2015-05-07

I ONI SU STVARALI HRVATSKU

HRVATSKE EMIGRANTSKE PRIČE

Postoje na tisuće i tisuće znanih i neznanih Hrvata rasutih po bijelom svijetu čije su nam sudbine nepoznate i koje su nam, još uvijek, priče neispričane. Nažalost, to su neispričane priče o ljudima koji su utkali sve svoje snove  i žrtvovali dio sebe, za  slobodnu i nezavisnu Lijepu našu.

A jedan od mnogobrojnih - onih velikih, ali i jedan od mnoštva onih o kojima se puno ili uopće ne priča,  je i profesor Božo Dugeč i njegova supruga, Malkica Dugeč, naša poznata i priznata pjesnikinja i književnica. Pjesnikinja i književnica koja se predstavila javnosti još u davnim studentskim danima, objavljujući svoje pjesme u zagrebačkom studentskom listu Polet, a koja je svoju prvu zbirku pjesama «Crveni biseri» objavila još 1960. godine u Požegi. I od tada je napisala pozamašan broj zbirki poezije i proze. Dobitnica je i mnogobrojnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu.  Živi i djeluje u Njemačkoj gdje je bila prisiljena izbjeći i tamo potražiti utočište.

A sve od godine 1964. pa do bijega 1972., zajedno sa svojim suprugom prof. Božom Dugečom, radila je kao profesor hrvatskog jezika i književnosti te ruskog jezika na Gimnaziji (kasnije :Srednjoškolski centar) u pitomom hrvatskom gradu Donjem Miholjcu. Živjeli su i radili, poput mnogih drugih, kao obični srednjoškolski profesori, i jedino što ih je, možda, izdvajalo od nekih drugih kolega po struci, bilo je neprikriveno očitovanje hrvatskih nacionalnih osjećaja. Kad god i gdje god bi im se za to pružila prilika. Članovi Matice hrvatske oboje su postali 1970., a Božo je 28.2.1971.god. bio izabran za predsjednika Ogranka MH u Donjem Miholjcu, pa je tako postao i članom Glavnog odbora MH u Zagrebu. 

Poznata Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, objavljena 17.ožujka 1967. u "Telegramu," a koju su potpisale gotovo sve hrvatske kulturne ustanove i institucije, jugoslavenske vlasti proglasile su odmah  "neprijateljskim aktom", "pokušajem političke diverzije", " zloupotrebom demokracije"..., u hrvatskom narodu je probudila već pomalo zapretane i zabranjivane osjećaje nacionalne pripadnosti te postala začetkom, kotačem-zamašnjakom masovnog pokreta nazvanog „Hrvatsko proljeće“.
„Za moga supruga i za mene osobno, kaže gospođa Dugeč,  bilo je samo po sebi razumljivo da sam svim srcem podupirala Deklaraciju te o njoj javno govorila i pred svojim učenicima, želeći ih samo učvrstiti u uvjerenju da je hrvatski jezik znanstvena i povijesna činjenica kojom se mogu ponositi.  U događajima koji su uslijedili nakon Deklaracije- kazneni progoni i osude njenih inicijatora i potpisnika, štrajk hrvatskih sveučilištaraca, otkazivanje Novosadskog dogovora iz 1954. godine, a posebice pri osnivanju brojnih ogranaka Matice hrvatske diljem Slavonije- nisam bila samo pasivni promatrač, već kao što i dolikuje hrvatskom intelektualcu, angažirani sudionik, zagovarač temeljitih promjena u tadašnjoj jednopartijskoj državi.
Moje javno iznošenje istine da hrvatski jezik treba nazivati i njegovim pravim narodnim imenom, da je Hrvatska država Hrvata, da devize hrvatskih radnika trebaju ostajati u Hrvatskoj;  i moje uporno nastojanje da i svoje učenika odgajam u duhu znanstvene istine i tolerancije, ali i u duhu humanosti te ljubavi prema svome narodu, naišlo je na oštre osude, ne samo direktora škole na kojoj sam radila, već i općinskih te javnih ustanova, tadašnjih jugoslavenskih vlastodržaca i jugoslavenskog tiska u kojemu se pisalo kako svi oni, koji "djeluju s nacionalističkih pozicija" trebaju biti odstranjeni iz školskih i odgojnih ustanova, jer "truju omladinu" i jer su oni "opasnost za širu socijalističku zajednicu." Ova kritika, kao što se ubrzo i pokazalo, bila je usmjerena i na mene. Sama činjenica da sam zdušno podupirala i svoga supruga koji je kao predsjednik Ogranka MH  u svojim, za ono vrijeme neobično hrabrim govorima na osnivačkim skupštinama ogranaka MH diljem Slavonije ( svima sam i osobno nazočila), iznosio istinu o položaju Hrvatske i Hrvata u Jugoslaviji rekavši: "Neka se i sam đavo grije uz naše ognjište, ali neka nam vatre ne gasi!"- bila je dovoljna  da mi se predbaci kako sam podupirala svoga muža ne suprostavljajući mu se te i zbog toga nisam poželjan prosvjetni djelatnik.
21. sjednica SKJ u Karađorđevu 1971. bila je grobar Hrvatskog proljeća, jer je od toga trenutka započela hajka, ne samo na hrvatske intelektualce, studente i članove MH, već i na sve što je hrvatsko: jezik, kulturu, spomenike, Crkvu, povijest....
Nakon 11. siječnja 1972. tamnice su se počele puniti hrabrim hrvatskim slobodoumnicima, a tisuće Hrvata potražilo je spas od progona i smrti, bijegom u inozemstvo. Doznavši od prijatelja da se i protiv mene već pokreće tzv. krivični postupak, a nakon što mi je  11.siječnja 1972. god. izvršena premetačina stana i oduzet "crveni pasoš" , uvjerena da će sudci - pokorne sluge režima- revno izvršavati Titovu naredbu, izrečenu nakon sjednice u Karađorđevu, da  se " ne bi trebali držati paragrafa kao pijan plota, ako su u pitanju interesi naše socijalističke zajednice", u dogovoru sa svojim suprugom, koji je već 31.12.1971. uspio pobjeći iz Jugoslavije, odlučila sam i sama pridružiti mu se.
I tako u uvjerenju da na tzv. slobodnom Zapadu ljudske slobode nisu samo mrtvo slovo na papiru, dana 20. svibnja 1972. pridružila sam se i ja redovima brojne hrvatske političke emigracije, odabravši za mjesto svoga boravka grad Stuttgart. Ali, gdje sam god išla,ma što sam god radila i ma gdje sam god bila, sa mnom i u mom srcu je uvijek bila i Lijepa naša.“

