K O L E K C I J A H R V A T S K E P O V I J E S T I

    KNJIGA 14

    Comic sans MS  -11


     

    KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

     

    Milan Boban <froate@hotmail.com>

    To:dragutin safaric,Milan Boban

    Feb 1 at 5:31 PM

     

    Bog! dragi moj Dragutine,

     

    1 - Subota jutro 1 veljače čitam Vaše drago pismo s naslovom KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI  i veselo viknu i uzviknu EURIKA!, tu smo s naslovom (samo bih još dodao jednu riječ a ta je KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI.

     

    - Prepisao iz povijestnih pisama, Okružnica, Proglasa, knjiga, novina, časopisa DRINA i drugih izvora Mile Boban, Otporaš, priredio za tisak knjiga Dragutin Šafarić.

     

    3 - To bi bio doprinos nas dvojice HRVATSKIH BUNTOVNIKA ZA NAŠU HRVATSKU ISTINU Mile Boban, Otporaša i Dragutina Šafarića našim hrvatskim nadolazećim naraštajima. 

     

    4 - Zato sam ja tražio i nastojao da mogu korigirati, nadodavati, ispravljati, izbacivati što je od viška itd., staviti za KNJIGE samo ono što je najbitnije...

     

    5 - Ja se nisam mogao prijaviti na taj portal pod mojim imenom Mile Boban, ili Otporaš, nego su mi dali korisničko ime "bobani" i pod tim imenom sam ja tu pisao i iznosio mnoge i mnoge povijestne naše hrvatske stvari i dogodovštine.

     

    6 - Što se tiče ponavljanja to je najviše bila pokoja pogriješka ponajviše iz tada - kao i danas - nepoznavanja stručnosti na kompjutoru. 

     

    7 - Kada bi ja tada završio jedno pisanje i kliknuo za poslati, skoro, skoro svakog puta bih pogriješkom kliknuo dva - nekada i tri - puta za pošalji. Kada ja kasnije pregledavam uočim duplikate koje nisam mogao ukloniti.

     

    8 - Uprava portala Irvatski Integralisti su dali samo 10 minuta poslije poslatog opisa da možeš izmjene dodati. Poslije 10 minuta je sve kasno. Eto, zato dragi moj veliki prijatelju i hrvatski brate Dragutine da znaš zašto je bilo tolikih ponavljanja i zašto ja nisam tada mogao korekcije i ispravljanje činiti.

     

    - Ja sam sada kod moje djece u San Francisku i nastojat ću s njihovom pomoći i njihovim znanjem da mi sve stave na Word tako da ja osobno mogu izmjenjivati i poništiti sve nepotrebno i što je od viška, jer ja sam taj originalni pisac i prepisivač svih tih opisa, te znam iz prve ruke šta treba i šta ne treba izbaciti/ubaciti, i

     

    10 - kao Deset Božijih Zapovijedi dragi moj Dragutine čvrsto se nadam da smo obadvojica na istim našim hrvatskim povijestnim tračnicama, ne toliko za nas, Bože sačuvaj! koliko je to za naša hrvatska nadolazeća pokoljenja.

     

    Usput, dragi moj Dragutine čitam jučer i jutros šta se dešava u Puli gdje su izvjesili petokraku u znak slavljenja i obožavanja onog sistema koji je sustavno branio i zabranjivao iznositi istinu, NAŠU HRVATSKU ISTINU našoj hrvatskoj školskoj djeci. Zato je na nama, onima koji to hoće u ime ISTINE iznositi ono što se je branilo znati; a ova pisma i sadržaji ovih knjiga koje ćemo uz pomoć Boga Velikoga nas dvojica ostaviti kao BAKLJU SVIJETILJKU našoj hrvatskoj budućoj mladosti...

    Bog! i veliki poZdravi Vama i svim Vašima.

    Mile Boban, Otporaš.

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     


     

     

    Otporaš Mile Boban – Dragutin Šafarić

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

     

    2020.

     

    Iseljeništvo

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    2

    KNJIŽNICA 14

     


     

     

    KNJIGA – 14

     

    http://www.hrhb.info/archive/index.php/t-5135-p-3.html

     

     

    TKO JE KRIV ZA SUDBINU VOKIĆ/LORKOVIĆ?

    Piše: general DRINJANIN

    (Ovo pismo nema datuma. Po svoj prilici general je zaboravio staviti datum. Po sadržaju pisma izgleda da je pisano 1968., mo.)

    Vladeku u Ratku

    Dragi moji !

    Nadam se da ste dobili okr. pismo, koje sam kao prvi korak poslao na Vas dvojicu, na Matu Sretera, Ćurića, Jurića, Štokana, Vukšana i Dragušicu u Hamilton, Nosiću, Staniću, Luburiću M., Odboru Toronto i Hamilton, i Galcu.

    Pisao sam Ratku i potvrdio primitak dva čeka: 200 Stanića, i 460 dol. ostali, ali kako mi je javio, da su obećali još nekih 200 dol. nisam poslao potvrde, dok i ovo bude, pa ću onda svima poslati par riječi, kao i obično.

    Htio bih vam reći par riječi obadvojici, jer na kraju krajeva, u Torontu će o vama dvojici ovisiti stvar. Iz Buenos Airesa sam dobio više kontradiktornih pisama i izvješća i putu Vrančića i odjecima. Osjeća se naime da je Vrančić umjetno i namjerno pokrenuo pitanje odgovornosti za Vokića i Lorkovića, pustio biva da se govori, ali sa namjerom, da nekoga povuče za jezik. (Po mom skromnom mišljenju, ova izreka: "...da nekoga povuče za jezik..." bi se moglo olako misliti da se odnosi osobno na generala Luburića, iako on sam za sebe tu to nije rekao, mo) Pitali su ga da nam dade tu izjavu, toga tobože Grabovca, ali izlaze druga imena, jer je taj Grabovac u Jugovini, u svom selu.

    (Ovdje se radi o Miji Grabovcu, rođ. 2.2.1913. u Proložcu kod Imotskog. Povratnik. Pristupio Ustaškom Pokretu i položio ustašku prisegu kao čarkar 11 siječnja 1934. pod rednim brojem 264. Vidi PAVELIĆ I USTAŠE, Bogdan Krizman, str. 557. General Drinjanin tvrdi da je on živ i zdrav i živi u svojem selu, i da ga nije htio izložiti opasnostima i progonima Udbe, jer bi tako ispalo da ga je zadnji Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga NDH general Vjekoslav Luburić prozvao ili izdao Udbi. Radije šutjeti. O ovome je bilo malo govora u do sada iznešenim pismima. Za što bolje i donekle potpunije razumijevanje ovoga slučaja, donosim ovdje izjavu gosp. Marka Čavića koja je izišla u novini OBRANA br. 150 za travanj 1971. Otporaš.)

    " HRVATSKA MISAO "
    Cordoba, Argentina 7. lipnja 1970.
    Poštovani Gospodine Uredniče !

    U pismu od 31 svibnja o.g. javljate mi, da ste - u dogovoru sa g. drom. Vjekoslavom Vrančićem - odlučili objaviti u Hrvatskoj Misli moje izvješće o smrti Vokića i Lorkovića koje sam napisao 12 prosinca 1959. i original predao g. ing. Ivanu Asančaiću na čuvanje u uredu Hrvatskog Domobrana, a kopiju t.j. prepis dao g. dr. Vrančiću; takodjer sam poslao jedan prepis pokojnome generalu Maksu Luburiću od prilike sedam mj. prije njegove tragične smrti. Luburiću sam poslao na njegovu pismenu želju on me je zamolio u pismu da mu pošaljem rečeni izvještaj, ja kao njegov stari prijatelj nisam mu mogao to odbiti nego sam mu to vrlo rado učinija, samo sam mu poslao malo skraćeno ono po vojnički. Ne samo da nemam ništa protiv toga da se objavi, nego naprotiv želim da se to učini, i to čim prije, a Vama hvala što će te to učiniti.

    Marko Čavić
    Cordoba, Rep. Argentina
    B. Acosta 434, Cerro las Rosas.

    U nastavku donosimo izjavu Marka Čavića u vezi sa sudbinom bivših ministara u vladi NDH, dra. Mladena Lorkovića i ustaškog krilnika Ante Vokića. Smatrali smo uputnim ne vršiti nikakvih jezičnih izmjena, kako na naprijed objavljenom pismu, tako ni u izjavi, jer nismo željeli da u bilo čemu ograničimo slobodu izražavanja i neposrednost izvjestitelja. Držimo, da je sadržaj posve jasan, pa mu je stoga nepotreban bilo kakav komentar s naše strane.

    SLUČAJ VOKIĆA I LORKOVIĆA

    Cordoba, republika Argentina 12. prosinca 1959.

    Niže podpisani (Marko Čavić, rođen 25.4.1898 u Starigrad, Novigrad, pristupio u Ustaški Pokret i položio prisegu 29.XI.1932., Mo) izjavljujem da sam napustio Zagreb kao i ostala većina Hrvatske Vojske i velik broj hrv. civilnog pučanstva 6. svibnja 1945. g. Kako smo cijelu noć putovali kroz onu pustu gužvu nekako u zoru sedmoga istoga mj. stigli smo u Krapinu. Slučajno sam se u Krapini našao sa generalom Antom Moškovom sa kojim sam bio intimni prijatelj još od godine 1933. iz prve emigracije. Moškov je sjedio u svom automobilu te i ja sam ušao knjemu i počeli smo razgovarati o našoj tragediji i tako smo bili oboica tužni da skoro nismo mogli ni razgovarati, ali kako smo bili umorni od puta počeli smo oba drijemati i tako smo se naslonili jedan na drugoga i zaspali, malo kasnije netko nam zakuca na prozorčiću od auta i oba se prenusmo iz sna. Tko je zakucao to je bio ustaški satnik Mijo Grabovac takodjer stari emigrant iz prve emigracije a to je bilo ujutro kada je počelo sunce izlaziti iza onih krapinskih šuma. Grabovac daje prijavak generalu ovako: Gosp. generale ustaški javljam da sam se iz Lepoglave povukao sa svima po Vašem brzoglasnom nalogu, general preupita a dgje su ti njih dva misleći na Vokića i Lorkovića. Grabovac odgovara ja sam jih primio kao izdajice i postupio kao sa izdajicama. General upita a šta si sa njima učinija? Streljao sam ih gospodine generale. Moškov se je zgrabio za kosu i čupao sam svoje kose i plakao kao djete suza za suzom su mu tekle niz lice, preupita ponovno Grabovca i reče mu što da od tebe radim nesretni brate. Grabovac odgovara, streljajte me gospodine generale drugo nisam ni zaslužija...Moškov je ponovno sebi čupao kose i plakao i kroz plač govorio Grabovcu odstup da te ne vidim. Kada je Grabovac otišao, ja govorim Moškovu zašto nisi dao da ja te ljude čuvam pa bi bili sada ovdje sa nama. Moškov odgovara sada je sve kasno dragi moj Marko.

    Grabovac je rodjen u okolici Imotskog ako se ne varam mislim da je iz Runovića ali to bolje znadu svi imoćani.

    Jedini živi svjedok koji ovu izjavu zna i čuja rečeni prijavak to sam ja.

    Marko Čavić
    Pripadnik bivše P.T.B.

    (Svjedočanstvom gosp. Marka Čavića je razjašnjena tajna smrti Lorkovića i Vokića. A koliko se za nju nepravedno okrivljivalo generala Luburića! Kao u ovom slučaju, tako će istina izići vremenom na vidjelo i u drugim slučajevima. Tko je ubio Vokića i Lorkovića, bilo je odavno poznato generalu Luburiću, ali on je radije nevin podnosio lažne optužbe, nego da bude tužitelj. Uredništvo "Obrane")

    (Tako donosi novina Obrana br. 150 travanj 1971. Mo. Otporaš.)

    Cilj: nakon 12 godina potaknuti to pitanje, da sam ja bacio krivnju na Vrančića, a on u četeri oka i u govorima o meni lijepo, ali on i njegovi ljudi pokreću pitanje, da bi izazvali škandal, pa kada bude opet Vijeće, da mogu Jelić i Oršanić kazati, da sam kompromitiran. (Kako sam u prvom opisu napisao da je ovo pismo, izgleda, po sadržaju, pisano 1968. god. Sada kada general piše: "Cilj: nakon 12 godina...", što bi uistinu trebalo biti "nakon 22 godine", tj. 1945 + 22 = 1967 godine ovo pismo bi trebalo biti pisano, mo) To sada kaže i sam Lukas, koji je vrlo diskretan, škrt na riječi, hladan i obziran. To je sve prokleta kuhinja, kao i onda u New Yorku. Može nam izgledati glupo o tome govoriti, ali zar neće biti glupo trošiti vrijeme i energije, kao i dosta puta dosada sa tom "finom gospodom" koji su čisti kao sunce, a mi raja, koljači.

    Kako prolaze godine, a kako znaju da nemože reći da nećemo razgovarati, to priredjuju manevre, kao i onada kada su nas mećali u Savez, u Vijeće i td. Pazite, jer znate da je tako. Veli mi iz Sydneya Galić, da i opet Rover izbija i povezuje se sa svima koji su protiv nas, posebno sa Tomićima, Štirom i starim prijateljima. To je predigra za Vijeće. Mi možemo smatrati da stari Došen govori i piše gluposti ili jer nema drugog posla, ali ja vidim na pr. po Čerkiću : kada je bio kod mene, uvjeren i obećao sve, a čim je došao tamo, opet isto. Jedini cilj Odpora bi trebao biti eliminirati Marka Krstića, koji je sa Pivcem i Dabinim šurjakom i 60 naših slavio 10 travnja kao Odpor, a Čerkić sa Vrančićevima. Lani je počeo odmah nakon dolaska Došena zahvaljivati se na povjereništvu, i sabotirao Marka, kad sam ovome dao. Kad je vidio da ide i bez njega, došao je s ciljem, da sada rušim Marka. Ja bi trebao biti lud, sasma lud, kada bi to činio. Pa ipak, vidite, tu sam ga trpio 10 dana, i nije mi se ni zahvalio, ni javio jedne riječi, ali javljaju drugi, da će raditi protiv nas. Treba dakle s tim računati, pa pazite Marka, koji je išao do Tomića i Čerkića, pružio im ruku, Obranu i dr. i poslali su ga "u neku stvar i u materinu".

    Enver i Lukas vide sada stvar u redu. Izmjenili smo nekoliko pisama. Oni su reagirali jer se je Vrančić od tamo povratio sa vijestima, a oni nisu znali ništa. Pisao je Enver i Rudi Eriću, i dobro bi bilo da izmjenite par riječi s njima. Oni ih bolje poznaju kroz dugi niz godina. Vjeko Vrančić je pametan čovjek, inteligentan, državotvoran, - ali njemu je cijeli problem kako slupati Hefera. (Ovdje se radi o dva predsjednika i dva HOP-a. Prvi HOP je onaj kojeg je Poglavnik ostavio Dru. Stjepanu Heferu, a drugi HOP je REORGANIZIRANI HOP kojemu stoji na čelu Dr. Vjekoslav Vrančić, mo).
    Kod ovih pak tuku se Herenčić (general Ivo Herenčić, pregovarač na Bleiburgu s puk. Danijelom Crljenom u svibnju 1945., mo) i Sušić, podvaljuju jedni drugima, pišu letke, da ni Udba nebi bolje mogla podvaliti. Tužakaju se, troše pare na sudove, advokate i politički turizam. Nu Odpor ne smije glupo poslužiti kao magare, da se preko nas tuku.

    Tomić sigurno ništa pozetivno neće tiskati, a ni sam Hrv. Narod, (novina koju je izdavao Dr. Vjekoslav Vrančić kao gl. glasilo REORGANIZACIJE HOP-a kojemu je on predsjednik, mo) iako vjerujem da će Hrvati Toronta zapamtiti i pozetivno suditi ono što je rekao Vrančić.

    Svakako budite u vezi sa Lukasom i Enverom, izmjenite ideje i podatke. Njima je danas jasno, da ste korektno postupali.

    Kako sam vam pisao za 15.VIII. očekujem prof. Dabu, i onda ćemo govoriti o detaljima.

    Toliko za ovaj čas. Grli Vas obojicu, odani Vam

    general Drinjanin.

    (Nadodano rukom, mo)

    Dragi Ratko !

    Rekao sam ti šta je pisao prof. Dabo. Znam da je tako i da si zaista Motor i dinamika Odpora u Canadi. Mogu samo biti ponosan da ima Odpor takove predvodnike. Hvala tebi i dobroj Lenki, za koju znam, da je i opet bila mučenica. Grli Vas oboje, odani Vam general Drinjanin.

    Ps.

    Posebna hvala na velikom osobnom daru. Pišem Staniću isto.

    Bobani

    28-02-2015, 06:11

     

     

     

    Z L A T O N E Z A V I S N E D R Ž A V E H R V A T S K E - N.D.H.

    (Mnogo se je pisalo a još više nagađalo šta je bilo sa zlatom Hrvtske Narodne Banke NDH? Jugoslavenski novinari hrvatskog podrijetla su napisali stotine Feljtona o tom "ustaškom zlatu"; pa čak je u svojoj knjigi GREH, KAZNA I POKANANJE Simo Dubajić pisao kako je u Kočevlje, gdje je on bio "komadant" došlo 30.000 zarobljenika, nemački general Lor, "ustaško zlato" i zarobljeno oružje...

    Donosim ovdje jedno pismo generala Drinjanina od 3.XI.1967. kojeg je pisao dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. U ovom pismu general uzgred spominje i dio zlata hrvatske narodne banke. Dali je tadašnji hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić znao više od svih jugoslavenskih novinara o bilo kakovome zlatu hrvatske narodne banke, to je teško pogoditi. Ali svakako nije teško pogoditi da je general Maks Luburić bio tu na terenu, u Zagrebu, u to vrijeme, i kao glavni zapovijednik obrane grada Zagreba, je trebao ili morao nešto znati, pa je danas do nas, poslije 70 godina dali hoćemo ili nećemo vjerovati šta u ovom pismu general Drinjanin kaže. Otporaš.)


    3.XI.1967.

    genral DRINJANIN

    Dragi Miljenko !

    Ostavio sam Obranu dogotovljenu, a ja odoh na dva dana van, i samo bi htio upodpuniti što sam ti javio o Draganoviću. (Stjepan, Krunoslav Draganović je bio hrvatski svećenik u Rimu. Mnoge Hrvate je spasio a još VIŠE mnogima pomogao da se isele u druge zemlje, posebice "preko lokve", u Argentinu, Australiju i USA. Kako tvrdi Šime Balen u svojoj knjigi "KRVNIK PAVELIĆ" 1952., da je Krunoslav Draganović pomogao prebaciti Poglavnika u Argentinu kao i Eichmenn-a. Usko je surađivao s prof. Miroslavom Varoš, koji je uistini bio ubačeni agent jugoslavenske Udbe među Hrvate. S Krunoslavom Draganovićem je osnovao koncem pedesetih godina HRVATSKI DEMOKRATSKI ODBOR i tako još više rastočio i pocijepao hrvatsku političku emigraciju. Ljeta 1967. godine agenti jugoslavenske Udbe su kidnapirali iz Austrije Krunoslava Draganovića. Kasnije se je nagađalo da se je sam prijavio, što se za sada skoro sigurno zna da se je sam vratio u sporazumu sa agentima Udbe. Na Miroslava Varoša se je uvijek sumnjalo da radi za Udbu, ali se nije imalo konkretnih dokaza. Negdje početkom 1972. se je saznala da radi za Udbu i da je njihov tajni agent. Udba mu je javila da se sprema "ražanj za zeca" što je bio mig da je talijanska policija za njim da ga uhpse. U zadnju minutu je uspio pobjeći i živio je u Splitu. Mo. Otporaš.) Ako uspijem poslat ću ti odtiske iz Obrane, a ako ne kad se vratim. Nema sumnje da su ga prodali Azevi, i odlučio sam ići s tim pojmom.

    U USA su mislili to propaganda, ali ako su ga uhvatili i kako izgleda prodali gotovo je, on i njegovi, a ako je to propaganda, onda je najgore što su mogli učiniti, jer kako je slično nešto bilo više puta, moglo bi se dogoditi da ih u Beogradu nabiju na kolac, i neće nitko vjerovati da nisu na Kapari u društvu kakvih Švedjanka. Previše je daleko otišlo, a da bi to moglo biti. Zato ne mogu vjerovati da je to farsa. I sada kada je donijelo mnogo stranih i hrvatskih, idem i ja (vijestima, mo), inače su mi sugerirali da tiskam jednu izvanrednu Obranu. Nu Slavko (Logarić, mo) mi veli, da nije kod Popa Gene (po svoj prilici se ovdje misli na Eugena Beluhana Kostelić koji je napisao knjigu "STEPINAC GOVORI", mo) sjedi i piju. A onda stvar sa Bleiburškom knjigom. Prcela je sve dao ovome (Draganoviću, mo) da to poboljša, a ovaj zadržao i ode sa svojom knjigom. To sam rekao Prceli pred 10 godina da će mu to biti. (Ivan Prcela je prikupljč podataka od preživjelih hrvatskih vojnika s Bleiburga i Križnog puta. Uzelo mu je preko 20 godina prikupiti te podatke. Tada je sve dao Krunoslavu Draganoviću da pregleda, dopuni i uljepša. Ipak od kopija tih podataka i tog materijala Ivan Prcela je izdao 1970. godine knjigu OPERATION SLAUTERHOUSE, a 2005. prevedena je na hrvatski jezik HRVATSKI HOLOKAUST, Zagreb 2005., mo. Otporaš.) tako je i mjo izkaz o povlačenju (hrvatske vojske, mo) via Prcela svršio kod Draganovića i izgleda via Draganović kod Udbe. I mogao bi izaći i u VJESNIKU U SRIJEDU.

    Drugo: kapitalisti Rojnica i Tudjina su kupili linotip u Munchenu Nikoliću (Vinko Nikolić urednik Hrvatske Revije, mo) i misle izići sa tjednikom, osim Revije i još čega. Ovaj će publicirati Rojničinu knjigu (SUSRETI I DOŽIVLJAJI, mo) o strategiji, kao što mu u Argentini tiskaju o povjestnim, filozofskim i političkim pitanjima, iako je čovjek nepismen. Nu Husnija je znao pričati kako su iz Zagreba ponijeli Rojnica i drugi ruksak iz narodne Banke. I neki zaglavili, neki ostali. Možda i nije tako, ali svakako je sposoban. Ja predao državi zlato i zaprtio moj ruksak i askericu (to je ustaška parabela iz prve emigraciju koju su Ustaše povratnici zvali RODA, mo) i s municijom. Draganović se isto ganjao po Rimu sa Pećnikarom i Herenčićem (general Ivo Herenčić, pregovarač s Danijelom Crljenom o predaji hrvatske vojske i civila Saveznicima na Bleiburgu 15 svibnja 1945., mo) za zlato s pištoljom u ruci i policijom, Englezima. Sve će to sada van. Jugoslavija ga može tjerati radi kradje zlata, jer su šipke, vele mi, još nosile staru oznaku Jugovine. Voditi će ga u Sarajevo i Zagreb, ako se odluče na proces. Ovisi o tome što će Austrija biti kadra učiniti za toga svoga Krobata. Vjerujem ništa neće učiniti, sretna da ga se riješila., iako će crno-žuti i sveti kuk / K und K / cesarski i sveti / Beč drečati kao jare kad ga kolju. Jare dreči, ali zašuti. Bojim se da će se naši revolucionarni Azevi instalirati definitivno, jer onda imaju martire: Gezu, Šimundića, Draganovića, jer im je to trebalo. Pokušaj doznati šta o Gezi. (Radi se o prvom pokretaču i predsjedniku Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva Gezy Pastiju, mo. Otporaš.) Kad se vratim poslat ću ti izvadak iz Uzdanice (novina u Australiji koju su izdavale razne hrvatske grupacije, mo).

    Pošalji našima u Toronto pozdrav u našem duhu. Na 18.XI. slave dan Odpora. Treba im dati pomoć, jer i tamo su digli glavu naši nihilisti. U Evropi manji od makova zrna, čim stignu preko, dreknu i hoće, da ONI KOJI SU DOSPJELI NA DRUGU STRANU BARE, dignu revoluciju. Bojim se da su sve to Azevi. Da nas razbiju i u Torontu, i Usa. I da Hrvati kod kuće ne dodju do spoznaje, da smo izgubili ne samo NDH. i dva destljeća, nego i zdrav razum. Pošalji im par pametnih misli, iako ukratko, jer duge stvari ne čitaju. Toliko ovog časa.
    Pozdrav svima.

    General Drinjanin.

    Bobani

    28-02-2015, 19:11

     

     

     

    IZVJEŠTAJ O SMRTI MAKSA LUBURIĆA - GENERALA DRINJANINA

    (Ovaj izvještaj o smrti generala Vjekoslava Maksa Luburića nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

    (Ovo je naslov pisma kojeg mi je poslao iz Pariza dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je poslato s pošte: M.Dabo B.P. 32-06, Paris France 16 svibnja 1969. godine, dakle 26 dana poslije pogibije generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića. Kako će se vidjeti iz pisma da je pismo pisano na licu mjesta zločina, dakle u kući generala Drinjanina u Carcagente gdje je bila tiskara DRINAPRESS i gdje je on stanovao. Pismo su pisali u zajednici dva najistaknutija dužnostnika HNO pukovnik Stjepan (štef) Crnički i dr. Miljenko Dabo Peranić, član Glavnog Stana HNO. Pismo je pisano na pisaćem stroju i najvjerojatnije na stroju DRINAPRESA. Pismo je meni poslato u San Francisco iz Pariza 16 svibnja 1969. Do slanja tog pisma iz Pariza je došlo poradi toga što dr. Peranić uz sebe nije imao moju adresu, te u zajednici napisano pismo je, po povratku u Pariz, meni poslao u San Francisko. Pismo je na dvije stranice i malo podugo. Neću ga razdvojiti u dvoje poradi sadržaja velike važnosti. Molim da se uvaži. Mile Boban, Otporaš)

    Otvorenom Zapovjedju Generala Drinjanina od dne 26 ožujka 1969 g. morao sam na put posjetiti Radne Skupove Europe. General je ostao sam.

    Ima već godinu dana i pol, što je General primio u Drainapress i pod vlastiti krov - Iliju Stanića iz blizine Konjica. On je bio sin Generalova vojnika. Po provjerljivim podatcima, taj mladić od 23 godina, bio je istjeran u Hrvatskoj iz škole, poslan na Goli Otok, kao izbjeglica došao u Španjolsku, te iz Madrida upućen Generalu. (Nedavno se je mogla čuti njegova verzija u seriji jugoslavenske tajne službe, kako je došao iz Madrida od Poglavnikove supruge Marije i prof. Pavla Tijana. Sve laž, mo) Rujna prošle godine ga je General odpustio, ne jer je posumnjao u njegovo rodoljublje, nego jer je svojim nekorektnim mladenačkim ponašanjem izazvao nezadovoljstvo i u kući i u tiskarni. General je Staniću dao novac za put i uzdržavanje za više dana, te ga odpustio.

    Stanić je u Valenciji pao u ruke udbe (a on već bio Udbin agent s kodnim imenom Mangus, mo), kao i toliki mladi intelktualci bez posla po Europi. Željko Bebek (O Željku Bebeku bi se uistinu trebala posvetiti jedna ozbiljna i velika pažnja u svim ispitivanjima oko ubojstva generala Drinjanina. Ne da bi se trebalo sumnjati u Željka Bebeka, nego saznati ono što on zna o Iliji Staniću, jer je ovaj bio kod njega poslije povratka iz Pariza u listopadu 1968. godine. mo) je već tada, navodno, bio u rukama UDBE. Tu odpočinje paklenska zavjera protiv Generala. Stanić i Bebek putuju u Francusku ili Njemačku, valjda na "obuku" i po upute. Paklene osnove su tu zamišljene.

    Bebek je bio napisao jednu knjigu (JEDAN NAROD U OPASNOSTI, mo), koju general nije htio uzeti u štampu Drinapressa, jer nije imala nikakve pozitivne vrijednosti. Ali sada, kako izgleda, srbokomunistčka Udba daje Bebeku novac za tiskanje knjige, te je tako računala da će Bebek biti u tiskarni prilikom tiskanja. U isto vrijeme će biti dosta posla (računala je Udba), te će Bebek predložiti Generalu da se Stanić ponovno primi u tiskarnu. Tako - po računu Udbe - u tiskarni će biti i Bebek i Stanić, koji će u trenutku x ubiti Generala. Izgleda da Udba daje Bebeku novac, kupuje auto jer će trebati mnogo putovati te oko 9 studenoga prošle godine, najprije Bebek, a onda Stanić ulaze u tiskarnu i imaju pristup u Generalov stan.

    Oko 15 studenoga General po službenoj dužnosti putuje u Madrid, i kad se vraća (oko 20 studenoga) nalazi u kući - jer je poznato da je General bio oprezan - željeznu motku dugu oko 60 cm. Sumnja je pala i na Bebeka i na Stanića. 22 studenoga 1968. dolazim k Generalu, nalazim i drugu sličnu motku na drugom mjestu u kući. Savjetujem odmah Generalu da ih obojicu istjera i ne dozvoli im ulazak u kuću. Početkom veljače ove godine stiže i brat Dabo-Peranić iz Pariza. Sada zajednički tražimo od Generala da istjera Stanića. (Bebek više nije dolazio, jer je njegova knjiga bila završena.) (Dr. Peranić u svojoj knjigu POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA piše na str. 46/47 : ". Odbili smo je tiskati i General i ja. Neozbiljna. Bebek nije imao osnovnog znanja da bi mogao napisati nešto ozbiljno. Nismo se htjeli brukati u Drina.pressu."

    Začudio sam se zato Generalovom pismu od 16 Listopada, samo 11 dana poslije nego što se Bebek bio pojavio sa Stanićem u mom stanu u Paris-u. General mi piše:

    "Tu je Željko Bebek, sa knjigom, Vjerujem da ćemo tiskati. Konaćno se odlučio: ili mora platiti, barem nešto, ili se knjigu prodaje u vlastitoj režiji. Trećega nema. Valjada je probao svugdje. (Ovo polje treba ispitati. Željko Bebek nije imao novca za tiskanje knjige; sada ga ima. Tko mu ga je dao ili posudio? Nestaje ga sa Stanićem u rujnu 1968 god. Vraća se natrag kod generala Drinjanina i nudi da sada ima "nešto" novca za početi tiskati knjigu,mo) Ja nisam osoban, a on je mald, i možda je već i pametniji".

    Ali General ostao Luburićem. Nije htio poslušati. Nije htio poslušati savjete. - Ali važnije je druga stvar: Svima je Vama dobro poznato da General nikada nije htio napustiti svojeg vojnika. Poznato je kako se založio za obranu Srećka Rovera. (Srećko Rover je bio optužen da je radio za Oznu, odnosno Udbu i kao vodič imenom "Bimbo" u Kavranovoj AKCIJA DESETI TRAVNJA 1947-1948 godine, izravno skupinu koju je vodio davao Ozni-Udbi u ruke, mo. Otporaš.) Ponovio se isti slučaj. General nam je rekao: " Sumnjam više na Bebeka nego na Stanića. Ako je dakle Stanić nevin, onda bacam na ulicu sina mog vojnika koji je dao život za Hrvatsku".

    General nije Stanića istjerao. Stanić ga je ubio u nedjelju 20 travnja oko 11 sati strahovitim udarcem u tjeme spomenutom željeznom motkom, a onda ga izbio nekoliko puta velikim nožem. Bio sam tada po Otvorenoj Zapovijedi u Njemačkoj, brat Dabo-Peranić u Parizu, a Slavko (Logarić, mo) dvadesetak kilometara daleko na putu u Cargagente. Generalovo mrtvo tijelo je nadjeno u ponedjeljak ujutro od radnika u tiskarni, jer je krv probila kroz pod. (Nastojat ću prikazati što bolje mogu skicu stana generala Drinjanina. Skicu je stavio dr. Miljenko Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 30. Ja ju ne mogu prislikati i staviti ovdje. Stan je bio na prvom katu a tiskara DRINAPRESS pridzemno. Čitajući ovaj opis, kuhinja je na lijevoj strani, zatim spremnište, do spremniša je dnevna soba sa hodnikom i dvoja vrata iz kojeg se ide lijevo u dnevnu sobu a desno u spavaću sobu. Do spavaće sobe je nužnik u koji se ulazi sa hodnika između vanjskog zida i soba, dvije spavaće sobe. Pri kraju kata iz hodnika vode stepenice dolje u prizemlje gdje se je nalazila tiskara DRINAPRESs i mnoge stalaže knjiga i kutije dokumenata, mo. Otporaš)

    Pokopan je veličanstveno uz učešće dobrih naših španjolskih Franjevaca u Cargagente-u, te sudjelovanje starih boraca španjolske Plave Divizije, koji su ga voljenoga ovdje od svih, nosili na svojim junačkim ramenima na vječni počinak. Starješine Franjevaca su pitali najstarijega generalova sina Domagoja: " Da li je Tata želio biti zakopan u grob ili raku, i da li u civilnom ili vojničkom odijelu?". Domagoj je odgovorio: " Tata je bio vojnik, pa neka ga se pokopa kao vojnika, a uvijek je želio da ga se položi u zemlju ". General je naime volio tu zemlju Španjolsku kao i svoju dragu Hrvatsku.

    General je toliko puta rekao da bi želio umrijeti kao Ustaša, što je cijeloga svojeg života i bio. Sada počiva vječni počinak u svojoj ustaškoj uniformi, s odlikovanjima koje je imao na prsima za vrijeme ceremonije, (druga strana pisma, mo.) dignuta su, metnuta u njegovu ustašku kapu i predana zapovjedniku Plave Divizije, da se on pobrine da sve to dodje u ruke Generalovom najstarijem sinu Domagoju, kada dodje u zrelu dob. Domagoj je sada 14 i pol godina, Drina 13 i dva mjeseca, Vjekoslav 12 i dva mjeseca, a najmladjoj Marica je 11 godina.

    Nemamo još ovlaštenje dati podatke (jer je to stvar istrage, a još nije sve ni potvrdjeno) o titovskoj srbokomunističkoj udbaškoj mreži koja se splela oko Generala, a za koju je General znao. Zapanjit će se svaki Hrvat (kada za to dodje vrijeme) i pitati da li je to moguće. Naš brat X. (ne znam tko bi mogao biti ovaj "naš brat X.", mo) bio je samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove. (Ovo je vrlo važno znati: Tko je taj X. koji je bio samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove, tj. smrti? Po svim indicijama bi to mogao biti dr. Miljenko Dabo Peranić, mo. Otporaš.)

    Smijemo Vam za sada dati do znanja samo ovo: Jedino se naš Slavko Logarić, najmladji Generalov živi vojnik u emigraciji, našao uz grob Generala i vidio mu patničko lice. Slavko je išao obezumljen kao vjerni pas oko groba svoga gospodara. I ako su mu orošene oči smetale, (ovdje se za sigurno misli reći da je Slavko Logarić plakao i oči su mu bile pune suza, mo) ipak je vidio mrsku srbokomunističku zastavu koju su u odsutnosti ostalih Hrvata Udbaši postavili na jedan vijenac namjesto naručene hrvatske trobojnice.

    Evo šta o tome kaže dr. Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 55/56:

    ".Pogrebu je prisustvovao i Vlč. Beluhan, kojemu su "povjerovali" vršiti obred pokopa; sklon sam povjerovati da su to vlasti htjele radi toga da bi što otkrile, te ako je to tako onda se nisu prevarile."

    Normalno je da je Vel. Beluhan naručio vijenac. Dopuštam da se Španjolac mogao prevariti i naopako postaviti hrvatsku vrpcu i na takvoj ispisati natpis Vel. Beluhan. Ali nemogu će mi je dopustiti da Vel. Beluhan nije vidio svoj vijenac, te da nije ugledao četničku namjesto hrvatske zastave. (ovdje dr. Peranić govori o četničkoj zastavi, dok pukovnik Štef Crnički u svojem Izvještaju govori o "srbokomunističkoj zastavi", mo) .

    Naime, kada se već obred završio i lijes trebalo položiti u grob, netko je pokrenuo pitanje da bi Generala trebalo položiti u grob s hrvatskom nacionalnom zastavom. Svi su čekali - i svi nešto očekivali, ali nitko nije nalazio riješenja. Pitali su Domagoja, da li je u kući koja hrvatska zastava. Potvrdio je. Otišli su je tražiti. Nisu je našli.

    Kako "slučajno" našao se tu Oreč, (Jozo Oreč, kako se je kasnije pričalo da je bio član HRB, je ubijen u Johansburgu 1979. god., mo) i kao "slučajno" je rekao da je tu takva zastava. Držao ju je zamotanom. Svi su slušali i gledali. Tko ju je odmotao, Logarić se više ne sjeća, jer više ništa nije vidio pred sobom; vidio je samo odmotanu četničku zastavu s velikom mrtačkom glavom, koju su upravo htjeli položiti na Generalov lijes. U zao čas! Logarić je skočio kao bijesan tigar, zgrabio četničku zastavu i počeo ju kidati na očigled svih prisutnih. Svi su uzbudljivo gledali. Logarić ju je uzeo za dva kraja, te ju pokušao rastrgnuti preko koljena. Jaka svila nije popuštala. Redarstveni se časnik domisli podvali - i Logariću pruži nož. Vjerni Generalov vojnik odreza četničku mrtvačku glavu, sastavi krajeve, preokrene i napravi hrvatsku trobojnicu.

    Logarićev pogled zaustevi se na jednom vijencu. Bacio se i na nj. I njega je počeo trgati. Bio je to vijenac Vel. Beluhana s natpisom "Sinu Hrvatske - Padre Eugenio" (Eugen Beluhan Kostelić, duhovnik Hrvata u Španjolskoj i rector Crkve sestara "Esclavas del Corazon de Jusus" u Gandiji, napisao knjigu STEPINAC GOVORI, Valencija, 1967 .mo. Otporaš)- - na plavo-bijeloj-crvenoj četničkoj traci.(Posvetila Ti se ruka, Logariću, Tvoja desnica, spriječivši obeščastiti Generalov grob!) (Za podsjetiti je da je dr. Peranić stigao u Cargagente u četvrtak 24 travnja a pogreb je bio u utorak 22 travnja. Dakle, još su uspomene freške i vijenci sviježi, mo.)" kao bijesni tigar se bacio na nju, pogotovu na drugu veliku srbokomunističku zastavu s velikom crvenom zvijezdom u sredini, koju su već udbaši počeli pripremati da njom pokriju Generalovo tijelo na vječni počinak, nadajući se da će se vječno nasladjivati svojom paklenskom osnovom - da su Generala s njom pokopali. Ali hrabri Maksov vojnik Slavko je kidao i kidao mrsku crvenu zvijezdu na oči svih prisutnih, i trebalo je da mu vjerni Generalov prijatelj Španjolac dade nož (jer je vidio da se bez noža ne može) da iskida to mrsko srbokomunističko strašilo, te da na koncu sastavi oba kraja rastrgane srbokomunističke zastave i na ruševinama jugoslavenstva uskrsne hrvatski barjak crven-bijeli.plavi. - Jest, nad grobom Generala viteza Luburića se vodile bitke, u kojoj je Hrvatska ruka shrvala u prah srbokomunistički simbol. I dat će Svemogući Bog da će uskoro tako i biti.

    Tek četiri dana poslije Generalova umorstva stižemo podpisani (Štef Crnički, mo. Otporaš) i brat Dabo-Peranić, svaki svojim putem. Pogreb je bio obavljen već u utorak dne 22 travnja u 11 sati. Mi smo bili obaviješteni indirektnim ali pouzdanim putem sutrodan u 11 sati, i stigli slijedeći dan (24 travnja), jedan u šest a drugi u sedam sati predvečer. Udbaška mreža se odmah razotkriva. Istražni organi se usmjeravaju na pravi put. Otkrivaju se strahote, koje još nije dozvoljeno iznijeti na javu da se konci istrage ne prekinu. Udba dolazi do takve drskosti (videći da su ostali četiri dana neotkriveni) da je tražila dozvolu ući u Generalov stan. Naravno, nije joj uspjelo, jer plemeniti Španjolac znade razlikovati dobro od zla.

    Uz Generalov grob još su svježe iskopana tri druga. Kad smo ih vidjeli, simbolički ili stvarno, bila su namjenjena nama trojici. Ali se mi ne damo da nas u njih pokopaju, premda bi nam bila najveća hrvatska vojnička čast da snijemo vječni san uz bok našega Generala.

    Stjepan crnički, (zadnji preživjeli Generalov suborac iz Janka Puste) podpis

    Ovdje je nadodano rukopisom dra. Miljenka Dabe Peranića. Dr. Miljenko Dabo Peranić je moj vjenčani kum:

    " Dragi Milane, stigoh u Pariz iz pravog razbojišta. Ovdje i gor. (misli se na situaciju u Parizu. Koliko sam kasnije saznao neki istaknuti Hrvati Pariza, inači naši dobri prijatelji i suradnici su u odsustvu Dabe Peranića iz Pariza za ovo vrijeme dok je on bio u Cargagente, posumnjali u njega te počeli najozbiljnije širiti vijesti da je dr. Peranić sudjelovao u ubojstvu generala drinjanina. O tome najbolje dr. Peranić piše u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA DRINJANINA, mo) Primio tvoju pošiljku. Izvini mi bratski. Drži se čvrsto! Nastavljamo radom. Pozdrav Annie (moja supruga, mo) i svima. "

    Tvoj Miljenko.

    Bobani

    28-02-2015, 21:30

     

     

     

     

    VAPAJI I UZDASI HRVATSKE DOMOVINE - u Srbijanskom ropstvu.

    Ovo je naslv jedne DOPISNICE koju je general poslao suradniku Anti Kršiniću u San Francisco, California. Veličina DOPISNICE je oko prilike 14 centimetara sa 9 centimetara, ili tri i pol inches sa pet i pol inches.

    DOPISNICA u sredini ima polje puno križeva a usred polja i između križeva uzdignuto stoji Majka žena Hrvatica s dugom kosom podjednako spuštena niz ramena, sklopljenih ruku, mislim da drži očenaše između prstiju, tužnog i žalostnog lica, a pred njome na križeve se naslonila tabla s reljefom svih hrvatskih obilježja, gdje se u sredini vidi hrvatski nacionani grb.

    Ispod polja i križeva ima u dva podjednaka reda natpis:

    MOJ JE NAROD PUSTO ROBLJE
    MOJ JE NAROD SAMO GROBLJE...

    Zatim na engleskom jeziku:

    Showing Craotia in sad predicament at the hands of
    Serbian tyrannic Ruler.
    Crosses mark graves of murdered Croatian patriots.

    Prijevod na hrvatski jezik:

    "DOPISNICA" prikazuje Hrvatsku u žalosnoj i teškoj nevolji u rukama Srpskih tirana.

    Križevi označuju grobove ubijenih Hrvatskih rodoljuba.

    To je šta je pisalo na ovoj DOPISNICI koja je došla u istoj omotnici u kojoj je i ovo sada priloženo pismo rukom pisano.


    general DRINJANIN Stan dne, 3.VII.1955.

    Dragi brate !

    Fran mi je poslao letak i obavjestio me o svemu. Čestitam na svemu ! drugi put više, a sada samo ukratko radi žurnoće : Pošaljite mi svoju fotografiju sa odlikovanjima (Ante Ktšinić je bio u američkoj vojsci i borio se negdje na Pacifiku i bio je odlikovan sa nekoliko odlikovanja. To je šta general ovdje traži od njega, mo) itd. i par rieči biografije. "Drina" je u toku i zaustavio sam ju radi ove akcije, zato velim da se najžurnije ovo učini jer treba kliše napraviti. Zatim, da me se najžurnije obavjesti o svemu, da udje u ovo "Drinu" koja je svečana i ima 304 stranice (barem) sa mnogobrojnim klišejima i štivom, sve posvećeno Crnoj Legiji i Juri Francetiću ("Drina" o kojoj general govori je br. 4-7 1955 i ima bez korica 392 stranice. Na stranici 317 je izvještaj Ante Kršinića sa Proslave Hrvatsko Antunovo u Hrvatskom Domu na 19 ulici i Mission Street u San Franciscu. U tom izvještaju su priložene četiri (4) slike i neke sam prepoznao na tim slikama. To neka bude za buduće hrvatske naraštaje HRVATSKA ISELJENIČKA POVIJEST koja je radila da se nezaboravi naše hrvatsko ime. Mo. Otporaš.)

    Očekujem gornje i u duhu stišćem junačku desnicu.

    Z.P.I.D.S. Odani Drinjanin.

    Moja adresa:
    Isabela Hernaiz,
    BENIGANIM
    JATIVA (Valencia)
    ESPANA

    Bobani

    28-02-2015, 23:06

     

     

     

    GENERAL DRINJANIN I PUKOVNIK IVAN ŠTIER

    (Iznijeti ću jedno pismo koje je pisao general Drinjanin svojim suradnicima na 7 zbijenih stranica. Pošto je pismo išlo iz ruke do ruke i iz kopije do kopije, pismo je djlomično ne čitljivo. Koliko god pismo je nečitljivo po sadržaju, ali što je čitljivo je jako interesantno. Ja sam ga pročitao mnogo i mnogo puta, bilješke pravio i nečitljive riječi nastojao odgonetnuti. S zadovoljstvom govorim da sam dobro uspio odgonetnuti pismo. Riječi koje ni bih mogao odgonetnuti ću staviti moje obješnjenje tako da se zna da nešto fali. Pošto su sva PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA povijesna stvar, ja ću ih iznositi tako da za pet stotina godina netko od Hrvata tko ih bude čitao, da se mogne snaći i odgonetnuti sadržaj pisma. Ovo generalovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 655/661.

    Druga stvar. General Drinjanin i pukovnik Štier; neki ga pišu Štir a poneki Štier, svjedno, mi znamo o komu se radi, se poznaju iz borbi za vrijeme NDH. Uski su suradnici u organizaciji HRVATSKI NARODNI ODPOR. Po pismima koje iznosim primjećuje se da između njih dvojice postaje neki razcijep, razilaženje. Ovo je važno reći kako se ne bi pogriješni zaključci donosili. Neka pisma govore. Šteta da nemam pisama pukovnika Štira te ih usporediti sa pismima generala Drinjanina. Svakako će nam i ova generalova pisma donekle dati ideju ili ideje i razloge razmoilaženja. Ovo pismo je poslato na Ratka Gagru u Toronto i na vrhu pisma napisano olovkom, tj. rukom ovako, Otporaš):

    "Dragi Ratko ! ovo sam napisao, ali nisam poslao, jer bi mogli pojedine djelove izraditi i nastaviti sa manjem. Upoznaj Vladeka. Grli Te Tvoj Maks."


    12.I.1967.
    general DRINJANIN Braći u Argantini,

    Dragi moji !

    Noćas sam odpremio goste i evo me sa nekoliko riječi, a nadam se za koji dan moći i na pisma odgovoriti i pokrenuti niz stvari, koje smo odlučili ili planirali.

    Da se ne mučim prepisujući šaljem po jedan primjerak i pukovniku Štiru, Lukasu, Juričiću, Enveru Nehmedagiću, Boži Veiću, Mirku Bušiću i Dinku Šakiću, a ostale upoznajte, jer i tako je upućeno svima skupa.

    Bio sam zaposlen sudbonosnim dogadjajima, ali me stvar, da nazovem "stvar pukovnika Štira" pratila kao kakva avet. U prvom redu zato, jer ima "stvar pukovnika Štira". Naoko to je izbilo sada, radi izbora i radi govora i radi pisanja OBRANE,- nu na Radnom Sastanku Oceanije pred dvije godine Rover je pokrenuo cijeli radni Skup, pa i Brbića, Gagru (Pavo Gagro u Australiji je rođak Ratka Gagre u Torontu, mo) itd. da mi napišu zajeedničko pismo u formi skoro ultimatuma, gdje me se pitalo sa malo riječi ali energično, da im opravdam "slučaj pukovnika Štira". Nisam znao što da im odgovorim, nego sam rekao, da neka pitaju samog pukovnika, i dao sam im adresu. Bili smo s pukovnikom u stalnoj vezi, zvali se, kao i obično "dragi braco", tiskali knjige i planirali izdanje na drugim jezicima, - dok nije, ne znam zašto, javio da on sam u tom pravcu preuzima incijativu, pa da ne dozvoljava drugima, da to prevode, tiskaju itd., nego da se interesirani obrate na njega. (ovdje se radi o knjigama: VOJNIČKI PRIRUČNIK 1964., ELEMENTI I MOTEDE KOMUNISTIČKE GERILE 1964. I STRATEŽKA VAŽNOST BOSNE 1965., koje je napisao pukovnik Štir i tiskao u DRINAPRESS tiskari, mo). Ja sam to tako i javio onima, koji su se interesirali i više ništa o svemu ne znam, ali mislim, da ako ja ne budem tiskao švedsko, englesko i njemačko izdanje, da će se dogoditi kao i sa hrvatskim i španjolskim izdanjima, tj. da će pukovniku obećavati, obećavati, a sve će na kraju kod toga i ostati. Dao Bog, pa se prevario, jer djelo zaslužuje da se prevede na ove i sve druge jezike radi Hrvatske, i radi naše vojske i ugleda Odpora.

    U isto vrijeme dok sam ja sa Paterom Oltrem muku mučio kako da pokrijem izdatke jednogo izdanja od 10.000 primjeraka, javio mi je pukovnik, da ima ponudu, da bi tiskao tamo, na španjolskom. Začudio sam se, i rekao, da mislim da to nebi bilo u redu sada kada mi je pukovnik dao slobodne ruke i izričito odobrenje, da tiskam, što je za Drinapress značilo "biti ili ne biti".

    Posjedujem dva pisma od prijatelja IZVAN ODPORA koji su mi TADA napisali, da se govori DA SAM PREVARIO TUGOMIRA I PUKOVNIKA ŠTIRA sa knjigama, parama itd. Nu kako sam se već naučio na "argentinska posla" tome nisam davao važnost. Dovršio sam knjigu, a Vama se obvezujem na to, da sam voljan staviti na raspolaganje dokumente, kako smo Oltra i ja pokrili troškove.

    Nu za taj korak moram dobiti časnu riječ svakog od Vas, jer bi indiskrecija mogla štetiti nama dvojici (Padre Oltra i generalu, mo) i onima, koji su nam pomogi. Razaslao sam knjigu i dao riječ pukovniku, da ću ostaviti na raspolaganju onoliko primjeraka, koliko bude trebalo, a i dati mu da može prodati i nežto zaraditi, kako bi imao podrške za dalji rad. Pukovnik je dobio za prodaju, koliko ja znam, 1.000 dolara, te od toga dao Lukasu 500 a drugi zadržao za sebe, koji korak sam odobrio i k tome molio pukovnika da o tome ne govori nikome, jer da to neki ne bi shvatili, jer mi za naš rad svi dajemo, a ništa ne dobivamo. Jeli dragi braco tako bilo? Bojim se da je moj braco i tu prošao kao i naš nesudjeni tajnik Odpora Tomica Grgić, koji je najprije Dru. Heferu saopćio jednu diskretnu, unutarnju i intimnu vijest: da ja ne želim da bi se pitanje ikavice i drugih problema Pere Tutavca (Pero Tutavac (Bilić, je izdavao na čistoj ikavici novinu NAPRIDAK. Izdao je nekoliko knjiga na ikavici. Meni ih je slao da ih ja prodajem u USA., mo) poistovjetilo sa ciljevima Odpora, te da ljudski želim riješiti s vremenom taj problem, na način, da Pere mogne nastaviti sa nastojanjima oko ikavice, a da Odpor može postaviti svoja nastojanja u Argentini na jednu solidnu bazu. Ostali ste to čitali u "Hrvatskoj", a čime se mene stavilo pred alternativu i gotov čin. Bojim se da ćete o svemu "problemu pukovnika Štira" skoro čitati u "Našem Putu" (kojeg su u Torontu izdavala braća Rudi i Srećko Tomić, mo) sa detaljima o tome kako sam ja prevario Štira, Tugomira, Tutavca,- i druge detalje o stvaranju "Privremenog Odbora za Reorganizaciju Odpora", te o usporedbi - Vrančić - Štir, MOJ - Odpor, Hefer - Maks itd....(.nečitljivo...mo)

    Ja sam dobio bio dva osobna , rukom pisana pisma, od puk. u kojima mi je izrazio neke svoje primjedbe, neke vrlo pametne, neke ideološkog, neke taktičkog, i druge osobnog značenja. I drugi su mi pisali . Nažalost rekao bi "mnogi drugi" o detaljima, koje ne mogu ovog časa ponavljati. Pisao sam mom Braci pukovniku, da sam strašno zauzet, da u decembru moram izbaciti tri Obrane, da završavamo dvije knjige, i planiramo drugih pet. Skoro čete imati o tome podrobne vijesti, pa se uvjerite da "ne lažem". Jer danas se i medju ministrima, generalima, svećenicima i intelektualcima, akademičarima i uglednim ljudima ove i slične riječi upotrebljavaju kao i sapun. Osim toga imao sam, zaista , posjete iz Domovine, Njemačke i morao sam obaviti čitav niz poslova. Obećao sam Braci da ću LOGIČKI MIR upotrebiti za to da odgovorim dostojno na njegova pitanja i analiziram sugestije i probleme, koji sa rastom Odpora rastu svakodnevno: ideološka, osobna, organizacijska, strukturalna itd. U isto vrijeme sam molio pukovnika da mi pošalje U FORMALNOJ (ili normalnoj, nije najčitljivije, mo) FORMI NJEGOV PLAN ZA SASTAV, DJELOVANJE I DJLOKRUG RADNIH SKUPOVA, koji se odnosi na cijeli FANJSKI SEKTOR, izradbu ustrojbenih, taktičkih i funkcionalnih zasada za budućnost. Jeli tako, dragi Braco?

    Nisam dobio konkretna odgovora na ta pitanja, niti tih konstruktivnih predloga, - ali sam zasut pitanjima ljudi izvan našeg kruga, koji mi iznose probleme na drugi način.

    Znam i da se prepisuju veselo pisma, odnosno dva pisma, od kojih jedno nosi naslov "Dragi Braco" a upućeno je generalu Drinjaninu, sa kopijama drugoj šestorici, koje je pukovnik odabrao.

    Ne mogu mom Braci odgovoriti na postavljena pitanja, jer to je drugačije kada se radi o ljudima i privatnoj korespodenciji izmedju starih ratnih drugova, koji se nazivaju Braco, ili kako se ja recimo sa vitezom Pjanićem dopisivam kao "Dragi Pobratime". Drugačije je i kada se ljudi dopisuju kao generali i pukovnici, drugačije je to kada se radi o jednom Tijelu, kao Odporu.

    Nu ne znam kakav je kriterij imao Braco kada je pismo upućeno Braći svršilo u rukama takovih, koji niti su Braća, niti su pukovnici i generali, niti su uopće pripadnici Odpora, a najmanje Glavnog Stana, nego cirkunstacionalni suradnici, dok drugi neki nemaju KRITERIJA, kao bivši čarkari, raspravljati probleme koje pukovnik planira generalu, ili jedan ugledni predstavnik Odpora zapovjedniku istoga. Pismo je, prema tome, upućeno čaršiji (ovdje general misli na spletke koje proizlaze iz kuhinje Buenos Airesa, mo), a ne braći, generalu ili Zapovjedniku. Tako zaključujem iz jeke i odjeka. Zato mi je i odgovaranje problem, jer moram znati razabrati izmedju riječi koje upućujem Braci, Pukovniku, Suradniku ili pak - Čaršiji. Ovisi o delikatnosti, svijesti, odgovornosti i inteligenciji svih onih, koji su : 1.) Prije mene bili obavješteni u "problemu pukovnika Štira", 2.) onih, koji su prije mene znali za ono što će mi poručiti moj Braco, i 3.) onih, kojima je pismo poslato, koji ga prepisuju i razašilju - svojim Bracama, suradnicima, prijateljima itd. I to se čini.

    Nisam zaboravio dana iz naše pobune, nisam zaboravio ni posljedica, ne želim stvar podcjenjivati, ne želim nikog optuživati, a kamoli izključivati, ne želim nikog blatiti, jer smo vidjeli da smo se svi blatom bacili i svi ostali posrani pred svojom savješću, pred malim i mladim ljudima, i pred narodom uopće i povješću. Ne želim se igrati ni vodje, podvodje, ni izgovarati prazne riječi, nego jednostavno želim malo pričekati da vidim KOME SVE MORAM ODGOVARATI NA PISMO KOJE JE TEORETSKI BILO UPUĆENO MENI A DOSPJELO U RUKE ČARŠIJE. Želim kao čovjek sačuvati prijateljstvo moga Brace, želim kao general imati suradnju pukovnika, ako se smatramo vojnicima, želim kao bivši buntovnik preći u fazu IZGRADJIVANJA, jer svaka pobuna mora jednom svršiti i preći u bonapartizam (francuska riječ "Bonapartizam" koja označuje smisao snošljivosti i trudi se izgladiti međusobne svađe itd., mo) da bi se sačuvalo ono što je produkt pobune. Nisam ni ljut, ni nervozan, ni dešperetan (razočaran, mo), nemam kompleksa, nego jednostavno želim viditi o čemu se radi, ispraviti pogreške ako sam ih počinio, postaviti stvari na svoje mjesto, ako su naglim rastom (misli se na rad HNO, mo) izišle iz kolotečina, želim učiti i saslušati mišljenje drugih i uzeti u obzir želju i volju suradnika, Radnih Skupova i živih snaga organiziranih u Društvu, da bi mogao vagnuti i dati još jednom dokaz osobne skromnosti i smisla za rad u ekipama.

    Zato i pišem svima Vama kao i uvjek sa "dragi moji". Sve ono što ne riješite na toj bazi, nećete riješiti kao pukovnici, dokturi, seljaci, obrtnici, mali i veliki ljudi, pismeni, polupismeni, bogomdani intelektualci. Na toj bazi ste počeli, t.j. kao buntovnici i braća, da, na toj bazi ste uspjeli ono, što niste kroz mnoge prijašnje pokušaje. Uspjeli ste Vi, i drugi, i to je jedini duh koji može pokretati. Ovih dana je bio kod mene iz mehlemske grupe (radi se o gradu Mehlem u Njemačkoj gdje je jedna skupina od tridesetak Hrvata navalila na neku, kako su ju zvali, jugoslavensku trgovačku misiju, a uistinu je bilo gnjijezdo sastanaka jugoslavenskih špijuna, udbaša i svih onih koji su na bilo jedan ili drugi način, bilo silom ili ucijenom, radili protiv hrvatske političke emigracije. Mislim da je tu poginuo jedan visoki službenik jugoslavenske Udbe. Bilo je uhapšeno tridesetak Hrvata. Neki su odlažali godinama u zatvoru, među kojima je bio i fra. Rafo Medić, mo).
    Pitao sam ga kako vidi mene, i njih mlade skupa sa ostalima. Rekao mi je, da smo svi braća, a neki nosimo činove i titule koje nas obvezuju više nego njih, koji ih nemaju. Pa Vi, - kaže, dogovorite se, i s nama zapovjedajte. I tko ne posluša, kugla. To u "danom času". Ima i drugi načina, nu u suštini sve solucije nose u sebi nešto od te primitivne filozofije vis-a-vis beskrajnog glasanja, dogovaranja, koje nikad da završi, i gdje se nikad ne odlučuje.

    Na Vama je da:

    1. Bratski se dogovorite i stvorite svoj plan rada za to područje, prema Vašim prilikama, zahtjevima, odgovornostima, i da riječi pretvorite u djela. Da izvršite onaj dio rada Vanjskog Fraonta, koji na Vas spada za TO PODRUČJE. Da ne prenosite probleme Vaše na ostala područja, ni oni na Vaša. Svaka zemlja ima političke, psihološke, ideološke, geografske i socijalno-kulturne osobine, i svaka zemlja djeluje prema tim sposobnostima. Da bi mi uspjeli moramo se aklimatizirati njihovoj idiosinkraciji (šta god bi to moglo značiti, mo). Tako možete politički djelovati, moralno i materijalno pomoći. Vršiti funkciju horizontalno pa i vertikalne diplomacije itd. Prenošenje problema jednog područja na drugi, ukrućenje u strukture nametnute odozgor, vidili smo, svršavaju tragično. Planirajte si zadatke, izaberite konkretne ciljeve, dogovorite se i stvarajte i rastvarajte strukture svog djelovanja prema prilikama koje najbolje poznate. Ni naturivanje drugim područjima, niti ukrućenje u norme i forme ne vodi nečemu : mi smo emigranti puni vrlina i kompleksa koje nosimo sobom iz domovine i specifičnog problema svakog od nas i zajednice u kojoj je djelovao svaki od nas. Ono što ne napravite kao braća, rekao sam nećete napraviti ni na jedan drugi način.

    2. Kao pripadnici Odpora na Vama je da pomognete rad Odpora kao zajednice, tj. koroprativno. Ta zajednica mora imati Glavu, pa zvala se general, zapovjednik, predsjednik, vrhovnik, opunomoćnik itd. Molio sam sve, pa i pukovnika Štira, da on dade svoju verziju o radnim Skupovima, ustrojstvu i djelovanju, nu ne u fond nabacanih mišljenja, nego u nekoj konkretnoj formi. To nije učinio ni jedan od onih kojima u meni žele viditi "vrhovnika", kao nekada Pere, (misli se na Peru Tutavca, urednika "NAPRIDKA", mo), ili koji ne žele slijediti osobu kao pukovnik, koje mišljenje ja odobravam, prihvaćam kao svoja, ali to treba učiniti na bratskoj bazi. Kada me je jedan dio Odpora uvjerio da osobno nisam podesan za ZAPOVJEDNIKA ODPORA, ja sam te razloge bio prihvatio i medju inim ponudio u više navrata svima Vama, da izaberete novog zapovjednika, tj. bratski izabrati, demokratski prihvatiti i onda ipak vojnički postupati. Većina bi to bila prihvatila. I konkretno sam ja ponudio pukovniku Štiru, da mi stane na čelo Odpora.

    Pukovnik je tada formirao jedan Komitet, Odbor, poslao meni jedan letak, kojeg sam tiskao i razaslao, i onda smo iznijeli i tiskali Načela. I kasnije je taj Komitet, stvoren u Argentini umro u porodjajnim bolovima, stvar je Odpora sišla na mrtvu točku, stvar vojske nije se ni spominjala, i malo po malo o Odporu su govorili Vladek i Nosić i prijatelji u Kanadi, Erić i Crnički i prijatelji u Usa, Stipe Brbić i drugovi, par njih kao i svugdje, u Australiji, i nekolicina u Evropi. (Sjećam se ovog loma u Odporu kao da je jučer bilo. I mi u Parizu smo koplja lomili da ne dođe do polarizacije Odpora, mo). Ja nisam ni na pisma odgovarao onim drugim prijateljima, koji su bili Cagnuti, Cugnuti (nečitljivo, mo) i unda kada ja to nisam bio.

    I sve je kasalo. Moj dragi Braco je, kao i toliko puta bio izgrižen od odborovanja, glasanja, nerazumijevanja, intriga i uzaludnih nada, da će se stvar u HOP-u riješiti bratski. Ja sam od samog Poglavnika bio ožigosan, javno napadnut u Domu (Dom, zgrada i sjedište Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu, mo) i tada je pukovnik Štir rekao jednu značajnu stvar: svi smo osjećali da iza Poglavnika, iznemogla i svladana, stoje Maks i Džafer (Kulenović, mo).
    Da, tako je bilo, jer sve je bilo dogovoreno sa Džaferom i drugima. Onog dana kada mognem tiskati njegova, uvjek vlastoručna pisma pisana , bit ću opravdan za mnogi moj postupak. (Tko pomno i ozbiljno čita i prati ova PISMA MAKSA LUBURIĆA, uočit će da Maks sve malo po malo govori šta je nekada bilo i zašto. Njegova pisma će biti od velike značajnosti i važnosti za napisati povijest o Ustaškom Pokretu, Janka Pusti, stavranju NDH i obranu iste. Čuo sam da negdje u Španjolskoj postoji jedan Španjolac koji, navodno, ima preko četrdeset kutija ARHIVE MAKSA LUBURIĆA. nadati se je, ako je to istina, a trebala bi biti istina, jer poslije pogibije generala Drinjanina, španjolske vlasti su sve zaplijenile i pohranile negdje. Pukovnik crnički mi je pisao u svojem izvještaju od 5 kolovoza 1969. godine, da mu je sud dodijelio samo tiskaru DRINAPRESS i sve što je pripadalo istoj, a da su zadržali ARHIVU, mo).

