(20115.g.)HZD
POKOLJ U TOVARNIKU



(20115.g.) Zarka RADOJA
Krvavi tragovi prebijenih tijela



Koncertom Vukovaru čestitali Bozić
Hrvatski komorni orkestar i muški zbor
zupe Krizovljan gostovao u Vukovaru
Izvjesće o blagoslovu spmen kriza u Čukovcu kod Ludbrega

Poštovani kolega Pečarić,                                                                                                                         2013-01-17
Pregledavajući staru korespondenciju Hrvatske kulturne zajednice u Danskoj, naišao sam na pismo zamjenika vukovarskog gradonačelnika dipl. ing. Plenkovića
"Istina o Vukovaru" od 17. studenog 1994.
To pismo smo tada preveli na danski i poslali predsjedniku danske Vlade, na čemu nam se toplo zahvalio.
Vukovar se nemože i nesmije zaboraviti.
U attachmentu Vam šaljem tekst
S poštovanjem
Mladen Ibler dr. med


ISTINA O VUKOVARU

 

            Vukovar je tisućljetni hrvatski grad na Dunavu s većinskim hrvatskim stanovništvom.

            Naime, starosjedioci Vukovara i okoline bili su Hrvati koji su se tu doseljavali krajem 6. i početkom 7. stoljeća. Uz njih su na to područje nešto kasnije doselili Nijemci i Madžari.

            Godine 1537. na područje Vukovara doseljava se vlaško pravoslavno stanovništvo, pretežno iz Bosne i unutrašnje Srbije.

            Prema popisu iz 1910. godine grad Vukovar je imao 10.359 stanovnika, od toga 39,47% Hrvata, 33,81% Nijemaca, 15,72% Srba, 9,21% Madžara i ostalih.

            Popisom iz 1948. godine Vukovar je imao 17.223 stanovnika, od toga 63,47% Hrvata, 25,5% Srba, 0,3% Nijemaca, ostalo su druge nacije.

            Popisom iz 1991. godine grad Vukovar je imao 44.639 stanovnika, od toga 21.065 Hrvata (47,2%), 14.425 Srba (32,3%), 94 Nijemca (0,2%), 4.355 ''Jugoslavena'' (9,8%), ostalo su druge nacije (89,2%).

            Iz navedenog popisa je vidljiv učinak velikosrpske politike na promjeni demografske strukture stanovništva vukovarskog kraja. Masovne egzekucije, protjerivanja i zatvaranja u koncentracionim logorima doživjeli su vukovarski Nijemci od srbo-komunističke vlasti 1944. godine. Jednostavno, Nijemaca je nestalo.

            Demokratskim promjenama koje su se počele događati na prostorima bivše Jugoslavije, pod utjecajem Beograda, memorandum Srpske akademije nauka i neviđenom propagandom o ''ugroženosti'' Srba i srpstva, vukovarski Srbi počinju se suprotstavljati svemu što nosi naziv hrvatsko. Do demokratskih promjena vukovarski Srbi, iako su bili u manjini, zauzimali su sva rukovodeća mjesta u sudstvu, školstvu, policiji, gospodarstvu, zdravstvu i dr. Hrvati nisu mogli zauzimati rukovodeća mjesta. Uvidjevši da će izgubiti privilegije koje su do tada imali vukovarski Srbi započinju sustavno izazivanje hrvatskog pučanstva. Počeli su dizati barikade, počela su ubijanja Hrvata, a sve pod opravdanjem da su ugroženi. Vukovarske Srbe podržava i službena politika tadašnje Jugoslavije.

            Prvi otvoreni nasrtaj na legitimnu hrvatsku vlast dogodio se 02. 05. 1991. godine, kada je na podmukao način u Borovu selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca. Zločinačkom akcijom u Borovu selu rukovodili su specijalci iz Beograda, podpomognuti Srbima iz Borova sela.

            Može se smatrati da 02. 05. 1991. godine započinje otvorena agresija na Vukovar. Sedam mjeseci Vukovar proživljava najteže dane u svojoj povijesti.