Prof. Božo Dugeč, čovjek moralnih i nacionalnih principa Mr.sc.Šime Letina

 „Prof. Božo Dugeč, po svojim ljudskim, nacionalnim, vjerskim i moralnim karakteristikama, piše davne 2006. godine,  mr.sc.Šime Letina, i sam politički emigrant, vrlo aktivan u borbi (pisanom hrvatskom riječi) za slobodu Hrvatske,  spadao je među ljude, za koje se bez pretjerivanja može reći, da su živjeli za opće dobro svoga  naroda.  Svojim žrtvama i intelektualnim doprinosima u uspostavi današnje države Hrvatske, te u susretima i razgovorima pri susretima s našim ljudima, Božo Dugeč je  osmišljavao svoje ljudsko postojanje, svjedočio i potvrđivao ispunjenje svoga nacionalnog "deržanstva."

U iskazivanju odanosti i ljubavi prema domovini nikada se nije bojao, ali nije ni pretjerivao, jer je svako pretjerivanje i tuđa namećanja smatrao nenormalnim i stranim. U svemu je nastojao biti normalan i dosljedan, a to je za njega značilo, savjesno, bez straha i bez očekivanja javnih priznanja i pohvala, svakodnevno ispunjavati svoje ljudske i nacionalne dužnosti. Toj svojoj vrlini Dugeč je bio vjeran i u najopasnijem trenutku svoga života, u trenutku kad je pod jugoslavensko-komunističkom prijetnjom doslovno morao birati:  Živjeti u Hrvatskoj, bez Hrvatske, hrvatskog jezika i nacionalnog dostojanstva, ili živjeti s Hrvatskom u srcu, izvan Hrvatske. Bilo je to 1971. godine, u doba nacionalno nabujalog, ali nedovoljno procvalog "Hrvatskog proljeća," u vrijeme velike hrvatske euforije, ali i još veće neizvijesnosti, jer je upravo u tom vremenu, ponovo započeo otvoreni jugoslavenski lov na Hrvate koji su javno pokazali i najmanji smisao za tadašnju hrvatsku zbilju. 