    On je bio voljan meni dati javnu podršku pa i protiv Poglavnika. Meni je tada ostalo ili prihvatiti borbu sa onim Poglavnikom i biti optužen, da sam sve radio zato, da postanem POGLAVNIK USTAŠKOG POKRETA, ili se povući. Povukao sam se (od 1956 do siječnja 1960, dakle do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959 god., skoro pune četeri godine, mo) i očekivao od pukovnika i drugih, da pokrenu ODPOR I BEZ MENE, bez hipoteke Jasenovca, i "noža karikaša" i "dinarskih koljača". Dogodilo se kao sa akcijom pok. Bože. (Kavrana, mo). Meni su zabranili mješati se u to, a "kulturna ekipa" je konspirativno i tehnički bila nezrela. Dobar dio sadanjih vjernih suradnika i "uglednih emigranata" pravilo je na mene pritisak da "sagnem šiju".
    Sam me je nadbiskup Šarić dramatskim prizorima na to silo. Nisam pristao, jer bi to bilo suprotno idejama koje su pokrenule NAŠU POBUNU, a i stvaranje HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Ostalo znate.

    Stratezi HOP-a su mi uz pomoć "uglednih i najuglednijih" razrušili i obitelj : sagni šiju, sagni šiju, ali je nisam sageo. Srećom da sam imao prijatelja u ovoj zemlji, inače bi svršio Bog zna kako. I pukovnik Štir je dobio od moje žene pismo, samo da spomenem jednu stvar, a ono što se govorilo i pisalo znate. Nu došao je dan kada je umro Poglavnik i ja time bio oslobodjen OBVEZE. Tada su svi, pa i Rover i puk. Štir bili zato, da i opet ja budem na čelu Odpora. I Odpor je svugdje postavljen osim tamo u Argantini. Još uvjek je bilo nade u povratak u Maticu, razumjevanje itd. I na kraju ste pristupili stvaranju Odpora u Argentini, s jedne strane, te vezanju istog uz GENERALA DRINJANINA KAO ZAPOVJEDNIKA ODPORA. Dakle s GLAVOM o kojoj smo govorili. I bojim se kako je planirana stvar "pukovnika Štira", da se radi o tome, da se moju osobu još jednom stavi na glasnja i zamjeni me se KOMITETOM ili OSOBOM. Sve ovo sam rekao i Roveru kao i pukovniku i svim drugima. Jer ako će se u svakoj taktičkoj operaciji plan i straktura i Glava stavljati u pitanje, onda nećemo preživiti sudbinu svih onih Komiteta i Odbora, koji su dosada tamo stvarani. (misli se u Buenos Airesu, mo).

    Ne možemo ni vezati svaki korak sa mišljenjem drugih, s kojima mi želimo suradnju, ali na bazi korporativnoj kao Odpor, i na bazi jednakosti u akciji, a ne na bazi "priključite se svi pošteni Hrvati meni" ili "nama". U NewYorku na pr. Rover nije stvarao stav Odpora sa Erićem, Nosićem, Crničkim, Gagrom, Markićem, itd. nego sa drugih pozicija : australske, Uj.Hrvata i "nezavisnih". Intelektualna superiornost i dijalektika one manevarske skupine "očeva domovine" izvukli su ćilim ispod noga Rovera, a Erić stvaratelj svih državotvornih akcija u Usa. bio je izguran, posramljen i eliminiran. Razišli su se "očevi domovine" a onda su usljedili napadi Jelića, Oršanića i u čaršiji (Buenos Airesu, mo) se je smatralo prof. Korskog kao intelektualnog začetnika, Oršenića kao sprovoditelja, Jelića kao platformu i Rovera kao medijuma za "likvidaciju Maksa" kao glave Odpora. Ostalo je sve bila kako vele talijani :kombinazione...

    Sa zebnjom sam očekivao POHOD ODPORA U ARGENTINI. Svi me pitaju: Zašto pukovnik Štir nije u Odporu? Zatim: zašto nije govorio na objedu, gdje su bili svi komponenti one ideje zajedničkog rada. I davno prije nego ste mi ijedan od Vas pisali rekli su mi moji prijatelji iz drugih skupina mnogo toga, što sam kasnije saznao bilo od samog pukovnika, bilo od Vas pojedinaca. To je "slučaj pukovnika Štira".

    Reći ću Vam :

    1. Ne zatvaram se ispred bilo kojeg riješenja unutar samog Odpra, ali uvjek na bazi Odpora, sa imenom Odpora, sa ljudima Odpora, sa ustrojstvom i pravilnicima Odpora, i u duhu Odpora. Htio sam time reći : bez miješanja ljudi izvan Odpora, bez "kombinazione" ostalih, s kojima trebamo suradjivati kao ODPOR.

    2. Ne povlačim se ni zato jer bi bio desiluziran, jadan, umoran, kompromitiran, zauzet, itd., itd., i tu možete ubrojiti sve objektivne ili subjektivne razloge. Kasno je, medju inim, nije to moj stil, i jer bi to bilo dezertiranje, kako su neki označili moj stav, kada sam se povukao prvi i jedini put, ili kako su u čaršiji (Buenos Airesu, mo) dezertiranje označili stav pukovnika iz bojazni pred frakasom prigodom našeg javnog nastupa. Ja ne vidim nikakvih solucija ni u vraćanju u MATICU tj. HOP ni jedne vrsti, ni u novo Vijeće, ni u mjesnom argentinskom Komitetu na čelu sa bilo kim. Sve je to prošlost. Mi već pišemo POVJEST i s ovog puta nema povratka natrag. U taj put sam unišao kao GLAVA ODPORA, kao takvog me trebate prihvatiti ili odbaciti, slijediti u revoluciju ili likvidirati me. Jedno je sigurno da ne mogu prihvatiti dialog na način, kako je sada bio planiran.

    I na kraju, a u onom duhu, koji nas je spajao u danima "pobune duhova" s kojim duhom sam podpuno identificiran, molim Vas, da bi se sastali i razradili pitanja i rastavili ih: ona taktička, ona ustrojbena i organizacijska, ona ideološka, ona eventualno osobna i lokalna pitanja. Sve se još može riješavati u istom duhu, koji nas je do sada vodio k solucijama.

    Jedino što ne mogu učiniti jest sam sebi odrubiti glavu, kako sam to u jednoj OBRANI humoristički prikazao. Htio sam reći da ne mogu raditi sam protiv sebe kraj tolikih, koji to čine. Životni instikt kod onih, koji su pjevali : glavo moja.... je vrlo jak. Obveze prema onima, koje sam već POVEO, za mene vrijede do smrti. Sam vjerujem u ono što radim i voljan sam riječi pretvotiti u djela, ali i uvjek prihvatiti SVE SOLUCIJE, koje ne IZKLJUČUJU PRIJE REČENO, što da sumnjam u ono, što su drugi prihvatili? Bio bi hipokrita kad ne bih rekao, da osjećam da mogu sprovesti ono što smo zajednički svi mi stvorili. Glava je potrebna svakom tijelu, i u sred demokracije je bilo predvodnika, i jedan od njih sam i ja, i ideja Odpora rasla je i sa mojim imenom. Pukovnik je jednom davno napisao jedan krasan članak o psihologiji našeg ratnika, koji vodi vojnike u borbu i kojega ljudi slijede. Husku Miljkovića su njegovi vojnici slijedili u četiri tabora i vjerujem da bi i pukovnika Štira, pa i ljude manjeg kalibra. I neka braća u Argentini riješe što spada na njih, neka i GLAVNI STAN RIJEŠI ŠTO SPADA NA NJEGA, a i pukovnik Štir donese odluke, ako njegove misli izlaze iz okvira koja smo mi davno stvorili. Ja ću sa rešpektom i bratski pozdraviti svaki konstruktivni korak, uzeti učešće u svemu, osim u vlastitoj likvidaciji.

    Na Vama je da osobno i kolektivno odlučite, a ja ću se odlučiti prema tome dokle stigne val "slučaj pukovnika Štira" koji mi je predočen pred dvije i više godina, zapravo odkada smo se jače pokrenuli. Govorio sam Vama i o Roveru: i njemu sam rekao točno isto, tj. da ga sastanu sa Odporašima Oceanije i riješe domaće probleme, a da dodje do mene ako želi raditi na domovinskom sektoru. "HTJETI UVJEK NEŠTO DRUGO". Na pr. ako pukovnik nije u, recimo, kondicijama da se sporazumi sa Odporašima svog područja, kako će sa onima na drugim kontinentima, gdje su htjeli sasma različiti i prilike suproten. Mi smo sve to već prebrodili i pošli dosta snažan korak naprijed. I sazrijeva naše doba i ne može se uvijek počimati kao regruti, ni buntovnici. Mi smo PREDVODNICI HRVATSKE REVOLUCIJE i odgovorni smo svi za svako djelo. Susrećemo se sa novim ljudima, idejama, problemima i bit će i te kako VIŠE TABORA U ODPORU. To je uvjet i preduvjet svakog uspjeha našeg stratežkog plana : koordinacija mnogih snaga u monolitnoj vojno-revolucionarnoj stegi bez niekanja personalnosti onih, koji su voljni biti naši taktički saveznici u borbi protivu Jugoslavije i srbokomunizma.

    Mi bi trebali već posebno tijelo za koordinaciju i drugih snaga, unutar i izvan Jugoslavije. Trebamo i mnogo toga, što vraćanjem na polaznu točku i imitiranje onih, koji su davno propali, nećemo uspjeti.

    I sada vidim da sam zadro dublje, nego sam mislio. Molim Vas da prihvatite samo jedan primjerak ovog pisma kojeg šaljem na Lukasa, a drugi na puk. Štira, dok ću ostale primjerke poslati glavnim suradnicima, da nebi trebao iznova prepisivati, jer se moram baciti na nove OBRANE. Šaljem Vam i dva okružna pisma, i morat ću na sve drugo odgovoriti.

    Grli Vas sve odani Vam Maks.

    (Kraj ovoga pisma, fala dragom Bogu! nije bilo lako. Pismo je bilo nečitljivo. Upotrebljavao sam naoćale i povećalo. Zadovoljan sam, potpuno. Sve sam odgoneta.

    NB.
    Mogli ste primjetiti da je ravnoteža generala Drinjanina poljuljana i, na mahove nesigurna. Ali ipak, on, od djetinstva buntovnik, revolucionarac i vojnik se neda i ne predaje se. koliko god je pritisnut brigama i obvezama, još uvijek daje smjernice i direktive, ono kako bi se reklo, po vojnički, da svak čuje i da svak sluša. Otporaš.)

    Bobani

    01-03-2015, 01:37

     

     

     

     

    Žena Maksa Luburića, Španjolka, kaže da je iz Ljubuškoga…

    Bobani

    01-03-2015, 01:57

    Otvorite pživajte link i uživajte gledati hrabrost hrvatskog Viteza Miru Barešića, Anđelka Brajkovića kako su kaznili jugoslavenskog Poslanika u Švedskoj Vladimira Rolovića za sva zvijerstva i zločine koje je počinio nad hrvatskim narodo. Otporaš.

    https://vimeo.com/84114824

    Bobani

    01-03-2015, 04:01

     

     

     

    Žena Maksa Luburića, Španjolka, kaže da je iz Ljubuškoga…

    http://kamenjar.com/zena-maksa-luburica-spanjolka-kaze-da-je-iz-ljubuskoga-%E2%80%8F/

    Bobani

    01-03-2015, 05:00

     

     

     

     

    ZABRINUTOST MAKSA LUBURIĆA...

    Dragi Ratko!
    15.XII.1964.

    Dobio sam danas Tvoj telegram i odmah odgovorio. Hvala na telegramu. Neznam što te je ponukalo? Možda su kakvu vijest proširili o meni, možda si zabrinut jer se nisam javljao. Svjedno, ja sam ti zahvalan, da si bio zabrinut!

    Vjerujem da si već dobio knjižicu Drinapress! Borili smo se u Evropi i tisuće je ljudi otišlo na Božićne praznike u Jugovonu sa knjižicom. Stigli smo do tisuće Pasošara i vjerujem u uspjeh operacije.

    (Jest, istina je da su mnogi pasošari dobili knjižice, letke i drugi promidžbeni materijal kojeg je Drinapress tiskao za domovinu, i istina je da su mnogi pasošari donijeli taj promidžbeni materijal kući i pokazivali ga svojima i prijateljima. Također je istina da je Udba slala svoje ljudi roditeljima koji su umali svoje sinove u emigraciji, osobito onima koji su bili u hrvatskim nacionalnim političkim organizacijama, te nagovarali roditelje da pišu svojim sinovima da oni nisu otišli vani da se bave fašističkom politikom, nego da pošteno rade i da pošteno zarade malo novca kako bi mogli doći kući sa novcem i izgraditi kuću, kupiti komad zemlje, oženiti se i obitelj stvarati a ne baviti se mračnim kriminalnim poslovima, itd., itd. Kako većina naših roditelja u to doba nije znala čitati ni pisati, odmah bi se Udbaši, kao tobožnjih poslušnih prijatelji, ponudili da bi im oni napisali pismo u ime njih za njihova ili njihove sinove. Zbunjeni roditelji bi pristali na "prijateljsku plemenitu" ponudi, te Udbaši spremno počimaju pisati pismo u ime ucviljenih roditelja. Na kraju Udbaši prošitaju roditeljima pismo kako bi ovi bili uvjernei da je pismo napisano onako kako su roditelji htjeli. Ovim Udbinim potezom obe stranke su zadovoljne; roditelji što će umjesto njih netko drugi poslati pismo njihovu djetetu, a Udba što će imati priliku, u ime roditelja, poslati svojeg agenta Udbaša kod dotičnog za obrađivanje, kako bi dotični prišao na njihovu, Udbašku strani i radio za njih. Takovih slučajeva je bilo na stotine i stotine, i mnogi pošteni Hrvati su podlegli i postali Udbini špijuni, a da često puta ni znali nisu. Istini za volju, to je bio moj slučaj, kada su dvojica Udbaša, a da ja nisam tada ni znao da su oni Udbaši, došli u Pariz, ko bojaga, na godišnji odmor. jednoga sam poznavao i bio mi je daljni rođak, dok drugog uopće nisam poznavao. Donijeli mi pismo od roditelja koji nisu znali ni čitati ni pisati. Pismo ko pismo, roditeljsko pismo, ali u njemu mnogo politike. Odmah sam skočio i žestinom zapitao: Rodijače, tko je ovo pismo pisao? Ogdovaraj ili ću zvati francusku policiju. Priznali su da su ga oni pisali, ali da su tako roditelji htijeli. O ovoj temi bi se mogle knjige napisati, kako je Udba vrbovala i zavaravala naše jadne ljude Hrvate u zapodnom i slobodnom svijetu. Mo. Otporaš.)

    Preveo sam knjigu generala Diaz-a (general Diaz de Villegas "REVOLUCIONARNI RAT", Drinina knjižnica, knjiga 6, Madrid 1965., mo) i već je u tiskari. Kupilo smo već linotip! Vidit ćeš što ćemo napraviti. Dobio sam više tvojih pisama kao i 150 dolara. Hvala! Ovih dana svima pišem. Dobio sam i zadnje gdje najavljujeđ darove za djecu! Hvala Tebi i svima.

    Grli Te odani Tvoj Maks.

    Bobani

    01-03-2015, 18:23

     

     

    Grobnica zadnjeg zapovjednika h.o.s-a generala maksa luburiĆa
    iz otporaševe torbe otporaš

    Bobani

    02-03-2015, 01:27

     

     

    Kliknite na link i gledajte Miru Barešića i Anđelka Brajkovića


    Kliknite na link i gledajte Miru Barešića i Anđelka Brajkovića
    Annie Boban 3/01/15 Keep this message at the top of your inbox
    To: Annie Boban, darko utovac

    Rijetko poznati prikaz kako su hervatski Vitezovi Miro Barešić i Anđelko Brajković kako su u samoobrani kaznuli jugoslavenskog poslanika u Švedskoj Vladimira Rolovića 7 travnja 1971. godine, samo tri dana prije hrvatskog državnog praznika Deseti Travnja. Tu se može iz povijestnih uglova vidjeti kako su mladi Hrvati, pogriješno odgojeni u jugoslavenskim Titinim školama, poslije ratna djeca i Ustaša i partizana shvatila da je njihova domovina Hrvatska a ne neka hibridna država Jugoslavija; onog momenta čim su stupili na tlo slobodnog zapada, sami, bez ičijeg pritiska, prišli u redove Hrvatskog Narodnog Odpora. Mile Boban, Otporaš.


    https://vimeo.com/84114824

    Bobani

    02-03-2015, 03:04

    Kliknite na link i gledajte Miru Barešića i Anđelka Brajkovića

    https://vimeo.com/84114824

    Rijetko poznati prikaz kako su hervatski Vitezovi Miro Barešić i Anđelko Brajković kako u samoobrani kaznuli jugoslavenskog poslanika u Švedskoj Vladimira Rolovića 7 travnja 1971. godine, samo tri dana prije hrvatskog državnog praznika Deseti Travnja. Tu se može iz povijestnih uglova vidjeti kako su mladi Hrvati, pogriješno odgojeni u jugoslavenskim Titinim školama, poslije drugog svjestskog ratna djeca i Ustaša i partizana shvatila da je njihova domovina Hrvatska a ne neka hibridna država Jugoslavija, te da su onog momenta čim su stupili na tlo slobodnog zapada, sami, bez ičijeg pritiska, prišli u redove Hrvatskog Narodnog Odpora.

    Gledati danas unatrag kako je bilo u političkoj hrvatskoj emigraciji, teško će tko razumijeti. U vrtlogu mržnje na sve što je bilo hrvatsko odmah posljie rata 1945. godine hrvati su se borili samo kako se spasiti od sigurne smrti. Tek poslije tragedije Božidara Kavrana i Akvije Deseti Travnja 1947/1948., hrvatska politička emigracija je počela se grupirati oko Ustaškog Uokreta, HSS-a, Hrvatski Narodni Odpor i druge višemanje političke organizacije, ali ne i borbene organizacije. Među najborbenije svakako je bila organizacija Hrvatskog Narodnog Odpora koju je vodio Vjekoslav Maks Luburić, poznat kao general Drinjanin. Ovi mladi Hrvati su se odmah priključili članovima organizacije HNO. Poslao sam ovaj DVD jednom Hrvat čiji odgovor ovdje prilažem kako je on doživio ono što je vidio. Mile Boban, Otporaš.

    https://vimeo.com/84114824

    Dragi moj striče Mile, sinoć sam bio kratak jer dodjoh s posla pod temperaturim pa sam išao direktno u krevet, no jutros sam nešto bolje pa stigoh sve detaljno proučiti pa da ti se i javim glede toga, počmimo od videa

    -Prije svega ovo je prvi put da imam priliku čuti uživo Tugomira, (Radi se o Stjepanu Fištroviću-Sabolić koji je poslije generalove smrti preuzeo dužnost glavnog Zapovjedniku HNO, mo.) Dinka, (Šakić, oženio generalovu polusestru Nadu rođenu Tambić, dakle generalov zet, mo.) Tonija Šarića (Uistinu, glavom i petom Miro Barešić. Kada su Miro i drgi njegovi suborci bili oslobođeni iz španjolskog zatvora 1974/5 godine, morali su napustiti Španjolsku i nastaniti se u Paragvaju. Tu se je Miro usavršio u karatama i kao takav bio je izabran da bude u sigurnosnoj paragvajskoj službi Paragvajskog Poslanika u Washingtonu, ali pod imenom TONY SARIC. Mo. Otpotarš.) i ostalu trojicu i to mi je iznimno zanimljivo, iako se ne mogu oteti dojmu da je čitava vrpca usmjerena na veličanje Dinka i učvrćavanje njegovog položaja jer je jasno da posljednja trojica čitaju govore a da ne govore iz glave, no svakako je to važan dokument koji treba sačuvati.

    -Ja sam nabavio i knjigu izdatu u Jugoslaviji o odstrjelu udbaškog krvnika Rolovića, naravno ona je plod jugoslovenske promidžbe, ali u njoj su one fotografije rekonstrukcije koje su i u videu, a ima i zapisnik sa sudjenja.

    -U istoj knjizi su i zapisi sa sudjenja skupini Hrvata koja je napala jugoslovenski klub u njemačkoj i zapalila ga, mislim da je to bilo pod vodstvom svećenika Rafaela Medića. (Ovdje se radi o skupini tridesetak Hrvata koji su 1962. godine napali jugoslavensku "trgovačku" misiju, koja je uistinu bila jazbina Udbe i njenih špijuna i uhoda. Kako Njemačka u ta vremena nije diplomatski priznala Jugoslaviju, ova je iznajmila u ime Švicarske jednu zgradu kao "Jugoslavenska Trgovačka Misija", što ona to uistinu nije bila, nego je bila skrovište jugoagenata i mreža za širenje svojih doušnika. Mo.)

    -Proučavajući zapisnike sa sudjenja utvrdio sam da je Toni Šarić (Miro Barešić, mo.) pokazao čvrstoću i dosljednost, a da je brajković bio dosta labilniji

    -Inače na osobu ili osobe pod šifrom Drinapress ili klub prijatelja Drine sam naletio na youtube, imaju slične ili iste videa kao i na ovom linku koji si mi poslao, ne znam o kome se radi.

    Sada da se vratim na Miljenkovo pismo, (Dr. Miljenko Dabo Peranić, uski suradnik generala Drinjanina i član Glavnog Stana HNO, mo.) puno toga mi nije jasna glede toga, pa evo i pitanja

    -kakav je bio odnos Željka Bebeka i Ilije Stanića, to je po meni i ključno pitanje, neka mi Bog oprosti ako griješim? (Željko Bebek je bio urednik novine OBRANA sve dok se svojim neodgovrnim djelovanjem nije odstranio. Tek u proljeće 1967. godine dolazi kod generala Drinjanina Ilija Stanić, sin Joze Stanića kao "Kum". Jozo Stanić je bio Maksov vojnik i kao križar je poginuo 1949. godine, boreći se protiv Ozne, Udbe i Jugoslavije. Ilija Stanić i Željko Bebek su bilo uski i dobri prijatelji i čak, kako su priče kružile, zajedno jedno vrijeme stanovali, i to po povratku Ilije Stanića iz Pariza u listopadu 1968. god. Mo.)

    -Kakvo je bilo držanje Bebeka poslje atetata i kakvo je njegovo materijalno stanje iza atentata? (Kako je dr. Miljenko Dabo Peranić napisao u svojoj knjigi: "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" da je Željko Bebek napisao knjigu JEDAN NAROD U OPASNOSTI i htio ju izdati preko DRINAPRESS-a, ali nije imao novca za platiti najminimalniju cijenu koju je general tražio. Ali, čim se je Ilija Stanić povratio iz Pariza, Željko Bebek dolazi kod generala i daje mu preko polovine novca za tiskanje knjige. general pristao i kako izvori govore knjiga je bila dovršene i tiskana u siječnju 1969. god. Od tada se gubi ime Željka bebeka. Mo. Otporaš.)

    -Odkud Oreč na sprovodu i kakav je njegov odnos sa generalom uopće i je li uopće ga poznavao? Mislim da za daljnju Orečovu sudbinu znaš, navodno je iskomadan i bačen u more u Južnoj Africi. (Sumnjam da je Jozo Oreč ikada bio kod generala i još više sumnjam da je bio na sprovodu. Mo.)

    -Nije mi jasno koja je trobojnica podvaljena na generalovu grobu prilikom pokopa i uz vijenac stavljena, jugoslovenska ili srpska? (Koliko mi je poznato iz pouzdanih izvora, osobito iz opisa "IZVJEŠTAJ SMRTI GENERALA LUBURIĆA" kojegu su meni poslali dr. Peranić i Štef Crnički polovicom svibnja 1969. god., dakle tri jedne poslije eneralove smrti. Tu oni govore i o srpskoj, četničkoj i jugoslavenskoj s petokrakom. Mo.)

    -Kako je moguće da svećenik ne primjeti pogrešnu traku na vijencu i ima li tu njegove krivnje? (Vlč. Beluhan je napisao knjigu "STEPINAC GOVORI" i tiskao ju je DRINAPRESS. Teško je reći bez čvrstih dokaza dali je vlč. Beluhan imao ikakove krivnje što se tiče toga. A dali je on ili nije vidio tu četničku zastavu sa kokardom i jugoslavensku sa petokrakom na pogrebu hrvatskog generala Vjekoslava Mkasa Luburića 22 travnja 1969. godine, teko je reći, jer u takovom slučaju Bog dragi zna gdje su njegove misli i oči bile. Mo.)

    -Otkud četnička zastava sa lubanjom tamo, i koja je Orečova uloga oko toga, ako je ima. (Gore spomenuti moj komentar je rekao o Jozi Oreču ono što sam ja znao, a o četničkoj zastavi također. Mo.)

    -Koliko sam shvatio bilo je relativno malo hrvata na sprovodu pa bi bilo dobro utvrditi tko su oni. (To je točno i razumljivo je. Hrvati su kasno saznali za generalovu smrt. Oko 8 sati u ponedjeljak jutro 21 travnja 1969. god., Pepo, poslovođa tiskare DRINAPRESS je otključao vrata tiskare i na stropu i podu vidio mrlje krvi. Policija je došla i sve okružila trakom da tu nema prilaza. Sutra, utorak bio je pogreb, što, gledajuću to danas, nije bilo dovoljno vremena za obavijestit Hrvate. Ja sam osobno saznao tjedan dana kasnije, tj. 27 travnja. Mo.)

    -Ne manje važno što Dabo smatra tko je krivac za to sve i što o tome piše u knjizi? (Pročitati knjigu dra. Miljenka Dabe Peranića, može se uočiti jedan rastegnuti lanac Udbini agenata koji su pleli tu mrežu. Knjiga je tiskana 1984. god a Ilija Stanić je dao svoj izviještaj sarajevskoj Udbi devet i deset dana kasnije, tj. 29 i 30 travnja 1969. Taj njegov izviještaj je danas pozna svima, te možemo vidjeti da je Dabina knjiga upirala prstom u pravom pravcu. Mo.)

    -Vidim Domagoj je nasljedio očeva odličja i kapu, bila bi šteta da to završi na smetlištu, no prije svega treba utvrditi jesu li mu bojovnici plave divizije to uopće uručili i gdje je to sada. (Svaako da nije u posjedstvu prvog generalova sina Domagoja, pošto je on tada bio vrlo mlad. Dali će se ikada hrvatska državna vlada današnje RH zainteresirati kod španjolskih vlasti i zatražiti tu svakako hrvatsku domumentaciju, teško je reći. Da sam ja predsjednik Hrvatske, posmrtni ostatci svih Hrvati koje je Udba poubijala bi bila prenešena u Hrvatsku i položena u ona groblja gdje bi to njihova obitelj željela. A od španjolske vlade bih zatražio da nam povrate svu dokumentaciju DRINAPRESS-a i generala Drinjanina, kao i to da zatraže izručenje Ilije Stanića u Španjolsku te da mu se tu sudi, na licu mjesta gdje se je zločin dogodio. Mo. Otpšraš.)

    -Ako je točno ono što Dabo piše Domagoj je kao 15godišnjak na sprovodu iskazao domoljubnu svijest pa vjerujem da se ta vatra da ponovo upaliti, kako kaže naša pjesma "Nema vatre do javora drva, ni ljubavi što je bila prva". (To je opet jedno pitanje i za nas sve Hrvate. Oni su odgajani sasvim u drugom smjeru, bez roditelja, i što je najgore odgajani su u nepovoljnoj uspomeni na svoje oca. Mo.)

    -I na kraju vidim da Vjekoslav se poziva na Prcelu pa bi možda bilo dobro da i ti istakneš suradnju sa njim i da te možda on njemu i preporuči, ako ima išta Maxovo(junior) onda je prirodno da je konspirativan i nepovjerljiv, ali o tome procjeni sam. (O tome ćemo vidjeti a možda na tome i poraditi. Mo.)

    Tek sada vidim koliko sam ispisao i vidim da sam pretjerao, upropaštavam ti godišnji odmor i druženje sa obitelji, odgovori kada stigneš,bratski poZDrav tebi i tvojima,Žarko

    Bobani

    03-03-2015, 05:51

     

     

     

    NE MRZIM NIKOGA, A VOLIM SVE ONE KOJI SU ZA HRVATSKU DRŽAVU

    general DRINJANIN
    30.VII.1959.


    Br. Daniel Jolić,
    TORONTO, Kanada

    Primio sam Tvoje pismo, a i da ga nisam primio, uviek je lik Tvoj i svih drugih prijatelja predamnom. Da, šutio sam, jer sam htio dokazati, da nemam ama,ama baš nikakovih ambicija i da nisam htio postati novi Poglavnik. (Ovdje se mora o tome reći nekoliko riječi, za današnje hrvatske naraštaje, kako bi oni mogli znati pravi razlog ili prave razloge sukoba i razlaza Piglavnik/Luburić. Iz ovih pisama će se mnogo toga saznati, a što se već zna, a to je da je polazna točka bila sastanak Poglavnika dra. Ante Pavelića s hrvatske strane i dra. Milana Stojadinovića s srpske strane. Navodno da je do tog sastanka došlo nagovorom Stjepana Subašića, glavnog i odgovornog urednika časopisa IZBOR. Navodno da su se tu Poglavnik i Stojadinović dogovorili o podjeli BOSNE. Kada je taj sastanak izbio u javnost, general Drinjanin je odmah reagirao i upozorio hrvatsku emigraciju Okružnim Pismom: POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE. Kako su tada stvari izgledale, nije bilo najsjajnije. Iz dana u dan napetost je rasla. Oni koji su bili za taj sastanak Poglavnik/Stojadinović automatski su bili za Poglavnika, iako su mnogi prije bili protiv njega. Oni koji su bili protiv toga sastanka, automatski su bili za generala Drinjanina, odnosno HRVATSKI NARODNI ODPOR. Nastala su pripucavanja, upiranje prstom u krivce, izmišljale se krivice i mane i jednih i drugih, uzajmno se napadalo, neprijatelj se veselio, od veselja ruke trljao itd, itd. NIKLA POLARIZACIJA HRVATSKE EMIGRACIJE!!!

    Sada smo tu gdje jesmo, u vrtlogu nacionalne svađe. General Luburić odriče se svih zasluga, slava, kumstva i svega što je u borbi za Hrvatsku Državu na bojnom polju zaslužio, te vraća Poglavniku sva odličja i činove, a za sebe sam zadržava ustašku čast i ustaško ime. To je tako bilo sa generalove strane, ali sa strane Poglavnika je bilo malo drugačije. Preko časopisa IZBORA i preko službenog glasila HOP-a ili Hrvatskog Domobrana novine HRVATSKA, počela su napadanja na generala Drinjanina, prozvavši ga i nazvavši ga IZDAJNIKOM. Tako je to počelo, i svi oni koji su na bilo koji način stali uz Maksa, prizivani su izdajnikom, pa ni moja malenkost nije bila pošteđena. Nisu me mogli prozvati da sam "ipak izdajnik", ali su me zato prozvali da sama "beogradski Hrvat".

    U ovom velikom metežu najogromnija većina Hrvata je stala po strani, po onoj starinskoj: "brigo moja priđi nadrugoga. General Drinjanin je osnovao HRVATSKI VOJNIČKI ČASTNI SUD u svubnju 1956. godine. Po do sada izloženim pismima moglo se je vidjeti da s Poglavnikove strane ama baš nitko nije došao na taj sud. Ali su zato nastavili napadi na generala da je on to sve izmislio kako bi postao novi Poglavnik. I dans, poslije više od pola stoljeća, dok ovo pišem, tako sam i ja mislio i u toj srdžbi napisao generalu pismo od 53 žučljive naravi pitanja. Dobio sam odgovor gdje mi general između ostaloga kaže "...A kada ti srdce rekne, da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi..." Pismo možete u cijelosti pročitati ako se povratite na datum 17 studenoga ov. ili opis 498.

    Poslije Častnog Suda 1956. godine, general Drinjanin se potpunama povlaču u samoću, a dr. Dabo Peranić mi je pričao da je on njemu rakao: da je otišao proživijeti ZIMSKI SAM. I u ovom pismu Danijelu Joliću general o toj šutnji govori. Usput, ovo pismo je zadnje pismo kojeg je general pisao Danijelu Joliću. Neznam točno kada je Danijel Jolić umro. Mo, Otporaš.)

    Htio sam dokazati dostojanstvo jednog borca, koji je branio ideale istine i prijatelje, a što no kažu kod nas "prezkurac" puklo kud puklo. Osta sam isti od uviek, a eto današnjica mi daje za pravo u svakom pogledu. Zato se nisam javljao jer sam to htio dokazati, pa tko je bio prijatelj, ostao je, tko nije, daleko mu kuća.

    Ne mrzim nikoga, a volim sve one, koji su nešto učinili za Hrvatsku ili su voljni učiniti. I to se odnosi na sve.

    Neobično sam zahvalan svima Vama drugovima za držanje, koje ste pokazali. Nismo fukara, bolan, nego koljenovići, pa makar u opancima, ali koljenovići.

    Neznam ništa o Tvom bratu, jer je tu stvar imao Fra. Branko Marić. ofm. San Francisco el Grande, Madrid. Piši njemu, a ako ti ne razjasni, ja imam prijatelja u direkciji zatvora, pa ću Ti razjasniti ja.

    Mi se možemo osjećati pobjednicima, jer nitko više ne govori o podjeli Bosne, a ustašuju sada i u Buenos Airesu, Vrančić je davno izletio iz redova. Ja, a i svi mi, ne možemo biti drugo nego što smo bili "cilog vika", pa neka nas zovi kako im ćeif.

    Ne samo Artuković, nego ogromna većina starih boraca na našoj je strani, i bez te garde nema ništa. Rekli su da će svaki 15 dana izdati jednu "DRINU" od 100 klišeja i od 400 stranica, pa šta su napravili? (Ovdje se radi o tome da je Poglavnikovo "vodstvo" najavilo - poslije Maksova razlaza sa Poglavnikom i njegovog povlačenja i "šutnje" - da će oni izdavati svaka dva tjedna "DRINU". Kako je poznato da od konca 1956. pa do početka 1960. godine, niti jedna jedina DRINA nije izišla, mo. Otporaš)

    Ja sam zahvalan svima Vama, koji ste me u svoje vrieme pomagali u radu, i zahvalan sam Vam, jer ste pokazali kasnije, da ste drugovi. Hvala tebi i ustašiji, borcima.
    Pozdravi sve, Bog Vas štitio, Hrvatska će Vas trebati.

    Tvoj odani Maks.

    Bobani

    03-03-2015, 23:19

     

     

     

     

    KAKO JE DOŠLO DO "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA?

    Hrvatima Australije za Božić i Novu Godinu 1964.! Hrvatski Narodni Odpor

    "Prema mom mišljenju naša je sveta dužnost, predati stieg mladosti, predati joj našu slavu, naše znanje, naše ime, naše vrline, - a zadržati za sebe ODGOVORNOST ZA PROŠLOST." (general Drinjanin u "GALS DOMOVINE" br. 4. Toronto, srpanj 1960.)

    by: Otporaš

    Tražio sam jutros nešto i pronađoh pismo dra. Miljenka Dabe Peranića kojeg mi je pisao u studenom mjesecu 1990. godine. On mi tu piše kako je on pisac "ADRESA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"...Generalovo pismo rukom pisano 6.VI.1964. dru. Peraniću se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 345/346. Navesti ću dio pisma kojeg je general pisao dru. Peraniću, a taj dio pisma nije u ovom spomenutom pismu. Sve to ovdje navodim kao jednu povijestnu stvar hrvatske političke emigracije u borbi za oslobođenje naše Hrvatske:

    "Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitnije daš svoje mišljenje, osobito u duhu pisma, kojeg prilažem...Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke prošlosti, bez vrijedjanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost".

    (Dr. Peranić meni piše:

    "Nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i jedno i drugo, izrazivši moje neslaganje sa sadržajem članka. Napisao ga je bio Željko Bebek, namještenik Drinapress-a, pa mi dr. Peranić citira dio pisma generala Drinjanina: (1) Pismo 6.VI.1964,: "Bebek nije kod mene više. On je bio pisac onoga članka što ste ga cenzurirali. Odonda je samo spavao, ljenčario i morao sam ga baciti vani."

    Dr. Peranić nastavlja meni u pismu:

    "Dva tjedna kasnije mi već traži moj rad: "Drina je skoro gotova, te je najhitnije potrebno da pošalješ tvoj rad o Istri, (To je ta "Istarska Drina" br. 3/4 1964., u kojoj je izišla "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", mo.) jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar. Moj se rad, logično, oduljio, nastavlja dr. Peranić u svom pismu meni, jer je trebalo donijeti i povijest Istre. Uskoro dobiva prvi dio, a kroz deset dana i kraj, koji je u stvari ADRESA IZMIRENJA."

    Zatim dr. Peranić citira dio generalova pisma:

    "Dobio sam evo i svršetak članka. Krasno. (podvučeno) Hvala Ti topla na svemu. Ovaj mi je svršetak zaista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista dostojno naših namjera i žrtava. Ja ću sve tako uvrstiti i bit će sigurno nešto najboljega što se u emigraciji tiskalo."

    Srcu mi godilo Generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA, piše mi u pismu dr. Peranić, pa citira ponovno generalovo "Krasno...Ovaj mi je svršetak zaista drag." Tiskao ju je kao kraj uvodnika Istarske DRINE, Madrid 1964, Godina XIV. Br. 3-4, str. 18-21.
    Ovo sam iznio za sve hrvatice i Hrvate, posebice one koje ovu, kao povijestna stvar, bude zanimalo.

    Bobani

    04-03-2015, 16:23

     

     

     

     

    SRETNI RODITELJI ISABEL I VJEKOSLAV VITEZ LUBURIĆ, RODIO IM SE PRVI SIN DOMAGOJ


    ...JER LJUBIMO HRVATSKU PREKO NAŠIH SNAGA

    general DRINJANIN
    Stan, dne 21.VIII.1954.

    Dragi Daniel !

    Jučer Ti pisah i poslah drugi dio DRINE, odnosno drugi dio avionskog izvadka i popratni list. Danas dobih Tvoje pismo i vidim, da imaš novu adresu. Pogledaj zato na staroj adresi i podigni dvije pošiljke sa DRINOM.

    U Madrid idem poslie dolaska nasljednika. Čekamo svaki čas, ali još nema novosti. (Radi se o prvom sinu Maksa Luburića, Domagoju, koji se je rodio - pripisivam sa razglednice koju je general poslao svojim užim suradnicima - " Zahvalni Svevišnjemu Saopćujemo Vam Radosnu Viest, Da Nam Se je Rodio Naš Prvienac

    D o m a g o j Dana 23 listopada 1954. god.

    Sretni Roditelji
    Isabel i Vjekoslav vitez
    Luburić, mo)

    Samo osobno mogu saznati o Tvome bratu, jer fra. Branko Ti je lienčina u pisanju, a on je u Madridu uvjek. Ja sam daleko 700 kilometara, a borba za ktuh neda mi da svaki čas trčkaram. A drugi, moj, Dane, znaš kakoje. Ono što napraviš i jest napravljeno.

    Razumio sam Vaše jade tamo u svakom pogledu. Ja sam siguran da će Vas par održati Društvo u našim rukama, a još uvjek ima ustašije, koja se neda ni prevariti ni zastrašiti.

    Pisao sam i drugima, evo Tebi ponavljam, pa govori sa glavnim ljudima i Odborom : ako ne skupE što novaca tiskara neće nastaviti, jer je račun velik. Pogledaj dosada su 200 svršenih, a 62 sastavljene i fali složiti do 300. Obećao sam svima sve uvrstiti i izvršiti ću ga. Svatko bi želio, da udje njihovo izvješće, a moramo svačije izlaganje i žrtvu jednako ocjeniti, pa bi bilo nepravedno, da samo treći dio stavimo. Tako smo došli do 300 stranica i to je tri dvobroja. Svi su želili svoje klišeje, donio sam sve i sada ima 300 dolara računa, a od ljudi kaka (kapi, dolazi, mo) do pet i deset dolara, nakon pola godine slanja po deset i dvadeset DRINA. I to od onih, odakle kapa, jer od većine, kako znaš, ništa. Ako Vaša, clevelandska i sudneška (Sydney, Australija, mo) grupa ne uzme stvar u ruke onda sam stradao.. Kada bih mogao dobiti za SPOMEN ZNAK, gdje su mi ženine pare, onda bi bilo lako. Dosada smo od Vlade i to siromah dao svoju uštedjevinu i mora čekati dok proda. Ako dakle DRUŠTVO ne odkupi po jednoj cieni recimo 100 kom. ili 50 za sebe, invalide, za domovinu, logore, svjedno, pa mi to pošalje, neznam koga vraga ću učiniti sa DRINOM. Jesam li ja lud, ili smo svi ludi, jer ljubimo Hrvatsku preko naših snaga?

    Nema sumnje da će ovakova jedna knjiga imati silna uspjeha, svi će ju hvaliti, ali pomaže ih malo. Morat će se obligirati (obvezati, mo) platiti recimo 2-3 dolara za ovaj broj, koji ju hoće imati, a nikada ne daju ali šta učiniti sada? Ili da Društvo odkupi, kupi 100 kom. ili da se održi jedna zabava, priredba, veselica, i da nastupe umjetnici, koji su već nastupali i čije su fotografije izišle. Oko 100 dol. koštaju samo klišeji Kanade, jer ih je mnogo i veliki su. Reci im to, umjetnicima i odbornicima i pokaži nastavk, koji mi je sinoć stigao.

    "Izbor" nije naš i to možeš svima reći, ali po sriedi je jedan politički pokušaj. Netreba ga otvoreno sabotirati, ali trebate znati politički misliti i raditi. Poglavnik je ne samo ustaški vodja nego i državni Poglavar, pa on mora, na oko, biti svima jednak. Pametno s tim, i neka se previše ne širi, jer je to kukavičije jaje snešeno u naše ustaško gniezdo. (Ovo je najbolje ogledalo bistrine i dalekovidnosti generala Drinjanina. On je prvi upro prstom da "IZBOR" nije državotvorno hrvatski i da je on najviše kriv za sve smicalice, razdore, svađe i podjeljenost Hrvata, najprije u Argentini odakle se je proširilo svugdje po svijetu. Tko prati i čita ova pisma, mnogo će se iz njih saznati. Mo)


    Netreba ni jednog časa kolebati i treba primiti državljanstvo Kanade. Naša ljubav nije time dirnuta i kako živimo u težkim i izvanrednim prilikama, to moramo tako i postupati. Ja dajem svakome u tom pogledu podpuno slobone ruke. Budućnost ustaškog pokreta i s tim Hrvatske leži u narodu, a danas više nego ikada narod vidi, da je spas u ustaškoj borbi. Inače smo gotovi. (Proštudirajmo na trenutak ove generalove riječi : "...a dans više nego ikada narod vidi da je spas u ustaškoj borbi. Inače smo gotovi..." Nije li se obistinilo u Domovinskom ratu!? Zar se Franju Tuđmana, Brunu Bušića i Franju Mikulića nije optuživalo da su upijali svaku generalovu riječ u borbi za oslobođenje Hrvatske. Ovdje nije riječ o nikakovu "ustaštvu" kao ustaštvu. Ovdje je riječ o Ustaškoj ideji za Hrvatskom Državom. Zato se nije čuditi Srbima i svim neprijateljima Hrvatske, kada ovi prozovlju svakog državotvornog Hrvata Ustašom, ne mari dali je dotični bio fašista ili antifašista, komunista ili antikomunista. Važno je da je on za Hrvatsku Državu i odmah je kvalificiran da bude Ustaša. Zato se trebamo zapitati: Da li je Dr. Ante Pavelić, kada je u siječnju 1929. godine osnovao Ustaški Pokret, mislio da je tim imenom USTAŠTVO poistivijetio sa imenom HRVATSKA !?, mo. Otporaš) Zato treba čuvati vodstvenu ustašku ekipu, jer ju Hrvatska treba. To te ovlašćujem da kažeš svakome.

    Kako će biti sa onima, koji "zglajzuju" radi kriva imena, to neznam, ali moja kuća i dom su otvorena svakome od ugroženih, a vrata ove zemlje isto. To je moja briga svakom ugroženom ustaši, dok je meni na ramenu glava. Netreba se bojati. I tko strada, neće stradati težko. I ako strada težko to je potrebno, stradao je u borbi, nadljudskoj borbi, koju vodimo za Hrvatsku.

    Radi sina pošalji sve podatke, najnovije, adresu, broj, itd., pa ćemo ipak pokušati. (Danijel Jolić je htio pribaviti sina Viktora k sebi u Toronto pa tražio od generala informacije kako bi ga najlakiše mogao pribaviti k sebi u Canadu, mo.) Dužnost nam je uvjek sve poduzeti, pa makar i ne uspjeli.

    Drago bih mi bilo ako bi mogli zaposliti Raguža. Sa Vama tamo bio bi berićetniji, jer nemože sa ugursuzima, a kako ga je borba izgradila, ima slabe živce i pati. Borac je i drago bih mi bilo, ako mu se može pomoći. Vidim da ima jada, besposlice. Ali mi ćemo sve to izdržati i doći u svoju Hrvatsku, jer nam je to životni cilj.

    Mogao si viditi ove godine, da smo izašli sa duplim i boljim Drinama. To zahvaljujući daru moje žene. Ove godine nisu mi borci dali ni za jednu jedinu DRINU, a kamoli za poštarinu, koja je 100 dol. mjesečno. Ako meni uspije jedna stvar, i to uz pomoć ženine obitelji, onda ću godinu dana davati DRINU bez i jednog centa i napraviti dvije tri druge stvari. Treba nešto činiti da se izdrži ovo kritično vrijeme. Nesumnjam ni časa, da će sve ovo brzo proći, jer se borba približava. Ova zemlja dobiva svaki dan više, Japan i Njemačka sve stari neprijatelji Amerike. Progledali su oni i skoro će i na nas doći red. Šakom i kapom će nas pomoći, ali mi najprije moramo pokazati vitalnost i snage. To je životni zakon, da se jake pomaže, a slabe žali.

    Gore srdca!

    Pozdrav tebi i Tvojima, svim čestitim ustaškim i hrvatskim sinovima,

    Za Poglavnika i Dom Spremni !

    general Drinjanin.

    Bobani

    06-03-2015, 23:42

     

     

     

    IZ PROŠLOSTI U SADAŠNJOST

    (Za hrvatsko općinstvo donosim jedno pismo generala Drinjanina. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 371/372. Pismo samo po sebi je više nego jasno, a pisano je u odrazu vremena godine 1964. Hrvatska politička emigracija je radila ono što je mogla u tuđim i stranim zemljama; tražila je prijatelje za hrvatsko razumijevanje i za Hrvatsku Državu. Hrvati musmimanske vjeroispovijesti su preko Islamskog Kongresa u Jeruzalemu kojemu je bio Glavni Tajnik dr.Said Radaman uspostavili tijesnu vezu i iskrenu suradnju s organizacijom "BRAĆA MUSLIMANI". Ovi su za simpatije i iskreno razumijevanje patnja hrvatskog naroda i islamske i katoličke vjeroispovjesti išli tako daleko da je Dekretom Njegovog Veličanstva kralja Hasimijske Jordanske Kraljevine HUSEINA I., broj. 1404 /10/12 od 2 rujna 1962. g., kojim je priznao pravo hrvatskog naroda na slobodu, nezavisnost i vrhovničtvo u svim svojim povjesnim i narodnosnim granicama. Vidi DRINA br. 7/8 1962. str. 6. Pismo generala Drinjanina kojeg ovdje donosim, iako skoro dvije godine kasnije, odnosi se i na ovaj slučaj priznanja Hrvatske Države. Mo. Otporaš.)


    INFORMACIJA UZ IZVJEŠĆE.
    od 28. VII. 1964.

    GENERAL DRINJANIN

    Predmet: Priznanje Hrvatske Države po Arabiji Sauditskoj.

    Današnjom poštom dobio sam od jednog arapskog diplomate, sa kojim sam došao u kontakt za vrijeme " jordanske stvari " pismo sliedećeg sadržaja:

    " gospodine generale: Kao iskrenog prijatelja muslimana i prokušanog antikomuniste ja Vas i previše cijenim, a da bi propustio ovu priliku za upozoriti Vas na štetni rad nekih Hrvata islamske vjere koji nastoje omesti (pokvariti) sve ono, što ste do sada napravili. Upozorite Vaše sunarodnjake muslimane. Dobro bi bilo, da se zaista stvori bilo kakva muslimanska organizacija Hrvata iz Bosne, te da se na francuskom (dr. Miljenko Dabo Peranić je izdavao na francuskom jeziku LA CROATIE, mo) i engleskom tiska jedna ozbiljna obavijest o stanju u Jugoslaviji. Malo ali ozbiljno. Mi nemamo ni jedne ozbiljne brošurice kako bi branili stav, a Vaši neprijatelji (jugoslavenska promidžba i diplomatska predstavništva su bili zaduženi da u stranom svijetu šire dezinformacije, istine, poluistine i laži svake vrsti a sve u smijeru ocrnjivanja Hrvata i negiranje Hrvatima pravo na njihovu vlastitu Hrvatsku Državu, mo) obasiplju arapski svijet sa ukusnim i uvjerljivim materijalom. Neozbiljni pokušaji Vam više škode, nego koriste. Želim, da ovo saopćite Vašim prijateljima, ali dok Vam ne dadem znak (mig) nemojte nigdje moje imae saopćiti, jer bi me protivne snage eliminirale. Neka Allah nagradi rad svih vjernika. Odani Vam X.Y."

    S druge strane Dr. Muftić mi je dao poslati jednu arapskusaudi novinu, gdje je preko cijele stranice velikog formata pisano o Hrvatskoj, i to istaknutim elementima, sa 6 velikih fotografija, medju kojima i moja osobna u uniformi, te drugih 5 o srušenim objektima, pogorenim džamijama, grupe vojnika, zagrebačka džamija, i zaklani hrvatski vojnik. To su fotografije, koje sam ja u svoje vrijeme dao Dru. Muftiću, i od kojih su neke objavljene u listovima BRAĆE MUSLIMANA u Jordaniji (Jeruzalemu i Amenu). Dobio sam i drugi izrezak, nešto manje, gdje je veliki vojnički grb Odpora i drugi materijal, kojega ću dati prevesti, i obavijestiti vas.

    Potvrdjuje se i još jedna stvar, koju smo znali od prije a to je, da je dr. Muftić bio u Njemačkoj sa "svojom tajnicom", a to je nitko drugi, nego njegova žena br. 2, i ujedno ljubavnica ADILA ZULFIKARPAŠIĆA, te ju je Dr. Muftić "osvojio", što ga je dovelo na ratnu nogu ne samo sa poznatim Udbašem Zulfikarpašićem, nego i sa Drom. Ramadanom, generalnim sekretarom Sveislamskog Kongresa, a taj je rodjak prve žene Muftićeve. Ova je liječnica iz poznate egipatske obitelji i ja ju osobno poznajem, jer ju je Dr. Muftić bio doveo sa sobom. Prema prijateljima to je odvojilo Muftića od Radmana. Kako znate da se i medju arapskim i islamskim organizacijama tuku razne frakcije, sukobljavaju sekte, interesi, dinastije, strane službe i osobni motivi, neće biti na odmet, ako vagnemo sve te elemente i ne prenaglimo se u svojim ocjenama ljudi i dogadjaja. Sasma sigurni glasovi ponavljaju nam, da osim rublja, dolara, funta i zlatnika Marije Terezije i Napoleon d'ora, (dukati, mo) koji novci još uvijek imaju glavnu vrijednost u mnogim zemljama orienta, teku i kinenske pare i posebno via Roma.

    Tako mi barem vele moji albanski prijatelji, koji misle, da od svaka tri albanska emigranta jedan radi za Tita, drugi za Kineze, a treći t.j. ostatak razdijeljeno medju ove ostale. Spominjem ovu činjenicu radi eventualne mogućnosti, koja bi bila logična, a ta je, da vjerojatno Kinezi imaju medju islamskim narodima, pa čak i medju vjernicima svoje pristaše. U tom pogledu su kinezi učinili mnogi korak, kako to zaključujem iz njihove propagande na španjolskom jeziku, koja vrlo obilno teče u hispanskom svijetu. I kada stiže u hispanski i katolički svijet, kako ne bi u islamsko područje, koje je geografski bliže, a sami Kinezi imaju mnogo milijuna muslimana. Jedan katolički biskup misionar je držao preko španjolske televizije jedno predavanje, koje sam osobno čuo, gdje je isti govorio o velikim uspjesima Kineza oko stvaranja KATOLIČKE NACIONALNE CRKVE, gdje biskupi, kanonici, svećenici i t.d. rade za režim, i to legalno, jer su zaredjeni po jednom biskupu, koji je imao na to pravo. Elem i opet to spominjem radi mogućeg prodora na islamsko vjersko područje. Ne mogu da se otmem dojmu, da valja na to misliti savezno sa raznim pokušajima u zadnja vremena. Postavlja se pitanje: tko od Hrvata katolika i muslimana radi za Kineze?

    Da se vratimo dru Muftiću. Ako je Adil Zulfirkapašić bio udbaški pukovnik, komesar i koljač muslimana, ako je žena mu komunista i partizanka, ako mu je ljubavnica Švicarka (čije ime i t.d. posjedujem) bila osvojena po Muftiću, a ovaj radi za Engleze, u šta ne treba sumnjati, ako sada iz redova org. BRAĆE MUSLIMANA dobivamo pisma, koja nisu sasma jasna u pogledu osoba, ali da u pogledu ideja, ako se smatra (s pravom) da teče kinenska para via Roma i mješa se sa librama, dolarima, novim francima (Francuska je uvela novi monoterni sistem 1960 godine. Sto stari franaka je postalo jedan novi franak, mo) i dinarima, šta tu ima onda katoličkog, odnosno muslimanskog, šta ima rodoljublja, a šta od "strategije pupka".

    Ono što se dogadja medju Hrvatima radi UDBE, potencira se radom i drugih služba. Treba biti vrlo jak karakter, izgradjen tip, pa de se ne izgubi kao magare u magli na razkržju tolikih puteva. Ljudi, koji rade za strane službe, teoretski su mogli i koristiti Hrvatskoj, možda i koriste, ali su pripadnici jednog stroja, koji je cjelina, i čija zapovjedna poluga je u rukama jednog stranca. Vjerujem, da dolazi čas, da se mora i o tome govoriti i eventualno postupati. Već za vrijeme Kavranove akcije bilo je "ljudi sa vezama". Oni su danas profesionalci i možemo uprijeti prstom u tucet poznatih, provjerenih i ustanovljenih "dobrih inače" Hrvata, koji rade za strane službe. One poznate. I pitamo se: nepoznate tko obradjuje?

    Vele, da se sastaje vodstvo HOP-a u Madridu, vodstvo Vijeća u Parizu, vodstvo HSS-a u Londonu, vodstvo "katolika" u Beču, a vodstvo "muslimana" u Ženevi. Savjesni Hrvati, katolici i muslimani trebali bi misliti na sve gornje. U Njemačkoj ima 70.000 Hrvata iz južnih krajeva. Dolaze i odlaze, te gledaju šta radimo i prenose u Domovinu.

    Uz naš vojnički pozdrav

    general Drinjanin v.r.

    Bobani

    07-03-2015, 18:48

     

     

     

     

    UZ STO DRUGU GODIŠNJICU ROĐENJA VJEKOSLAVA "MAKSA" LUBURIĆA

    Dragi naš MAKSU, Hrvatski Generale,

    O Tebi se je više govorili, pisalo i napisalo u zadnjih sedam destljeća i više nego o ijednom drugom Hrvatu koji je sudjelovao u stvaraju NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. O Tebi će se još mnogo i mnogo govoriti i još više pisati sve dotle dok se ne iznesu sve činjenice, svi dokumenti i sve ono što si Ti radio za Hrvatsku a i protiv Hrvatske, kako tvoji neprijatelji kažu, a tvoji neprijatelji su naši hrvatski neprijatelji.

    Ja ću u sažetom obliku nastojati iznijeti neke nepoznanice iz Tvojega života kako bi se popunila ona praznina koja je još uvijek nazočna kod mnogih Hrvatica i Hrvata. Ni ovo što ću iznijeti za sigurno neće biti zadnja nepoznanica, ali za sigurno hoće pomoći nadopuniti onaj vakuum za kojega mnogi Hrvati nisu znali, ili su ga namjerno mnogi prešućivali. Naravno da će u ovoj ČESTITKI ZA TVOJ STO DRUGI ROĐENDAN - VJEKOSLAVA LUBURIĆA biti ponekih i ponavljanja.

    Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, Zrinjskih i Frankopana, Bakača i Hrvoja Vukčiuća Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Husein Bega Gradaščevića, Bana Jelačića, pa sve do novih i najnovijih: Kvaternika (Rakovačkog) Brojevića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana, Gotovine, Markača i tisuće drugih, stoji ime našeg hrvatskog Viteza Vjekoslava Luburića - Maksa - Generala DRINJANINA.

    Danas je 6 ožujka 2015. Točno sto dvije (102) godina od Tvojeg rođenja. Rodio Si se 6 ožujka 1913. godine u selu Humac pokraj Ljubuškoga od oca Ljube i Majke Marije, rođene Soldo. Tvoji roditelji su imali četvro (4) djece iz prvog braka. Ne znam točno tko je bio prvi, drugi, treći i četvrti, ali kako sam saznao imao si sestru Miru, i sestru Zoru koja se je, mlada od 15 godina, utopia u rijeku Neretvu. Imao si brata Dragutina. Ne znam njihove datume i godine rođenja, ali se radi na tome da se i to pronađe.

    Tvoji roditelji su bili imoćni, kako si Ti više puta spominjao u Svojim opisima i PISMIMA. Srpski žandari su Ti oca ubili na Božić 1923. godine, kako si Ti to pisao u pismima svojim suradnicima. Od tada Tvoja Majka sa "čoporom" dječice siročadi, kako si Ti to rekao u Tvojem govoru Hrvatima za proslavu dana hrvatske državnosti Desetoga Travnja 1968. godine, bez mirovine i posla jedva je proživljavala.

    Majka Ti se je preudala za Jozu Tambića s kojim je imala još troje (3) djece, Nada, Zora i Tomislav. Ne znam točno godinu preudaje, ali se radi i na tome da se pronađe. Nada Tambić, polusestra Maksa Luburića, je rođena 4 kolovoza 1926. u Livnu, odakle joj je otac Jozo bio, ili je tu živio i poslovno bio zapošljen. Tomislav Tambić, Maksov polubrat, je bio vojnik NDH u PTS. Zora Tambić, polusestra Maksa Luburića je bila udata za pukovnika HOS Jakova Džala. To je što sam ja mogao pronaći iz Maksovih pisama, časopisa DRINA i novine OBRANA. Jedna osoba mojeg velikog povjerenja radi na tome da prikupi i najmanje podatke o hrvatskom DIV/JUNAKU generalu Drinjaninu.

    Vjekoslav Luburić je imao od svojih prvih mladenačkih dana težak, buran i tegoban život. Pučku školu je završio u Ljubuškom a gimnaziju u Mostaru. Kao đak prednjačio je kako bistrinom uma, tako i energijom hrvatstva. Zbog svojeg istaknutog hrvatstva mnogo puta je dolazio u sukob s školskom upravom, gdje su najviše bili učitelji i profesori srpske narodnosti. Na koncu je bio izbačen iz škole. Kako se može saznati iz Njegovih opisa iz DRINA prve epohe, tj. DRINA koje su izlazile od 1951. pa do razlaza sa Poglavnikom 1956. godine, On je proputovao cijelu Dalmaciju, Išao na Korčulu posjetiti ujca i tetka. Odatle je došao u Zagreb. Tu je saznao za Ustaški Pokret i da se u Mađarskoj Ustaše treniraju i pripremaju za oslobođenje Hrvatske. Pronašao Je neki posao i radio kod jednoga čovjeka u vinogradu. Odatle je Vjekoslav Luburić otišao u Somobor, blizu mađarske granice, raditi kod jednog starog obožavatelja Starčevića. Tu je ispitao mogućnosti kako se prebaciti u Mađarsku. Uz velike muke i opasnosti On je konačno uspio doći u Mađarsku. Ubrzo je došao kod svojih Ustaša na Janka Pustu. Nisam za točno mogao saznati koje je to godine bilo; ili 1931 ili početkom 1932. Sve što sam do sada mogao pronaći iz Njegovih osobnih opisa je to da je pisao da je bio skoro među prvima. Zna se da je Poglavnik iznajmio jedno veliko imanje za vježbanje i treniranje Ustaša blizu jugoslavenske granice, i da je to imanje ostalo poznato kao JANKA PUSTA. Također se zna da je to imanje iznajmljeno 1930. godine. Tu na Janka Pusti Jure Francetić je Vjekoslavu Luburiću dao konspirativno ime "MASK", a On njemu, Juri Francetiću "LASLO". Ovaj izvor je Iz knjige CRNA LEGAIA, JURE I BOBAN.Od tada Vjekoslav Luburić je javnosti najviše poznat kao Maks.

    Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske Desetoga Travnja 1941., Vjekoslav Luburić, Maks, se iz Mađarske vraća u Domovinu i odmah se stavlja hrvatskim vlastima u službu. Kao istaknuti i dobro izvježbani borac, hrabro se bori protiv neprijatelja hrvatskog naroda i neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za nesebičnu hrabrost On neustrašivo vodi svoje vojnike na mnoga ratna poprišta. Istakao se je sa svojim jedinicama u mnogim ratnim okršajima, a jedno od njih je najpoznatije Ljevče polje kod Banje Luke. Dobio je mnoga vojnička odlikovanja.

    Odlukom hrvatsko političkog vodstva Vlade NDH On se povlači sa svim snagama HOS i mnogim civilima prema Austriji. Tu u Austriji, malom a za Hrvate vrlo poznatom mjestu Bleiburgu hrvatska vojska se je predala saveznicima, a ova ih je, nepoštivajući Ženevsku Konvenciju prema zarobljenicima, izručila Titinim partizanima. Za ostalo se zna, da ovdje ne ponavljam.

    General Vitez Luburić se ne predaje nego se vraća sa skupinom svojih vjernih vojnika i nastavlja borbu protiv okupatora Hrvatske. Godine 1947 u jednoj od tih boraba bude ranjen u koljeno. Rana se proširila do tog stupnja da se nije moglo dalje. On, general Luburić, odlazi u Mađarsku kod svojih starih prijatelja, preko kojih se je uspio izliječiti.

    Preko Austrije On dolazi u Francusku. Tu je radio u jedno rudniku, zaradio malo novca, da bi 24 listopada 1948 godine prešao francusko/španjolsku granicu i došao u Španjolsku. Naravno da je odmah bio uhapšen i stavljen u pritvor. Vlasti mu nisu vjerovale da je on Vjekoslav Luburić zvani Maks. Vlasti su pozvale fra. Branka Marića iz Madrida, koji Ga je prvi posjetio i vlastima rekao da je to uistinu Vjekoslav Luburić, Maks. Tada su ga španjolske vlasti pustile na miru. Ovi datum prelazka francusko/španjolske granice sam preuzeo iz opisa Dinka Šakića o Akciji Božidara Kavrana "Deseti Travnja".

    General Vjekoslav Luburić, zvani Maks, je počeo rodoljubno i politički djelovati početkom godine 1951. Došao je na ideju da bi najbolji način bio u prikupljanju preživijelih boraca, ponovno oživijeti organizaciju Hrvatski Narodni Odpor, HNO i izdavati mjesečnik ili povremenik časopis DRINA, preko kojeg bi se izgrađivali budući hrvatski vojnici. Djelujući kao zadnji zapovjednik i general HNO, On sebi daje ime general DRINJANIN, što je usko povezano sa našom vječitom granicom sa Srbijom rijeka DRINA. Od tada pa do današnjih dana, Vjekoslav Luburić je više poznat kao general Drinjanina, nego kao Maks ili Vjekoslav Luburić.

    U svoje rodoljubnom i požrtvovanom radu za ponovno oslobođenje porobljene Hrvatske, general Drinjanin nije ni sebe zaboravio. On upoznaje jednu otmjenu Španjolku, Mademoiselle Isabel Hernaiz s kojom se vjenčava 19 studenoga 1953. godine. Vjenčao ga je hrvatski svećenik Fra. Branko Marić. Vjerovali ili ne, vjenčani kum mu je bio Dr. Andrija Ilić. Oni koji su pratili PISMA MAKSA LUBURIĆA su mogli iz njih saznati za mnoge detalje glede ove teme. Čak i to su mogli saznati da je Vjekoslav Luburić prilikom svojeg vjenčanja primio preko tisuću čestitaka od svojih vjernih vojnika, častnika i simpatizera.

    General Drinjanin je ima četvero (4) djece s Isabelom Luburić Hernaiz. Prvi sin Domagoj rođen 23 listopada 1954, kćer Drina rođena 26 veljače 1956, (prije nekoliko dana mi se je javio Vjekoslav Luburić junior - generalov sin - i saopćio mi da mu je sestra Drina poslije duge i teške bolesti prije par godina umrla) sin Vjekoslav je rođen 25 veljače 1957. i kćer Mirica rođena, neznam točna datuma, 1958.

