MOJE MALO MEDJIMORJE
    Prvi križni put grobištima i stratištima poratnih stradanja Drugog svjetskog rata

      2010-04-02

       

      Prvi križni put grobištima i stratištima poratnih stradanja Drugog svjetskog rata Varaždinske i Međimurske županije

       

             Na području Međimurske i Varaždinske županije nalazi se više desetaka grobišta i stratišta Drugog svjetskog rata i poraća koja su tek posljednjih godina obilježena odgovarajućim spomen znakom, najčešće križem te su tako izašla iz zaborava i višedesetljetnog prešućivanja kojim su bila obavijena od poratnih likvidacija sve do današnjih dana, a zahvaljujući naporima brojnih pojedinaca i udruga danas se s dužnim poštovanjem odnosimo i prema ostalim žrtvama jugo-komunističkog poretka koji je 45 godina vladao Hrvatskom. Tako je u spomen na prešućene žrtve Čukovca kod Ludbrega postavljen križ i spomen obilježje u kojem su uklesana imena prešućenih hrvatskih žrtava odvedenih i poubijanih od partizana za vrijeme Drugog svjetskog rata kao i poratnog razdoblja, a u spomen na poginule hrvatske branitelje u Domovinskom ratu kao i na žrtve poratnog jugo-komunističkog terora  u Vratišincu je 2008. godine postavljeno spomen obilježje s imenima likvidiranih.

               Kako bi se i u Korizmi podsjetile na te hrvatske mučenike Društvo za obilježavanje grobišta organiziralo je „Prvi križni put grobištima i stratištima Varaždinske i Međimurske županije“, a molitvom kod spomen obilježja prisjetili su se poginulih i stradalih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i prešućenih žrtava ubijenih od komunističkih vlasti. Križni put u spomen na poginule hrvatske branitelje i žrtve partizansko-komunističkih likvidacija započeo je u 14 sati ispred Časničkog doma u Čakovcu, a na dalje putovanje krenulo se autobusom koji je vozio i sponzorirao Branko Jambrović.  

       

      14,00 - sati  - Čakovec – Spomen zid poginulim braniteljima Domovinskog rata iz Međimurja

      1. postaja: Isusa osuđuju na smrt.

      Početak križnoga puta i 1. postaja bila je kod Spomen ploče poginulim hrvatskim braniteljima Međimurja stradalim u Domovinskom ratu, a tu je uvodnu molitvu predvodio fra Stanko Belobrajdić, gvardijan Franjevačkog samostana iz Čakovca.

             - Na spomen zidu nalaze se popis s 74 imena stradali branitelja, a uz ime i prezime upisan je i datum rođenja, kao i datum i mjesto pogibije ili nestanka.  U naslovu spomen ploče piše “U čast i slavu smrtno stradalim i nestalim hrvatskim braniteljima Domovinskog  5. 08. 1990. – 30. 6. 1996.“, a ispod je upisano „Navik on živi ki zgine pošteno“.

       

      14,15 sati – Stari grad Zrinskih – Čakovec –

      2. postaja: Isus prima na se križ

      3. postaja: Isus pada prvi put pod križem.

             Masivne zidine grada bude strahopoštovanje i prema povijesti i obitelji Zrinskih koja je dvorac i bedeme oko grada podigla. Tu u Zrinskom gradu, na mjestu gdje se za vrijeme Drugog svjetskog rata i prvih poratnih godina nakon njegova završetka, u doba dok je Međimurje bilo pod okupacijom Mađara kao i u razdoblju jugo-komunističke diktature, zatvarani i mučeni stanovnici Čakovca i Međimurja i ostali koje su progonili pobornici totalitarnih sustava, a molitvu druge i treće postaje križnoga puta i ostalih gdje nam se nisu mogli pridružiti svećenici, predvodili su Barbara Turk i Josip Kolarić.  U pjesmi su se pridružili ostali sudionici predvođeni ženama, Nadom Novak, Marijanom Kolarić i Kristinom Posavec i ostalima. Križ svijeće i zastavu nosili su članovi udruge Hrvatski domobran iz Međimurja, Martin Hunjadi (zastava), te braća, Mario Marciuš koji je nosio svijeću i Saša koji je nosio križ. Tu su se prisutni sjetili i žrtava jugo-komunističkog poretka koji su u utvrdi Zrinskih bili mučeni i mjesta odakle su brojni odvedeni na obližnje stratište na Ksajpi kod Šenkovca ili su „proslijeđeni“ u druge zatvore i logore.