Bilo je to vrijeme u kojem su se rijetki usudili izustiti činjenicu da hrvatskom narodu prijeti opasnost da ostane bez svoga nacionalnog identiteta, svoga imena i jezika, vrijeme velikih progona u kojem se ni krikom ni šaptom nije smijelo ponoviti: "Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati." Božo Dugeč nije šutio, već je na sav glas viknuo: "Neka se i sam đavo grije uz naše ognjište, ali neka nam vatre ne gase." Kao osnivač i predsjednik Matice hrvatske u Donjem Miholjcu,  bio je jedan od onih, koji su se usudili "prkositi" vlastodršcima i javno uprijeti prstom u opasnost u kojoj se nalazila  Hrvatska. U svom govoru na Osnivačkoj skupštini ogranka Matice hrvatske u Donjem Miholjcu, 28. 2. 1971. godine, on je javno rekao da "nitko nema pravo ni pred poviješću ni pred vlastitom savješću odricati se svoga zavičaja, narodnih običaja i jezika, kao posljednjih atributa narodne pripadnosti. Pa ni u takvim vremenima kad u politici, umjesto najveće razboritosti, „bjesne najžešće strasti". Zato su ga mnogi nazivali i legendom hrvatske Slavonije, a komunisti (u odsutnosti) osudili na 3 godine strogoga zatvora.

Svjestan povijesnih doprinosa hrvatskog naroda u obrani i izgradnji ljepšega svijeta, te drskosti i nezahvalnosti moćnih predstavnika toga svijeta, koji se nisu obazirali na očajnički krik hrvatskoga naroda za slobodom, prof. Dugeč kroz svoje javne izjave i govore opominje hrvatski narod da se probudi i shvati svoju tešku situaciju u kojoj se nalazio. Nudeći mu ljepšu budućnost, upozorava ga na njegovu tragičnu i tešku prošlost, pa kaže:

 S Hrvatima se, zbog njihove naivne vjere i bezumne dobrote, sudbina često i okrutno 
igrala.
Uvijek su podupirali pravednu borbu susjeda, i to do iscrpljenosti, da bi zatim i sami postali lakim plijenom drugih.
Branili su tuđu krunu i prijestolje, da bi za sebe sačuvali usijano gvožđe i jaram ropski.
Učvršćivali su granice tuđim carevima, ali nisu sačuvali vlastitih domova.
Vjekovima su bili predziđem kršćanstva, da bi bili sami izloženi križarskim pohodima kao heretici.
Bratski primali u zagrljaj svakog tuđina da bi se uskoro u tim zagrljajima i sami počeli gušiti.
Prigrljavali uzvanike iz drugih zemalja dok skoro ne postadoše prognanicima iz vlastite.

Velikodušno nudili svoj kruh svakome, a danas ga svaki treći Hrvat traži u tuđini.

Jasnije rečeno: „Hrvati su zbog bogatstva domaje, viteške desnice, ali i svoje djetinje ćudi, vrlo često bili sredstvo za politička potkusurivanja u rukama ne jačih, već vještijih, ne pametnijih i sposobnijih, već podlijih i licemjernijih.”  (Božo Dugeč: Nismo spremni robovati; Zagreb, 2002; str . 49-50).

Napuštanje domovine

Hrvat ne samo po rođenju, već i po čvrstom uvjerenju, istinski intelektualac, Božo Dugeč nije se htio, niti mogao odreći Hrvatske, hrvatskog jezika i vlastitih uvjerenja, i zato je javno, kroz krik i vapaj, molio i druge da to ne čine.  Poziva članove Matice hrvatske na savjestan rad, uvjeren da  “jedino takav rad može rodoljuba lišiti užasnog straha da mu unuci nad grobom ne upute posljednje riječi na tuđem jeziku, koji njihova duša ne razumije i vjernike bojazni, da se na dan uskrsnuća od mrtvih nitko neće odazvati na hrvatsko ime.” (Isto) 
            Taj njegov prirođeni “prkos i hrvatska tvrdoglavost” bili su za tadašnje jugoslavenske vlastodršce dostatan razlog da mu pripreme omču oko vrata. U procesu svoga bezumnog komunističko-jugoslavenskog čišćenja Hrvatske od hrvatskih nacionalista, jugokomunisti su osudili Dugeča na tri godine zatvora. Bila je to tek jednostavna opomena i početak svega onoga što su mu komunisti pripremali. Dugeč je ozbiljno shvatio opasnost njihove opomene. Bez obzira na emigrantsku nesigurnost i nevolje, odlučio je bježati. Napuštanjem domovine, na Staru godinu 1972. u očima jugoskrbnika i čuvara Brozova “bratstva i jedinstva”, prof. Dugeč je postao i službeno jedan više državni neprijatelj na dugačkoj listi hrvatske političke emigracije, koju je dr. Vladimir Bakarić nazvao najgorom političkom emigracijom. Bila je to emigracija koja je svojim javnim zalaganjem zahtijevala suverenu i slobodnu državu Hrvatsku.

