljenike. Bili su cvrsto povezani telefonskom zicom jedan za drugog, tako da je dosta bilo rafalnom usmrtiti prvu desetinu, a onda su i drugi padali za njima zivi u jame. Odozgo se je ta gomila zasipala intezivnom paljbom iz automatskih oruzja i bacane su rucne granate u jame. Neki su bili prethodno prisiljeni sami sebi kopati jame. Meni kao djetetu takodjer su nudili da strijeljam zarobljenike, no, uzevsi u ruke teski njemacki mitraljez 'sarac' pokleknuo sam pod njegovom tezinom i nisam bio u stanju ispaliti smrtonosni rafal na poredane zarobIjenike. Bilo je vrlo dramaticnih scena: neki su vikali da nisu nista krivi, no, tom im nije pomagalo jer nije bilo milosti ni za koga." U jame bacili i 700 hrvatskih vojnika "Koliko sam vidio, moja jedinica mogla je ustrijeliti i baciti ujame izmedu 700 i 1000 cetnika, oko 700 hrvatskih vojnika i vise od 1500 Nijemaca. Talijana je nadjeno vrlo malo, njih desetak, koji su ostali u sluzbi Nijemaca, oni su takoder ubijeni. Jedna cijela talijanska jedinica uvrstena je u partizanske odrede, jer se prethodno predala. No, drzani su uvijek dobro na oku, jer im se nije vjerovalo: U nadiranju prema Gospicu, osobito pred Gospicem, imali smo teske okrsaje s Hrvatskom vojskom. Svugdje putem gdje smo uhvatili bilo kojeg ustasu bilo nam je dozvoljeno da s njime radimo sto smo zeljeli. Bio sam osobnim svjedokom kako su pojedinci bili svezani uz stablo bora i polako bodeni talijanskim bodovima oko srca: govorilo se da nam se zeli pokazati funkciju srca. Prema domobranima se blaze postupalo. Uvelike je to zavisilo od toga je li komandant bio Srbin ili Hrvat. Hrvati su ipak ponekog svog i postedjeli. Primijetio sam da su prema muslimanima i jedni i drugi bili podjednako okrutni. Zbog toga je bilo naredeno - ako je Komanduit jedinice Hrvat, da Srbin mora biti komesar. Mnogo se radilo i sljedece: pojedinci su odvodeni na stranu i onda bi im se pucalo u ledja, tvrdeci da su pokusali, bjezati te da su ubijeni u bijegu. Dio starijih boraca nije se rado javljao za likvidiranje, no, na izricitu zelju komesara i komandanata ipak su isli. Nama su objasnjavali politicke razloge likvidiranja, tvrdeci da se radi o vojnicima koji su tesko ogreznuli u krv neduznog stanovnistva i za koje nema vise mogucnosti preodgajanja ili popravljarija." Pozvan da kaze sto mu je poznato o borbama oko Gospica i o dogadjajima u Gospicu nakon ulaska partizana, Dusan Vukovic je kazao: "Pred Gospicem smo imali teske borbe. Ustase su se borile tako uporno kao nikad ranije. Pustali su nas do 10 metara pred svoje postave i tada su znali slistiti ucestalom vatrom cijele jedinice. Nama je i ranije saobceno da su gospicki ustase na glasu i da treba ocekivati jake borbe. Mi smo dobili vilo malo ustasa zive u ruke, obicno su se sami ubijali ili ginuli s posljednjim metkom. U ruke nam je palo svega 25 - 30 ustasa u iznemoglom stanju, koji su bili Likvidirani tamo gdje su zateceni. Zbog toga smo izvrsili odmazdu nad civilnim stanovnistvom. Prema instrukcijama OZNE, ljudi su ubijatu na razne moguce nacine. Vrlo je cest slucaj bio da se ljudima razbijala glava kamenjem i da su se onda gurali u rusevine pojedinili zgrada, kako bi se