        - O žrtvama stradalim u poratnim danima Drugog svjetskog rata i odvedenim iz grada Zrinjskih 1945. godine, izjavu je 1992. godine dao Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Josip Munci iz Čakovca. U izjavi se kaže „Nakon što su u proljeće 1945. godine ruske i bugarske vojne vlasti predale vlast komunistima, ovi su zvjerski poubijali navedene zatvorenike u Čakovcu: Mavrek Leksi, Mekovec Ignac, Majerščak Bela, Gerenčer Franjo, Cimerman N., Antonović Ignac, Menč N., Janković Florijan, Dering Karlo, Videc Mirko, Škvorc Ivan, Pečornik Oto, Juranić Juraj, Šmalc August, njegova žena Šmalc N. r Mađarić, Murkezi – Sočić Mihajlo, Balaša N., Makovec N., Ungar Stjepan novinar,  gđa. Flisar, Jambrović Stjepan, Roža Eugen, Bence Franjo, Salaj Ladislav, Volzajn Dragutin mlađi, Mirko Kolarić i Balint N.

              U izjavi Josip Munci navodi i neke Čakovčane koji su stradali izvan Čakovca, a izjavu zaključuje: Sva navedena imena iz ove izjave temelje se na mojem saznanju, koje sam stekao kao zatvorenik u 1945. g. u starom gradu Zrinjskih, te kao osuđenik u Staroj Gradišci, gdje sam robovao sa još dvadesetak Čakovčana. Pušten sam kući u siječnju 1948. godine.

               Nakon molitve krećemo prema parkiralištu, kod grada Zrinjskih, koji je danas Muzej, ulazimo u autobus i polazimo prema grobištu Ksajpa u Šenkovcu.

       

      14,30 - Spomen križ na grobištu „Ksajpa“ u Šenkovcu –

      4. postaja: Isus susreće svoju svetu Majku

        Grobište je smješteno oko 3 kilometra od prethodne postaje. Izlazimo iz autobusa i upućujemo se preko kanala do spomen križa. Na žalost brv koja je tu napravljena već nekoliko puta ostala je bez rukohvata tako da dio sudionika ostaje na zapadnoj obali, a mlađi i hrabriji prelazimo kanal i dolazimo do mjesta koje označava surovost poratnog komunističkog sustava i u ovom lijepom kraju Hrvatske. U poratnim progonima tu su između ostalih ubijeni i Josip Vurušić, Josip Trstenjak i Roko Okreša, a kao „inventar“, odnosno nastavno pomagalo iz predmeta biologija i danas se u vitrinama Treće osnovne škole u Čakovcu čuva prostrijeljena lubanja jedne od žrtava.

      Tu kod spomen križa žrtvama poratnih likvidacija kojeg je Društvo za obilježavanje grobišta postavilo 3. srpnja 2003. godine, u spomen na stradale i ubijene slijedi molitva. Zatim odlazimo prema Varaždinu, središtu poratnih likvidacija na ovim prostorima.

       

      15,10 sati  – grobište Dravska šuma Varaždin, najveće grobište Varaždinske biskupije, poslije Macelj najveće grobište u Hrvatskoj  -

      5. postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ.

      6. postaja: Veronika pruža Isusu rubac.

                Tu nas je pričekao Neven Blažon, đakon na službi u župi Svetog Fabijana i Sebastijana, a molitvi i pjesmi pridružili su se Melanija Bodulić i Janja Breški, te članovi Društva Stanko Lazar i Franjo Črep, koji su nam se kao članovi Katedralnog zbora priključili tek na Dravi jer su sudjelovali na svečanoj misi u jedanaest sati.

            Prvo palimo svijeću, dostojanstveno, kao i na početku. Tko je ovim jadnicima pokopanim uz rijeku 1945. godine pružio rubac. Tko im je pomogao nositi križ. I tako dok molimo nekako mi sjećanja naviru na sve poteškoće koje smo prolazilo da bi se ovo grobište dostojanstveno obilježilo, a sjetio sam se u mislima i na onih četiristo kojima su grobovi u poratnim danima Drugog svjetskog rata na najljepšem groblju u Varaždinu preorani. Srećom nisu knjige ukopa uništene.