Dolaskom u Njemačku Božo Dugeč je službeno postao i sam dio te i takve emigracije. Ubrzo mu se pridružila i njegova životna družica, profesorica hrvatskog jezika i poznata pjesnikinja, Malkica Dugeč. Poput mnogih političkih izbjeglica, bez novca i bez radnog mjesta, Božo i Malkica Dugeč započeli su svoj tihi život u krutoj izbjegličkoj samoći u gradu Stuttgartu, čudeći se i pitajući jedno drugo, u čemu je ta njihova snaga pred kojom, do zuba naoružana Jugoslavija strepi.  Uz bezgraničnu ljubav i odanost prema domovini, jedino oružje koje su ovo dvoje skromnih i materijalno siromašnih prognanika posjedovali, bilo je njihovo pero. Kroz svoje pisane tekstove ubrzo su počeli raskrinkavati Jugoslaviju koja ih je željela lišiti osobnoga dostojanstva, hrvatstva i hrvatskog jezika.  Po svom pisanju u različitim emigrantskim novinama i časopisima postali su najpoznatiji politički bračni par u hrvatskoj emigraciji. Nastupali su na javnim političkim tribinama i skupovima. Držali su javne govore i predavanja. Uključili su se u Hrvatsko narodno vijeće, a kasnije su obadvoje bili izabrani u Sabor HNV-a.  Dužnosnici i predstavnici hrvatskih političkih organizacija priželjkivali su njihov pristup u svoje organizacije, no Božo i Malkica razborito i oprezno prate rad svih hrvatskih organizacija. Čitaju njihov tisak i proučavaju njihove političke programe.  Nakon dugog i razboritog razmišljanja uključili su se u redove Hrvatske republikanske stranke, koja danas u domovini djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica. U svojim javnim govorima i predavanjima, te svojim pisanjem u časopisu Republika Hrvatska i u mjesečniku Hrvatska budućnost, postali su promicatelji Integralne slobode, koju je u stranački program HRS-e ugradio osnivač stranke, prof. Ivan Oršanić. U duhu republikanskoga programa i ideje Integralne slobode, isticali su potrebu i važnost države, ali uz naglasak, da hrvatski narod ne želi državu samo zato da bi mogao reći da ima državu, nego da on hoće i želi državu radi narodne i individualne slobode, koju je moguće ostvariti jedino u slobodnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj. 
Božo i Malkica bili su nerazdvojivi sve do Božine prerane smrti, kad je “pred svanuće slobodne države Hrvatske 17. ožujka 1990. iznenada preminuo. Bilo je to upravo u vrijeme kada su Hrvati iz cijeloga svijeta, okupljeni na 8. Saboru Hrvatskog narodnog vijeća u blizini Stuttgarta, završavali svoje zasjedanje.” (Prof. Malkica Dugeč)     
Njegova prerana smrt za sve nas koji smo ga poznavali i s njime surađivali bila je nemilosrdni i teški udarac. Za Hrvatsku republikansku stranku bio je to veliki politički gubitak, jer je Božo, kao njezin vjerni član, kroz svoja intelektualna zalaganja dosljedno i autentično tumačio njezin program i ideje Ivana Oršanića. Njegovom smrću stranka je izgubila jednog od najdosljednijih i najinteligentnijih članova, njegova supruga Malkica  vjernog životnog suputnika, a Hrvatska odanog i vjernog sina, kojemu je glavni cilj bila njezina potpuna samostalnost i sloboda svih onih koji se osjećaju njezinim sinovima i vjernim i lojalnim građanima. 