            U srpnju 1991. godine tzv. JNA otvoreno se stavlja na stranu pobunjenih Srba iz Vukovara. Već u to vrijeme Vukovar je u okruženju. Jedini put koji je bio veza s ostalim dijelom Hrvatske je put preko mjesta Bogdanovci, u pravcu Nuštra i Vinkovaca.

            Jugoslavenska armija na vukovarsko bojište dovlači ogromne količine ratne tehnike i ljudstva Iz Beograda, Novog Sada i ostalih dijelova Srbije na put prema Vukovaru kreću se nepregledne kolone motoriziranih jedinica s raznovrsnim naoružanjem i ljudstvom.

Započela je neviđena agresija na Vukovar.

            U rujnu 1991. godine Vukovar je u potpunosti opkoljen. U Vukovaru započinje neravnopravna borba između branitelja, pretežito civila i jedne od najopremljenijih armija u Evropi. Ta neravnopravna borba traje sve do 18. studenog 1991. godine kada su srbočetničke jedinice, prethodno razorivši grad, izvršile okupaciju Vukovara.

            Stravičan je bio život Vukovaraca u opkoljenom gradu. Živjelo se u vlažnim i mračnim podrumima. Djeca su umirala od gladi i bolesti. No, najstrašnije vrijeme dolazi nakon okupacije Vukovara.

U Vukovar upada masa razularenih divljaka, koja ubija sve što je živo. Najstrašniji prizori smrti bili su umiranje u podrumima, budući su četničke bande u podrume bacale bombe, kada je stradalo najviše djece, žena i staraca. Četnici su ubijali ljude i na ulicama i u kućama, kao i na mjestima gdje su dovedeni uhićeni Vukovarci.

            O tome što se dogodilo tada u Vukovaru najbolje svjedoči video zapis ulaska okupatora u Vukovar, koji je obišao svijet. Kadrovi, na kojima se vide u bradu zarasli i u krvi ogrezli četnici kako pjevaju ''Slobodane, šalji nam salate, bit' će mesa, klat' ćemo Hrvate'', najrječitije svjedoče o kakvoj okupaciji Vukovara se radi i koji su motivi te okupacije.

            Po ulasku četnika u grad, bez obzira radi li se o djeci, ženama, starcima ili invalidima, bili su svi zarobljeni i odvedeni u sabirne logore. U tim sabirnim logorima, kojih je bilo na desetke u Vukovaru, izvršene su nezapamćene egzekucije nad civilima. Svaki Srbin - susjed izdvajao je iz kolone nesretne ljude - svoje susjede Hrvate, koje je tada sam ili skupa s drugim četnicima ubijao.

Zabilježen je slučaj da su u sabirni logor dovedeni otac, majka i sedmogodišnji sin, da bi nakon nekog vremena majka bila puštena, a otac i sin bili su zaklani. Glavno oružje tih divljaka za likvidaciju nevinih ljudi bio je nož i razbijena staklena boca.

            Najteži primjer, a vjerojatno i nepoznat u povijesti ratovanja, bilo je prisilno odvođenje ranjenika iz Vukovarske bolnice i Borovo Commerca, kojom je operacijom rukovodio oficir Jugoslavenske armije major Šljivančanin. Ovi ranjenici odvedeni su u pravcu Ovčare, gdje je UNPROFOR službeno potvrdio postojanje masovne grobnice.

U pravcu Ovčare odvedeno je preko 700 ranjenika i postoje indicije da su ti ranjenici istog dana likvidirani i to na najbestijalniji način, nožem, kundakom, metalnim šipkama, razbijenim staklenim bocama i sl. Zločin nepoznat civiliziranom svijetu.

            Inače, prigodom agresije na Vukovar grad je napadan svim vrstama oružja koje je Jugoslavenska armija imala u svom arsenalu. Vukovar je napadan s nekoliko stotina tenkova, topovima, haubicama, raketama, minobacačima, zrakoplovima i ratnim brodovima i to sa svih strana, tako i s teritorija Vojvodine odnosno Srbije.