stekao utisak da su poginuli u rusevinama. Nekoliko kilometara od Gospica neki su baceni u spilje. Vidio sam jednog ustasu kojem je bila oderana koza i tako je bio za vlastitu kozu objesen na granu, Birani su razni najsadistickiji nacini za ubijanje zarobljenika. Prema mome sudu, moglo je biti likvidirano do 400 gradjana Gospica. Primijetio sam i to da su Rusi slikali te spilje, bili su oficiri iz delegacije." Pojedincima sjekli usi, nosove i kopali oci Pozvan da kaze sto uiu je poznato o likvidiranju zarobljenika na teritoriju Slovenije, Dusan Vukovic je izjavio: "Iz Knina smo krenuli sve pod borbama za Gospic. Te sam dogadjaje vec naveo. Iz Gospica smo proslijedili linijom za Senj i Novi Vinodol. Tu smo u sastavu ostalih jedinica najpredovali prema Rijeci i ucestvovali u teskim borbama oko predjela Katarina u Rijeci. Iz Rijeke smo krenuli prema Sloveniji, usavsi u Ilirsku Bistricu. U Ilirskoj Bistrici zarobili smo dosta njemackih i hrvatskih vojnika. Nijemce smo odvajali po zanimanjima, i to relativno vrlo mali broj, pa smo sofere i mehanicare uzeli k sebi na rad. Ostatak je strijeljan u neposrednoj blizini grada. Primijetio sam da su Hrvati nosili iste odore kao i Nijemci, samo su imali na rukama hrvatske grbove. Od njih je stiglo zivo do Zagreba valjda 2 posto. Prethodno prije strijeljanja podvrgavani su strasnim mukama. Ovdje sam bio zivim svjedokom da su pojedincima zivima sjekli usi, nosove i kopali oci. Za one Nijemce za koje je bilo utvrdeno na temelju specijalhih znakova na tijelu da su pripadali Gestapu (saslusani grijesi, misli na SS trupe, primjedba zapisnicara!), izmisljane su specijalne muke. Sada je potreba ubijanja objasnjavana samo novim borcima od 1945. godine, i to kracim govorima. Strijelo se bez ikakvog sudjenja, i na vlastitu inicijativu nasih komandanata, a narocito na temeljem direktive staba VIII. korpusa, da se ubije sve sto padne u ruke. Nisam u stanju da dadnem tocan broj ubijenih, jer su ubijani po manjim odjeljenjima i dulje vremena, no, smatram da je dosta velik jer se pucalo dosta intezivno i dulje vrijeme. U San Petem na Krasu likvidirano je blizu 1000 njemackih zarobljenika i nesto hrvatskih, ali ne i velik broj. Koliko je meni poznato, imali smo naredjenje da ne ubijamo civilno gradjanstvo koje se povlacilo s vojskom. Dapace, pomagali smo im i hranom. Dozvoljavam da su mogli ginuti ondje gdje su bili gusto izmijasani s povlacecom vojskom. " I Vjeceslav Holjevac okrvavio ruke! Pozvan da navede imena jedinica i komandanata, odnosno komesara, koji su s njihovom jedinicom sudjelovali u likvidiranju zarobljenika, izjavljuje: "Pripadao sam I. bataljunu 8. brigade 20. udarne divizije VIII. korpusa IV. Armije NOV i POJ Komandant 20. divizije bio je pukovnik Bogdan Pecetic, a komesar pukovnik Mate Bjelobrk. Komandant VIII. korpusa bio je general Petar Drapsin, a komesar korpusa Vlado Cetkovic. Komandant mog bataljona bio je Mile Knezevic. Komandant 8. brigade bio je potpukovnik Ivo Purisic, a komesar Dragutin Crnogorac, nacennik staba kapetan Vukman poginuo je u borbama. Rukovodilac OZNE bio je Mile Beljan iz sela Miocica, kotar Drnis. Komandant II. bataljuna nase brigade bio je Dane