Dugečev intelektualni doprinos hrvatskom oslobođenju

            Prof. Božo Dugeč je bio izvrstan pisac i odličan govornik. Po svom pisanju i govorima postao je poznat i cijenjen još u domovini, a kasnije i među Hrvatima u emigraciji. Hrvati i hrvatske državotvorne skupine rado su ga pozivali na različite hrvatske državotvorne proslave da bude glavnim govornikom.  Svoje govore obično je držao napamet i to je po mišljenju njegove supruge Malkice, “uzrokom što iza sebe nije ostavio dovoljno pisanih tragova po kojima bi se čitavo razdoblje Hrvatskog proljeća moglo još potpunije vrednovati.” (Božo Dugeč: Nismo spremni robovati, str. 201).
“Jos kao gimnazijalac je u Dubrovniku počeo pisati pjesme koje je, da bi kupio kruh, prodavao jednom svom školskom prijatelju, a ovaj ih je, pod svojim imenom, objavljivao u srednjoskolskom listu Polet.”  (Isto)

U svojim pisanim osvrtima Dugeč je bez milosrđa šibao po onima koji su svaki hrvatski bunt i otvoreni zahtjev hrvatske mladeži za slobodom tretirali kao beskorisni i kontraproduktivni čin. Njihovu politiku čekanja nije podnosio.  Pojedince iz kruga manjine koja nas je nukala da u svojim zahtjevima, kad je u pitanju država Hrvatska,  budemo strpljivi, jer da demokratski svijet o kojem ovisi hrvatska sloboda, ne podnosi nasu žurbu i prevelike zahtjeve, smatrao je tuđim slugama.  Bio je pravi humorist i politički satiričar.  “Mnogi su se i zgražali zbog njegove slobode pri izboru pravih, kadikad i grubih riječi za prave misli, jer takove nisu bile uvriježene u njihovim malograđanskim poimanjima moralnih načela. No on se nije skanjivao nazivati pravim imenom hrvatske „pobjeljene grobove“, koji su svoju bijedu sakrivali pod krinkom plemenitog - i nikom opasnog blijedog i nedefiniranog te nedjelatnog ‘rodoljublja’.” (Isto, str. 201)

Na proslavi 10. travnja održanoj u Munchenu 7. 4. 1979. u svom poznatom govoru koji je objavljen u časopisu “Republika Hrvatska” pod naslovom “Nismo spremni robovati”, prof. Dugeč između ostalog rekao je i ovo:  “Prilika je ovo, da izrazimo nadu, nepokolebljivost i čvrstu volju, da ubuduće i za sva vremena tu svoju obljetnicu slavimo u svojoj slobodnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj... Možda naša Nezavisna i nije bila najnezavisnija, niti je to mogla biti u onom strašnom ratnom kaosu. Uostalom, potpuno nezavisnih država nema ni danas nigdje u svijetu. Činjenica je i to, da je naša Nezavisna bila država Ante Pavelića, i ustaška država, i država domobranska, ali je ona u prvom redu i na prvom mjestu bila država hrvatskog naroda, naša nacionalna država!” (RH, 1979; br. 121, str. 15-16).      

Prof. Božo Dugeč je bio nenametljiv, ali logičan i uporan u obrani svojih hrvatskih uvjerenja. Nije pripadao onima koji su mislili da sve znaju i da su uvijek u pravu, niti je želio da ga se ističe ili ponižava zbog nacionalne pripadnosti ili zbog političkih uvjerenja. Htio je biti baš onakav kakav je bio... čestit i beskompromisan“.

POZNANSTVO  S  DAMIROM

Malkica Dugeč: "Domaće zadaće" Zagreb, 2001.

Visoki, prosijedi gospodin ušao  je u vagon 2. razreda. Često je  i rado putovao na relaciji Stuttgart-Muenchen te je dobro znao da na vrijeme mora stići kako bi našao pogodno mjesto. Jer rezervaciju nikada nije kupovao.

Supruga ga je zbog toga uvijek prekoravala, no on bi redovito odgovarao samo jednom jedinom rečenicom: "Micek, kaj gombaš?"

Našao je slobodno mjesto kraj prozora, udobno se zavalio i znatiželjno promatrao kako se vagon sve više i više ispunjava njemu nepoznatim ljudima: Nijemcima,  možda strancima...- tko bi to znao? A bilo mu je i svejedno, jer je volio društvo pa premda i nije dobro znao njemački, lako bi se sa svima sporazumijevao. Već pri prvom gutljaju iz plosnate  metalne flašice ("Flachmann") iz koje bi ponudio i onima koji su sjedili u njegovoj blizini, započela bi gestikulacija rukama, pokoja  neprimjerena upadica  na hrvatskom, ako ga netko, usprkos svoj vještini  uvjeravanja pokretima lica i ruku, ne bi razumio, a na kraju bi se začula i poneka, ispočetka tiha a kasnije, kako je vlak sve više povećavao brzinu, i glasna pjesma.

