HRVATSKA HRVATSKIH DRZAVLJANIMA
    SLIKE ZA ZRIN - GOOGLE


    SISAČKA BISKUPIJA
    Istrazivanje masovne grobnice u Zrinu
    Mons. Vlado KOŠIĆ, biskup sisački
    Homilija na obilježavanju 70. obljetnice stradanja stanovnika Zrina (15. rujna 2013.)
    Fra Ivica Petanja
    potomak prognanih Zrinjana (15. rujna 2013.)
    DAMIR BOROVČAK
    KOSTI ZRINJANA VAPE ZA ISTINOM (15. rujna 2013.)


    ima ovakvih stvari još na stotine !!!


















    N/r Antuna Klarića, urednika lista

    2012-09-17

    Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava

    Hodočašće u Zrin 2012. godine

        Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava osnovano je u rujnu mjesecu 2000. godine u Varaždinu, a temeljni zadatak udruge je obilježavanje prešućivanih grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na prostorima gdje udruga djeluje i gdje ima članova te istraživanje i prikupljanje podataka o stradanjima i utvrđivanje prešućivanih žrtava ratova i totalitarnih ideologija.  

         Većinu aktivnosti Udruga provodi na području Varaždinske i Međimurske županije, a u cilju istraživanja stradanja i obilježavanja prešućivanih grobišta na području Virovitičko-podravske županije ( grobište Mrtvi jarak…..) osnovana je i podružnica koju vodi Vlatko Ljubičić. Osnovano je i povjerenstvo za Republiku Sloveniju koju vodi član Društva Dragutin Šafarić preko kojeg radi projekt Pieteta  (http://www.safaric-safaric.si/pieteta_CRO.html ), a koji je pokrenut s ciljem kako bi se i putem interneta što veći broj ljudi upoznao sa stradanjima i prešućivanjima žrtava totalitarne komunističke ideologije koja je na ovim prostorima napravila puno zla i prouzročila brojna stradanja, likvidacije i progone ljudi, zatajivanja zločina i istine. Ove godine priključili smo se hodočašću u Zrin koje je o obljetnici stradanja organiziralo Hrvatsko žrtvoslovno društvo iz Zagreba, a hodočašću su se priključile i ostale udruge i pojedinci.

     

          Vožnja prema Zrinu

    Okupljanje hodočasnika za posjet Zrinu 9. rujna 2012. godine počelo je dvadesetak minuta prije šest sati, a ja sam iz Križovljana iz općine Cestica pristigao desetak minuta prije zakazanog polaska. Vođa puta u našem autobusu bio je Ivan Jaklin, povjerenik HKV za Varaždin. Nakon nekoliko minuta nazvao me član Društva Franjo Črep s upitom gdje stoji autobus i ima li još koje mjesto te sam ga nakon konzultacija s vođom puta pozvao da dođe kod meteorološkog stupa, kod Katedrale u Varaždinu, u ulice bl. Alojzija Stepinca. Ubrzo je stigao i ušao i autobus nakon čega je utvrđeno da nedostaje nekoliko prijavljenih, a bilo je i nešto novopridošlih koji su s time računali. Iz Čakovca su se pridružili članovi Bratovštine Petra Zrinskog - Časni stol Čakovec, s predsjednikom Zlatkom Bacingerom i ostalim članovima među kojima je bio i Marijan Ramuščak, Sarajko Baksa i ostali.  

