2014-06-28

Fra Andrija Nikić

 

Ja sam po malo proširio i poslao prijateljima:

 

Predsjednik HAZU i Napretka iz Mostara sudjelovao na okruglom stolu

„Hrvatska i Prvi svjetski rat“

 

Na okruglom stolu "Hrvatska i Prvi svjetski rat" u prostorijama Hrvatskoga slova u Zagrebu o položaju Hrvatske i hrvatskom udjelu u Prvom svjetskom ratu te njegovim političkim posljedicama za hrvatski narod govorili su akademik Dubravko Jelčić, povjesničari fra Andrija Nikić i Janja Sekula Gibač, književnik Hrvoje Hitrec i publicist Stjepan Šulek.

Ovdje upozoravamo samo na on što je svratio pažnju naš fra Andrija Nikić. On je podsjetio na socijalnu dimenziju Prvoga svjetskog rata u Hercegovini što je zbog velikoga broja muškaraca na bojištima i neobrađene zemlje imalo za posljedicu opću glad.

Prvi svjetski rat (1914.-1918.), bio je sukob na mnogo različitih razina. Ustvari, bio je to rat između država Trojnog saveza odnosno Centralnih sila (Njemačka i Austro-Ugarska; treća članica je Italija od 1915.) i njihovih saveznika (Osmansko Carstvo, Bugarska) i država Antante (Francuska, Velika Britanija i Rusija) te njihovih saveznika (Srbija, Crna Gora, Rumunjska, Grčka, Sjedinjene Američke Države, Japan,  i dr.) od 28. srpnja 1914. do 11. studenoga 1918. godine. Balkan i Osmansko Carstvo  su bili ključne regije sukoba. U Prvom svjetskom ratu sudjelovalo je 36 država sa oko 70 – susreće se podatak 65 - milijuna vojnika od ukupno 54 države.  Rat se vodio na teritoriju 14 država. Rat je uzrokovao sukobom interesa velikih europskih sila radi nove podjele kolonija, sfera utjecaja i izvora sirovina. Njegovu izbijanju pridonijeli su također sukobi nacionalnih pokreta na Jugoistoku Europe i Balkanu te u Italiji, s težnjom Austro-Ugarske za očuvanjem prevlasti. Neposredni povod ratu bilo je ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije u Sarajevu (Sarajevski atentat (28.lipnja 1914.), nakon čega je Austro-Ugarska  objavila rat Srbiji, u čemu ju je podržala Njemačka. Potom su sile Antante objavile rat Austro-Ugarskoj i Njemačkoj. Na Dalekom istoku Antanti se pridružio i Japan te napao njemačke posjede na Pacifiku, a Centralnim silama ubrzo se pridružila Turska. Italija se uključila u rat na strani Antante 1915., nakon što joj je tajnim (Londonskim ugovorom – ili paktom) obećan znatan dio hrvatske obale.

Godine 1917. iz rata je izbačena Rusija, zahvaćena Oktobarskom revolucijom, ali su se uključile Sjedinjene Američke Države.

Rat je vođen  uglavnom pozicijski, na dugim linijama bojišnice na  Istoku (od Baltika do Jadrana), na Zapadu (Belgija i Sjeverna Francuska), u sjeveroistočnoj Italiji i na Balkanu, prilikom čega su vođene brojne velike bitke (na Marni, Sommei, kod Verduna i drugdje).Prvi je put primijenjena doktrina totalnog rata (razaranje civilnih ciljeva, uporaba tehničkih noviteta; oklopno naoružanje, zrakoplovstvo, podmornice, bojni otrovi; uporaba promidžbe).

U Prvom svjetskom ratu su uništene goleme količine materijalnih dobara, smrtno su stradali i ranjeni milijuni ljudi. U njemu je sudjelovalo približno 70 milijuna ljudi. Ljudski i materijalni gubici bili su dotad neslućenih razmjera (preko 10 milijuna poginulih, a 21 milijun bilo ranjeno). S obzirom na to da je Prvi svjetski rat bio pozicijski ili rovovski rat, većina poginulih i ranjenih bili su vojnici.

