2016-12-22

Kkamenjar

Sve glasniji lavež velikosrpstva

 

Objavio            Kresimir      

Zbog moćne srbijanske promičbe u Hrvatskoj, bjesnilo iz Srbije koja svakodnevnim režanjem različitih četničkih vojvodića, poput Vučića, Dačića, Nikolića, Vulina i Linta, u Hrvatskoj ne mogu pobuditi snažniju pozornost, osim pozornosti koja bi trebala nadzirati rad pojedinih radikalnih, ekstremnih, paravojnih i terorističkih skupina

Aktualna srbijanska verbalna agresija na Hrvatsku, koja ima potporu i u svojim plaćenicima dobro raspoređenim u hrvatskoj javnosti, politici, udrugama i strankama, ne može se temeljitije razumjeti bez dubljega uvida u povijesne procese na balkanskom i istočno-jadranskom prostoru zadnjih dvjestotinjak godina.

Naime, Srbija, koja je nestala potkraj srednjega vijeka u vihoru osmanlijske ekspanzije, počela se pridizati tek kao rusko pomagalo u zaposjedanju Balkanskoga poluotoka, potiskivanjem Osmanlija iz zemalja u kojima je živjelo pravoslavno stanovništvo.

Pokušaji Rusije da izađe na Sredozemno more usmjeravali su i t. zv. srpsku politiku, koja je pak svoju ekspanziju usmjeravala po potrebama tadašnjega Petrograda. U tom sklopu političkih nastojanja da se domogne toploga mora Rusija je preko pravoslavnoga svećenstva odškolovana u krilu svoje crkve potaknula pretvaranje cijelih etničkih skupina različitih pravoslavnih naroda u sklop srbijanske nacije, što se i danas manifestira u politici aktualne Srbije i njezinim gladom za hrvatskim i drugim susjednim prostorima.

Tako na primjer ulazak ruske flote u Sredozemlje potkraj 18. stoljeća, (oko 1770.), a posebice u Egejske o Jadransko more, nije rezultirao samo ratom s Osmanlijama, već je Rusiju uključio i u preraspodjelu kršćanskih zemalja što ih je Osmansko Carstvo okupiralo u prethodnih 400 godina.

Tim činom je praktično počela dugoročna ekspanzija Rusije na Balkan, a vođena je pokušajima da stekne ključni utjecaj i prevlast nad zemljama i narodima pravoslavne vjere, kao što su Grčka, Bugarska, Rumunjska i Srbija.
S tim strateškim ciljem Rusi su u ratu s Osmanskim Carstvom nastojali potaknuti protu-osmanlijske ustanke u tim zemljama pa čak i u Dubrovniku, od kojega su tada oštro zatražili izgradnju pravoslavne crkve i poboljšanje položaja tamo doseljenih pravoslavaca.
Dubrovčani su s pravom odbijali ruske zahtjeve, jer su znali kako se iza njih skrivaju osvajačke namjere, kojima Rusija, uz pomoć naseljavanja pravoslavnoga stanovništva želi zaposjesti Dubrovnik.

Zato su Rusi tek u predvečerje nestanka dubrovačke samostalnosti različitim pritiscima, ucjenama i ratnim prijetnjama uspjeli postići dogovor o boravku pravoslavnog svećenika u Dubrovniku, nakon čega je počelo i znatnije naseljavanje pravoslavaca u taj hrvatski grad na jadranskoj obali.
Taj ruski pritisak na Dubrovnik bio je samo dio šire strategije koju je u rusko ime promicao i tadašnji srijemsko-karlovački mitropoliti Stevan Stratimirović. Po tom je planu trebalo uspostaviti vazalnu rusku kneževinu Srbiju, kojom bi upravljao ruski knez i nekoliko tisuća ruskih vojnika. Ta bi se ruska kneževina prostirala od Srijema do Kotora, a Dubrovnik joj je u jednoj od inačica trebao biti glavnim gradom.

Kasnije bi se pak utjelovilo „carstvo Slavena“ u koje su trebali ući i Hrvatska, Slavonija te Banat. Tu ideju, kojom uz pomoć ideologije slavenstva i pravoslavlja preko Balkanskoga poluotoka Rusija izlazi na Sredozemno more, u različita vremena i različitim političkim oblicima prihvaćali su nažalost i hrvatski političari, bez kojih ne bi bila moguća uspostava Jugoslavije, jedne od najkrvavijih diktatura u oba svoja oblika – monarho-fašističkom i jugo-komunističkom.