            U napadima na Vukovar sudjelovalo je preko 35 000 neprijateljskih vojnika. U tim barbarskim napadima poginulo je oko 80 djece, a bez jednog ili oba roditelja ostalo je oko 900 Vukovarske djece. Ubijeno je preko 2 500 ljudi, a ranjeno oko 4 200 ljudi.

            Nakon razaranja i okupacije Vukovara protjerano je svo hrvatsko i ostalo nesrpsko pučanstvo Vukovara. Preko 18 000 Vukovaraca prošlo je logorsku torturu, mučenja i ponižavanja. Mora se naglasiti da su kroz srpske logore prošla i djeca, starci i bolesnici i ranjenici. Svi oni su prošli torturu ispitivanja i pisanja iznuđenih izjava, gdje se čak i od starijih ljudi tražilo da priznaju koliko su ubili djece ili susjeda Srba. Stravične su priče tih starih ljudi, koji su od srpskih vojnika, koji bi im mogli biti unuci ili praunuci, dobijali batine od kojih su mnogi i umirali.

            Na grad je u toku barbarskog bombardiranja i granatiranja palo preko milijun projektila različitog kalibra. Grad je u cijelosti razrušen.

            Srbima je najviše smetala povijest i kulturna baština Hrvata u Vukovaru, od čega se najviše ističe barokni dio grada Vukovara. Stoga su svoja oružja najviše i usmjerili na uništavanje tog dijela Vukovara.

            Vukovar je danas potpuno uništeni grad. Vukovar je ostao bez svojih domova, tvornica, crkava, muzeja, zdravstvenih i drugih ustanova, pa čak i bez drveća i ptica. U njemu je stao život.

            Danas razrušeni Vukovar svojom fizionomijom i izgledom najbolje oslikava duhovnost i ''kulturu'' Srba. Može se reći, da je Vukovar autoportret tamošnjih Srba.

            Agresija na Vukovar, time i Republiku Hrvatsku, stjecaj je svih oblika zločinačkog nasilja i barbarstva nad brojnim tekovinama, tisućama godina stvarane, svjetske civilizacije.

            Počevši od brutalnog otimanja državno - pravnog područja Republike Hrvatske, popraćenog pljačkom milenija cijelokupne imovine i dobara na tom području, preko, u povijesti nezapamćenog, genocida i etnocida nad nesrpskim pučanstvom na ovom području, do totalnog urbocida, ekocida, kulturocida i drugih oblika razaranja ljudskih tvorevina, s krajnjim ciljem zatiranja svakog traga hrvatskog življa na tom području - sve je to zamisao i rezultat velikosrpske agresije. Tragično, ali istinito, sve se to dogodilo na istom mjestu, u Vukovaru.

            Na kraju možemo ustvrditi da Vukovar nikada nije pao. Vukovar je u cijelosti razrušen, ali ostala je živjeti duša Vukovara i Vukovaraca.

 

U Zagrebu, studeni 1994. godine

 

ZAMJENIK GRADONAČELNIKA GRADA

VUKOVARA:

Grgo Plenković







VUKOVAR
U Zagrebu, 17.11.2010.g.
VUKOVARSKO - SRIJEMSKA ZUPANIJA

V U K O V A R

      Wild player blog,  Friday, October 19, 2007

      Homeland War(1991-1995)

      January 1991. The JNA threatened from all barracks in Croatia. In the presence of President Tudman and the Croatian delegation the Presidency of former Yugoslavia decided to demobilise the reserve of the Croatian police and to withdraw the readiness of the Yugoslav Army. The Yugoslav military counterintelligence agency KOS arrested a group of eminent citizens of Virovitice - Djuro Decak and others. They were released later after protests organised by the citizens of Zagreb in front of the Court Martial building. There was no negotiating on the future organisation of Yugoslavia. Serbia wanted a reformed federation, one in which leading bodies would be chosen on the principle of one man one vote, in other words Serbia under the name of Yugoslavia.

