Isjek: MATE ŠIMUNDIĆ, HRVATSKI SMRTNI PUT, Split 2001.

KULEN-VAKUF - I ovdje Srbi prodali rog za svieću. Lički i bosanskokrajiški Srbi na svaki način svoj ustanak, od njegovih prvih dana, poštopoto nastojali prikazati kano partizanski. I u slučaju koji to uobće ne dopušta. Kako ne bi bilo nejasnoće, dat ću više prostora sudjelovatelju pri zauzimanju Kulen-Vakufa te potom piscu knjige Ustanak naroda Hrvatske u Srbu i okolini Danilu Damjanoviću Daniću. Isti nošaše viši čin u Jugoslovenskoj armiji. Pored drugoga tu veli:
"Kada je glavnina ustaških snaga razbijena u Dulibi, muslimanski živalj iz Kulen Vakufa, Klisa, Orašca i Ćukova, počeo je bježati s ustašama jer se bojao odmazde zbog ustaških zločina nad srpskim narodom. U pomoć ustašama u Kulen Vakuf krenuo je iz Bihaća bataljon ustaša i napao ustanike na Dranovači. Taj napad ustaša djelomično je uspio, pa su se ustanici morali povući na novi položaj kod Nebljusa i Pirovišta." ( 196.)

Dakle, muslimani napuštali svoja ognjišta, upravo kao da su svi oni ubijali Srbe pa se bojali njihove osvete. Stvarnih razloga za bieg imahu i previše. Za koji dan potvrdit će se to u osvojenome Kulen-Vakufu. Damjanoviću se omaknula istina, premda stresa krivnju sa svojih četnika, koje tvrdoglavo imenuje partizanima. Dalje nastavlja:
"Dok se toga dana vodila borba s neprijateljem, oko Dulibe, uveče se vratio u Kulen Vakuf Pero Đilas s grupom svojih boraca. I dok se na Dulibi još lila krv naših boraca, on je na silu otvorio neke kafane i dozvolio svojim borcima da piju. Komanda mjesta mu se nije mogla oduprijeti. I dok je Đilas tako sa svojom družinom pijančevao, u varoš su nahrlili neki okolni seljaci i počeli pljačkati (ovaj i idući odtisak M. Š.). Đilas je u toku noći počeo da masakrira stanovnike; naredio je da se znatan broj stanovnika strelja. Ujutro 7 septembra zapalio je Kulen Vakuf. Preostalo stanovništvo iz Kulen Vakufa prebačeno je u Donji Lapac i Bjelaj, gdje je zaštićeno, a Đilas je jednu grupu Muslimana poveo u Martin Brod radi fizičkog uništenja." (196. - 197.)

Eto, nepoznati Đilas sa skupinom svojih vojnika poklao stanovništvo gradića Kulen-Vakufa. I to pored svemoćnoga zapovjednika Đoke Jovanića, kojega je bojna nazvana Sloboda, "oslobodila" mjesto. Tako biva, kada razbojnička Sloboda oslobada! Odmah, kao slučajno, u gradić upada vlaška gomila iz okolnih sela te odnosi sve pokretno. I na koncu taj Dilas sažiga Kulen-Vakuf. I sve se to dogodilo gotovo slučajno. Pisac dodaje, kako je taj Pero Đilas bio pročetnički razpoložen, a nakon toga događaja prešao ka kninskim četnicima. Kano da dotičnik sa svima ostalima na čelu s Đokom Jovanićem nije bio četnik!.

Vlaške su horde odiskona pljaškaške i ubijačke i nije ih trebalo nagoniti na zlodjela; jedva su čekale na pogodnu priliku. I čim bi se ukazala, kao strvinari sletjeli bi se na žrtvu. Dakako, pisac ne spominje, kako su isti mučili i ubijali građane te podpaljivali njihove kuće. Izživljivali se na njima izkaljujući svoje zvjerske nagone. Po kulenvakufskoj se okolici zatim naveliko krčmilo. Kućanski i odjevni predmeti prodavani izpod svake ciene. Na srbskim seljankama vidjela se odjeća i obuća gradskih žena. Odreda izgledale šarene i neukusne. Po puteljcima i oputinama hodile u postolama visokih podpetica, stoga uskoro hramale. Vlaščad se vidljivo opomogla pljačkom gradića Kulen-Vakufa.

Kulenvakufska tragedija cjelovito je uhodala četničko-srbokomunistički postupak po upadu u hrvatsko mjesto. Najprie pljačka svega, što se može nositi, onda odvodenje, mučenje i usmrćivanje domaćega svieta, potom palež. A ni silovanja ne bijahu nepoznata. Ovako će biti do kraja rata i u poraću.

Damjanović ne spominje izravno broj ubijenih u Kulen-Vakufu, već to čini posrjedno u bilježci u podsadržaju. Evo te podsadržajnice:
"Grupa muslimanskih prvaka iz Banjaluke obratila se 22. XI. 1941. muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi i protestvuje protiv ustaških zločina. U tom pismu oni, između ostaloga, konstatuju:
"Mi znamo dosta primjera gdje su ustaše pristupile klanju i ubijanju hrišćana (Srba) pod fesovima na glavi. To je bilo u Bosanskom Novom gdje su četiri kamiona ustaša došli iz prijeka pod fesovima na glavi, udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo u Bosanskoj Kostajnici, kada je na isti način i za jedan dan poklano 862 hrišćana (Srbina). I u Kulen Vakufu su to isto uradili i tu se je naročito istakao MIROSLAV MATIJEVIĆ ustaša iz Vrtoča. Tu je poklano oko 950 hrišćana (Srba), što je bio povod za osvetu četnika od 6. rujna kada je Kulen Vakuf popaljen i gdje je platilo glavom 1365 muslimanskih ljudi, žena i djece." (ZB NOR-IV/2, stranica 430.-433.)

Za osudu je svako razbojstvo, jednako tako i ustaško. Prvi veliki četnički genocid pisac trpa u tuđu vreću, obilazi ga i opravdava. Budući da su prie usmrćeni Srbi, to je njihovo ubijanje kulenvakufskih muslimana u većoj mjeri opravdano gnjevom preživjelih Srba. Razumije se, ne spominje, tko prvi poče razbojstvima i paleži. Pisac srbski genocid na svaki način umanjuje i opravdava, kano da se zločin može opravdati protivnim zločinom! Pisac na bizantski način predstavlja svoj zločin, jer ga ne može mimoići.

Srbski genocid u Kulen-Vakufu najveći je od početka njihova ustanka. Nastavit će se u Udbini, Guduri, Lovincu, Svetome Roku, Poljicima te desetinama mjesta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

(stranica 144)