Na temelju župnih izvješća hercegovačkih franjevaca sačuvani su podaci o umrlima od gladi. Evo  izdvojenih podataka iz izvješća župe Rasno: „Popis umrlih od gladi (nedostatnosti i nehranji­vosti jela) - prema popisu župnika fra Blaža Jerko­vića, Rasno 19. kolovoza 1917. godine - u ovoj župi:

1. Dne 1. veljače 1917. Iva Zadro rođena Boras - Grljevići.(Saplala od gladi, u trbuhu došla kao daska. Kravu imali steonu, zaklali je i izjeli izbavivši živo iz nje tele. Šestero joj sitne dječice ostalo na životu mojim nastojanjem i seljana).

4. Dana 6. veljače 1917. Petar Brkić p. Ivana – Rasno. (Žena mu otišla bila po kvarte na Lišticu, te je morala tamo noćiti, jer kvarti nijesu bili stigli, došavši sutri dan kuži, on već izdahnuo.)

6. Dana 21 ožujka t. g. Ivan Radišić p. Nikole – Grljevići. (Na ovaj dan slučajno sam se potrefio u Grljevićima; kazaše mi, da Ivan užasno pati od gladi. Dođem tamo i zatečem ga na izdisaju, sa svim znakovima glada i oskudice. Četvero petero još kućne čeljadi složilo se oko vatre, od kojih nijedno nije moglo od iznemoglosti doći po me ni u selo! U kući mu ništa od hrane nijesam našao osim 1. kg svakovrsnog divljeg zelja u jednom krtočiću! Naredivši odmah kolekciju po selu i sam ih nadarivši, ostali su svi drugi na životu. Ivan je bio i sulud od unatrag 10 godina. Svi su ukućani jedinstveno izjavili: da se nijesu kroz već osam, dana ožitili!)

9. Dana 30. ožujka 1917. Jela Brkić rođ. Karačić iz Rasna.

10. Dana 30. ožujka 1917. Matija Brkić kćer Jelina (pod br. 9.) i Ante Brkića iz Rasna.

11. Dana 5. travnja 1917. Ante Brkić p. Ivana (muž Jelin a otac Matijin – od brojeva 9. i 10.). Odjednom sam ih opremio sa  sv. Sakramentima sve troje, od kojih je dvoje odmah iza mene

umrlo, a Ante 5. dan iza njih, kojemu je pružena susretljivost  bila prekasna. Na moju prijavu, došao je dr. Rudolf Goldstein, ravnatelj zemaljske bolnice iz Mostara, i utvrdio smrt od gladi.

– Mati mu sakata i još dvoje dječice izgledali kao smrt, ali su po nama spašeni i ostali na životu.)

12. Dana 4. travnja 1917. Iva Šantić rođ. Škrobo – Dužice. (Nevjesta Matina i Ilikina pod brojevima 3 i 5. Susjedni vele, da je ju muž Nikola opremio u prosjačenje I ona istekativši u tuđoj kući (sic!) umri od gladi. Iz Kruha sv. Ante pokopana. Oružnici iz Lištice morali su na moju prijavu posredovati hranu grobarim da se ukopa.)

13. Dana 5. travnja 1917. Matija Cvitanović rođ. Radišić – Buhovo. (Sin joj došao smrt mi prijaviti i doveo djecu teko živu do mene, koji su mojim posredovanjem ostali na životu.)

14. Dana 9. travnja 1917. Iva kći pok. Pavla Sesar – Buhovo. (Tri četiri sestre ima još, velike cure, koje vrlo loše od gladi izgledaju i hrane se poglavito prosjačenjem, Kruhom sv. Ante itd. I jučer sam jednu od njih opremio, a uzrok je bolesti nehranjivost jela, u kući ništa nemadu već sada!)…“ Slične izvještaje poslali su župnici iz još pedeset i dvije župe.[1]

Hercegovački franjevci su, predvođeni fra Didakom Buntićem, nakon što od Beča, Sarajeva, Mostara i regionalnih središta nisu dobivali hranu za preživljavanje, organizirano tražili pomoć za prehranu pučanstva u Hercegovini. Fra Didak je upoznao više domoljuba u Hrvatskoj i iznio im svoj plan o spašavanju hercegovačke sirotinje. Povezao se s vođama Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije.[2] Dok su stizali pozitivni odgovori u Hercegovini se organizirali prikupljanje i prijevoz djece od kuća do novih prebivališta u Slavoniji.