            Kako nam se upravo tu pokvario autobus iskoristili smo vrijeme, do dolaska novog autobusa,  te su prisutni upoznati s tragedijom poratnih likvidacija na obalama rijeke Drave kod Varaždina. Spomen križ je 19. lipnja 2004. godine blagoslovio mons. Marko Culej, prvi varaždinski biskup, a tom je prilikom ovo najveće stratište susjedne dvije Županije posjetili više stotina hodočasnika iz brojnih mjesta Hrvatske i Slovenije, i Austrije. Kod spomen križa vijence je položilo više izaslanstava, pa i predstavnici Gimnazije Varaždin. Naime u poratnim likvidacijama ubijeno je nekoliko varaždinskih profesora, između njih i prof. Franjo Galinec, koji je jedno vrijeme bio ravnatelj Gimnazije, a u životopisu se navodi da je radio i na Učiteljskoj školi u Čakovcu. Tu na obalama Drave je poratna komunistička vlast poubijala više stotina zarobljenika, a osim profesora na dravskim su obalama likvidirani i svećenici i brojni civili. Zamolba gradu za podizanje spomen križa upućena je 1998. godine, a križ je podignut zahvaljujući pomoći i donaciji dobročinitelja. Iz Varaždina je, iz zarobljeničkog logora Varteks nestao Dragutin Hercigonja, a da bi se prikupila sredstva za podizanje spomen križa puno se uključila sestra mu Terezija Hercigonja, koja je za pomoć zamolila i članovi Hrvatsko-kanadskog kluba Zagorje iz Toronta.

            Spomen križ postavljen je u znak sjećanja na prešućene žrtve Varaždina koje su tu poubijane nakon dolaska partizana. Spomen križ podsjeća i na više stotina, neki pretpostavljaju da je bilo i više tisuća zarobljenika koji su komunističke vlasti na obalama Drave kod Varaždina likvidirale, a žrtve su do stratišta dovođene iz zarobljeničkih logora, stadion „Tivara“, današnji Varteks, sa stadiona današnje Slobode, zarobljeničkog logora za Nijemce koji je bio sjeverozapadno od grada, kao i brojnih podruma u kojima su smještene žrtve, zatvora u Miličkoj, mučilišta OZN-e, bile su tri u gradu Varaždinu,  kao i ranjenih hrvatskih vojnika koji su se nalazili u Gradskoj bolnici, u Pričuvnoj vojnoj bolnici u Jalkovcu, kao i onima koji su bili  smješteni u vojnoj bolnici u Optujskoj. Koliko je ljudi, zarobljenika bilo zatvoreno u podrumu Gimnazije u Varaždinu, a koliko u zgradi Franjevačkog konvikta, danas Druga osnovna škola Varaždin, vjerojatno se nikad neće doznati. Koliko je ljudi na likvidacije dovezeno iz obiteljskog doma, a koliko iz vojarne kraj željezničke stanice, danas studentski dom, teško je dokučiti u lepezi zla koja se nadvila tih dana nad Varaždin. Spomen križ na grobištu Dravska šuma Varaždin postavljen je i u znak sjećanja na brojne Hrvate bačene u gornjem toku rijeke u Dravu, a čija tijela su nošena rijekom Dravom doplutala iz Slovenije i zaustavljala se uz obale. Kako su tijela žrtava bila međusobno vezana žicom, znalo je doći do ispreplitanja pojedine grupe likvidiranih, tako da su različite formacije plutajućih leševa ostavljale dojam kao kad zrakom lete jata ptica rekao je jedan od svjedoka. Još su mi svježa svjedočenja ljudi koji govoraše o leševima koji su se na „Dravskim melinima“ ispod naselja Svibovec zakačili, „nasukali“ na lopatice mlinskih kola koja su pogonila mlinove, a žalosno mi je bilo i svjedočenje zaposlenika Šumarije koji su dugim drvenim gredama morali doplutale leševe gurati od obale, u maticu rijeke Drave koja ih je dalje nizvodno odnosila.