      Serb renegades from the Knin region founded the autonomous Serb region of Krajina, which also included some boroughs in northern Dalmatia and Lika, as well as some in Kordun and Banija. In mid March it succeeded from Croatia, the Serbs took over Plitvice and ambushed Croatian police, who managed to ward them off on Easter. The first victim to fall in defending Croatia was Josip Jovic. In eastern Slavonia members of the Serb Democratic Party and numerous militant politicians from Serbia, such as Vojislav Seselj, were active. Serbs in the Croatian Danube Region received arms from Serbia and their forces were strengthened by armed Chetnik terrorist groups. On 1st May two Croatian policemen were killed in Borovo Selo. Soon afterwards Serb terrorists killed twelve and wounded twenty policemen. In the Knin borough Serbs openly co-operated with the JNA and besieged Kijevo. Croatia, whose territorial defence forces were disarmed in May 1990, had only its police to defend it. The need to defend its independence lead to the founding of a regular Croatian army - The National Guard. The first parade was held at Zagreb stadium in 1991.

      The referendum held on 19th May showed that 94 per cent of the citizens of the Republic of Croatia wanted Croatia to succeed from Yugoslavia and gain its independence. On 25th June 1991 the Croatian Parliament proclaimed the Republic of Croatia an independent and sovereign state. By the end of June 1991 conflicts arose between the Slovenian territorial defence and the JNA, which escalated into a war. The Brijuni Treaty asked that armed conflicts cease and Croatia and Slovenia postpone their decision for independence and sovereignty for a further three months. However, the war in Croatia was in its first phase. The same day the Brijuni Treaty was signed the JNA besieged Baranja and fierce battle raged in Tenja near Osijek. Young people volunteered to defend Croatia. The war escalated in eastern and western Slavonia, in Banija and Kordun, in Dalmatia around Kijevo, Sinj, Sibenik, Zadar and Maslenica and in Lika. Chetniks slaughtered and killed Croatian civilians, plundered and shelled public buildings. The killing and persecution of Croats continued even after the signing of the cease-fire and the memorandum on observer missions to Croatia. Vukovar suffered the attacks of the JNA and Chetniks from 24th August.

      The score by then, in the undeclared war against Croatia, was 2,200 Croats killed, 140,000 refugees, razed villages, shelled towns, destroyed cultural monuments, churches, hospitals, old people's homes, kindergartens. TV transmitters were also destroyed, cameramen and journalists of the Croatian Radio and Television were killed. The first such victim was Gordan Lederer.

      The Croatian leaders decided to block all enemy barracks and airports. In five days 36 barracks and warehouses were taken over, 230 tanks and around 400 artillery pieces. On 25th September the U.N. Security Council issued an embargo on the import of military equipment to former Yugoslavia, which meant that Croatia could not purchase arms legally. Instead, it had to steal it from the enemy or buy it illegally, which it did aided by Croatian emigrants. Thousands of volunteers marched towards the frontlines. The defenders of Sibenik managed to ward of the JNA attack on the town.

      Battles were waged for Karlovac, Vukovar and Vinkovci.The Chetniks took over Petrinja and the JNA Drnis. It then helped Montenegrin units to take over Konavle. At the beginning of October battles raged for Dubrovnik, Sisak and Zadar, as well as in southeastern Herzegovina.

      Two days after President Tudman called for the defence of Croatia, on 7th November, JNA aircraft shelled Banski dvori. On 8th November the Croatian Sabor broke all ties to Yugoslavia and declared Croatia an independent state. The enemy intensified attacks on Dubrovnik, it attacked Slunj, Nova Gradiska, Pozega, Pakrac and shelled Split. Croatia was winning in the Brac canal and fought back JNA vessels south of Peljesac. On 18th November Vukovar fell, the town that had for months warded off Serb attack and destroyed its elite units. 2,000 defenders of Vukovar and civilians were killed, 800 went missing and 42,000 were forced into exile. The wounded were taken from Vukovar Hospital to Ovcara near Vukovar where they were executed. Croats in Nadin and in Skabrnja near Zadar, where more than 80 Croats were killed, also fell vicitim.