Nasuprot tog govorljivog i druželjubivog prosijedog   Zagrepčanina  sjedio je bljedunjavi mladić i zamišljeno gledao kroz prozor. Nije prihvatio ponuđeno piće niti je zapjevao sa već poprilično opuštenim putnicima. Bila je to neka gotovo svima poznata pjesmica na njemačkom jeziku. Melodična i lako prihvatljiva.

Što se više praznila plosnata flašica, raslo je i raspoloženje prosijedog gospodina te je iz samo njemu  znanih pobuda, govoreći hrvatski, pri čemu se potpomagao kretnjama ruku i mimikom, uspio nagovoriti  svoje najbliže suputnika da svi u jedan glas  zapjevaju tada popularnu pjesmu "Eviva Espana". No umjesto riječi  Eviva Espana, naredio je da se pjeva... Eviva Kroatien! Kako nije dobro znao njemački, svi su za njim ponavljali "Vivat Croatia!" .  

Svojim sad već preglasnim "pjevom" putnici su zasmetali i mladiću koji se, sve do toga časa pričinjao ravnodušnim, da bi iznenada, glasnije i ljepše od svih ostalih, zapjevao, ne : "Vivat Croatia", već : "Živjela Hrvatska!"

Prosijedi Zagrepčanin koji ipak nije bio toliko napit, a da ne bi shvaćao što se oko njega zbiva ili govori, do dna duše dirnut mladićevom naglom promjenom raspoloženja, upitao ga je :"Sie, Kroate?" našto je ovaj smireno ali ponosno odgovorio: "Da. Ja sam Hrvat."

Premda suputnici nisu razumjeli ni riječi hrvatski, ali su po držanju mladića i starog gospodina shvatili da se nešto neobično dogodilo te da je njihova pjesma  postala suvišna.  I svaki od njih je na svoj način nastojao skratiti vrijeme putovanja. Jedni su počeli čitati, u zadnji čas i pred odlazak kupljene novine, drugi su ravnodušno sjedili sklopljenih očiju, a neki su  počeli slušati glazbu preko minijaturne slušalice, zadjenute u uho.

Nešto prije ulaska vlaka u muenchenski kolodvor, stari gospodin se predstavio mladiću:"Ja sam Jankec R.", a mladić je, sada već nasmijan, rekao :"Ja sam Damir Đureković!".

Tako je započelo poznanstvo dvojice Hrvata: jednoga, postarijega hrvatskog političkog emigranta koji je 15 godina svoga života , nakon "oslobođenja" proveo iza rešetaka Sremske Mitrovice, i drugoga,  sina Stjepana Đurekovića, mladića  koji je tek zakoračio u neizvjesnost  življenja... pod tuđim krovovima.

PORUKA MRTVOGA STJEPANA ĐUREKOVIĆA

Malkica Dugeč, "Domaće zadaće" Zagreb, 2001.

Sedam dana prije ubojstva ugostili smo u svom domu jednog Hrvata iz Petrovaradina, gospodina Stjepana Đurekovića. Premda je već izvjesno vrijeme boravio u Njemačkoj, za njegov dolazak tek smo doznali od jednog našeg zajedničkog prijatelja gosp. Jankeca R.

Život hrvatskih političkih emigranata, prepun je neizvjesnosti, straha za goli opstanak, straha od izručenja ili ubojstva, ali usprkos svemu, prepun je i neizmjerne energije, mudrosti u nastojanju da se argumentima istine upozna svjetska javnost sa devijacijama jugoslavenskog režima i pravom hrvatskog naroda na slobodnu, neovisnu državu.

A sve to skupa, uz redoviti posao, nije ostavljalo puno slobodnog vremena za druženja, odlazak u kazalište, kino ili pak na miran vikend u krugu najbližih.

Stjepan Đureković

Nakon što nas je prijatelj gosp. Jankec obavijestio o dolasku gospodina S. Đurekovića u Njemačku, počele su i jugoslavenske novine izvješćivati da je Stjepan Đureković pobjegao iz Jugoslavije, da je, navodno, kao direktor INA-e pronevjerio svu silu novca, da je kriminalac itd. No gospodin Jankec, koji nije prekidao ni svoju vezu s mladim Damirom, sinom gosp. Stjepana Đurekovića, jednoga dana nas je nazvao i rekao da bi se gosp. Đureković rado upoznao s nama. I tako se, nedugo nakon što je već bio objavio svoje knjige "Ja, Josip Broz Tito", "Crveni manageri", "Sinovi orla", "Komunizam-velika prevara" te se već zdušno uključio u rad Hrvatskoga narodnog vijeća, gosp. Đureković našao u našem skromnom stanu.