Sime Bogunovic (rodom iz Vrela u Zrmanjskom klancu), a komesar nekakav Rancic iz Sinja. Od drugih jedinica poznato mi je da su ucestvovali u tim operacijama 26. tenkovska divizija VIII. korpusa, dijelovi XIX. divizije, VII. Banijska divizija, VIII. kordunaska divizija, VI. licka proleterska divizija, IV. crnogorska proleterska brigada, te IX. Korpus. Od vojnih rukovodilaca poznati su mi bili: komandant XI. brigade 26. divizije Simo Dubajic, major rodom iz Bukovice, komandant.26. divizije je bio Maks Bace, komandant VI. licke proleterske divizije bio je Djoko Jovanovic (sada nacelnik Zagrebacke vojne oblasti) a komesar Rade Zigic; komandant VIII. kordunaske divizije, bio je Joza Skoeilic a komesar Djuro Kladarin (sadasnji direktor Vjesnika u Zagrebu). Komandant XI. korpusa bio je Veco Holjevac. Iz IV cmogorske proleterske brigade poznajem oficira Lazu Lopacica." Govoreci o likvidiranju zarobljenika na teritoriju samoga grada Zagreba, Dusan Vucovic izjavljuje da muje poznato sljedece: "Prebacen sam u mjesecu junu 1945 godine u Zastitni bataljun II. armije NOV (komandant general Ivan Gosnjak, komesar Zigic, a nacelnik staba general Ivan Sibl). Bio sam u komandi grada (gdje je glavnu rijec vodio Vjeceslav Holjevac) kako je postepeno likvidirana jedna grupa od 500 zatvorenika. Oni su smrt cekali pod strasnim uslovima, jer su morali zbog nedostatka prostora formalno sjediti jedni drogima na krilu. Likvidiranja su izvrsena `maricom' na savskoj obali i Maksimiru. Sjecam se vrlo dobro slucaja kad su nam oficiri vojne OZNE Novica Radovic (sada u sudskoj strazi u Sisku), Rade Ljubicic i Stevo Nisevic pokazali jednu grupu mladih ustasa, od kojih niti jedan nije imao vise od 16 godina, govoreci: "Vidite koliko ima i mladih ustasa". Njih su odveli na Savu, gdje ih je jedan svecenik ispovijedio i razrijesio grijehova, a poslije su ih izboli bajunetama i bacili u Savu. Ista je sudbina zadesila i tog svecenika. Znam takodjer da je iz zatvora u Petrinjskoj ulici odvedena na strijeljanje jedna veca grupa hrvatskih dobrovoljaca s istocnog bojista, koja je zatecena u nekakvoj bolnici u Zagrebu. U svim ovim i ranije navedenim slucajevima zarobljenicima smo oduzimali sve stvari od vrijednosti, pa cak i zlatna zubala ili zube, koje smo im izbijali kundacima iz ustiju." Upitan ima li jos sto reci u vezi s postavljenim pitanjima ili uopce, Dusan Vukovic je kazao: "Na pitanja sam odgovarao po svojoj savjesti i dobre volje. Nisam pokusao zatajiti niti one dogadjaje gdje sam i sam ucestvovao, zeleci na neki nacin koristiti borbi protiv strasnog rezima, koji je i mene kao dijete napravio svojom zrtvom. Ta moja odluka donesena je zrelim razmisljanjem, buduci da mi je danas mnogo toga i samom odvratno i jasno da nije valjalo. Da je sve gore tocno i istinito, kao i vjerno zapisano (a zapisnik mi je procitan u cijelosti i pred svjedocima), svjedocim svojim vlastorucnim potpisom, te sam spreman dati svoje svjedocanstvo pred svakom ovlascenom komisijom." U Rimu dne 10. studenoga 1955. Zapisnicar Dusan Vukovic, sef prateceg odjeljenja prof. Miroslav Varos XI. odsjeka DSZUP FNRJ Rijeka, u vrijeme opisanih dogadjaja obican vojnik i stariji vojnik