         Krenuli smo iz Varaždina nekoliko minuta iza zakazanog vremena te je autobus tvrtke Lacković ubrzo stigao do autobusnog stajališta u Turčinu, na staroj cesti prema Novom Marofu i Zagrebu gdje nam se priključilo četvero hodočasnika iz Beretinca iz župe Sveti Ilija (gospodin Slatki …). U autobusu nas je tridesetak. Putovanje nastavljamo prema Novom Marofu poslije kojeg odlazim na auto put prema Zagrebu. Na odmorištu Sesvete kratko je zadržavanje, tek da se riješe fiziološke potrebe, a neki su stigli popiti kavu. Krećemo prema Zagrebu i oko pola osam dolazimo do koncertne dvorane Vatroslav Lisinski te u autobus prihvaćao dvadesetak novih hodočasnika. Prvi autobus vodi Damir Borovčak, autor knjige “Gvozdansko - Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora”, a tu je i Ante Beljo, Željko Tomašević, i agilna tajnica HŽD-a Jadranka Lučić, Milan Pavić iz Đurmanca, Dragutin Šafarić iz Velenja, predsjednik Povjerenstva Društva za Republiku Sloveniju, urednik „Pietete“… naravno i brojni drugi među kojima je i dosta potomaka protjeranih Zrinjana. Na hodočašće put Zrina krenuli su i preživjeli Zrinjani od kojih sam neke imao prilike upoznati u samom Zrinu. Prolazimo kroz Petrinju i autobus vozi dalje prema Hrvatskoj Kostajnici kamo dolazimo nešto prije deset sati (sjetio sam se svog prvog boravka u tom gradu, nije se po meni značajno promijenio- crkva na početku naselja i danas je ruševina, obnovljena je Franjevačka crkva – bio sam tu s podružnicom HPZ-a Varaždin, povodom obilježavanja Dana političkih zatvorenika). Tu je određen kratki odmor te nakon popijene kave odlazim do Une, pozdravljam se s gospođom Jadrankom, našom tajnicom HŽD, gospođom Polonom, Antom, Željkom, Damirom i ostalima koje znam i koji se mene sjećaju. Krećemo prema Dvoru i poslije prema Zrinu, dijelom uskom makadamskom cestom, a ponekad autobus ostrugne o grane, ponekad grebu po krovu, a malo i sa strane. Stižemo u Zrin nešto prije 11 sati te odlazimo na mjesto gdje je nekad stajala župna crkva Našašća Svetog Križa, pozdravljam se sa župnikom, vlč. Stjepanom Filipecom, nismo se vidjeli dugo vremena, a upoznali smo se još u Nedelišću gdje je bio vikarom (kapelanom) na župi na kojoj je moj stric Franjo Talan (1932-2010.) bio župnikom od  1974. do 1986. Na župu sam u to doba često dolazio, kao srednjoškolac, kasnije student, a poslije i kao nastavnik. Zajedno sa stricem prokrstario sam i dosta župa gornjeg Međimurja, a često sam bio i u župnom vinogradu kod Sv. Jurja na Bregu, u Lopatincu… U župi Raskrižje…, Štrigova, a rado sam boravio i kao dijete kod strica dok je bio u Martinskoj Vesi. Pozdravio sam se i s biskupom Košićem koji je 2006. godine predvodio misu za žrtve udbinih likvidacija poubijane kod Drave u Lovrečanu, 22/23. srpnja 1946. godine. Pozdravljam i fra Gorana Rukavinu koji je sa svojim vjernicima došao autobusom iz Topuskog, a do osnivanja samostana u Topuskom bio je u Varaždinu. Naravno tu je i fra Ivica Petanjak, i ostali svećenici, časne sestre…

          Prije mise, u ime župe prisutne hodočasnike pozdravio je vlč Stjepan Filipec i župljane obavijestio o misama koje će se idući tjedan, od ponedjeljka do nedjelje služiti na području župa kojima upravlja. Misa će se o sedamdesetoj obljetnici stradanja i progonu Zrinjana u Drugom svjetskome ratu služiti 15. rujna 2013. godine, a u planu je da se tog datuma blagoslovi i kamen temeljac za ponovnu gradnju crkve srušene u partizansko-komunističkom napadu na selo.

     

    Hrvatska treba odbaciti sve totalitarizme, ili jednako veličati sve zločince i njihove simbole

        U uvodnom dijelu mise župnik Filipec pozdravio je biskupa Košića i hodočasnike, a potom je misu predvodio i propovijed održao sam biskup Košić s kojim su suslavili i ostali svećenici.