Istinski nas je počastio svojim dolaskom, jer se među nama poznatim emigrantima bio pronio glas da gosp. Đureković kontaktira samo s onima, koji su mu preporučeni kao osobe od povjerenja. Znao je, naime, da se prijetnje jugo-režima ne smiju olako uzimati te da je oprez jedina mogućnost izbjegavanja onoga najgorega.

 Moj suprug Božo, inače vrlo nepovjerljiv i šutljiv, prihvatio je gospodina Đurekovića kao starog znanca i prijatelja te ubrzo nakon što je "led bio probijen", započeo s njim živahan razgovor. Bilo je samo po sebi razumljivo da je jedina tema razgovora bila, život i rad hrvatske političke emigracije. Kako sam osobno bila zauzeta pripremanjem objeda, iz kuhinje sam mogla čuti samo dijelove razgovora. Razgovor o tome, kako se zajednički angažirati u radu HNV-a, što činiti za promicanje istine o Hrvatskoj, kako se kandidirati za Sabor HNV-a, komu vjerovati, koga izbjegavati i sl.

 Iako su zveckanje tanjurima i priborom za jelo zaglušivali tijek razgovora, ipak mi je doprla do ušiju priča gosp. Đurekovića o tome, kako ga jugo-vlasti neosnovano optužuju za pronevjeru. "Vjerujte mi, Božo, - gotovo opravdavajući se pričao je gosp. Đureković – ja nisam ništa otuđio. Bio sam direktor Ine i sve što sam uspio prištedjeti jesu 32 tisuće maraka." Već je odavno bilo poznato da jugoslavenske vlasti svakog iskrenog hrvatskog domoljuba nastoje optužiti za kriminal, kako bi ga mogli progoniti diljem svijeta i na kraju, možda, i ubiti“. 

Nakon što sam servirala juhu, i sama sam sjela i zauzela mjesto za stolom. I dok je moj Božo zamišljeno i nekako nevoljko jeo, nije opažao kako ja uporno promatram našega gosta. U jednom trenutku, premda dijalog između njih dvojice još nije bio završio, ne mogavši se suzdržati, upitala sam: "Zar ste Vi, gospodine Đureković, pravi ljevak?" Uočila sam, naime, kako lijevom rukom nespretno pridržava žlicu i još nespretnije zahvaća juhu iz tanjura. Očekivala sam kratko, jednostavno objašnjenje - no gosp. Đureković se digao, maknuo od stola, razgrnuo lijevu stranu svoga kaputića  i... ispod lijevog pazuha, u kožnoj futroli, ukazao se mali revolver. "Znate, gospođo, ja namjerno jedem lijevom rukom, kako bih, u slučaju nevolje, desnom što prije mogao dohvatiti revolver" - objasnio je i nervozno počeo hodati po sobi pričajući kako ga je njemačka policija već upozorila  da ga prate jugo-agenti, kako se mora čuvati ali i kako je sama njemačka policija spremna zaštiti ga.

Pogreb Stjepana Đurekovića u Münchenu 1983. godine

         A onda je zastao kraj Bože i doslovno rekao: "Znate, Božo, ja znam da će nas oni ubiti. I Vas. I mene. Ali ja se ne bojim. Radim po 16 sati na dan, a radit ću još i više".

Bilo nam je dobro poznato da je samo u nekoliko mjeseci boravka u Njemačkoj objavio pet knjiga, želeći iznijeti njemu dobro poznatu istinu o tzv. jugoslavenskoj vrhuški. Nismo ga htjeli opterećivati vlastitim strahovima, jer smo oboje već bili djelomično prebrodili uzbuđenja iz 1978. godine kada bješe zatraženo Božino izručenje Jugoslaviji, a i priča o "revolveru u loncu" postajala nam  je sve bljeđom i bljeđom.

Nakon objeda, uz moje molećivo navaljivanje da ipak treba iznijeti u javnost svu istinu koju je doznao kroz svoja poznanstva s jugo-moćnicima - sve troje smo se na kraju oprostili, kao stari dobri prijatelji. 