    Generalov ubojica Ilija Stanić (rođen 19 studenoga 1945.) preko raznih preporuka, ima ih mnogo a ni njedna nije vjerodostojno potvrđena, dolazi pred Božić u Španjolsku, najprije u Madrid, zatim u proljeće 1967. godine kod Generala drinjanina u Carkagente kod Valencije. Predstavivši se Generalu kao sin generalova vojnika iz ratnih dana Joze Stanića, General mu je odmah povjerovao. Zaposlio je Iliju u tiskari DRINAPRESS. Ilija je tu radio, i, po Generalovim pismaima bio vrijedan i požrtvovan. Po pisanju Udbaša Josipa Perkovića beogradskoj Ubdi, Ilija Stanić je strpljivo čekao svoj čas. Nažalost da je taj čas ubojica Ilija Stanić ostvari dana 20 travnja 1969. godine. Ja ću se za ovu Čestitku UZ STO DRUGU GODIŠNJICU rođenja Vjekoslava Luburića ovdje zausteviti, jer će se na drugim mjestima i drugim prilikama pisati o generalovu ubojstvu.

    Na kraju bih zamolio sve one koji imadnu priliku pročitati ovu ČESTITKU da po njihovim mogućnostima popune bilo koju prazninu u ovom mojem opisu.

    DRAGI NAŠ GENERALE, SVE DRŽAVOTVORNE HRVATICE I HRVATI SE PRIKLJUČUJU OVOJ ČESTITKI I U SVOJIM MISLIMA TI ČESTITAJU SRETAN STO DRUGI ROĐENDAN !!!

    Otporaš Mile Boban.

    Bobani

    08-03-2015, 16:22

    http://kamenjar.com/uz-sto-drugu-godisnjicu-rodenja-vjekoslava-maksa-luburica/



     

    UZ STO DRUGU GODIŠNJICU ROĐENJA VJEKOSLAVA "MAKSA" LUBURIĆA

    Dragi naš MAKSU, Hrvatski Generale,

    O Tebi se je više govorili, pisalo i napisalo u zadnjih sedam destljeća i više nego o ijednom drugom Hrvatu koji je sudjelovao u stvaraju NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. O Tebi će se još mnogo i mnogo govoriti i još više pisati sve dotle dok se ne iznesu sve činjenice, svi dokumenti i sve ono što si Ti radio za Hrvatsku a i protiv Hrvatske, kako tvoji neprijatelji kažu, a tvoji neprijatelji su naši hrvatski neprijatelji.

    Ja ću u sažetom obliku nastojati iznijeti neke nepoznanice iz Tvojega života kako bi se popunila ona praznina koja je još uvijek nazočna kod mnogih Hrvatica i Hrvata. Ni ovo što ću iznijeti za sigurno neće biti zadnja nepoznanica, ali za sigurno hoće pomoći nadopuniti onaj vakuum za kojega mnogi Hrvati nisu znali, ili su ga namjerno mnogi prešućivali. Naravno da će u ovoj ČESTITKI ZA TVOJ STO DRUGI ROĐENDAN - VJEKOSLAVA LUBURIĆA biti ponekih i ponavljanja.

    Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, Zrinjskih i Frankopana, Bakača i Hrvoja Vukčiuća Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Husein Bega Gradaščevića, Bana Jelačića, pa sve do novih i najnovijih: Kvaternika (Rakovačkog) Brojevića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana, Gotovine, Markača i tisuće drugih, stoji ime našeg hrvatskog Viteza Vjekoslava Luburića - Maksa - Generala DRINJANINA.

    Danas je 6 ožujka 2015. Točno sto dvije (102) godina od Tvojeg rođenja. Rodio Si se 6 ožujka 1913. godine u selu Humac pokraj Ljubuškoga od oca Ljube i Majke Marije, rođene Soldo. Tvoji roditelji su imali četvro (4) djece iz prvog braka. Ne znam točno tko je bio prvi, drugi, treći i četvrti, ali kako sam saznao imao si sestru Miru, i sestru Zoru koja se je, mlada od 15 godina, utopia u rijeku Neretvu. Imao si brata Dragutina. Ne znam njihove datume i godine rođenja, ali se radi na tome da se i to pronađe.

    Tvoji roditelji su bili imoćni, kako si Ti više puta spominjao u Svojim opisima i PISMIMA. Srpski žandari su Ti oca ubili na Božić 1923. godine, kako si Ti to pisao u pismima svojim suradnicima. Od tada Tvoja Majka sa "čoporom" dječice siročadi, kako si Ti to rekao u Tvojem govoru Hrvatima za proslavu dana hrvatske državnosti Desetoga Travnja 1968. godine, bez mirovine i posla jedva je proživljavala.

    Majka Ti se je preudala za Jozu Tambića s kojim je imala još troje (3) djece, Nada, Zora i Tomislav. Ne znam točno godinu preudaje, ali se radi i na tome da se pronađe. Nada Tambić, polusestra Maksa Luburića, je rođena 4 kolovoza 1926. u Livnu, odakle joj je otac Jozo bio, ili je tu živio i poslovno bio zapošljen. Tomislav Tambić, Maksov polubrat, je bio vojnik NDH u PTS. Zora Tambić, polusestra Maksa Luburića je bila udata za pukovnika HOS Jakova Džala. To je što sam ja mogao pronaći iz Maksovih pisama, časopisa DRINA i novine OBRANA. Jedna osoba mojeg velikog povjerenja radi na tome da prikupi i najmanje podatke o hrvatskom DIV/JUNAKU generalu Drinjaninu.

    Vjekoslav Luburić je imao od svojih prvih mladenačkih dana težak, buran i tegoban život. Pučku školu je završio u Ljubuškom a gimnaziju u Mostaru. Kao đak prednjačio je kako bistrinom uma, tako i energijom hrvatstva. Zbog svojeg istaknutog hrvatstva mnogo puta je dolazio u sukob s školskom upravom, gdje su najviše bili učitelji i profesori srpske narodnosti. Na koncu je bio izbačen iz škole. Kako se može saznati iz Njegovih opisa iz DRINA prve epohe, tj. DRINA koje su izlazile od 1951. pa do razlaza sa Poglavnikom 1956. godine, On je proputovao cijelu Dalmaciju, Išao na Korčulu posjetiti ujca i tetka. Odatle je došao u Zagreb. Tu je saznao za Ustaški Pokret i da se u Mađarskoj Ustaše treniraju i pripremaju za oslobođenje Hrvatske. Pronašao Je neki posao i radio kod jednoga čovjeka u vinogradu. Odatle je Vjekoslav Luburić otišao u Somobor, blizu mađarske granice, raditi kod jednog starog obožavatelja Starčevića. Tu je ispitao mogućnosti kako se prebaciti u Mađarsku. Uz velike muke i opasnosti On je konačno uspio doći u Mađarsku. Ubrzo je došao kod svojih Ustaša na Janka Pustu. Nisam za točno mogao saznati koje je to godine bilo; ili 1931 ili početkom 1932. Sve što sam do sada mogao pronaći iz Njegovih osobnih opisa je to da je pisao da je bio skoro među prvima. Zna se da je Poglavnik iznajmio jedno veliko imanje za vježbanje i treniranje Ustaša blizu jugoslavenske granice, i da je to imanje ostalo poznato kao JANKA PUSTA. Također se zna da je to imanje iznajmljeno 1930. godine. Tu na Janka Pusti Jure Francetić je Vjekoslavu Luburiću dao konspirativno ime "MASK", a On njemu, Juri Francetiću "LASLO". Ovaj izvor je Iz knjige CRNA LEGAIA, JURE I BOBAN.Od tada Vjekoslav Luburić je javnosti najviše poznat kao Maks.

    Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske Desetoga Travnja 1941., Vjekoslav Luburić, Maks, se iz Mađarske vraća u Domovinu i odmah se stavlja hrvatskim vlastima u službu. Kao istaknuti i dobro izvježbani borac, hrabro se bori protiv neprijatelja hrvatskog naroda i neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za nesebičnu hrabrost On neustrašivo vodi svoje vojnike na mnoga ratna poprišta. Istakao se je sa svojim jedinicama u mnogim ratnim okršajima, a jedno od njih je najpoznatije Ljevče polje kod Banje Luke. Dobio je mnoga vojnička odlikovanja.

    Odlukom hrvatsko političkog vodstva Vlade NDH On se povlači sa svim snagama HOS i mnogim civilima prema Austriji. Tu u Austriji, malom a za Hrvate vrlo poznatom mjestu Bleiburgu hrvatska vojska se je predala saveznicima, a ova ih je, nepoštivajući Ženevsku Konvenciju prema zarobljenicima, izručila Titinim partizanima. Za ostalo se zna, da ovdje ne ponavljam.

    General Vitez Luburić se ne predaje nego se vraća sa skupinom svojih vjernih vojnika i nastavlja borbu protiv okupatora Hrvatske. Godine 1947 u jednoj od tih boraba bude ranjen u koljeno. Rana se proširila do tog stupnja da se nije moglo dalje. On, general Luburić, odlazi u Mađarsku kod svojih starih prijatelja, preko kojih se je uspio izliječiti.

    Preko Austrije On dolazi u Francusku. Tu je radio u jedno rudniku, zaradio malo novca, da bi 24 listopada 1948 godine prešao francusko/španjolsku granicu i došao u Španjolsku. Naravno da je odmah bio uhapšen i stavljen u pritvor. Vlasti mu nisu vjerovale da je on Vjekoslav Luburić zvani Maks. Vlasti su pozvale fra. Branka Marića iz Madrida, koji Ga je prvi posjetio i vlastima rekao da je to uistinu Vjekoslav Luburić, Maks. Tada su ga španjolske vlasti pustile na miru. Ovi datum prelazka francusko/španjolske granice sam preuzeo iz opisa Dinka Šakića o Akciji Božidara Kavrana "Deseti Travnja".

    General Vjekoslav Luburić, zvani Maks, je počeo rodoljubno i politički djelovati početkom godine 1951. Došao je na ideju da bi najbolji način bio u prikupljanju preživijelih boraca, ponovno oživijeti organizaciju Hrvatski Narodni Odpor, HNO i izdavati mjesečnik ili povremenik časopis DRINA, preko kojeg bi se izgrađivali budući hrvatski vojnici. Djelujući kao zadnji zapovjednik i general HNO, On sebi daje ime general DRINJANIN, što je usko povezano sa našom vječitom granicom sa Srbijom rijeka DRINA. Od tada pa do današnjih dana, Vjekoslav Luburić je više poznat kao general Drinjanina, nego kao Maks ili Vjekoslav Luburić.

    U svoje rodoljubnom i požrtvovanom radu za ponovno oslobođenje porobljene Hrvatske, general Drinjanin nije ni sebe zaboravio. On upoznaje jednu otmjenu Španjolku, Mademoiselle Isabel Hernaiz s kojom se vjenčava 19 studenoga 1953. godine. Vjenčao ga je hrvatski svećenik Fra. Branko Marić. Vjerovali ili ne, vjenčani kum mu je bio Dr. Andrija Ilić. Oni koji su pratili PISMA MAKSA LUBURIĆA su mogli iz njih saznati za mnoge detalje glede ove teme. Čak i to su mogli saznati da je Vjekoslav Luburić prilikom svojeg vjenčanja primio preko tisuću čestitaka od svojih vjernih vojnika, častnika i simpatizera.

    General Drinjanin je ima četvero (4) djece s Isabelom Luburić Hernaiz. Prvi sin Domagoj rođen 23 listopada 1954, kćer Drina rođena 26 veljače 1956, (prije nekoliko dana mi se je javio Vjekoslav Luburić junior - generalov sin - i saopćio mi da mu je sestra Drina poslije duge i teške bolesti prije par godina umrla) sin Vjekoslav je rođen 15 veljače 1957. i kćer Mirica rođena, neznam točna datuma, 1958.

    Generalov ubojica Ilija Stanić (rođen 19 studenoga 1945.) preko raznih preporuka, ima ih mnogo a ni njedna nije vjerodostojno potvrđena, dolazi pred Božić u Španjolsku, najprije u Madrid, zatim u proljeće 1967. godine kod Generala drinjanina u Carkagente kod Valencije. Predstavivši se Generalu kao sin generalova vojnika iz ratnih dana Joze Stanića, General mu je odmah povjerovao. Zaposlio je Iliju u tiskari DRINAPRESS. Ilija je tu radio, i, po Generalovim pismaima bio vrijedan i požrtvovan. Po pisanju Udbaša Josipa Perkovića beogradskoj Ubdi, Ilija Stanić je strpljivo čekao svoj čas. Nažalost da je taj čas ubojica Ilija Stanić ostvari dana 20 travnja 1969. godine. Ja ću se za ovu Čestitku UZ STO DRUGU GODIŠNJICU rođenja Vjekoslava Luburića ovdje zausteviti, jer će se na drugim mjestima i drugim prilikama pisati o generalovu ubojstvu.

    Na kraju bih zamolio sve one koji imadnu priliku pročitati ovu ČESTITKU da po njihovim mogućnostima popune bilo koju prazninu u ovom mojem opisu.

    DRAGI NAŠ GENERALE, SVE DRŽAVOTVORNE HRVATICE I HRVATI SE PRIKLJUČUJU OVOJ ČESTITKI I U SVOJIM MISLIMA TI ČESTITAJU SRETAN STO DRUGI ROĐENDAN !!!

    Otporaš Mile Boban.

    Bobani

    10-03-2015, 07:21

     

     

     

     

    OVAJ OPIS TREBA USPOREDITI S OPISOM MAKSA LUBURIĆA U KNJIGI "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" Otporaš.

    (General Drinjanin je u mnogim svojim Okružnicima i pismima svojim suradnicima pisao o ovim događajima argentinske revolucije, jugoslavenskim i projugoslavenskim smicalicama protiv Poglavnika i svih državotvornih Hrvata u Buenos Airesi. Ima mnogo sličnosti u novostima, ali svaki ih je pisao iz svojeg ugla; dr. Vrančić iz svojega a general Drinjanina iz svojega. Meni bih mnogo vremena uzelo poredati i usporediti ovdje te razlike. Sve što bih zainteresiranim savjetovao je to da ili si pribave knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, ili pratiti na internetu pisma Maksa Luburića koje iznosim ovdje. Za mene osobno je ovo povijest hrvatske političke emigracije. Sudionici spomenuti u ovom izjiještaju dra. Vjekoslava Vrančića su već odavno svi umrli i mrtvi. O njima, tj. mrtvima možemo reći samo to da su radili za oslobođenje Hrvatske u odrazu njihova vremena. Slava im! A na nama je da pokupimo sve do šta možemo doći šta su oni radili i kako su djelovali, kako bi mogli pošteno napisati o njima i o svim onima koji su se borili za Hrvatsku Državu onako kako su to oni smatrali da je najbolje. Otporaš.)



    Previous Next Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona

    Posted on 22.04.2014 by tajnik

    POBJEDA ISTINE

    1955. – 1956.

    Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona
    Svršetkom prošle i počekom tekuće godine izdržao je Hrvatski Domobran jednu od najžešćih i najtežih borba u toku svoga četrdeset i pet godišnjeg obstanka, ali je zato mogao zabilježiti i jednu od najvećih pobjeda, koju ne smatra samo svojim uspjehom, nego uspjehom hrvatske narodne oslobodilačke borbe uobće.
    Članovima Hrvatskog Domobrana u Argentini i drugim hrvatskim rodoljubima, razasutim diljem svijeta, koji su prošli kroz logore Austrije, Italije i Njemačke, poznati su otvoreni i podmukli pokušaji, da se uništi hrvatsku političku emigraciju uobće, a vodstvo i pripadnike Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta napose.
    Dok su u godini 1945. svi hrvatski politički izseljenici bili jednako izloženi progonima komunista i njihovih zapadnjačkih pomagača, dotle su se poslije ti napadaji usredotočili uglavnom protiv vodstva i pripadnika Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, na kojemu su se poslu našli u zajednici komunisti i drugi naši neprijatelji, koji, istina, pripadaju različitim skupinama, ali se oni brzo slože, kadgod treba pokušati naškoditi našem Pokretu. U jednu od tih skupina pripadaju velikosrbi i njihovi malobrojni jugoslavenski orjentirani Hrvati. U drugu skupinu spadaju neki bivši privremeni pripadnici našeg Pokreta, koji su u njega bili pristupili, kada su se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dielile časti i visoki politički položaji, a napustili Pokret, kada je umjesto nošenja časti trebalo podnieti borbu.

    Pripadnici ove inače raznobojne skupine primili su u svoje labavo kolo i one Hrvate, koji su od prije bili protivnici našeg Pokreta, te djelovali unutar Komunističke Partije Jugoslavije, ili takozvanog Jugoslavenskog Narodnog Oslobodilačkog Fronta, bilo kao kao djelatni šumski partizani, bilo kao njihovi potajni jataci. Svima njima smeta sada hrvatski državotvorni program, umjesto kojega propoviedaju ostvarenje maglovite zamisli jedne nadnarodne Europe, u korist koje bi se narodi trebali odreći svoje pripadnosti, te stupiti u neodredjen pojam „univerzalnog europejstva“. Ovoj skupini su se pridružili franjevci sa „Jose Ingenierosa“ kao i mnogi drugi. To se evo i sada provadja protiv svih naroda.

    Na otvorenom zajedničkom poslu našle su se sve tri skupine prilikom argentinske revolucije od 16. lipnja i 16. rujna prošle godine, kada su, dielom samostalno, a dielom u neprekrivenoj suradnji, obtužili dra Antu Pavelića, vodstvo Hrvatskog Domobrana d.d., da su sudjelovali u paležu katoličkih crkava, da su pripadali argentinskoj borbenoj organizaciji „Alianza“, da su imali svoje vlastite oružane udarne jedinice, koje da su bile plaćene od bivše vlade, radi čega da su sudjelovale u oružanoj borbi protiv argentinskih ustanika. Sve ono što najvažnije u toj lažnoj i ogavnoj klevetničkoj kampanji priredili su franjevci sa „Jose Ingenierosa“ koji je vodio dubrovački fratar fra Rado. Nacrt o zatoru hrvatskog političkog vodstva u Argentini bio je izradjen već početkom 1955, godine, kada je postalo očito da će doći do otvorenog sukoba izmedju oporbe i bivše vlade. Nacrt je predvidjao krivicu hrvatskog političkog vodstva u oba slučaja: o slučaju pobjede ili poraza bivše vlade, a išao je za tim, da se u svakom slučaju na obtužene primjeni argentinski Zakon broj 4144 od 22,studenog 1902.,koji je još na snazi, a predvidja izgon, odnosno prisilno ukrcanje onih stranaca, kojih držanje dovede u opasnost, narodnu sigurnost, ili naruše javni red. Provedbu svih mjera povjerava Zakonopravnim oblastima, koje ga mogu promieniti, kratkim putem bez drugog postupka.

    Zato je već u mjesecu svibnju 1955,podnešena prijava oporbenim krugovima i argentinskim crkvenim oblastima, protiv hrvatskog političkog vodstva, preka kojoj se oni nalaze u plaćenoj službi bivše vlade, za koju da će se boriti s oružjem u ruci. Neposredno nakon toga počeli su izlaziti letci, koji su u tom smislu obtuživali Poglavnika dra Antu Pavelića i njegove sljedbenike. Te su letke sve priredili franjevci na čelu sa fra Radom i dali su ih dieliti po katoličkim školama i Župama.
    Kad je pak 11,lipnja 1955. Zapaljena zgrada Kongresa argentinska narodna zastava, isti su se naši protivnici pobrinuli, da u tadašnjem vladinom Glasilu „Democracia“ budemo obtuženi da smo tom prilikom vršili ulične prosvjede u korist argentinske oporbe.

    Poslije prve revolucije od 16, lipnja 1955, sliedili su novi oporbeni letci protiv nas, u kojima se tvrdilo da smo na dan revolucije palili crkve, po nalogu vlade. Širena je i viest od komunista, četnika i nekih Hrvata, pripadnika rečene skupine, da nas je poginulo 300, što je neupućena argentinska javnost primila pod istinu.
    Nekoliko Hrvata istakli su se u širenju viesti, da postoji popis od 20 Ustaša, koji da će nakon uspjeha revolucije biti pohapšeni i izručeni komunističkoj Jugoslaviji. Spominjali su i imena tih Ustaša, a onda su listu proširili na četrdeset osoba. Jedan od fratara sa “Jose Ingenieros“ podnio je prijavu koju je podpisao fra Rado.
    Paklenska hajka počela je tek nakon uspjeha revolucionaraca, poslije 16, rujna 1955. a naročito nakon 20. rujna kada su pripadnici „Aliance“ pružili oružani odpor organima vlasti.

    Sa strane rečene skupine Hrvata proširena je odmah viest, da je tom prilikom poginulo 20 Ustaša, te da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio vojni podučavatelj rečene organizacije. Spominjali su i svote novaca za koje da je Poglavnik za to dobivao. Tokom te večeri doušnik fratara M. Brodarić, doletio je u Palomar da ustanovi da li je Poglavnik te večeri bio kod kuće ili ne. Ovaj doušnik bio je oženjen sa kćeri pokojnog Ing. A. Pavelića, čija sestra bila oženjena za jednog brata Poglavnikovog otca Mile Pavelića. Usliedio je poslije toga i prvi javni napadaj u argentnskom tisku nakon što su dvojica Hrvata pripadnika rečene skupine, posjetili jednog visokog državnog dužnosnika i podnieli mu prijavu u rečenom smislu.

    Sutra dan, dne 28. rujna izvršena je prva kućna premetačina u hrvatskom skloništu Calle Monte broj 2065, gdje je traženo oružje, koje da smo dobili od bivše vlade.
    Dne 1. listopada 1955. dvojica pripadnika Revolucionarnog Argentinskog Vieća, kojima je bila povjerena prediztraga na osnovu gore spomenute prijave, posjetili su u pratnji redarstvenika stan mlađe Poglavnikove kćeri Mirjane i zatražili da se sutradan prijavi jedan član Poglavnikove obitelji radi preslušavanja. Traženju je udovoljeno, te se je istrazi stavila na razpolaganje gdjica Višnja Pavelić, koja je bila preslušavana sat i pol. Gospođica Višnja Pavelić zajedno sa Nikolom Popa, njih dvoje odvezli su se istražitelju u „Hrvatski Dom“ da razgovaraju sa dužnostnicima „Hrvatskog Domobrana“. Neposredno nakon toga stavili su se istrazi na raspolaganje i članovi Starješinstva Hrvatskog Domobrana, Ing. Ivan Asančaić, dr. Vjekoslav Vrančić i Emil Klaić, koji su bili saslušani i prisutnosti gospodjice Višnje Pavelić, velečasnoga Don Jure Zovka i rumunjskog izbjeglice gospdina Nikole Popa. Iste večeri bila je obkoljena kuća Poglavnika po argentinskom oružničtvu i učinjena je premetačina Avenia Marmoz 699 – naokolo (puni automobili oružnika u kojima su sjedila dva Hrvata.)

    Dana 4. listopada 1955. Posjetili su Ing. Ivan Asančaić i dr. Vjekoslav Vrančić uredničtvo povremenika „Esto Es“, u kome je bio izašao prvi javni napadaj na Hrvate, te im je uspjelo, da u sliedećem broju bude doneseno naše opovrgnuće toga ogavnog napadaja. Dne 3. listopada izvršene su daljnje premetačine u kućama sliedećih Hrvata: dra Josipa Dumandžića, dra Ede Bulata, Josipa Sturmera, Marjana Brodarića, Josipa Subašića i Marijana Gudelja. Traženo je oružje i premda ništa nije nadjeno , lišeni su slobode oni obtuženi Hrvati, koje se je u taj čas zateklo kod kuće. Vršena je potraga za daljnjih 15, Hrvata, kojih točne kućne naslove prijavitelji nisu znali, pa su tako oni ostali na slobodi.

    Od toga je časa „Hrvatski Domobran“ preeuzeo obranu, te je u družtvenim prostorijama uvedena tajna noćna služba, koja je trajala sve dok opasnost nije minula.
    U sporazumu s Poglavnikom obratili smo se na hrvatska družtva u svietu s molbom za moralnu pomoć. Ova djelatnost povjerena je dr. Andriji Iliću u Londonu i Ivici Kriliću u Rimu, koji su je najsvjesnije izvršili. Privremenom predsjedniku Republike Argentine generalu Lonardiju, uputili smo brzojav, moleći ga, da se osobno zanima za tok iztrage, da se upravne oblasti ne bi zbog nepoznavanja prilika prenaglile u donošenju odluke. Sličan brzojav uputile su i sve naše argentinske organizacije.
    Glavno Starješinstvo zahvaljuje i ovom prilikom svima onima organizacijama i pojedincima koji su nam pritekli u pomoć.

    Četnički Jugoslavenski klub, komunistički agenti i nekoliko Hrvata iz spomenute skupine punili su argentinske novine napadajima na nas. Ove napadaje preniele su novinske agencije unutrašnjosti i inozemstva. Iz odgovora predsjednika Lonardija na naš brzojav saznali smo, kome je povjerena iztraga protiv nas. Toga dana vodilo ju je Ministarstvo Mornarice. Kada se gospođica Višnja vratila s preslušavanja i zatim nakon preslušavanja u „Hrvatskom Domu“, našla je obkoljenu kuću (zatvorena ulica) i oružnici sa strojnicama oko ciele kuće, te je nisu pustili unutra, dok to nije dopustio onaj koji je u međuvremenu „razgovarao’ s gospođom Marom i kćerkom Mirjanom.

    Nakon nekoliko dana usliedilo je hapšenje po noći, Poglavnika dra Ante Pavelića i gospodje Mare. Odvedeni su iz kuće u zatvor u mjestu St. Martin.
    Višnja je uspjela u sred noći i sa brzoglasa jednog susjeda nazvati „Policia Federal“ i nakon dugog traženja dobila je na brzoglas pukovnika zvanog Comandante Gandi, koji je iztražio po čijem nalogu je usliedilo hapšenje i ustanovio da je to isto preko zapovjedničtva vojničke Zračne Luke u Palomaru i komesariata Žandarmerije „Cionidad Jardin“. Nazvao je smjesta Žandarmeriju u „San Martin“ te zatim posjetio tu Žandarmeriju i dao nalog da se smjesta Poglavnika i gospodju Maru vrati u Palomar u njihovu kuću. Zrakoplovno Zapovjedničtvo imalo je paralelno nalog za hapšenuje.

    Obavjestili smo o tome velečasnog Otca dra Don Matu Luketa, koji je odmah zamolio, da bude preslušan u rečenom Ministarstvu.
    Dne 18. listopada 1955. stavili smo se na raspolaganje istrazi u obavještajnom Odjelu toga Ministarstva. Rečeno nam je, nakon kraćega preslušavanja, da su stekli uvjerenje, da na nama nema krivnje, te da će nas brzoglasno obaviestiti, kome se moramo prijaviti. Doznajemo isti dan, da je odklonjeno izručenje diplomatskim putem, jer ako stoje obtužbe, koje su protiv Hrvata podignute, onda prestaje samo postupak Upravnih Oblasti, koje su na to prema postojećim zakonima mjerodavne.
    Sve obtužbe proti Poglavnika i ostralih Hrvata, Velečasni Don Mate Luketa ponio se tada junački i razbio sve te klevete i laži. Dne 20.listopada primio je Poglavnik dr. Ante Pavelić jedno liepo pismo od Vrhbosanskog Nadbiskupa preuzvišenog gospodina dra Ivana Evangeliste Šarića, u kome ovaj vrli rodoljub preuzima moralno jamstvo za Poglavnika. Ovo pismo olakšalo nam je daljnju obranu u velikoj mjeri.

    Pismo Vrhbosanskog Nadbiskupa dra Ivana E.Šarića
    ——————————————————————–
    Legitimnom Poglavaru Nezavisne Države Hrvatske.

    Kao Nadbiskup hrvatski Bosne i Hercegovine, dižem svoj glas proti klevetama i obtužbama koje su gore spomenuti neprijatelji bacili proti osobe Vaše ekselencije – na koju djelatnost u korist katolicizma i svetih interesa Crkve, uzdižem se kao garant i branitelj u svako vrieme i pred bilo kime.

    Izjavljujem pred cielim svietom:

    Da nikada Katolička Crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana kao za vrieme Vaše vladavine.

    Nadbiskup Vrhbosanski
    Dr.Ivan E.Šarić
    ————————————————————————–
    U međuvremenu sliedili su daljnji napadaji u tisku, koje mi pobijamo u granicama mogućnosti. U Argentini se u tu svrhu vrši sabirna djelatnost, koja – Hrvatskom Domobranu donosi oko 12.000.00 pesosa. Dne 24. listopada javlja nam Ministarstvo Mornarice, da se moramo istoga dana prijaviti Vrhovnom Zapovjedničtvu Oružničtva, koji da je preuzeo, iztragu protiv nas. U noći 25. listopada 1955. Višnja zajedno sa šoferom Štefom Babićem, (ranije šoferom Poglavnog Županstva u Zagrebu), odpratila je Poglavnika i dr. Vjekoslava Vrančića na Glavno Redarstvo, gdje su razgovarali sa Glavnim Ravnateljem redarstva. Redarstvo u Argentini ureduje i po noći. Štefan Babić i Višnja čekali su u autu sa tužnim mislima, da li će se i vratiti? Babić je imao posudjeno auto od svoga šefa Talijana.
    Toga dana prijavljuju se: Poglavnik i dr. Vjekoslav Vrančić, iztražnom povjerenstvu, a onda samom Vrhovnom Zapovjedniku. Najprije je saslušao Poglavnika sam, a onda dr. Vrančića u prisustvu Poglavnika. Bivaju pušteni na slobodu, jer im uspijeva uvjeriti Vrhovnog Zapovjednika, da ne kane napustiti Argentinu, jer se ničim nisu ogriešili o zakone i gostoprimstvo zemlje, a istrazi stojimo u svako vrieme na raspolaganju. Ovo je preslušanje bilo odlučno u čitavom postupku protiv nas, te smo stekli uvjerenje, da se oblasti ne će prenagliti u donošenju odluke.

    Sutradan prijavili smo se po uputi Oružničtva kod Glavnog Ravnatelja za Javni Red i Sigurnost, gdje nam je rečeno da ćemo biti pozvani ako to uztreba.
    Naši hrvatski tužitelji brinu se medjutim, da napadaji izadju u hrvatskom iseljeničkom tisku. Tako „Američki Hrvatski Glas“ iz Chicaga u svome broju od 30. studenog donosi dopis iz Buenos Airesa, datiran početkom mjeseca, dakle neposredno nakon podnošenja tužbe, u kome, se donosi točan sadržaj obtužbe, kako je protiv nas podnesena. Jednako smo napadnuti i u druga dva glasila H.S.S. u „Hrvatskoj Rieči“, Belgija i „Hrvatskom Glasu“ Winipeg, Kanada i u „Danici“ Chicago.
    Neki nestrpljivi pojedinci, za koje su pisaći stroj i zračna pošta, prava napast, šire iz Buenos Airesa čitav niz ogavnih laži, kojima neki Hrvati izvan Argentine nasjedaju, a drugi ih prihvaćaju kao dobrodošlo gradivo, koje se može upotriebiti za osobne mračne ciljeve
    .
    Napose je pisao i širio laži i podvale Vjekoslav Luburić iz Španjolske, a čemu svemu se službeno odgovorilo u novinama. Početkom studenog, počinje konačno i formalna iztraga protiv 40 Hrvata. Uhićena četvorica već su na slobodi od 17. listopada 1955. Među prvima preslušani su Poglavnik dr. Ante Pavelić, dr. Jozo Dumandžić, dr. Vjekoslav Vrančić. Zatim sliedi preslušanje ostalih, kao i oko 20 svjedoka hrvatske i srbske narodnosti. Iztraga će potrajati skoro tri mjeseca i Zapisnici doseći ogroman obujam. Bio je preslušan i dr. Milan Stojadinović i jasno u obrani svih obtuženika, dakle Srbin.

    Tisak je i dalje hranjen napadajima. Tek neznatan broj dnevnika drži se izpravno, te nas ili ne napadaju ili uzimlju u obranu. Izlaze četiri broja posebno osnovanog tjednika, kojega je glavna zadaća iznieti protiv nas najnemogućije izmišljotine, uz montirane slike. Iztragu ne zanima taj slučaj i ustanovljuju od koga je tjednik naručen i plaćen. Utvrdjuje takodjer, da je naručitelj platio za samo četiri broja 250.000 pesosa, a to je bio tada veliki novac. Sudeći po onome, što smo mi platili za jednokratnu objavu našeg izpravka, otiskanog u jednom dnevniku računamo da je ova novinska kampanja stajala jednog od naših protivnika oko jedan milijun pesosa, ne računajući nagrade, koje su iz istog vrela dobili razni hrvatski i srbski agenti. Budući da smo bili obtuženi ne samo kod argentinskih gradjanskih oblasti, nego i kod Crkvenih dostojanstvenika u Buenos Airesu i Rimu, zamolili smo i dobili audienciju kod crkvenih vlasti. Učinili smo to tek onda, kada je prošlo prvo formalno preslušanje po oružničtvu, te je dr. Vjekoslav Vrančić dne 16. studenoga 1955. bio primljen od jednog visokog rimskog Prelata, kojega je podrobno izvjestio o pozadini obtužbe. Visoki dostojanstvenik bio je očito radostan, kada je saznao da se radilo o podmetanjima i neistinama.

    Kada je koncem listopada prošla opasnost od izgona, odnosno prisilnog ukrcanja, koje je moglo biti ravno izručenju, sve se je naše nastojanje usredotočilo u suzbijanje novinskih laži. U tome radu pružili su Glavnom Starješinstvu veliku pomoć dr. Stjepan Hefer, Dr. Jozo Dumandžić, Stjepan, Miljenko i Jakov Barbarić, Emil Klaić, Marko J. mlađi i nada sve marljivi glavni tajnik Petar Krilanović. Hrvatskom Domobranu uspjelo je zanimati za naš slučaj veliki Argentinski dnevnik „La Nacion“, a u čemu je izdašno pomagao član Domobrana Jure Ivanović. Posebnom zaslugom starješine ing. Ivana Asančaića, uspjelo nam je ući u dnevnik „Noticias Graficas“, a zaslugom dr. Vjekoslava Vrančića i Marka Jurinčića mladj. U ugledne časopise „Esto Es“ i „Der Weg“. Dok su nas strani listovi branili, dotle je u mjesecu prosincu 1955. izašao na nas napadaj i u „Hrvatskoj Reviji“, koja izlazi u Buenos Airesu, koju je vodio Vinko Nikolić i kompanija. Vinko Nikolić je otvoreno tražio od svojih čitatelja da mu šalju razne lažne obtužbe na Poglavnika. Zahvaljući čitavom muževnom nastupu Hrvatskog Domobrana, pobudili smo zanimanje i kod velikih sjevernoameričkih novinskih agencija.

    „United Press“, koja je preniela na svjetlopisnu i zračnu vrpcu jednu veliku izjavu Poglavnika čiji je sadržaj objelodanjen u svjetskom tisku.
    Osim iz Argentine primio je Hrvatski Domobran novčanu pomoć od sjeverno američke i australske hrvatske organizacije, pa im i ovom prilikom liepa hvala.
    Pogledavši sada unazad, možemo s pravom reći, da je izhod ove borbe svršio našom podpunom pobjedom. Naš najveći uspjeh sastoji se svakako u tom:

    a) da medju 4000 zatočenika u dobrom dielu pravosuđu predanih osoba nema ni jednog jedinog Hrvata, premda je po obtužbama izgledalo kao da smo mi bili glavni nosioci vlasti u Argentini.
    b) da je sada barem jedna vlada na Zapadu točno obavještena o pravednoj borbi hrvatskog naroda.
    c) da je poslije iztrage položaj sviju Hrvata u Argentini uzakonjen (legaliziran).
    d) da je hrvatsko političko vodstvo u Buenos Airesu izvršilo svoje „deržanstvo“, te se u probitku narodne stvari izložilo opasnostima i odklonilo napustiti zemlju, kako je to željela jedna strana bez obzira na štetu, koja bi tim postupkom bila narušena hrvatskoj narodnoj stvari i da možemo poručiti našem neprijatelju, da se ne bojimo njegovih novih podmetanja koja, kako saznajemo ponovo sprema u svojoj mračnoj duši.


    Živio Poglavnik dr. Ante Pavelić
    Živjela Nezavisna Država Hrvatska
    Živjela Argentinska Pravda!

    H R V A T S K A
    Buenos Aires 25. srpnja 1956. g.
    GODINA (Ano) X. Broj. (No) 14.(206)

    Ovaj vrlo važan istinski događaj za tisak priredila:

    Poetessa – Akademik HAZUD CH
    Mirjana Emina Majić

    This entry was posted in dopisi iz svijeta, povijest, pravosuđe, prenosimo and tagged ANTE PAVELIĆ, Argentinska Pravda, Buenos Aires, Emil Klaić, fra Rado, franjevci, H R V A T S K A, Ivan Asančaić, Ivan E.Šarić, Jure Zovko, Katolička crkva, Mate Luketa, Mirjana Emina Majić, Nikola Pop, Peron, Poglavnik, Štef Babić, ustaše, Višnja Pavelić, Vjekoslav Luburić, Vjekoslav Vrančić by tajnik

    Bobani

    17-03-2015, 02:19

     

     

     

     

    "HRVATSKA VOLJA" BI TREBALA BITI SVEOPĆE HRVATSKA NOVINA

    (Za one koja ova stvar zanima, ovo pismo nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

    "DRINA" - Revija za odgoj i formacijuhrvatskih vojnika, dočastnika i častnika
    Apartado 5024, Madrid - Espana.

    Urdeničtvo i Uprava Madrid, 4.II. 1964.

    genral Drinjanin i Usnija Hrustanović

    PRIPADNICIMA GLAVNOG STANA I ZAPOVJEDNOG SKUPA ODPORA, GLAVNIM PIVJERENICIMA EDITORIALA "DRINA", SURADNICIMA I PRIJATELJIMA.

    Draga hrvatska braćo !

    Kao i u svim važnijim problemima koje moramo riješiti, obraćamo se i ovaj put na naše glavne suradnike za mišljenje, upodpunu i sprovedbu. Radi se o sliedećem:

    Već se godinama čeka na pokretanje jednog općehrvatskog lista, koji bi širokogrudnim stavom i bez ikakvih ideoloških, organizacijski i stranačkih kompleksa mogao odigrati pravu ulogu u ovoj našoj sudbonosnoj emigraciji.

    U samom početku, i s više strana u svietu, obećana je podpora te medjusobnim razgovorima i prepiskom - zamišljeni podpuno novi vidici jedne hrvatske novine, koja bi pružila mogućnost svim hrvatskim grupama, da zajednički podjemo novim putem sloge, razumjevanja, opraštanja i izgradnje novih temelja našeg sjutrašnjeg života.

    Mi idemo u ovaj smjeli podhvat s demokratskim bazama, što znači otvoreno, da smo na strani onih, koji - željeli to ili ne - moraju uskoro špći u bitku s medjunarodnim komunizmom.

    Posebna je briga posvećena ideji pokretanja goleme mase naših novih izbjeglica, pasošara i radnika po evropskim zemljama - računa se da je njihov broj više od 50.000, a koji razbacani, neobavješteni, razočarani ili indiferentni - u svadji emigrantskog tiska i bolesnih ambicija - ne nalaze odgovor na ono, što su okusili na vlastitoj koži u potlačenoj Hrvatskoj. U osvajanju tog golemog svijeta (osvajanju za Hrvatsku) mi možemo jedino uspjeti, ako odbacimo sve ono što nas dijeli i posvetimo našu snagu i iskustvo u državotvornoj borbi, bez napadanja i predbacivanja bez časovite koristi i uskogrudnog politikanstva i stranačarstva.

    Pokretanje općehrvatskog lista već je privuklo pažnju naših poznatijih pera i mozgova tako, da već sada imamo medju nama ljude iz svih hrv. emigrantskih skupina i grupa, koji uvidjaju, da baš nikakve koristi za našu hrvatsku stvar ne će biti od bezkonačne svadje i medjusobnog predbacivanja u emigraciji.

    Poslije bratskih savjetovanja i dogovora odlučili smo nastaviti s imenom "H R V A T S K A V O L J A", a koje ime je odigralo posebnu ulogu u sirijskom glavnom gradu Damasku god. 1949., kada je istoimeni list pokrenut i uredjivan po istaknutim hrvatskim rosoljubima, koji su već tada pokušali osnažiti emigraciju zdravim idejama općehrvatskih interesa, sloge, vanstranačkog osjećaja, u svetoj borbi za držanstvo, za slobodu, nezavisnost i svaki napredak domovine Hrvatske. (U početku ovih pisama bilo je govora o pokretanju tog općehrvatskog lista, koji bi se tiska u tiskari "ALOJZIJE STEPINAC" u Parizu, ili eventualno u tiskari "DRINAPRESS" u Valenciji. Za tu svrhu Odpor je čak prestao i s novinom OBRANA izlaziti skoro za šest mjeseci. Ideja je bila dobra, ali uginula je odmah u početku početaka u pregovorima sa plitičarima i stranačarima. Mo, Otporaš)

    List bi bio tiskan u tiskari "Drine" uz najniže režijske troškove, bez ikakve dobiti, osim plaćanja radnika, papira i poštarine. Svaki prijatelj "HRVATSKE VOLJE" treba znati, da nas dvojica ne tražimo nikakav honorar, a niti Editorial "Drina" nema namjere riješavati svoje probleme iz izvora "H.V." No, "Drina" će svakako pomoći izlaženje i tiskanje, jer to mora netko učiniti, da bi se došlo do ostvarenja ovakve općehrvatske novine. Dakle, s te strane mi prikazujemo stvar onako kakva jest a drugi je problem kako ćemo osigurati izlaženje novine i pokriti neizbježive i efektivne troškove.

    Naši prijatelji iz USA, na čelu sa g. Antom DOŠEN savjetovali su nam kao najbolje riješenje "FOND HRVATSKE VOLJE" što znači, da bi dobrovoljnim prilozima udarili temelj novini i iz toga podržavali izlaženje. To je svakako moguće, ako svi odlučimo iskreno pomoći, a naša čista računica će bit redovito objevljivanje na stranicama "HRVATSKE VOLJE" svakog, pa i najmanjeg novčanog priloga, s imenom i adresom ili sa pseudonimom onih, koji ne žele objavljivanja svog punog imena.

    Mi ne znamo kako će se mnogobrojne hrvatske publikacije po svijetu odazvati u ovom času, ali smo apsolutno sigurni, da će svi pravi hrvatski rodoljubi priskočiti i spasiti našu narodnu čast, jer razbijena i zavadjena emigracija nije drugo već naša slabost i sramota. Uoči velikih dogadjaja - mi smo morali mozgati - na uskladjeni rad, u zajedničku borbu, pod zastavu i simbol naše mučenice Hrvatske.

    Dok pišemo ove redke na stolu pred nama su pisma, izvještaji i vijesti od Hrvata iz cijelog svijeta. Teško je ali moramo muški primiti stvarnost kakva jest i zaključiti, da mnoga stradanja, sudjenja, obtužbe i progone naših čestitih boraca po zemljama slobodnog svijeta, ne pokazuju ništa drugo već našu zajedničku suodgovornost, pogovotvu onda, kada tudjinska štampa svaki slučaj generalizira na uštrb hrvatskog narodnog imena.

    "HRVATSKA VOLJA! ima sve preduvjete novine, koja bi mogla okupiti hrvatsku emigraciju. U ovoj vanstranačkoj novini stvorili bismo novu platformu hrvatske revolucionarne borbe, pojačali medjusobne veze, stvorili forum cijele emigracije i ostvarili sve ono što godinama čekamo, a nitko nema hrabrosti započeti.

    Draga braćo, sve vas molimo za vaš udio, vaše savjete, vašu pomoć i spremnost u raspačavanju naše i vaše novine. Očekujemo vijesti od vas i pozdravljamo sve redom uz naš vojnički pozdrav.

    general Drinjanin.

    (Eto, tako kaže general Drinjanin te u početku 1964. godine. Ja sam tada živio u Parizu i kod nas u Pariz je došao Fra. Pio Fržop iz Buenos Airesa s tom svrhom o kojoj gore general govori. Fra. Pio Fržop je najprije došao kod generala Drinjanina i sa njim se u tančine dogovorio. Zatim je Fra. Pio došao u Pariz s generalovom preporukom. Mi aktivni Hrvati pariza smo sazvali sastanak u dvorani CFTC-a na metro Cadet-u kako bi se dogovorili kako i šta dalje raditi. Fra. Pio Fržop je insistirao da se kupi tiskara i da joj se dadne ime "TISKARA ALOJZIJE STEPINAC". Osobno sam na tome zdušno radio, doprinose prikupljao, ljude uvjeravao i što god dalje se je išlo, manje je izgleda bilo za uspijeh. Ukratko, nismo se mogli složiti, tj. političari i stranačari se nisu mogli složiti, i, taj plemeniti podhvat je propao. Mo. Otporaš.)

    Bobani

    17-03-2015, 12:26

     

     

     

     

    LJUTNJA GOSPODINA OTPORAŠA

    (Iako sam u mojoj skoro šest desetljeća hrvatskoj političkoj emigraciji pojeo 10 kila čačkalica za smirivanje živaca dok sam sudjelovao na raznim sastancima, sjednicama, zabavama, prosvijedima i grčevito se rukama za stol držao da se ne dadnem izazvati, ipak su živci popustili do te mjere da sam prije par dana napisao dolje priloženo pismo mojem prijatelju prof. Ivanu Prceli. To sam učinio zato jer mi se jedan iz domovine Hrvatske javio s pitanjem: Zašto Maksa Luburića opis "KRAJ HRVATSKE VOJSKE" nije izišao na španjolskom jeziku u knjigu "STUDIA CROACIA". Kako u tom pogledu nisam imao odgovor, obratio sam se gosp. Prceli. Iako njegov odgovor ne zasijeca direktno na potpuni odgovor, ipak se može naslutiti zašto taj generalov opis nije izišao u spomenutoj knjigi. U knjigi "HRVATSKI HOLOKAUST" II, Zagreb 2005. koju je izdao kao treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje prof. Prcela se mogu naći (po)neki detalji i imena koji su sprečavali da se taj povijestni dokumenat hrvatske vojničke povijesti HOS-a NDH generala luburića unese u tu knjigu na španjolskom jeziku za latinske narode španjolskog govora. Ovaj opis generala Drinjanina "KRAJ HRVATSKE VOJSKE" se nalazi u knjigi "HRVATSKI HOLOKAUST" 3. POGLAVLJE na stranici 38-64. Možda bi bilo dobro to staviti ovdje na stranice Foruma hrvatski integralisti. Otporaš.)

    Bog! dragi moje prof. Ivane Prcela,

    Počet ću s ovim pismom s tim da Vam kažem da sam vrlo ljut na sve one odgovorne koji su imali glavnu riječ u pisanju knjige "STUDIA CROATICA" - EDICION ESPECIAL - LA TRAGEDIA DE BLEIBURG, Buenos Aires 1963. Iz ljutnje koju zbog toga sada imam ne želim ni njihova imena spomenuti, iako im odajem veliko priznanje na njihovu trudu, njihovoj žrtvi, njihovoj ljubavi za Hrvatsku, itd. Sve što im želim je jedno veliko SLAVA IM!!!

    Dragi moj prof. Prcela ja sam negdje čitao, možda baš od Vas da ste Vi imali velikih poteškoća sa Vašim timom u pripremanju knjige "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", koju ste tiskali 1970. godine, jer da su Vam neki, skori svi, u Vašem timu bili protiv toga da se uvrsti u tu knjigu Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina, njegov opis "KRAJ HRVATSKE VOJSKE" "THE END OF THE CROATIAN ARMY" koji se nalazi u spomenutoj knjigu na stranici 43/71. Zahvaljujući upravo Vama da je taj generalov opis tu u toj knjigi.

    Zašto ja Vama ovo pišem? Pišem zato što sam u zadnjih par tjedana dobio neka od jako dobrih i zainteresiranih Hrvata koji mi postavljaju razna pitanja. Nekima odgovaram ono što znam, i samo što znam, jer ne želim ništa izmišljati. Tako jedan me pita dali ja znam razlog ili razloge zašto Maksa Luburića opis nije nije izišao u knjigi "STUDIA CROATICA" na španjelskom jeziku. Pošto imam tu knjigu i upravo dok ovo pišem, sve sam prigledao a da nisam mogao pronaći nigdje, ama baš nigdje niti jednom riječi da je ime maksa Luburića spomenuto. Možda sam je promašio to vidjeti, što se može deseti, ali svakako njegov opis o "KRAJU HRVATSKE VOJSKE" nije u toj knjigi na španjolskom jeziku.

    Pisati o tome sada i iznositi istinu, onu istinu kakova je unda bila, tj. 1963. godine, nije pisati neko ogovaranje onih častnih, požrtvovanih i nada sve lojalnih Hrvata svojoj jedinoj Domovini Hrvatskoj. Iznositi danas njihova tadašnja mišljenja je pisati o hrvatskoj političkoj i emigrantskoj povijesti, a ta naša hrvatska povijest ne može se pošteno pisati ako se neće i o onima pisati koju su tu povijest stvarali, a među njima je bio i Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin.

    Oni koji su najviše zaslužni za ovo monumentalno djelo na španjeolskom jeziku su za svoje osobne ćeife imali razlog ili razloge ne uvrstiti taj generalov opis kao Zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a Nezavisne Države Hrvatske, NDH-e "KRAJ HRVATSKE VOJSKE" pod izgovorom da je on kompromitiran. Ako je tada to bio njihov stav, onda Vas uvjeravam poštovani gospodine prof. Ivane Prcela da je to bio stav i KPJ, Tita, i svih boja Jugoslavena. Dakle, usluga se je njima napravila, tj. Jugoslavenima a ne ljudima španjolskog govornog područja.

    Mi to danas možemo i moramo ispraviti i istinu o tome danas pisati, ne za nas koji smo već odavno umorni u ispravljanju Krive Drine, nego mi to moramo učiniti, mi koji smo još živi i znamo o čemu govorimo i šta pišemo, za naše hrvatske nadolazeće naraštaje. A Vi ste jedan od tih još živućih koji nam mnogo toga može reći. Zato Vas molim da mi opišete što znate glede tog propusta da ovaj generalov opis nije izišao u spomenutoj knjigi na španjolskom jeziku.

    Hvala Vam na svemu u očekivanju da ćete mi pomoći saznati nešto više u ovom pravcu nego sam znao.

    S iskrenim poštovanjem i pozdravima, Mile Boban.

    (Odgovor profesora Prcele meni.)

    Dragi Mile,

    I u najnovije vrijeme u Zagrebu sam sreo onih koji mudruju da nisam smio u OP. SL. staviti analizu generala Luburica. Bas u svibnju 1970, kad je ta knjiga bila pred skorim izlazkom kuhinja Dra. Mate Mestrovica, Karla Mirtha i Josipa V. Bosiljevica preko Rudolfa Erica je toliko rovarila protiv izlazka mojega zivotnoga djela da mi je Eric pred skolom Sv. Pavla u Clevelandu dao nalog da smjesta zaustavim tiskanje knjige jer ona "vrijedja Zapadne saveznike." Ericu, ja neposlusni odporas, na licu mjesta sam U TOJ STVARI odkazao poslusnost.

    Uz petnaestak drugih iskaza, na Studia Croatica sam svojevremeno poslao pravi pravcati original analize Maksa Luburica. Oni su u zapecak bacili tu tocnu kopiju Maksove analize. Ona je sada u rukama pisca koji u Zagrebu vise od cetiri godine priprema vrhunski zivotopis generala-viteza Vjekoslava Luburica. Nadam se da cu do dvije godine biti jos u cvrstome zdravlju i na zivotu i u Zagrebu biti glavni predstavljac toga senzacionalnoga djela.

    O mnogim i premnogim tezkocama unutar Zaklade hrvatskog holokausta i klipovima koji su mi uvelike bili podmetani u radu na ovjekovjecenju povijesne istine o Bleiburskoj Tragediji ja imam mnogo detelja u mojoj autobiografiji koju sada tiska Dorrance Publishing Company, izdavaci knjige Operation Slaughterhouse, pa ce hrvatski citatelji doznati mnogo, mnogo povijesnih cijenica iz mojega pretezkoga zivota. Bogu hvala, sve sam potezkoce izdrzao i svome poklanom narastaju ostao vjeran sve do ovoga casa - sest dana poslije mojega 93. rodjendana.

    J. Ivan Prcela
    Prezivjeli iz Hrvatskog holokausta.

    Bobani

    17-03-2015, 20:07

     

     

     

     

    HERCEGOVAČKO IME - "ZEMLJAK"

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    Ured Glavnog Tajnika
    Stan, 8.III.1954.

    Dragi Dane ! (Dane Jolić, živio u Torontu, mo.)

    Primih Tvoje pismo od 6.II.1954. i evo Ti šaljem za prijatelja Tolja jedni fotografiju. Ivan Tolj je bio veliki ustaški borac i već prvih dana je tjerao Srbe preko Drine. Pozdravi ga. Napisao sam da je zemljak, jer je to Hercegavačko ime. Ako se varam, - svejedno, glavno, da je dobar Hrvat.

    Hvala Ti na obširnom listu i viestima. Kad god mogneš javi se i piši o tamošnjim prilikama!

    Brošuru "Izbor" i pismo od 16.I. sam isto dobio. Ja sam ju preporučio, nu više neću, jer nije nešto uredu. Slogaška je to stvar i nema ništa dobra od toga. Vi je nemojte širiti. (Kako se po datumu može vidjeti da je ovo pismo pisano u početku godine 1954. kada su stvari izgledale mirne medju Hrvatima u Buenos Airesu i drugdje. Međusobni trzavica nije bilo. Poglavnik, Ilić, Vrančić i drugi istaknuti Hrvati su pisali u "DRINAMA" i bili stalni suradnici iste. Kako je časopis "IZBOR" bio taj koji je pripremio susret Poglavnik/Stojadinović, i kako je upravo taj časopis branio taj susret, što je svakako rezultiralo na podvojenost Hrvata. Po datumu ovog pisma se može uočiti da je general Drinjanin bio taj koji je prvi primjetio skoro dvije godine unaprijed da je to: "Slogaška stvar i nema ništa dobra od toga..." Ako koga zanimaju detalji ovih nesuglasica ili trzavica, zamolio bih ih da se povrate na stranice ovih pisama 99, 101, pa sve ako hoće do stranice 159, počevši od datuma 24 lipnja pa do 21 srpnja. Mo)

    Prilažem Ti pismo za Madjare. To su dobri ljudi i od povjerenja. (Ovdje je pismo na mađarskom jeziku kojeg je general napisao za one Mađare koji bi došli na proslavu hrvatske državnosti Desetog Travnja. Mi Hrvati, bilo gdje u svijetu, kada bi slavili dan hrvatske državnosti Deseti Travnja, uvijek bi pozvali strance i razne delegacije da, kao gosti, posjete hrvatsku zabavu. Tu bi se uvijek nešto reklo na jeziku dotične delegacije, a svi govori bi bili na jeziku zemalja gdje su se proslave održavale. Najprije bi se pozdravilo goste na hrvatskom jeziku te zatim na svim drugim prikladnim jezicima. Govori bi bili u glavnom na jeziku domaćina. Mo)
    Pozdravite ih u ime 10 Travnja i suradjivajte s njima. A meni odmah javi kako su Te primili. Drugi put više.

    Grli Te odani.

    general Drinjanin.

    Bobani

    18-03-2015, 00:07

    Online
    Avatar


     

     

    MNOGO SE JE PISALO O MAKSU LUBURIĆU A VRLO MALO O NJEGOVOJ DJECI.

    by: Otporaš
    Vjekoslav Maks Luburić, general Drainjanin

    (Maks Luburić je bio oženjen Španjolkom Isabel Hernaiz 19 studenog 1953. Vjenčao ih je Fra. Branko Marić a vjenčani kum im je bio dr. Andrija Ilić. Imali su četvero djeca: Domagoj 1954., Drina 1956., Vjekoslav 1957. i Mirica 1958. Kako se je general Luburić stalno bavio prikupljanjem razbacanih starih hrvatski boraca i pronalazak novih, u tome teškom i nesebičnom radu nije naišao na potporu tada mnogih istaknutih hrvatskih prvaka Ustaškog Pokreta, pa ni samog Poglavnika. Kroz to vrijeme sustavnog rada u okupljanju Hrvata pod jedan stijeg, dolazi do nesuglasica između supruge Isabele i generala Luburića. Te nesuglasice su konačno rezultirale rastavom braka, nisam točno siguran kada, mislim 1960. godine. Kroz knjigu PISMA VJEKOSLAVA LUBURIĆA koja ubrzo izlazi iz tiska, moći će se mnogo više o tome saznati iz prve ruke, tj. iz ruke generala Drinjanina.

    Ne ulazeći u razloge rastave braka, sud je dodijelo djecu Ocu, tj. Maksu Luburiću, koji se je Otčevom i roditeljskom ljubavlju brigao za djecu. To svjedoče brojna pisma koja se mogu pronaći u spomenutoj knjigi. O tome malo i Padre Oltra smpominje u ovom pismu, dolje priloženom. O tome je i pukovnik HOS-a Štef Crnički pisao Ratki Gagri odmah poslije pogibije generala Drinjanina, kako je imao problema sa bivšom gospođom Luburić.

    Prva stranica pisma fra. Miguel Oltra kojeg je pisao Ratimiru Gagri u Toronto 16 ožujka 1970. Kopija ovog pisma napravljena je iz originala, kojeg pisac ovih redaka posjeduje. Pismo je sa španjoslkog preveo prof. Ivan Prcela 30 travnja 1970., te poslao Ratki Gagri. Ja ću, prije nego pređem na sadržaj prevedenog pisma, dati jedan mali rezume, osvrt na Fra. Miguel Oltra i na djecu Maksa Luburića, koja su, hošeš nećeš - a najmanje našom hrvatskom krivnjom - potpuno zaboravljena i rekao bih otuđena.

    Fra. Miguel Oltra Hernandez (1911-1982) je najviše poznat među Hrvatima kao "Fra. Padre Oltra". Padre Oltra je rođen u jednom malom mjestu Benifallo de Valdigna, blizu Valencije. Iako je pastoralno djelovao u raznim mjestima, među kojima je i Carcaixent, tj. Carcagente, gdje je i general Drinjanin živio, iako je svojeg plodnog života najviše sproveo u povijestnom samostanu Francisco El Grande u Madridu, gdje se je često general navraćao.

    Padre Oltra je uživao veliki ugled među španjolskim misliocima, političkim i vojnim uglednicima, a posebno je bio vrlo cijenjen kog generala Francisca Franca.

    Padre Oltra je preko Ev. Dra. Ivana Šarića i fra. Branka Marića upoznao i generala Vjekoslava Luburića početkom pedesetih godina. Kada ja Padre Oltra saznao svu istinu i tko je general Luburić, dao mu je ime Vicente Perez Garcia koje je general zadržao sve do dvoje smrti u Carcagente 20 travnja 1969.

    Sada prilažem pismo Padre Miguel Oltra Hernandez-a. Stavit ću ga "italique", tj. kosim slovima. Otporaš.)

    Pismo počima:
    "16. ožujka 1970.
    gg. Ratimiru Gagro i Paul Tokich.

    Moji dobri i vrijedni prijatelji:

    Za Božić sam primio Vašu čestitku s čekom na 400 dollara od Montreal Bank (br. 1190.0385) na ime Domagoja Luburića, starijeg sina našeg nezaboravnog prijatelja. Vraćam Vam ček i savjetujem Vam da našete riješenje, e da novac koji šaljete bude zaista za djecu. Imajući na umu, kako se je udovica Luburić vladala za života i još se vlada nakon smrti mojega prijatelja, mislim da bi bilo zbog toga što sam Maksov prijatelj i brat, ta gospođa mene ni u sliki ne može vidjeti. Čestitam Vam i zahvaljujem Vam se na zanimanju , koje hrvatski Odpor pokazuje za Luburćevu djecu i molim Vas da ih ne zapustite u poteškoćama, za sada, ne držim da se majka prema njima slabo vlada, ali u budućnosti ne znamo, slučaju da se majci nešto desi. U vidu ovoga, o čemu sa i sa Stjepana Crničkog obavijestio, možete učiniti slijedeće:

    1.) Može se otvoriti tekući račun u Torontu ili ovdje u madridu, gdje će se polagati novci koje hrvatska emigracija bude slala za djecu. Naprave se papiri, ovjerovljeni po javnom bilježniku, s osiguranjem da se u novac ne smije dirati dok djeca ne postanu punoljetna. U dokument se može uključiti i posebna stavka, da u slučaju potrebe novac mogu pridigniti one osobe, koje Vi opunomoćite, ali samo u korist djece.

    2.) Ako se odlučite za tekući račun u Španjolskoj i želite da Vam ja to uredim, morali biste dostavite čekove na moje ime i ja bih kod javnog bilježnika izradio papire i povremeno bih Vam javljao stanje Bankovnog Računa. Ako se odlušite račun otvoriti tamo u Canadi, smatram da je i to u redu.

    Pokušavao sam vidjeti djecu nakon smrti njihova otca, ali mi nije uspjelo. Djeca me jako vole a i ja njih isto tako. Pokušat ću naći načina da ih vidim u školi, gdje se, kako doznajem, nalaze kao nutarnji đaci.

    Djeca Vam se, zbog držanja majke, neće moći zahvaliti. Kad se pruži prilika i ako bude moguće, pokušat ću im dati Vašu adresu, da neka Vam se zahvale. Mnogo me veseli da ovu dječicu ne zaboravite.

    Oprostite mi na ovom što Vam velim! Maksova smrt je mene vrlo jako pogodila. U onim danima (ima tome godina dana) bio sam jako bolestan i vijest mi je skoro smrt prouzrokovala. Možete biti uvjereni, da će Maksova smrt donijeti Blagoslova Mučeničkoj Hrvatskoj. U Carcagente-u je ostavio divno ime i divan primjer. Malo se može naći ljudi kao Luburić, a narodi koji imaju čast ubrajati ih među svoje Heroje mogu biti ponosni da neće propasti, uzprkos poteškoćama.

    U posebnom omotu Vam šaljem letke u spomen njegove smrti, s mojim nadpisom i s nadpisom Luis Antonio iz Barcelone. U kratkom opisu (Epitafiju) pokuđao sam ocrtati njegovu dušu. Ujedno Vam šaljem jednu novinicu, koju izdajem u ime svjetskog Svećeničkog Pokreta kojemu sam predsjednik. Ima nas 13.000 (trinaest tisuća) svećenika. Tek započinjemo! Molim Vas uručite Vijesnik hrvatskim svećenicima, nebi li nam kojim darom pomogli. Zbog delikatne situacije i krize unutar svete Božije Crkve, podiga sam kristov barjak, da se suprostavimo tolikoj izdaji i apostaziji. Bog nas blagosivlje. U dolini palih (Valle de los Caidos) (Tu u toj VALLE DE LOS CAIDOS = DOLINA PALIH, general Franco je dao izraditi zajednički spomenik svim onim Španjolcima koji su se borili za Španjolsku u redovima crvenih međunarodnih brigada, tj. komunista, gdje je bilo i Titovih kamarada u borbi protiv Španjolske, kao i onima koji su se borili protiv međunarodnog komunizma a za dobrobit španjolskog naroda. Tu se vidi velika razlika između španjolskih rodoljuba za spas Španjolske Države, i hrvatskih "rodoljuba Mesića, Josipovića i njihovih DERNEKAŠA" za spas Hrvatske Države; da se, recimo, na vrh Velebita napravi zajednički spomenik i onima koji su se borili u redovima Bojnih, kao i onima koji su se borili u redovima Brigada, tako da se i tu, već jedno, stavi točka na to poglavlje. Otporaš.)održao sam Međunarodni Kongres s predstavnicima Delegacija od 10 naroda. Ovo je bila manifestacija posvemašnje vjere, odlučnosti i junaštva protiv neprijateljima oduvijek. (Ja bih ovo preveo kao: ...protiv vječiti neprijatelja, mo. Otporaš) Zadovoljan sam i od prijatelja tražim da mi pomognu u ovom podhvatu od važnosti za sve katolike u svijetu. Bog Vam unaprijed platio!

    Izručite moje tople pozdrave dobrim prijateljima i svećenicima Velike Hrvatske nacije, koju ćemo vidjeti visoko uzdignutu i punu života, jer je vjeru sačuvala i mučeništvom ju popratila.

    OVO ZAUVIJEK VRIJEDI!

    Računajte uvijek s dobrim prijateljima Hrvatske!

    Fra. Miguel Oltra.