       U održanoj homiliji biskup Košić se osvrnuo i na održanu Keltsku noć u Sisku u kojoj se u istom scenariju slave sveci i oni koji su rušili katoličke crkve. - Keltska noć, to hvalevrijedno povijesno prisjećanje na događaje i ljude koji su učinili da Sisak bude i ostane „grad hrvatskih pobjeda“, ponosan i lijep, svima nama drag i da se sjećajući njegovih slavnih i velikih dana, osoba i događaja i mi danas na njima nadahnjujemo i da ih slijedimo. No, baš zato ne mogu prešutjeti ono što me strašno iznenadilo, dapače prenerazilo. Riječ je o veličanju tzv. osloboditelja Drugog svjetskog rata. Nisam mogao vjerovati da se, nakon što je već više od 22 godine taj sustav propao, još uvijek veliča i pjevaju mu se hvalospjevi. Pitam se zašto je komunizam propao ako je bio med i mlijeko, tolika neviđena sreća za naš narod? I zašto se ne oslobodimo već jednom tog poklonstva zločinačkom režimu koji je – evo, ovdje, vi ste živi ljudi, dragi Zrinjani, primjer – posijao tolike mrtve, pobio i raselio Hrvate, srušio domove i crkvu, otjerao u progonstvo preživjele i nametnuo šutnju nad time? Volio bih vidjeti ovdje, na ovom mjestu one koje veličaju te tzv. osloboditelje, i čuti što bi oni nama mogli odgovoriti na pitanje o naravi tog pokreta koji je zavio u crno i još uvijek drži u podaničkom položaju obespravljene Zrinjane? Međutim, nije to što sam sinoć doživio samo jedna slučajna epizoda koja se eto dogodila, pa što ćemo – jednom se na godinu mogu pjevati i „Po šumama i gorama“! Ne, dragi prijatelji! Među nama ima još uvijek onih koji brane zločince, i tu logiku na žalost nameću svima nama, od male djece do zrelih ljudi. Peru nam mozgove kao da smo svi mi budale! Pa pogledajte, neće ovaj naš skup prenositi televizija, neće o ovoj komemoraciji biti vijesti u medijima, niti će tko od predstavnika vlasti – koja bi trebala zastupati sav naš narod - biti ovdje! Ništa od toga. Što to znači? To na žalost znači da jučerašnje veličanje komunista nije slučaj nego pravilo u novoj Hrvatskoj državi. A vjerujte mi, neće biti sreće našem narodu ni ovoj državi dok ona jednako ne osudi i odbaci sve totalitarizme, sve zločince i sve njihove simbole! Rekao sam jasno poslije ljutnje koja me obuzela sinoć: ovaj naš Sisak, ali i ova naša Hrvatska treba već jednom izabrati – ili odbaciti sve totalitarizme, ili jednako veličati sve zločince! Jer po kojemu ključu su jedni manje zaslužni, a drugi – koji su, usput budi rečeno, počinili najviše ubojstava nad našim hrvatskim narodom – zaslužniji za našu prošlost i našu budućnost?

         Na kraju homilije biskup je rekao: Neka živi i neprestano nam zbori Zrin, ovo mjesto i njegova slavna povijest ali i njegova budućnost i da nikada ne izblijedi sjećanje našega naroda na silna poniženja, trpljenja i stradanja – ali ne radi osvete nego radi budućih dobara i velikih duhovnih plodova, dostojnih uskrsnuća. Amen.

         U ime Zrinjana okupljene je pozdravio fra Ivica Petanjek, i pozvao sve prognane Zrinjane da pomognu ponovnu izgradnju crkve, ma gdje bili, u Domovini ili u Svijetu.

    Projekt obnove-izgradnje crkve Našašća Svetog Križa u Zrinu

       Na dva mjesta, na prostoru gdje je služena misa, bio je izložen Idejni projekt obnove župne crkve Našašća sv. Križa u Zrinu. S lijeve strane pano je slika župne crkve prije razaranja u Drugom svjetskom ratu, a na desnoj strani je, u gornjem dijelu, zapadno i istočno pročelje, dok je u donjem dijelu, s lijeve strane, katastarski plan s parcelama i upisnim česticama. Crvenom bojom na karti je ucrtana i crkva, kao i pristupni put. Više prema desno je tlocrt crkve iz kojeg saznajemo da joj je površina 81,72 četvorna metra (52,72 lađa i svetište 29 m 2), sakristija zauzima prostor od 7,65 četvornih metara i nalazi se sa sjeverne strane svetišta. Crkva je položena u smjeru istok-zapad, svetište je na istočnoj strani, a ulaz na zapadnoj iznad kojeg je toranj (tri x tri metra). Na kor veličine 6 x 2,2 metra ulazit će se kružnim stepenicama koje su u jugozapadnom dijelu lađe.

