DUBROVAČKO - NERETVANSKA ZUPANIJA

    2005-10-24

     

    Hrvati AMAC –forum

     

    Pise: Nikola Mulanovic

    Oslobodjenje i pokolj

                                      Dubrovacki komunisti, slijedbenici Ivana Fumica i Ante Jurjevica- Baje,  ove godine su proslavili 61. godisnjicu «oslobodjenja» Dubrovnika, koje je kao posljedicu donijelo pokolje hrvatskih sinova na Orsuli, Daksi, Gospinom polju, Korculi i ostalim mjestima dubrovackog kraja. Posebno treba spomenuti Daksu, gdje je poklan cvijet hrvatske inteligencije Grada. I? Nista, dakako! Pjevaju se one «Po sumama i gorama» i «Druze Tito mi ti se kunemo», trabunjajuci o «fasizmu» i «Narodno-oslobodilackoj». Sve ovo zajedno slicilo bi na drugorazredni cirkus, kada se ne bi sagledala sva dubina ove tragedije.

                                       Kroz posljednjih nekoliko godina, pokolj, koji je uslijedio u nasem Gradu, komunisti nastoje prebaciti na hercegovacke Srbe, te sa hrvatske Partije skinuti sramotu i krivnju, jer ona, toboze, tako krvozedno ne bi bila postupila. No, istina je neunistiva i ona ih demantira.

                                        Zahvaljujuci poslijeratnim istrazivanjima nesporno je utvrdjeno da su za ucinjene zlocine u prvom redu odgovorni hrvatski komunisti , danas «antifasisti», jer su glavni organizatori pokolja bili OZNA za Juznu Dalmaciju i Oblasni komitet KPH za Dalmaciju s organizacijskim sekretarom, Hrvatom Antom Jurjevicem – Bajom, kao i dubrovacki komunisti koji su s prstom ukazivali na «narodne neprijatelje», sto je bilo dovoljno da se bez optuznice i sudjenja izgubi glava.

                                        Kao dokaz, doslovno navodim Bajino pismo, poslano 25. listopada 1944. god. iz Dubrovnika Oblasnom komitetu KPH za Dalmaciju na Visu: «Sto se tice narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno sto ovamo sto onamo oko 60 medju njima i 8 popova odnosno fratara, (…) mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande podrucja jer drugoga nismo imali  o ovome svemu dajte vase misljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se skriju trebat ce uciniti sve da ih se uhvati jer tosu kaporjuni… (Josko Radica : «Sve nase Dakse», str. 236) Iz ovog teksta je vidljivo kakvi su primitivci odlucivali o zivotima dubrovackih intelektualaca.

                                         I poslije svega, kada su olovna vremena ostala daleko za nama, komunisticki boss Ivan Fumic, u Vjesniku 3. travnja 2004. pise: «Mora se znati sto su ti ljudi (strijeljani na otoku Daksi 1944.) tijekom okupacije radili, zbog cega su na kraju zavrsili zivot pred streljackim vodom. Koliko je meni poznato, svaki od strijeljanih imao je podeblji spisak nedjela iza sebe (…) Itekako se vodilo racuna i kaznjavala svaka samovolja u obracunu s neprijateljem ili pak onima koji su smatrani neprijateljima.»

                                          Iz ovog proizlazi da bi Fumic i danas ponovio Daksu, pa s punom odgovornoscu mogu ustvrditi da su on  i oni, koji ovakve monstruozne zakljucke slijede, opasni za ovo drustvo te da im je mjesto u ludnici ili tamnici.

                                          Konacno, neka nam drug Fumic navede barem jedno nedjelo prof. Maksa Milosevica, dr. Nika Koprivice, dr. Balda Pokovica, srednjoskolca Josipa Tute i svecenika Tome Tomasevica, Gerharda Barbira, Jure Krecka, Marijana Blazica, Petra Perice, dr. Barca…, da  dalje ne nabrajam. Popis je stravican.

                                          A sto tek reci za njegovu tvrdnju da se  kaznjavala svaka samovolja u ubracunu s neprijateljem? Samovolje, dakako, nije ni bilo, jer su naredbe za ubojstva dolazile od strane Partije, a ako postoji jedan jedini slucaj samovolje, neka drug Fumic doticnog imenuje kao i posljedice koje je snosio.

                                             Ukoliko se netko od drugova zeli osvrnuti na ovo pismo, molim ga da to ucini argumentirano drzeci se mojih tvrdnji, kako bih mu jos dosta toga objasnio, a ne prosipanjem floskula i supljih fraza, s kojima je trovana nasa mladez punih 45 godina.

    Mokosica, 20. listopada 2005.      

    Molimo i za svjedocanstava ljudi koji su prosli pakao komunistickog rezima. Pozivamo i na svjedocenja o represiji kojoj je Hrvatska bila izlozena u drugoj Jugoslaviji.

     

    Hrvatski holokaust.