             Na žalost na rijeci Dravi, i kad se došlo do posmrtnih ostataka žrtava to se i dalje obavijalo velom tajne i nadalje prešućivalo, a područje uz Dravu bilo je kasnije pretvoreno u smetište. Na priobalni pojas rijeke Drave je sedamdesetih godina navezeno preko 2 metra zemlje i raznog materijala posvjedočio je Ivan Turk, koji je kao mlad radnik tih godina radio na izgradnji hidrocentrale Svibovec. Pokoj vječni i onima koji su završili u valovima hirovite rijeke, kao i onima koji su ubijeni i likvidirani u iskopanim rovovima, a i onima koji su iz grada Varaždina na likvidacije odvođeni na neko od brojnih poratnih stratišta, pa i one koji su odvoženi u Hrašćan.

       

       16,00 sati –Grobište Gornji Hrašćan – spomen križ postavljen u subotu 4. kolovoza 2001. godine,     

      7. postaja: Isus pada drugi put pod križem.

      8. postaja: Isus tješi jeruzalemske žene.

      Kod spomen križa molitvi nam se priključio i vlč Stjepan Markušić, župnik iz Macinca i pedesetak župljana, a pjesmom je trenutak uzveličao i župski zbor predvođen orguljašicom Ivanom Krznar. Hvala im. Na ovoj postaji svima nam je u sjećanju ostalo potresno svjedočenje o stradanjima na križnom putu koje je iz knjige „Sve za Hrvatsku, pa i život“, autora Vilima Čehulića pročitao župnik. Oko 16, 25 sati oprostili smo se od svojih domaćina, ušli u autobus i krenuli prema Štrigovi, a putem su nam Josip Kolarić i Franjo Talan iznijeli tijek ekshumacije dijela grobišta Gornji Hrašćan koja je obavljena od 8 do 12 lipnja 2009. godine. U nasipu dugom nekoliko kilometara još je poznato nekoliko lokacija gdje su ubijane žrtve.

       

       16,50 sati – grobište Repova šuma kod Štrigove – grobište Udbinih likvidacija u kojima je potkraj ožujka 1947. godine poubijano tridesetak civila iz naselja i okolice

      9. postaja: Isus pada treći put pod križem.

          Spomen križ i grobište blagoslovili su i molitvu predvodili, 25. ožujka 2001. godine, svećenici  Leonrad Logožar, župnik iz Štrigove i vlč Josip Pavlek vojni kapelan iz Varaždina (na žalost danas u Varaždinu, na Hrvatsku vojsku, baš i nema puno spomena, a „racionalizacijom“ iz Varaždina je nestalo Hrvatske vojske, ali ostala su sjećanja na one koji su život za Domovinu dali, pokoj vječni daruj im Gospodine, op ft) Danas nam se u molitvi pridružila obitelj Mirka Dujha, kojoj su pred 63 godine Udbaši odveli oca, mučili i ubili te zakopali u grabu u kojoj leži tridesetak ostalih žrtava posljednje masovne komunističke likvidacije na ovim prostorima.  Komemoracija će se ove godine održati na Uskrsni ponedjeljak, 5. travnja, s početkom u 18 sati.  Na žalost ove godine neće među nama biti Ana Duh, supruga ubijenoga koja je svih ovih godina dolazila na mužev grob, a Bog ju je eto početkom ožujka pozvao k sebi.

       

      17,25 sati – Vratišinec – Spomen obilježje hrvatskim braniteljima Domovinskog rata i žrtvama župe Vratišinec ubijenima u poratnim likvidacija komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata

          10. postaja – Isusa svlače posvećena je hrvatskim braniteljima:  

          11. postaja – Isusa pribijaju na križ posvećena je ubijenima iz župe Vratišinec likvidiranima od komunističke vlasti