Fra Didak je, nadalje, prikupio uzorke kruha i pošao caru u Beč. »Kad je otišao [fra Didak Buntić u Beč], donio je i pokazao caru Karlu I. sedam vrsta kruha, pa mu pokazao čim se njegovi podanici u Hercegovini hrane: 1) sirčeni kruh; 2) kukuruzov kruh (zvao se kukuruzov kruh i onaj koji je umiješen od samljevenih kukurušaka ,i to se miješalo s mekinjama); 3) karišikov kruh; 4) proseni kruh (od prosa); 5) šiljev (od zrnja sitnijeg od karišikova zrna); 6) barov i 7) kljenov kruh (od kljenove kore pomiješane s mekinjama ili od same samljevene kljenove kore)«.[3] »Naši junaci, piše fra Didak zemaljskom poglavaru Sarkotiću u Sarajevo, preuzvišeni gospodine, pa i onda, kad izdišu, ne traže nipošto, da im mjedene i hladne kamene spomenike dižemo, nego je jedina njihova želja i misao i briga, a i vrela molba, da im žive njihove spomenike sačuvamo, da se za njihovu obitelj: roditelje, žene i djecu skrbimo i staramo«.[4] Fra Didak piše uz ostalo generalu Stjepanu Sarkotiću: »Ali vajme meni o čemu ja pišem i čime li Vašoj preuzvišenosti dosađujem na očigled ove goleme i posvemašnje propasti našeg bijednog i siromašnog naroda.« I prelazi na posljedice gladi: Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledajući svojim vlastitim očima ove nemile prizore, ove blijede i nijeme od gladi, slabosti u spodobi ljudskoj, a da im ni odakle pomoći nema. Klonuli starci, iznemogle žene, obamrla djeca čekaju po više dana na onaj kilogram žita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po kućama. Pojeli su davno i sjeme, pojeli onog živog ajvana, povrće, korijenje i zelenu travu.[5] »Kad je ovo ovako, fra Didakove su riječi, ja Vašu pre­uzvišenost molim i zaklinjem živim Bogom, ako nam ne možete povratiti mira, ako nam nema kruha, a Vi nam pribavite nekoliko starih lada i nas turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeći ovoj groznoj smrti koja nas sigurno čeka, i ja ću je osobno dijeliti i zaploviti onoj zemlji, odakle se čuje Božji glas, to evanđelje mira i pravde za sve narode male i velike navješćuj. Upadnemo li u neprijateljske ruke, mislim, da ćemo i to na smilovanje naići, kad nam naša država neće i ne može pomoći. Morientes Te salutant! (Pozdravljaju to oni koji umiru).“[6] Spašena generacija hercegovačke djece zahvaljivala je i još uvijek zahvaljuje fra Didaku Buntiću tražeći dostojne nazive koji bi okrunili njegovu akciju. »On je naš Mojsije« - govore jedni, a drugi ga nazivaju „Spasitelj sirotinje“, „Naš otac i majka“, jer sirotinju je volio kao što majka voli svoje dijete« kažu mnogi. Najljepši izraz zahvalnosti - je možda ipak - izražen ovim riječima: Ja sam živ i to je moj govor o fra Didaku Buntiću.[7]

Nakon „šetnje“ kroz  povijest posljednjih  stotinu godina, s pravom se može zaključiti:  Stotinu godina nakon početka Prvog svjetskog rata svijet zasigurno nije isti. Ovaj rat je izazvao kolaps četiri velika carstva, doveo do formiranja Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika i preoblikovao Bliski istok. Ovaj rat je promijenio i mentalitete ljudi.[8]