             Na prostoru gdje je služena misa upoznao sam i prvog vjernika župe Zrin kojeg je spomenuo i biskup, a koji je kupio kuću u Zrinu. To je Tihomir Peša koji u Zrinu drži pčele, inače živi u Imotskome, a susreo sam i gospodina Stjepana Brlekovića, poklonio mi je A-4 format slike Zrina, a pokazao mi je razglednicu dvorca Zrin koji sam presnimio. 

     

    Pozdrav iz Zrinja – razglednica iz doba Austo-ugarske

          U gornjem dijelu je fotografija (slika) dvorca Zrinj s pokrivenim krovom kule, na vrhu piše Zrinj. U Sredini je otisnut tekst Pozdrav iz Zrinja.  A u donjem dijelu je slika-fotografija naselja. U sredini dominiraju kuće jednokatnice, a u desnoj strani je crkva (Našašće Sv. Križa“ ???). Na poleđini, u sredini donjeg dijela otisnut je žig plave boje na kojem piše   „Iz zbirke Fantulin Frane 39000 Šibenik“. Na rubu s lijeve strane otisnuto je ime izdavača (prva riječ, a možda i kratice -  zbog prsta kojim sam držao razglednicu je nečitljiva), a u nastavku piše Wuhan, Doberlin. Na poleđini razglednice, na desnoj strani gdje se upisuje adresa i lijepi marka, u gornjem dijelu piše DOPISNICA, a uz desni rub nalijepljena je poštanska marka Mađarske pošte vrijednosti 10 Filira (10 Filler), a u donjem dijelu marke piše MAGYAR. KIR. POSTA.

    Preko poštanske marke udaren je pečat pošte Zrin: na vrhu piše ZRIN, u drugom redu u sredini 91. JUL  31 d.e , u trećem redu POSTAI UGYN, a u donjem redu POŠTANSKA AGENCIJA

        Razglednica je adresirana na: Gospojici, Zlati Mesić, Zagreb, Opatička 10. U dijelu razglednice predviđenom za poruke-pisma napisano je: - Sve poznatePozdravlja Ivica, a na dnu je dopisano: - Rukoljub mili mami. - Pa eto možda gdje žive i potomci Ivice i gospojice Zlate koja je živjela u Opatičkoj ulici u Zagrebu. (fotografije u prilogu)

     

         Obilazak utvrde Zrin i crkve Marije Magdalene koja se obnavlja-restaurira

    Nakon mise i kraćeg zadržavanja s već spomenutim osobama, Franjo Črep, Dragutin i ja krećemo prema utvrdi, a već je prošla i jedan ura, 13 sati. Uz put natočismo vode na izvoru, gdje smo se i okrijepili, a u bocama ponijeli smo i prema utvrdi. Na izlasku iz naselja, prema utvrdi članovi Bratovštine iz Čakovca pucaju iz topa, a potom se uz brdo penjemo do ruševina starog grada, nad kojim se vije hrvatska zastava.  Jedan dio hodočasnika zadržao se u podnožju, a mi polako za pola sata stižemo do ulaza u tvrđavu, tu nam se pridružuje i Ivan Jaklin, obitelj Cesar.      Kod obilaska ostataka tvrđave Zrin upoznao sam i Slavka Babića, sina Antuna i Kate, rođenog u Zrinu 6. rujna 1943. godine, koji je posljednje rođeno dijete u župi koja je nakon toga napadnuta, na Malu Gospu 1943., 8. rujna 1943. , a branitelji poubijani te preživjeli protjerani. Kod obilaska „gornje crkve“, crkve Marije Magdalene, susreo sam i Zdravka Vervegera, potomka Zrinjana, koji živi u Donjoj Lomnici kod Zagreba. Majka zbog bolesti nije mogla doći, a u dobi je od 91 godine. – objasnio mi je.