      Nakon molitve dostojanstveno smo se kao i na prethodnim postajama prisjetili žrtava. Počivale u miru Božjem, amen. Podsjećamo tu je 8. listopada 2008. godine biskup Josip Mrzljak služio misu zadušnicu za sve žrtve totalitarnih ideologija, a posebno smo se prisjetili likvidiranih župljana koje je poratna jugo-komunistička vlast poubijala nakon  što su bugarske i ruske snage potjerale Nijemce. Tada je o stradanjima u Međimurju tijekom Drugog svjetskog rata i poraća govorio Josip Kolarić, a u ime udruge Franjo Talan pozdravio je prisutne dok je Barbara Turk, pročitala imena ubijenih u poratnom razdoblju, a nazočnima su se obratili prof. dr. Zvonimir Bartolić, predsjednik Matice hrvatske Čakovec i  prof. dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Uz biskupa bili su prisutni  mons. Leonard Logožar, štrigovski župnik, vlč Vjekoslav Pavlović iz župe Stupnik i bivši župnik župe Vratišinec, preč. Josip Horvat, kao i domaći župnik vlč Pavao Mesarić koji je u ime župe dobrodošlicu poželio biskupu i ostalim hodočasnicima. Kod spomen obilježja položeni su vijenci i zapaljene svijeće, a između ostalih sjećanju na stradale prisustvovali su, iz udruge Hrvatski domobran, članovi iz Koprivnice, Slatine i Dubrovnika, iz braniteljskih udruga vijenac su položili članovi udruge iz Petrijanca kao i članovi udruge HOS-a iz Čakovca dok je u ime Udovica poginulih hrvatskih branitelja Dubrovnika prisustvovala Marija Obad. Tu su bili i predstavnici Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Matice hrvatske Čakovec, i izaslanstvo Matice hrvatske iz Bjelovara, koje je predvodio predsjednik Zdravko Ivković, hvala im na svemu što čine za iznošenje istine o prešućenim hrvatskim žrtvama na području Bjelovarsko-bilogorske županije, tu su i članovi Brače hrvatskog zmaja, a u ime organizatora vijenac su položili Barbara Turk, Stjepan Jovan i Zvonko Tuksar. Vijenac kod spomenika položilo je izaslanstvo dubrovačke udruge Daksa 1944/45, koje je predvodio predsjednik Mate Račević, a počast žrtvama odali su i članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva, udruge Macelj, članovi Hrvatskog katoličkog liječničkog društva Bjelovar, kojeg je zastupao dr. Dragutin Sudar. Vijenac u ime Hrvatskog društva političkih zatvorenika položili su Alfred Obranić, predsjednik  HDPZ-a i Ljubomir Brdar iz Varaždina, a tu su bili i ostali. 

       

       18,05 sati – Držimurec – kod obnovljene kapele

      12 postaja: Isus umire na križu

      Molitvi i sjećanju na stradale pridružilo se dvadesetak mještana, a sa suzama u očima ispratila nas je Katarina Mezga  r. Matić (86), kojoj su stradali braća Ivan i Aleksa Matić, a tu se našla i trogodišnja Julijana Matić, koja je u društvu roditelja i djeda Stjepana Horvata, kao najmlađa sudionica jedne od postaja Prvog križnog puta grobištima i stratištima Varaždinske u Međimurske županije, prisustvovala molitvi i za pra-pradjeda Antuna Horvata, koji je bio za vrijeme rata predsjednik sela „birof“ zbog toga je odveden prvo u Prelog, pa u Čakovec gdje mu se gubi trag. Prisutnima se obratio Josip Kolarić, a zaslužnima za obnovu kapelice zahvalio je Stjepan Horvat, dok je Franjo Talan govorio o poratnim stradanjima u Hrvatskoj kao i o Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, kojeg je osnovao prof. dr. Zvonimir Šeparović pod čijim vodstvom će se ove godine održati Peti hrvatski žrtvoslovni kongres. U obraćenju je naglašeno da je Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava na području Varaždinske i Međimurske županije postavilo desetak spomen križeva i obilježja, a stradanja i progoni stanovništva događali su se i u predratno doba, za stare Jugoslavije. Pa su tako osim poznatog ubojstva Hrvata u Parlamentu u Beogradu 1928. godine, kada su ubijena i od ranjavanja umrli Stjepan Radić i hrvatski zastupnici, progonu i likvidacijama bili izloženi i ostali.  Pročitan je i posljednji dio teksta, autor  – Vladimir Pavlinić, iz članka „Previše povijesti za tako malen prostor objavljen u obiteljskoj reviji Kana, izdaje Kršćanska sadašnjost iz Zagreba, broj za ožujak 2010. godine, strana 18 i 19. Radi se o progonima Hrvata od srpskih žandara tridesetih godina, a sramotno ponašanje ondašnje vlasti prema obespravljenom stanovništvu pokazuje platežni nalog općine Donja Dubrava, kojim od djece ubijenog traže plaćanje metaka kojima su žandari ubili oca „Tekst računa broj 1959/1934 glasi: Platežni nalog: G. Vraga Ivan, iz Donje Dubrave, kbr. 465, pozivate se da u roku od 8 dana dugovinu na ime utrošenih pet puščanih metaka prilikom ubistva vašeg oca, u iznosu od 13 D. i 15 p. kod blagajne općine D. Dubrava pod prijetnjom ovrhe podmirite. Poglavarstvo općine. U Donjoj Dubravi dne 3. 7. 1934.“ Što je Hrvatima donijelo ujedinjenje 1918 godine, kako su živjeli potomci ubijenoga, a što nas očekuje u budućnosti? Neka su od pitanja koja mi naviru u misli. No, nije na nama da sudimo, a sramotno je i šutjeti, što nam ostaje?. Ostaje da za žrtve molimo, da na njih podsjetimo i u spomen na njih spomen obilježja postavimo. Počivali u miru.