DODATAK: "Na gornju svoju izjavu imam dodati odnosno precizirati sljedece: 1. Knin Moja ceta (dijelovi XIII. brigade XX. udarne divizije), izvrsila je strijeljanja zarobljenika u mjestu zvandm Borici, na periferiji Knina u pravcu sela Gilubica. U toj sumici kopali su po danu njemacki zarobljenici rupe od 6 do 8 metara duljine, a dva metra dubljine. Po noci, nakon 11 sati pratili smo grupe zarobljenika obicno 50 - 70 ljudi, povezanih. Telefonskom zicom, dva i dva, te opet svi zajedno. U blizini same rupe pocelo je mlacenje kundacima i udaranje zarobljenika, koji su u panici gonjeni prema rupi. Kraj same rupe pocelo je pucanje i ubijanje iz neposredne blizine, tako da su povezani zarobljenici vukli jedan drugoga padajuci u jamu. Strijeljanja su izvrsena iz automata i rucnih puskomitraljeza (bmci, talijanske brede). Po zrtvama u jami joc se pucalo rafalima i koji put bacena je i rucna bomba. Nekoliko Nijemaca bilo je odredjeno zasipati jame, a njih bi po zavrsenom poslu postrijeljali i zakopali u jednu omanju jamu, koja je vec po danu bila za njih iskopana. Da se pred narodom sakrije strijeljanje u masi, posli bi partizani, koji su ubijali zarobljenike, u obliznja sela osobito na Sinobodovu Glavicu, gdje bi do zore pili i pucali, pa je tako izgledalo i to strijeljanje kad neka veselica. Osim strijeljanja na Boricima, bilo je takodjer masovno ubijanje zarobljenika i naknadno po selima pohvatanih seoskih straza, koje se nisu povlacile (i Srba i Hrvata), i to na mjestu dva kilometra daleko od Knina kraj same Krke u pravcu sela Ocestova od Bulina mosta. Kod tog mosta bila su dva njemacka bunkera, u kojem su cuvali zarobljenike, pobijene kasnije na gore navedenom mjestu. Osim toga, bilo je takoder masovno strijeljanje kod Zdravickog mosta na samoj Krki. 2. Gospic Na svoj raniji iskaz dodajem: da su borbe oko Gospica bile iznad svake mjere zestoke i vrlo veliki broj poginulih. Strijeljanja gospickih gradjana izvrsena su nad nekim spiljama iznad bolnice, zatim kod mlinova sjeverno od grada, a najveci dio ubijeri je pri ulazu u grad i u prva dva dana. Mogu da kazem, da je bilo saopceno svim jedinicama, koje su napadale Gospic, da moramo biti pazljivi prema civilnom stanovnistvu, zapravo da je to kraj koji je mnogo nastanjen i zagrizen za ustase i Hrvatsku vojsku. Nastupajuci s takovim upozorenjem svojih pretpostavljenih, borci nisu imali povjerenja ni u zene, misleci ako im podju ususret, da imaju kod sebe mozda neko skriveno oruzje, tako da su u borbi bez predumisljaja ubijali iste. Mogu da kazem da se sve ovo odigravalo uglavnom u samom zauzimanju grada i poslije jedan dan, odnosno pri povlacenju glavnine Hrvatske vojske i ostalih, koji su branili grad. Vidio sam pri ulazu u grad, kako je jedan patizan ubio iz pistolja zenu i dijete, koje je nosila u naramku, bacivsi ih prema rijeci. 