      Zadar was shelled, the Maslenica Bridge, the only connection between and north Croatia, was destroyed. The Croatian army was successful in Papuk and Psunj and it managed to liberate Lipik. Pressured by the public the international community considered sending U.N. forces into the crisis regions. At that point there were already 500,000 refugees in the free regions of Croatia. Almost 15,000 square kilometres (26.5 % of Croatian territory) was occupied by the aggressor. The world was more and more partial to the idea of acknowledging Croatia internationally. During this period Pope John Paul II played a significant role by acknowledging "Beloved Croatia" as he called her. The Vatican officially acknowledged Croatia on 13th January 1992. By mid January the following states had acknowledged her: Slovenia, Lithuania, Latvia, Estonia, Ukraine, Iceland, Germany, San Marino and Austria. On 15th January Croatia was recognised by all EC member states and on 22nd May Croatia was admitted to the U.N. U.N. blue helmets arrived in Croatia on a one-year mandate and were deployed to all regions of Croatian territory occupied by the JNA and Serb renegades, to the so-called UNPA zones. The UNPROFOR fulfilled none of its tasks. Croats continued to be persecuted and forced into exile, their homes were plundered, bridges were razed, anti-personnel mines were strewn all over. Croatian refugees were joined by those from neighbouring Bosnia and Herzegovina, where war broke out in April 1992.

      A couple of days after Croatia became a full-fledged member of the U.N. the JNA left its last foothold - the islands of Lastovo and Vis. The Croatian army under the command of General Bobetko liberated the Dubrovnik coastline and Konavle. Miljevci, the area between the river Krka and Drnis, was also liberated. In the action called Otkos 10 300 square kilometres of Slavonia were also liberated. Pressure on Zadar weakened as Kriz hill above Bibinje was liberated. The blue helmets stood by peacefully watching Serb artillery destroying Osijek, Gospic, Sisak, Karlovac, Zadar and Sibenik. The refugee crisis was at its peak. Croatia was caring for a million refugees and exiles. A part of them were to be sheltered in other countries.

      1993 brought the liberation of the Zadar hinterland from Zemunik to Maslenica and Zadar airport. Croatia faced sanctions for liberating it own territory . In the Summer of 1993 Belgrade included all occupied regions into its monetary, postal and TV systems. Serbian and cyrillic were used in occupied regions of Croatia. The U.N. Security Council imposed sanctions upon Serbia and completely isolated it from the international community. At the same time in October of the same year the Security Council, for the first time, confirmed that the UNPA zones were an integral part of the Republic of Croatia, however, it did not offer any integration mechanisms. Therefore, the Croatian army liberated an area southeast of Gospic called the Medak Pocket.

      The Agreement on the Founding of the Bosniak-Croatian Federation in 1994 between the Croats and Moslems brought a short cease-fire to Bosnia and Herzegovina. The Federation was supposed to work closely with the Republic of Croatia. At the same time, talks were held between Croatia and Serbia on the possible normalisation of relations. It was the year when Pope John Paul II visited Croatia and addressed the Croatian people in the Croatian language. His words brought encouragement and hope. The international community, on the other hand, proposed the opening of roads, railway and a gas line and then a political agreement. Dissatisfaction with moves made by the international community only fuelled the plan of the envoys of Contact Group states according to which Serbs in Croatia would receive a state within a state, so-called Plan Z4. Croatia withdrew its hospitality to the blue helmets and the Security Council promptly renamed its peace-keeping forces in Croatia UNCRO - United nations Confidence Restoration Operation. Its task was to monitor the cease-fire and Croatian borders towards Bosnia and Herzegovina, Serbia andMontenegro.

      In the meantime, Croatia had a reinforced military force and in the military operation Flash carried out on 1st and 2nd May 1995 Croatian soldiers and police liberated western Slavonia. Most of the local Serbs sought refuge in areas of Bosnia and Herzegovina under Serb control, from where they shelled Croatian towns in retaliation. Croatian and Bosnian Federation high officials met in Split and adopted the Declaration on the Joint Defence Against the Serb Aggressor. North of the Dinara mountain joint HVO and HV actions were organised under the name Summer '95. Bosansko Grahovo and Glamoc were taken. Knin was isolated from its hinterland. The Serbs retaliated by shelling Karlovac, Sisak and Gospic. At the negotiating table in Geneva they refused to accept peaceful reintegration. 4th August saw the key military and police action called Storm. In only 48 hours occupied regions of northern Dalmatia, south and east Lika, Kordun and Banija were liberated. 30,000 Serb soldiers and 80,000 Serb civilians fled from Croatia, although Croatian authorities employed them to stay even before the action started.