Mir u Bosni i Hercegovini i Europi najbolje se čuva kada je kontinent organiziran na temelju nezavisnih demokratskih nacionalnih država u kojima se potpuno poštuju prava nacionalnih manjina. Ili kada se ujedine tako „da djeluju kao zajednički okvir uz poštovanje međusobnog suvereniteta. To što je iz bivše Jugoslavije izašlo sedam potpuno funkcionalnih, posve suverenih država – Slovenija, Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Kosovo – i njihovo ujedinjavanje unutar Europske unije i NATO-a daju jamstvo regionalnoj stabilnosti. Nažalost, ovaj je proces trenutno zastao, a budućnost Bosne i Hercegovine – u kojoj se Hrvatima brani identitet, Kosova i Makedonije čini se u tom smislu neizvjesna.[9]  Za stanje u Hrvatskoj, kolumnist Milan Ivkošić, piše: „… živjeti u poniženoj koloniji Hrvatskoj postaje sve nepodnošljivije. Spas ovoj zemlji može donijeti samo onaj tko neće odustati u strahu od cijene toga spasa.“ U protivnom: „sve više ćemo tonuti u dužničko ropstvo, bit ćemo sve depresivnija kolonija i sve naseljeniji i manji narod s izgledima da nestane u doglednoj budućnosti.“ [10] Akademik Davorin Rudolf istaknuo je da velike sile u današnjem multipolarnom svijetu zbog toga imaju posebnu odgovornost za uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti:  "Za takav multipolaran svijet, Prvi svjetski rat ostavio je važnu povijesnu poruku: čuvajte se lažnog osjećaja sigurnosti."  Današnji svijet zaglavio je između budućnosti koju nismo dosegli i prošlosti punoj oružanih sukoba koje se nismo otresli.  "Utroba koja rađa ratove još je plodna, to je najvažnija poruka dvaju svjetskih ratova", slažući se sa zaključkom akademika Rudolfa završavam ovo izlaganje.[11]

Ukratko, fra Andrija je podsjetio kako je povod za početak Prvoga svjetskog rata bilo ubojstvo austrougarskoga prijestolonasljednika Franje Ferdinada, koje su izveli, kako je rekao, srpski teroristi. Nikić smatra kako velikosrpska politika koja je stajala iza atentata još nije poražena jer se svakih 20-30 godina ponovno obnavlja.

Sudionici susreta su ocijenili kako je Hrvatska, s obzirom na vojnu silu kojom je raspolagala i vrhunski časnički kadar, imala sve preduvjete da stupi u pregovore s Antantom za uspostavu svoje suverene države na temelju načela iz Willsonove deklaracije. Zaključili su da taj pothvat nije odgovarao hrvatskoj političkoj eliti. (HINA i A.)“

 

 



[1] Nikić Andrija, Fra Didak Buntić – hrvatski i crkveni velikan, Mostar, 2004., Izvješće na str. 434.-436.

[2]  Nikić A., Fra Didak Buntić…, str. 421.-494.

[3] Podatke mi je usmeno prenio Jakov Skoko pok. Stojana iz Rasna. On se - kako mi je govorio 1971. godine - poslije fra Didakova povratka iz Beča s njim susreo i ovo doznao od samog fra Didaka. Ja sam njegove i brojne druge uspomene zapisao i sačuvao u pismohrani. Arhiv P., Svjedočanstva o fra Didaku Buntiću.

[4] Ulomci…, str. 109-I11. Točka 1. njegove molbe sadrži da se spomenuta dva kovača (Nikola Bubalo i Jakov Karačić) koji se sada nalaze u Guo+ru na kaderu, pa i drugi, gdje su nužni, povrate;« str. 111.

[5] Usp. Arhiv P., Spisi Provincije, sv. 48. f. 55r itd. Svjedočanstva o fra Didaku Buntiću. Ljudi su mi pričali da se nigdje nije vidjela zelena travka. Prof. fra Vojo Mikulić je tvrdio da je on popisao trave koje su ljudi u to vrijeme jeli i nabrojio je 48 raznih trava.

[6] Spomenica, str. 115.-116.

[7] Nikić, A., Fra Didak…, cit. dj., str. 493.

[8] http://www.radiosarajevo.ba/novost/154471/bbc-snima-dokumentarac-u-sarajevu-sta-je-sve-promijenio-prvi-svjetski-rat-

[9] Usp. Attila Marko, Gavrilo Princip bio je terorist…,  Jutarnji list – Magazin, subota, 21. lipnja 2014., str. 29.

[10]  Usp. Milan Ivkošić,  Da bi spasio Hrvatsku, HDZ opet mora biti „stranka opasnih namjera, Večernji list -  u rubrici: Rodoljubna zanovijetanja, petak, 20. lipnja 2014.

[11] http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/kultura/hazu-obiljezava-100-godisnjicu-prvog-svjetskog-rata-utroba-koja-radja-ratove-jos-je-plodna