    Bobani

    22-03-2015, 02:03

     

     

     

     

    O POGIBIJI GENERALA LUBURIĆA U CARCAGENTE, ŠPANJOLSKA[/B]

    (Neke mračne sile još uvijek u ime "zapadne demokracije" štite ubojicu hrvatskog generala i vojnog genija Vjekoslava Maksa Luburića Iliju Stanića, koji nesmetani živi negdje sakriveno u B i H. Treba se diplomatskim putem zatražiti kod španjolskih vlasti da zatraže od vlade bosne i Hercegovine izručenje ubojicu Iliju Stanića španjolskim vlastima, kao što je njemačka vlada zatražila od od vlade RH izručenje Josipa Perkovića i ZDravka Mustača da im se sudu u Njemačkoj za ubojstva hrvatskih političkih emigranata.

    Donosim ovdje jedan opis iz novine "DANICA" koju su uređivali u Chicagu Hrvatski Franjevci. U ovom opisu u rubriki:*[B]JAVNA GOVORNICA "DANICA" 21 ožujak 1980. godine, pisac dr. Vlatko Draganić, po njegovu mišljenju, on misli, da je i poznati hrvatski emigrant Djuro Deželić i njegov zet, Nahid Kulenović bio u Udbaškom društvu Ilije Stanića. Bez obzira šta tko pisao, treba sve prikupiti i staviti u jednu fijoku i sve dobro pregledati, izvući što je za izvući kako bi se došlo da stvarne istine i Ilije Stanića konspiratora u ubojstvu Maksa Luburića. Otporaš.)

    "O POGIBIJI GENERALA LUBURIĆA U CARCAGENTE, ŠPANJOLSKA"

    Maks Luburić je ubijen 21. travnja 1969. (Nije. Maks je ubijen u nedjelju 20 travnja 1969. između 10:30 i 11 sati u jutro, mo.)

    U prvom broju "Nove Hrvatske iz Londona od 1980. je pisano: "Dva Luburićeva povjerenika za Njemačku, danas pokojni Ilija Vučić i Jakov Jurić, šalju mu 1967 Iliju Stanića. (Ni to nije istina. Slušajući izjavu Ilije Stanića jednom španjolskom novinaru 2002 ili 2005 godine u članku "SASTANAK U SARAJEVU" gdje on sam o sebi kaže da je došao pred Božić 1966. godine u Madrid i tu se sastao s nekim Hrvatima, a da jek u proljeće 1967. došao kod generala Luburića kao njegov "kršteni kum", što ni to nije istina. Mo.) Nikada se nije doznalo tko je toga čovjeka njima doveo i preporučio. (Kako se danas malo više zna o Milanu Doriću koji živi u Njemačkoj a kojeg je početkom prošle godine otkrio slovensku publicista i novinar Roman Ljeljak kao agenta Udbe već od 1954. godine i kao mogućeg ubojicu Nikole Martinovića u Austriji u veljači 1975. godine, izgleda da bi mogao biti upravo taj Milan Dorić koji je ljeta 1966. godine preporučio Iliju Stanića ovima. Mo.) Tvrdilo se i to, da Stanić tada još nije bio agent Udbe." (Po izjavi Josipa Perkovića koju je iz hrvatskog poslanstva iz Budim Pešte 1992. godine poslao svojima u Beograd i u kojoj spominje Iliju Stanića uz Stanka Čolaka, i druge bosansko/hercegovačke Udbaše kao jednog od najpovjerenijih operativaca u emigracij..., mo)

    U trećem broju "Nove Hrvatske" od 1980. piše Ante Vukić: Stanić, 24 godine star, povezao se s Ilijom Vučićem i s Jakovom Jurićem, koji su bili povjerenici lista "Obrana" i ubrzo je postao član Odpora". Kod Stanića je u Ulmu pronađena krivotvorena španjolska putnica, što znači da je on bio pripravljen već u Jugoslaviji za put do Luburića. (Ovo bi moglo odgovarati istini, jer je Ilija Stanić bio propalica i po Sarajevu karao do čega je mogao doći. Ilijin brat Luka je već bio doušnik Udbe koja se je požalila Luki i rekla mu da će ga staviti u zatvor ukoliko ne pristane za njih raditi. Ilija se uplaši zatvora te odmah prista raditi za Udbu. Mo,) Za Stanićevo prebacivanje iz Nurnberga za Paris pobrinuo se je Jakov Jurić preko Ribičića."

    Vučić je živio u Stuttgartu i bio je predsjednik ogranka Luburićevog "Odpora". On je ubijen 6.6.1975 u Stuttgartu. Jakov Jurić, kao gostioničar, živi još danas u Nurnbergu. On je bio član Ujedinjenih Hrvata Njemačke, čiji predsjednik je bio Mile Rukavina. prema tome Stanić nije bio član "Odpora" i Jurić nije mogao istog direktno preporučiti Luburiću. Stanić, iako nije radio, imao je mnogo novca i svugdje je putovao po Njemačkoj, tako da je jedno vrijeme živio i u Dusseldorfu.

    Ilija Vučić je priznao, da je Stanića preporučio Luburiću, ali ovaj da za istog nije htio niti čuti. To znači, da je netko drugi bio, tko je Stanića ponovno preporučio Luburiću, a u kojeg je Luburić imao stopostotno povjerenje. (Sada ostaje pitanje: tko je bio taj "drugi" tko je Stanića ponovno preporučio Luburiću?, i hoćeli se to ikada saznati. Mo,)

    Ivan Matić kao kućni prijatelj i ljubavnik Deželićeve kćeri je tvrdio, da je Deželić Udbin agent i da je on poslao Iliju Stanića u Španjolsku, da likvidira Luburića. (Ovo je teško za povjerovati iz vrlo jednostavnog razloga, a taj je: da smo mi svi aktivni Hrvati u hrvatskoj političkoj emigraciji sumnjali u svakoga tko nije s nama, a tako isto oni grugi sumnjali u one druge koji nisu bili s njima. Ove međusobne i u najvećim slučajevima nedokazane sumnje najviše je koristila Udba protiv nas Hrvata. Mo.) Luburića da je upoznao preko Kulenovića, koji je prije toga živio kod Luburića. (Bio mu je osobni tajnik, mo.) Kulenović je došao u kuću Deželića nakon što je oženio kćerku Deželića Mirjanu, 1964.

    Mirjana je došla do poznajstva s Kulenovićem preko Branka Orlovića, koji je bio sekretar (hrvatski tajnik, mo) Deželićeve "Hrvatske socijalne službe", još pri osnivanju iste 1960. Vitez Ibrahim Pirić Pjanić iz Munchena uspostavio je vezu između Orlovića i Luburića. (U knjiga "Pisma Vjekoslava Maksa Luburića" se na više mjesta, tj. u više pisama može se vidjeti da general o ovom Branku Orloviću nepovoljno - i rekao bih s velikim nepovjerenjem - piše. Mo.)

    Orlović s Ing. F.A. Pavičićem osnovao je (Hrvatski Demokratski Odbor - jedna teroristička organizacija). Počasni član tog odbora bio je Heribert Korfmacher, Nijemac i rođak druge Deželićeve žene rođenbe Korfmacher. Šef ove organizacije bio je prof. Varoš iz Rima.

    Kada je Kulenović došao u Njemačku, on se je najprije stavio u vezu s Orlovićem.

    Za sudski proces u Dusseldorfu 10.2.1972. piše Deželić za sebe, da on nije bio za jednu Nezavisnu Državu Hrvatsku onda, kada je NDH (1941.-19345.) postojala, te prema tome kako bi on mogao biti sada za istu, kad ona uopće ne postoji.

    Novinar Milan Ilinić iz Munchena je napisao u "Danici" os 4.6.1969. jedan članak s naslovom: "Krv teče dalje". U tome članku on piše da je ubojica, koji je ubio generala Luburića, neko vrijeme živio u Dusseldorfu, te je vjerojatno, da se je ondje nalazila baza, iz koje je taj zločin organiziran.

    Berislav Đuro Deželić iz Dusseldorfa bio je česti gost kod Jakova Jurića u Nurnbergu.

    U Carcagente kod Luburića bio je on također više puta i kako on to opisuje bilo je tamo govora samo o ispaćenoj Hrvatskoj, dok je na rastanku bilo i bratskih grljenja. Kod posjete Luburića 10.4.1968. kod kojega je u kući već sjedio Ilija Stanić, doveo je Deželić sa sobom i Ivana matića. Na preporuku deželića, daje Luburić pismenu potvrdu Matiću po kojoj on postaje njegov glavni povjerenik za Dusseldorf i okolicu. Točno godinu dana kasnije ubija Ilija Stanić generala Luburića.

    Dr. Vlatko Draganić

    (Koliko god je ovo već odavno zaboravljeno, mnogi više nisu na životu, mnoge to više i ne zanima, ali, ali ipak potrebno je sve zapisati, sve znati, jer nekada će doći vrijeme da se zadovolji povijest, netko će se potruditi da pronađe što više može podataka o ovom slučaju UBOJSTVA MAKSA LUBURĆA, GENERALA DRINJANINA. Otporaš.)

    Bobani

    24-03-2015, 13:36

     

     

     

     

    SPLETKE OKO GENERALA DRINJANINA

    (Donosim ovdje pismo generala Drinjanina kojeg je pisao pod kodnim imenom OPERACIJA PRIMAVERA. Pismo je pisano na 7 stranica povjerljivim dužnostnicima RADNOG SKUPA HRVATSKOG NARODNG ODPORA. Poradi boljeg razumjevanja pisma, morati ću tu i tamo dodati neke moje opaske, pa molim da se to uvaži. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 673/679. Otporaš.)

    Uredničtvo i Uprava
    Madrid,

    OPERACIJA PRIMAVERA

    http://kamenjar.com/u-odrazu-vremena-castni-sud-hrvatskog-narodnog-odpora/


    general Drinjanin,
    12.III.1967.

    Lukasu, Štefu, Ratku, Stipi,

    Dragi moji !

    Pišem ovo pismo Vama četvorici s tim, da svaki od Vas učini u svojoj zemlji ono što mu sugeriram, ili što mognete savezno da prigodom proslave Desetog Travnja, bilo sastanaka Radnog skupa, bilo prigodom u ovu svrhu sazvanog sastanka, bilo da prepisom ovog pisma obaviestite svaki na svom području one, za koje misli, da je bezuvjetno potrebno da znaju, bilo po dužnosti u organizaciji, bilo jer je je to iz drugih razloga potrebno. Isto molim sve ostale, pa i Rudija Erića, Marijana Nosića, Envera (Mehmedagića, mo) i Šegu Stipu, kao i druge, da im ne šaljem okružnicu izravno. To je zato da se ne mušim sa prepisivanjem, a i jer ovako ne znam, da li ću moći i ovo dovršiti, iako je nedjelja jutro rano. Napisati ću Vam što stignem, a vi prenesite najužima ono što poručujem, a ostalima ono, što bude potrebno prema Vašoj uvidjavnosti.

    1.) Počet ćemo jednim dogadjajem, koji Vam je poznat. Posjet Tita Austriji. Udba je tu stvar iskoristila da pokrene INTERPOL protiv hrvatske emigracije, a dobrano protiv nas, jer je naš rad opasan radi razdvajanja njihovih redova. "Atentat Grabovca" (Sjećam se tog slučaja. Tada sam živio u Parizu. Radi se o jednom Hrvatu pasošaru koji je navodno htio izvršiti atentat na Tita. "Atentator" je uhapšen, hrvatska emigracija optužena, poimenice Hrvatski Narodni Odpor, mo) je stvar Udbe. O tome nema sumnje. Za ovo smo od prije znali, još iz Italije, da su Udbaši. O tome je pisala i Jelićeva novina (Hrvatska Država, mo.) Meni je to javljeno još prije. Stvar mi je potvrdio i čitav niz ljudi. Razbijači i kriminalci, agenti provokatori, u službi Udbe.

    Sada su oni "priznali". I dali izjave INTERPOLU. Tisak iz Jugoslavije odmah "veže konce". Tako i do "slučaja Medvedović". (U kolovozu 1966. godine netko mi pokuca na vrata. Otvorim i pred sobom vidim nepoznata čovjeka s brkovima. Bez riječi pruži mi novinu "Hrvatska Sloboda" koju su izdavali Ujedinjeni Hrvati Njemačke; Mile Rikavina i drugi. Unutra vidim švrakopisom ispisanu moju lozinku TRUP, Tajni Revolucionarni Ustaški Pokret...Na moj upit tko ste vi, predstavi se da je Slavko Logarić iz Njemčke te da ga k meni šalje Mile Rukavina. Pozovem ga da uđe u moj stan. Pričao mi je kako je u Štuttgardu ubio jednog jugoslavenskog špijuna, nekog Medvedovića od Imotskog. Ostao je kod mene neko vrijeme. Potrudio sam se da mu pribavim potrebne papire da ode za Španjolsku, pošto je to bila jedina zemlja koja antikomunističke izbjeglice nije vraćala u Jugoslaviju, mo) I kako je Tito šef Države, sve u vezi njegove sigurnosti, prema statutima INTERPOLA, spada u nadležnost i sve su Države, članice dužne vršiti naloge. Tako i španjolska policija, koja je član iste kao i Jugoslavija.

    2.) Već peti dan da je zatvoren u Valenciji Slavko Logarić. s tim, da je njemačka sekcija Interpola tražila od španjolskog njegovu ekstradikciju. I kako je bjegunac sa njemačkom residencijom, pasošem i legalnom vizom, automatski podpada pod njemačku jurisdikciju. Ministarstvo Pravde je dalo nalog za ekstradikciju, tj. predaju njemačkim organima, da mu se sudi radi ubistva "Medvidovića i drugih jugoslavenski gradjana" i radi toga" jer je skupa sa grupom Grabovac" organizirao arentate itd. Ja sam tih dana imao strahovitih neprilika radi drugih naših, jer "organizacija terorista je pripremala više napada na jugoslavenska diplomatska predstavništva i državne predvodnike". Nu ovi nisu njemački residenti, nego su "politički emigranti" i redarstvo je s dobrim kriterijem odbila uhićenje, a najmanje da bi poduzeli opći napad na "emigrante iz Jugoslavije" kako je to tražilo Interpol, a gdje smo bili uključeni ja i i još pet mojih, kao i još neki Macedonci, pa i jedan Srbin, valjda radi kamuflaže. Nu Logarića je zahvatilo, jer smo se nadali, da ga se neće potraživati, a kako je imao dobar pasoš, njemački, i mislili da se vrati, bio je kao turist i naravno legalno prijavljen, kao što je i došao. Izvukli su ga iz moje kuće i odveli.

    Nismo se nadali, da bi se to moglo dogoditi, ali kako je traženo preko Ministarstva Vanjskih (poslova, mo) i Pravde, bili su nama nepoznati kanali, koji do sada nisu imali veze, i dok sam ja prije podne bio skupa sa Slavkom na političkom redarstvu i u vezi s kontrolom stranaca, čekali su nas agenti kriminalnog redarstva sa nalogom Min. Pravde, što je posebni slučaj, jer je legalno sasma pod njemačkom jurisdikcijom. (Napominjem da sam Slavku Logariću pomogao da ode u Španjolsku. Osobno sam išao na Španjolsko poslanstvo skupa sa drm. Miljenkom Peranićem. Španjolcima smo rekli da dolazi direktno iz Jugoslavije. Njemačku nikako nismo smijeli ni spomenuti, jer je za njim bila potjernica. A to što general navodi da je uz sebe imao legalne njemačke isprave, to stoji, jer je general morao igrati na svaku "legalnu" stvar kako bi se Slavka Logarića spasilo od izručenja Njemačkoj, pa, možda, eventualno i Jugoslaviji, mo)

    3.) Smjesta sam išao u Madrid i pokrenuo prijatelje, koji su uz nas, kao i u ostalim slučajevima, preuzimajući ja odgovornost, da će ljudi napustiti teretorij, itd., jer kako ova zemlja živi i diže se od turizma, a komunisti i anarhisti joj napadaju ambasade u Italiji, Francuskoj, Holandiji itd., i kako je počela i dijelom već uspostavila konzularne, trgovačke i negdje redovne diplomatske odnose kako sa Rusijom, Rumunjskom, Bugarskom, tako i Jugoslavijom, i ti se odnosi pojačavaju danomice radi trgovačkih razloga (export voća), te na kraju, kako se zemlja nalazi na političko-diplomatskoj liniji USA-vatikanska koegzistencija, - sve to zemlju sili, da ne dozvoli rad političkih emigranata do mjere, da bi pomutili tu liniju njihove politike. Do koje će se mjere ići? To ne ovisi o nama, nego o igri velikih, i dokle će recimo Beograd i drugi napadati njih, pomagati Štrajkove itd. Španjolci su ponosni na svoju nezavisnost, i drže ju naprema USA. što se ovih dana dokazuje u novinstvu kada se ustanovilo, da su studenske nemire ovdje financirali agenti američke org. CIA. Jedna lekcija više za nas u svakom pogledu. Danas očekujem patera Oltra, koji je dušom i tijelom, kao i uvjek uz nas, kao i onda kada su nas ovdje tužili predstavnici našega HOPA, da smo komunisti. Na vodstvu aparata su čvrsti ljudi. Šef policije je jedan bivši divizioner iz Rusije. Bili smo s njim. I šef vanjskih (poslova, mo) je isto divizioner, i prijatelj Oltrin, ali je to drugo. Ministra Pravde poznaje Rudi Erić,, jer smo ga skupa posjetili, dok to nije bio na njegovom imanju blizu moga mjesta. (Ovdje se treba nadodati da je general Drinjanin poznat po tome da je on rijetko kada pregledavao pisma koja je pisao. Pisao ih je na desetke tisuća; i uz sve druge dnevne obveze on si nije mogao priuštiti vremena za korigiranje i pregledavanje eventualnih (po)griješaka. A šta je htio reći "...dok to nije bio na njegovom imanju blizu moga mjesta..." Mo mom rezoniranju je htio reći: "dok smo bili na njegovom imanju blizu moga mjesta", mo). On je isto rezervni častnik. Najgore se neće dogoditi ni skim, i vjerujem ni sa Logarićem, već i zato, jer vide, da se tu ide po - mene. (Za sigurno "po mene" znači po generala Drinjanina, mo) Zato su spojili Grabovca sa Logarićem, Medvidovićem, i sam imao posjet jednog našeg Hercegovca, mladog "revolucionarca" (šteta da ga general ovdje u ovom pismu nije imenovao. Do sada izišlim dokazima samog ubojice Ilije Stanića, on je došao iz Njemačke u Španjolsku koncem 1966. Ovo pismo je pisano 12 ožujka 1967g., mo) za koga smo predmjevali da radi za Udbu. I dokazalo se, jer je prije dolaska Tita bio na svim mjestima odakle bi se "nešto moglo napraviti", a prigodom sastanka samnom nastojao je od mene dobiti bilo što, da me - kompromitira. I to smo uspjeli dokazati, i ovdje raskrinkati.

    4.) Imam uz sve ostalo, dva važna problema :

    a.) Logarić, za koga se borimo, i osim prijatelja pokrenuli smo i jednog poznatog kriminalistu i jednog advokata versiranog u internacionalnim odnosima. Ovaj će vjerojatno sutra na put u Bonn, ako ne uspijemo stvar riješiti na političko.redarstvenoj liniji, nego na vanjsko-juridičnoj, što je jako neugodno, komplicirano i skupo. Prva je linija uz nas, a druga sklona, iako mora imati obzira na obzire, već radi svojih slučajeva protiv komunista i anarhista, koji protiv njih rade, i zašto trebaju INTERPOL. I oni kontroliraju svoje radnike u Njemačkoj, imaju dakle ovakove ili slične probleme i nemogu biti olaki, barem ne vanjskopolitički i juridički sektor. On je u tamnici na raspolaganje njem. vlasti za ekstradikciju, iako smo uspjeli zaustaviti tok predaje i borimo se uz pomoć redarstveno-političkog sektora, da skrenemo stvar na političku bazu, u koju svrhu će možda biti održan proces, koji njih NE interesira, jer imaju dosta problema i sami, i jer čekaju ove godine 18 milijuna turista.

    Osim toga Slavka terete za pet stvari, i koji su tamo, i naši, i Udbaši, brane se sa njim, jedni da sebe operu, i Udba da mene umoči. Iz rekonstruiranog plana to se vidi. Pojačavaju se odnosi izmedju Jugoslavije i Španjolske. Tuku se, izmedju ostalog, preko magareta. To magare sam ja i Radio sat, (Radio Glas Madrida kojeg je vodio i uređivao Pavao Tijan, mo) kojega smo lani spasili padre Oltra i ja, preko najviših organa, gdje su rekli "njet". I naša tiskara, DRINAPRESS koja je počela davati plodove svoga rada u emigraciji odgojom revolucionaraca, i u domovini u psihološkom ratu podvojavanjem u njihovim redovima. Vjesnik je morao javno pisati o letcima Odpora (Ilustracija radi ću donijeti nekoliko tih letaka koji su bili isključivo tiskani u stotinama tisuća samo za Domovinu. To činim zato kako bi se mogla politička i nacionalna linija Odpora usporediti s odrazom vremena u kojem su se ti letci pisali i slali hrvatskome narodu u Domovini da vide da ga hrvatska emigracija nije napustila niti zaboravila, mo) i braniti se. O tome u OBRANI VIŠE. I s druge strane magare su oni španjolski komunisti, koji sjede u Beogradu (General Grinjanin misli na one poražene španjolske komuniste sa kojima su se jugoslavenski komunisti borili u španjolskom građanskom ratu 1936-1939 proti Franka, mo) i dobivaju od Vlade i Radio postaju i tisak za agitaciju protiv Franka ovdje. Nije dakle samo ideološka razlika općenita, nego rad Drinapressa i Radio sata Hrvatskoga, i crvene propagande iz Beograda. I kad se dvojica tuku preko magareta, onda magare obično izvuče kraći kraj. Ali i tako, akter je, kao i hrvatski svećenici u emigraciji, koji stoje na putu sredjivanje odnosa Beograd-Vatikan, ili na drugim kolosjecima njima slični. Eno istog mons. Casaroli u Moskvi, Varšavi, Budimu itd. Gornje nam daje znati da konspiracija Rim-Beograd, nije uperena protiv izročito Hrvatske, što je dobro, ali s druge strane, stvar je načelna, šira, sistematska uopće sa komunističkim svijetom i zapadom, koji vidi da NE MOŽE VOJNIČKI I POLITIČKI VODITI RAT PROTIVU MOSKVE I BEOGRADA, i kao što Moskva i Beograd (ovaj odavna podržavan američkom pol.strategijom) radi straha pred Kinom, nemogu izvesti "zadnju bitku" protiv slobodnog svijets. Kakva je tu uloga, na našem sektoru, rezervirana preko slučaja Logarić za mene, neznam. (Sve što se zna je to da je ovo pismo pisano 12 ožujka 1967 g., a da je general Drinjanin ubijen 20 travnja 1969 g., dakle poslije dvije godine, jedan mjesec i osam dana. To je to vrijeme u kojem se je SPLETKA PLELA OKO GENERALA DRINJANINA, mo). Ali osjećam da s ovim tek počima, a ne završava. dakle preko Logarića ide se za Luburićem, koji bi mogao biti to magare izmedju Madrida i Beograda.

    b.) Kao posljedica svega toga nastaje i problem, kako mi je to sugerirano, da bi morali cijelu stvar DRINAPRESSA, postaviti na drugo mjesto, s drugim legalnim bazama, dakle premjestiti i kamuflirati. A to će reći revidirati i moj obiteljski položaj radi djece, arhive, rada, itd. Pri tome znam, osjećam i dobivam garancije, da se ne trebam bojati, ("Bojim se da ne ću dugo živjeti: naime sredio sam klišeje, sve je kalsificirano, protokolirano, očišćeno i razbijeno u 40 grupa. I čak mi se dogodilo da sam našao što sam tražio! I kako sam Ti rekao da ne ću doćekati živ toga, bojim se da ne bi mogli Amerikanci izgubiti kakvu bombu nad Cargagentom, ili ja da nadjem takvu, koja nije moja, ili ako Udba imadne koju previše, pa kaže, kad smo već u trošku, neka ide." General, pismo dru. Miljenki Dabi Peranić od 19.II.1968. Iz knjige POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA, str. 29, mo) i ne bojim se skorih dana, iako neće biti ugodno. Magare se treba "vrcati" da dobije što manje batina, jer će se vjerovatno problem onih, koji se tuku preko magareta s izričitim ciljem, da svaki od njih dokaže svom narodu, da je zapravo pobjedio a ne izgubio. Zapad želi vjerovati da je penetrirao na istok, kao i da je razbio monolitnost sistema, što stoji, a komunisti se hvale da su se spasili od srdžbe svog naroda sa kapitalističkim parama. I to stoji. Rata nema, pohoda nema, Kina je neprijatelj svima, i Vatikan, Kapital, Masonerija, nacionalizam traže put spasenju pred žutom opasnosti. To je istina, a sve drugo je sporedno pa i "sloboda zapada", "revolucija Rusije", "doktrina Vatikana" itd.

    (Vidjeli smo iz ovoga pisma kako je general predosjećao da se nešto oko njega kuha. Teško je bilo predočiti pravu sliku. Dr. Peranić je pronašao u jedoj od soba jednu željeznu štangu godinu dana prije pogibije. Posumnjao je odmah u Iliju Stanića i zahtijevao da ga odstrani. General mu je rekoa da više sumnja u Željak Bebeka nego u Iliju. Doći ćemo i do toga. Otporaš.)

    Na meni je sada da Vam kažem moje probleme, sa radom i sa premještajem tiskare, mene i obitelji.

    5.) Što imam Vama reći u vezi svega gornjega, s tim, da se ove misli prensu na najuže suradnike, a djelomično i prema mjestnim prilikama i na druge suradnike, ili Hrvate, koji iako nisu pripadnici ili suradnici, gledaju s interesom naš rad i eventualno bi ga moralno, politički i ekonomski pomogli.

    a.) u prvom redu neka se ne ljute prijatelji ako im ne mognem odmah na sve, brzo i opširno odgovoriti. Ostajem vjeran obećanju da ću ja osobno svakom Hrvatu odgovoriti na svako pismo, ali je tih pisama mnogo, medju njima i pisama agenata Udbe, njemačkih, američkih, engleskih, i kako sam nedvojbeno ustanovio albanskih i kinenskih agenata. Sastanci zahtievaju oprez radi mjesta, sigurnosti, troškova, vremena i tema. Pisanje još više, jer su dokumenat, koji se može upotrebiti na zlih načina i samo jedan dobar. To naši moraju razumiti, pa ipak ima i dobrih, zlatnih ljudi, koji se uvrijede, zahvaljuju na "položajima", ako ne ostavljaju već Odpor, ili odlaze "kamo ih zovu", povlače se uvrijedjeni, jer da ih je "netko kod mene opanjkao". To je na Vama da uredite, kad i gdje se može.

    b.) da smjesta i najaktivnije mobilizirate materijalnu pomoć jer su mi uz sve druge jade ovi dogadjaji naprtili strahovite troškove, i morao sam tražiti na posudbu novac. Ja obično tražim kad sam "u dreku" do vrata. Dodijalo mi je moljkati, pisati, tumačiti, mnogo puta ponižavati se, gutati predbacivanja, napadaje, nekada i zafrkavanje, pa i vrijedjanje, ali kako nema druge, valja sve superirati i uvjek iznova počimati, moliti, ponižavati se, što znam, da ni Vama nije ugodno, i znam da osobno žrtvujete, gutate pilule gorke i čemerne, kao i ja, možda i više, jer ste u kontaktu i s različitim elementima. Pošaljite mi najhitnije sve što možete, bilo od tiska, bilo od Fonda, bilo osobnim i užim inicijativama, bilo od osoba, koje bi ipak mogle i morale na neki način pomoći. Na Vama je da riješiti taj problem. Budite uvjereni i mogu Vam pružiti opipljivih dokaza, da smo pater (Oltra, mo) i ja i ovdje nešto sredstava smogli i davno potrošili, jer nebi inače ni pola onoga napravili, što smo napravili na svim poljima. Ja sam bio toliko rastrgan ovih dana, da nisam imao vremena da pregledan u pogledu Fonda i razašaljem ostatak blokova i upozorim na jednu anomaliju. U isto vrijeme kad smo napravili nekoliko blokova Socijalnog Fonda stigla je potražnja od Šefa, da napravim FOND ZA SLOBODU HRVATSKE. Napravili smo hitno nešto i poslali avionski. Morao sam na put i ostavio sam, da mi izrade još. Pri numeriranju nisu imali u vidu razliku izmedju dva Fonda i opetovani su neki brojevi, mislim prvi. Pisao sam Štefu, jer je kasnije uglavnom na njega poslato, da ispravi. Ako mognem sutra, što ne znam, jer očekujem povratak patera iz Madrida, poslat ću ostatak. Tu je glavna briga na Štefu i Ratku, da to sravno i daju drugima, bilo podatke, bilo druge blokove. Oni su uglavnim centrima. Vladeku isto pišem posebno jer on skoro uvjek uzajmi od svoga i pošalje, a onda kasnije naplaćuje si. Štef neka uredi sa Džebom (Ivan Džeba je bio zadužen kao glavni Rizničar Odpora za sjeverni kontinent, mo), i ostalima, a Brbić i tako u Australiji ide posebno i Lukas za Argentinu. Nu pomozite kako god znate. I hitno.

    c.) Po pitanju proslave Desetog Travnja, kao njhitniji problem, uspio sam poslati jednu malu poruku na Nikicu Jurića u Hamilton, gdje oni slave prvi put sami. Zatim jednu lekciju br. 1. u Australiju na Brbića. To je doktrinirana stvar, odnosi se na značenje Desetog Travnja i konkretne tehničke i političke probleme akcije za obnovu. To je Stipe dobio i on će to umnožiti i dati svojim ograncima. Neznam kakve tehničke mogućnosti ima Stipe da bi hitno napravio dva primjerka i poslao Lukasu za Argentinu, ili Ratku za Toronto. Pa možda bi moglo i stići, a ako ne, neka bude za Antunovo, za Radni Skup, jer nije za širu publiku, nego za Odporaše i borbeni elemenat. Šaljem zato original, napisan, Marijanu Nosiću, pa neka kao proćelnik pročita Radnom Skupu, ako se sastane u Torontu. Inače nadam se da ću moći obaviti još nešto korespodencije, odgovoriti najhitnije i dati upute za Švedsku, Francusku i Njemačku, možda i poslati kojeg govornika, ali neznam što i kako ću još stignuti učiniti za Notrh, Sud i Oceaniju, pa da znate i snadjte se, kako znadete, sastavite poruku i pročitajte u moje ime. OBRANU ste dobili i imate letak: TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA, HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA. To neka bude središnja misao, kao što je bila i 1941. godine. Proslavite kako znate, s kim mognete, prema lokalnim mogućnostima.

    d.) OBRANA. Poslao sam je i sve ću učiniti da bi još jedna stigal, ona posebna za 10. travnja u podrušju North i Sud, te Evropa, i pokoji u Oceaniju. Ali neznam što nam donosi sutra i kako ću biti sa vremenom. Nadam se da ću moći smlatiti, makar i manji broj, i poslati ga na vrijeme. Ali ako bi se moralo biti i bez toga, poslati ću Vam letak ili što bilo. (jedno obrazloženje. Upoznat sam toliko da je DRINAPRESS nekada izdavala po dva broja OBRANA jedan za drugim, iz razloga toga što je pristizalo toliko mnogo materijala za novine; vijesti sa svih strana i onih hitni i onih koje mogu pričekati. Tada bi general sa svojim radnicima tako to priređivao i tiskao one friške vijesti u prvu OBRANU, a one druge koje ne gube na vremenskoj važnosti bi stavljao u drugi broj OBRANE koju bi čekao da dođe vrijeme za razašiljanje. Tako se je naš general koprcao da zašpara i uštedi na novcu, mo)

    e.) Učinite u pogledu našeg internog "puča" našeg pukovnika, kako najbolje znate. (Ovdje se radi o pukovniku Ivanu Štiru. Došlo je do nekih nesuglasnica i trzavica između Puk. Ivana Štira, Lukasa i drugih Odporaša u Buenos Airesu, mo) U gornjim okolnostima, neće Vam biti teško vjerovati, da nemam ni vremena, ni smisla, za napridovanje sa usidjelicama Buenos Airesa. Nekada i sam počimam sumnjati u sve te naše Korsky, Štiere, Rovere, koji iako idu s nama, trpe, ginu, ipak uvjek ostaju izvan onog začaranog kruga narodne duše, kao i Štrosmajeri, Šeperi, Pichleri itd. na klerikalnom polju. Štir je imao napisanu brošuru protiv Hefera, (Mislim da general misli na knjižicu od 35 stranica OTVORENO PISMO DRU. STJEPANU HEFERU, Buenos Aires 1966, mo) mene, Vrančića, Jelića, Oršanića, i do zadnjeg časa je brenzao stvar sa Heferom, i nije dao naprijed Odporu, a onda sam mu morao protiv Hefera, kuma, (oni su kumovi, mo), jer veli: pasti će i tako, a sada sa Korskim ruši Oršanića u Republikanskoj stranci, Vrančića u novom HOP-u i mene u Odporu. Vele mi sasma ozbiljni ljudi, da ih posjećuje sa onim programom u ruci i dokazuje, da sam se prodao - komunisitma (Nova politika Hrvatskog Narodnog Odpora za POMIRENJE S HRVATSKIM KOMUNISTIMA, mo), a ja njega već 1945. morao tenkovima vaditi iz ruka Moškova, Kirina i vojnog redarstva, jer je pokušavao vaditi iz partizana naše HSSovce. I sve je to "osječka garnitura" koja je trebala nadomjestiti onu - "dinarsko-koljačku". /Hefer, Korski, Štir, Klaić, Asančaić, itd. sve su to osječka garnitura/. Zato ograničite se na manevre na vlastitom području, jer inače nitko tu ne može konce vezati. Na pr. imamo s više mjesta ponude od "prvog HOP-a" (Poglavnik/Hefer, mo), a negdje "drugog", (reorganizacija HOP-a koju je vodio dr. Vjekoslav Vrančić, mo), a i "abatri" sa svakim i protiv svakoga.

    f.) Nitko više kao ja ne želi da se postavi stvar VANJSKOG FRONTA na noge. Ali nisam nikada želio da mu sijelo bude u Madridu, ali ni u Buenos Airesu, ni u Njemačkoj, ni u Parizu, jer ako treba postojati iz političkih razloga onda on treba biti u USA. To je tako logično, da nije potrebno to nijednom od Vas dokazivati.

    Pupak svijeta nije u Argentini iako može u njoj biti dobar dio naše političke elite, koja bi i te kako dobro došla na drugim područjima. Nu da se stvori nešto pametna i što će biti operativno, trebaju postojati operativni i stabilni RADNI SKUPOVI ODPORA. To se pak ne može riješiti "pukovničkim udarima" koje ovdje zovu "kvartelazo", tj. kasarnski udar. VANJSKI FRONT ODPORA je isključivo politička institucija i mora biti plod razumijevanja, politike, izmjene misli, dogovaranja, uma i trepljivosti, ali uvjek u rukama autoriteta, da se ne izrodi "kvartelazo". I recimo Cecelja je donio u Argentinu duh svoga zapovjednika Štira i komesara Korskog, operirajući na svim "conbinazionne". To nije Odpor, to je spekulacija. FANJSKI FRONT mora biti prikladan za svoje područje, da ovdje obavi svoju misiju a ne zato, da Odpor uskladi svoj rad prema želji svakog područja. I još manje prema želji pojedinaca.

    Naša je propaganda, pa i naš "specijalni program" više štete nanio komunistima, nego sve učinjeno kroz 20 godina. Papa, Kapitalizam, Nacionalizam operiraju na socijalnom polju, jer to je znak vremena i četvrta dimenzija svih podhvata XX stoljeća,- a mi, koji smo bespravna raja, socijalno izkorišćavani, sa praktični jednim operativnim i solidnim partnerima u hrvatskom industrijskom radništvu i mladoj generaciji intelektualaca izlazimo sa pričama o starom raju, kad te priče ne uvjeravaju ni nas, a kamoli one, koje valja izvući ispod pandža internacionalnog i srpskog komunizma.

    Vanjski Front neka se ograniči na uskladjuvanje u svojoj okolici, neka brani Hrvatsku pred svijetom, neka ima riječ u ime prava naroda, a ne da diktira taktičke poteze psihološkog rata sa 15.000 kilometara daljine onima, koji moraju na terenu biti "al jour" (a jour, biti jasan, mo). Zar će naš Operativni Stožer u času pokreta u Domovini trebati uzimati u obzir mišljenje svakog od nas ovdje ili preko mora. Takvu propagandu nam diktiraju POLITIKE. Njemačka, Austrija, Engleska, pa i Vatikan, pa i Španjolska a da ne govorimo o Francuskoj i nordičkim zemljama, traže svoje puteve, i saveznike tamo, gdje su mogući, a ne na Mjesecu. CIA i UDBA će jedni drugima organizirati napade na ambasade, demonstracije, kradju dokumenata, (Božo Vukušić donosi u knjigi "TAJNI RAT UDBE", br. 3 dopunjeno izdanje st. 258-262 "Planiranje ubojstva Miljenka Dabe Peranića i krađu Dabe Peranića dokumenata koje mu je general poslao. O tome general piše, mo. Otporaš.) itd. i onda ako uistinu stoje na istoj stratežko globalnoj koncepciji: mir, da bi se očuvali od Kine, i "mali rat" da si očuvaju pozicije i vlast unutar zemlje. I naš VANJSKI FRONT trebao bi biti VLADA HRVATSKE, a ne njen organ za konspiraciju, represiju, psihološki rat. Dakle uzdignuti se u visine, a ne turati nos u male poteze, varakanja, "vrcanja" kako bi rekli naši Imoćani. Zato taj organizam more biti fleksibilan, diplomatičan, dostojan, ugledan i "raison d'etre" (opravdanje, mo) razlog opstanka. Zasad to ne znači nikakvo nadglasavanje, nego delegiranje predstavnika svih područja u VANJSKI FRONT U USA, a ne mješanje Područja, ili svih i svakog u svaki potez taktičkih organa Odpora. Vidili smo kako su svršili svi mangupski, fanfaronski, hoštaplerski potezi stratega HOP-a i "mladih revolucionaraca" i njihovih zaštitnika, i ne smijemo počiniti takvu pogrešku. I nećemo ju počiniti, što dokazuje reakcija svih Vas na "Štirov puč". Nitko od mene ne želi (više, mo) efikasniji Vanjski front, ali s tim, da mi pomaže kao zapovjedniku Odpora.

    Onoga dana kada si medju nama ozbiljno postavimo pitanje, da tko me je izabrao, odnosno postavio, stvar je propala. Ne zato, jer ne bi bilo drugoga, boljega, mladjega, pametnijega i prihvatljivijega, nego zato, jer ne bi bili ozbiljni, pa ne bi znali ne samo pomagati mene, nego ni na mjesto moje postaviti drugoga. Ako zato trebadnemo "poslovnik" onda ga možemo posuditi od HOP-a i svršiti kao i oni, kao Ustaški Pokret, kao HSS, itd.

    Ako imamo svijesti, pameti i živaca, onda ćemo znati voditi Odpor i kad trebadne izmjeniti i zamjeniti Zapovjednika, i malo će nam pomoći svi poslovnici, pravilnici, ustavi, itd. Na terenu će pak diktirati prilike, cirkustancije (to je španjolska riječ što bi mogo značiti: okolnost, slučaj, prigoda i sl., mo), uvjeti saveznika, itd. i teret ostaje na Vama, VANJSKOM FRONTU, da znadne prihvatiti nove prilike, ljude i potrebe. (Tko je do sada pomno pratio ova pisma, mogao je očito primijetiti promijenu političke linije, ili pravac, generala Drinjanina. On ovdje govori dužnostnicima VANJSKOG FRONTA ODPORA "...da znadnu prihvatiti nove prilike, nove ljude i potrebe...". Dakle ljude iz Domovine, njihov način mišljenja i njihove potrebe, ako želimo doći do Hrvatske Slobode i Hrvatske Države. To je jedino mogao učiniti dr. Franjo Tuđman. Nikada ne mogu zaboraviti riječi kada mi je na Prvoj Konvencije Hrvatske Demokratske Zajednice u Clevlandu 20 sijčnja 1990 rekao: Mile, mi se borima za Hrvatsku Državu gdje mišljenje pojedinaca nije toliko ni važno. Hrvatska je važna..., mo). Neće dugo trajati da se "drugi HOP" pretvori kao i nekada Jelićev Odbor u druga poprišta razdvajanja, o čemu imam već nesamo mišljenje, nego i konkretne obrise. Kao što "osječka klapa" tako i "dinarska" ima svoje Hercegovce, Ličane i Dalmatince, svoje prave i krive Ustaše, pravovjerne Poglavnikove Nastaše, na klerikalne i antiklerikalne, itd. Toliko o tome.

    g.) Tiskara. Moram Vam i o tome nešto reći, ali bojim se da neću dovršiti, jer mi vele da je stigao Pater Oltra i moram ići. Nesamo da nije svoje dovršila, nego je tek počela. (Ovdje se radi o tiskari DRINAPRESS, mo). Rata svjetskog nema, a ako ga bude, neće se biti (tući, mo) u Evropi, a "naš će Tito" ili nasljednici biti na strani Amerike kao pokusni kunić za nove eksperimente ili kao logistička baza protiv "vlastitih saveznika". Može biti i drukčije, ali boj će se naš biti u glavnom i srdcima Hrvata. Preko Hrvata treba osvajati Hrvatsku, jer ne treba računati na "blatobrane" (ovdje se za sigurno misli na talijanske blatobrane o kojima je sustavno jugo promidžba govorila i napadala Poglavnika da je on došao na talijanskim blatobranima s nekoliko stotina svojih vjernih Ustaša, mo) a niti zasada na "antikomunistički križarski pohod". Znači treba pojačati rad novina, letaka. knjiga, stručnih, povjesnih i političkih knjiga. Imali smo jednu mašinu i ta je kroz 4 godina radila danju i noću. To je previše i za jednu američku, englesku ili njemačku, a kamoli za jednu skromnu "bosansku industriju" ovdje. Počela je faliti. Popraviti ćemo ju, i ta će mašina još pisati povjest. Ali sam morao kupiti drugu, i nova OBRANA izlazi tiskana na njoj, ili nebi izašla. ili napredovati, ili stati. Moramo naprijed, ili krepati. To je zakon za čovjeka, drvo i mašinu, ili skup istih. Moramo dakle modernizirati, jer ovo nije više ona zemlja, u kojoj smo bili, nego zemlja za 18 milijuna turista i dva milijuna radnika izvan zemlje. Nema radnika, a oni koji dodju, imaju evropski nivo. A mi ostali isti, i to osjećam teško. Radi se dakle osim svega i o novim investicijama, ulogu kapitala u zemlje psihološkog rata, kojeg vodimo, kako smo to rekli. Vjerujem da ćete ovu stvar odobriti, jer nema druge. Inače skoro ćete dobiti knjigu MISIJA U HRVATSKOJ, tj. dnevnik bivšeg tajnika vatikanskog izaslanika u Hrvatskoj, a to je do sada najači dokumenat hrvatske državnosti godina 1941-1945. Velim 1946. jer je isti isti bio svjedok prve godine Titove vlasti. I zatim jedna druga, slična. Moram ići. Vjerujem da ćete me razumiti, pomoći i svjetovati.

    Grli Vas odani Vam general Drinjanin (podpis)

    Bobani

    26-03-2015, 11:35

     

     

     

    HRVATSKA MAKSA LUBURIĆA

    (Donosim jedno značajno i poučno pismo kojeg je general pisao svojem suradniku, danas pok. Marijanu Nosiću u Canadu.)


    7.I.1967.
    general DRINJANIN


    Dragi Marijane!

    Jučer sam pisao Vladeku i Ratku i odgovorio, ali Tebi nisam stigao, jer sam morao ići u Valenciju. Stigao je Avionom iz Njemačke Ilija Vučić (Blatnica 18.4.1930, ubijen u Štuttgartu u petak 6 lipnja 1975. godine. Agenti jugoslavenske tajne službe Udba u jutarnjim satima su izvršili atentat na ovog hrvatskog žarkog rodoljuba, mo), jedan od aktivista Odpora (onaj iz afere Mehlem). Pišem ti malo o tamošnjim stvarima, a malo o kanadskim, da bi imao pregled za glavnu godišnju skupštinu, na kojoj ćeš vjerujem biti. Tako su naši želili. Pa kako ima zajedničkih momenata, to ću kopiju ovog pisma poslati Vladeku i Ratku na studij, da bi bili obavješteni prije Tvojeg dolaska i da bi mogli sikronizirati rad.

    Imam pred sobom dvije vrsti informacija i impresija. Iz domovine je stiga jedan naš intelektualac u Pariz (Radi se o dru. Asafu Duraković koji danas živi, mislim, u Torontu. Asaf Duraković je bio dobar prijatelj i školski kolega na zagrebačkom fakultetu Igora Buljana (1935-2009), o kojem sam pisao 6 lipnja u ovim pismima, a ovaj je bio moj prijtelj i skupa smo radili u istom poduzeću. Kako su se ona dvojica dopisivali a Igor mi pisma pokazivao, te smo zajednički pisali i odgovarali Asafu Durakoviću. Slali smo mu prikladnog materijala i letke koje je DRINAPRESS tiskao specijalno za Domovinu. On je to dijelio po sveučilištu i po Zagrebu. Preko pisama razvilo se naše obostrano poznanstvo. Igor i ja smo ga pozvali da dođe u Pariz. Došao je na staru godinu, tj. 31 prosinca 1967. godine. Bio je s nama. Donio je mnogo povoljnih vijesti, naravno za nas emigrante....Mo) i donio je sa sobom izmedju ostalog i podatke o kretanju u Domovini. Srbi se oružaju, prijete Hrvatima i Slovencima, Macedoncima i Šiptarima, a četnici dižu glave i organiziraju se oko Rankovića. Ovaj Srbuje i zovu ga ACA II. Neki su mladi hrvatski komunisti jednostavno nestali, drugi se uplašili i opet se primiču Beogradu, ali većina i posebno mlada generacija koja nije ničim ogriješila o svoj narod bezuvjetno je spremna na borbu. Na Srbski "Marš na Drinu" ostaje samo hrvatski "Marš na Drinu". (Na svu žalost Srbi su prešli Drinu, oni su sada tu a nama ostalima su stavili u dužnost da pronađemo: TKO JE ZA TO KRIV???, mo.) Oni se boje starijih komunista, kao Krajičića i drugih, koji su se ogriješili, ali posebno u Dalmaciji nitko se ne boji nikoga, i zrije stvar. S druge strane Ilija nam je donio neposredne vijesti od naših, koji budno prate kretanje medju radnicima i agentima u Njemačkoj. Ne sam da Udba nije svladana, nego ju u Njemačkoj dižu, pod raznim firmama su smjestili legiju agenata, i k tome politika u Njemačkoj ih favorizira. Opet su Vlasi stavili u pokret šljivovicu, pršute, duhan, pozivaju funkcionere u lovove, daruju vile itd.

    To se podudara s onim što su nam rekli prijatelji na policiji njemačkoj, koji su nam skloni: dolaze crni dani za Vas i za nas, jer novi predsjednik Vlade Willy Brandt bio je nekada u Internacionalnim Brigadama u španjolskom ratu, a za vrijeme II. bio je partizan u Norveškoj. Odpuštaju radnike, i k tome kako izgleda čitav niz ljudi radi za razne njemačke urede, engleske i američke informacije, i tkogod mrdne, ima za sobom Hrvata agenta za Njemce. Svi, ili skorom svi ljudi na čelu grupa stoje u službi vlasti. I k tome Papa (Papa Pavao šesti, mo) ima tajni ugovor s Titom i prema svemu naši će svećenici obrati bostan. Prema tome situacija je POVOLJNA ZA POČETAK DJELATNOSTI, JER IDE SLABO. Previše je dobro išlo Hrvatima u Njemačkoj, a da bi se moglo što ječega napraviti. Medju inim sa onima koji se vraćaju u domovinu i neće više izlaziti odlaze mnogi naši najbolji, te se time i prenosi djelatnost na domovinski sektor. Kako mi poručuju i vlč. Rafo Medić i vitez Pjanić, svaki na svom sektoru, ljudi su voljni. Ovi elementi, već indoktrinirani, pokrenuti će nove i nove veze sa domaćim nezadovoljnicima iz radničkih i intelektualnih hrvatskih krugova. Ovim korakom prelazimo u novi stadij borbe. Ja sam dobio stanovite garancije da se neće ići dalje i da će se izvršiti ono što zaključimo. Dakle u tom pravcu nam konvenira masovni odlazak ljudi iz Njemačke u naše krajeve.

    Što Vam je za učiniti na cijelom području NORTH? Nastaviti ovim putem i pod vidom SOCIJALNOG FONDA ubrzati skupljanje materijalnih sredstava. Poslati ću još danas na Ratka jedan dva bloka, i na Vladu isto, da vide kako će to biti, a ostalo ide redovno. Znam da ste se osobno istrošili, ali pokušajte od Društava nešto, a nešto kod drugih, pa da se pokrene ta stvar. Najbolje bi bilo da se za Kanadu vodi posebna evidencija, a Usa. posebna, uvjek sa barem dva podpisa, i treći kao kontrolor. Ostavljam Vama trojici da se o tome dogovorite.

    Isto bi trebalo intentirati sa tiskom, u koju svrhu sam poslao Ratku moju poruku, u kojoj sam pohvalio članstvo za ono, što je učinjeno, ali i obrazložio potrebu pokretanja mladih aktivista.

    Vladeku sam poslao podatke o tisku, o knjizi, o fotografiji itd. kao i kome sam poslao sve okružnice.

    U pogledu Radnih Skupova: bez osnovnih vrlina u svakom pojedincu zabadava je čekati sretno riješenje svih ovih na skupu. Na pr. pukovnik Štir je deset puta pokrenuo razne Komitete, ali ih je i srušio kad isti nisu priznavali njegovu recimo extrapripadnost. Tu su slabe strane demokracije. Ni demokracija bez predvodnika neće naprijed. Što bi bilo kad od mene traže iz Toronta govor, poruku itd. ili za Hamilton. Ja kupim magnetofon i vrpce, platim 200 dol. i napravim veliku vrpcu. Ali braća zaključe da se ne odvija, jer raja hoće janjetine, vina, plesa i "rukopipateljnije stvari" nego poruka generala Drinjanina. Zaključili i pametno, da se ne čita i sluša, nego na drugom mjestu i pred drugim ljudima. Tako se dogodilo i u Buenos Airesu. Stigli pripadnici svih grupa, ljudi se zagrijali, pili i htjeli pečena mesa, a pukovnik priredio kilometarski doktrinirani govor. To nije išlo, rekli su ostali, jer je pukovnik poznat radi obširnosti, i bojali se, da ih ne zagnjavi. Hoće pjesme, janjetine, vina, kratkih govornika, a ne doktrinirano predavanje. Osim toga naljutio se jer ga nisu izabrali predsjednikom, nego Lukasa Juričića, a njega pod predsjednikom. Dan prije se povukao. Oni smatraju da je dezertirao, jer se nije htio izložiti. On se smatra uvrijedjenim. Vidite, to je eto problem sa Radnim Skupovima

    Kad se radi o odnosu prema meni, onda bi htio, da budemo Komitet. Kad se radi o njemu dolje, htio bi da se njega smatra pukovnikom, i automatski predsjednikom. Ja sam pisao Vama da ste dobro napravili, jer ste prenijeli moj govor na Radni Skup, a raji dali janjetine, vina, pjesama, plesa itd. s vatrenim govorom. Što bi vi rekli da sam se ja naljutio, i - povukao. To se pukovniku stalno dogadja. Velim Vam sve to jer je on poslao Vjeki Cecelji jednu kilometarsku čitulju, (pismo, mo) koji će sigurno kao Štirov bivši častnik prepisati i slati okolo, kao i Rover. Nu sve je to sranje i to su klasična "argentinska posla" igranja zapovjednika, vodjenje Fondova, igranje Komiteta, intriga itd. S jedne strane mi se izlažemo u jedan komplicirani i riskantni posao, jer je svaka revolucija to, a oni dolje naprdivaju kao stare usidjelice. Najgore je to što je Dr. prof. Korsky, prijatelj pukovnika iz Osjeka, solio ovome pamet kao jači intelektualac, kao što soli i braći Tomićima (iz Toronta, mo), i kao što su u New Yorku Srećku Roveru. Ljudi kroz 20 godina nisu mogli stvoriti ni Odbor od deset članova, nego sole pamet drugima, u ime svog intelektualstva. To ste sve i sami upoznali i još ćete upoznati i tamo, iako ne u tolikoj mjeri, kao u Argentini, gdje su sve serdari i "di serdara". I mi imamo u Kanadi bojnika i pukovnika, pa i doktora, nu ne stoje na čelu naših organizacija, a znate i problem sa prof. Mehešom, koji iako je dobar i nama sklon, ipak nikad se neće staviti na raspolaganje jednom krugu ljudi, jednoj ekipi, nego će uvjek stvarati nove Komitete, Saveze, Vijeća, koja dolaze i odlaze. Neznam kako će reagirati Cecelja, jer i on je pripadao tom kružoku Republikanaca, a sada ga vidim i kao povjerenika našeg jadnog Tugomira (mislim da general misli na fra. Tugomira Soldu ili Stjepana Fištrovića, mo) i tajnika HOP-a, dok za Odpor nije uspio, ili htio, naći ni jednog čovjek, ni jedne OBRANE, ni jedne DRINE. Tako je radio Rover, jer da u Sydneyu i Melbourne neće nitko ni džabe, a nepismeni Galić prodaje 200 u Sydneyu i mladi Simović 50 u Roverovu mjestu, gdje "ni džabe nisu htjeli".

    Sve je to pamet Oršanića (Prof. Ivo Oršanić je osnovao Hrvatsku Republikansku Stranku, HRS u Buenos Airesu 1951 god., mo), Jelića i Vijeća. Tu se treba odlučiti: dobro došli gospodo, ali kao braća i ne kao solitelji pameti, koji dolaze i odlaze, savjetuju, psuju i uvjek misle na nešto drugo, a ne na Odpor. Mislim da nijedan predvodnik Odpora ne bi trebao pripadati drugim organizacijama, jer kako će recimo Cecelja znati malabarirati izmedju HOP-a i Odpora, ako sutra nastane spor, a toga će biti, jer braća Barbarić (Miljenko i Jakov, mo) već ruše Vrančića radi suradnje s nama.

    Idealno bi bilo kada bi po jednog Odporaša imali u svakom društvu i to za predsjedenika, ali tako da nadvladavaju ideje naše, (tj. ideje HRVATSKOG NARODNOG ODPORA "poruka POMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", mo), a ne da nam dovode do razcjepa ljude i organizacije. Cecelja nije ni jednog čovjeka doveo u Odpor, i (mi, mo) stavljamo ga na čelo. Vidimo ga u radu drugih organizacija, ali ne u radu Odpora, onom malom radu, prikupljanja ljudi, indoktriniranja, razpačavanja tiska. Ja isto ne trebam ljude da se imam s kim dopisivati, jer imam i previše malih i novih, kojima je potrebna moja riječ. Zato dogovorite se dobro, analizirajte i odlučite. što Vas trojica odlučite, ja sam podpisao. Ja znam da je Cecelja upao negdje drugdje, možda bi bio drukčiji, ali tamo je sa -ljudima, koji bi bili Odporaši kao Predsjednici, kao recimo satnik Hećimović, koji nam je došao da nam proda knjigu, u čemu je i uspio. Da li se Cecelja zna orijentirati? Sumnjam. Osim toga ja nikada neću više pokušati u Argentini stvarati zapovjedno tijelo. Pokušao sam sa Grgićem, da pariram Hefera, ali su ga predibrali u 24 sata, Lukasa neće, a Envera (Mehmedagića, mo) ću dovesti u Evropu. Pukovniku (Štiru, mo) sam ponudio da bude član Glavnog Stana za pitanje odgoja, dao mu mogućnosti da prodajom knjiga pomogne sebe materijalno, ali mene neće po argentinski i "republikanski" "muvati". Ja imam pametnijeg posla. On se uvjek nakon neuspjeha povlačio. Kada su na mene pravili pritisak da se povučem, jer da sam kompromitiran, ja sam to učinio, i šta se dogodilo. Bilo je dosta istom pukovniku Štiru jedno pismo moje žene, da me napusti, (povratite se na generalovo pismo kojeg je pisao prof. Mirku Mehešu 8.2.1965, pa ćete vidjeti kroz kakove pritiske sa svih strana je prolazio general Maks Luburić, a sve poradi žarke ljubavi za našom Hrvatskom, mo), i zato nije bio prisutan kada smo iznova počeli u Argentini. On je sto puta napisao da mi pruža samo mjestimično i vremenski suradnju, jer je kušao kod Hefera i Vrančića. Kada su ga odbili, onda odjednom zahtjeva absolutnost u Argentini, i šalje okružna pisma na sve kontinente radi gluposti.

    On će se i opet povući, ali ja se nikada više i nikome za volju povlačiti neću. Kad sam se povukao (Razlaz sa Poglavnikom drm Antom Pavelićem 1956-1960, mo) pukovnik je formirao Komitet sa pet ljudi i za tri mjeseca nitko od njih s nikim nije razgovarao. Ja se tome izlagati neću. Ni usmeno ni pismeno. A na Vama je da ne dozvolite, da bi do toga tamo došlo. Za Predsjednika imamo mnogo kandidata: Jelenka, Hećimovića, i druge, možda gore od ljudi, ali bili ste Vas trojica koji ste teglili i zadržali Odpor. Očekujem od Vas i sada da znadete što treba činiti. Ako bi Marijan išao radi posla u Toronto, onda bi bilo sjajno, a ako ne, gledaj radi stvari Cecelje, za koga neznam da je loš, nego naivan i povezan sa ljudima, koji nemogu da nadju puta. Ideje Odpora pobjedjuju, izgradite se u predvodnike, a odstranite one, kojima je dosta da dobiju neki po Udbi progurani plan i program, pa da se ošamute kao Tugomir. (Stjepan Fištrović, mo) On je napola pomahnitao, ali ima novaca. Ja sam svima Vama priznao da nas je pomagao, ali to nije dosta pa da mi soli pamet, i da padam u rupu Udbe. (Ovo pismo je pisano upravo u doba kada je Ilija Stanić - kao njegov kum - preko udbinih kanala došao do generala Drinjanina, mo). On mi je sam pisao da mu je kćer obična drolja, i da mu je dovela agenta Udbe i Srbina na vrat. Muftić je ovoga gurao. Sada i on ima svoj Savez i Muftić vijeće i šta? Kao i deset drugih sličnih. I sada su zašutili, ali mi ne možemo dozvoliti da nam uvjek preko novih budala ubacuju razdor. Mi smo stupili na put s kojeg nema povratka i koji put vodi do slobode (hrvatskog naroda, mo). Izdržite i nedajte se smesti. I ako trebadne sastanite se sa drugim pripadnicima NORTHA, iz Usa., i napravite, ako treba reda. Dolazi vrijeme definitivnih odluka i mi ne možemo prihvaćati tudje ideje u vrijeme kada se naše prihvaćaju kao jedino spasonosne.

    (Ovdje se treba nadodati, jer o tome se zaliveno šuti, da su ideje "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964 god., urodile plodom. Došlo se do: Deklaracija Hrvatskog Književnog Jezika iz godine 1967., do HRVATSKOG KNJIŽEVNOG LISTA, Tin Ujević, do HRVATSKOG TJEDNIKA, Vlado Gotovac, do sastanka u Karađorđevu prosinca 1971., do HRVATSKOG PROLJEĆA i na koncu DO BUGOJANSKE AKCIJE "FINEX 1972." Sve su to polodovi IDEJA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA "POMIRENJA SVIH HRVATA". Zato je morao pasti general DRINJANIN. Mo)

    Osim toga ja mislim da niti bi vi trebali drugima na ostalim područjima soliti pamet, a ni oni Vama. Pukovnik Štir ako se definitivno odlučio za Odpor, mora sa tamošnjima suradjivati, a ne ignorirati ih, a htjeti meni i Vama iznašati probleme. Rover ignorira i sabotira nastojanje maldih, koji su stvorili Ogranak, bez i protiv njega, a želi da ja u Usa, Argentini itd. radim ono što mi suflira. Stvaranje Glavnog Stana može se samo preko onih, koje ja odabirem, ili koje delegiraju žive snage Odpora preko svog rada.

    Ja sam molio i Rovera i Štira, da mi izrade svoj konkretni predlog za rad RADNIH SKUPOVA ITD. Nu neće, nego uvjek se koprcaju iz stege Odpora da mogu lokalno KOMBINIRATI ZA SEBE, ali traže od nas solidarnost Odpora i protiv interesa Odpora. Ono što je Rover pravio u New Yorku ili sada pukovnik Štir dolje, jer ga ni Hefer ni Vrančić nisu prihvatili kao svog "vojnog zapovjednika", nego imaju svoje. Neznam kako misli pukovnik voditi Odpor bez Odporaša svog područja, ni vojnu stvar bez mene i onih, koji smo uvjek vukli, a ne časovitim kombinacijama Korskog, Vijeća, Oršanića, Jelića, Dubičanca itd. S jedne strane se govori da neće "šefa" tj. mene, nego demokraciju, a kada ta demokracija veli da neće dvosatni govor pukovnika na jednom banketu, onda se stvara ideološki i osobni problem. To je dovelo HOP do rasula, nedajmo da se nama to dogodi.

    Eto, ovih par ideja želim da stigne do Vas trojice prije skupštine.

    Grli Vas odani Vam general Drinjanin.

    general Drinjanin
    16.I.1967.


    Dragi Ratko!

    Ovog časa dobih telegram, koji me razveselio i umirio, iako sam bio siguran Tebe birati za Predsjednika. Čestitam tebi i Odporu. lijepo ću to popratiti u Obrani, pa neka se ljute dušmani.

    Vjerujem da ću sutra moći obraditi neka pitanja i poslati Vama trojici. Odmah prenosim oncijativu za 10 travnja. zašto ne pozvati Matu meštrovića, Došena i ne treba trošiti na dulja putovanja.

    Pisao sam Štiru ovo što dodajem, ali nisam poslao, jer vidim, da i on trubi na uzmak. Pisao mi je. Nu to su negospoda i argentinska posla.

    Grli Te i Tvoj odani Ti Maks.

    Bobani

    27-03-2015, 22:15

     

     

     

     

    HOĆE MENE OŽENITI STRINA - NE ĆE STRINA NEGO ARGENTINA

    (Pjesma uz gangu koju su po hrvtskim selima pjevali naši hrvatski mladići odmah poslije rata i tom pjesmom htjeli dati do znanja hrvatskom narodu da se "njihovi stričevi, očevi, braća" nalaze u Argentini, a to su bili Ustaše koji su se spasili Bleiburškog pokolja. Osobno sam bio saslušavan u "Stanici Narodne Milicije" zbog te pjesme, a mnogi mladići pa i neke djevojke su završili u zatvorima ili odvedeni na prisilne radove...

    Donosim jedne generalovo pismo kojeg je pisao suradniku Anti Kršeniću u Californiju. Pismo nema datuma ali na omotnici/kuverti poštanski žig nosi datum 28 rujna 1955. godine. U pismu je bila i OKRUŽNICA koja, skoro, u detalje opisuje situaciju Hrvata u revolucionarnom smjenjivanju peronističke vlasti u Argentini. Ja sam o tome iznio 25 lipnja ov.g jedan Poglavnikov sažeti izvještaj. Ova OKRUŽNICA popunjava prazninu Poglavnikova izvještaja. Sada najprije donosim pismo Anti Kršaniću, a poslije ovoga ću u cijelosti iznijeti OKRUŽNICU. Otporaš)

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    ured glavnog tajnika
    (Datum s poštanskog žiga 28 rujna 1955., mo. Otporaš)

    TAJNO.

    Bragi brate !

    U prilogu Vam šaljem najnovije OKRUŽNO PISMO, koje nastojte što prije razpačati medju naše ljude, a posebno medju one, koji su udaljeni od centara. Nastojte svim sredstvima proširiti misli istaknute u OKRUŽNOM PISMU, pridavajući posebnu važnost pokušaju "IZBORA" (jedan mjesečnik kratkog života kojeg su izdavali Hrvati u Argentini, mo), da Poglavnika i naš Pokret predstavi u lažnom svjetlu. Svima nam je poznato, da Poglavnik sa ogromnim brojem naših prvaka živi u Argentini, pa nisu imali mnogo mogućnosti, nego su morali prihvatiti tamošnju situaciju. U takovim okolnostima naši se nisu mogli dovoljno braniti od podvala "IZBORA", radi čega je ta dužnost bila pala na nas.