      The Patriotic War concluded with action Storm. It was a war in which 11,000 Croats were killed, 37,000 wounded and 3,000 went missing. In Bosnia and Herzegovina 10,000 Croats were killed and more than 12,000 were wounded. The Croatian Danube Region, the remaining 4.6 per cent of occupied Croatian territory, was restored to Croatia not by military force but through peaceful reintegration. The UNTAES mission concluded on 15th January 1998. The Croatian Danube Region was de-militarised, a Croatian-Serb border police force was established and the kuna and Croatian legislature were introduced into the region. Croatia, thus, began its restoration process to rebuild direct material damage sustained during the war, which amounts to almost 30 billion dollars.


    V U K O V A R (fotografije)

    O V Č A R A (foto)



        Izvješće o blagoslovu spmen križa u Čukovcu kod Ludbrega

        2008-03-11

        Hrvatsko slovo br.672., kolumna EUROGLEDI, str. 23, Zagreb,7.ožujka 2008.

         

        Mile Pešorda

        UVIJEK IZNOVA VUKOVAR

         

        Istodobno kad je "srpska politika u Hrvatskoj" postala važna sastavnica hrvatske politike,  dogodio se napad na Dom učenika uz povike "Ovo je Srbija!"

          

           Blage riječi ovotjedne o dobroti, pravednosti i istini što nas mogu prosvijetliti u našemu izlaženju iz tmine raskomadanosti u svjetlost cjelovita čovjeka, spustile su me u  zbilju posttotalitarne tranzicije Hrvatske. Ona (ta tranzicija) tek što je bila kročila u predvorje demokracije, odnosno tisućljetnoga, eurocivilizacijski uobličena, višeglasja na hrvatski način (balkanoidno  ubijanoga pod dvjema beogradskim jugodiktaturama), zaustavljena je u svom naravnom razvitku neoboljševičkom restauracijom kriptojugoslavstva 2000. Tridesetosvi - banjski su suvereni čin uspostave Republike Hrvatske  Hrvati živjeli kao doista povijesni Dan hrvatske državnosti, i za taj su dan slobode potom s ljubavlju stavili vlastite živote na raspolaganje suprotiva velikosrpskoj agresiji, ali je, transregionalno podržani, pohod trećejanuaraca na društvo i državu, koji traje, u  savršeno izvedenom ideološko-političkom blitzkriegu, izbrisao i taj nadnevak i neke ine bitne značajke stvarne neovisnosti novostvorene hrvatske države.

           Sjeća li se još itko (kada se već o tome javno govoriti ne smije) savršenih priprema za uspostavu esdeesesovske srpske države u Hrvatskoj pod krinkom Plana Z-4 s kraja 1994. i onih izjava hrvatskih političara koje su išle u prilog  "federaliziranju Hrvatske", među kojima zanemarivima nisu ni riječi Dražena Budiše, budućega vodiča trećejanuarskom zaposjedanju hrvatskoga zvonimirskoga trona? Spominje li se još itko poraza nacionalnoga pamćenja, koji je zamalo doveo na "podbanski" položaj, ako ne čelnika "terorističke sljedbe" V.Stanimirovića, a ono njegova stranačkoga doglavnika M.Pupovca, tvorca tužbe o "pokrštavanju srpske pravoslavne djece u RH" i klevetnika Oluje kao "udruženoga zločinačkoga pothvata etničkoga čišćenja"? Gotovo svi su odgovorni u danom času neodgovorno zašutjeli, pa tako i najnovija zla djela nad Hrvatskom u Vukovaru uglavnom prešutjeli, ali su se, solidarni s domovinom svojom i junaštvom njezinim u Vukovaru osvjedočenim, digli vatreni, tojest demokratski osviješćeni navijači hrvatskih nogometnih klubova iz Hrvatske i izvan nje. Laku vam noć, partijotska oligarhijo, dobar dan, demokracijo, mogao bih tako izgovoriti u ta jedra vatreno mirotvorna, probuđena pred mrežama nagodbenjačkim, i pod omčama crvenozvezdaškim pripravljenim za Lijepu Našu- kada ne bih bio krajnje zabrinutim za stanje pravne države i jednakosti pred zakonom u nas, koje nikakav prosvjed, makar koliko dobronamjeran bio, popraviti ne može.