          Nešto poslije 14 sati krećemo prema crkvi Na obilasku ruševina crkve Marije Magdalene u Zrinu, koja se obnavlja, ali je još uvijek bez krova, a do mogućnosti stavljanja krova na crkvu trebat će još dosta poraditi, tek su stavljeni kameni dijelovi prozora. Radove na sanaciji Crkve se izvode, a mišljenja sam da „gradilište“ više mjeseci nije vidjelo radnike. Na tabli stoji zapisano da je investitor obnove  Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, projektant Hrvatski restauratorski zavod, a nadzor nad poslovima vodi Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Konzervatorski odjel u Zagrebu. Ostalo se može pročitati na tabli – gradilište mi djeluje zapušteno i napušteno, a okoliš….

        U obilasku unutrašnjosti ruševne lađe crkve, koja se obnavlja, zatekao sam i četveročlanu obitelj Cepanec (otac Ivica je porijeklom je iz Gornjeg Kneginca, a danas sa suprugom, Katarinom r. Merkaš, i djecom živi u Križu u Moslavini). U društvu roditelja su i djeca, najstariji Ivan (11), Jelena (9), Hrvoje (6) i najmlađi Krsto (4). I lani su bili tu kako bi dali podršku iseljenim Zrinjanima u želji da ostvare san o povratku oduzete im imovinu i povratak na djedovinu predaka s koje ih je partizanska vojska otjerala, a kasnije im komunistička vlast istu oduzela (konfiscirala).

          Oko crkve nekad je bilo groblje, ostaci spomenika još se uvijek mogu pronaći, ali nažalost nema nikakvog „preživjelog“ spomenika, ili ga ja nisam uspio pronaći na kojem bi se moglo pročitati podaci o pokopanima. U Boričevcu groblje je preživjelo… Ima cijele hrpe naguranog materijala, možda se ispod njega nalazi koji spomenik, pa tako dio povijesti župe i naselja Zrin ostane sačuvan.

     

        Odlazak prema Zagrebu i Varaždinu – povratak kući

     Polazimo natrag prema dolini i oko 16 sati sjedamo pod šator gdje smo se osvježili te u sređivanju dojmova proveli oko pola sata, a potom smo krenuli prema autobusima i natrag prema Zagrebu i Varaždinu. Nešto prije 17 sati dolazimo u Gvozdansko, o stradanju branitelja utvrde Gvozdansko u turskome napadu govori nam damir Borovčak, a za polusatne pauze saznali smo i o zločinu koji su nad žiteljima naselja na Božić 1941. godine počinili partizani. - Na sam Božić selo napadaju „partizani“, upravo za vrijeme podnevne mise. Pedesetak hrvatskih stanovnika na okrutan način je pobijeno, žene i djevojke silovane, kuće opljačkane, selo i crkva uništeni i zatim spaljeni. Povjesničar Ante Milinović u svom opisu tih događaja donosi i cijelokupan popis ubijenih stanovnika Gvozdanskog, s opisom njihove smrti. Preživjeli su neke detalje tih zločina u Gvozdanskom vidjeli i prepričali, pa je tako i Martin Grabarević doznao kako su mu okrutno i mučenički stradali otac, majka i drugi članovi njegove obitelji. Opisao je ta sjećanja u svojoj knjizi.[11] Danas je u Gvozdanskom podignut spomenik upravo na temeljima rodne kuće Martina Grabarevića, a na spomeniku se nalaze 55 imena osoba koje su stradale na Božić 1941. Spomenik svjedoči kako su nestale cijele obitelji, primjerice iz obitelji Grabarević 13 osoba, iz obitelji Vukorep 9 osoba, iz obitelji Borić 8 osoba... I tu nije bio kraj zločinima. Ponovilo se još jednom godine 1991. Zbog osvete svog poginulog druga pri napadu na Vukovar, pijani četnici upadaju u Gvozdansko. Na spomeniku, koji je podiglo Društvo Zrin, slijede imena troje starijih osoba ubijenih 1991. zbog osvete za nekog lokalnog četnika, stradalog u Vukovaru. Ubijeni su opet iz obitelji Grabarević, bračni par Mato i Ane, iz kuće preko puta spomenika. Zaklani su u podrumu kuće s još jednim ronakom, a kuća je potom opljačkana i zapaljena. Takoner 1991., ponovno je stradala i zapaljena župna crkva sv. Filipa i Jakova.