    Poglavnik je uviek bio u najsrdačnijim odnosima sa Crkvom, pa tako i nadalje treba sve činiti, da vi svi u vašim sredinama djelujte kako smo mi to i uobičajali. (Ovdje se radi da je peronisički režim došao u sukob s crkvom te tako postao neprijatelj i crkve i katolika u svojoj zemlji Argentini. Došlo je do revolucije koju je poveo general Eduardo Lonardi. U toj argentinskoj reveoluciji perosistički režim se istakao u paljenju crkava i progonu crkvenih dostojanstvenika. Jugoslavenske tajne i javne službe i njihova promidžbena mašinerija, naravno uz podršku nekih naivnih Hrvata oko časopisa "IZBOR" su dojavljivali revolucionarnoj JUNTI Eduarda Lonardija da su Poglavnik u Ustaše sudjelovale na strani Peronista u progonu svećenstva i paljenju crkava. Kada je JUNTA došla na vlast, počeli su masovni progoni i hapšenja istaknutih Hrvata. Mnogi su završili u zatvorima...Ostalo ćete razumijeti i shvatiti iz OKRUŽNOG PISMA kojeg ću poslije ovog pisma iznijeti. Mo) Od dana kada smo štampali letak nastale su političke promjene u Argentini, gdje je Peron izgubio vlast, pa nastojte svim sredstvima spriečiti lažno tumačenje naših političkih protivnika o tobožnjem ustaškom sudjelovanju na strani Peronista, a protiv Crkve.

    Poznati su nam srbski i slovenski izvori, koji te viesti fabriciraju, a za predpostaviti je, da će biti i Hrvata, koji će ih pokušati širiti.

    Javljajte se redovno i najstojte organizirati i poslati suradnju za DRINU, a posebno bi nas radovali mali ratni prikazi borbi, života i stradanja u Dalmaciji i njenim otocima. (Dakle, već tada, 28 rujna 1955. godine general Drinjanin se priprema za "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARIZANA" koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964., Mo.)

    Pišite mi na istu adresu t.j. Isabel Hernaiz, Beniganim, bez obzira kakovu mi naznaku stavili na kuvertu, ili ako bi vam se javili iz koje druge zemlje. Pošta će u svakom slučaju funkcionirati i svaka žurna stvar će biti riešena, a ako vam ne bi obširnije pisali za ovo prieme to je zato, jer smo spriečeni s poslovima na drugim sektorima.

    Za Poglavnika i Dom - Spremni !
    (podpis general Drinjanin.)

    Bobani

    28-03-2015, 13:20

     

     

     

     

    POGLAVNIK I ARGENTINSKI SLUČAJ - SVIM HRVATIMA U SVIETU

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    glevno tajničtvo
    Br. 7129/55
    Okr. pismo br. 104/1955,
    Stan, 20 listopada 1955.

    SVIM HRVATIMA U SVIETU

    Svima su Vam, barem u krupnim potezima, poznati dogadjaji zadnjih tjedana u Argentini kao i posljedice, koje bi sbog tih dogadjaja, lažno intrepetiranih, himbeno i bezdušno izkorišćavanih od raznih neprijatelja hrvatskoga naroda, mogla doživjeti hrvatska skupina u Argentini, i to posebno njezini prvoborci s Poglavnikom na čelu. Mi smo već učinili neke korake kod uglednih osoba, kako bi se pružila moralna pomoć i zajamčio zakonski postupak progonjenim Hrvatima, progonjenim na temelju podlih, laži i najnižeg ocrnjivanja.

    Budući da nove viesti govore o pogoršenju stanja o - povećanoj djelatnosti naših neprijatelja i protivnika - ovime proširujemo akciju na najšire slojeve hrvatske emigracije, kako smo to činili i u drugim sgodama, kada su bili ugroženi hrvatski životi i hrvatski interesi.

    Poznato je, da je Argentina - u času, kada nas nitko nije htio primiti, u pretežko doba naše poviesti - primila mnogo tisuća hrvatskih izbjeglica, da ih je primila i da im je pružila zaštitu, osiguravši im život dostojan ljudi. Hrvatske su izbjeglice razumjeli značenje toga gesta, te su se pokazale kao zahvalni sinovi nove domovine, nastojeći sa svojim radom odužiti za širokogrudni priem, ali ne pojedincima, već čitavoj argentinskoj naciji. Hrvatske su izbjeglice pristupile izgradnji Argentine sa svim svojim sposobnostima, dok su se u politički život uključili samo nekoliko, koliko je to tadašnji peronistički režim zahtjevao od svih izbjeglica. Hrvatska je skupina služila Argentini, a ne prolaznome peronističkom režimu.

    Treba požaliti, da je spomenuti peronistički režim poveo samoubilačku borbu protiv katoličke Crkve, a treba energično osuditi, da su paljene crkve i da je progonjeno svećenstvo, s čim hrvatska skupina u Argemtini nije imala ništa zajedničko. Hrvatski Narodni Odpor, vjerni tumač osjećaja goleme većine hrvatske emigracije i cijeloga hrvatskoga naroda, osudio je takove i slične čine, i to jasno u svom službenom glasilu "DRINI" kao i u okružnim pismima, što je poznato čitavoj hrvatskoj emigraciji. Pouzdano znamo, da ni jedan jedini Hrvat nije učestovao u tom svetogrdnom poslu, zato s pravom možemo - i moramo - ustati na obranu naše hrvatske braće, kojima lažci i klevetnici, koji su davno pogazili obraz i ponos, pripisuju razna zlodjela, pred kojima se zgraža ljudsko srce.

    Jugoslavensko komunističko poslanstvo u Buenos Airesu fabricira "dokaze" o tobožnjom sudjelovanju Ustaša u paljenju crkava, a neki naši politički protivnici u želji, da se nametnu za vodje hrvatskoj skupini ili da je dezorganiziraju i unište, ako im ne uspije postati vodjama, svojski pomažu i šire jugoslavensko komunističke obtužbe ne samo protiv Ustaša nego i protiv samih članova Hrvatske Državne Vlade u izbjegličtvu, protiv starješinstva hrvatskog Domobrana i protiv čitavog niza naših prvoboraca.

    Oslanjajući se na te laži i podvale, nove argentinske vlasti, koje još ne poznaju istinsko stanje stvari, vrše premetačine u stanovima naših ljudi, zatvaraju ih, (sličnu stvar su francuske vlasti činile s nama državotvornim Hrvatima prigodom sastanka u Parizu u ožujku 1960 gogine,: De Gaulle-a, McMilan-a, Eisenhower-a i Kruščeva, te nas internirali preko tri tjedna na otok Korziku, mo), traže oružje i obtužuju ih, da tobože organiziraju protirevoluciju, da su učestovali u paljenju Crkava i progonu svećenika. Mi smo sigurni, da ni jedan Hrvat nije počinio tako težko i svetogrdno djelo, kao što je paljenje Crkava. A kada bi to učinio, mi bismo sami tražili najstrožiju kaznu i javnu osudu. U tome bismo slučaju tražili, da se nama - hrvatskim vojnicima - dadne mogućnost, da mu sudimo i na njemu kaznu izvršimo. Ali nove argentinske vlasti progone hrvatske prvoborce ne sbog počinjenih zlodjela, jer ih Hrvati u Argentini nikada nisu počinili, već sbog lažnih obtužba naših neprijatelja, koji se služe svim sredstvima, da unište ili obezglave moćnu hrvatsku skupinu u Argentini, da bi tako razbili naše falange, koje se spremaju osloboditi Domovinu Hrvatsku od srbokomunističkog jarma i njegove tiranije i robstva. Sbog toga je očito, da je naša sveta dužnost razkrinkati laži od octnjivanja naših neprijatelja i protivnika, kako bismo spasili ugrožene živote naših prvoboraca i kompaktnost naših redova.

    Zato je potrebno, da mi svi: družtva, pokreti, organizacije, skupine, logori, grupe, bez obzira na vjerske ili eventualne političke razlike, apeliramo na novog Predsjednika Argentine, na poznatog vojnika i iztaknutog katoličkog javnog radnika, na generala Lonardia, da uzme u zaštitu hrvatske zatvorenike i hrvatsku skupinu; potrebo je, da tražimo, u ime pravde i demokracije, da novi predsjednik Argentine učini sve, kako bi se bez strasti izpitali "dokazi", koji terete našu braću, i da se zajamči hrvatskim izbjeglicama, poznatim nacionalnim i protukomunističkim borcima, pravedni pravni postupak; potrebno je, da zahtjevamo, da se pravedno i dolično postupi s hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, koji je uviek bio praktični katolik i sdušno pomagao sv. Mater Crkvu, kako je to uviek priznavao cjelokupni katolički hrvatski episkopat. (Koliko mi je poznato da se je tih teških i revolucionarnih prevrtničkih momenata naš Poglavnik morao sakrivati, jer je postojala velika mogućnost da se u toj "mutnoj kaljuži" i Poglavnika ulovi i tajnim kanalima odvede za Beograd, kao što se je dogodilo par godina kasnije i sa Adolfom Eichmannom i tajnim kanalima dopremilo u Tel-Aviv, (1960.) mo).

    Držeći se gornjih uputa i podataka, pišite apele na jeziku zemlje, u kojoj živite, pošaljite ih zračnom poštom - po mogućnosti preporučeno - na sliedeću adresu:

    Exmo. Senor Presidente da la repubilca Argentina, general Eduardi, Bueons Aires, Argentina.

    Nastojte sakupiti što više podpisa i poslati što više osobnih pisama! Stavite svoju adresu, jer će Vam se odgovoriti, kao što je to bio slučaj i u stvari Dra. Andrije Artukovića. Pokrenite naše prijatelje i saveznike sa njihovim družtvima, organizacije i ugledne osobe, navlastito svećenike.! Treba postupati žurno, da naši neprijatelji i politički protivnici ne bi izkoristili novonastalu situaciju - situaciju nastalu iza revolucije, kada mržnja zna postati jedinim pokretačem akcija i kada naši neprijatelji, loveći u mutnome, ubacuju nove laži i bezdužno ocrnjuju - i uništili ili onemogućili naše prvoborce. Treba raditi odlučno, jer naši neprijatelji i politički protivnici , izkorišćuju uzvrele strasti, svojstvene svakom većem preokretu, da onemoguće našu rodoljubnu djelatnost i oslobodilačku borbu; prikazuju nas i naše prvoborce pred svietom i svjetskim javnim mnienjem kao avanturiste i teroriste, kao zaklete neprijatelje vjere i kao obične zločince! Neprijatelj je opet posegao za obtužbama i klevetama! U pitanju su Hrvati! Na neprijateljske laži i klevete odgovorimo istinom! Pokažimo svietu, da smo povezani; na smrt i život! braneći našu braću, branimo i sami sebe!

    U ovim težkim časovima mi obnavljamo našu vjernost državnom Poglavaru i Vrhovnom zapovjedniku, Poglavniku Dru. Anti Paveliću, na koga posebno vrebaju neprijatelji Hrvatske i njezine budućnosti. Mi, vojnici katoličke vjere, očitujemo i iztičemo svoju odanost Crkvi, kako smo ti uviek činili, ne samo riečima već i djlima.

    Sigurni smo, da će katolik vojnik, novi Predsjednik Argentine, General Lonardi, izići u susret našim molbama i apelima, da će udovoljiti pravdi i istini i tako uništiti sve neprijateljske laži i klevete.

    ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

    General drinjanin v.r.
    Pukovnik Pušić v.r.

    (Dr. Vjekoslav Vrančić je te godine 1955 također napisao jedno opširno pismo u kojem je iznio više/manje iste bojaznosti koje su tada lebdile nad Hrvatima u Argentini, posebice u Buenos Airesu. Usporediti opis generala Drinjanina, dr. Vjekoslava Vrančić i Poglavnikov izvještaj iz Argentine, mogla bi se dobiti jedna cjelovita slika stanja i zbivanja oko Hrvata u Buenos Airesu. Mo. Otporaš.)

    Bobani

    28-03-2015, 15:02

     

     

     

     

    OVAJ OPIS TREBA USPOREDITI S OPISOM MAKSA LUBURIĆA U KNJIGI "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" Otporaš.


    Izvor: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, HAZUD, posted 22 travnja 2014. (Otporaš)

    Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona

    POBJEDA ISTINE

    1955. – 1956.

    Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona
    Svršetkom prošle i počekom tekuće godine izdržao je Hrvatski Domobran jednu od najžešćih i najtežih borba u toku svoga četrdeset i pet godišnjeg obstanka, ali je zato mogao zabilježiti i jednu od najvećih pobjeda, koju ne smatra samo svojim uspjehom, nego uspjehom hrvatske narodne oslobodilačke borbe uobće.
    Članovima Hrvatskog Domobrana u Argentini i drugim hrvatskim rodoljubima, razasutim diljem svijeta, koji su prošli kroz logore Austrije, Italije i Njemačke, poznati su otvoreni i podmukli pokušaji, da se uništi hrvatsku političku emigraciju uobće, a vodstvo i pripadnike Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta napose.
    Dok su u godini 1945. svi hrvatski politički izseljenici bili jednako izloženi progonima komunista i njihovih zapadnjačkih pomagača, dotle su se poslije ti napadaji usredotočili uglavnom protiv vodstva i pripadnika Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, na kojemu su se poslu našli u zajednici komunisti i drugi naši neprijatelji, koji, istina, pripadaju različitim skupinama, ali se oni brzo slože, kadgod treba pokušati naškoditi našem Pokretu.
    U jednu od tih skupina pripadaju velikosrbi i njihovi malobrojni jugoslavenski orjentirani Hrvati.

    U drugu skupinu spadaju neki bivši privremeni pripadnici našeg Pokreta, koji su u njega bili pristupili, kada su se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dielile časti i visoki politički položaji, a napustili Pokret, kada je umjesto nošenja časti trebalo podnieti borbu.
    Pripadnici ove inače raznobojne skupine primili su u svoje labavo kolo i one Hrvate, koji su od prije bili protivnici našeg Pokreta, te djelovali unutar Komunističke Partije Jugoslavije, ili takozvanog Jugoslavenskog Narodnog Oslobodilačkog Fronta, bilo kao kao djelatni šumski partizani, bilo kao njihovi potajni jataci. Svima njima smeta sada hrvatski državotvorni program, umjesto kojega propoviedaju ostvarenje maglovite zamisli jedne nadnarodne Europe, u korist koje bi se narodi trebali odreći svoje pripadnosti, te stupiti u neodredjen pojam „univerzalnog europejstva“. Ovoj skupini su se pridružili franjevci sa „Jose Ingenierosa“ kao i mnogi drugi.
    To se evo i sada provadja protiv svih naroda.

    Na otvorenom zajedničkom poslu našle su se sve tri skupine prilikom argentinske revolucije od 16. lipnja i 16. rujna prošle godine, kada su, dielom samostalno, a dielom u neprekrivenoj suradnji, obtužili dra Antu Pavelića, vodstvo Hrvatskog Domobrana d.d., da su sudjelovali u paležu katoličkih crkava, da su pripadali argentinskoj borbenoj organizaciji „Alianza“, da su imali svoje vlastite oružane udarne jedinice, koje da su bile plaćene od bivše vlade, radi čega da su sudjelovale u oružanoj borbi protiv argentinskih ustanika.
    Sve ono što najvažnije u toj lažnoj i ogavnoj klevetničkoj kampanji priredili su franjevci sa „Jose Ingenierosa“ koji je vodio dubrovački fratar fra Rado.
    Nacrt o zatoru hrvatskog političkog vodstva u Argentini bio je izradjen već početkom 1955, godine, kada je postalo očito da će doći do otvorenog sukoba izmedju oporbe i bivše vlade.

    Nacrt je predvidjao krivicu hrvatskog političkog vodstva u oba slučaja: o slučaju pobjede ili poraza bivše vlade, a išao je za tim, da se u svakom slučaju na obtužene primjeni argentinski Zakon broj 4144 od 22,studenog 1902.,koji je još na snazi, a predvidja izgon, odnosno prisilno ukrcanje onih stranaca, kojih držanje dovede u opasnost, narodnu sigurnost, ili naruše javni red.
    Provedbu svih mjera povjerava Zakonopravnim oblastima, koje ga mogu promieniti, kratkim putem bez drugog postupka.
    Zato je već u mjesecu svibnju 1955,podnešena prijava oporbenim krugovima i argentinskim crkvenim oblastima, protiv hrvatskog političkog vodstva, preka kojoj se oni nalaze u plaćenoj službi bivše vlade, za koju da će se boriti s oružjem u ruci.

    Neposredno nakon toga počeli su izlaziti letci, koji su u tom smislu obtuživali Poglavnika dra Antu Pavelića i njegove sljedbenike. Te su letke sve priredili franjevci na čelu sa fra Radom i dali su ih dieliti po katoličkim školama i Župama. Kad je pak 11,lipnja 1955. Zapaljena zgrada Kongresa argentinska narodna zastava, isti su se naši protivnici pobrinuli, da u tadašnjem vladinom Glasilu „Democracia“ budemo obtuženi da smo tom prilikom vršili ulične prosvjede u korist argentinske oporbe.

    Poslije prve revolucije od 16, lipnja 1955, sliedili su novi oporbeni letci protiv nas, u kojima se tvrdilo da smo na dan revolucije palili crkve, po nalogu vlade. Širena je i viest od komunista, četnika i nekih Hrvata, pripadnika rečene skupine, da nas je poginulo 300, što je neupućena argentinska javnost primila pod istinu.
    Nekoliko Hrvata istakli su se u širenju viesti, da postoji popis od 20 Ustaša, koji da će nakon uspjeha revolucije biti pohapšeni i izručeni komunističkoj Jugoslaviji. Spominjali su i imena tih Ustaša, a onda su listu proširili na četrdeset osoba. Jedan od fratara sa “Jose Ingenieros“ podnio je prijavu koju je podpisao fra Rado.
    Paklenska hajka počela je tek nakon uspjeha revolucionaraca, poslije 16, rujna 1955. a naročito nakon 20. rujna kada su pripadnici „Aliance“ pružili oružani odpor organima vlasti. Sa strane rečene skupine Hrvata proširena je odmah viest, da je tom prilikom poginulo 20 Ustaša, te da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio vojni podučavatelj rečene organizacije. Spominjali su i svote novaca za koje da je Poglavnik za to dobivao.
    Tokom te večeri doušnik fratara M. Brodarić, doletio je u Palomar da ustanovi da li je Poglavnik te večeri bio kod kuće ili ne. Ovaj doušnik bio je oženjen sa kćeri pokojnog Ing. A. Pavelića, čija sestra bila oženjena za jednog brata Poglavnikovog otca Mile Pavelića.
    Usliedio je poslije toga i prvi javni napadaj u argentnskom tisku nakon što su dvojica Hrvata pripadnika rečene skupine, posjetili jednog visokog državnog dužnosnika i podnieli mu prijavu u rečenom smislu.

    Sutra dan, dne 28. rujna izvršena je prva kućna premetačina u hrvatskom skloništu Calle Monte broj 2065, gdje je traženo oružje, koje da smo dobili od bivše vlade.
    Dne 1. listopada 1955. dvojica pripadnika Revolucionarnog Argentinskog Vieća, kojima je bila povjerena prediztraga na osnovu gore spomenute prijave, posjetili su u pratnji redarstvenika stan mlađe Poglavnikove kćeri Mirjane i zatražili da se sutradan prijavi jedan član Poglavnikove obitelji radi preslušavanja.
    Traženju je udovoljeno, te se je istrazi stavila na razpolaganje gdjica Višnja Pavelić, koja je bila preslušavana sat i pol.
    Gospođica Višnja Pavelić zajedno sa Nikolom Popa, njih dvoje odvezli su se istražitelju u „Hrvatski Dom“ da razgovaraju sa dužnostnicima „Hrvatskog Domobrana“.
    Neposredno nakon toga stavili su se istrazi na raspolaganje i članovi Starješinstva Hrvatskog Domobrana, Ing. Ivan Asančaić, dr. Vjekoslav Vrančić i Emil Klaić, koji su bili saslušani i prisutnosti gospodjice Višnje Pavelić, velečasnoga Don Jure Zovka i rumunjskog izbjeglice gospdina Nikole Popa.
    Iste večeri bila je obkoljena kuća Poglavnika po argentinskom oružničtvu i učinjena je premetačina Avenia Marmoz 699 – naokolo (puni automobili oružnika u kojima su sjedila dva Hrvata.)

    Dana 4. listopada 1955. Posjetili su Ing. Ivan Asančaić i dr. Vjekoslav Vrančić uredničtvo povremenika „Esto Es“, u kome je bio izašao prvi javni napadaj na Hrvate, te im je uspjelo, da u sliedećem broju bude doneseno naše opovrgnuće toga ogavnog napadaja.
    Dne 3. listopada izvršene su daljnje premetačine u kućama sliedećih Hrvata: dra Josipa Dumandžića, dra Ede Bulata, Josipa Sturmera, Marjana Brodarića, Josipa Subašića i Marijana Gudelja.

    Traženo je oružje i premda ništa nije nadjeno , lišeni su slobode oni obtuženi Hrvati, koje se je u taj čas zateklo kod kuće. Vršena je potraga za daljnjih 15, Hrvata, kojih točne kućne naslove prijavitelji nisu znali, pa su tako oni ostali na slobodi.
    Od toga je časa „Hrvatski Domobran“ preeuzeo obranu, te je u družtvenim prostorijama uvedena tajna noćna služba, koja je trajala sve dok opasnost nije minula.
    U sporazumu s Poglavnikom obratili smo se na hrvatska družtva u svietu s molbom za moralnu pomoć. Ova djelatnost povjerena je dr. Andriji Iliću u Londonu i Ivici Kriliću u Rimu, koji su je najsvjesnije izvršili.

    Privremenom predsjedniku Republike Argentine generalu Lonardiju, uputili smo brzojav, moleći ga, da se osobno zanima za tok iztrage, da se upravne oblasti ne bi zbog nepoznavanja prilika prenaglile u donošenju odluke. Sličan brzojav uputile su i sve naše argentinske organizacije.
    Glavno Starješinstvo zahvaljuje i ovom prilikom svima onima organizacijama i pojedincima koji su nam pritekli u pomoć.
    Četnički Jugoslavenski klub, komunistički agenti i nekoliko Hrvata iz spomenute skupine punili su argentinske novine napadajima na nas. Ove napadaje preniele su novinske agencije unutrašnjosti i inozemstva.

    Iz odgovora predsjednika Lonardija na naš brzojav saznali smo, kome je povjerena iztraga protiv nas. Toga dana vodilo ju je Ministarstvo Mornarice.
    Kada se gospođica Višnja vratila s preslušavanja i zatim nakon preslušavanja u „Hrvatskom Domu“, našla je obkoljenu kuću (zatvorena ulica) i oružnici sa strojnicama oko ciele kuće, te je nisu pustili unutra, dok to nije dopustio onaj koji je u međuvremenu „razgovarao’ s gospođom Marom i kćerkom Mirjanom.
    Nakon nekoliko dana usliedilo je hapšenje po noći, Poglavnika dra Ante Pavelića i gospodje Mare. Odvedeni su iz kuće u zatvor u mjestu St. Martin.
    Višnja je uspjela u sred noći i sa brzoglasa jednog susjeda nazvati „Policia Federal“ i nakon dugog traženja dobila je na brzoglas pukovnika zvanog Comandante Gandi, koji je iztražio po čijem nalogu je usliedilo hapšenje i ustanovio da je to isto preko zapovjedničtva vojničke Zračne Luke u Palomaru i komesariata Žandarmerije „Cionidad Jardin“. Nazvao je smjesta Žandarmeriju u „San Martin“ te zatim posjetio tu Žandarmeriju i dao nalog da se smjesta Poglavnika i gospodju Maru vrati u Palomar u njihovu kuću. Zrakoplovno Zapovjedničtvo imalo je paralelno nalog za hapšenuje.

    Obavjestili smo o tome velečasnog Otca dra Don Matu Luketa, koji je odmah zamolio, da bude preslušan u rečenom Ministarstvu.
    Dne 18. listopada 1955. stavili smo se na raspolaganje istrazi u obavještajnom Odjelu toga Ministarstva. Rečeno nam je, nakon kraćega preslušavanja, da su stekli uvjerenje, da na nama nema krivnje, te da će nas brzoglasno obaviestiti, kome se moramo prijaviti.
    Doznajemo isti dan, da je odklonjeno izručenje diplomatskim putem, jer ako stoje obtužbe, koje su protiv Hrvata podignute, onda prestaje samo postupak Upravnih Oblasti, koje su na to prema postojećim zakonima mjerodavne.

    Sve obtužbe proti Poglavnika i ostralih Hrvata, Velečasni Don Mate Luketa ponio se tada junački i razbio sve te klevete i laži.
    Dne 20.listopada primio je Poglavnik dr. Ante Pavelić jedno liepo pismo od Vrhbosanskog Nadbiskupa preuzvišenog gospodina dra Ivana Evangeliste Šarića, u kome ovaj vrli rodoljub preuzima moralno jamstvo za Poglavnika. Ovo pismo olakšalo nam je daljnju obranu u velikoj mjeri.
    Pismo Vrhbosanskog Nadbiskupa dra Ivana E.Šarića.

    ——————————————————————–
    Legitimnom Poglavaru Nezavisne Države Hrvatske.

    Kao Nadbiskup hrvatski Bosne i Hercegovine, dižem svoj glas proti klevetama i obtužbama koje su gore spomenuti neprijatelji bacili proti osobe Vaše ekselencije – na koju djelatnost u korist katolicizma i svetih interesa Crkve, uzdižem se kao garant i branitelj u svako vrieme i pred bilo kime.

    Izjavljujem pred cielim svietom:

    Da nikada Katolička Crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana kao za vrieme Vaše vladavine.

    Nadbiskup Vrhbosanski
    Dr.Ivan E.Šarić
    ————————————————————————–
    U međuvremenu sliedili su daljnji napadaji u tisku, koje mi pobijamo u granicama mogućnosti. U Argentini se u tu svrhu vrši sabirna djelatnost, koja – Hrvatskom Domobranu donosi oko 12.000.00 pesosa.

    Dne 24. listopada javlja nam Ministarstvo Mornarice, da se moramo istoga dana prijaviti Vrhovnom Zapovjedničtvu Oružničtva, koji da je preuzeo, iztragu protiv nas.
    U noći 25. listopada 1955. Višnja zajedno sa šoferom Štefom Babićem, (ranije šoferom Poglavnog Županstva u Zagrebu), odpratila je Poglavnika i dr. Vjekoslava Vrančića na Glavno Redarstvo, gdje su razgovarali sa Glavnim Ravnateljem redarstva. Redarstvo u Argentini ureduje i po noći.
    Štefan Babić i Višnja čekali su u autu sa tužnim mislima, da li će se i vratiti? Babić je imao posudjeno auto od svoga šefa Talijana.

    Toga dana prijavljuju se: Poglavnik i dr. Vjekoslav Vrančić, iztražnom povjerenstvu, a onda samom Vrhovnom Zapovjedniku. Najprije je saslušao Poglavnika sam, a onda dr. Vrančića u prisustvu Poglavnika. Bivaju pušteni na slobodu, jer im uspijeva uvjeriti Vrhovnog Zapovjednika, da ne kane napustiti Argentinu, jer se ničim nisu ogriešili o zakone i gostoprimstvo zemlje, a istrazi stojimo u svako vrieme na raspolaganju.

    Ovo je preslušanje bilo odlučno u čitavom postupku protiv nas, te smo stekli uvjerenje, da se oblasti ne će prenagliti u donošenju odluke.
    Sutradan prijavili smo se po uputi Oružničtva kod Glavnog Ravnatelja za Javni Red i Sigurnost, gdje nam je rečeno da ćemo biti pozvani ako to uztreba.
    Naši hrvatski tužitelji brinu se medjutim, da napadaji izadju u hrvatskom iseljeničkom tisku. Tako „Američki Hrvatski Glas“ iz Chicaga u svome broju od 30. studenog donosi dopis iz Buenos Airesa, datiran početkom mjeseca, dakle neposredno nakon podnošenja tužbe, u kome, se donosi točan sadržaj obtužbe, kako je protiv nas podnesena. Jednako smo napadnuti i u druga dva glasila H.S.S. u „Hrvatskoj Rieči“, Belgija i „Hrvatskom Glasu“ Winipeg, Kanada i u „Danici“ Chicago.
    Neki nestrpljivi pojedinci, za koje su pisaći stroj i zračna pošta, prava napast, šire iz Buenos Airesa čitav niz ogavnih laži, kojima neki Hrvati izvan Argentine nasjedaju, a drugi ih prihvaćaju kao dobrodošlo gradivo, koje se može upotriebiti za osobne mračne ciljeve. Napose je pisao i širio laži i podvale Vjekoslav Luburić iz Španjolske, a čemu svemu se službeno odgovorilo u novinama.

    Početkom studenog, počinje konačno i formalna iztraga protiv 40 Hrvata. Uhićena četvorica već su na slobodi od 17. listopada 1955.
    Među prvima preslušani su Poglavnik dr. Ante Pavelić, dr. Jozo Dumandžić, dr. Vjekoslav Vrančić. Zatim sliedi preslušanje ostalih, kao i oko 20 svjedoka hrvatske i srbske narodnosti. Iztraga će potrajati skoro tri mjeseca i Zapisnici doseći ogroman obujam. Bio je preslušan i dr. Milan Stojadinović i jasno u obrani svih obtuženika, dakle Srbin.

    Tisak je i dalje hranjen napadajima. Tek neznatan broj dnevnika drži se izpravno, te nas ili ne napadaju ili uzimlju u obranu. Izlaze četiri broja posebno osnovanog tjednika, kojega je glavna zadaća iznieti protiv nas najnemogućije izmišljotine, uz montirane slike. Iztragu ne zanima taj slučaj i ustanovljuju od koga je tjednik naručen i plaćen. Utvrdjuje takodjer, da je naručitelj platio za samo četiri broja 250.000 pesosa, a to je bio tada veliki novac. Sudeći po onome, što smo mi platili za jednokratnu objavu našeg izpravka, otiskanog u jednom dnevniku računamo da je ova novinska kampanja stajala jednog od naših protivnika oko jedan milijun pesosa, ne računajući nagrade, koje su iz istog vrela dobili razni hrvatski i srbski agenti.

    Budući da smo bili obtuženi ne samo kod argentinskih gradjanskih oblasti, nego i kod Crkvenih dostojanstvenika u Buenos Airesu i Rimu, zamolili smo i dobili audienciju kod crkvenih vlasti. Učinili smo to tek onda, kada je prošlo prvo formalno preslušanje po oružničtvu, te je dr. Vjekoslav Vrančić dne 16. studenoga 1955. bio primljen od jednog visokog rimskog Prelata, kojega je podrobno izvjestio o pozadini obtužbe. Visoki dostojanstvenik bio je očito radostan, kada je saznao da se radilo o podmetanjima i neistinama.

    Kada je koncem listopada prošla opasnost od izgona, odnosno prisilnog ukrcanja, koje je moglo biti ravno izručenju, sve se je naše nastojanje usredotočilo u suzbijanje novinskih laži. U tome radu pružili su Glavnom Starješinstvu veliku pomoć dr. Stjepan Hefer, Dr. Jozo Dumandžić, Stjepan, Miljenko i Jakov Barbarić, (braća, mo) Emil Klaić, Marko J. mlađi i nada sve marljivi glavni tajnik Petar Krilanović.

    Hrvatskom Domobranu uspjelo je zanimati za naš slučaj veliki Argentinski dnevnik „La Nacion“, a u čemu je izdašno pomagao član Domobrana Jure Ivanović.
    Posebnom zaslugom starješine ing. Ivana Asančaića, uspjelo nam je ući u dnevnik „Noticias Graficas“, a zaslugom dr. Vjekoslava Vrančića i Marka Jurinčića mladj. U ugledne časopise „Esto Es“ i „Der Weg“.

    Dok su nas strani listovi branili, dotle je u mjesecu prosincu 1955. izašao na nas napadaj i u „Hrvatskoj Reviji“, koja izlazi u Buenos Airesu, koju je vodio Vinko Nikolić i kompanija. Vinko Nikolić je otvoreno tražio od svojih čitatelja da mu šalju razne lažne obtužbe na Poglavnika. Zahvaljući čitavom muževnom nastupu Hrvatskog Domobrana, pobudili smo zanimanje i kod velikih sjevernoameričkih novinskih agencija.

    „United Press“, koja je preniela na svjetlopisnu i zračnu vrpcu jednu veliku izjavu Poglavnika čiji je sadržaj objelodanjen u svjetskom tisku. Osim iz Argentine primio je Hrvatski Domobran novčanu pomoć od sjeverno američke i australske hrvatske organizacije, pa im i ovom prilikom liepa hvala.

    Pogledavši sada unazad, možemo s pravom reći, da je izhod ove borbe svršio našom podpunom pobjedom. Naš najveći uspjeh sastoji se svakako u tom:

    a) da medju 4000 zatočenika u dobrom dielu pravosuđu predanih osoba nema ni jednog jedinog Hrvata, premda je po obtužbama izgledalo kao da smo mi bili glavni nosioci vlasti u Argentini.
    b) da je sada barem jedna vlada na Zapadu točno obavještena o pravednoj borbi hrvatskog naroda.
    c) da je poslije iztrage položaj sviju Hrvata u Argentini uzakonjen (legaliziran).
    d) da je hrvatsko političko vodstvo u Buenos Airesu izvršilo svoje „deržanstvo“, te se u probitku narodne stvari izložilo opasnostima i odklonilo napustiti zemlju, kako je to željela jedna strana bez obzira na štetu, koja bi tim postupkom bila narušena hrvatskoj narodnoj stvari i da možemo poručiti našem neprijatelju, da se ne bojimo njegovih novih podmetanja koja, kako saznajemo ponovo sprema u svojoj mračnoj duši.


    Živio Poglavnik dr. Ante Pavelić
    Živjela Nezavisna Država Hrvatska
    Živjela Argentinska Pravda!

    "H R V A T S K A" (Novina koju je izdavao Hrvatski Domobran a bilka je službeno glasilo HOP-a, mo. Otporaš.)
    Buenos Aires 25. srpnja 1956. g.
    GODINA (Ano) X. Broj. (No) 14.(206)

    Ovaj vrlo važan istinski događaj za tisak priredila:

    Poetessa – Akademik HAZUD CH
    Mirjana Emina Majić

    This entry was posted in dopisi iz svijeta, povijest, pravosuđe, prenosimo and tagged ANTE PAVELIĆ, Argentinska Pravda, Buenos Aires, Emil Klaić, fra Rado, franjevci, H R V A T S K A, Ivan Asančaić, Ivan E.Šarić, Jure Zovko, Katolička crkva, Mate Luketa, Mirjana Emina Majić, Nikola Pop, Peron, Poglavnik, Štef Babić, ustaše, Višnja Pavelić, Vjekoslav Luburić, Vjekoslav Vrančić by tajnik.

    Bobani

    28-03-2015, 22:55

     

     

     

     

    ROB SVOJIH IDEJA - PODREĐENJE HRVATSKOJ - SEDAM GODINA KASNIJE - 1956-1963

    (Iste priče, iste svađe, iste osobe, isti stari računi za ISTU HRVATSKU, piše Maks Luburić, mo. Otporaš.)

    Maks,19.IV.1963.
    Rude, Ivo, i Crni - Cleveland
    Željko, (Bebek, mo) Carcagente,
    Krsinić, California

    Dragi moji !

    Pišem Vam ovim zajedeničkim pismom iz Madrida, gdje ću ostati još neko vrieme. Radi se o sliedećem: Brat Kršinić mi traži hitno 40 značaka Odpora, kako bi ih imao za proslavu 10. Travnja na dan 27. ov.mj. Ja neznam dali imamo toliko kod kuće, jer sam jučer pisao Bebeku u Carcagente, da mi pošalje jednu kesicu, u kojoj je bilo jedno 20 km. Da, ja sam naručio još 1.000 i možda su gotove, i pišem ujedno fabrici u Valenciju da izravno pošalje na Kršinića, ako ih ima gotove. Nu nisam siguran, zato molim Vas 3 u Usa ako imate značaka, koje niste prodali, pošaljite ih izravno Kršiniću, a ako ima Željko nešta isto neka pošalje. Pa ako imadne više, neka ostane, kasnije će se prodati. Adresa:
    Ante Krišinich, 4070 Laguna Ave. OAKLAND 2., Cal., USA.
    Treba slati avionski, preporučeno, kao "muster one verth", iliti mustera bez vriednosti.

    U pogledu Barbarića Jakova, koji je iz Argentine došao u Usa, i s kim Ante misli nešto učiniti, mislim, da je unapred osudjeno na propast. Jakov je bio u jedno od mojih opskrbnih ureda obični opskrbni čata (pisar) i bio je administrativni mislim nadporučnik, možda u najboljem slučaju, da je pred svršetak rata postao satnik, u što sumnjam. Inače je bogalj od rodjenja, jednu nogu ima uzetu, sakat i neborac, što ne bi bilo ništa zla ni tragična, da ga nisu iskoristili kao i fra. Branka (Marić, mo) protiv mene zato, jer je Hercegovac i bivši Obranaš. On je sa svojom braćom : Šćepa koji je bio stožernik u Sarajevu i Miljenko djak, postao ono što smo zvali "okolina" (Oni koji su imali priliku pratiti pisma koja sam nedavno ovdje priložio, mogli su primjetiti da je general Luburić i drugi zvali one koji su utjecali na Poglavnika "vodstvo" i "okolina" itd., mo.) u službi Mare i Višnje (Mara je Poglavnikova supruga a Višnja Poglavnikova kćer, koja je još živa i živi u Madridu, mo), domaći sluge, i "čuvari". Onaj dan kada je bio na Poglavnika atentat (izvršen 10 travnja 1957 god., mo) nisu bili tamo, nu to može biti slućaj, a nemora biti i o tome se mnogo govori u Buenos Airesu. Sada su njega šepavog opskrbnog administrativnog nadporučnika promakli u bojnika i postavili za zapovjednika VOJNOG UREDA, a brat mu vodi "Hrvatsku" (novina, glavno glasilo HOP-a, mo) i sipa otrov danomice na mene. To je onaj što piše "DA SE NE ZABORAVI" i dira u stare rane.

    Obadvojica živu godinama od fondova HOP-a, i brat im je svršio doktorat a da nije nikada zaradio centa. Oni su Marine sluge, jer živu od sirotinje a ne od svoga rada. Imam apsolutno sigurne vijesti o njihovu prijateljstvu sa židovima što su sa Raićem i Subašićem upropastili Poglavnika i prevarili ga. (Mislim da se ovdje radi o glavnim urednicima časopisa "IZBOR" koji je, kako se je pričalo, pripremao put za onaj dosta razvikani POGLAVNIKOV/STOJADINOVIĆEV SPORAZUM O PODIJELI BOSNE 1954/1955 godine. Hoćeš/nećeš taj "Sporazm" je uzrokovao RAZLAZ IZMEĐU POGLAVNIKA I GENERALA DRINJANINA, mo). Oni su spremni na sve. Da nisu Hercegovci nebi ih nitko ni vidio, nu Mari su trebali jer nisu imali ništa vriednijega, nego ovake neborce, kao oni, fra. Branko, itd. skupljači s brda i dola osobne protivnike i nepoznate ambiciozne ljude, jer ozbiljni ljudi nisu htjeli biti sluge. Na proslavi 10. Travnja u krugu Republikanaca poznati Tomica Grgić je javno izjavio, da je bio 1955. pozvan da podpiše moju smrtnu osudu, što je odbio, kao i mnogi drugi. Trebali su ovakovi ljudi sa kompleksima : Ilić (dr. Andrija iz Londona, mo), grbavi Hefer (dr. Stjepan Hefer predsjednik HOP-a, mo), šepavi Jakov, ugojeni Šćepa. Ništa dobra od ovih ljudi, jer je pupak po sredini, zavist, kompleksi i inferiornosti. Nu pokušajte, ja ću se veseliti ako uspijete.

    O drugim problemima pisat ću i imam o čemu. Grli vas odani Maks.

    Bobani

    29-03-2015, 20:27

     

     

     

    ŠTO BI ČITATELJI OVIH MAKSA LUBURIĆA PISAMA TREBALI ZNATI?

    Napomena:

    Neki su mi se javili e-mailom a neki koji me poznaju su me telefonski nazvali. Svi su zadovoljni Pismima Maksa Luburića. Jedan moj prijatelj iz Francuske, kojeg poznajem od konca pedesetih godina prošlog stoljeća, me je jučer nazvao telefonom, izrazio svoje divljenje o pismima, a usput mi govori da - po njegovu mišljenju - ne bi trebalo stavljati i iznositi Maksova pisma koja su osobne naravi, a osobito ona koja bi naš hrvatski neprijatelj mogao iskoristiti protiv njega a preko njega i protiv Hrvatske. Tu se je priča razvela preko jednog sata, gdje sam ja obrazložio: da niti jedno Maksovo pismo nije "osobne naravi". Sva njegova pisma su pisana njegovim prijateljima i suradnicima koji su bili i ostali prijatelji Hrvatske. Dakle, pisma su pisana poradi Hrvatske i svako pismo takav sadržaj u sebi nosi, i svako pismo, svakom prijatelju, svakom poznaniku, svakom povjereniku general nalaže i zaduživa ga da poradi u svojoj okolici i među svojim prijateljima u okupljanju Hrvata u borbi za oslobođenje Hrvatske. Tko je pomno pratio Maksova Pisma, očito je to mogao primjetiti. Osim toga, više od 95% spomenutih osoba u Maksovim Pismima su danas mrtvi, nisu živi. Dakle, Maksova Pisma pripadaju hrvatskoj povijesti i kao takove ja ću ih u cijelosti iznositi, bez cenzure, jer to ostavljam budućim hrvatskim pokoljenjima koji se budu bavili SABRANIM DJELIMA MAKSA MUBURIĆA. Tu i tamo, dozvoljavam sam sebi neke neznačajne ispravke učiniti poradi boljeg razumijevanja samog pisma.

    U Francuskoj je postojala, bila jedna grofica Marie De Rabutin-Chantal (1626-1696) koja je svojoj kćeri komtesi Grignan pisala mnoga pisma o životu na dvoru a ponajviše o intimnosti života pojedinaca na dvoru. Ova pisma desetljećima kasnije su postala tako popularna da su se knjige i knjige i tisuće i tisuće knjiga o tim pismima napisale, a grofica je postala poznata po tim pismima kao autorica pisama: LES LETTRES DE MADAME DE SEVIGNE. Imao sam priliku čitati i pročitati ta pisma prije nego sam posjedovao ovu gomilu Pisama Maksa Luburića. Usporedivši danas i jedno i drugo, velika je razlika u tim pismima. Grofica De Sevigne je isključivo pisala o nemoralu na dvoru, dok general Drinjanin isključivo piše o Hrvatskoj, o problemima koji tište Hrvate, o prikupljanju Hrvata u zajedničku borbu protiv zajedničkog nam neprijatelja, o pomirenju sivh Hrvata, o Obnovi Hrvatske Države...

    Danas je Cvijetnica 2015. pa koristim ovu priliku da zaželim svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta, a posebno u Hrvaskoj, Sretan Uskrs i Sretan Deseti Tranja, prvi hrvatski državni praznik od 1102. godine, tj. od ugovora o personalnoj uniji između mađarskih i hrvatskih feudalaca a više poznata kao PACTA CONVENTA. Otporaš.)

    Bobani

    30-03-2015, 01:02

     

     

     

    POVIJEST I SMJERNICE HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

    (Iznijeti ću 14 gusto tipkanih stranica početak, razvitak, djelovanje i smjernice HNO koje je pisao general Drinjanin i poslao svojim suradnicima. Ja posjedujem kopiju preko indik papira, dakle vrlo čitljiva i sačuvana. Za mene je ovaj dokumenat od vrlo važnog i povijesnog značenja. Nadam se da ima i drugih čitatelja koje će ovaj dokumenat zanimati i koji će shvatiti da je ovaj dokumenat pisao čovjek OČEVIDAC skoro svih dogodovština o kojima piše. Taj čovjek je Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin. Što je najžalostnije je to da ovo vrlo važno pismo o strukturama Hrvatskog Narodnog Odpora se nalazi u knjigi "Pisma Vjekoslava Maksa Luburića" na stranici 545 s pomješanim stranicama, tj. nije redosljedom iako je sve tu. Oni koji budu to čitali, trebali bi pomno pratiti na stranice. Otporaš.)


    general DRINJANIN
    U glavnom Stanu Odpora
    30 svibnja 1966.


    OSNOVNE ZASADE ZA SASTAV; VODSTVO, DJELOKRUG I FUNKCIONIRANJE RADNIH SKUPOVA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

    Uvod:

    HRVATSKI NARODNI ODPOR konstituiran je u godini 1945. na Ivan Sedlu po zapovjednicima HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, a s ciljem da bi se pružao ODPOR snagama okupatora na našim teretorijama, koje je napustila redovna državna uprava, politička i vojnička vlast,
    - te da ove snage gerilskim i konspirativnim aktima suradjuju sa operacijama hrvatskih Oružanih Snaga za oslobodjenje povremeno izgubljnih teretorija i prestiža,
    - da vrše vlast nad gradjanima Hrvatske Države, makar isti bili povremeno na okupiranoj teritoriji,
    - da kažnjavaju izdajice i krvnike nad narodom, da čuvaju hrvatsku narodnu imovinu i uopće štite hrvatske interese na teretoriji, na kojima to nemože svojim redovnim organima činiti Hrvatska Državna Vlada i Glavni Stan Poglavnika, kao vrhovna vojnička institucija.

    Tu je ovlast od Hrvatske Državne Vlade i Glavnog Stana dobio general Vjekoslav Luburić od Hrvatske Vlade kao član Glavnog stana Poglavnika i u tu svrhu postavljen nad svim predstavnicima upravnih, političkih i vojničkih organa, kao na napuštenim teritorijama, tako i na samom bojištu i u zaledju i bokovima "JUŽNOG FRONTA".
    Prema tome HRVATSKI NARODNI ODPOR je vukao svoju legalnost sa najviših mjesta, i ne može ga se smatrati samovoljno, proizvoljno, osobno ili protuzakonski stvorenoj organizaciji.

    Napuštanjem državnog teretorija od strane Poglavara, Hrvatske Državne Vlade, Sabora, Glavnog Ustaškog Stana, Hrvatskih Oružanih Snaga i drugih predstavnika Nezavisne Države Hrvatske, te imenovanjem generala Luburića zadnjim zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga i Zapovjednikom Odpora, te zapovjednikom II. Zbora za osiguranje povlačenja ostalih snaga, ratificirano je bilo legalno pravo HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, da vodi Odpor i pripreme za oslobodjenje na cijelom teritoriju NDH.
    Nakon tragedije Bože Kavrana i akcije Državnog Vodstva, iznova je potvrdjeno generalu Luburiću za vodjenje HRVATSKOG NARODNOG ODPORA i HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA. Kada je vodstvo ODPORA I HOS-a došlo u danima agonije Poglavara u sukob (1955/6., mo) sa novonastalim vodsrvom HOP-a (organizacija stara deset godina) pobuna vodstva Odpora i zapovjednika HOS-a te predstavnika organizacije u slobodnom svijetu ODPOR je dobio usred nastale anarhije i bezvladja i kategoriju buntovnika-revolucionarca, kako bi se pretvorio u POKRET ODPORA s ciljem, da popuni prazninu u konstruktivnu akciju s ciljem oslobodjenja HRVATSKE.

    U tu svrhu bilo je potrebno napraviti plan rada kako bi se moglo koordinirati nastojanja i u domovini i u emigraciji, razdijeliti djelokrug izmedju vojnika i civila, izmedju političko-kulturnog i vojno-revolucionarnog elementa, da bi se bez opasnosti za kontinuitet na vanjsko-političko-kulturnom i legalnom frontu, moglo ujedno vršiti potrebite akcije najprije unutar plana za psihološki rat (korak 2), i kasnije gerile, vojno-gerilske i konačno operacije HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA u konačnom podhvatu razbijanja Jugoslavije i stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, kada bi prestala funkcija HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, a njeni se pripadnici inkorporirali u funkcije vojnika, pripadnika Sigurnosnih organizacija, političke i gradjanske uprave, odnosno povukli se u rezervu i na raspolaganje HRVATSKOJ DRŽAVI.

    1. ) RADNI SKUPOVI

    Zs sprovedbu jedne ideje, tj. misli i nakane stavljene u pokret, u akciju, potreban je JEDAN APARAT , jedno TIJELO. Kada smo postavili jedan jasan cilj : rušenje Jugoslavije i stvaranje HRVATSKE DRŽAVE, potrebno je i stvoriti APARAT za izvodjenje.Ti aparati moraju biti konstruirani prema zadaći, koja ih čeka. Za počiniti jedan herojski akt nije potrebna nekada nikakva sprema, pa ni bazične moralne, etičke i intelektualne vrline ni kondicije. I jedna hulja, jedan ignorant, pa i jedna ništarija u svakom pogledu, u danom času može počiniti jedno djelo, - ali neće moći obavljati jednu stanovitu funkciju dulje vrijeme ako za to nema potrebnih kondicija. I posebno neće moći to izvršiti sa uspjehom, ako nema i potrebne intelektualne i tehničke kondicije. Odatle i toliki potresi, pa neki i u redovima Odpora, - jer se treba riješiti bezkrajno mnogo konkretnih problema, koji su preduvjet svakoj ozbiljnoj akciji. Odatle sterilnost jednih, pojava revolucionarnog infantilizma kod drugih, pojava pesimizma i defetizma kod trećih, pojava kukavičluka i izdaje kod četvrtih.

    Rušenje, pak, jedne vlasti i jednog aparata, ne može biti samo jedna želja, misao, san ili špekulacija. To je jedan proces, gdje se volja, spremnost, ideje i sredstva jednih sukobljuju sa voljama, spremnosti, idejama i sredstvima drugih. Naša nastojanja na raznim terenima moramo nekako povezati u kolektivna tijela, kako bi kolektivno zastupali zajedničke ideale, kolektivno izgradili APARAT, skupili SREDSTVA ZA BORBU, te kolektivno riješili političke probleme u svijetu i u hrvatskom narodnom kolektivu, kako bi se osigurao uspjeh, kako bi neprijateljima oduzeli inicijativu, prijatelje, sredstva, - a privukli ih na našu stranu.

    Za onaj dio posla, kojega treba obaviti u zemljama koje odlučuju i o našoj sudbini, ili gdje radi svoje snage u količini ili kvaliteti naših ljudi, možemo nešto učiniti za Hrvatsku, pokrenuli smo razna društva, institucije i organizacije, a gdje to nije bilo moguće pokrenuli smo "Krugove Prijatelja Drine" ili pak Povjereništva za inicijativu, dijeljenje propagande, našega tiska, za obavještavanje itd. Kasnije se ukazala potreba, da se svi ti elementi, kolektivni i individualni povežu i zajedničkim snagama učine ono, što posebničkim i individualnim nisu mogli.

    Tu funkciju trebaju obaviti RADNI SKUPOVI ODPORA.


    II:) Odpor ima svoju zadaću, svoje ideje i svoju personalnost. Zato i ovi RADNI SKUPOVI ODPORA moraju biti sastavni dio Odpora, podpadati pod stegu Odpora, ispovjedati se pripadnicima Odpora i vjerovati u ekipu ODPORA.

    Radnih Skupovi, dakle, trebaju biti skup svih živih snaga ODPORA, imaju u sebi esenciju duha Odpora, kako bi postali jedna centripetalna i privlačiva matica za okupljanje svih državotvornih djelatnih elemenata, pa i onda ako se ne postigne jedinstvo u svim idejama, nego akciono jedinstvo u onome u čemu smo složni : u rušenju Jugoslavije i stvaranju demokratske, suverene, slobodne i nezavisne DRŽAVE HRVATSKE. Dakle ne na maksimu plana Odpora, nego na minimumu želja najšireg sloga Hrvata raznih tendencija, pokrajina, vjera, staleža, ideologija i stranaka.

    Prema tome ovo bi bila formula : SVI ODPORAŠI plus HRVATI KOJI BI IŠLI S ODPOROM.

    Ako proučimo povijest viditi ćemo, da nikada, nitko i nigdje nije uspio za nikakav ideal pokrenuti ni za jedan jedini čas sve ljude, sve volje, sva htienja, sva sredstva. Nisu to uspjeli ni Crkva, ni Milicija, ni politika. Nećemo uspjeti ni mi, ODPORAŠI. Ali možemo i moramo okupiti one, koji su po svojoj idiosinkraciji, raspoloženju, ciljevima, psihologiji i možda nepoznatim ciljevima voljni ići s nama, ili da mi idemo s njima, ako bi se u lokalnim odnosima pokazali boljima i svrsihodnijima od nas.

    Treba računati i sa suradnjom ne samo lokalnih razmjera, nego i sa organizacijama, pokretima i društvima, koji su voljni, ali ljubomorno žele sačuvati svoju nezavisnost vis-a-vis ODPORA ili naših PREDSTAVNIKA. Treba računati i sa osobnim sklonostima, vjerskim faktorima, pokrajinskim simpatijama ili rodbinskim ili sentimentalnim razlozima, kada se ljudi odlučuju i bez razloga. Ili se odlučuju povremeno, tj. dolaze i odlaze, a ipak pri tome koriste, kao na javnim priredbama, proslavama, manifestacijama, kod širenja tiska i drugih zgoda. Zato trebamo biti elastični, velikodušni, širokogrudni, - ali ODPORAŠI. Budući smo bili apostoli koegzistencije moramo ekzistirati, tj. postojati, da bi mogli i od drugih biti prihvaćeni, jer ako ne postojimo, ekzistiramo, ne možemo ni koegzistirati.

    III. INICIJATIVA I OSNOVA

    Svaki rad negdje počima, negdje ima svoju polaznu točku, ili ljude, inicijativu. ODPOR je kroz buru dvadeset godina emigracije i radi dogadjaja koji su nam svima poznati, mnogo skupina stvorio, izgubio ili pak prepustio bez borbe iz viših interesa ili posebni razloga. Zato i iniciativa pripada onima, koji su u tom vrtlogu naučili graditi i boriti se, padati i dizati se, gubiti i iznova stvarati. Vrijednost je tih ljudi ne samo u praksi, koju su stekli, nego i u prestižu kojega su stekli kroz te dogadjaje. Oko tih ljudi borbe, padova, uzdizanja i akcije uvjek su se okupljali ljudi, koji traže i slijede ljude čvrsta karaktera i akcije. ODPOR IMA TIH LJUDI.

    Jedni su već okupili oko sebe grupe suradnika, prijatelja, ili su ako je bilo uvjeta stvorili društva, koja su izdržala i najveće bure, kao čvrst brod u rukama dobra kapetana. Oni su pokazali na djelu, da imaju potrebne uvjete za stvaranje. Drugi, koji su bili samo bundžije protiv nepravde, oni koji su znali što neće, a još ne vide što hoće, još imaju mogućnost, da iz bune predju u drugu fazu, tj. konstrukcije, gradnje, stvaranja. Samo tako se i može opravdati jedan buntovni čin. Negativni ljudi su oni, koji iza jedne tabula rasa nisu ništa stvorili, a pozitivni su i oni, koji barem pokušavaju stvoriti nešto bolje od onoga što su srušili. (Točno, dragi naš generalu. Šta me ovog trenutka zanima je to: dali će se mići naći glumac koji bi u tančine hrvatskog državotvornog osjećaja moga tebe glumiti. Sumnjam, ali, i to je moguće. A uz tu "mogućnost" je za sigurno moguće da te neće moći prikazati kikavicom i ništarijom. To će za tebe biti najveća REHABILITACIJA. Mo. Mile Boban, Otporaš.)Zato bez mnogo formula, konzultiranja i filozofiranja, neka LJUDI ODPORA, koji osjećaju poziv, počmu sa okupljanjem. Dogadjaji u HOP-u, HSS-u, Vijeću, a i u Domovini, dokazuju, da su ideje Odpora zdrave, i sada je na nama, da izgradimo APARAT ODPORA, i da povučemo konzekvence, ako nismo sposobni ili doresli situaciji i prepustimo svoje mjesto onima, koji su pozvaniji, sposobniji, jači i djelatniji. Oni, koji su već nešto učinili, pozvani su, dakle, da budu osovine oko koje se treba skupiti i ovo šire TIJELO, kao RADNI SKUP.

    IV. VODSTVO RADNIH SKUPOVA

    Radni Skupovi nisu cilj samima sebi, nego su komunikacija GLAVNOG STANA ODPORA sa hrvatskim masama, sa predstavnicima stranih sila, sa predstavnicima bratskih naroda i nama skolonih hrvatskih i inih grupa.

    Zato i VODSTVO mora biti u rukama ljudi, koji su voljni sami i dobrovoljno prihvatiti stegu i direktive Glavnog Stana i onda, ako to uvjek nećemo isticati radi stanovitih i razumljivih motiva, kao u slučajevima gdje bi isticanje tog momenta škodilo, a ne koristilo, kako nam je namjera.

    Nije to samo stvar simpatija ili antipatija, povjerenja ili manje povjerenja, vrijednosti ili ne vrijednosti jedne osobe, nego sigurnosti za komunikaciju, za sprovoditelja struje izmedju Glavnog Stana i Mase. Isto tako nismo svi konstruktivni za sve, mnogih nemaju kondicija, koje imaju drugi možda sa manje kulture, spreme ili ugleda.
    Zato će na čelu RADNIH SKUPOVA biti prokušani i isprobani ljudi Odpora, koji će u svakom času biti na raspolaganje izaslaniku, predstavniku ili povjereniku GLAVNOG STANA. Predstavnici GLAVNOG STANA uvjek će biti ljudi, koji su dokazali kroz dugi niz godina, da posjeduju one vrline, koje su ljudima Odpora potrebne, da imaju puno povjerenje u vjernost idealima i potrebni kriterij. Na čelo svakog RADNOG SKUPA stajati će Pročelnik, kojega prema vlastitom kriteriju postavlja na čelo suglasno sa predstavnicima živih snaga PREDSTAVNIK GLAVNOG STANA. Pročelnik će dogovoreno sa glavnim komponentima sebi izabrati svoje suradnike, tajnike, referente, savjetnike i pomoćnike za svaku vrst rada i svaku potrebu koja se ukaže. Predstavnik Glavnog Stana će na svakom području prema mogućnostima i potrebama sazivati RADNI SKUP kada to nadje za potrebno, obnoviti Radni Skup, upodpuniti ga, izmjeniti ili pojačati tako, da nikada ne prestaje funkcija pripadnika sasma, niti ga treba nanovo uvjek birati u cijelosti. Prema potrebi Pročelnik, kao i njegovi glavni suradnici mogu biti u izravnoj vezi sa Glavnim Stanom, iako u normalnim okolnostima i za normalne poslove trebaju biti u stalnom kontaktu sa PREDSTAVNIKOM GLAVNOG STANA, koji će uvjek biti na odnosnom području ako se radi o područnim RADNIM SKUPOVIMA, ili će biti sa unapried odredjenom osobom ako se bude radilo o FUNKCIONALNIM RADNIM SKUPOVIMA.

    V. TERITORIJALNI RADNI SKUPOVI

    U bitnom će biti dvije vrste RADNIH SKUPOVA : teritorijalni za stanoviti prostor i drugi, funkcionalni, za stanovitu djelatnost, bez obzira na prostore.

    Teritorijalni RADNI SKUPOVI bit će oni PODRUČNI, ili stalni, i drugi lokalni ili privremeni.

    PODRUČNI RADNI SKUPOVI BIT ĆE:

    RS. "NORTH" za područje USA i Kanadu,
    RS. "SUD" za područje Južne i srednje Amerike
    RS. "OCEANIA" za područje Australije, New Zelanda i dalekog istoka uopćr
    RS. "EVEROPA" za evropske države
    RS: "ORIENT" za sjeveroafričke i uopće afričke zemlje, za Bliži azijski Istok i specifično za islamske zemlje zvati će se službeno PODRUČNI RADNI
    SKUPOVI "NORTH", odnosno prema području.

    Lokalni RADNI SKUPOVI, koji mogu biti stvarani isto za jedan grad, za jednu državu, ili stanoviti geografski prostor, zvati će se, na pr. : "RADNI SKUPOVI CHICAGO" ili "RADNI SKUPOVI NORVEŠKA".

    Postavljanje i uključivanje lokalnih RADNIH SKUPOVA u rad PODRUČNIH RS biti će u nadležnosti odnosnih PREDSTAVNIKA GLAVNOG STANA na tom području ili dogovoreno s istim PROČELNIKA PODRUČNIH RS., a prema potrebi i pogotovo u fazi pokretanja i izravno sa Glavnim Stanom,.

    U tom duhu i konzekventno s ciljem RADNIH SKUPOVA uopće, Glavni Stan će se izravno komunicirati sa bilo kojim Skupom ili njegovim referentom za pojedine poslove, a isto tako i PROČELNICI FUNKCIONALNIH RADNIH SKUPOVA.


    VI. FUNKCIONALNIH RADNIH SKUPOVI ODPORA

    Bilo radi potrebe da se stanovite prijatelje ili pripadnike ODPORA drži izvan kolotečine dogadjaja u organizatornom i javnom djelovanju, bilo radi posebnosti zadataka, stvaraju se posebni RADNI SKUPOVI za pojedine grane djelatnosti, koji će imati svoje Pročelnike (Znam i siguran sam da mnogi neće razumijeti mnoge od ovih smjernica. Ja sam bio dugi niz godina jedan od Pročelnika HNO, te mnoge stvari su mi poznate iz prve ruke. Ali, svakako, danas, poslije skoro pola stoljeća od kada je general pisao ove SMJERNICE ili PRAVILA ili NAČELA, potrebno je neke stvari pojasniti; mi koji smo još na životu, tako da nas budući hrvatski naraštaji ne bi osudili kao lijenčine ili kao ništarije, jer da im nismo ostavili dovoljno RAZJAŠNJENJA. Mi smo imali izvanredne sastanke na kojima bi se čitala, študirala i analizirala USTAVNA I PROGRAMASKA NAČELA H.N. ODPORA, mo) i koji mogu biti podredjeni izravno GLAVNOM STANU ili pak PREDSTAVNICIMA GLAVNOG STANA u pojedinim zemljama.

    Tako su na pr. :

    " RADNI SKUP U GLAVNOM STANU ODPORA", ili
    " RADNI SKUP DRINE I DRINAPRESS-a", ili
    " RADNI SKUP INTELEKTUALACA - I S T R A ", ili
    " RADNI SKUP E K O N O M I S T A ", ili
    " RADNI SKUP ZA ODGOJ", ili
    " RADNI SKUP ZA ISPITIVANJE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE", ili
    " RADNI SKUP POVJESTNIČARA", ili
    " RADNI SKUP ZA PROMIDŽBU". itd.

    Pročelnici ovih skupova mogu živiti gdje bilo, i oni će okupiti potrebni broj suradnika, koji mogu biti s njima neposredno u izravnoj ili posrednoj i tek pismenoj vezi, a jedini kriterij biti će pri odabiranju suradnika sposobnost i spremnost istih, da suradjuju sa PROČELNIKOM u specifičnoj ulozi, koja im je namjenjena.
    Prema tome ne će biti uvijek potrebno, ni da isti budu poznati, njihovo ime spominjano, ako oni to žele iz bilo kojeg razloga, i njihova suradnja će biti sporadična i uvjetna. Zavisiti će to o sposobnosti i diskretnosti Pročelnika, kao bi za posebne potrebe znao mobilizirati i ljude, koji eventualno ne misle kao mi u stanovitim stvarima i vodjenju poslova uopće.

    Zato će ovi Pročelnici biti izravno u vezi sa Glavnim Stanom, sa Pročelnikom RS. u Glavnom Stanu, ili zato posebno odredjenom osobom. Ponekada nije interes, da se stanovite osobe izvrgne napadajima sa strane naših protivnika ili neprijatelja radi njihove suradnje sa ODPOROM, a ponekada te osobe imaju stanovite obveze prema zakonima drugih zemalja ili organizacija, te nisu sklone javno angažirati se, ali da dati svoj obol u specifičnom predmetu u kojem su stručnjaci. Od takovih se osoba i ne smije zahtijevati, da se identificiraju s naporima ili osobama Odpora. Da spomenemo samo jedan primjer, koji je sasma adekvatan : jedan ugledni Hrvat stoji već mnogo godina u vezi samnom osobno, pomaže me suradnjom i materijalno, divi se programu ODPORA, cijeni mene osobno, nu u svakom kontaktu me nastoji uvjeriti, da nisam pogodan (radi se o tom "uglednom Hrvatu" koji je za sigirno mislio na Jasenovac. He, he, heee, dok je Jasenovca, bit će i Hrvatske!, mo) za bilo kakvi javni rad.