Za promicanje, održavanje i realizaciju tih ideja organizirane su, osim djelovanja pojedinih političara, cijele mreže špijunskih i obavještajnih postrojba koje su dugoročno radile na uspostavi tog srpsko-ruskoga carstva.

Jedan dio tih emisara sustavno je tijekom 19. stoljeća radio na posrbljivanju različitih etničkih skupina pravoslavnih kršćana u Hrvatskoj, među kojima su najznatnije bile one vlaške, već pohrvaćene skupine kao i one pravoslavnih Hrvata, koje se ne samo uključivalo u sklop srpske nacije, nego i poticalo da hrvatske zemlje u kojima su živjeli priključe Srbiji, što se i dogodilo 1918. godine.

U sklopu te ideologije djelovao je i Vuk Stefanović Karadžić, koji je pravoslavno srpstvo uz pomoć Rusije širio na sve južnoslavenske narode. Uz pomoć velikosrpske politike širio je ideju o Srbima kao narodu triju vjera – pravoslavnim, katolicima i muslimanima, što je Srbiji tijekom 19. stoljeća, uz pozamašno plaćanje, omogućilo i novačenje špijuna među hrvatskim katolicima, poput Andrije Torkvata Brlića, koji je u dogovoru s Ilijom Garašaninom osnovao u Slavonskom Brodu ispostavu tajne srbijanske organizacije Propaganda, čiji je cilj, u sklopu širenja velike Srbije, najprije bio pripajanje hrvatskih zemalja BiH kneževini Srbiji, a potom i same Hrvatske.

Naime, taj se Brlić na poticaj Propagande javno angažirao i u hrvatskom političkom životu pa je onda na njezin zahtjev radio na sprječavanju integracije hrvatskih zemalja, što se manifestiralo pokušajima odvajanja Slavonije od Hrvatske.
Dok su t. zv. katoličke Srbe u njihovu radu pozamašno plaćali kesama iz Beograda, pravoslavne pak Srbijance u provedbi dalekosežne velikosrpske strategije plaćali su, popu Đure Daničića, hrvatska država i narod, postavivši ga na čelo izradbe Rječnika t. zv. hrvatskoga ili srpskog jezika.

Kad su pak velikosrbi ostvarili svoj politički cilj, ustrojili su nakon 1918. godine tajne organizacije po Hrvatskoj za njegovo održavanje, a one su po već ustaljenom običaju – od propagande pa sve do likvidacija i ubojstava glasovitih hrvatskih muževa na taj način održavali svoje velikosrpstvo carstvo, zamotano u ideju karađorđevićevske, a potom i Titove komunističke Jugoslavije.

Dok je u austrougarskom razdoblju za velikosrpske potrebe u Zagrebu pod utjecajem srbijanske obavještajne službe izlazio list „Srbobran“, u prvoj Jugoslaviji pod ravnanjem nekog Tonija Schlegela javnim mnijenjem velikosrpstva u Hrvatskoj upravljala je zagrebačka Jugoštampa, također podupirana iz karađorđevićevskih tajnih i obavještajnih krugova.

Ono što su svojedobno uz pomoć Beograda radili nevidljiva Crna ruka, Propaganda i špijunska služba, Ozna i Udba, danas to po Hrvatskoj u punom spektru, kao što je to nekad u 19. stoljeću radio hrvatskim novcima Đura Daničić, rade hrvatski javni medijski servisi.
Naravno, osim njih cijeli je niz različitih međumrežnih portala, koji za potrebe ruske i srpske promičbe financiraju novci tajnih službi i kapitala iz Srbije i Rusije.
Posebno pak uspjelo promičbeno pomagalo su zagrebački tjednik Novosti, inače glasilo srpske manjine, a na čijem se čelu nalazi Milorad Pupovac, koji novcima hrvatskih ljudi finacira velikosrpsku propagandu u Zagrebu.

Zbog tako moćne srbijanske promičbe u Hrvatskoj, bjesnilo iz Srbije koja svakodnevnim režanjem različitih četničkih vojvodića, poput Vučića, Dačića, Nikolića, Vulina i Linta, u Hrvatskoj ne mogu pobuditi snažniju pozornost, osim pozornosti koja bi trebala nadzirati rad pojedinih radikalnih, ekstremnih, paravojnih i terorističkih skupina.
Upravo i samo tako može se pristupiti prema velikosrpskom lavežu, koji će se nesumnjivo u povoljnom trenutku za Srbiju pretvoriti iz retorike u krvavu zbiljnost.

Oni koji danas o tomu ne budu vodili računa bit će odgovorni za sve nove strahote što će ih potaknuti divljačka primjena politike velikosrpstva.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo/Kamenjar.com