2021-11-22

Slika (1)

Annie, moj otac Petar i ja, nedjelja 8 kolovoza 1965. u Parizu.








Slika (2)

Milanove i Anine zaruke u Pariz 9 svibnja 1965.

Djevojčice s lijeva: Yolande (5 godina), kćer Annine sestre Monique Gautheron, Anita (3 godine) kćer našeg vjenčanog kuma dra. Miljenka Dabe Peranića, Brigitte (3 godine) kćer Monique Gautheron.






Slika (3)

Odobreni i službeni poljubac dvoje zaljubljenih zaručnika 9 svibnja 1965. godinu u kući roditelja zaručnice i kćeri Annie Robert. Taj dan zaruka ja sam upoznao svu bližu i daljnju rodbinu moje zaručnice Annie Robert.






Slika (4)



Perka Jurešića i ja u našoj zidini iznad Lukića kuća. Slikao nas Vlado Grubišić, Ikulov, subota 10 siječnja 1959. Zagledajte se dobro i vidjet ćete na slikama da smo obučeni u staru nošnju koju je nosio moj pokojni djed Gabro Boban, Vuškin: hlače, koparan, pojas, šubara ili kapa koja se pravila motanjem pojasa oko glave, pleteni čorapi, opanci, šćap itd. Na sliki lijevo Perka ima pojas gdje je stavio kuburu-kremenjaču, gađa mojim pištoljem - zbog kojeg me je milicija proganjala - a ja mu upirem prstom gdje će gađati. Ja u mojoj desnoj ruci držim pištolj mojeg oca Petra kojeg mu je Ranko poklonio, a za pasom imam nešto drugo i naravno buntovnike, starce i djedove. Slika desno sam ja Milan Gabrića sjedim a iza mene na zidu kojeg je bršljan pokrio se vidi šarena zovnicu koju je naša draga majka Iva Voćaka Boban, Gabrića tkala. U tu zovnicu smo stavili sve pištolje i ćaćinu bajunetu koju je on ima kada je bio u Domobranskoj vojski i bio ranjen na Kozari u veljači 1942. Prilažem sliku na kojoj se vidi moj otac Petar stoji drugi s lijeva. Čuči je Patik Vlašić iz Vlašića. To mi je rekao Ćipa Petrov 2007. godine kada sam bio tu u posjeti.




Slika (5)

Moj otac Petar Boban Gabrić, na sliki stoji drugi s lijeva, Domobran, vojnik HOS-a NDH, ranjen na Kozari u veljači 1942. godine u borbama protiv neprijatelja Hrvatske Države.



Perka u lijevoj ruci drži samokres a između nas se vidi bajoneta i šćap mojeg pokojnog djeda Gabre koji je rođen 1879. a umro poslije podne, pred zalazak sunca 31 prosinca 1947. godine, dakle uoči Nove Godine. Na Novu Godinu Paško Grubišić mi je sa ručnom pilom napravi mrtvački sanduk. Mate Miškov i Petar Boban Dedo su otišlu u groblje kopati grobnicu. Jure Belin je bio u sredini nosio križ a brat mu Frano i ja smo nosili svijeće, iza nas je bio svećenik, iza svećenika mrtvački sanduk kojeg su na izmjenu nosili četiri čovjeka na svojim ramenima, a iza mrtvaca je tugujuća rodbina, svojta, prijatelji i znanci. To je tako prije bilo.

I sad kad smo toga, kao dio povijesti o nosilima, tj. kako su se prije mrtvi nosili na pogreb, potrebno je spomenuti i to da je iz naše Bobanove Drage zadnji mrtvac odnesen na nosilima je bio Trtak, zaboravio sam mu ime, on je bio Penpaćev brat a umro je, koliko me sjećanje jo drži 5 listopada 1952. godine. Prvi mrtvac iz Bobanove Drage koji je s zaprežnim kolima odnesen na groblje u Goricu je bio Stjepan Boban, Rapišića, koji je umro uoči Velike Gospe 1953. Sve je ovo povijest naše Bobanove Drage koja se može provjeriti i matičnim knjigama

Da se zna i da se ne zaboravi ću navesti da je u našem tavanu, ispod ciglenog krova naše kuće u jednom ćošku bio jedan malo poveći drveni sanduk u kojem je bila složena i stavljena sve ta odjeća mojeg pok. djeda Gabre. Kako je mene milicija ganjala i progonila a Vlado Ikulov bio u Makedoniji, prilepu u školi i došao na osustvo, imao je slikaći aparat, zamolio sam ga da nas uslika a da nikome ništa ne govori. Da ne bi bili primjećeni od susjeda, mi smo pojedinačno, kriomice došli u zidinu. Sve sam ovo naveo kao dio mojih sjećanja dok sam živio u Bobanovoj Dragi. Kako bi bilo lijepo da svaki od žitelja Bobanove Drage opiše svoja sjećanja. To bi bila jedna vrlo lijepa knjiga uspomena Bobanjara i Bobanove Drage.

Saopćio Milan Boban, Gabrića,

Austin, Texas subota 13 studenoga 2021.

(.….)




On Sun, Nov 21, 2021 at 10:42 AM Milan Boban <froate@hotmail.com> wrote:

Hvaljen Isus i Marija dragi naš don Anđelko,

Potpuno se slažem s Vašom observacijom, na koju bih ja nadodao moje sada pokojne majke Ive Boban Gabrić izreku: Da nije bogat onaj koji ima mnogo volova i zemlje, nego onaj koji ima mnogo DICE. TO SU IZRAVNE RIJEČI moje majke Ive od petnaestero (15 djece).

Prilažem Vam iz Matične knjige imena djece mojih roditelja Petra i Ive Vićeke Boban. Kao Božji čovjek poslan od Boga da istinu propovijeda i širi, za sigurno ćete shvatiti razlog ili razloge rane smrti mojih sestara i braće. 

                                     IZ MATIČNE KNJIGE

            OBITELJ PETRA I IVE BOBAN, ROĐENA BOBAN, GABRIĆ



Kada sam za Božić i Novu Godinu 1985. godine poslije dugih godina moju Majku vidio u Parizu gdje smo sproveli ugodno Božićne i Novogodišnje dane, pitao sam ju za mnoge stvari, među kojim pitanjima je bilo i pitanje, oko prilike ovako: Mama, pa znaš li ti zašto su tvoja djeca tako mlada umirala..., našto je Majka vrlo gorko proplakala i rekla oko prilike ovako: Moj sinko ti znaš kako su vremena bila, neimaština, doktori daleko... I tada mi je rekla da se je išla ispovjediti u Imotski a ne u našu Goričko/Sovićku župu gdje je pratri poznaju, pa pitala pratra u Imotskom da joj kaže zašto su njezina djeca tako mlada umirali i da li je ona za njihovu smrt kriva. Pratar, tako je moja Majka meni govorila u Parizu božićnih dana 1985., je izašao iz ispovjedaonice, zagrlio moju Majku i rekao joj: Majko od petnaestero djece nemojte plakati. Bog zna zašto su tvoja djeca tako mlada urla, jer njemu je trebalo Anđela koji će biti uz njega. vaša djeca su vaši Anđeli na Nebu i kod Boga.

Iskreni poZDrav Vama i svima koji s Vama surađuju.

Mile Boban.