            Opraštamo se od naših domaćina  oko pola sedam sati na večer i krećemo prema posljednjoj točki našeg današnjeg putovanja, prema Kotoribi. Putem u autobusu pročitao sam žrtve stradale u Kotoribi, a koje je prikupio naš član Zlatko Pišpek, na čemu mu se zahvaljujem.

             Dakle u toku Drugog svjetskog rata iz Kotoribe je nestalo i stradalo 22 ljudi, a to su: - Ladislav Sabol -Bana Jelačića (Štefinov), Marko Škoda - Donji kraj (Kuharov), Ladislav Ludaš - Glavna (Gregurec), Vinko Horvatić - Donji kraj, Đuro Vračić – Međimurska ulica, Vinko Vračić – Međimurska, Nikola Vugrinčić - M. Gupca, Mirko Vugrinčić ulica M. Gupca, Mirko Legin -  Glavna (Špoljarov), Vinko Spahija – Stepinčeva, Andrija Markač - Pavleka Miškine 12, Matija Dolenčić - Donji kraj, Matija Mikulan - Donji kraj, Valent Klepec – Radićeva, Ivan Lesnar - Radićeva (Štefko), Antun Kečak - M. Gupca (Bata), Kranjec iz Duge ulice, Ivan Špoljarić, Stjepan Markna Stjepan - Duga ulica, gospodin Vugrinčić (Karlov otac), Emil Rebok Emil (Stjepanov) i Ladislav Sabol Ladislav - Bana Jelačića (poginuo od mađarske vojske)

               Stradali i ubijeni od maltretiranja srpskih žandara 1933. godine. Ubijeni su Josip Škoda (Kuharov), Andrija Dolenčić Verga) i Martin Vojvoda, ranjen u Siladijevu kutu.

              Poginuli u Hrvatskoj vojsci, 1941. - 1945. i na križnom putu: Franjo Dobranjski  - Stepinčeva ulica, Rudi Habuš, Ignac Matoš - Međimurska (Jankić), Nikola Matotek - Donji kraj (Poštar),  na križnom putu, Dragutin Sović iz ulice Matije Gupca i Karlo Sabol (Miškica, ubijen u Varaždinu poslije rata).

                 Ubijeni nakon 1945. godine Antun Fundak – ulica M. Gupca (Furmegov), pretpostavlja se da je završio u Lešu, Pišta Stojko iz Glavne ulice, Šandor Srša današnja ulica Josipa Slavenskog, pretpostavlja se da je završio na grobištu Leš u Kotoribi, Ljudevit Siladi - ulica S. Radića,  Filip Matotek iz Duge ulice,  pretpostavlja se da je završio na grobištu Leš u Kotoribi, Stjepan Čižmešija, Glavna (ugostitelj, ubijen 1947. kod rampe), Vjekoslav Nađ - Glavna ulica, mesar, ubijen 1947. kod kino sale, a iste noći od Udbaša je ubijen i Vjekoslav Nađ. Zatim slijede Đuro Radmanić iz Duge ulice, Matija Škoda ubijen je u Zagrebu, Ljudevit Škoda, ubijen je u logoru Ribnjak, Veliki Poganec - Podravina, Dr. Katica Vojvoda, po partizanskom sudu osuđena na smrt u kolovozu 1945. godine u Glini, Đuro Sabol ubijen kod crkve od Bugara 1945. godine i Ljudevit Dolenčić koji je ubijen u Zagrebu. Zlatko Rajher iz Radićeve ulice stradao je u Lešu, kao i Josip Matulic iz današnje Stepinčeve ulice.