     

    Posjet ruševinama crkve Sv. Ivana Nepomuka u Glini

            Nakon izlaganja i molitve ulazimo u autobuse i polazimo put Gline kamo dolazimo nešto poslije šest sati. Na parkiralištu počastio sam prisutni s hladnim gemištom kojeg sam u rashladnoj škrinji ponio sobom, a nakon što smo se okrijepili krenuo sam do obližnje crkve Sveog Ivana Nepomuka. Na spomen ploči pročitah, U Domovinskom ratu Glina je okupirana. U srpskoj agresiji crkva je potpuno srušena 26. lip nja 1991. godine. Nakon Domovinskog rata sagrađena je nova crkva na ovome mjestu – posvećena je 22. rujna 2002. godine .

        Kako sam prvi puta bio u Glini upitah prolaznike gdje se nalazila bivša crkva. Rekli su mi da je nasuprot parka. Pa krenuh u tom smjeru. I dosta našao sam kako su mi rekli. Ostali su samo temelji. Tražio sam neki natpis, ploču gdje bi mogao pročitati nešto o crkvi, njezinim graditeljima, a i rušiteljima… Nisam uspio pronaći trag tome. Pa se uputih natrag prema autobusnom kolodvoru, a kako mi je još preostalo 15 minuta vremena od pauze koju je voditelj puta najavio prije zaustavljanja krenuo sam do obližnjeg kafića na kavu. U sad već polupraznom lokalu bilo je nekoliko domaćih na piću. Lijep gradić, djelovao mi je mirno i tiho. Rat i kriza osjeća se iako mi sve izgleda obnovljeno. Kažu moji sugovornici da nema posla, mladi odlaze prema Zagrebu, a neki i dalje. Kako je za mog školovanja i nekoliko đaka iz Gline polazilo sa mnom školu u Zagrebu, a Ivo Šoštarić iz Dvorišta je bio jednom i kod mene u Križovljanu, Stjepanu se više ne sjećam prezimena, upitao am prisutne da li ga tko poznaje. Javio mi se jedan mladić, nešto mlađi od mene i rekao da Ivo stanuje u blizini. Kako je vrijeme pauze-odmora isticalo nisam mogao prihvatiti poziv da ga posjetimo, ali se nadam da će na slijedećem susretu maturanata Tekstilne tehničke škole Zagreb, generacije 1977. i Ivo Šoštarić biti prisutan.

       U Zagreb kod dvorane Lisinski autobusi su pristigli poslije osam sati, a u Varaždin na početnu stanicu, iza katedrale stigli smo oko 22 sata.

     

       Zapisao u srijedu, 12. rujna 2012. godine Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava  Varaždin

     

    PS – Nakon dužeg sušnog razdoblja vani pada kiša od 21,30 sati. Još pada i sada, u 23,35  a potrebna je iako usjevima baš neće puno pomoći, ali je svako osvježenje dobro došlo.

    2012-01-07

    06.01.2012. | 12:57

    Sud u Dvoru prognao sve Hrvate



    iz Zrina 1946. godine - ta presuda vrijedi i danas

    Kotarski sud u Dvoru na Uni po predsjedniku Nikoli Vujačiću, donio je 1946. godine presudu "u ime naroda" o konfiskaciji imovine stanovnika Zrina jer su "svi stanovnici mjesta Zrin za borbu sposobni vodili borbu protiv NOV-a, a zatim ukoliko nisu strijeljani, ubijeni ili poginuli, pobjegli su u toku rata".

    Zbog toga sud donosi rješenje da se "konfiskuje cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svih stanovnika mjesta Zrin i to bez obzira gdje se takova imovina nalazi."