          Srpski je fašizam pokorio Hrvatsku u prosincu 1918., hitcima srpskog fanatika umorio 1928. u beogradskom parlamentu i demokratske lidere hrvatske na čelu sa Stjepanom Radićem, finalizirajući svoj stoljetni rad pokušajem ubojstva i grada Vukovara i cijeloga naroda. Međutim, nepokoreni su se Hrvati u veličajnu pobjedu uzdignuli i vukovarskim "porazom", definitivno se oslobodivši  svesrpskoga terora olujnom pobjedom u kolovozu 1995. Nu, da ideologija velikosrbovanja još tinja u Hrvatskoj, pokazali su i nedavni srpski napadi na hrvatski Dom učenika u Vukovaru i njihovi povici po gradu "Ovo je Srbija". Ništa neočekivano, moglo bi se reći, ako su ti napadači samo demonstrirali jedan od poznatih oblika "srpske politike" (!) među Hrvatima i  pokazali kako su razumjeli poruku  lidera srpske manjine M. Pupovca, koji je u srbijanskom tjedniku (kao najavljeni Sanaderov potpredsjednik) izjavio: "Dogodilo se da je srpska politika u Hrvatskoj postala važna i široko prihvaćena komponenta hrvatske politike. "(NIN, 17.I.2008., str. 66.)

        Ono što je neočekivano, jest neučinkovitost pravne države i "mlake reakcije kako medija tako i same izvršne vlasti" na akte verbalnoga i fizičkoga nasilja, koji su uzrokom dostojanstvena prosvjeda nekoliko tisuća  hrvatskih državljana protiv onih "koji ne priznaju suverenitet i nezavisnost naše domovine, onih koji ne priznaju naše zakone i poredak dok istodobno uživaju sva oprava koja im pruža naša država.". Prosvjednici (kojima policija nije omogućila položiti vijenac na spomen-obilježje dvanaestorici hrvatskih policajaca masakriranih u srpskoj klopci u Borovu Selu!), nezadovoljni stanjem u vukovarskom kraju i nedopustivim položajem Hrvata u Vukovaru koji je "hrvatski nacionalni ponos", u svojoj su izjavi također upozorili na "otvoreno srbovanje" u tom gradu, u kojemu "Hrvati izvlače deblji kraj samo zato što su Hrvati".

         Sadašnji je predsjednik RH tvrdio da je suverena svibanjska RH "povlačila neke poteze koji su, objektivno gledano, gurali Srbe u Hrvatskoj u naručje Miloševiću i njegove velikosrpske politike" (Sl. Dalmacija, "Spektar",  4. VIII. 2007., str.4.). Prosvjednici, i pouzdani analitičari,  svjesni su pak da stanovite političke snage guraju srpsku etničku manjinu u getoizaciju i pod zastavu poraženoga velikosrpskoga političkoga projekta Jovana Raškovića, ili zamjenskoga mu Plana-Z4 u nekoj novoj inačici. Kada naš javni život neopozivo napusti bar onaj zloduh relativizacije istine i reduciranja slobode hrvatske nacije ugrađen u tajne projekte i neke javne političke istupe, splasnut će  "srbovanja" od Vukovara do Banskih dvora i prestati postojati razlozi za ovakve prosvjede građanske solidarnosti s Hrvatima ugroženim u Hrvatskoj. Vukovar uvijek iznova obvezuje na uspravan život pred Kamenim križom mira i dobra.

         

        (Errata corrige: nadnevak dolaska sv. Franje u Zagreb (u romanu I. Kršnjavoga) je lipanj 1212., a ne 1912., kako je pogrješno otiskano u  prošlotjednoj kolumni "Skršeni svibanj".)