3. Ilirska Bistrica Na dogadjaje iz Ilirske Bistrice potvrdjujem avoj raniji iskaz i dodajem, da su mucenja zarobjenika, kao npr. sjecenje usiju i sl., bila vise pojedinacna i na vlastitu inicijativu starijih boraca, osobito Kordunasa, Banijaca i Licana, koji su to izvrsili iz osobne osvete zbog clanova vlastitih obitelji, koji su bili ubijeni od neprljateljskih vojski, kao npr. Nijemaca, ustasa i sl. Osim toga nadodajem da sam bio prisutan kad su kod Vukovica mosta na Cetini blizu Ciglanja:doveli zardbljenoga jednoga kafdlickog svecenika, za. Kojeg su rekli da je s tedtorija Vrlike. Komandant nase VII. Brigade, XX. divizije, imenom Dragutin Crnogorac, iz Kninskog Polja, nalozio je da se ima doticni fratar ubiti na taj nacin da mu na panju glavu pilom odsijeku, jer je navodno isti taj fratar naredio, da se tako Pogubi jedan partizanski oficir. Kasnije su sami nasi borci medjusobno u povjerenju smatrali da je to bilo izmisljeno kao izlika, da se tako opravda sadisticko ubojstvo. Mnogi su borci i bili povjerovali rjecima tako visokog rukovodioca. Pred mojim ocima dva mlada partizaha prepilila su vrat sveceniku. Na kraju smatram potrebnim, da ispricam nacin, na koji su partizanski rukovodioci stvarali ubojice od mladih i neiskusnih ljudi. Bilo je to u Vjestica gori, kod zaseoka Sajlovica, na granici Bosne i Dalmacije. Imali smo malu grupu zatvorenika, njih oko 12, sto cetnika, sto domobrana. Komanadant odreda Boge Njegusa iz Dmisa postrojio je odred i pozvao tko hoce da se dobrovoljno javi za strijeljanja zarobljenika. Nitko od starijih ljudi. nije se htio javiti. Na to komandant pristupi nama dvojici najmladjih u odredu, meni desetogodisnjaku i Jovici Caktasu iz Sinjskog kotara, i rece nam: 'Hocete li vi to izvrsiti?' Bez casa oklijeyanja odgovorili smo: 'Hocemo, druze komandante.' Nas dvojica djecaka mislili smo tada da je to najveca cast, da nas dvojicu najmladjih odabiru za tako vazan zadatak. Da je u taj cas komandant nama bio naredio da ubijemo oca, ili majku, ili svu rodbinu, mi bismo jednako tako lagano i brzo izvrsili njegovu zapovijed. tmali smo neograniceno povjerenje u svoje pretpostavljene, i bili smo posve mladi i nesvjesni. Na to nam je komandant rekao: 'Je li vam ispravan automat?'. "Jest, druze komandante'. Odmah nakon toga u blizini mjesta izvrsili smo taj krvavi zadatak. Nase i komandantove rijeci slusali su nasi zarobljenici koji su stajali pred nasim strojem. Kada su oni u vlastitoj krvi lezali pred nasim automatima i trzali se u smrtnoj muci, mene je nesto oko srca steglo i postalo mi mucno, vidjevsi ziva bica kako umiru. Medutim, sam sebi sam rekao: moj komandant je nepogresiv i zna vrlo dobro zasto je izdao takvu naredbu, on je sigurno pravilno postupao u korist naroda i narodne borbe, Pa makar mtje i ne znam kako mucno i neugodno bilo. Ove stvari cesco su se ponovile u toku rata. Sve ovo gore navedeno iskazao sam ne zato sto bih imao nekog licnog interesa, ili zato sto bi na mene bio izvrsen neki pritisak. Naprotiv, sve ovo izjavio sam zato sto sam kao odrastao i svjestan covjek dosao do zakljucka da su takovi postupci bili neopravdani i neljudski, ucinjeni ni na korist naroda i narodne borbe, nego za ucvrscenje jednog krvavog rezima. Posto ja vidim narod i svoju zemlju, izjavio sam ovo da bi svijet upoznao istinu, jer sam doznao kao oformljen covjek da oni svoja zlodjela prebacuju na druge, cime ne mislim opravdavati zlodjela drugih koji su ih cinili.' Rim, 11. studenoga 1955. Uz potpise prisutnih i Dusana Vukovica |