    VII. ORGANIZACIJSKI KOSTUR NUKLEUS I VLADA FANTAZMA

    U mnogim zemljama, a posebno u Engleskoj, opozicija stavlja svoju "vladu fantazma" ili "vlada u teoriji", sa svim detaljima kao i kada bi bili na vladi, ali s ciljem, da dodje na vladu i pripremi ista ekipa planove, strategiju političku i taktiku za osvajanje glasača, kako bi za tu "vlada fantazma" dobila legalnu većinu i onda ostvarila svoj program. Tako se priprema ujedno i upoznaje sa problemima koje mora riješiti. Tako se dogodili da je na pr. premijer Wilson imao plan rada, koji se pokazao adekvatan, i tako je dobio vlast sa samo dva poslanička mjesta većine, išao je u druge izbore i dobio apsolutnu većinu. " Vlada Fantazma " (utvara, avet, sablast, fantom, mo) je bila izradila pripreme, ispipala javno mnijenje, izglasala zakone koje je spremila još dok je bila u opoziciji, i tako sprovela ideje u djela.

    S druge strane ako ispitamo povijest mnogih Pokreta, pa i samog Ustaškog Pokreta, vidit ćemo, da se ideja rodila u glavi jednog vodje, isti je onda stvorio osnovni nekleus (jezgru, srž, bit, mo), oko ovoga razradio KOSTUR, i u dani Čas oko toga kostura stvorio jedan Pokret, Vojsku Upravu i Državni Aparat, koji je usred strahovito težkih prilika, usred sukoba ideologija i klanja, održao Državu kroz četiri godine.

    Krist je počeo sa 12 Apostola, pa unatoč božanstvene misije, išao je putem koji kroče ljudi, da na kraju prodje i Stratište, progone, emigraciju, - ali je stvorio CRKVU, koja nije drugo nego organizacija iako ima i druga obilježja, Crkvu vodi Sveti Duh, ali se sastoji od ljudi, kao i mi. (To je upravo to što hrvatski antifašisti nemogu i neće razumijeti da su oni, Mesić, Josipović, Vesna Pusić i kompanija zasjeli na temelje Nezavisne Države Hrvatske, one iste - iako duplo veća - Hrvatske za koju se je borio Ante Pavelić i Ustaški Pokret, mo. Otporaš.)

    RADNI SKUPOVI, njegovi Pročelnici, tajnici, referenti, stručnjaci, povjerenici, suradnici i prijatelji - su nekleus i kosturi onoga što još treba stvoriti, preko kasnijeg kreiranja POKRETA ODPORA KAO POLITIČKE ORGANIZACIJE, pa sve do REVOLUCIONARNE VLADE, najprije "vlade fantazma, do Vlade, koja će biti instalirana na prvom komadiću hrvatske zemlje, koji će biti oslobodjen našim akcijama i eventualno posredovanjem onih snaga, koje bi mogle biti nama savezničke u "velikoj strategiji" ili političkoj alianci. (Onima koji još nisu upoznati želim reći da je dr. Franjo Tuđman bio opijen idejama generala Drinjanina u stvaranju i obnavljanju hrvatske države. Bruno Bušić se sastao par puta sa pukovnikom Ivanom Babićem i s njim raspravljao strategiju zajedništva svih Hrvata u borbi za Hrvatsku državu, mo).

    Naprama malodušnima, slabićima, pesimistima, defetistima, dotrajalim ljudima, kako bi rekle gedže, stojimo mi koji vjerujemo u narodni genij hrvatskog naroda, u vlastite ideje, u vlastite snage, u budućnost i svoju misiju, koja će završiti samo rušenjem Jugoslavije i stvaranjem Hrvatske Države bez obzira, kako smo rekli "na sat i kalendar" (Bravo generale! na ovoj izreki "na sat i kalendar" nikada se nije stavljala hrvatska borba, ali se je uvijek stavljala naša MISIJA I IDEJA VODILJA da se obnovi Hrvatska Država, mo.) Pale su i jače konstrukcije od komunističke Jugoslavije i umrli su i drugi, mladji od 75 godišnjeg Tita. Nu Jugoslavija će biti srušena, ako ju budemo rušili i kad umre Tito, moramo biti spremni za sve. I ono što nam izgleda beznačajni nukleus, slabi kostur i smiješna "vlada fantazma" sutra mogu biti JAK POKRET.

    Židovi - izabrani narod - bili su 2.000 godina emigranti. Emigrant je bio Isus kao i Muhamed. Emigranti su bili Lenin i Stalin, bio je i Tito, bio je i naš Poglavnik dva puta. Emigranti su bili mnogi danas značajni i na Vladi ustaljeni politički ljudi. Nije dakle ni naša misija ni nemoguća, ni jedinstvena, ni vezana samo uz Božije čudo ili ratni zaplet. RADNE SKUPOVE ODPORA ČEKA NJIHOV DIO KOJEG NITKO DRUGI NEMOŽE OBAVITI SVE KADA BI I HTIO, a jedva ima znakova, da netko misli na to. Tu i jest jedna velika razlika izmedju ODPORA I SVIH DRUGIH, koji na konkretna pitanja oslobodjenja ili šute, ili govore o tome, što bi učinili, AKO BI Hrvatska bila slobodna.

    VIII. LEGALNOST KAO PREDUVJET ZA STVARANJE KLIME

    ODPOR ne predstavlja jednu uskotračnu monolitnu organizaciju, koja slijedi jednog šefa u jedinstvenoj taktici, nego smo skup raznih tedencija, pa i ideologija, usmjerenih k akciji za rušenje Jugoslavije i za obnovu HRVATSKE DRŽAVE. S toga nije ni potrebno da na svim poljima rada istupamo monolitno i zato dirigirani željeznom rukom odozgor prema dolje, sprovodimo istu borbenu taktiku na Kordunu i New Yorku.

    Imamo spremljenu seriju članaka o REVOLUCIONARNOM INFANTALIZMU (vidi novinu, glavno glasilo HNO "OBRANU" br. 37-38 Madri, 1966., mo), kao bolesti koja prati svako revolucionarno vrijenje. Zato se neću baviti tim problemom u ovom sastavu, nu želim napomenuti, da su vrlo problematične koristi bili stanoviti potezi pa i naših ljudi, koji su mislili, da je mužkost i radikalnost u borbi ako u isto vrijeme misle da mogu biti legalni predstavnici lokalnih kulturnih, športskih i folklornih društava, predstavnici u velikim hrvatskim konstrukcijama, kao što je bio slučaj Vijeća, a u isto vrijeme organizirati borbene grupe i baviti se konspiracijom sa deset tisuća milja daleko od naših granica.

    U raznim zemljama : Francuskoj, Njemačkoj, Australiji itd., bačeni smo unatrag i izgubili smo na ljudima, materijalu, prestižu kao vojnici i konspiratori, iako zato nije bilo potrebe. S toga smo uvjereni, da je bezuvjetno potrebito odjeliti razne djelatnosti tako, da pad jedne grupe, izdaje jednog suradnika ili škandal ubačenih agenata-provokatora, nebi uništili jednim potezom rad na svim područjima i (što) je postignuto od mnogo godina. Osim toga ne vjerujemo u univerzalne genije, koji su sposobni isto organizirati Društvo Sv. Ante, Folklornu Grupu, KOMANDOS ili NA DESET TISUĆA MILJA JEDNU REVOLUCIONARNU ORGANIZACIJU.

    Odpor je predvidio te posebne funkcije na način, da se padom jedne konspirativne grupe ,recimo u Jugoslaviji ili Austriji, ne kompromitira, recimo HRVATSKI NARODNI ODPOR U TORONTU. Prvo jer to nije potrebno, drugo, jer mu je funkcija različita. Ad 1/. Ako Hrvatska ne može mobilizirati medju 7 miljuna Hrvata ili 150.000 Hrvata u Evropi potrebite ljude za izvršiti jedan akt terora, pa i koji jači akt potreban u psihološkom ratu, onda stvar hrvatske slobode stoji jako slabo i na tome neće moći pomoći jedna grupa od par ljudi iz Toronta. Ad 2/. Ako je dužnost naše emigracije u slobodnim i demokratskim zemljama predstavljati HRVATSKU, dokazati da u našoj zemlji vlada teror, da smo mi demokrati zapadne kulture, da tražimo pomoć u tim zemljama i javnu podporu zemlje, vlade, vojske i naroda, onda je jedini način, kako se to može postići, nečiniti terorističke akte u toj državi. Jedini način uvjeravanja u tim zemljama jest putem zbora i govora, ozbiljnim i savjestnim nastupima, sposobnim diplomatskim potezima, ustrajnosti, žrtvom, osobnim i kolektivnim radom na svim poljima, počem od Crkve do nogometa, tiskanjem novina, knjiga, boršura i letaka na jezicima onih naroda, kojima govorimo, sudjelovanjem u javnom životu, radu i akcijama zemalja, kojoj pripadamo kao DRUGOJ DOMOVINI. Identificirati se sa svojim patničkim narodom u svim okolnostima i nikada zatajiti svoga hrvatskoga značaja, ali znati približiti se razlozima ljudima nove domovine. Sve drugo oni smatraju balkanštinom, i onda u kritičnim časovima, predaju nas Balkanu (to oni i danas čine nazivajući nas i pripisivajući nas "zapadnom Balkanu, mo), kao i 1945. godine.

    Oni pak, posebno antikomunistički elementi, koji nas razumiju, i kako sam osobno mogao provjeriti, u 99% slučajeva nam kažu : idite u vašu zemlju, ubijte Tita, ubijajte komuniste, vršite gerilu, vršite protuteror, kažnjavajte krvnike i izdajnike, onda ćete steći simpatije boraca. Ovima ostaje dvoje : napustiti sredinu, koju mogu kompromitirati i dobit će drugu udjelbu, i 2.) primpremiti se teoretski, usavršavati se, u nadi da će biti pozvani u dani Čas, ili biti ukopčani putem svojih novih domovina, ako budu imali interesa za naše područje, ili se ukopčaju u onu struju i akciju, koja će imati interesa na našem području. Dogodilo se i opet će se dogoditi, da će nas jednoga dana pitati : šta imate, koga imate, što znate?

    A RADNI SKUPOVI IMAJU DRUGU MISIJU,- i mogu se baviti sa svim i svačim, osim sa konspiracijom na daljinu, pomažući tako Udbu, i odmažući nastojanjima onih ODPORAŠA, koji imaju taj zadatak, kako bi mogli sutra biti ozbiljno prihvaćeni kao sposobni konspiratori, vijesti, gerilci, i dobri vojnici. Stvaranje klime za odgovorni politički rad u tim zemljama može se postići samo političkim sredstvima legalnosti. Isto je sigurno da će doći do previranja u svijetu i tada ćemo biti prihvaćeni i na polju konspiracije samo ako zaista znadnemo konspirirati i to dokazati, kao što je i na Vama da spremite političku kampanju, i da joj osigurate stalnost. Vi ste u prvom redu Ambasadori Hrvatske i tu ćete kategoriju imati, ako se znadnete tako vladati.

    IX: POGRANIĆNA I BPRBENA PODRUČJA.

    Sve navedeno pod točkom VIII.) ne odnosi se na one zemlje, koje nisu slobodne, gdje nema demokracije i nema mogućnosti za rad ili mi nemamo posebna interesa računati sa vodstvom ili javnim mnijenjem te zemlje. Isto se odnosi na pogranične zemlje kuda vode putevi našega rada na DOMOVINSKOM SEKTORU, za koje slučajeve vrijede drugi zakoni, druga pravila, norme i imena, pa i onda ako pripadaju ODPORU, ili SKLONIM ORGANIZACIJAMA.

    Moramo podpuno uvesti pluralizam : domivina, pogranične i neslobodne zemlje dgje se treba boriti, i slobodne zemlje, gdje tu borbu treba opravdati, političkim sredstvima braniti hrvatske interese, pa i same revolucionarne borbe. Sve to još ne znači da se neće praviti iznimke, ni promjeniti taktika, ali je sigurno, da uvjek mora postojati forum, koji će borbu pomagati, borbu opravdati, stvar zastupati legalno i legalnim sredstvima, i što jača bude borba, jače će trebati braniti istu. U isto vrijeme dok su u Alžiru pucale bombe i sablazno odjekivali poklici onih, koji su trebali biti poklani, ili dok su čovjeka lovili kao divlju zvjer ili letile gradske četvrti u zrak, ugodni, mladji i elegentni ljudi sjedili su u luksuznim Hotelima Pariza i Zuricha, i davali intervue novinarima, ili držali konferenciju za tisak, gdje su optuživali neprijatelja za istu stvar, a branili svoje za težu stvar. I nikome nije palo na um, da šefa jednog takvog ureda pošalje u neku akciji ili da prikolje francuskog konzula ili ubije šefa Policije.

    Dok se na pr. može razgovarati što jest ili nije pametno učiniti u Italiji, Austriji, Madjarskoj i drugim pograničnim zemljama, te u Njemačkoj, koja je bila naš saveznik i još uvjek je okupirana, a ima 100.000 pasošara i znatan aparat UDBE, - teško bi bilo shvatljivo ubrojiti u "borbena područja" USA, KANADU, ŠPANJOLSKU, ZELAND, AUSTRALIJU, itd.

    U "borbenim područjima" zato neće biti stvarni RADNI ODBORI ili SKUPOVI, nego druge za to prikladne organizacije i za takav način borbe prikladnih ljudi, koji se prije toga moraju ukloniti iz svih javnih hrvatskih društava i organizacija, kako njihov pad nebi povukao za sobom cjelokupni rad u jedoj zemlji i navukao na sebe mrežu ne samo Udbe nego i vlasti domaćih zemalja, koje nemogu i neće dozvoliti na svom teretoriju terorizma.

    Zadatak je RADNIH SKUPOVA da organizira zato i kontrol onih elemenata, koji bi mogli biti agentprovokatori UDBE da nerazumnim aktima navuku osvetu domaćih vlasti i javnog mnijenja na Hrvate, kao što se dogodilo u Sydneyu, gdje je zabranjeno ime CROATIA jednom Klubu, a onda opet dozvoljeno, kako mi vele, kada je taj klub dobio UPRAVU KOMUNISTIČKIH AGENATA I JUGOSLAVENA. (Malo sam upoznat o ovom slučaju, pa ne mogu dati istinit prikaz ovog slučaja. Bilo bi poželjno da se netko javi tko je tada i u to vrijeme zivio u Sydneyu, mo). Oni koji su na utakmici Croatia - Izrael u sydneyu vikali : Heil Hitler mogli su biti samo agenti Udbe, ili ako su bili Hrvati, daleko im kuća od naše.

    Za mnoge čujemo da "pojedoše Tita živa" a kod kuće su bili pokorni SKOJevci, zahvalni STIPENDISTI, i u emigraciju ih je dovela ideja o dobrom i jeftinom kapotalističkom životu, gdje somuni (ribe, mo) vise na drači, pse vežu sa kobasicama, a ljepušaste plavke vješaju se na vrat prvom koji naleti.

    O striktnom pridržavanju ovih smjernica za rad izvan "BORBENIH PODRUČAJA" ovisiti će uspjeh na BORBENIM PODRUČJIMA.

    Praviti revoluciju se može priredjivanjem lokalnih plesova, sviranjem na tamburicu, svetim misama i dovama u džamiji, pomaganjem boraca, tiskanjem knjiga i novina, javnim političkim nastupima u ime porobljene Hrvatske i - obranom boraca kao u mehlemskom (kada je skupona hrvatskih političkih emigranata 1962. godine napala jugoslavensku misiju u kojoj su isključivo bili agenti Udbe, mo) slučaju.

    Malo će za Hrvatsku učiniti oni, koji o revoluciji govore pod uticajem alkohola, kao očajnici, kao izgubljeni, dešperateri, kao nemoralni i indiferentni, a mnogo ili sve mogu učiniti stegovni, sredjeni, savjestni, izgradjeni, inteligentni i osposobljeni ljudi za svoju posebnu struku. I riječ revolucija neka bude izrečena kad trebadne i bez obzira na žrtve, a neka ne bude izrečena kad joj nije mjesto, ni Čas.

    X. DJELOKRUG RADA RADNIH SKUPOVA.

    Iako će RADNI SKUPOVI teritorijalnog značenja i pogotovu oni PODRUČNI, biti koji će zapravo pronaći sve mogućnosti, koje treba za Hrvatsku izkoristiti, možemo fiksirati kao glavne točke:

    1.) biti dostojni predstavnici Hrvatske naprema zemlji u kojoj se živi i to na svim poljima, jer će nas po našem drđanju cijeniti i primjenjivati na hrvatski narod ono što o nama, kao predstavnicima iz kontakta s nama vide.

    2.) biti efikasni predstavnici ideja i ekipa ODPORA, kako se ne bi na čitavi hrvatski kolektiv primjenjivala saznanja o negativnim elementima hrvatske kolonije, hrvatskih izdajnika, negativnih, anacionalnih i asocijalnih manjina, kao i hrvatskih skupina koje služe tudjina i škode interesima nacije gdje živu, kao što je slučaj sa Hrv. Bratskom Zajednicom, (Hrvatska Bratska Zajednica je osnovana 1893. godine u Pittsburgh-u. U to vrijeme nije bilo radničkih zaštita po današnjem sistemu. Skupina Hrvata se sastala i po starom hrvatskom običaju, osnovali jednu [B][U]"Hrvatsku Bratsku Udrugu" za pomaganje braće Hrvata u nevolji. Ta hrvatska bratska udruga se razvijala i po drugim američkim saveznim državama, tako da je po svojoj obujnosti i socijalnoj važnosti spadala pod kategoriju osiguravajućeg društva. Tako je ta početna Hrvatska Bratska Udruga postala Hrvatska Bratska Zajednica. Sve to nije loše, dapače, ta naša stara Hrvatska Bratska Zajednica je kod Amerikanaca i drugih narodnosti predstavljala Hrvate, Hrvatsku i hrvatske nacionalne probitke sve do iza WW1. Tada dolazi na scenu/pozornicu Beograd i njegova antihrvatska politika do te mjere da je lukavim metodama uvjerila upravu i preko nje sve članstvo HBZ da su oni Slaveni koji su došli ovdje "iz starog kraja" samo da se ne spominje hrvatsko ime i Hrvatska, i da oni, tj. svi mi "govorimo naški" samo da se ne kaže da se govori hrvatski. To je tako išlo i otišlo daleko da se je u đuture govorilo za sve one koji su došli iz novoosnovane države SHS "da smo zemljaci". Ovo je bilo tako sve do proglašenja Neovisnosti Republike Hrvatske 29 svibnja 1990 godine. Još će biti govora o ovoj teme. Ja sam bio jedan od tih koji sam postao žrtva jugoslavenstva unutar HBZ, te, iz mojeg ugla dledanja mogu dati neka objašnjena. Mo, Mile Boban, Otporaš.) koja je pred vlastima USA i Kanade govorila u ime Hrvatske, a za račun Jugoslavije i komunizma.

    c.) medju predstavnicima stranih naroda uopće tražiti saveznike i prijatelje, pripremati suradnju na najširoj bazi za sutrašnju političku i eventualno vojničku kolaboraciju u borbi protiv Jugoslavije, a za Hrvatski Državu. Posebno pak sa žrtvama Jugoslavije, komunizma i velikosrpstva. (Osim Srba svi drugi su bili žrtve Jugoslavije i komunizma, mo).

    d.) pratiti strani i neprijateljski tisak, propagandu, i odgovarati našim tiskom i propagandom, (i ovdje se treba reći da je hrvatska politička emigracija, bez obzira kako je bila podjeljna, razdjeljena, pocijepana, imala je svoje izvore i svoja saredstva tiska i propagande/promidžbe za suzbijati sve jugoslavenske laži o nama Hrvatima. Tu smo mi Hrvati bili dosljedni jedni drugima, mo), iz dana u dan, za svaki pojedini slučaj i to konzekventno, permenantno, a ne sporadično, svojevoljno, od vremena do vremena bez sistema, interesa i stručnosti.

    e.) odgajati vlastite ljude za buduću zadaću, organizirati niz informativnih, odgojnih, stručnih predavanja, seminarija (kružoki, mo), tečajeva, skupnim predavanjem problema kulturne, ekonomske, vanjskopolitičke, vojnopolitičke, tehničke, organizatorske i druge naravi. Ukratko spremati se da budemo u stanju naš nukleus (naša uporišta, mo) pretvoriti u kostur i ovaj u dinamični pokret, koji će moći ne samo odoliti mizeriji emigracije nego i iskušnjima vremena i kalendara (to smo već vidjeli: "sat i kalendar", mo). Pretvoriti gradjanina-emigranta u borca-profesionalca-stručnjaka za raznorazna pitanja.

    f.) biti logistička baza za snabdjevanje materijalnim dobrima one, koji to ne mogu učiniti, jer se na drugim sektorima nalaze angažirani, te radi toga - kao ljudi Crkve, koji živu za Crkvu (iako se često puta "crkva" piše malim slovom, general Drinjanin ovdje stavlja veliko slovo "Crkva" kako bi dao oduška svojim kršćanskim i katoličkim osjećajima i podvukao važnost Crkve, a ne kako je to nedavno izjavio jugoslavenski Udbin Ubojica Ilija Stanić, da general nije bio praktični katolik/kršćanin, mo), i moraju živjeti od Crkve, pa trebaju pomoć onih, koji mogu BAŠ NA TOM POLJU IZVRŠITI SVOJU DUŽNOST i od čega ovisi efikasnost onih, koji sve daju od sebe.

    g.) posebno izdržavati svoj vlastiti tisak, svoje novine, svoje revije, stručne knjige, koje valja napraviti bez obzira što iste koštale, te dali se mogle ili ne prodati, financirati propagandu kako na stranim jezicima, tako i na hrvatskom, za domovinu, i sve ostale izročito nespomunute zadaće, koje logički proizlaze iz naše kondicije boraca za slobodu.

    Mogli bi, da ne duljim, reći, da RADNI SKUPOVI moraju učiniti sve ono, što mi odavde nemožemo, odnosno što Hrvatski narod nemože iz zatvora koji se zove Jugoslavija.

    Izmedju neizmjerno velikih potreba i izmedju kriminalne indiferencije mnogih Hrvata u tudjini, ljudi ODPORA preko svojih RADNIH SKUPOVA moraju naći jednu mogućnost a to je osiguranje minimuma i nastojanja da se postigne maksimum.

    XI. ) PRIMJENJENI DUALIZAM KAO TAJNA USPJEHA RADNIH SKUPOVA.

    Sve će ove za sada ostati mrtvo slovo na papiru ako se ne sprovedu u život ove ideje, ili ne zamjene drugima, boljima, prikladnijima, skladnijima, prihvatljivijima, kako hoćete. Ideje uopće vrijede toliko, koliko su se pokazale u primjeni i akciji.

    Ima jedna osnovna psihološka činjenica, koju svaki od Vas mora u sebi riješiti, a onda primjeniti na organizme koje budu vodili za Hrvatsku. To je vječiti dualizam, da kažem dvostrukost, koji paralelno idu u nama i kroz nas na našu akciju.

    U prvom redu to je borba dobra i zla u čovjeku, koja vuče svoj korjen iz doba pada čovjeka, iz istočnog grijeha, da se izrazim u poznatoj terminologiji iz Biblije. To je onaj egoistički "ja", naša komotnost, naši osobni, obiteljski, trgovački i drugi interesi s jedne strane i žrtvovanje vremena, zdravlja, živaca, sredstava i života za jednu domovinsku stvar. Ako ju niste riješili u sebi, jedva ćete moći primjeniti na poduzeće kao RADNI SKUP, koje vodite ili u kojem nešto činite. To je ono "dobar pastir a što kaže inom, i sam svojim potvrdjuje činom".

    Jedna od težkih poroka (pogrešaka, krivica itd., mo) emigracije i kočnica mnogog rada jest onaj pretjerani individualizam, onaj "ja" iznad svega, kojega treba u radu podrediti onom "MI", a to nije laka stvar i mnogi su inače vrijedni ljudi tu izgubili tlo pod nogama i spali na bijedno izživljavanje, na varanje sebe i ostalih. Osobni sporovi, osobne simpatije, razlike u sporednim stvarima, paralizirale su rad mnogih pokreta i kolektivnih pokušaja. Uvjek se susreće onaj "ja" kakvoga želimo drugima nametnuti, sa onim ja, koje sami sebi u času ispita savjesti ispovjedamo, kako se je reklo, sami sebi pred ogledalom ili u savjetovanju sa jastučnicom. (Kristalno jasno rečeno, hvala ti generale!, mo).

    Bit će toga dualizma ili rada na dva kolosjeka, koji vode cilju, negdje se i dodiruju, ali svaki ide svojim putem. Tako na pr. suradnja ORGANIZACIJA ODPORA, koje su davno legalizirale, imaju stanovitu svoju personalnost, svoj "ja" kolektivni, i logičmo je, da gledaju na probleme suradnje u RADNOM SKUPU kroz naočale organizacije, one uže, kojoj pripadaju. Ima tu nekada i obveze prema vlastima, koje su im omogućile zakonsko i legalno djelovanje, a to nije uvjek slučaj sa drugim grupama, pojedincima, pa će trebati ljubavi i razsudjivanja i takta, da se rešpektira ove kolektive i njegove predstavnike. Dualizam izmedju takovih društava, kao na pr. KANADSKO HRVATSKI NARODNI ODPOR SREDIŠNJICA ERIK LISAK, i AMERIČKI PRIJATELJI HRVATSKOG NARODNOG ODPORA IZ CLEVELANDA, ili izmedju komponenata istih i njihove udjelbe u RADNOM SKUPU, bilo onom teritorijalnog značenja ili onih posebnih, funkcionalnih, koji su izravno veza uz Glavni stan, mogli bi stvoriti probleme, koji bi kočili rad, ako ne ne uskladi taj dualizam u našem djelovanju pomoću razbora i autoriteta PREDSTAVNIKA GLAVNOG STANA NA ODNOSNIM PODRUČJIMA. Uspjeh RADNIH SKUPOVA ovisiti će o uskladjivanju uloga u dva razna pravca rada, gdje čovjek dolazi u sukob sa sobom.

    XII. ) RADNI SKUPOVI ODPORA KAO DIO POKRETA ODPORA:

    Pred ljudima Odpora ima više problema, pa tako i sjedinjavanje raznovrstnih elemenata u jednu skupnost, stavljanja aparata u pokret, vodstvo aparata, akcije i pokreta, i uskladjivanje toga sa stanjem u svijetu i drugim hrvatskim organizacijama, političkim strankama i eventualnim zajedničkim svehrvatskim forumima.

    Dobar dio tih problema spada na RADNE SKUPOVE, i radi toga se ukazuju potrebe, da bi se stvorilo tijelo, koje će voditi ovaj sektor rada, to jest ujedinjenje svih RADNIH SKUPOVA U JEDNU ORGANSKU CJELINU.

    Kao prvi korak treba stvoriti POKRET ODPORA kao izričito političku organizaciju, a koju bi vodili predstavnici PODRUČNIH RADNIH SKUPOVA. Tako na pr. predstavnici pet područnih skupova (izključivajući iz poznatih razloga riječ ZAPOVJEDNICI PODRUČJA, kao i svaku vojničku terminologiju) trebali bi tvoriti možda GLAVNO TAJNIŠTVO ODPORA, ili POKRET ODPORA, ili ih povremeno ujediniti u jedno funkcionalnom POLITIČKOM UREDU ODPORA, kako sam to bio pokušao sa Tomicom Grgićem, nažalost bez uspjeha, a o čemu ćemo posebno govoriti.

    Tako bi se, zasad, separirali (odvojili, mo) pojmovi GLAVNI STAN I GLAVNO TAJNIŠTVO, ili GLAVNI TAJNIK I ZAPOVJEDNIK ODPORA, ili ZAPOVJEDNIK HOS-a, ili druge titule vojno-revolucionarnog značenja. Nesmijemo okasniti sa tom provedbom i nesmijemo pri tome imitirati Jelića i HOP, koji su se prije vremena i jednostrano reorganizirali i izložili udarima UDBE, VREMENA I AMBICIJA.

    "U kući obješenog nesmije se govoriti o užetu"- veli jedna stara španjolska narodna posloviča. Govorim o sebi. Ne zato, jer sam bio medju onima, koji su stvorili ime i organizaciju ODPORA, ni zato, jer sam bio medju onima, koji smo vodili bunu unutar redova organizacije, kojoj smo nekada pripadali, nego zato, jer je moja osoba dvojstruko važna :

    a.) ja sam bio skoro jedina konekcija izmedju onih, koji su gradili i rušili, pa je zakonima života i potrebom borbe potrebno, da ne tražim za sebe ono,
    što sam nijekao i samom Poglavniku, i danas niječem njegovu nasljedniku, (Dru. Stjepanu Heferu, mo)

    b.) ali ja sam bio i krivac, da nam nisu pristupili mnogi, kojima je moja osoba bila neprihvatljiva uopće, ili im nije dostatna za vodjenje Odpora i
    oslobodilačke borbe, te traže da se moju osobu zamjeni IDEJAMA I KOLEKTIVNIM ZAPOVJEDNIŠTVOM ili VODSTVOM. To je i u duhu vremena
    u kojem živimo, a i shvatljivo, jer se ne može voditi borba jednog naroda za slobodu u ime jednog generala, nego u ime jedne ideje. A generali ne
    samo da nisu uvjek pogodni, nego i oni stare, umiru i griješe, te ni jedan razuman ne može tražiti za sebe ono, da "zna šta radi". Borba za slobodu je
    zajednička stvar i svi treba da znamo, šta se radi, kako se radi, zašto se radi i zašto se ne radi.

    Imajući, dakle u vidu ta dva momenta, tj. ono što privlačim, i ono što odbijam, moramo izgraditi kolektivno vodstvo, kolektivnu sviest, kolektivnu odgovornost, i vezati se uz ideje i program, a ne uz osobe, kako i opet nebi pali u smrtne grijehe naše nedavne prošlosti.

    Kao prvi korak, i barem na ovom vanjsko-političkom, legalističkom, normalnom i javnom radu stvorimo PRAVU INSTITUCIJU KOLEKTIVNE ODGOVORNOSTI I VODSTVA : POKRET ODPORA na FANJSKOM FRONTU.

    Sporedna su imena, ali su RADNI SKUPOVI oni, koji to moraju obaviti. Zatim ćemo dogovorno sa višim zapovjednicima HOS-a, unutar i van ODPORA, potaknuti i probleme HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, a iato tako na domovinskom-konspirativnom-revolucionarnom terenu pokušati doći do nekog organskog kontakta sa onima, koji pokazuju na tom polju interes i djelatnost.

    Sa željom, da bi glavni ljudi Odpora preko osobnih i kolektivnih stanovišta na ovaj moj predplan odgovorili sa jednim konstruktivnim kritičkim stavom, prijedlozima i protuprijedlozima, želim uspjeh u radu osobama i institucijama, kako bi pred Bogom i Narodom preuzeli na sebe težku dužnost organizacije hrvatske revolucije, i uz naš vojnički i bratski pozdrav,

    general Drinjanin,

    U Glavnom Stanu Odpora
    30. svibnja 1966.

    (NB. A šta reći na sve ovo!, osim čitati, (pro)študirati, zapamtiti, širiti među Hrvatima da se zna i da se nezaboravi kako su Hrvati u emigraciji živjeli, mislili, sanjali o Hrvatskoj, radili za njeno oslobođenje, žrtvovali se, pripremali se za konačnu pobjedu, POBJEDU OPERACIJE "OLUJA" koju smo upravu jučer proslavili u Kninu, sedamnaestu (17) godišnjicu, za koju je general Drinjanin u ovim svojim povijesnim SMJERNICAMA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA rekao prije, ima tome, punih 46 godina "...da ne možemo gledati na sat i vrijeme kada će se to zbiti i dogoditi, ali će se za sigurno zbiti i dogoditi...". Otporaš.)

    Bobani

    31-03-2015, 23:56

     

     

     

     

    PISMO DRA. ANDRIJE ARTUKOVIĆA

    (U hrpi pisama Maksa Luburića pronađoh i ovo pismo dra. Andrije Artukovića kojeg je on pisao olovkom na običnom papiru veličine 21 i pol centimetar sa 14 centimetara. Kako sam u početku opisivanja ovih pisama rekao i naglasio da želim biti dosljedan, što god više je to moguće, originalnim pismima, zato donosim ove, iako, male detalje, mo. Otporaš.)

    9 Jan (siječnja, mo)1958.

    Dragi Ante ! (Ante Kršinić, mo)

    Ovaj čas pročitah u Danici (novina hrvatskih Franjevaca koju su oni izdavali u Chicagu, mo) da vlč. Cecelja (Vilim Cecelja (1909-1989) Poglavnikov osobni ispovijedaonik, emigrant, dobrotvorac, mnoge Hrvate spasio a još više je onih koje je pomogao, mo) stiže tamo k Vama. Molim Te poduzmi Ti i svi što hrvatski misli i osjeća, da se ovog divnog, svetog i uzor svećenika i rodoljuba što bolje primi i dočeka, da sa svojom svetom misijom što bolje uspije. To je jedan od onih najuzornijih svećenika što ih u emigraciji imamo. Ne žali truda, jer ćeš učiniti za Boga i Hrvatsku neopisivo mnogo.

    Tebe i sve Tvoje drage i mile grli Vaš Andrija.


    (Napomena:

    Kako sam u emigraciji od 1957 godine, moglo bi se reći da već - ako već ne - mislim i osjećam "emigrantski", drugim riječima, da me je "ustaška emigracija" odgojila. Ako je to tako, onda moj roditeljski odgoj na mene i moju mladost uopće nije utijecao, što u potpunosti nije istina. Mene je moja majka najprije rodila kao Hrvata, tek par dana kasnije stavila na mene vjersko obilježje, u ovom slučaju katoličko. Moglo je biti i ne znam koje drugo, ali on KRVNO je hrvatsko. Zato me sada, dok ovo pišem, 31 ožujka 2015. godine uistinu zanima kako na sva ova pisma, izražaji u pusmima, ljubav za Hrvatsku koja se izražava u ovim pismima, misli današnje hrvatsko pokoljenje. Upravo je to taj razlog zbog kojeg iznosim ova pisma. Sve što sada želim reći je to: ČITAJTE OVA PISMA, DRAGE MOJE HRVATICE I DRAGI MOJI HRVATI! Vaša je budućnost! Koliko god Hrvatska pripada Vama, toliko i Vi pripadate HRVATSKOJ!

    Svima želim:
    SRETAN USKRS!
    SRETAN PRVI DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI OD 1102., DESETI TRAVNJA 1941!

    Bobani

    02-04-2015, 02:28

     

     

     

     

     

    NE SMIJEMO SA KONJA NA MAGARCA

    "D R I N A " Revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, dočastnika i častnika
    Apartado 5024, Madrud - Espana

    Uredništvo i Uprava Madrid, 13.VI.1964.

    general Drinjanin

    Stricu, Rudi, Ratku, Vladi, Jeleneku, Mirku, marijanu

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strnici 350/352, mo)

    Dragi moji !

    Dva dana razgovarao sam sa Hećimom (Mile Markić, mo) dali su mi puni uvid u stanje u Kanadi, ljudi, dogadjaje i rad. Ja sam već zaključivao iz njegovih pisama, te držanje od 1955. dalje, da je triezan, sredjen, pošten i konstruktivan. Sada imam jasnu sliku o njemu, a i o mnogim detaljima, koje sam trebao znati za pravilnu ocjenu. Sve se to ne može pisati, ali se u dugim razgovorima može razabrati. Kao prvu mjeru na osnovu tih razgovora mislim slijedeće:

    1.) Bez obzira kako se razvijeale stvari u Kanadi i Usa., ikoga ne napadati, pa niti odgovarati na napade, pogotovu kada dolaze sa strane onih koji nas napadaju, da im odgovorimo i time im priznamo kategoriju, pravimo im reklamu i ponižavamo sebe na njihov rang. Nas interesira sudbina malih ljudi, kojih ima u svim organizacijama, da ih privedemo radu, danas ili sutra, na jedan ili drugi način. To ne znači da nebi u potrebnim slučajevima rekli načelnu rieč ili nekome zatvorili "gubicu", nu uvjek na dostojan način.

    2.) Ni u kojem slučaju ne napadati Crkvu, svećenike, i ni u kojem slučaju nametati se za arbitre u svadjama koje postoje, kao u Torontu, ili Windsoru. Ako nas netko želi uvući jest, da peremo posrano ili da tjeramo vodu na mlin Udbi. A mi smo zreli ljudi. Ne napadati svećenike ni kada su krivi, ali ne stavljati Odpor kao štit "palim andjelima". Zato ima jedan odjel na Nebu, i ja vjerujem. Osim toga mogao bi nam koji biskup ili provincijal reći, da šta nemamo drugoga posla nego praviti reda tamo gdje ga oni napraviti nisu mogli. Od toga i država ima svojih norma, a Vi ste gradjani civiliziranih država, pa i ako smo važni, ne toliko, da ispravljamo krivu Drinu po Americi. Posebna je stvar vjernika da uredi svoj odnos prema župi, Crkvi, Bogu i Vjeri, a mi ako Odpor nismo predpostavljeni njima, a ni oni nama, mislim svećenici, osim ako su članovi Odpra i svojim radom, uplivom i brojem glasova dodju do izražaja. Dobio sam, naime, stanovite migove (od namigivanja) da "posredujemo". Njet...

    3.) Ja sam razgovarao sa Bojčićem (Žarko Bojčić, mo) o radu odbornikom Odpora za propagandu, kako bi se povezao i sa ostalim grupama, vjerskim kulturnim, itd., da bi kao dobar katolik, u društvu sa drugim, manje ili više dobri, pokrenuli stvar, koja se tiče Hrvata katolika, ali ne kao Odpora. Baš zato da to nebude Odpor, ali da bude Odpor, u tome i svim drugim akcijama duh, koji vodi, pokreće i nadzire, da se ne skrene u kaljužu, kaljužu ravnodušja, nerada, nemorala, kradje itd. On prema tome automatski u svom radu ovisi o ODBORU LISAKA, koji ga je delegirao. (U Torontu je postojao ogranak HNO ERIK LISAK, mo) Ako nema te kondicije, nema onda ni razloga, da kao propagandista i aktivista Odpora pokreće nove sektore, tj. masovne organizacije, dvadesetak društava i dvadesetak Krugova i Radnih Odbora. Ako isti imade razloga za distancirati se jer treba dozvolu rada svoje cure da mu je puste, onda neka postavi drugoga, koji imade kondicije za tu misiju, on ili neka pomaže ili čeka dok rieši svoje probleme. Tu je pitanje stege društva Lisak. Prema tome neka Predsjednik i Tajnik urede tu stvar "internos". Ja Bojčića znam kao bivšeg Povjerenika iz Port Arthura i sada kao odbornika Lisaka u Torontu.

    4.) Pročitao sam mnogo toga, mnogo izvješća, pisama, i saslušao mnogo toga, i došao do uvjerenja u pogledu Saveza, Dubičanca, Mostovca, Gala, Podsaveza itd., da treba razgovarati sa svima, da treba suradjivati sa svima, da treba prednjačiti u osnovnim idejama: treba postići hrvatsko političko maksimalno jedinstvo zato, da vojnorevolucionarne snage mogu imati moralnu i političku podršku pred narodom i pred stranim svietom, pred borcima itd., jer svugdje ima sposobnih ljudi, koje trebamo izvući iz VANJSKOG SEKTORA, i eventualno prebaciti na DOMOVINSKI SEKTOR, tj. u operativni dio. Ima stotinu razloga za to i ni jedan za protiv. Ali isto tako (i stotiput) dolazim do uvjerenja da NESMIJEMO SA KONJA NA MAGARCA, i za volju sloge staro, borbeno, efikasno i jako društvo postojati podružnica "osoba" ili "skalupljenih stožera" koji nisu dokazali postojanosti, kontinuiteta, borbenosti, itd. itd. i barem toliko spremnosti, kao i mi. Dolazim do uvjerenja da je pogrešno ići na "ćabu" u Montreal, Ottawu. itd. kada je KULA U TORONTU. I odatle u New York, Chicago, Madrid, itd. put Zagreba. Ići iz Toronta, sa snagama Odpora u manja pokrajinska improvizirana vojna središta bez vojske, je ići sa širokog na "uzki glajiz".

    5.) Pitanje Vijeća : mi smo bili medju onima koji su spremali put, staze, koje su nekada bile i trnovite. Ja razumijem da sam ja osobno u mnogo puta bio zapreka da snage Odpora ne dolaze do izražaja u radu pri zelenim stolovima, asfaltu i parketima. I uz svu skromnost, moram reći, da sam ja ipak bio onaj koji je stvorio Odpor 1944.g. kao general, koji radi povjesti nije odveo Vladu u šumu, kako mi je Boban savjtovao, (general Rafajel, Ranko Boban, 1907-?, kako priče stoje, da je on zagovarao da se Hrvatska Državna Vlada "uhapsu", to sam stavio pod navdne znake, i odvede u šumu i na partizanski način se iz šume boriti protiv svake Jugoslavije a za svaku Hrvatsku, mo), ni rušio Vladu kako mi je savjetovao general Moškov, ni preuzeo vlast kako mi je savjetovao ministar Canki, i da sam bio vojni zapovjednik Odpora nekako legalno i vlastitom voljom, kao predstavnik one revolucionarne Hrvatske, koja nije htjela kapitulirati u Bleiburgu. (Kroz ova Maksova pisma će izići više povijesnih stvari za koje mi Hrvati nismo znali, nego kroz sva njegova javna pisanja u DRINAMA i OBRANAMA i drugdje, mo). Zatim ja sam bio vodja pobune protiv okoline Poglavnika, kada je trebalo, i možda prekasno, i koji je poveo na Vaš zahtjev nakon godina šutnje, (od razlaza s Poglavnikom 1956. pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959., mo) kada drugi NISU HTJELI, ZNALI ILI SMJELI, a meni jesu savjetovali, jer da stršim...I sada ja se ne povlačim, pogotovu jer su ideje dobre i jer ste ih prihvatili, podupirali, odobrili i jer ste svi Vi uzeli i na sebe "dio krivnje" i pred Hrvatima i svietom pokazali da se ne bojite moje hipoteke.

    (E, tu smo sada. Ovo je velika istina što je general rekao "moje hipoteke". Meni je pisao 1979. godine Dr. Jere Jareb da kako sam ja, od toliko drugih hrvatskih organizacija, moga prići u redove Hrvatskog Narodnog Odpora kojega je osnovao general Luburić, koji je radio za Pavelića one stvari koje je Himmler radio za Hitlera i Ranković za Tita. Dr. Jere Jareb i svi njemu slični su bili Hrvati po rođenju ali ne i po uvjerenju, jer su olako padali na neprijateljsku promidžbu i bez velikog razmišljanja ponavljali upravo ono što je jugoslavenska promidža htijela da istaknuti Hrvati šire njihove laži o Poglavniku, NDH, Ustašama, HOS, Jasenovcu, itd. Mi u hrvatskoj političkoj emigraciji smo takove nazivali "minimalisti linije lakšeg otpora", mo. Otporaš.)

    Svakako su još na vlasti snage koje nama nisu povoljne, ali te snage ovih dana kapituliraju, i prepuštaju vodstvo ili komunistima, ili antikomunistima, tj. boljima ili gorima od sebe. Zato ostajem. I oni krugovi Vijeća, Saveza, Stranaka itd. koji Vama govore "da me voljedu" ali da "se Vlasi ne dosjete" zovu me razbojnikom, koljačem, itd. samo žele da postignu ono, što su postigli, kada sam se povukao i prepustio mjesto ODBORU U ARGENTINI. To se već neće dogoditi. Ja idem sa idejom, ekipom i mojom kožom do kraja, do pobjede ili smrti. (Dobro je Dr. Ante Ciliga rekao za generala Luburića "... da što god je radio, radio je iz uvjerenja za dobrobit Hrvatske, a ne za svoje osobne probitke. To je najveće priznanje koje će mu hrvatski narod iskazati u Zagrebu, kada njegovo tijelo bude tuda prolazili do njegova Ljubuškog na vječni počinak..." Ovdje, u ovom pismu, general potvrđuje svoju vjeru, odlučnost, dosljednost i ljubav u borbi za Hrvatsku Državu, za koju je živio, radio, borio se i za koju je na koncu, kao vojnik na ratištu, poginuo 20 travnja 1969. god., mo. Otporaš.)

    Beg Džinić (Dr. Ibrahim beg Džinić prvi izabrani predsjednik Hrvatskog Narodnog Vijeća u New York-u 1962., mo) je prije Sabora, recimo, znao o meni isto toliko koliko i poslije. Pa ipak, drukčije je bilo držanje. I o tome smo dosta-dosta govorili i svima Vam je poznato. Mi nećemo biti čorbine čorbe čorba, nego ODPOR i kao takav razgovarati sa Vijećem. Bez saveza i Podsaveza, bez Župe i podžupa, i bez "posrednika". Ako Odpor nema te ekipe, neće ju dobiti u umjetnim strukturama stvorenim ad hoc (u tu svrhu, samo zato, mo) i nakon mudrovanja i neprespavanih noći. Mi smo obranili Antu Pavelića jer više nije bio ono što borba traži, i šta ćemo medju pokrajinskim fiškalima tražiti nove idole, kada i stare guramo u ćošak, a da bi bili adaptirani novom stanju i potrebama.

    Mi moramo gledati prema domovini i ako treba praviti kompromise sa dalmatinskim partizanima, hrvatskim socijalistima, istarskim antifašistima, muslimanskim klerikalcima, i hrvatskim vlasima, ali ne prema preživjelim garniturama druge klase, koji u 18 godina nisu pokazali snage, ideja ni dinamike. Nećemo rušiti Vijeće, kao ni Savez, ali nemamo zašto rušiti Odpor, da napravimo nešto, što je unapried osudjeno na propast, jer je sastavljeno na fikcijama. Put je daleko : New York, Evropa, Hrvatska, a ne gubiti se u umovanjima "opreznih" koji u 18 godina nisu pridonieli ništa. Sve te osobe već su gradile kule kao i Skandarske Vile, (bajke, mo) i razgradjivale kao vrijeme one Udbinskog dizdara.

    6.) Energije koje trošimo da iz letargije (bolesno stanje i sl., mo) buržujskog izživljavanja istrgnemo par intelektualaca iz nerada i gurnemo ih u izživljavanje, upotrebimo u osvajanje malih kolonija u pokrajini, gdje nekada sam jedan čovjek digne liepu grupu, i odlazak istoga ju uništi. Mi se nismo odrekli boraca koji se nalaze u HOP-u, ili bilo kojoj grupaciji. Mi nismo antipod HOPu, ni ikojoj drugoj grupi, mi ne želimo rušiti HOP, ni dizati na njegovim temeljima gore od njega, rušiti one koji se usudjuju i sami ostavljenima i razočaranima, nego odstraniti Udbu i lopove, a ostvariti političko, ako ne jedinstvo, a ono barem : hrvatske dijaloge ! I nakon toga borbeno jedinstvo elita, kojih ima u svim grupama, i možda najviše u HOPU. Zar nisu propali isto kao i HOP i svi oni koji su istoga rušili? Zar nisu svi izključitelji postali izključeni? Ima jedan proces, i mi naprema Jugoslavenima i komunistima moramo postavljati bilo kakvi vanjski front, i iz njega izvlačiti one koji kao zapovjednici, tehničari i aktivisti mogu biti koristni.

    7.) Garancija za mene bila bi da se Vi sastanete i nadjete jedan okvir legalnog rada na SJEVERU, tj. Usa i Kanada. To je baza vanjskog fronta, sa onima u Australiji, Južnoj Americi itd. Sa Vijećem ili bez njega. Sa Krnjevićem ili bez njega. Sa Savezom ili bez njega, ali ići u New York preko Ottawe, Montreala, itd. je češati se lievom rukom po desnom uhu.Treba osvajati Kaliforniju, gdje ima gradjevnog materijala, baza i uvjeta, gdje je tlo podesno, ali gdje nema inicijativa. (Kada sam u listopadu 1968 god. javio generalu da ću do konca godine otići za USA, Californiju, odgovorio mi je "...Misionari se ne šalju u Rim, nego u Indiju..., tako i ja tebe šaljem u Californiju u gnjijezdo jugoslavenstva...", mo.) Uz Uj. Hrvate, Vijeće itd. graditi umjetni Savez, da može ući u Vijeće, kojega nema a koje nas niti neće, mislim da je trošenje energije.

    8.) I još jednom : nikada nisam diktirao norme za društveni rad, pa ni čarkarima. Ima to i slabih strana, ali ima i dvije dobre : ljudi se izgradjuju, i drugo dolaze do uvjerenja , da nam je cilj pošten i dostojan. Pa kako bi to činio prema Vama. Mislim da Tomica (pukovnik HOS-a Tomislav Mesić iz Chicaga, mo) još nije upoznao dosta toga, pa nemože još intrevenirati izravno, nu svakako niti on neće htjeti nametati volju, nego samo koordinirati rad toga sektora. Ostaje kao i uvjek na Vama, da razmislite i odlučite. Ja nekada nagarim, ali i usvajam razloge. I rado. Nakon što upravimo rad toga SEKTORA tj. NORTH, o čemu odavna sanjam, idemo korak dalje.

    Pozdravlja Vas odani Vam

    general Drinjanin.

    ps. na Vama je da drugima u širim sektorima prenesete što mislite da je potrebno.

    Bobani

    03-04-2015, 13:01

     

     

     

     

    JAGMA ZA PROSLAVU DESETOG TRAVNJA, piše general Maks Luburić

    general DRINJANIN
    12.II.1968.

    Dragi Ratko !

    Evo nakon kraće stanke, i obavljanja drugih posala, odgovoriti ću Tebi i Vladeku, a i Rudiju i prijateljima u Usa. Hvala na pismu od 31.I.1968. kao i prilogu, pismu fra Ljube. (Po svoj prilici fra. Ljubo Čuvalo iz Chikaga, urednik Danice u to doba, mo). Vidio sam izvješće u Danici, i znam da ih ima, koji nisu mogli onu noć spavati, kada su to vidjeli...

    Demokracija Odpora i još jednom je pobjedila. Biralo se i izabralo se.

    (Ovdje se treba spomenuti da su Hrvati diljem slobodnog svijeta u mnogim hrvatskim zajednicama pripremali ne jednu, nego više proslava Desetog Travnja. HOP je svojetao da samo i isključivo njima pripada Deseti Travanja te nisu htjeli s drugim Hrvatima slaviti dan hrvatske državnosti. U Torontu je bila jedna velika hrvatska zajednica gdje je bilo više društava i organizacija, koje nisu sipmatizirale sa politikom HOP-a. Zato su se predstavnici svih društava i organizacija sastali i na demokratski način, kako i Bog zapovjeda, dogovorili se da zajednički održe proslavu dana hrvatske državnosti Desetoga Travnja 1968. godine, za koju svrhu general Drinjanin je poslao onaj famozni i povijesni govor o Desetom Travnju Hrvatima Toronta 1968 godine, mo)

    Hvala na vijestima, prirediti ću to za Obranu.

    Dobio sam od Rusija i pisao u Pariz, i čim dobijem, odmah ću javiti.

    Deseti travnja : izgleda da je nastala jagma za Toronto. Ne znam hoće li doći Vrančić, Herenčić i Matijević. Ako dodju, mogu samo jedni po drugima lupati, boriti se za članove HOP-a. Da li će to biti istina, ja to ne znam. Vidilo se da politički turizam nije ništa riješio. Mi bi mogli poslati koga, ali štogod bi napravili, nisam siguran da smo dobro potrefili. Mi obratno isto. Činjenica da mi slavimo u crkvenoj dvorani, je za sebe riječita. To će uvjek nekoga dovesti. I odporaške ideje, a i sam Gagro, kad nebi bilo drugih, a ja vjerujem da će biti.

    Možda da dovedete Vendelina Vasilja. Možda bi došao i Enver Mehmedagić, ali je to strašno skupo. Nekog iz Evorope? Isto tako skupo, iako možda manje. Kako si vidio fra. Vendelin je junački istupio kao otvoreni Odporaš!

    Ponekada sam mislio i na prof. Dabu Peranića. Mlad, pametan, ali ne znam kakav je govornik (Nikakav. Poznam vrlo dobro dra. Dabu Peranića. Prijatelji smo veliki i on mi je bio vjenčani kum. Dobar na peru, vrlo dobar na peru, a govornik nije dobar. Hrvatski Radnički Savez iz Pariza je bio pozvan na glavnu sjednicu Porobljenih Naroda 1964 god., koja se je održala u gradu Bonn-u. Dr. Peranić, Mate Kolić i ja smo kao delegati HRS iz Pariza zastupali Hrvatsku. Dr. Peranić je savršeno govorio francuski i svoj napisani govor je počeo čitati pred delegatima svih porobljenih naroda. Uzdrćao se do te mjere da su mu se mogle noge kroz hlače vidjeti kako je drhtao. Dao mi je znak, prišao sam k njemu, dao mi je pripremljeni govor da ga umjesto njega pročitam, što sam i učinio. Tada mi je rekao da on nije za "govorencije" dobar, ali da se na peru nikoga ne boji. O tome je general htio reći, ali, eto, ja sam iz osobnog iskustva nadopunio, mo), i dogovorili smo se za Švedsku. I to bi bilo jako skupo. I kad se nauče, drugi put bi sa mjeseca morali koga dovesti, jer će sve biti malo. I lani su lajali da će doći ovaj i onaj, pa šta. I kud su išli, ostavljali su slabe tragove. Istina, ovi su mladi, i Dabo i Enver, i nose mlade ideje, privlače mladost, ali možda nisu baš za to područje dobri. Na pr. u Švedskoj da, u Parizu itd.. Možda Vendelin i Mesić? (pukovnik HOS-a Tomislav, Tomica Mesić, mo) Još ću misliti o tome, ali vjerujem da će na kraju biti, kao što si i dosada riješavao, uz pomoć Kambera, Vendelina, Mesića itd.

    Stric Ante. Vratiti ću se na to i pisati Tebi, Rusiju itd. Bojim se da znam istinu. Nije ugodna. Pametno je što veliš i zasada ostanimo pri tome. Glavno da znam kako misliš.

    Sada se je ustanovilo da je dosta navodnih pisama Draganovića iz Rima, zapravo podvala Udbe i da su isto falcifikati. Ugovor onaj izmedju Draganovića i Tudjine sam i ja dobio, ali ga nisam htio u Obrani donijeti, jer neznam nije li to podvala. Draganović je uzeo samo kao izliku ono sa mojom suradnjom, jer ni prije nije pomogao, ni poslije, kada su mu rekli, da neće staviti moju. Nevjerujem dakle nijednome od njih : Iliniću, (Milan Ilinić, novinar, mo), Tudjini (Zlatko Tudjina otvorio zlatariju u Munchenu, Njemačka, izrađivao dukate i zlatnike hrvatskih velikana, grbova i sl., mo), Varošu, (Miroslav Varoš, partizan i Udbin agent, mo), itd, jer oni mogu, ili Udba izdati bilo što s tim da je Draganovićevo. Meni nije bio rekao ni riječi sam Ilinić, a pisali su Brbiću (Stjepanu Brbiću u Australiju, Povjereniku Odpora, mo), da su njegovo ime našli medju Draganovićevim papirima, kao NJEGOV PRIMATELJ, a nikad ga vidio nije, ni veze imao.

    To je kao i sa tobože obranom onih u Njemačkoj. Lov za dolarima i Udba. Ilinić je uz Orlovića optužen da su ukopčali Draganovića onom pukovniku i njih se dva otvoreno optužuju. On je izgurao, Ilinića, Batušića, Pjanića i druge predstavnike Odpora. On radi za Njemce, a to znači, i za one, koji Njemcima zapovjedaju, i koji stoje na čelu, a to su ćifuti i socijalisti i vragovi. On je imao čisti protuodporaški stav u ovom i prijašnjim slučajevima. On radi za svoj trbuh, i nije bio bolji od Jelića. Nevjeruj nikome. O tome ću pisati opširnije. A dotle pazite. Imade i gorih stvari, iskrsla je neugodna jedna blamaža, trgovina, čekovi, nu o tome, skorom.

    Crveni Križ. Zato sam iznajmio posebni poštanski pretenac, a tu bi trebalo svećenike gurnuti. Možda i žene. Nu stvar Crvenog Križa je ozbiljna medjunarodna stvar, iako znam, da ljudi mali misle onako kako veliš.

    Da, Vladek mi je poslao i opet ček na 560 dol. kako pišeš. Mislim da ću skorom moći napraviti jedan letak sa propagandom za knjige, pa da malo zadjemo i u širi krug. Nije loše što su knjige i što Vladek i Ti i nekoliko njih vučemo, nego je u tome da su seronje postali nesvjestni i ne kupuju knjige.

    Obrana. Možda da nam uspije jedan novi sistem slanja, tj. preko AVIONA KAO ROBU. Bilo bi jeftinije. Kad bi stavili manje stranice, možda bi mogli jeftinije ići van. Ali nikad nećemo moći, trgovački govoreći, takmičiti se sa novinama, koje izlaze tamo i stižu redovno za par dana.

    Marinčiću ću pisati.

    To sa mladima je dobro, jer organizacija kuda dolaze mladi, može imati budućnosti. Svakako ću pisati Željku (Tokich iz Toronta, mo) i mladima. On se uvjek javlja iako na engleskom. Svjedno je, ja ću pisati na hrvatskom, a on neka im dade.

    U pogledu od tamo dobivenih novaca ja sam ti pisao točno kako je bilo. tj. sa podpisom Franje Majića ček na 380 dol., od čega je bilo 100 dol. od organizacije, a 280 dol. za Božić. Isto tako veli da je lista kod Tebe, te da nije završeno. Od Blage ja nisam dobio ni slova, i to sve od onog doba, kada se bio javio i Ti si mi bio pisao, da nije bio zadovoljan. Ne sjećam se što je bilo. Poslije ništa. Odnosi se na Blagu Nižića. Ja sam to potvrdio, i kasnije ništa.

    Pisali su mi iz Hamiltona, poslali novce i to sam ti objesnio. Osim toga su kao i uvjek Stanić, Nosić, Mile Luburić, i Galac /ovoga će Vladek valjda bolje poznavati/ poslali, i ako te interesira napravit ću ti izvadak, ili kada i drugima pošaljem, i njima ću, ali od Blage ne.

    Vjerujem da se ne radi o onih 100 dol. što je uz 280 bilo u čeku, jer veli doslovno : ZA FOND ODPORA. Nu ne spominje se Blagu. Da znaš. Ja ću ti napraviti potvrde za sve ove, odnosno nekoliko riječi zahvale, i poslati, kao i drugi puta na Tebe. Nosić je uz ono što je dao na listi i sam poslao, mislim još 20, Stanić isto, ali to se ni u kojem slučaju ne može odnositi na Blagu.

    Dobro je da držiš vezu sa Josom Šabanom. Malo je nategnuto izgledalo sve ono izmedju Kambera i Borića i mnogi se pametni ljudi čude zašto je to bilo. Bit će to kao i sa Bonifačićem (Dr. Ante Bobifačić, hrvatski pisac i književnik. Poslije smrti dra. Stjepana Hefera 1973., postao je predsjednik HOP-a, mo), da kad ga nisu htjeli fratri za urednika Danice, da je otišao u HOP i postao veći ustaša od Poglavnika.

    Povraćam Ti pismo od Fra. Ljube.

    U pogledu razlika izmedju popova i fratara : dok bude jednih i drugih, bit će tih razlika, a u konkretnom pogledu, mislim, da se misli na to, da bi sutra fratri dobili Toronto župu i crkvu, što bi mnogo značilo za njih. Nu kako je tu po srijedi opet Biskupija i mnogo toga, nebih želio reći, da li će to uspjeti. Odmah će dreknuti da fratri osvojiše sve, da su ustaše, koljači i Hercegovci sve i svuda...Oni su se uvjek kroz kamiš ljubili, kao i Ti sa vlč. Kamberom, ali ni to nije najgore, jer eno se otvoreno kolju i popovi i fratri medju sobom, (hercegovački/mostarski slučaj iz 1967 god., mo), i ovdje i u domovini i u sred Rima. Ti se drži Crkve, i kako kažeš, varkaj se, jer ako si svjestan da te treba, i Ti njih trebaš za organizaciju i Hrvatska sve skupa.

    OBRANA DESETOG TRAVNJA je poslata redovnom poštom, jer ima 24 stranice i napravljena je radi Domovine. Najaviti ću to i u Obrani koja će stići prije i avionski, ali da znaš, ide na Tebe redovnom poštom iako na avionskom papiru, i vjerujem da će stići za kraj ožujka. Ti ju čuvaj i daj za Deseti Travnja, tj. za 6 ili kako to sa Vladekom dogovoriš. NE ZABORAVI DA JE PISANA ZA DOMOVINU, GDJE ĆE NAŠI PROFESORI I STUDENTI IZIĆI SA NOVIM STVARIMA, kao ovo sa Dubrovačkim problemomo itd. Eno tripalo se tuži da teško izlaze na kraj, jer da smo izišli sa modernim programom i propagandom. (Radi se o PROGRAMU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Vidi Obrana br. 49/50, mo).

    Vlasi gledaju na hrv. komuniste, ovi djelom na nas, jer otraga stoji Ranković i velikosrpski nož. Pa pomalo da se i mi naučimo voditi politiku i ravnati puteve za SVE HRVATE ILI BAREM NAJVEĆI DIO I UZ TO I DIO SRBA. Treba tražiti manji odpor, da bude efikasnije u borbi protiv Srba. Inače su bili emisari i sastali smo se, pomalo se ide naprijed, i približava se odsutno vrijeme. Nije lako, ali je bolje nego je bilo.

    Dolazak Crnog (Štef Crnički, mo) ovamo i Marijana u Toronto će isto imati svojih dobrih strana, jer će nas odteretiti, da se mognemo baciti sa snagom na ostalo.

    Pošalji mi izvadak iz novina kada je govorio o nama, bilo iz Markovićevih, bilo iz Tomićevih novina. (Ante Marković urednik novine HOP-a NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, i braća Rudi i Srećko Tomić, urednici nezavisnog i povremenog lista HRVATSKI PUT, mo). Nadam se sutra ostalo.

    Bog. Tvoj general Drinjanin.

    Bobani

    03-04-2015, 14:24

     

     

     

     

    ODGOVOR NA KNJKIGU "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA"

    Bog! dagi moj Žarko,

    Veseli me da ćeš biti zadovoljan s tom knjigom dra. Miljenka Dabe Peranića "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA". Ja još imam kopiju originalnog rukopisa koji je tipkan na pisaćem stroju a kojeg mi je dr. Peranić dao u svojoj kući u New York-u u nedjelju 20 kolovoza 1978. godine. Iđući kući za San Francisco u zrakoplovu skoro četiri sata, sve sam pročitao i samovoljno donio odluku da se ta knjiga ne smije tiskati takova kako ju je dr. Peranić napisao. Trebalo je tu izmjena i mnoge opise prilagoditi stvarnim dogodovštinama a ne sve gledati iz ugla paranoje.

    Pročitati pomno stvari oko pripremanja novog ogranka "Prijatelja Drine" u Bolognie za dan proslave dana hrvatske državnosti Desetog Travnja 1969. godine, a to je bilo u suboti 19 travnja, dakle momenti kada se je Ilija Stanić pripremao za ubojstvo generala Drinjanina, uhsićenje sviju da se ogranak osnuje, da se kao Odporaši sastanu na proslavi Desetog Travnja, gdje će dr. Peranić održati nazočnima govor na francuskom jeziku, itd. Čitajući o tome u knjigi, oni koji se malo u to razume, a to sam bio ja, a bilo je i drugih, doćiće do zaključka da tu ima mnogo osobnosti i fiktivnosti.

    Kao primjer navodim slijedeće:

    Ja sam posudio nešto malo novca mojem dragom i dobrom prijatelju i članu HOP-a Jerki Raspodiću. Kada je ovaj polazio za Australiju ljeta 1963., došao je k meni i rekao mi da nema dovoljno novca da mi vrati, jer je morao platiti kartu, kupiti najpotrebitije stvari za put itd. Kaže mi ja imam jedan samokres koji vrijedi toliko koliko ja tebi dugujem. Ja ti dajem taj samokres za taj dug i mi smo time izmirili račune. Ja sam pristao i ta stvar se je završila tu.

    Kada sam ja polazio u Ameriku 8 prosinca 1968. godine, dao sam taj isti samokres mojem dragom i vrlo dobrom prijatelju (koji mi je rodicu Filomenu oženio) Milanu Bagariću. Kako je dr. Peranić oko sebe kupio državotvorne Hrvate i s njima pripremao novi ogranag "Prijatelji Drine", među istima je bio i Adolf Horvat, istaknuti državotvorni Hrvat među Hrvatima u Parizu. On i još neki drugi, ja nisam bio tu pa ne znam tko je sve tu bio, su sigurnosti radi, pratili dra. Peranića i tako pratili da se nebi što neugodna dogodilo dr. Peraniću.