    Sud obrazlaže da zbog uništenja mjesta nisu mogli odrediti što je čija imovina, odnosno koje je imovina ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja, te se zbog toga imovina oduzima svim stanovnicima mjesta Zrin, te im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo.

    Ta presuda na snazi je i danas, u što su se uvjerili potomci Zrinjana koji su se poželjeli vratiti, ali i Sisačka biskupija, prigodom pokušaja početka gradnje katoličke crkve u Zrinu, na mjestu stare crkve koju su partizani do temelja spalili i uništili 1943. godine.

    Tragedija Zrina traje od početka rujna 1943. godine, kada je na blagdan Male Gospe, 9. i 10. rujna 1943. gradić Zrin na Banovini uništen, većina muškaraca odmah pobijena, a preostali stanovnici, žene i djeca su raseljeni, uglavnom u Slavoniju. Sve kuće, škole, crkve, svi gospodarski objekti odmah su uništeni u cijelosti, a da bi progon Hrvata iz Zrina bio konačan, imovina im je svima oduzeta presudom Kotarskog suda u Dvoru odmah nakon rata.

    Ta sramotna presuda Kotarskog suda i strah od istine, nametnula je šutnju o tragediji Zrina sve vrijeme bivše države. Šutnja o ovom zločinu, o brisanju cijelog jednog mjesta za zemljopisne karte, traje i danas. Kolika je bila mržnja prema imenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski.

    Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.

    Rezultat nametnute tišine je da malo tko u Hrvatskoj zna istinu o Zrinu, a da se stanje nije promijenilo niti do danas, svjedoči više činjenica. Između ostalog, na dan tragedije Zrina u Hrvatskoj nema nikakve komemoracije, na mjesto zločina ne dolaze državna izaslanstva, zločina u Zrinu nema u udžbenicima, čak je zaboravljena i stoji kao ruševina, ogromna tvrđava, sjedište plemenitaške obitelji Šubić, koja je po Zrinu dobila drugo prezime - Zrinski.

    U Zrinu nema spomenika Nikoli Šubiću Zrinskom, jednom od najvećih sinova hrvatskog naroda rođenog upravo u Zrinu, kojeg kao borca za slobodu slavi cijela Europa, samo ne Hrvatska, samo ne Zrin.

    Najvažniji dokaz da Hrvatska i dalje provodi nametnutu šutnju o Zrinu je činjenica da je još uvijek na snazi sramotna presuda Kotarskog suda u Dvoru, kojom se konfiscira sva imovina Zrinjana i zabranjuje njihov povratak u ovo mjesto.

    O uzaludnim nastojanjima da se vrate u Zrin, odnosno da ponište presudu suda u Dvoru na Uni o konfiskaciji njihove imovine u Zrinu svjedoči svećenik Ivica Petanjak, čiji je otac rođen u Zrinu i 1943. bio protjeran u Slavoniju.

    - Pokušali smo tužbom za povrat imovine srušiti ovu sramotnu presudu Kotarskog suda u Dvoru. Nismo uspjeli, odbijeni smo, naša tužba odbačena je kao neosnovana. Pozivam sve potomke nekadašnjih stanovnika Zrina da se ujedinimo, podnesemo zajedničku tužbu pa da vidimo hoće li nas i tada sud moći tako jednostavno odbiti kao što je odbio tužbu moje obitelji - ističe Ivica Petanjak.

    Sisački biskup Vlado Košić, sa željom da Zrin ne bude župa u kojoj nema niti jednog vjernika katolika, jer se potomci stanovnika Zrina ne mogu vratiti na svoju djedovinu, pokrenuo je inicijativu za izgradnju crkve S. Križa u Zrinu, kako bi se stvorili uvjeti da se u Zrin vrati bar nekoliko obitelji Hrvata. Međutim, izgradnja crkve u Zrinu neće biti moguća dok se ne poništi presuda suda iz 1946. o konfiskaciji imovine, jer je i zemljište na kojem je nekada bila crkve Sv. Križa, konfiscirano.

    Mate Piškor

    ZRIN
    pismenost "nepismenih uglednika" i dernekaša


    ZRIN
    Damir Borovčak
    SUSRET SA ZRINJANIMA U PROGONSTVU