              Pod nerazjašnjenim okolnostima stradali su, učinili samoubojstvo vješanjem,trgovac Viktor Kržek, nađen obješen početkom svibnja 1954. godine, ostavio oproštajno pismo koje nije bilo pisano rukopisom pokojnika, a liječnik koji je pregledao tijelo pokojnika „konstatirao je“ da mu jezik nije bio vani, a ni kičma mu nije pukla. Mijo Pišpek, nađen obješen u listopadu 1954. godine. Isti je bio bravarski poduzetnik, izrađivao je peći. Komunisti su mu naredili da odaje ljude koji su mu dolazili u radionicu i što govore o novoj vlasti. Nije se htio prilagoditi komunističkoj vlasti, a za davanje izvješća koja je trebao dostavljati noći rekao je da nema vremena jer on po noći spava. U više navrata bio je premlačivan i sav raskrvavljen dolazio doma dok jednog dana nije nađen obješen u svojoj kući. Obdukcija nije rađena te je slijedeći dan pokopan na kotoripskome groblju. Poslije, 1955. godine nestao je Ivan Siladi, poznati tesarski majstor, koji je osim krovova i ostalih građevinskih radova specijalizirao za gradnju drvenih mostova, mnoge je gradio, a kod mnogih je surađivao. Danas bi rekli, bio je građevinski poduzetnik, a još postoje temelji mostova koje je gradio u Kotoribi, kraj novopodignutog mosta preko rijeke Mure i u Varaždinu, uz stari željeznički most. Za vrijeme Mađarske nije bio u ratu, već se bavio svojim poslom, između ostalog održavao je skelu koja je prevozila preko rijeke Mure, kod Kotoribe. Nakon rata bio zatvoren na Udbi u Varaždinu odakle se vraća u Kotoribu odakle je odlazio za poslom u Varaždin, Bosnu, Vojvodinu i Srbiju. Praćen i maltretiran od vlasti nestaje početkom svibnja 1955. godine, dalje je praćena obitelj, a zbog nestanka oca na „obavijesni“ razgovor je pet godina nakon toga pozvana i kćer Dragica. Nakon rata nestao je i Nikola Markač. Pokojni vječni svima njima.

       

      19,05 sati Kotoriba – grobište Leš-

        13 postaja Isusa skidaju s križa

         14 postaja Isusa polažu u grob.

      Podsjećamo spomen križ doniralo je Kulturno umjetničko društvo Petrijanec,  a bojanje raspela i natpisa izvedeno je u suradnji s majstorom Krunoslavom Jovanom iz Nove Vesi, župa Petrijanec. Spomen križ je 12. srpnja 2009. godine blagoslovio vlč Ljuban Škraba, župnik iz Kotoribe, a misi je tog datuma prisustvovalo više stotina župljana i hodočasnika.

            Pa evo neka ostane zapisano da je na Cvjetnu nedjelju, 28. ožujka 2010. godine tridesetak sudionika posjetilo lokacije stradanja i spomen sjećanja na Prvom križnog puta grobištima Varaždinske i Međimurske  Županije, a istom je prisustvovao i Dragutin Šafarić iz Velenja, hvala mu kao i ostalim sudionicima koji su nas pričekali i zajedno s nama molili na pojedinim postajama. Također zahvalu upućujemo i šoferu koji je sponzorirao vrijeme i besplatno nas vozio više od stotinu i pedeset kilometara u vremenu od 14 do 21 sat kad smo se vratili svojim kućama.

       

       

      Zapisao franjo talan,

      fotografije snimili Franjo talan i  Dragutin šafarić koji je uredio fotografije za objavu