    Francuska Policija je obavijestila dra. Peranića za ubojstvo generala Luburića tek u srijedu 23 travnja 1969. Dabo Peranić je u četvrtak 24. travnja otputovao u Carcagente i tu stigao skoro u isto vrijeme kada je stugao i Štef Crnički. Tu su se na licu mjesta, poslije generalove smrti i pogreba Štef Crnički i dr. Peranić počeli razmimoilaziti, ponajviše u mišljenjima: Tko će preuzeti Odpor! itd.

    Kada sam ja taj rukopis dobio u ruke nešto malo više od devet (9) godina poslije generalova ubojstva, imao sam malo više informacija o toj stvari, nego, recimo, odmah poslije pogibije generala. Zato sam nazvao kuma Dabu iz San Franciska kada sam došao kući i rekao mu da se knjiga mora prirediti. Njegova supruga kuma Marija je bila na drugom telefonu i sve slušala i sa menom se složola. Kum Dabo je samo rekao: NE MJENJAM NI SLOVA. ILI SVE ILI NIŠTA.

    Dragi moj Žarko najsretniji bih bio kada bi baš ti bio taj koji bi napisao knjigu o mojem kumu dru. Miljenki Dabi Peraniću a naslov bi svakako trebao biti: "USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA". Ja sam se preko četrdeset (40) godina bavio da napišem što znam o mojem kumu dru. Peraniću, baš upravo s tim naslovom, jer on je to zaslužio i hrvatski državotvorni narod mu je dužan dati tu zadovoljštinu, jer ju je zaslužio. Tim više, što sada ima dovoljno Udbinih izjava i dokumenata za koje se nije prije znalo, kako je riječka Udba imal tri operativca u Parizu i vrebali na dra. Peranića i dan i noć da ga pasifiziraju, ako u tome ne uspiju, da ga likvidiraju. Tu je izjavu podpisala: Rijeka, 14.2. 1969. godine Alberta Tulić. Izvor:
    Božo Vukušić, "TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOG ISELJENIŠTVA" br. 3 dopunjeno izdanje.

    Za svaku pomoć možeš računati na mene.

    Bog! PoZDrav svima. Stric Mile.

    Želim ti Sretan Uskres 2015!
    Želim ti Sretan Deseti Travnja!
    Stric Mile.

    Bobani

    03-04-2015, 23:43

     

     

     

     

    ZAKLEO SAM SE NA OSVETU, kaže general Drinjanin

    domobran.prkos.com

    (Autor: Otporaš NASLOVNICA

    HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

    Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburić, OBRANA br,43-44

    Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

    - S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu -

    Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoličkim društvima, te naravno ona u sveučilšnim redovima - nije nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo
    Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatstva, svoje đjake, kao prije,
    moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske organizacije, moja opaska. Otporaš.) su prednjačili. Hrvatski sportski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima, moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto konkretno.

    Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbačen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

    Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama "školarcima". Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama - konačno sam nakon prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska. Otporaš.) Izgledalo to nekome dobro ili ne "zakleo sam se i na osvetu"- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.

    S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice - od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio - a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

    Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski materijal, ili išle u ribolov - " malena je Dalmacija, al' je dika rodu svom...". Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica - obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i sudjelovao u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška
    hrvatska revolucionarna organizacija - koju sam tražio od moga "razlaza" sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)

    Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno - revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu - s uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli - da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

    (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su
    od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)

    Bobani

    05-04-2015, 15:14

     

     

     

     

    OD RAKOVICE DO SYDNEYA

    (Donosim ovdje jedno Okružno pismo kojeg je general Drinjanina pisao skupini Hrvata u Australiji 21.XI.1961. Pismo je vrlo važno i povijsne naravi iz više razloga, a ponajviše iz tog razloga što se iz prve ruke, tj. ruke generala Luburića, može nešto saznati o uzrocima razlaza između Poglavnika i generala Luburića. Što nije u ovoj Okružnici rečeno i izraženo, za sigurno, tko je pratio i čitao dosadašnja pisma, mogao je iz istih saznati za mnoge pojedinosti...Velika je šteta da se ovo OKRUŽNO PISMO ne nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA".Mo. Otporaš.)

    "NAČELA HRVATSKIH BORACA".

    - (Prvi broj "DRINE" je tiskan u 25 tisuća primjeraka u početku 1960. godine, odmah iz Poglavnikove smrti. U toj "DRINI" su izišla TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMOGRACIJI, Mo.) Neka mi bude oprošteno od mnogih, što nisam odgovarao na mnogobrojna pisma i mnogobrojna pitanja savezno sa pojavom Načela u posebnoj "DRINI". Obećao sam dati računa o tome hrvatskim vojnicima, pa to činim ovim putem, jer je to nemoguće (fizički) svakome posebno, a ne želim za istu stvar upotrebiti "DRINU".

    Htio sam i sačekati mišljenja nekih, kojima sam to izložio na SASTANKU HRVATSKIH ČASTNIKA U MADRIDU, (Potrebno je ovdje nadodati ili reći da je general imao neprilika ili nezgoda sa nekim svojim užim suradnicima koji su mu - navodno - prigovarali što nije stavio imena osoba koja su tu bila nazočna na tom sastanku hrvatskih Častnika u Madridu. U pismu od 14.X.1962. general piše Peri Tutavcu u Buenos Aires, između ostaloga i ovo "...U posebnoj pošti - i preso (hitno, mo) šaljem nekoliko proglasa, koje smo u svoje vrijeme na zahtjev pukovnika Štira tiskali, i koje sam ja platio i poslao u 20.000 po cielom svietu.
    I to pukovnik zna. Nu ja nisam mogao tiskati uz NAČELA I IMENA TIH LJUDI, pa makar ih oni pisali. NISU TO NAČELA MOJA ILI TVOJA NEGO VOJSKE. Šta tu ima ime onih, koji su sastavljali? Reci mi: tko su ta gospoda: Matković, Kelava, Kalebić, Hraščan, Frantić, - da budu podpisnici NAČELA ZA VOJSKU. Ta nije ni pukovnik Štir podpisao..." kao i svršetak godine 1961., koja je bila godina proslava, jubileja, obljetnica, sastanaka, na kojim su se morali definirati stavovi hrv. političkih snaga u emigraciji.

    HRVATSKI VOJNICI U VRTLOGU PERMANENTNE POBUNE DUHOVA.

    - Sve tamo od bleiburžke tragedije hrvatski si vojnici postavljaju pitanje: je li to tako moralo biti, je li se mogla spasiti Hrvatska država, je li morala biti poklana hrvatska Vojska, da li se je sve poduzelo za oslobodjenje domovine, kako to treba učiniti, tko je za to pozvan, i na koji način treba početi sa radom. Tragedija je bila previše velika, gubitci strahoviti, pa je čak bio u pitanju biološki opstanak hrvatskog naroda, a u najboljem slučaju poremećen je demografski ekvilibrij na našem području na našu štetu. Postavljalo se pitanje poviesne odgovornosti.

    "IGRA KOLO NAOKOLO...."

    - Ti su problemi podielili mnogo puta i rodjenu braću, stare prijatelje, suradnike i istomišljenike. Jedni su se bunili u ime savjesti, drugi su ih izključivali u ime stege i treći samo žmirkali u ime "viših interesa". Ja sam prošao sve faze te unutarnje tragedije; izključivao i bio izključen, optuživao i bio optužen, izrugivao i bio izrugan, ganjao i bio ganjan...Tako smo odlazili, povraćali se, napadali i bili napadati, blatili i bili blaćeni. Tu tragediju proživljavaju svi svjestni ljudi. Težko je bilo buniti se, još teže ostati. To je bilo još teže nego Bleiburg, jer nam otvara horizonte novog Bleiburga...

    NOVI VAL HRVATSKIH BUNTOVNIKA.

    - Jugoslavenske tamnice i zagrebačko sveučilište rodili su novu borbenu elitu, koja se osjetila pozvana da zabrtvi mjesto prodora u borbenim redovima i velikodušno se stavila na raspolaganje MAJCI DOMOVINI. Oni su u Domovini osjetili zov krvi, zov sudbine, zov hrvatske revolucije, one moderne, koju je u duhu pokrenuo OTAC DOMOVINE, a prvi hrvatski revolucionarac Eugen Kvaternik htio provesti u djelo u Rakovici pred 90 godina. Puni su zatvori onih, koji su osjetili mistiku hrvatske revolucije. Dio ih je stigao u emigraciju, pa se odmah stavili na raspolaganje veteranima najveće hrvatske revolucije svih vremena, što je bio u stvari taj 1941-1945.

    MUHADŽIRSKI JADI.

    - (turska riječ a znači: izbjeglica, bjegunac, emigrant i sl., mo) Mi smo te mlade ljude politički organizirali i duhovno pauperizirali. (U ovom smislu bi moglo značiti: "duhovno preodgojili, mo) U domovini su bili predhodnici jedne nove velebne bitke, koju će hrvatska revolucija voditi u skoroj budućnosti, a mi smo ih u emigraciji pretvorili u zalaznicu jedne izgubljene bitke. (Vođa Francuskog Narodnog Odpora general Charles de Gaulle je u svom APPEL = POZIVU francuskom narodu 18 lipnja 1940 godine rekao: Mi smo izgubili jednu bitku, ali nismo izgubili rat. O toj izgubljenoj bitki i naš general Drinjanin govori; kao što je i general Ranko Boban rekao svojoj vojsci na Bleiburgu 15 svibnja 1945. godine: Vojsko moja nepobjeđena, razriješivam vas od vojničke prisege...Mo)

    Bili su sjeme koje je dalo ploda prema njivi, kamo je sjeme palo, kamo ga je vihor sudbine donio. Tako su ti mladi ljudi postali neoustaše, jelićevci, draganovićevci, "seljaci" (ovdje se misli na simpatizere HSS, mo), maksovci, heferovci, - a neki su pali i još niže... kada su stigli u "moju stranku" bili su proglašeni zdravim, modernim, novim itd. snagama, a kada su pali u protivni tor, postali su partizani, partijci, izdajnici, sumnjivi, problematični... UDBA ne spava, pa je slala i zaista svoje, ali to su oni, sposobniji, koji bace kamen, a sakriju ruku.

    "TUGO MOJA PRIDJI NA DRUGOGA".

    - Pproblem smo riešavali, svi skupa, bacajući krivnju na drugoga. Svi smo baratali podatcima, za koje nikad nismo znali jesu li točni, jesu li podvaljeni po dobro organiziranoj Udbi, po velikosrbima, i ostalim neprijateljima. Heroji su bili oni, koji su znali više patetizma (osjećaja, mo) staviti u pozivima na slogu, na sudbinu, na ovo ili ono veliko ime iz daleke ili bliže prošlosti. Svi smo htjeli slogu svih, ali u našem taboru, i tako se rodila kanibalska organizacijska norma; "SVI SU POŠTENI HRVATI U NAŠOJ ORGANIZACIJI". Svatko je na svoj način reakcionirao na kompleks i zato smo se selili kao ptice selice, kao vagabundi, (lutalice, mo) idemo iz organizacije u organizaciju, da se razočarani povučemo, i prepustimo mjesto onima, koji su znali više drečati, više obećavati, više...

    OD RAKOVICE DO SYDNEYA.

    - Slika na pročelju ovog Okružnog pisma prikazuje skup od 200 takvih buntovnika, (Na vrh ovog Okružnog pisma ima jedna slika koja prikazuje punu i krcatu dvoranu okupljenih Hrvata koji sjede, kao u Crkvi, a među njima stoji i očito se primjećuje Srećko Rover (1920-2005) i kako svojom desnom rukom artikulira svoj govor i svoje razlaganje. Srećko Rover je bio poznat kao dobar govornik...Možda je slika sa ovog Okružnog pisma jako rijetka slika, a bez nje za sigurno povijest hrvatske političke emigracije nebi bila potpuna. Mo) koji traže ptu.

    Govore dva mlada čovjeka. Jednog poznam: Rovera. Iz pravaške obitelji. Kao gimnazijalac član hrvatskih borbenih organizacija. Kao dječarac član tajne ustaške ćelije, i spašava se iz Ade Ciganlije i vješala na sudu za "Zaštitu Države" samo radi malodobnosti. Kao mladić ustaški časnik, kao čovjek suradnik u akciji Bože Kavrana, spašava se sa još dvojicom pukim slučajem. Postaje moj suradnik, pokazuje se izvrstan organizator, govornik, pisac, borac. Drugog osobno ne poznam, Pašti (Geza Pašti, osnivač Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB, kojeg su agenti Udbe kidnapirali, kako se obično misli, u Nici, Francuska, ljeta 1965. god., mo) od novog vala. Obojica su pali u "čistki", (jer su obadvojica bili u organizaciji HOP-a i doživjelu sudbinu mnogih koji su bili isključeni iz svoje organizacije HOP-a, mo) na kojoj bi mogao i Kruščev zamjeriti. Pa ipak oba u Sydneyu, pred 200 buntovnika svih vrsta propovjedaju ideje hrvatske revolucije, koja je nastala u Rakovici.

    MINIMALNI HRVATSKI PROGRAM KAO BAZA AKCIONOG JEDINSTVA I HRVATSKE REVOLUCIJE.

    - Mladi je intelektualac Prcela (Ivan Prcela rođen u selu Košute kod Trilja 1922. a danas živi, i fala Bogu još je živ, u Clevelandu. Napisao knjigu HRVATSKI HOLOKAUST..., mo) dao emigraciji teoriju Bleiburga kao naše Arhimedove točke. (Arhimedov zakon u fiziki kada je pronašao da svako tijelo gubi polovicu svoje težine kada ga se uroni u tekućinu, je uskliknuo "HEUREKA"!, mo.) Dajte mi jednu točku, pa ću se, čvrst na istoj uhvatiti u koštac sa sudbinom i pokrenuti sviet. To je pravo značenje jednog plana za akciju. Buntovnici su u Sudneyu postavili bazu: ta svi smo za Hrvatsku Državu, svi smo demokrate, svi smo protiv Jugoslavije, svi smo protiv svake vrsti komunizma. Nije li to Arhimedova točka koju traži intelektualac Prcela?

    MAKSIMALNI PROGRAM ZA NOVI MILENIJ.

    - Mladost je sviestna snage, jer je mlada. Ona je uviek idealistička, pa i onda, kada brani krivi ideal. Ona je jasna, jer ih oportunizam nije imao vremena razvodniti. Ona je revolucionarna i nije konzervativna, jer nema ništa za konzervirati, za očuvati. Oni se nezadovoljavaju "starim pravicama", oni hoće, zahtjevaju socijalnu jednakost. Oni se nezadovoljavaju "paternalizmom" oni hoće da biraju svoje tajnike, delegate, programe, odbore i ideje. Oni se nezadovoljavaju sa Hrvatskom "uru hoda široka i 5 dugom". Oni hoće VELIKU HRVATSKU sa sandžakom, sa Bokom Kotarskom, sa istrom, sa Otocima, sa Srijemom, sa Bačkom, sa Baranjom, a u njiov mentalitet ne dolazi u obzir dielenje Bosne, Dalmacije, stvaranje Banovina, uključivanje u zajednici sa susjedima. Oni hoće sve, jer su voljni sve dati. To je, gospodo, hrvatska revolucija, to je plan za budućih 1000 godina.

    TEORIJA BLATOBRANA.

    - Mladi, budući vojnici, ne mogu nikako shvatiti optužbe dviju hrvatskih tradiconalnih stranaka. Najveća je pogrda, kada "seljaci" (misli se na prvake HSS i njihove simpatizere, mo) žele uvriediti ustaše, jest, da su došli u Hrvatsku na talijenskim blatobranima. A onda replika: kada je stvorena HRVATSKA VOJSKA, i Hrvatska Zaštita, kao partikularna stranačka Vojska HSS-a, razbijala ostatke jugoslavenske srpske vojske, onda se je Dr. Krnjević povlačio na srpskim blatobranima u Niš.

    Naprema tim činjenicama stoje geopolitika, politika i sudbina. Poglavnik je izabrao talijanske blatobrane jer drugih nije bilo. Krnjević se povlačio sa srpskom vojskom, jer nije vjerovao, da će Njemačka pobjediti, pa je predspostavljao, da će sa vojničkim padom Njemačke, pasti i politička tvorevina nastala sa pomoću istih. Poglavnik je tražio pomoć na sve strane, kao i Kvaternik, kao i Starčević, kao i Radić, kao i Maček. Krnjević je bio u Londonu i nasojao se sjesti na engleske blatobrane. Danas nam je odabrati izmedju ruskih ili američkih blatobrana. Izgleda da ostali ne fabriciraju blatobrane ili ih importiraju iz te dvije zemlje...A mi Hrvati nismo imali i nemamo fabrike blatobrana. Pa čemu onda taj spor blatobrana? Taktika je jedna stvar a stratežki i politički ciljevi, drugi.

    JEDNA HRVATSKA UVIJEK U PARTIZANIMA.

    - Partizani su postali sastavni dio svakidašnjice. Partizani su, poput penciline, televizije, gume za žvakanje i demokracije produkt vremena, doba, epohe. Pa valja s njima računati.

    Naši Križari i Mladi muslimani nisu drugo nego hrvatski partizani. Sutra će biti svake vrste partizana. Analizirajući glavne zaključke glavnih hrvatskih političkih stranaka u emigraciji, na kojima su stvoreni u stvari zaključci, da je svaka od njih, jedina legalna, pozvana, i da su svi pošteni Hrvati u njihovim redovima, pa ili "se pokloni, ili se ukloni"; dolazimo do sinteze naše budućnosti: jedna stranka na vlasti, druga u partizanima. Pa ako situacija bude pogodovala jednoj stranci, druga, ako neće svršiti u logorima, mora ići u šumu. Znači jedna Hrvatska na vlasti, okupljena oko jedne stranke, druga stranka, druga Hrvatska u šumi, u partizanima. Budući da u šumi imaju nasljedno pravo stari hajduci, komitadžije, partizani, i i "narodnooslobodilačka vojska", to je drugoj Hrvatskoj, priključiti se tim prastanovnicima hrvatskih šuma i brda. A ovi u službi kojega od susjeda. Četnici su služili Italiju i njemačku ekspanziju, komunisti rusku i medjunarodnu, pa bi tako DRUGA HRVATSKA uvjek morala biti protihrvatska. Tako bi imali Drugu Hrvatsku, (Pokušaj braće Andrića i Akcije Fenix 72, poznate imenom BUGOJANSKA AKCIJA; da se je pobuna proširila, evo nam Druge Hrvatske u šumi, o kojoj u ovom Okružnom pismu general Drinjanin govori, mo) ne samo politički, nego i teritorijalno, jer bi morali susjedima prepustiti jedan kraj: Srbima Sandžak, i Bosnu, Madjarima Medjumorje, Bačku i Baranju, Njemcima "lebensraum" ili Talijanima Istru, dio Dalmacije, Boku itd.

    SREDOVJEČNE FORMULE U ATOMSKO DOBA.

    - Jedna grupa mladih HSS-ovaca šalje mi izrezak iz Kalendara HSS-a, str. 34. za godinu 1961. Iz bogodane pjesme "Još Hrvatska nij propala" napravljena je, ili bolje rečeno "poseljačena" je i izmedju ostalog veli "PUŠKA OBRAZ LJUDSKI KALJA, PLUG I KNJIGA TO TI VALJA, PO TOM SI JUNAK". Ti koncepti, danas, nakon svega što se dogodilo i što se dogadja, stavlja nas pred dilemu: proglasiti te ljude neozbiljnima, ludima, ignorantima, zastarjelima, ili pak poduzeti mjere, kako nas nebi i opet u budućnosti razoružavao "zeleni kadar", napravljen iz taloga ljudskog društva, kako nas nebi i opet "oslobadjale" srpske bajunete kao 1918., ili balkanski ušljivci kao 1945. godine. Kakvu sudbinu će imati Hrvatska Vojska u zemlji kojom bi upravljali učenici ove škole?

    Šta ova škola može reći NOVOM VALU HRVATSKE REVOLUCIJE, koji je sviestan, da će imati slobodu, ako se bude borio, a Državu, ako je bude stvorio. Ili ostaje ona stara sumnja, da ćemo i opet morati praviti vojsku pod "škrlakima" (neka vrst Mačekove odjeće, po kojoj su se prepoznavali Zaštitari, mo) i HRVATSKU REVOLUCIJU dovesti na degradirajuću ulogu prosječenja i meštarenja u beogradskim koalicijama? (Za naš hrvatski državotvorno nacionalni ponos, gora je bila koalicija HSS-e sa Beogradom nego Ustaška sa Rimom. Bit će ih koji će sada na ovo graknuti, ali prije nego graknu, analizirajte sve ono što nam je Beograd "dobra" učinio od 1918. pa do 1990., te šta nam je i koliko loša Rim napravio od 1941-1943. Ono što su saveznici tajnim Londonskim ugovorom 1915. dali Italiji, to se zna, ne spada u nikakovu odgovornost ustaškog pokreta, mo. Otporaš.)

    IDEOLOŠKI I ORGANIZACIJSKI KAOS

    - Tko će posumnjati u Dra. Hefera, Njegovo čisto ime, Njegovu svietlu prošlost, Njegov patriotizam, i Njegovu demokraciju, u Njegovu sposobnost, i Njegovo pravo, da se bavi politikom, da vodi organizaciju, pa ako hoće i HOP-a. Nama je hrvatskim vojnicima, sasma jasno, da će u svim prilikama Dr. Hefer biti šef jedne velike snage, a možda i najjače hrvatske političke snage. Ali, velimo ali, čovjek se je našao u "neobranu groždju", i protiv svoje vlastite volje, i možda čovjek žrtvuje i svoju vlastitu političku karijeru.

    Sasma je isključeno jednu snagu u isto vrieme smatrati revolucionarnom, elitnom, demokratskom, majoritarnom, (u ovom smislu najbrojčanijom, mo) ustaškom i svehrvatskom, pokretom, vojskom, strankom, te htjeti biti vodja, predsjednik, nasliedjen i biran, nametnut i prihvaćen. Ustaški revolucionarni pokret je izabrana elita hrvatske revolucije i nemože biti demokratski pokret. Nemože biti Poglavnik, jer nije Ustaša, a jest se trudio, da se to zna. Ako je izabrani Predsjednik jednog Pokreta, jer to može biti, nemože biti vodjom svehrvatstva, i najmanje si praviti iluzije u pogledu HRVATSKE VOJSKE. Ta neće biti ni HOPovska, ni "seljačka", ni "Katolička", ni "Muslimanska", ni "proleterska", pa ni "ustaška" nego samo i jedino HRVATSKA.

    HRVATSKA POLITIKA I HRVATSKA VOJSKA NE SMIJU IĆI U RASKORAK.

    - Nama je bitno, da izgradimo temelje HRVATSKE VOJSKE i pripremimo duhove, kako bi sutra svaki hrvatski sin mogao u redovima svoje nacionalne vojske naći svoje borbeno mjesto prema svojim stručnim uvjetima, a ne prema pripadničtvu nekoj stranci. Mnogo je stranaka u emigraciji, a ima poneka i u domovini, i ne može svaka praviti svoju Vojsku, jer bi to bilo gore nego ono što se dogadja danas u Kongu. Ne možemo ni stvoriti državotvorni front u emigraciji, jer ni London, ni Bonn, ni Paris, ni Washington neće razgovarati sa predstavnicima stranaka, pa i onda, ako vele, da su jedine...i neće baš zato, jer im to vele sa više strana. Mi hoćemo radni front emigracije, u Domovini jedinstvenu državotvornu i oslobodilačku Politiku i jednu jedinu Hrvatsku Vojsku. I ako nam hrvatska politika neda to pravo, da stvaramo Hrvatsku Vojsku, onda ju moramo stvoriti i bez politike. (A šta više na ovo reći!, osim citirati jedan mali citat s prve stranice iz prve "DRINE" iz 1960. god., druge epohe, tj. epohe poslije Poglavnika:

    "...Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem "Drine" vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da "Drinu" obustavimo, i da ju, evo, s Božijom pomoći, i opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje "Drine", moramo i reći koju o našim razlozima, jer bi bez toga sve to bilo nejasno..." (Ovaj opis o "razlozima" je dug na velike dvije i pol stranice, u kojima se, rekao bih, potanko objašnjava kako je i zašto je došlo do razlaza. Možda bi bilo potrebno to stavititi ovdje za one koje taj razlaz zanima. Mo) "...A kako bi pripravili naš put, moramo stvoriti preduvjete u emigraciji, moramo stvoriti Hrvatsko Narodno Predstavničtvo u emigraciji, koje može predstavljati sve hrvatske snage, a ne samo "moju stranku" ili "moj pokret...". (Iz do sada izloženih pisama moglo se je uočiti da je upravo Hrvatski Narodni Odpor bio začetnik stvaranja prvog Hrvatskog Narodnog Vijeća u New York-u 1962. Ovdje general u ovom Okružnom pismu otvoreno poziva na jedno sveopće Hrvatsko Narodno Predstavničtvo. Mo)

    VERTIKALNE I HORIZONTALNE ORGANIZACIJE.

    - Mjesto deset stranak sa svojim vrhovnim stožerom, sa ramifikacijama (razgranatost, jer svaka od ovih deset stranak ima svoj posebni vrhovni stožer. O tome general govori, mo) po cieloj emigraciji, koja se snaga kanalizira vertikalno, k stranačkom vrhu, treba stvoriti svuda po svietu horizontalne organizacije na bazi demokracije i s osnovnih ciljeva, a ovim organizacijama trebaju pripadati svi Hrvati područja.

    I treba zatim sve te lokalne, pokrajinske, provincijske, itd. organizacije svih Hrvata ("Ujedinjeni Hrvati") grupirati u horizentalnim centrima, Glavnim Odborima, recimo, australskih, europskih, američkih itd. Hrvata, a onda iz ovih i ostalih, stranaka, odbora, vrhova, uglednih osoba, itd. stvoriti Hrvatsko Narodno Predstavničtvo.
    Tek ovo mora onda stvoriti političke, Propagandističke, Vojničke, nadzorne itd. sekcije. I ove mogu, onda, obavit svoju dužnost. Mogu te sekcije, u ime sviju razgovarati, još uvjek, sa onima, koji to budu htjeli, koje vjerujemo, da smo nešto napredniji nego Kongo, i da nije potrebno, da nas eventualno sutra pacificiraju Abesinci, Malajci, ili Zulukteri.

    Tada ćemo moći razgovarati o predradnjama za stvaranje Hrvatske Vojske, kojoj će pripadati pripadnici svih stranaka u emigraciji i domovini ! Tada ćemo moći stvoriti Nadzornu Službu, i kontrolirati zaista sumnjive i provjerene agente, a nećemo iz poštenih, starih i maldih, praviti izdajnike zato jer nije u našoj stranci.

    SYDNEY NAM POKAZUJE PUT!

    GEN. DRINJANIN

    U Madridu, 21. XI. 1961.

    Bobani

    06-04-2015, 06:30

     

     

     

     

     

    TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA - HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA


    (Oni koji su do sada imali priliku čitati i pratiti PISMA MAKSA LUBURIĆA, mogli su uočiti de je u njima često puta bilo govora o nekim Okružnicama. Ova je jedna od niz OKRUŽNICA koje je general Drinjanin pisao svojim Suradnicima, Radnim Skupovima HNO. Ovu Okružnicu sam pronašao u novini OBRANA, glavno glasilo HNO br. 57/58 1967. kao letak za Domovinu. Poradi općeg hrvatskog interesa, donosim ju u cijelosti i originalu kako bi današnji Hrvati, poslije punih 45 godina, mogli shvatiti mišljenje O ZNAČENJU HRVATSKOG DESETOG TRAVNJA jednog Ustaše Maksa Luburića. Ovo Okružno Pismo nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Otporaš.)


    TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA - HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA

    OPĆENARODNI I VOJNIČKI DESETI TRAVNJA

    Približava se i opet Deseti Travnja. Mnogi će se i opet pozivati na svoje pravo da tumače značaj, vlasništvo, tok i posljedice DESETOG TRAVNJA. Ta su intrepretiranja obično svojetanje toga dana i prebacivanje krivnje za gubitak države, dakle tekovine Desetog Travnja, na druge i ponajčešće na hrvatske vojnike. (Zar istu nepravdu danas ne trpe i podnose i naši Branitelji Domovinskog rata, mo). Zato ne će biti zgorega, ako i mi još jednom ponovimo:

    1.) Deseti Travnja je bio sveopći, narodni, vojnički i vanstranački. Toga je dana narod razoružao Jugoslavensku vojsku, uhvatio oružje u ruku i branio kroz četeri godine uz najteže žrtve svoju narodnu Državu. Taj dan zato pripada cijelom hrvatsko narodu.

    2.) Hrvatske Oružane Snage su bile one koje su doprinijele najteže žrtve za održanje Države. Na kraju su se na zapovjed svog Vrhovnog Zapovjednika i Državnog Poglavara povukle i predale zapadnim saveznicima. Nisu bile pobjedjene u boju, nisu se raspale, nisu bile svladane pomanjkanjem duha i smisla za žrtvu.

    3.) Hrvatska Politika, dakle stranke i političari, koji su u ime hrvatske politike govorili, nisu doprinijeli ni jedne solucije. Ne daju je ni danas, jer nisu kadri suradjivati, iako je svaka od tih političkih stranaka suradjivala ili pokušala suradjivati sa svim susjedima i djelomično svim neprijateljima hrvatskog naroda. Zato te stranke niti imaju moralnog prava danas nama hrvatskim vojnicima niti davati lekcije, niti svjedočbu rodoljublja, a još manje kritizirati radi djela, koja da smo počinili za vrijeme rata, prije ili poslije njega. Oni bi te lekcije mogli davati tek onda kada bi suradnjom dokazali da hrvatski misle i osjećaju. To neka uzmu na znanje i oni, koji su za vrijeme pravljenja, obrane te pada Države, bili u vladama sa četničkim i srbokomunističkim koljačima. (Ovo se odnosi na prvake HSS koji su sjedili sa četnicima u kraljevskoj vladi u Londonu skupa sa drm. Ivanom Šubašićem, Titinim prvim ministrom vanjskih poslova FNRJ, mo)

    4.) Solucije? Mi ih dajeme. Svi drugi uglavnom govore o tome KAKO BI VODILI DRŽAVU, a nitko neće da sjedne i da razgovara o tome KAKO TREBA DOĆI DO DRŽAVE. Lakše je brbljati nego borbu voditi. Zato izbjegavaju govor o spremanju borbe i izživljavaju se napadima na borce, koji da su mnogo griješili u borbi za slobodu. To je stranačarstvo i ljudska senilnost, impotencija.

    5.) Treba u borbi za Hrvatsku Državu okupiti ljevicu i desnicu, Hercegovce i Dalmatince, Sandžaklije i Istrane, Sremce i Medjimorce, Bokelje i Bačvane, katolike i pravoslavce, kršćane i muslimane, sjever i jug, proletere i seljake, fizičke i intelektualne radnike, stare i mlade, muške i ženske, ljude dinamita i ljude pera, - stvoriti HRVATSKE SNAGE, HRVATSKO VOJNO REVOLUCIONARNE SNAGE, te pripremiti HRVATSKU REVOLUCIJU, i obnoviti HRVATSKU DRŽAVU. (Vidite, general Drinjanin nije rekao stvoriti hrvatsku državu, nego je rekao: obnoviti hrvatsku državu, što je za moj pojam jače nego stvoriti državu. Poglavnik je stvorio poslije 839 godina hrvatsku državu, koju su Hrvati izgubili 1945 godine. Sada ju je trebalo samo OBNOVITI, mo)

    Prof. Franjo Nevistić dobro je u jenom članku uočio razliku izmedju evolucije i revolucije. Mi bi rekli, da svi moramo najprije evolucionirati, da bi medjusobno izmedju Hrvata postigli jedan prihvatljivi studij političke zrelosti i državotvorne svijesti, a onda udruženim snagama sprovesti revoluciju, hrvatsku i svehrvatsku, protivu srbokomunističke ili bilo kakve druge Jugoslavije.

    I polazna točka neće biti ni povratak na kajmakčalansko, solunsko i batinačko doba, ni na ovo i ono izborno doba, na partikularne stranačke, ideloške, osobne i druge polazne točke, nego na onaj narodni, općenarodni, vojnorevolucionarni pokret, koji je doveo do stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, a na nama je, hrvatskim vojnicima, da ju OBNOVIMO.

    Stranke nisu dovele do Hrvatske Države ni onda, kada su zaista bile okviri naroda, imali jake strukture, bile mlade, dinamične i u rukama autoriteta. Ti su okviri davno propali, stranke zatajile, vodje pomrle, ideologije bile zbrisane, a na licu mjesta se stvorile nove generacije, ideje i osobe.

    Mjesto stranačkih snaga imamo folklorne grupe, mjesto političkih predvodnika imamo amaterske diletante, mjesto snažne hrvatske fronte zasnivane na zajedničkom akcionom minimalnom programu, imamo šefove njemačke, australske, francuske, argentinske i drugih policija kao arbitre medju razbijenim, pregaženim i deformiranim političkim grupacijama. I imamo UDBU I RANKOVIĆA KOJI ČEKAJU SVOJ ČAS.

    Neka o tome razmisle i oni Ustaše koji su se borili i padali za Državu Hrvatsku, ali i oni partizani koji su bili uvjereni, da se bore tobože protiv okupatora, nacista i fašista a za radnička prava.

    I neka nas u tome ne smetu deformirani preživjeli iz bilo kojeg tabora, a najmanje oni, koji jedva čekaju da ih se i opet pozove u Beograd, da spašavaju i drugu, kao što su pokušali spašavati prvu Jugoslaviju. Još manje se treba obazirati na one usidjelice, koje danas u emigraciji daju lekcije pameti živima i mrtvima, a za vrijeme rata su imitirali grotekstne vanjske forme koje hrvatski borci nisu nikada ni trebali, ni prihvatili.

    Ne gubimo vremena; RANKOVIĆ VEĆ OKUPLJA I STVARA NOVI SRBOKOMUNISTIČKI, JUGOSLAVENSKI I ČETNIČKI FRONT. Na nama je da mjesto brbljanja, sanjanja i nadmudrivanja, stvorim jedan APARAT KOJI ĆE BITI KADAR SUPROSTAVITI SE ONOM RANKOVIĆEVOM.

    Neka proslave DESETOG TRAVNJA budu u tom duhu. Nitko nema na taj dan monopol, nitko nije izključen, svak je uključen i nitko ne smije izostati. Neka se slavi kako god tko zna, može i hoće, ali neka nikada ne zaboravi, da taj dan i njegovo slavljenje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri, u Domovini ili u slobodnom svijetu, doprinijeti za njegovu OBNOVU, kao što su i veliki Francuzi padali i dizali se, ali se nikada nisu odricali svojeg najdržavotvornijeg državnog i nacionalnog praznika 14 Juillet 1789. Mi ne slavimo taj dan zato, da bilo koga slavimo ili grdimo, nego zato, da zbližimo borce za novi pohod.

    U tome neka bude dostojno, sretno i bratski proslavljen dan obnove Hrvatske Države i neka se borci svuda u svijetu sjete i palih boraca, skupa sa prvim hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, svih ministara, generala, biskupa, predvodnika i boraca, obnovi, izgradnji i očuvanju HRVATSKE DRŽAVE.

    general Drinjanin.

    Bobani

    07-04-2015, 15:05

     

     

     

     

     

    U VRTLOGU SVAĐA ILI U VRTLOGU SVRSTAVANJA
    (U suradnji Policije, INTERPOLA, UDBE Hrvati se hapse!)

    general DRINJANIN
    3.VII.1967.

    Vladeku, Ratku, Marijanu, Nikici
    Canada

    Dragi moji !

    Kao u uvjek Vama pišem najmanje jer sam siguran da ćete i bez mojih savjeta znati u svim prilikama činiti nešto dobra i pametna, što se nažalost ne može reći za sva ostala područja. Reći ću Vam svoj četvorici što ima zajedničkog i što nije u OBRANI.

    Dobili ste OBRANU 67/68. i s time moj članak o uhićenima. (Radi se o članku kojeg je general napisao "HRVATSKI REVOLUCIONARCI U MREŽI UDBE I INTER-POLA (Povodom hapšenja i sudjenja HRVATIMA U EVROPSKIM zemljama)", Obrana, Posebni Prilog, br. 67/68. Mo).
    Kako sam i najavio, da bi moglo biti i novih, sve izgleda, da ima. Tamo mi ovog časa javlja Batušić i iz govora viteza Pjanića, koji je jučer stigao, izgleda, da bi moglo biti, da je u zatvoru vlč. Rafo Medić, te neka centralna osoba Macedonaca, osim onih u vezi Bratstva (Turk i drugi). Dobio sam jednu dopisnicu od Vučića Ilije, našeg Gl. Povjerenika ali sa zakašnjenjem, pa kako je bio kod mene prije deset dana, vitez misli, da je i on u zatvoru. Logarića (Slavko, mo) smo spasili iz već na brzinu spremljena transporta, koji je bio za ekstradikciju u vezi ljudi i djela, s kojima nema veze, kako sam pisao.

    Ovog časa ne znam sigurno što i kako stvar stoji. Javlja mi Dabo (Peranić, mo) da je Čavčić u Parizu zatvoren, pa iako nema veze sa našim akcijama, odmah smo mu dali 50 dol. od tiska, za advokata, jer je bolestan.

    (Kako su ova PISMA MAKSA LUBURIĆA povijesnog značenja, onda ću navesti slučaj JOSIPA ČAVČIĆ (1917-1972) iz Pariza, kao dokumenat jednog povjesnog slučaja u borbi za oslobođenje Hrvatske, jer sam bio dio tih uhićenja. Josip Čavčić je bio moj predsjednik u Parizu. Poštivao sam ga - kako se kaže - po ustaški - kao čovjeka, kao predsjednika, kao borca, kao Ustašu...Za vrijeme rata NDH radio je u UNS sa Erik Lisakom i drugima. Uhapšen 1945. i preko veza, kako mi je pričao, uspio je pobjeći iz zatvora. Godinama lutao po raznim logorima dok nije došao konačno u Pariz. Tu sam ga upoznao koncem pedestih godina. Sprijateljili smo se. Mnogo smo svi od njega naučili. Bolovao je od srce od koje bolesti je i umro u lipnju 1972. Mlad čovjek! Na pritisak Jugoslavije a preko ove i Interpola djelatni, istaknuti i državotvorni Hrvati su bili proganjani, pod paskom, i prvi napadaj ili bilo koji napadaj od bilo koga na Jugoslaviju, u skoro svim europskim državama nastala je racija na istaknute Hrvate. Tako je ta racija zahvatila i Hrvate Pariza u lipnju 1967. Meni su pokucali na vrata u pet sati ujutro. Doveli me u glavni pritvor, gdje sam vido Čavčića i još neke moje prijatelje Hrvate. Bilo je i Srba u toj raciji, ali oni su bili Jugoslaveni, jer tako ih je policija zvala. Kako sam govorio francuski bolje od svih njih, policija me je zadužila da budem tumač. Ali evo jednog čuda. Tu je bio jedan čovjek, kao "Francuz" i kao "službenik" policije koji je tu bio i dobro govorio francuski i mene pratio od riječi do riječi dali točno prevodim. Ostali smo tri dana u pritvoru, te nas pustili. Josipa Čavčića su zadržali poradi toga, jer su prilikom premetačine njegova stana, pronašli pištolj bez dozvole. Ja sam mu pronašao odvjetnika imenom Jean Louis Tixier Vignancourt koji ga je uspio spasiti zatvora, i nakon mjesec ili nešto je pušten i oslobođen svih krivnja. Ovaj francuski odvjetnik je bio vrlo čuveni odvjetnik poput Georges-a Desbons-a koji je branio hrvatske Ustaše Rajića, Pospišila i Kralja u Marseille-skom atentatu 1935. Ovaj odvjetnik Tixier Vignancourt je bio kandidat za predsjednika Francuske 1965. godine i u trki za predsjednika izgubio protiv de Gaulle-a. To toliko o tome. Mo)

    U Švicarskoj opunomoćili jednog našeg prijatelja Španjolca da pomogne Županu. (Vlado ili Vladimir Župan, tako smo ga zvali. Njegova je nesreća bila ta, kad je čuo da je nastala racija hapšenja Hrvata, on je, kobajagi, otišao u Švicersku na odmor. Tu ga je Interpol pronašao, mo) On je prijatelj Logarića. Kod svega je opasnost da se dobije kojega od njih u Jugovinu, kako bi se pravio pritisak radi mene i ove zemlje, jer su počeli trgovati. (Ovdje se radi to da je Španjolska i Jugoslavija uspostavile uzajmno trgovačke veze te godine, ili možda godinu dvije ranije. Sada Jugoslavija koristi tu privilegiju kako bi uvjerila španjolsku vladu - a ovu preko Interpola - da general Drinjanin stoji iza svih tih "terorističkih čina" protiv Jugoslavije, kako bi se mogao zabraniti svaki rad generalu Drinjaninu i naravno izdanjima DRINAPRESS-a. Osim toga, general ovdje govori "...jer su počeli trgovati...", a dr. Dabo Peranić u novini "LA CROATIE" br. 6, 1964. opisuje intervju sa vlč. Fra. Pio Fržopom koji je bio hrvatskim dušobrižnik u Logoru San saba u Italiji, kako su talijanske vlasti trgovale (prodavale) hrvatske političke emigrante jugoslavenskim vlastima za kubik drva, ili stotinjak svinja, konja, krava ili bilo što god je Italiji trebalo u zamjenu za hrvatske emigrante. Ovo bi trebalo prevesti na hrvatski kako bi se današnji Hrvati upoznali kako se je prije postupalo prema Hrvatima. Mo, Otporaš.) Kao i drugi. Poduzeo sam sve mjere opreza, i odlučili smo kao i uvjek braniti svakog Hrvata koji je radi Hrvatske u nevolji. Jučer je bio Oltra pater i on se brine u Madridu za Logarića, jer su ga tamo premjestili bili.

    U vezi cijele stvari Dra. Branka Jelića; on i Oršanić su u Buenos Airesu sve učinili da se nas mimoidje zato, jer nam nisu uspjeli nametnuti SVOJE KANDIDATE OSJEČANE; puk. Štira i Cecelju. Ali masa je graknula, jer ako nema sa Odporom dogovora, da sve drugo i tako nema smisla.. Nato su nakon podpisa "velike trojice" bili prisiljeni uzeti i Lukasa, ali da se onda oduzme karakter jednakosti, dali su podpisati "svima". Manever jedan, koji je ispao smješan. Jelić je kasnije u Munchenu dao zvati "na tajni i historijski sastanak" pukovnika Batušića i rekao, da je JELIĆU DAT MANDAT I DA ĆE ON BITI POLITIČKI VODJA SVEGA. itd. Nato mu je Batušić rekao neka se mani ćorava posla i ide do Maksa, kako je bio obećao prije u New Yorku, i sada u Buenos Airesu. Bili su rekli, da će "nekoga poslati k Maksu", ili "da nema vremena" te da će se "kasnije" sazvati sastanak sviju itd.

    I počeli na veliko govoriti o "LEGIJI I REVOLUCIONARNOM VIJEĆU". Ja sam poslao kratke, ali jasne upute, kakvu vidite u OBRANI. Pokušali su slati medju ljude, da "svi u Legiju", ali su dobili pakrački dekret, i sve je svršilo kao u uvjek : ODPOR JE ZASEBNA ORGANIZACIJA I IMA SVOJE VODSTVO.

    Brat Lukas je podpisao DESETOTRAVANJSKU IZJAVU, i ona je generalne vrijednosti i obvezuje nas kao i sve ostale podpisnike, DA ĆE SE STVORITI TA RADNA ZAJEDNICA.
    Ali ni manje, ni više, kako sam to rekao u uvodniku prošle OBRANE. Takvu i Vi na Vašem području možete, ali nemorate, podpisati. Lokalna stvar. Pa kako god ne obvezuje druga područja, još manje VODSTVO ODPORA izvan lokalnih granica suradnje. A najmanje da nam gg. Oršanić, Jelić, Vrančić postave nekoga, tko je NJIMA MILIJI, kao Rovera u New Yorku, i puk Štira u Buenos Airesu. Moram ovdje spomenuti, da je Vrančić bio korektan u pogledu nas, da nas je Oršanić već napao, a Jelić mislio izigrati. Nu Vrančić je pametan i misli svoje, a Oršanića smo eliminirali, ako to vidite. I sada osim Hefera, Korskog, Štira, Asančaića, Oršanića i osječke grupe, podpisali su svi, pa i HSS i untelektualci. I sada zadnja;

    Danas sam dobio od Dra. Jelića osobno pismo, da dolazi na 7. u Valenciju i da potvrdim telegram da ga čekam. Poslao sam telegram, rezervirao mu sobu, i ako Bog da, idem skupa sa vitezom Pjanićem i prof. Prcelom na razgovore. I moglo bi se dogoditi da u isti dan, ili dan kasnije bude ovdje čovjek iz domovine, koji je već u Parizu i očekuje da uredi papire kao turista za doći ovamo. (Možda se ovdje radi o bratu Ljubi Dra. Miljenka Dabe Peranića. Baš te godine 1967. brat gosp. Peranića Ljubo je bio kod brata Miljenka u posijeti i imao sam ga priliku vidjeti kod gosp. Peranića. Koliko se sijećam bratu mu je bio inžinjer šumarstva te kao takav je išao u Afriku na neko službeno istraživanje vezano te struke. Bilo je govra da bi ona dvojica, dakle dva brata, Dabo i brat mu Ljubo, išli posjetiti generala. Ovo ne tvrdim, ali ne bi bilo ni isključivo, mo)

    Dakle : držite se kao i uvjek složno, razgovarajte sa svakim i suradjute sa onima, koji budu dali jamstvo da Vas ne misle osedlati i zajašiti raznim supersavezima, superfrontama, super imenima iza kojih bijeda i siromaštvo duha caruju.

    Sve što izadje s ovog dogovora bit će pisano, i o svemu ćete dobiti izravnu obavjest, prema tome svako drugo tumačenje je hoštapleraj. Jelića su ostavili i ono par ljudi, pa i Muftić, i Vrančić ga je upotrebio da izigra pijanog Bonifačića (Dr. Ante Bonifačić, drugi predsjednik HOP-a poslije Poglavnikove smrtimo) kojega je bio Hefer doveo radi Dalmatinaca! dioničara Doma. Ali Vi gledajte oko Vas, tamo je Barbarić, drugi dolje u Argentini kao naš neprijatelj br. 1. i znamo da spremaju samima sebi drugu organizaciju, te da će se razići, kao i mladi Kulenović sa grupon Uj, Hrvata Mile Rukavije u Munchenu.

    Dolje je još gore, jer ih je samo sjedinila mržnja na Hefera s drugima, jer niti je bolji, niti gori od ostalih. Mi ne samo da u Argentini nismo eliminirani, nego je Enver i STALNI TAJNIK SKUPA, dok se na čelu Odbora predsjednici smjenjuju mjesečno. Skorom će biti dobrih vijesti o pokretanju OGRANKA U ARGENTINI. Lukas radi pametno, ima ugled, Enver isto, i Bušić i drugi isto. Pukovnik Štir je i opet ostao kao u uvjek SAM, jer nije mislio sa svojom glavom ni dogovorno sa vojnicima i braćom, niti samnom, nego sa profesorima, koji su izigrali sami sbe, i mrze prije podne sami sebe, poslije podne, cijeli svijet. Naprijed, dakle na Vašem području, dogovoreno, razgranjujte se, dogovarajte se i naprijed.

    U pogledu rada : mi smo ne samo sa našim tiskom priredili ambijent u domovini, nego smo i dezorijentirali komuniste, pokrenuli nemirne intelektualce i sada iskorišćavamo Deklaraciju. (Deklaracija Hrvatskog Književnog Jezika koja je izišla u proljeće 1967., a koju su podpisali nekih pedesetak hrvatskih uglednika, književnika, profesora, jezikoslovaca, među njima i Dr. Ljudevit Jonke, koji je bio jedan od podpisnaka novosadskog ugovora o zajedničkom "srpskohrvatskom" ili "hrvatskosrpskom" jeziku, mo) Očekujem jednu vrlo zamašnu stvar, kao nastavak, i zadovoljan sam sa samim razvitkom. To je predigra revolucije, sve drugo je psihološki rat i mi u tu stvar možemo indirektno putem tiska, i drugim kanalima. Tako ćemo pomagati i braniti sve te naše "usijane glave" jer vrše jednu funkciju.

    Rafo Medić je najprije bio pobjegao sat prije nego bi ga uhitili u Stuttgartu, jer su uhitili neke koji su snjim bili u zatvoru. Možda da zgrabe i našeg Iliju (Iliji Vučić a ne Stanić, mo), jer je i on bio tamo. I neke druge. Svejedno. Idemo pametno naprijed. I sa tiskom , i s političkom akcijom, kako u domovini, tako i u emigraciji. I sa guranjem psihološkog rata i sa obranom ugroženih. I sve drugo o čemu se može, ne može i ne smije pisati. Naša je ideja kompletna, ona je suvremena, ona je dokazala svoju vitalnost, i ona će pobjediti. To će biti pobjeda ODPORA I EKIPE VODSTVA ODPORA, koja je godinama šutke, stegovno i požrtvovano radila, žrtvovala radom, novcem i vjernošću ekipi. To je put, kojim valja nastaviti. Razdijeliti uloge i jedni znojiti se i zaradjivati i pomagati, drugi intelektualnim radom, treći propagandnim, organizatorskim, četvrti konspirativnim, borbenim, vojničkim. (Bruno Bušić je temeljito proučio generala Drinjanina taktiku, pa je to sveo ovako: "Jedni znojom (rad), jedni perom (pisanjem), jedni migavicama (novac) jedni kažiprstom (prstom na obaraču), mo) Svi ste diplomati, svi ste konzuli, svi ste zapovjednici, svi ste intelektualci, svi ste vojnici jedne svete stvari.

    Mogli ste primjetiti da smo izbacili van mnogo OBRANA s mnogo stranica i najraznovrstnijeg materijala. OBRANA je danas najbolja novina. Ona jedina ide u količini u domovinu. Šaljemo stotine hiljada raznih letaka. Naše DRINE se plaćaju u domovini zlatom. Sve ono što se dogadja mi smo navijestili. Idemo sada dalje.

    Držite se skupa, učinite sve što možete da nas pomognete materijalno, jer nam je to crna strana unatoč velikodušnosti mnogog od Vas. Ali oni koji daju život, daju zdravlje, krv, daju više. Pa i opet utičem na Vas, na ljude, na odbore, na skupove. Trebamo novca za tisak, letke, obranu ljudi, za putovanja, odgoj, za sve. I činiti ćemo do mjere koliko možemo i nešto više, jer onoga časa kada budemo davali od sebe samo koliko možemo, gotovi smo. Mistika nemogućih dohvata neka nas i sada gura i neka ljetna žega ne ubije u Vama onaj duh, koji nas je doveo do ovih zavidnih uspjeha, koji su očiti i koje nam priznaju svi. I zavide.

    Grli vas sve i moli da ove misli prenesete na sve naše, odani Vam general Drinjanin.

    Generalov podpis i nadodano rukom: Ovog časa stari nije ovdje, nego će posebno pisati. (misli se na Antu Došena, mo).

    Bobani

    08-04-2015, 23:21

     

     

     

     

    GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU

    (Potrebe radi i nekih nepoznanica hrvatskoj javnosti, donosim ovo generalovo pismo kojega je pisao svojem suradniku u Pariz Dru. Miljeniku Dabi Peranić. Pismo je pisano 7 mjeseci i 4 dana prije njegove pogibije. U pismu ima mnogo dotaknutih tema, ali, po mom skromnom mišljenju, najvažnija tema od svih je riječ "Pakrački Dekret" kojega je genaral dao Iliji Staniću. Mnogi su čuli za tu riječ "Pakrački Dekret" ali nitko ne zna pravo podrijetlo iste. Potražio sam tu riječ i pronašao u Dnevniku Sabora Trojedine kraljevine Dalmacije, Hrvatske...Page 2...iz knjige Trideseta saborska sjednica, koja je održana 17 veljače 1866., gdje se spominje na strani 276 slijedeće, citira:

    "...A posljedica tome je bila, da smo svi mi, koji nebijasmo pravi vijećnici, dobili pakrački dekret t.j. da u sjednice više pozvani biti nesmiemo..."

    Dakle, sama riječ "pakrački dekret" potiječe još od doba Oca Domovine Dra. Ante Starčevića, a ovdje, u ovom pismu generala Drinjanina, on tu riječ upotrebljava kako bi naglasio: da je Iliju Staniću dao otkaz, otpustio ga, prekid svih veza sa njim, dao mu nogu u tur i sl. Ovo pismo es nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" NA STRANI 947/949. Mo. Otporaš.)

    general DRINJANIN
    18.IX.1968.

    Dragi moj profešure !

    Vratio sam se iz Madrida, pa evo da ti najprije reknem par riječi, prije nego zabodem nos u drek svakidašnji, koji mi se je povećao, jer sam mora izdati Iliji "pakrački dekret" /baš sada kada mi je bio počeo biti koristan, jer je za vrijeme moje odsutnosti došao u sukob sa svim radnicima i cijelom familijom, gospodjom i djecom/. (Mnogo se je među Hrvatima u emigracji raspravljalo o ovom "sukobu" i kolale su razne verzije, a jedna od njih je bila i ta da je Ilija Stanić snapostovao stariju generalovu kćer Drinu kojoj je tada bilo nešto malo više od 12 godina. Ako generalova riječ "familija" spada u taj "sukob" s njegovom kćeri, onda bi ta verzija mogla biti istinita. Mo) I kada smo već kod njega: bio sam zadovoljan (i) već pomalo gajio nadu, da bi bio koristan za našu stvar. Bio je glup i dao se već drugi puta navući na tanak led, a onda biti "energičan", mjesto da bude obratno, i našto sam ga upozorio prije (nekoliko) puta. Pao je dvaput na istom mjestu, i onemogućio se u vršenju "vlasti"! Pokušat ću ga negdje namjestiti ovdje, blizu, pa onda negdje gdje bi za Hrvatsku bio koristan, jer ovdje to već nije maogao. Žao mi je i šteta, pa ako već tu ne može, da bi barem bio koristan za Odpor vani. Razmisli, a i ja ću.

    (E, sada. Preko više od četiri destljeća me muči jedna te ista stvar, koju, iznoseći ovdje PISMA MAKSA LUBURIĆA ne mogu nikako prešutjeti. Dr. Miljenko Dabo Peranić i ja smo bilo dobri prijatelji. Radili smo godinama u istom poduzeću. Usko smo surađivali na svim poljima, za Hrvatsku, osobito o Odporu. Bio mi je vjenčani kum. Rekao bih da organizacijski tajnih među nama nije bilo. Ja sam napustio Pariz, Francusku i otišao za Ameriku u ponedjeljak 9 prosinca 1968. Tjedan ili dva dana prije mojeg odlazka za Ameriku, pozvao sam u goste, na večeru, kuma Dabu, kumu Mariju, njihovu kćer Anitu, Kita, i Marijina brata Nikolu Šonje, koji je upravo došao iz New Yorka posjetiti svoje u Pariz.

    "...26 Rujna, deset dana kasnije, Stanić dolazi k meni u Paris. Trebalo mu je naći stan i posao, te urediti papire na policiji. Smjestio sam ga kod jednog prijatelja (5) Vidušun - "Freškić", 257 bis, Bld. Jean-Jaures, 92 Boulogne.Billančourt (Cafe-Restaurant, 71 rue Obercampf, Paris 11), drugi mu tražili posao (6) Milan Bagarić, 87 rue Tocqueville, Paris 17, a za legalizaciju sam ga poslao s X.om (6) (jer ovaj X (6) je imao auto, mo) Vlč. Ostojiću, (Zdravko Ostojić, mo) Upravitelju Hrvatske Katoličke Misije u Paris-u, kada je pak on odbio, dao sam mu sam garanciju, koja je i danas u njegovu dosiju (Prefecture de Police, Paris.) Dobio je dozvolu za mjesec dana dok se ne zaposli. Pokazao mi ju je. Otišao je u svoj stan, (kod br. (5) Vidušina "Freškić", mo) rekao sustranarima da je susreo nekog prijatelja, te nestao - Bog zna gdje. Strana 43/44 knjige "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA", koju je napisao Dr. Miljenko Dabo Peranić, Generalov Povjerenik, D - Press P.O.Box. 245 Bat port, N.Y. 11705.

    Kada sam u kolovozu 1978. iz San Francisca otišao posjetiti u New York moga vjenčanog kuma Dra. Dabu Peranića, kod njega sam i odsjeo preko Week-enda. Tada smo o svemu razgovarali a najviše o generalovoj pogibiji. Tada mi je kum Peranić dao rukopis ove knjige da ga pročitam, i, ako nešto smatram potrebnim, da nadadoam. Taj rukopis još i dan danas imadem. U tom rukopisu se nalizi jedan list na kojemu je Dr. Peranić stavio od br, jedan do br, 34 osobe koje je želio zaštiti u knjigi, osim što je stavio u zaporkama ( ) a na listu ime i prezime dotične osobe s adresama. Zato smatram, da je došlo vrijeme da se ove osobe iznesu i njihove uloge, tim više da sam bio osoba povjerenja Dra. Peranića a da on meni ni riječi o Iliji Staniću nije rekao, niti sam ikada zanj prije čuo dok nije generala ubio. Bit će govora još o tome ovdje. Mo)

    Dobio sam iz Usa. paket sa 4 knjige Klaićeve povijesti. Ima krasnih stvari, posebno starih hrvatskih utvrda iz svih naših krajeva, što bi moglo obogaditi našu DRINU posvećenu starijim dobima, dok o tekstu ne mogu ništa reći. Dao sam uokviriti knjigu, i pokušat ćemo nabaviti ostale za budući rad. Bogatiji smo nešto, naime u knjigama...Da li si poduzeo što da mu se plati, jer mi je poslao fotografiju tvog pisma u tom pogledu, pa da znam reći našima tamo u Kaliforniji, da to plate. Nezaboravi.

    OBRANU sam ti poslao avionski, a i pakete. Povisio sam tiražu, jer su mi to tražili iz Usa i Kanade. Ako trebaš još, mogu to dati. Odmah ide i nova, tj. 97-8. za koju imam gotov POSEBNI PRILOG od 6 stranica sa FEDERACIJA POČIMA FEDERIRATI. (To je posebni prilog u OBRANI kojeg je dr. Peranićn napisao a Mika Tripalo se na taj članak osvrnuo...kako hrvatska "fašistička" emigracija priželjkuje propast naše federacije o kojoj pišu "Da Federacija počinje Federirati"...U toj OBRANI je također letak za Domovinu upućen "STUDENTIMA HRVATSKE". Ovaj letak ću svakako donijeti kako bi današnji naraštaji Studenti Hrvatske mogli usporediti svoja današnja mišljenja o Hrvatskoj s mišljenjima tadašnjih Studenata Hrvatske.mo.)

    Mislim da bi trebalo br. 99-100. dati nešta representativnije, možda kao Posebni BOŽIĆNI I NOVOGODIŠNJI BROJ. Razmisli. Materijala običnog ima i previše, ima i članaka, i tu bi trebalo ući stvar o RANKOVIĆU i novoj situaciji, koja se razvija pod dojmom čeških i slovačkih problema s jedne, a medjukomunističkih s druge, što mislim da treba izkoristiti baš u Rankovićevom Pos. Prilogu, jer dojazuje da je nacionalni osjećaj jači, pa i gospodarski interesi i strategija, od odeologije i biti komunizma /Proleteri svih zemalja.../,

    Bio sam u Madridu sa prof. Zudenigom, (Dr. Drago Zudenigo je bio među prvom grupom Hrvata koji su 1951. godine osnovali POČASNI BVLEIBURŠKI VOD, P.B.V. u Unter-Loibach, mo) pa kako sam njega i Tijana zvao profešurom, a oni mene djeneralom, a kakve smo rdje... elim i Tebe tituliram, iako se izlažemo da te nazovu nepismenim. Kao i Gracijana i Šimata.

    Prof. Zudenigo mi je dao ime ove knjige, koju svakako nabavi. Neznam da li je to ona, koju si bio donio i koju sam poslao Mikcu. Donio mi je samo jednu malu knjižicu EDITIONS DU SEUIL 27 rue Jacob, Paris VI. a to je tvoja ulica. (Dr. Peranić je živio na 30 Rue de Jaco, Paris 6eme, mo) Zove se PETITE PLANETE; collections microcosmos, a br. 2 je Jugoslavija. Ima na francuskom i engleskom, barem, jer sam ove vidio. Imam francusko izdanje..

    On je isto donio LE MONDE sa vijesti o Draganociću, koja je i ovdje izišla, i koju si poslao. Kada smo već kod njega: dobili smo povjerljivim putem obavijesti, da neće biti procesa, da će dobiti župu, itd., a to potvrdjuju iz Clevelanda i Toronta, gdje su im "klerikalnim kanalima" stigle potvrde osobne prirode u tom pravcu. Inače DANICA i drugi donose članke onih, koji hoće da ga brane...Bili su u Europi ing. Bosiljević i Meinzl, koji i dalje tjraju, da ga "Amerika izbavi". Nu mislim to su prozreli mnogi, a Odbor se raspada, ljudi se povlače i traže natrag pare. Možda je tako unosan posao "braniti ga" kao što je bio i "prodati ga". Advokati, ugledni ljudi, naši prijatelji i td. su svi "mobilizirani", putuje se, hoda, i dok bude jednog dolara, oni će ga "braniti". Teško njemu!

    Dobio sam Tvoje pismo od 8.IX. sa prilozima. Vidim da si obrao bostan sa bubrezima. (Dr. Peranić je imao problema sa bubrezima, uvijek se je tužio, mo) Deset kila! Kada bi se moglo urediti da ti nosiš te kamence, a ja da gubim kile, to bi išlo! (Podsjetimo da je ubojica Ilija Stanić u svojoj prvoj izjavi Sarajevskoj (ili bosanskoj, svejedno) Udbe od 29 travnja 1969., dakle samo devet dana od gnjusnog zločina kojeg je počinio nad jednim hrvatskim generalom, izjavio "...Puče lubanja...Maks se digao na noge. To je bilo najveće iznanađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće. Sto kila u njemu...", HRVATSKI LIST - 23 srpnja 2009., strana 19, mo) Pa da nisi baksuz!

    Mislim da "ona dvojica" nemaju veze sa onih "40", koji su na kraju bili negdje u kojoj Udbinoj birtiji u Munchenu: Nikolić i njegovi pjesnici, Mladi Grubišić (Dr. Vinko Grubišić, mo) iz Švicarske, Sagunić iz Londona, Jurčić /sin Gl. ravnatelja/ itd. Poslali su im referat, ali bio nije nitko od njih, i "neki iz domovine", možda iz grupe Tomičića (Zlatko Tomičić i skupine oko Nezavisne Zaklade TIN VUJEVIĆ, mo), kako neki insinuiraju /, a možda su i ovi bili pasošari sa kukuljicom, kao i Jelićevo Vijeće. (Možda se ovdje radi o jednom tajnom simpoziju kojeg je, kako se je tada pričalo, organizirala Hrvatska Revija, koju je uređivao prof. Vinko Nikolić. U knjigu HRVATSKA DANAS I SUTRA, IZDANJE HR. Munche 1969. donosi, na prvoj stranici okvira: "...Hrvatska Dansa i Sutra objavljuje predavanja sa Simpozija skupine hrvatskih intelektualaca, održanog u Evropu 29 -31. kolovoza i 1 rujna 1968.", mo)

    Razaslali jesu mnogima, odgovarali poneki, ali išao nije nitko, tako da ćemo viditi što će izići. Bio je jedino Dr. Mate Meštrović, barem, figurira njegovo ime na jednoj praznoj izjavi, ali oni samo vele da mu ne vjeruju jer da je bio sa Djilasom u Jugoslaviji. Bio je i Dr. Čolak, onaj iz grupe Mihailova. (Mislim da se ovdje radi o Mihajilu Mihailovu, profesoru na zadarskom fakultetu, koji se je tih godina 1967/68., navodno, pobunio protiv partije ili komunizma, ali nikako se on nije bio pobunio protiv Jugoslavije. To je neke hrvatske intelektualce natjeralo da mu se približe, kao što mu se je bio približio i prof. Mirko Vidović iz Francuske, te ga to približavanje koštalo nekoliko godina tamnice u Staroj Gradiški. Mo) Plaču za pravima. Provjeri i javi, a i ja ću tebi upodpuniti podatke.

    Pošalji mi tu stvar Antića o Sredozemlju, jer imam samo neke brojeve. Uostalom, ako ćeš obraditi, zadrži, pa kasnije pošalji. Htio bih to vidjeti, posebno br. 9. Markuse i svibanjski dogadjaji: napravi za obranu, jer je barem za ovu DRINU kasno. Morao sam ostaviti posla za tiskaru i svršiti i nemože ući.