      Godina je 1983. Svoj godišnji odmor odlučili smo provesti u Italiji, u Fanu, malom mjestancu kraj Riminija. Srpanj je. Već drugi tjedan boravimo na moru. Kupamo se, sunčamo - snatrimo svoj san o Hrvatskoj koja je, kako se odavde čini, tu, preko puta, na dohvat ruke, a ipak tako daleko, daleko... Ponijeli smo mnogo knjiga te svako poslijepodne, u vrijeme kada sunce najjače žeže, u svojoj ugodnoj hotelskoj sobici - čitamo. Svaki dan kupujemo i njemačke novine, jer želimo biti o svemu informirani. Božo, kao i obično, kupuje "Bild-Zeitung" i prvi čita. Tako je bilo i toga poslijepodneva. Ležala sam kraj njega i čitala. Iznenada me Božo uhvati za ruku i reče: "Ženo, prekriži se." Misleći da se šali, izmaknem se i upitam: "Zašto bih se po Tvojoj naredbi križala?" Tihim glasom punim očaja, jedva izusti: "Prekriži se i pomoli za dušu Stjepana Đurekovića. Ubili su ga. Gadovi!!!" Ostadoh kao skamenjena. A crna, sitna slova novinskog članka u mojim rukama, javljala su o mućnom ubojstvu  hrvatskog političkog emigranta, Stjepana Đurekovića.

      Za dolazak na sprovod nije bilo dovoljno vremena. Ipak smo već sljedeći dan prekinuli svoj odmor i vratili se u Njemačku. Ubojstva naših suboraca, hrvatskih političkih emigranata, premda su postajala skoro svakodnevnicom, unosili su među nas nemir i strah. I ostavljali duboke tragove u našoj duši.

Nismo o tome puno pričali. Šutnjom smo iskazivali svoj očaj i bespomoćnost. I šutnjom se zavjetovali da ćemo ustrajati - sve do slobode.

Nekoliko dana nakon našeg povratka u Stuttgart, poštar nam je uručio knjigu Stjepana Đurekovića "Slom ideala", s njegovom vlastoručno,  s nadnevkom od 21. srpnja 1983. god., napisanom posvetom.

A tko je od nas tada mogao i naslutiti da će samo 7 dana kasnije, 28. srpnja 1983., pasti od ruke krvnika. Tko je tada mogao i znati da će jedan takav čovjek, ovdje u tuđem svijetu, zauvijek i zaklopiti oči.

Otišao je Stjepan Đureković, čovjek beskrajno zaljubljen u Hrvatsku. Otišao je veliki čovjek i pravi Hrvat. HRVAT Iz Petrovaradina.

I eto, tako je i poslije smrti Stjepana Đurekovića, njegova poruka slobode, došla u prave ruke. I tako je njegova poruka ostavila zapisane tragove. Sve do dana današnjeg.

Dragi Josipe,

Postiđena sam, ali u isto vrijeme, i puna divljenja zbog svega što ste Vi osobno učinili, a ja nisam uspjela.

Ipak, i moja mala kap, ulijeva se u VELIKU rijeku Vašeg djelovanja, i djelovanja svih članova Etičkoga sudišta, kao i mnogobrojnih domoljuba u Hrvatskoj i diljem svijeta. 

I zato sam, kao moj prilog , priredila  mali zapis objavljenih tekstova o nekim našim ljudima vandomovinske Hrvatske koji su , isto tako, stvarali Hrvatsku. To su emigrantske priče o našoj književnici Malkici Dugeč, njenom suprugu Boži,  zapis Malkice Dugeč o njenom susretu sa Stjepanom Đurekovićem, zapis o njegovom sinu i zapis mr.sc. Šime Letine o djelovanju Bože Dugeča.

To sam uradila zbog svih onih koji su utkali dio sebe i svoga života u slobodu naše Hrvatske, ali i zbog Malkice Dugeč koja je nedavno sama, po tko zna koji put, oplakala godišnjicu  smrti svog supruga. A po našem starom običaju, ovdje kod nas, bez ikakvoga zapisa, crtice ili vijesti.

Pa sam se zapitala:"Bože moj, kakvi smo to mi ljudi, kada toliko malo cijenimo svoje i toliko malo znamo jedni o drugima?" Zato ovo i šaljem Vama. Jer Malkica, onakva kakva jest, to ne bi učinila. Ja sam ovo poslala i u Kamenjar. Objavili su tekst o Đurekoviću (valjda jer je tema aktualna)i obećali objaviti i ostalo. Njoj će sigurno biti drago da ovo i Vi  pročitate.

Bog, Vera