    Draga mila Kita, (Dra. Peranića kćer Anita, koju su od milja zvali "Kita", mo) koja se sjeća svih! I to sada kada su nam otišli i Vjeko i Mirica u Valenciju na škole. Pusta kuća bez ovih nestašnih andjela, posebno Mirice, koja je najmanja i zato najdražesnija, (Ne bih se s ovim složio, jer je kćer Dra. Peranića Anita rodjena u lipnju 1962., dok je generalova kćer Mirica rođena 1958., mo) pa je sve ispunjavala. Fali nam svima. Ali kad dodje Kita onda ćemo ih ići vidjeti u Kaledž.

    BANSKA DRINA: sliveno, osim uvoda, komentara klišejima i podataka o Banovima i Kraljevima. Danas sam zaboo nos u to, ali ovog časa barem osjećam da to "prevazilazi" moje snage. Da ja to sam sredim trebalo bi pretvoriti kao što Španjolsci vele "hacer de tripas corazon", ili "pretvoriti trbuh u srdce", a ja se vidim okružen ogromnim kupovima papira, novina, pisama, knjiga i sve mislim, da je sve to samo zato izmišljeno da mene zafrknu...Inače nemam mnogo posla i trebalo bi odmah uzeti u posao. Previše naslova, pod naslova, bilježaka, tumačenja i nisam siguran u taj sklad stvari jedne povijestne knjige.

    Iskreno ti kažem, bojim se da ne bih zasrao. I baš sada kada tvoji bubrezi i posao kompliciraju prijašnju nakanu, da ti osobno nadzireš stvar. Ilija je to ispravljao, a bolje bi bilo da nije. (Sada se doista postavlja jedno ozbiljno pitanje, na koje samo Ilija Stanić može odgovoriti, jer je još živ, a svi sada znamo da je bio zaduženi agent Udbe da ubije generala Drinjanina, dali je on ikada i namjerno tekstove izmjenjivao, neke svoje udbaške ideje ubacivao; jer se je tada vrlo dobro znalo da su se u novini OBRANA često puta pojavljivale pogreške, gdje bi general znao odgovoriti da se je to učinilo samo zato jer španjolski slagači ne poznaju razliku u slovima c "ć", z "ž", s "š", d "dž" itd., i da ne govore hrvatski. Mo) Mogao bih ja recimo to poboljšati, ali nisam siguran pri raspodjeli, naslovima, iako si ti ostavio sve organizirano, naznačeno, klišeje itd. Ovu stvar se ne može olako praviti, na brzinu, nu ako nebude drugoga Boga, morat ću. Istina tebi bi dobro došao odmor, bolovanje, a ja bih ti platio put, ali znam da je to problem tvojih bubrega, šefove džigarice i Marijina salvo condukta za povratak kući. Ali po srijedi je tvoja PRVA KNJIGA, tvoja povjesnica, jer bi napravili i kao Drinu i kao separatu, što bi nama dalo prestiža, a i nešto novca. Sklepati kako god bilo, mislim, da ne bi smjeli.

    Dobio sam nekih pisama, obavijesti itd. iz Pariza i Francuske, ali za ovaj čas, dosta. Tvoji bubrezi nisu za više probleme...Dobio sam nešto novina i razgovarao sa dosta ljudi u Madridu, pa i sa onima iz domovine, iako su "neodredjeni". Neznam do koje mjere je ozbiljna stvar mobilizacije, omladinskih brigada, etc., ali bojim se da bi i opet Tito bio moralni pobjednik i da bi jugoslavenska ideja nadahnula one, koji su imali stomak pun i glavu praznu, medju Hrvatima, i da bi to dovelo do jačanja jug. ideje kod onih , koji nikakve imali nisu. Posebno kod mladih. Dokle je komunizam rastvorio dušu našeg radnika i gradjana, službenika i vojnika, komuniste i ljevičara?

    Selo je ostalo, Crkva neoperativna, šefovi slabići, ambijent nikakav izvana, i sada strah od Rusa. Važem stvari, mislim, mislim ne kao emigrant, nego glavnom onih u Zagrebu. Razgovarao sam sa mnogima, od kojih ni jedan nije bio ni komunista, ni anacionalan, i ipak svi vele, da smo na jedinom ispravnom putu nade u hrvatske komuniste. Ima ih kojima je sve to previše naivno, ima ih, koji vele da su to sve hulje, kojima ništa nije sveto, nego je čisto kruhoborstvo, koji podsjećaju da je Bakarić teško bolestan, opterećen tuberkulozom i da se od jednog Kuferšmidta, kako li se zvao, nema čemu nadati. Pa ipak: tko može prodrijeti u tajne uma i srdca?

    Pokušaj saznati da li stoji da je Tripalo oženjen sa sestrom ili sestričnom Jovanke? Istina to nebi trebalo značiti ništa, kad on nebi već poticao iz jugoslavenske familije odprije. Sve troje to skupa: jugoslavenska tradicija u obitelji, fratar-komunista, i oženjen sa Jovankinom sestričnom, to je ipak previše za jednog TRIPALA...

    Vele da je porazan rezultat mješovitih brakova na našu štetu.

    Ako ti Marija i bubrezi dozvole, javi se. Grli vas odani

    general Drinjanin.

    Bobani

    09-04-2015, 03:15

     

     

     

     

    CROATIA'S WAY OF THE CROSS - THEY FELL FOR THEIR COUNTRY

    HRVATSKI PUT KRIŽA - PALI SU ZA SVOJU DOMOVINU

    general DRINJANIN
    5.VI.1966

    Mil. gdja Zora Levenski,
    Toronto

    Milostiva gospodjo i draga sestro !

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 568. Mo, Otporaš)

    Dobio sam knjigu Tovila Mate na engleskom jeziku i ja Vam se zahvaljujem. (Radi se o knjigi koju je napisao gosp. Mate Tovilo iz Toronta: KRIŽNI PUT. Prevedena je na engleski 1966. Mate Tovilo je bio vojnik HOS-a NDH. Pozvao sam ga u San Francisco 1977. godine da prikaže film HRVATIMA SAN FRANCISCA I OKOLICE: "JEDAN DAN POGLAVNIKOVA ŽIVOTA". On se odazvao. Iznajmili smo u Redvood City Kinodvoranu. Hrvati su se znatiželjno odazvali i bilo je oduševljenje iznad svih očekivanja. Knjiga na engleskome nosi naslov kakav sam gore stavio. Mo. Otporaš) Mi ćemo preporučiti stvar, kao i svaku, koja je dobra, i posebno ako je na stranim jezicima.

    Mi od svega dadnemo vodećim ljudima i posebno vojnim zapovjednicima sve na stranim jezicima. Molim Vas da bi zamolili brata Tovila da bi zamolili br. Tovila da nam pošalje deset komada, koje ćemo dati vojničkim zapovjednicima, kao što smo im dali i sve drugo. Mi ćemo mu rado dati u zamjenu naše stvari.

    Znam da Vam je br. Ratko povratio novce i vjrujem da ste kupili izravno dukate. Mi to kao i svaku drugu stvar preporučimo, ali nemamo veze sa trgovačkim dijelom. (Ovdje se radi o jednom Hrvatu, Zlatku Tudjinu, koji je otvorio svoju trgovinu zlatnina ili zlatarstva na adresi: 8 Munchen 2, Gabelsbergerstr. 69, W: GERMANY. Mnogi Hrvati su naručivali razne zlatnike kao dukate u obilku hrvatskih velikana, mo. Otporaš).

    Ovdje ima potežkoća oko stranih novaca, i ja sam uvjek slijedio u tom pravcu instrukcije i dobio od njih priznanje. Ja sam davao državi čekove i onda kada je dolar vrijedio dvostruko na crnoj burzi. Oni su meni dali zaštitu za moj život i jedan general kao ja ne smije se baviti poslovima ovakove prirode, iako skoro svi čine. (Ne mogu odoljeti da ne kažem i ja koju riječ glede ovoga što je upravo general rekao. Ovo je jedno izvanredno svjedočanstvo jednog častnog, poštenog hrvatskog generala. Kamo sreće da su svi oni koji su se koristili "ratnim profiterstvom" bili kao i general Drinjanin, možda, kažem samo MOŽDA, da nikada ne bi izgubili NDH, ili u najmanju ruku da nikada ne bi doši do Beliburga, tj. da Bleiburga ne bi bilo. Ima toga mnogo za reći, ali neka ova PISMA MAKSA LUBURIĆA kažu nama Hrvatima ono što bi trebali znati a ne znamo. Znam, kroz ova pisma sam to primijetio, da ima mnogo ponavljanja, ali zato se i zovu pisma koja su u jednu ruku kao i osobni razgovori. Jer kroz osobne razgovore se mnogo kaže, što se inače ne bi reklo preko novina i knjiga. Zato će ova pisma imati svoju specifičnu ulogu u hrvatskoj literaturi, osobito onda kada se netko potrudi i sve stavi u: SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA. Mo. Otporaš) Mora se uvjek braniti vlastita kategorija, da je i drugi onda priznaju.

    Ja Vas molim da svima oko Vas izručite pozdrave i stavite im na srdce, da traže ruku brata, a ne nebrata, pa i onada ako se ta braća ne slažu u svemu.

    Još jednom topla hvala za sve ono što ste na svim poljima učinili, a i u našim akcijama isto. Uz rukoljub, odani Vam

    general Drinanjin.


    Napomena:
    Maloprije sam nazvao prijatelja Blagu Nižića u Toronto i pitao ga o gospođi Levinski. Blago Nižić mi je rekao da ju je vrlo dobro poznavao. Ona je podrijeklom Čehinja ili Slovakinja. Udata za Hrvata. Njen muž je bio hrvatski vojnik u HOS i da je poginuo u borbama u Trstu ili oko Trsta 1945. Blago nadodaje da je gospođa Levinski velika Hrvatica kao i Katerina Zrinski. Tako veli Blago Nižić. Otporaš.

    Bobani

    10-04-2015, 00:44

     

     

     

     

    Što je značio Deseti Travnja za Hrvatski narod!



    PRIJE 74 GODINE PROGLAŠENA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
    GENERAL DRINJANIN DAO “PAKRAČKI DEKRET” ILIJI STANIĆU

    http://kamenjar.com/iz-poruke-generala-drinjanina-hrvatima-toronta-za-deseti-travnja-1966/
    objavio

    Bobani

    10-04-2015, 15:57

    Naslovna
    Priče
    Deseti travnja – dan koji je zabranjeno i pomisliti?

    Naslovna
    Priče

    Bobani

    13-04-2015, 01:52

    Dragi Mile,

    Visnja Pavelic, iako je 92 godine stara, ostroumna je i bistra i HT-u dala je intervju povijesnoga znacenja. U istome duhu pisana je i moja autobiofrafija na engleskom i vrhunski pisani zivotopis generala-viteza Vjekoslava Luburica. Moji memoari su u tisku a na glomaznu knjigu, zivotopis nasega Maksa, treba cekati jos dvije godine. Ljudi bi to htjeli imati u rukama cim prije, ali i pisac i ja stojimo na tome da vrhunski pisana bilo koja knjiga zahtjeva nekoliko godina teskoga rada. NE ZELIMO IZLAZITI PRED JAVNOST S TRALJAVO PISANOM KNJIGOM NEGO HOCEMO VRHUNSKO DJELO O NAJITELIGENTIJEMU I NAJOBLACENIJEMU USTASI.

    ZA DOM SPREMNI!

    J. Ivan Prcela
    ---- Annie Boban <froate@hotmail.com> wrote:


    http://kamenjar.com/visnja-pavelic-za-hrvatski-tjednik-da-nije-bilo-ndh-ne-bi-bilo-ni-danasnje-samostalne-hrvatske/
     

    Bobani

    14-04-2015, 15:12

     

     

     

    PRONAĐOH JOŠ JEDNO PISMO GENERALA DRINJANINA

    "OGRANAK RAFAEL VITEZ BOBAN"

    general DRINJANIN
    6.XI.1968.

    Bratskom Odboru
    Ogranka "RAFAEL VITEZ BOBAN"
    Chicago

    Draga braćo!

    Brat Jerko Grubišić poslao mi je ček na 300 dol. (na koji) potvrditi primitak, i zatim zahvaliti se Vama svima, koji ste za ovu svrhu pomogli, i koji i inače snosite težinu rada na svojim ledjima.

    Koristim ovu zgodu da Vam svima stavim na srdce potrebu zajedničkog rada, dogovoaranja, izmjene misli, pa i dobre konstruktivne kritike, kako bi bili na visini potreba, kako nebi zakržljali u duhu i idejama, kako nebi nikada više ovisili niti o volji jednog čovjeka, niti jedne grupe, niti jedne stranke, nego da što širi krug svijestnih rodoljuba bdije nad narodnom sudbinom.

    Potrebno je s jedne strane zadržati monolitnost organizacije Odpora, i s druge strane suradjivati sa svakim našim državotvornim pokretom bez razlika na jačinu. To se mora činiti, naravno, na jednoj ozbiljnoj bazi, na odgovornom načinu, solidno i bez osobnih i malih razlika, koje često znaju anulirati uspjehe i ozbiljnih i svijestnih ljudi i grupa.

    Brat Šego (Stipe, mo) je stari borac, vojnik, a kasnije je u novim borbama i progonima naučio politički misliti. Vidite da je znao i suradjivati sa državotvornim grupama, i stvoriti ogranak na koji smo svi ponosni. Hrvati Chicaga mogu mnogo toga učiniti. I ja vjerujem da će Vaš Ogranak znati biti prvi.

    Grli Vas sve i čestita Vam, uz naš vojnički pozdrav
    odani Vam
    general Drinjanin (podpis)


    Hrvatski narodni otpor, hno. - Portal - Vijesti

    realan

    14-04-2015, 19:41

    Bobani, svaka Vam cast na velikom trudu. Upravo sam procitao celu temu. Mislim da vecu zbirku emigrantskih pisama (bilo to sad hrvatski ili srpski) na jednom mestu jos nisam uocio. Ocevidno je da ste ulozili veliki trud u skupljanje i prekucavanje pisama Gen. Drinjanina.

    Bobani

    15-04-2015, 10:50

    @ realan. Hvala dragi prijatelju. Neznam koliko si upoznat sa ovim pismima. Izišla je knjiga prošle godine u Zagrebu: "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" od nekih 1100 stranica. Pisma su skenirana i u knjigi izgledaju kao originalni. Ima vrlo zanimljivosti u tim pismima. Pasma je pisao čovjek sa terena i sudionik mnogih dogodovština. Ako te bilo što još zanima glede ove teme, samo se javi. Želim ti sve najbolje i dobro nam došao sa tvojim prilozima. Pozdrav.

    Bobani

    15-04-2015, 11:05

     

     

     

    PRVO PISMO ILI OKRUŽNICA GENERALA DRINJANINA HRVATIMA: "ETO, TU JE NAŠA SNAGA" (prvi dio)

    (Šteta da se i ovo pismo Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951 godine Hrvatima u izbjeglištvu ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA".)

    General DRINJANIN:

    STARE RANE I NOVA GODINA

    Svaki dobri gospodar pri završetku godine pravi bilansu svog godišnjeg rada, da bi tako lakiše mogao napraviti plan za novu godinu.

    Naši će politički planovi zavisiti o mnogobrojnim vanjskim snagama, uplivima i dogadjajima. O tome će govoriti zvani i još više nezvani. Nu, ima jedno pitanje, o kome će malo tko govoriti, iako bi morali svi nešto reći i još više učiniti.

    Radi se o našem najbolnijem pitanju: ratnim ozledjenicima i nemoćnicima. To pitanje je izvan okvira drugih snaga. Zavisi samo i jedino o nama, pa ga zato trebamo i sami riešiti svojim vlastitim snagama.

    Ne govorim onima, koji su radi svoga stranačarskog uvjerenja u načelu protiv heroja našega rata. Govorim medju nama, pa ćemo odmah prieći na stvar; i iznieti jednostavno problem kao jednu vojničku operaciju.

    MI SMO PROTIV PROSJAČKE INTERVENCIJE TOGA PITANJA

    Hrvatske Oružane Snage su oružani dio hrvatskoga naroda, koji služi za obranu Domovine, kako uglavnom svoje krvi, tako i ulogom umnih sposobnosti i materialnih dobara. Zato je Domovina dužna brinuti se za te svoje sinove.

    U borbi za Domovinu pali heroji ponos su i čast narodu. On ih pjeva u pjesmama i slavi u tradiciji, podiže im spomenike, odgaja podmladak u štovanju njihovih vrlina i vitežtva. Brine se za siročad i nasljednike, favorizira ih u javnim službama i častima. Priredjuju se vjerske, patriotske i vojničke manifestacije u čast palima za Domovinu. Sve civilizacije, svi režimi i sve epohe i na svim kontinentima, odavali su počast svojim mrtvima, posebno to čine vjernici Krista i Alaha.

    Ratni ozledjenici se nalaze izmedju palih i zdravih. Imaju pravo na sve časti, koje se ukazuju palima, jer su padali i bivali ranjeni. Dali su sve i imaju pravo tražiti od Domovine sve. Nu, još su živi, iako su izgubili zdravlje, mladost, mnogi ruke, noge, vid; skoro svi zdravlje, a većina i svoje mile i drage, ognjišta i imetak. Na kraju su izgubili i svoju Domovinu i Državu, sredstva za obranu Domovine u rukama naroda. Time su izgubili i svoga zaštitnika i dužnika, (sada) kada bi ga DVOSTRUKO TREBALI.

    Ratni ozliedjenici imaju svoja prava, jer su izvršili svoju dužnost. Zato govorimo o NAŠIM DUŽNOSTIMA PREMA NJIMA. Zato smo protiv riešenja tog pitanja na bazi prosjačtva, milosti i slučaja, kako bi mnogi, vjerujem i dobronamjerno, htjeli stvar riešiti.


    U NAŠOJ SAVIESTI JE NAŠA SNAGA

    Nezavisna Država Hrvatska je bila najidealnije sredstvo u rukama hrvatskog naroda u obrani njegovih prava i u vršenju njegovih dužnosti. Mi smo bili jako ponosni , kada smo u Zagrebu gledali ratne i druge ozliedjenike u novim odorama, u dobrim domovima. Poglavnik je bdio nad njihovom sudbinom. Kada smo izgubili svoju Državu i bili okupirani po srbokomunistima, tisuće je ratnih ozliedjenika bilo pobijeno po domovima i bolinicama. Ostatak se spasio i nalazi se u slobodnom svietu, skupa s nama, drugim pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga.

    I kao što se smatramo obvezanima, našom savješću i položenom prisegom, kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga, tako i najbolji dio nas, naše ratne ozliedjenike smatra dielom nas samih. Naša obveza je još samo pojačana činjenicom, da nam je Domovina zarobljena. Tako moramo smatrati još jačom i svoju obvezu prema njima, koji su sve dali Domovini i nama što je za uzor u pogledu vjernosti i vjere. Oni su izvršili svoju dužnost i zato su ratni ozliedjenici. Mi se spremamo izvršiti svoju dužnost i sutra možemo biti ratni ozliedjenici i nemoćnici.

    Je li se ikada dogodilo u obkoljenoj tvrđavi, da je nekome bilo uzkraćeno nešto, dok su drugi živjeli u izobilju? Da li je ikada naš hrvatski vojnik uzkratio zadnji zalogaj kruha ili gutalj vode svome drugu? Da li danas živimo u boljim prilikama i da li nismo dužni i sada sliedit taj vitežki i plemeniti primjer? Ako ima dobra, i ima naše braće, koja su jučer bila spremna platiti glavom spašavanje jednog ranjenog druga, zar se može sumnjati, da smo dužni i danas spašavati svoje drugove u oružju, svoju pravu braću, od gladi i tuberkuloze, vlasti Tita i zime?

    Za razliku od naših neprijatelja komunista, koji su potukli svoje vlastite ranjenike, da se rieše tereta, mi, koji smo vjernici Krista i Alaha, moramo i po vjerskim svojim uvjerenjima sve učiniti, da pomognemo potrebne. I kada nam je to i dužnost, tada nam savjest i sviest nalažu, da sve učinimo. ETO TU JE NAŠA SNAGA.

    Nastavlja se.

    realan

    15-04-2015, 15:28

    @ realan. Hvala dragi prijatelju. Neznam koliko si upoznat sa ovim pismima. Izišla je knjiga prošle godine u Zagrebu: "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" od nekih 1100 stranica. Pisma su skenirana i u knjigi izgledaju kao originalni. Ima vrlo zanimljivosti u tim pismima. Pasma je pisao čovjek sa terena i sudionik mnogih dogodovština. Ako te bilo što još zanima glede ove teme, samo se javi. Želim ti sve najbolje i dobro nam došao sa tvojim prilozima. Pozdrav.

    Postovani gospodine Bobani, cuo sam za knjigu. Pokusao sam je nabaviti preko prijatelja, ali nazalost bezuspesno. Ocevidno je po pismima na ovoj temi, da je i sama knjiga izvanredna. "Emigranstke price" i desavanja ne smeju pasti u zaborav, uprkos pokusajima da se jos zivi emigranti ucutkaju. Pogotovo za mladje narastaje je zasigurno interesantno citati kako su razmisljali emigranti i sta su sve radili. Na kraju treba istaci da su Luburiceva pisma od izvanrednog znacaja, jer je on prvi (a mislim i jedini) zagovarao pomirenje ustasa i komunista hrvatskog porekla. Istorija je dokazala da je bio u pravu, Tudjmana treba gledati i shvatiti kao rezultat tog Luburicevog razmisljanja. Bar je to moje skromno misljenje o tome. Ispravite me, molim Vas, ako gresim ili ako sam previse otvoren. Da li su slucajno objavljena i neka pisma koje je Luburic uputio srpskim, tj. jugoslovenskim emigrantima? Znam da je takvih konverzacija bilo, pa zato pitam. Budite pozdravljeni, realni

    Bobani

    15-04-2015, 21:15

    Poštovani i dragi prijatelju "

    realan

    16-04-2015, 02:14

    Postovani gosp. Bobani, meni se Vasa poslednja poruka ne prikazuje u celosti.

    Bobani

    16-04-2015, 03:12

    Poštovani prijatelju ni sam ne znam šta je bilo. Htio sam Vam se javiti i najednom se sve prekinu. Više nije ni važno. sada ću Vam reći ono što sam malo prije htio.
    Ja sam taj koji je prikupljao Maksa Luburića pisma skor sada pola stoljeća. Ja sam taj koji sam ih stavljao u internet da ljudi mogu čitati i upoznati se s idejama čovjeka kojeg se je za mnoge stvari okrivilo. Dok sam prepisivao njegova pisma, kojih imade skoro tisuće sam kod mene, a da ne govorim kojiko ih ima kod drugih s kojima je general Luburić surađivao i dopisivao se. mene su ta pisma toliko impresionirala da sam ih odlušio izdati u jednoj ili više knjiga. kada sam prošle godine bio u Zagrebu kod izdavačke kuće Despit Infinitus, sve pregledali, jedni druge saslušali i došli do ideje da bi najbolje bilo izdati Maksa Luburića pisam u originalu, tak da čitatelji sami prosude i vide da su pisma autentična. U tim pismima je bilo mnogo pisama kopija od kopija tako de se neka ne vide najčitlivije. Ali svakako knjiga "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" je dan vrlo povijestni izvor za povijestnu građu u borbi za stvaranje NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, kao u u borbi iste, kao također i borbe pritiv srpske kraljevske Jugoslavije. ta se knjiga ne čita kao neki napeti roman, nego se čita kao sv. Biblija. Otvoriš jedno Evanđelje i njega čitaš. Ista stav s ovom knjigom. Nađeš po datumu jedno pismo i nejga čitaš i študiraš.

    Poštovani prijatelju ako ste zainteresirani za tu knjigu i želite ju imati, spreman sam Vam pomoći kao do nje doći. Poznam prijatelj u USA koji - možda - još ima nekoliko u zalihi. Knjiga je 299 kuna plus poštarina za USA i Canadu koja je nekih 99 kuna, što bi sve skupa moglo biti nekih 80 US dollara.

    Ima jedno vrlo važno pismo generala Luburića kojeg je on pisao 1951. a nije u ovoj knjig. Za koji dan ću ga staviti ovdje.
    Pozdrav.

    Bobani

    16-04-2015, 11:55

     

     

     

     

    ZA PODSJETITI PRILAŽEM OVDJE KOMENTAR I NA NJEGA ODGOVOR


    (Iako sam mnoge dobroćudne i zloćudne komentare ispustio, za bolje razumijevanje iznošenja ovih pisama na portalu Dnevno.hr, ostavljam komentar gosođe koristničkim imenom “Hruhru” kako bi čitatelji knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA mogli imati bolji pregled shvaćanja i onih koji drugačije misle. Donosim također i moj odgovor gospođi koristničkim imenom “Hruhru”. Otporaš)

    Hruhru 10th April 2012, 23:14
    Dirljiva je Otporaševa odanost idealima za koje su ginuli pripadnici HOS-a u WW2...

    Mladost sam provela slušajući samo jedan dio priče, onaj o kojemu Otporaš ne govori, pa iako sam davno osvijestila da postoji i druga strana uvijek sa zanimanjem čitam o njoj. Za razliku od Houdinija, mislim da premalo znamo o ideologiji ustaškog pokreta jer je on i dan-danas na neki način tabu tema. Previše je zla napravljeno za vladavine NDH da bi o njemu bilo oportuno govoriti sa pozitivnim predznakom... Odatle i ta "gromoglasna" šutnja na Otporaševe upise, bar mi se tako čini. Ipak, svatko tko želi biti objektivan danas sigurno zna da najveći dio pripadnika HOS-a nije mislio ni činio ništa nedolično, a službu je obavljao sa samo jednim ciljem: ostvarenja vjekovnog sna o samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj. Zato su ti ljudi sasvim sigurno zaslužili povijesnu rehabilitaciju, jer kao pojedinci ne mogu snositi odgovornost za nedjela drugih za koja, vjerujem, mnogi u to vrijeme nisu ni znali ni čuli.

    Iako nas danas muče neki novi problemi, a WW2 protekom vremena, sasvim prirodno, sve više pada u zaborav, podržavam Otporaša (i ne samo njega!) u njegovom nastojanju da promijeni jednostranu percepciju o vojsci NDH kao zločinačkoj i njezinim vojnicima kao zločincima. Zato sa zanimanjem čitam "njegova" pisma i komentare! :) Jedino bih voljela znati kako možemo biti sigurni u autentičnost tih dokumenata, pa ako su negdje već ranije objavljeni (a vjerujem da jesu) bilo bi dobro navesti izvor...


    Otporaš 10th April 2012, 23:49
    Poštovana Hruhru,

    Mislim da odgovaram plemenitoj gospdđi jer tako zaključujem po vašem pisanju. Što se tiče ovoga pisma kojeg ste vi sada pročitali, to je general DRINJANIN pisao u šapirografiranom izdanju DRINE, revija za odgajanje budućih hrvatskih vojnika, br. 9 1951 god. od 20 prosinca. Nastavljam ubrzo treći (dio) pisma. Molim samo pratite i pomogućnosti kopirajte i sačuvajte.

    Uvjeravam vas da pisma generala Drinjanina koja ja posjedujem nisu još vidjela svjetlo dana niti su bila objavljena u javnosti. Mnoga od tih pisama sačuvao sam i omotnicu/kuvertu sa markom. Dakkle, autentični su i za moju osobnu procijenu su od vrlo velike naše hrvatske povijesne važnosti. Ima samo jedno pismo koje sam prije dvi i pol godine objavio na jednom portalu koji više ne postoji. To pismo nisi naslov: Poslijednje pismo generala Drinjanina, pisano svom uskom suradniku i mome dobrom poznaniku pukovniku Štefu Crničkome (1903-2006) 18 travnja 1969. godine. To sam pismo tada dao objaviti u javnost na portal javno.com, jer je izišao jedan opis povodom 40 obljetnice pogibije generala Drinjanina. Govori se da je Generalov ubojica Ilija Stanić bio i generalov kršteni kum. Koliko znam to još istinito nije provjereno. Kako je general to pismo pisao samo dva (2) dana prije svoje mučeničke smrti i kako je on povoljno u tom pismu Štefu Crničkome pisao o Iliji Staniću, dok je ovaj, Ilija Stanić, u to vrijeme pripremao kako što zgodnije ubiti svojeg kuma i hrvatskog generala, dotle general Drinjanin najpovoljnije piše o svome kumu i dva dana kasnije o svome ubojici. O tome će biti još riječi.

    Što se tiče bilo kakovih zločina počinjenih na području NDH za vrijeme WW2, treba uvijek imati na umu i pred očima da su to bila ratna vremena i da su na području NDH ratovale nekoliko stranih vojska, i to svaka za svoj osobni račun a na uštrb nama Hrvatima i našoj Državi Hrvatskoj. Osim toga poznato je da pobjednici ratnu povijest pišu onako kako to njima najviše odgovara. Čim prije ću priložiti ovdje jedan link pa vas uljudno molim i sve one koji do tog linka dođu, da ga pogledaju.

    Primite iskrene pozdrave. Otporaš.

    Bobani

    17-04-2015, 01:31

     

     

     

     

    IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA DRINJANINA (1)

    (Ovo je naslov pisma kojeg mi je poslao iz Pariza dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je poslato s pošte: M.Dabo B.P. 32-06, Paris France 16 svibnja 1969. godine, dakle 26 dana poslije pogibije generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića. Kako će se vidjeti iz pisma da je pismo pisano na licu mjesta zločina, dakle u kući generala Drinjanina u Carkagente gdje je bila tiskara DRINAPRESS i gdje je on stanovao. Pismo su pisali u zajednici dva najistaknutija dužnostnika HNO pukovnik Stjepan (štef) Crnički i dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je pisano na pisaćem stroju i najvjerojatnije na stroju DRINAPRESA. Pismo je meni poslato u San Francisco iz Pariza 16 svibnja 1969. Do slanja tog pisma iz Pariza je došlo poradi toga što dr. Peranić uz sebe nije imao moju adresu, te u zajednici napisano pismo je, po povratku u Pariz, meni poslao u San Francisco. Pismo je na dvije stranice i malo podugo. Neću ga razdvojiti u dvoje poradi sadržaja velike važnosti. Molim da se uvaži. Pismo nema datuma, ali zato ću se poslužiti datumom kada je poslato iz Pariza. Potrebno je ovdje spomenuti da ovo pismo nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" koja je prošle godine izišla u Zagrebu u izdavačkoj kući Despot Infinitus. Otporaš Mile Boban.)


    Paris, 16 svibnja 1969,
    Bratu Mili Boban.

    Otvorenom Zapovjedju Generala Drinjanina od dne 26 ožujka 1969. g. morao sam na put posjetiti Radne Skupove Europe. General je ostao sam.

    Ima već godinu dana i pol, što je General primio u Drainapress i pod vlastiti krov - Iliju Stanića iz blizine Konjica. On je bio sin Generalova vojnika. Po provjerljivim podatcima, taj mladić od 23 godine, bio je istjeran u Hrvatskoj iz škole, poslan na Goli Otok, kao izbjeglica došao u Španjolsku, te iz Madrida upućen Generalu. (Nedavno se je mogla čuti njegova verzija u seriji jugoslavenske tajne službe, kako je došao iz Madrida od Poglavnikove supruge Marije i prof. Pavla Tijana. Sve laž, mo) Rujna prošle godine ga je General odpustio, ne jer je posumnjao u njegovo rodoljublje, nego jer je svojim nekorektnim mladenačkim ponašanjem izazvao nezadovoljstvo i u kući i u tiskarni. General je Staniću dao novac za put i uzdržavanje za više dana, te ga odpustio.

    Stanić je u Valenciji pao u ruke udbe (a on je već bio Udbin agent s kodnim imenom Mangus, mo), kao i toliki mladi intelktualci bez posla po Europi. Željko Bebek (Željku Bebeku se uistinu treba posvetiti jedna velika pažnja u svim ispitivanjima oko ubojstva generala Drinjanina, mo) je već tada, navodno, bio u rikama UDBE. Tu odpočinje paklenska zavjera protiv Generala. Stanić i Bebek putuju u Francusku ili Njemačku, valjda na "obuku" i po upute. Paklene osnove su tu zamišljene.

    Bebek je bio napisao jednu knjigu (JEDAN NAROD U OPASNOSTI, mo), koju general nije htio uzeti u tiskaru Drinapressa, jer nije imala nikakve pozitivne vrijednosti. Ali sada, kako izgleda, srbokomunistčka Udba daje Bebeku novac za tiskanje knjige, te je tako računala da će Bebek biti u tiskarni prilikom tiskanja. U isto vrijeme će biti dosta posla (računala je Udba), te će Bebek predložiti Generalu da se Stanić ponovno primi u tiskarnu. Tako - po računu Udbe - u tiskarni će biti i Bebek i Stanić, koji će u trenutku x ubiti Generala. Izgleda da Udba daje Bebeku novac, kupuje auto (jer će trebati mnogo putovati te oko 9 studenoga prošle godine, najprije Bebek, a onda Stanić ulaze u tiskarnu i imaju pristup u Generalov stan.

    Oko 15 studenoga General po službenoj dužnosti putuje u Madrid, i kad se vraća (oko 20 studenoga) nalazi u kući - jer je poznato da je General bio oprezan - željeznu motku dugu oko 60 cm. Sumnja je pala i na Bebeka i na Stanića. 22 studenoga 1968. dolazim k Generalu, nalazim i drugu sličnu motku na drugom mjestu u kući. Savjetujem odmah Generalu da ih obojicu istjera i ne dozvoli im ulazak u kuću. Početkom veljače ove godine stiže i brat Dabo-Peranić iz Pariza. Sada zajednički tražimo od Generala da istjera Stanića. (Bebek više nije dolazio, jer je njegova knjiga bila završena.) (Dr. Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA piše na str. 46/47) : "... Odbili smo je tiskati i General i ja. Neozbiljna. Bebek nije imao osnovnog znanja da bi mogao napisati nešto ozbilno. Nismo se htjeli brukati u Drinapressu.

    Začudio sam se zato Generalovom pismu od 16 Listopada, samo 11 dana poslije nego što se Bebek bio pojavio sa Stanićem u mom stanu u Paris-u. General mi piše:

    "Tu je Željko Bebek, sa knjigom, Vjerujem da ćemo tiskati. Konaćno se odlučio: ili mora platiti, barem nešto, ili se knjigu prodaje u vlastitoj režiji. Trećega nema. Valjada je probao svugdje. (Ovo polje treba ispitati. Željko Bebek nije imao novca za tiskanje knjige; sada ga ima. Tko mu ga je dao ili posudio? Nestaje ga sa Stanićem u rujnu 1968 god. Vraća se natrag kod generala Drinjanina i nudi da sada ima "nešto" novca za početi tiskati knjigu,mo) Ja nisam osoban, a on je mald, i moža je već i pametniji".

    Ali General ostao Luburićem. Nije htio poslušati. Nije htio poslušati savjete. - Ali važnija je druga stvar: Svima je Vama dobro poznato da General nikada nije htio napustiti svojeg vojnika. Poznato je kako se založio za obranu Srećka Rovera. (Srećko Rover je bio optužen da je radio za Oznu, odnosno Udbu i kao vodič imenom "Bimbo" u Kavranovoj AKCIJA DESETI TRAVNJA 1947-1948. godine, izravno skupinu koju je vodio davao Ozni-Udbi u ruke, mo.) Ponovio se isti slučaj. General nam je rekao: " Sumnjam više na Bebeka nego na Stanića. Ako je dakle Stanić nevin, onda bacam na ulicu sina mog vojnika koji je dao život za Hrvatsku". (Dakle, usprkos izjavi Ilije Stanića da njegov otac Jozo nije poznavao generala, ovdje ipak general govori “…onda bacam na ulicu sina mog vojnika…” što nije dokaz da ga je general morao poznavati, jer je Ilije Stanića otac Jozo mogao biti u generalovim jedinicama bez da ga je general poznavao,mo)

    General nije Stanića istjerao. Stanić ga je ubio u nedjelju 20 travnja oko 11 sati strahovitim udarcem u tjeme spomenutom željeznom motkom, a onda ga izbio nekoliko puta velikim nožem. (Bio sam tada po Otvorenoj Zapovijedi u Njemačkoj, brat Dabo-Peranić u Parizu, a Slavko (Logarić, mo) dvadesetak kilometara daleko na putu u Cargagente. Generalovo mrtvo tijelo je nadjeno u ponedjeljak ujutro od radnika u tiskarni, jer je krv probila kroz pod. ( Nastojat ću prikazati što bolje mogu skicu stana generala Drinjanina. Skicu je stavio dr. Miljenko Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 30. Ja ju ne mogu prislikati i staviti ovdje. Stan je bio na prvom katu a tiskara DRINAPRESS pridzemno. Čitajući ovaj opis, kuhinja je na lijevoj strani, zatim spremnište, do spremniša je dnevna soba sa hodnikom i dvoja vrata iz kojeg se iđe lijevo u dnevnu sobu a desno u spavaću sobu. Do spavaće sobe je nužnik u koji se ulazi sa hodnika između vanjskog zida i soba, dvije spavaće sobe. Pri kraju kata iz hodnika vode stepenice dolje u prizemlje gdje se je nalazila tiskara DRINAPRESs i mnoge stalaže knjiga i kutije dokumenata. Mo.Otporaš.)

    Pokopan je veličanstveno uz sudjelovanje dobrih naših španjolskih Franjevaca u Cargagente-u, te sudjelovanje starih boraca španjolske Plave Divizije, koji su ga voljenoga ovdje od svih, nosili na svojim junačkim ramenima na vječni počinak. Starješine Franjevaca su pitali najstarijega generalova sina Domagoja: " Da li je Tata želio biti zakopan u grob ili raku, i da li u civilnom ili vojničkom odijelu?". Domagoj je odgovorio: " Tata je bio vojnik, pa neka ga se pokopa kao vojnika, a uvijek je želio da ga se položi u zemlju ". General je naime volio tu zemlju Španjolsku kao i svoju dragu Hrvatsku.

    General je toliko puta rekao da bi želio umrijeti kao Ustaša, što je cijeloga svojeg života i bio. Sada počiva vječni počinak u svojoj ustaškoj uniformi, s odlikovanjima koje je imao na prsima za vrijeme ceremonije, (druda strana pisma, mo) dignuta su, metnuta u njegovu ustašku kapu i predana zapovjedniku Plave Divizije, da se on pobrine da sve to dodje u ruke Generalovom najstarijem sinu Domagoju, kada dodje u zrelu dob. Domagoj je sada 14 godina, Drina 13, Vjekoslav 12, a najmladjoj Marici je 11 godina.

    Nastavlja se sa drugim dijelom.

    (Oprostite. Oduljilo se pa sam odlučio staviti u dva dijela ovo važno izviješće.)


    Domoljub 20th May 2012, 13:19
    Pročitao sam i očekujem drugi dio, nastavak. Za moj pojam bi bilo bolje da si sve stavio u jedan članak.


    Otporaš 21st May 2012, 15:06

    IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA DRINJANINA (2)

    Nemamo još ovlaštenje dati podatke (jer je to stvar istrage, a još nije sve ni potvrdjeno) o titovskoj srbokomunističkoj udbaškoj mreži koja se splela oko Generala, a za koju je General znao. Zapanjit će se svaki Hrvat (kada za to dodje vrijeme) i pitati da li je to moguće. Naš brat X. (ne znam tko bi mogao biti ovaj "naš brat X., ako nije dr. Miljenko Dabo Peranić", mo) bio je samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove. (ovo je vrlo važno znati: Tko je taj X. koji je bio samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove, tj. smrti?)

    Smijemo Vam (pismo je pisano meni i mi smo se uzajmno tako oslovljavali sa "Vi", mo) za sada dati do znanja samo ovo: Jedino se naš Slavko Logarić, najmladji Generalov živi vojnik u emigraciji, našao uz grob Generala i vidio mu patničko lice. Slavko je išao obezumljen kao vjerni pas oko groba svoga gospodara. I ako su mu orošene oči smetale, (ovdje se za sigurno misli reći da je Slavko Logarić plakao i oči su mu bile pune suza, mo) ipak je vidio mrsku srbokomunističku zastavu koju su u odsutnosti ostalih Hrvata Udbaši postavili na jedan vijenac namjesto naručene hrvatske trobojnice. (Evo šta o tome kaže dr. Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 55/56, mo):

    "...Pogrebu je prisustvovao i Vel. Beluhan, kojemu su "povjerovali" vršiti obred pokopa; sklon sam povjerovati da su to vlasti htjele radi toga da bi što otkrile, te ako je to tako onda se nisu prevarile...

    Normalno je da je Vel. Beluhan naručio vijenac. Dopuštam da se Španjoloac mogao prevariti i naopako postaviti hrvatsku vrpcu i na takvoj ispisati natpis Vel. Beluhan. Ali nemogu će mi je dopustiti da Vel. Beluhan nije vidio svoj vijenac, te da nije ugledao četničku namjesto hrvatske zastavu. (ovdje dr. Peranić govori o četničkoj zastavi, dok pukovnik Štef Crnički u svojem Izvještaju govori o "srbokomunističkoj zastavi", mo) ...

    Naime, kada se već obred završio i lijes trebalo položiti u grob, netko je pokrenuo pitanje da bi Generala trebalo položiti u grob s hrvatskom nacionalnom zastavom. Svi su čekali - i svi nešto očekivali, ali nitko nije nalazio riješenja. Pitali su Domagoja, da li je u kući koja hrvatska zastava. Potvrdio je. Otišli su je tražiti. Nisu je našli.

    Kako "slučajno" našao se tu Oreč, (Jozo Oreč, kako se je kasnije pričalo da je bio član HRB, je ubijen u Johansburgu 1979 god., mo) i kao "slučajno" je rekao da je tu takva zastava. Držao ju je zamotanom. Svi su slušali i gledali. Tko ju je odmotao, Logarić se više ne sjeća, jer više ništa nije vidio pred sobom; vidio je samo odmotanu četničku zastavu s velikom mrtačkom glavom, koju su upravo htjeli položiti na Generalov lijes. U zao čas! Logarić je skočio kao bijesan tigar, zgrabio četničku zastavu i počeo ju kidati na očigled svih prisutnih. Svi su uzbudljivo gledali. Logarić ju je uzeo za dva kraja, te ju pokušao rastrgnuti preko koljena. Jaka svila nije popuštala. Redarstveni se časnik domisli podvali - i Logariću pruži nož. Vjerni Generalov vojnik odreza četničku mrtvačku glavu, sastavi krajeve, preokrene i napravi hrvatsku trobojnicu...

    Logarićev pogled zaustevi se na jednom vijencu. Bacio se i na nj. I njega je počeo trgati. Bio je to vijenac Vel. Beluhana s natpisom "Sinu Hrvatske - Padre Eugenio" (hrvatski svećenik Eugen Beluhan, mo) - - na plavo-bijeloj-crvenoj četničkoj traci...(Posvetila Ti se ruka, Logariću, Tvoja desnica, spriječivši obeščastiti Generalov grob!) (Za podsjetiti je da je dr. Peranić stigao u Cargagente u četvrtak 24 travnja a pogreb je bio u utorak 22 travnja. Dakle, još su uspomene freške i vijenci sviježi, mo)..." kao bijesni tigar se bacio na nju, pogotovu na drugu veliku srbokomunističku zastavu s velikom crvenom zvijezdom u sredini, koju su već udbaši počeli pripremati da njom pokriju Generalovo tijelo na vječni počinak, nadajući se da će se vječno nasladjivati svojom paklenskom osnovom - da su Generala s njom pokopali. Ali hrabri Maksov vojnik Slavko (Logarić, mo.) je kidao i kidao mrsku crvenu zvijezdu na oči svih prisutnih, i trebalo je da mu vjerni Generalov prijatelj Španjolac dade nož (jer je vidio da se bez noža ne može) da iskida to mrsko srbokomunističko strašilo, te da na koncu sastavi oba kraja rastrgane srbokomunističke zastave i na ruševinama jugoslavenstva uskrsne hrvatski barjak crven-bijeli.plavi. - Jest, nad grobom Generala Viteza Luburića se vodile bitke, u kojoj je Hrvatska ruka shrvala u prah srbokomunistički simbol. I dat će Svemogući Bog da će uskoro tako i biti.

    Tek četiri dana poslije Generalova umorstva stižemo podpisani i brat Dabo-Peranić, svaki svojim putem. Pogreb je bio obavljen već u utorak dne 22 travnja u 11 sati. Mi smo bili obaviješteni indirektnim ali pouzdanim putem sutrodan u 11 sati, i stigli slijedeći dan (24 travnja), jedan u šest a drugi u sedam sati predvečer. Udbaška mreža se odmah razotkriva. Istražni organi se usmjeravaju na pravi put. Otkrivaju se strahote, koje još nije dozvoljeno iznijeti na javu da se konci istrage ne prekinu. Udba dolazi do takve drskosti (videći da su ostali četeri dana neotkriveni) da je tražila dozvolu ući u Generalov stan. Naravno, nije joj uspjelo, jer plemeniti Španjolac znade razlikovati dobro od zla.

    Uz Generalov grob još su svježe iskopana tri druga. Kad smo ih vidjeli, simbolički ili stvarno, bila su namjenjena nama trojici. Ali se mi ne damo da nas u njih pokopaju, premda bi nam bila najveća hrvatska vojnička čast da snijemo vječni san uz bok našega Generala.

    Stjepan crnički, (zadnji preživjeli Generalov suborac iz Janka Puste) podpis

    Ovdje je nadodano rukopisom dra. Dabe Peranića. Dr. Miljenko Dabo Peranić je moj vjenčani kum:

    " Dragi Milane, stigoh u Pariz iz pravog razbojišta. Ovdje i gor. (misli se na situaciju u Parizu. Koliko sam kasnije saznao neki istaknuti Hrvati Pariza, inači naši dobri prijatelji i suradnici su u odsustvu Dabe Peranića iz Pariza za ovo vrijeme dok je on bio u Cargagente, posumnjali u njega te počeli najozbiljnije širiti vijesti da je dr. Peranić sudjelovao u ubojstvu generala drinjanina. O tome najbolje dr. Peranić piše u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA DRINJANINA, mo) Primio tvoju pošiljku. Izvini mi bratski. Drži se čvrsto! Nastavljamo radom. Pozdrav Annie (moja supruga,mo) i svima. Tvoj Miljenko.


    Domoljub 21st May 2012, 15:44
    Postaje sve zanimljivije. Tko je taj Jozo Oreč?

    Bobani

    18-04-2015, 01:13

     

     

     

     

     

    Z L A T O N E Z A V I S N E D R Ž A V E H R V A T S K E - N.D.H.

    Mnogo se je pisalo a još više nagađalo šta je bilo sa zlatom Hrvtske Narodne Banke NDH? Jugoslavenski novinari hrvatskog podrijetla su napisali stotine Feljtona o tom "ustaškom zlatu"; pa čak je u svojoj knjigi GREH, KAZNA I POKANANJE Simo Dubajić pisao kako je u Kočevlje, gdje je on bio "komadant" došlo 30.000 zarobljenika, nemački general Lor, "ustaško zlato" i zarobljeno oružje...

    Donosim ovdje jedno pismo generala Drinjanina od 3.XI.1967. kojeg je pisao dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. U ovom pismu general uzgred spominje i dio zlato hrvatske narodne banke. Dali je tadašnji hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić znao više od svih jugoslavenskih novinara o bilo kakovome zlatu hrvatske narodne banke, to je teško pogoditi, jer se general Luburić nije predao nego otišao u hrvtske šume odakle se je borio protiv Ozne i Udbe. Ali svakako nije teško pogoditi da je general Maks Luburić bio tu na terenu, u Zagrebu, u to vrijeme, i kao glavni zapovijednik obrane grada Zagreba, je trebao ili morao nešto znati, pa je danas do nas, poslije 67 godina dali hoćemo ili nećemo vjerovati šta u ovom pismu general Drinjanin kaže. Otporaš.


    3.XI.1967.

    genral DRINJANIN

    Dragi Miljenko !

    Ostavio sam Obranu dogotovljenu, a ja odoh na dva dana van, i samo bi htio upodpuniti što sam ti javio o Draganoviću. (Stjepan, Krunoslav Draganović je bio hrvatski svećenik u Rimu. Mnoge Hrvate je spasio a još VIŠE mnogima pomogao da se isele u druge zemlje, posebice "preko lokve", u Argentinu, Australiju i USA. Kako tvrdi Šime Balen u svojoj knjigi "KRVNIK PAVELIĆ 1952., da je Krunoslav Draganović pomogao prebaciti Poglavnika u Argentinu kao i Eichmenn. Usko je surađivao s prof. Miroslavom Varoš, koji je uistini bio ubačeni agent jugoslavenske Udbe među Hrvate. S Krunoslavom Draganovićem je osnovao koncem pedesetih godina HRVATSKI DEMOKRATSKI ODBOR i tako još više rastočio i pocijepao hrvatsku političku emigraciju. Ljeta 1967 godine agenti jugoslavenske Udbe su kidnapirali iz Austrije Krunoslava Draganovića. Kasnije se je nagađalo da se je sam prijavio, što se za sada skoro za sigurno zna da se je sam vratio u sporazumu sa agentima Udbe. Na Miroslava Varoša se je uvijek sumnjalo da radi za Udbu, ali se nije imalo konkretnih dokaza. Negdje početkom 1972. se je saznala da radi za Udbu i da je njihov tajni agent. Udba mu je javila da se sprema "ražanj za zeca" što je bio mig da je talijanska policija za njim da ga uhpse. U zadnju minutu je uspio pobjeći i živio je u Splitu. Mo.) Ako uspijem poslat ću ti odtiske iz Obrane, a ako ne kad se vratim. Nema sumnje da su ga prodali Azevi, i odlučio sam ići s tim pojmom.

    U Usa su mislili to je propaganda, ali ako su ga uhvatili i kako izgleda prodali gotovo je, on i njegovi, a ako je to propaganda, onda je najgore što su mogli učiniti, jer kako je slično nešto bilo više puta, moglo bi se dogoditi da ih u Beogradu nabiju na kolac, i neće nitko vjerovati da nisu na Kapari u društvu kakvih Švedjanka. Previše je daleko otišlo, a da bi to moglo biti. Zato ne mogu vjerovati da je to farsa. I sada kada je donijelo mnogo stranih i hrvatskih, idem i ja (vijestima, mo), inače su mi sugerirali da tiskam jednu izvanrednu Obranu. Nu slavko (Logarić, mo) mi veli, da nije kod Popa Gene (po svoj prilici se ovdje misli na Eugena Beluhana Kostelić, mo) sjedi i piju. A onda stvar sa Bleiburškom knjigom. Prcela je sve dao ovome (Draganoviću, mo) da to poboljša, a ovaj zadržao i ode sa svojom knjigom. To sam rekao Prceli pred 10 godina da će mu to biti. (Ivan Prcela je prikupljč podataka od preživjeli hrvatskih vojnika s Bleiburga i Križnog puta. Uzelo mu je preko 20 godina prikupiti te podatke. Tada je sve dao Krunoslavu Draganoviću da pregleda i uljepča. Ipak od kopija tih podataka i tog materijala Ivan Prcela je izdao 1970 godine knjigu OPERATION SLAUTERHOUSE, a 2005. prevedena je na hrvatski jezik HRVATSKI HOLOKAUST, Zagreb 2005., mo). tako je i mjo izkaz o povlačenju (hrvatske vojske, mo) via Prcela svršio kod Draganovića i izgleda via Draganović kod Udbe. I mogao bi izaći i u VJESNIKU U SRIJEDU.

    Drugo: kapitalisti Rojnica i Tudjina su kupili linotip u Munchenu Nikoliću (Vinko Nikolić urednik Hrvatske Revije, mo) i misle izići sa tjednikom, osim Revije i još čega. Ovaj će publicirati Rojničinu knjigu (SUSRETI I DOŽIVLJAJI, mo) o strategiji, kao što mu u Argentini tiskaju o povjestnim, filozofskim i političkim pitanjima, iako je čovjek nepismen. Nu Husnija je znao pričati kako su iz Zagreba ponijeli Rojnica i drugi ruksak iz narodne Banke. I neki zaglavili, neki ostali. Možda i nije tako, ali svakako je sposoban. Ja predo državi zlato i zaprtio moj ruksak i askericu (to je ustaška parabela iz prve emigraciju koju su Ustaše povratnici zvali RODA, mo) i s municijom. Draganović se isto ganjao po Rimu sa Pećnikorom i Herenčićem (general Ivo Herenčić, pregovarač s Danijelom Crljenom o predaji hrvatske vojske i civila Saveznicima na Bleiburgu 15 svibnja 1945., mo) za zlato s pištoljom u ruci i policijom, Englezima. Sve će to sada van. Jugoslavija ga može tjerati radi kradje zlata, jer su čipke, vele mi, još nosile staru oznaku Jugovine. Voditi će ga u Sarajevo i Zagreb, ako se odluče na proces. Ovisi o tome što će Austrija biti kadra učiniti za toga svoga Krobata. Vjerujem ništa neće učiniti sretna da ga se riješila., iako će crno-žuti i sveti kuk / K und K / cesarski i sveti / Beč drečati kao jare kad ga kolju. Jare dreči, ali zašuti. Bojim se da će se naši revolucionarni Azevi instalirati definitivno, jer onda imaju martire: Gezu, Šimundića, Draganovića, jer im je to trebalo. Pokušaj doznati šta o Gezi. Kad se vratim poslat ću ti izvadak iz Uzdanice (novina u Australiji koju su izdavale razne hrvatske grupacije, mo.)

    Pošalji našima u Toronto pozdrav u našem duhu. Na 18.XI. slave dan Odpora. Treba im dati pomoć, jer i tamo su digli glavu naši nihilisti. U Evropi manji od makova zrna, čim stignu preko, dreknu i hoće, da ONI KOJI SU DOSPJELI NA DRUGU STRANU BARE, dignu revoluciju. Bojim se da su sve to Azevi. Da nas razbiju i u Torontu, i Usa. I da Hrvati kod kuće ne dodju do spoznaje, da smo izgubili nesamo NDH. i dva destljeća, nego i zdrav razum. Pošalji im par pametnih misli, iako ukratko, jer duge stvari ne čitaju. Toliko ovog časa.
    Pozdrav svima.

    General Drinjanin.

    Bobani

    19-04-2015, 13:38

     

     

     

     

     

    SURADNJA RADI HRVATSKE - IZA VAŠIH LEDJA STOJI ODPOR

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 196/197. Mo.)

    general Drinjanin
    21 veljače 1963.

    Dragi moj brate !

    Eto, jučer Vam je odgovorio Bebek (Željko Bebek, mo), pa bih ja samo želo nadopuniti u pogledu pisama upućenih osobno meni. Osjećam se neobično sretnim radi Vaše suradnje i zalaganja. Vašim riječima ujedno stavite točku na uvod u našu suradnju i od sada ja Vas smatram jednim od najužih suradnika našeg Stožera. (Ja sam već pisao o dru. Miljenki Dabi Peraniću i on je već poznat svim onima koji su imali priliku čitati i pratiti ova pisma.
    Dr. Peranić i ja smo godinama radili u istom poduzeću. Istini za volju ja sam ga savjetovao 1962. da se priključi Odporu i da se javi generalu, što je on i učinio. Svojom suradnjom dobio je generalovo povjerenje da je kasnije postao desna ruka generala Drinjanina i član Glavnog Stana HNO, mo.) Imate jednu vrlo delikantnu i značajnu misiju i smatramo Vas šefom našeg odsjeka za vojnu povjest. Od sada pa unaprijed možete računati s nama na život i smrt. Niste više sami i ne trebaju Vas moriti brige u mogledu ledja. Iz vaših ledja stoji Odpor. Dijeliti ćemo Vaše uspjehe, ali i neuspjehe. Treba uvjek ljudski računati i sa 7 mršavih godina. (mislim da svak zna šta ova izreka znači, mo.)

    U ovom broju "Obrane", koji izlazi za par dana, dali smo znati, da izlazi list "La Croatie" (Kako sam već prije pojasnio da smo dr. Peranić i ja dugo razmišljali, neovisno o generalu Drinjaninu i Odporu, da počmemo s jednom malom privremenom "novinicom" LA CROATIE. Kasnije se je ta ideja ostvarila s pomoću generala i Odpora. Sve ukupno je izišlo samo 6 brojeva. Prestalo je pomanjkanjem novčanih sredstava, mo.) i da molimo sve naše prijatelje, da vas pomognu moralno, materijalno i suradnjom. Nećemo za sada stavljati karte na stol radi Vas, kako bi mogli dati prve korake bez Odpora, a na najširoj elastičnoj bazi. Vjerujem u uspjeh Vašega podhvata zato, jer je iza njega Vaša osoba i zato, jer sam voljan dijeliti Vašu sudbinu. Kada bi nam sve zatajilo, neće zatajiti tiskara "Drine" i Vi ćete ići naprijed.

    Odobravam Vam kontakte s HOP-om (Ovdje moram reći da sam osobno na tome radio, jer sam tada još bio član HOP-a a naš zajednički prijatelj Josim Čavčić je bio predsjednik društva "Dr. Ivan Šarić", kao i predsjednik Hrvatskog Radničkog Saveza, HRS kojeg je dr. Peranić bio tajnik. Nismo mogli prekinuti s prijateljima koji su i dalje ostali u HOP-u, odnosno u HRS-u, a mi, skoro svi, prilikom nesporazumjevanja novodošle politike HOP-a i pritiskom pojednih zaguljenih članova iste, napustili smo HOP i prešli u Odpor, mo.), kao i sa svim drugim Hrvatima, koji stoje na državotvornom stanovištu, bez obzira što ti ljudi pisali o nama i posebno o meni. Ogromni dio ljudstva je apsolutno idealistički raspoložen, a ako im fali jedna vizija na našu problematiku, gledanu iz bliže perspektive, to je radi njihova vodstva, koje je intelektualno i politički zakržljalo. Naprijed, dakle, bez straha i kompleksa. Ono što Vam sada u nastavku pišem, možda nije akademski ali jest jako plastično i u vojničkim okolnostima ima svoje značenje: idite naprijed i jednu ruku uvjek držite pred sobom za udarac, za obranu, za što bilo ili pipate u tami, ako ista vlada, a drugu ruku uvjek držite otraga.....za svaki slučaj. Tražite suradnike i savjetnike, ali nikada nemojte pasti u kučnju, da pravite neki odbor. Vaša intelektualna superiornost moći će Vam dozvoliti vršiti potrebni ekvilibrij.

    U pogledu vlč. Čuljeta ja apsolutno odobravam redosljed misli, koje ste iznjeli i više držim do onih masa HOP-a, koje su i tako u konstatnoj pobuni, nego do zakržljali konzervativaca i ne znam kako bih ih sve nazvao, kao što su Jelić, Oršanić i kompanija.

    Prilažem Vam prvu stranicu "Obrane" i na poladjini našu unutarnju okružnicu, da vidite, da mi slijedimo s Vijećem, jer smo ga mi napravili, a ako netko izleti iz njega, nećemo to biti mi. Pokušajte, a ako ne uspijete, ne trebamo se ljutiti. Dobiti ćete sve, što imamo i što izidje iz tiska izravno i o tomu će voditi brigu Bebek. Budite stalno s nama u kontaktu. U pogledu Vašeg ljetovanja, možete računati na moju kolaboraciju. Ja mogu ovdje napraviti praktički, što god želite. (Ovog ljeta 1963. godine je bio prvi posjet Dra. Peranića generalu Drinjaninu. Prije njegova odlazka za Španjolsku, pitao me je da kako bi se on, kao čovjek glazbe, trebao ponašati pred jednim vojnikom i generalom Maksom Luburićem.! Rekao sam mu da je Maks jako jednostavan i da je sin seljačke majke, te da neće imati s njim nikakvog problema. Kada se je Dr. Peranić povratio s godišnjeg odmora, za dugo nije mogao prestati govoriti - i to sve najpovoljnije - o generalu Drinjaninu, mo.).

    Želeći Vam mnogo uspjeha i dobro zdravlje, uz rukoljub Vašoj gospodji, odani Vam:

    general Drinjanin.

    ps.

    1. Nadjite jednu adresu, koja će biti javna. Možda poštanski pretenac, to je najzahvalnije. Javite nam odmah tu adresu, i mi ćemo, čim ju dobijemo, tiskati jedan oglas na hrvatskom, u našoj tiskari, sa tom konkretnom adresom. Taj ćemo oglas odmah uputiti svim našim povjerenicima, i razbacati odatle, iz Francuske, po cijeloj Francuskoj. ALI KAO GOTOVU ČINJENICU. To jest: toga i toga dana izlazi novina, pod imenom tim, i tim, sa adresom tom i tom, izlazi dvamjesečno, košta toliko i toliko, naručuje se, na toj stalnoj adresi. Mole se za suradnju, predplate, oglase itd.

    2. Mi ćemo glavnim našim uputiti odmah jednu povjerljivu okružnicu, i oni će odmah pomoći, i staviti na raspolaganje fond "DRINE" itd. Vama za list. za "početni fond". Dapače, kao utemeljitelji. Mi jamčimo za svaku svotu, koju predujme, pozajme, itd.

    3. Uputiti ćemo Vam kopije pisama, koja budu pisali u korist lista. Ima u Kanadi nekih mogućnosti, jer se tamo govori francuski kao i engleski. Ima na Orientu. I u Francuskoj ima masa Hrvata. Ja mislim da možemo našim posredstvom dosta toga smjestiti, jer odmah imate povjerenike, koji će se staviti na raspolaganje. I u Parizu ima masa, koja iako nas ne begeniše, ipak vjerujem da će kupiti list, (Ja sam ga osobno prodavao i sa mnogima se zamjerio što ga nisu htjeli kupiti, izgovorom da ne "barata" (govori) dovoljno francuski. Koliko me sjećanje danas, poslije preko pola stoljeća, drži, nisam nikada uspio prodati više od dvadesetak novina. Najviše smo se "poćesali" tj. dobrovoljne priloge kupili, mo.), prvi i jedini, koji izlazi na francuskom jeziku. Ime: možada "CROATIE" ili kako to dodje na francuskom? Možete i drukčije, mi u tom pravcu ne želimo Vam nametati mišljenje.

    4. Važno je da donesete vijesti iz francuskih i hrvatskih kolonija, makar nešto. Prihvatite razna društva, zajednice, radničke Saveze, katolička itd. društva,- ali ne za savjetovanje, jer onda iz toga brašna neće biti pogače. Vi ste vlastnik, urednik i ideolog lista. Samo tako se može. Izvanstranački, i za sve, to da, ali kao mušterije, i ne kao ODBORNICI. Neka Vas Bog toga spasi ! Nastupite da izlazite sa listom. I pozovite sve na gotovu činjenicu, ali ne na svjetovanje i savjetovanje, jer ste gotovi. Idite malim ljudima, i sa činjenicama. Trebate oglase, suradnike, predplatnike, dobrotvore, povjerenike, ali ne odbornike, članove suuredništva itd. Poslušajte me, pa bolje manje, skromnije, ali sigurno. Izgrizli bi Vas kao crveni mravi (što se na selu i pučki kaže "prčimravi", mo) svi ti parama gladni i duhom siromašni intelektualci, kojima vrvi Paris.

    Tvoj Maks,

    Bobani

    20-04-2015, 05:42

     

     

     

     

    NI NA NOVU GODINU GENERAL DRINJANIN NE MOŽE MORIVATI - PRVO PISMO U NOVOJ GODINI 1965

    general DRINJANIN
    1.1.1965.

    Dragi Vladem i dragi Ratko !

    Ovo je prvo pismo koje pišem u novoj godini. Sa djecom smo sproveli sretno i berićetno Božićne Blagdane, proveselili se noćas, malo se odmorio, i evo danas odpremam što više mogu za Kandu i sutra za USA., ako dragi Bog dao, u nedjelju padre Oltra i ja idemo u Madrid, odakle ćemo Vas se sjetiti. Idemo na važne razgovore i sastanke, a isto vodim i mehaničara za linotyp, i kada svrši najpotrebitije, još ovog mjeseca raditi će linotyp i odmah ćemo jednu OBRANU sklepati za kratko vrijeme.

    Neka ovo nekoliko misli poleti k Vama, koji ste zaista dali primjer u svakom pogledu, ne samo tamo našima i prijateljima, nego i drugim Odporašima i svim Hrvatima. Iskrene su moje riječi i ja Vam se obojici toplo i bratski zahvaljujem. Isto Vam i čestitam i molim Vas, da moju hvalu i čestitku i drugima uručite.

    Primio sam dar za djecu. To je kneževski dar. Ja ću napisati 35 kratkih zahvalnica i poslati ih Ratku, a Ratko neka ih svima uruči. Moja je želja zaista bila da bude za djecu, i za sada sam učinio dvoje: kupio sam svima novu robu, kapute itd., i osim toga sam dečkima kupio kompletnu sobu za studij, sa modernim stolovima, itd. Rekao sam im da je to dar hrvatskih prijatelja. Djeca već razumiju mnogo toga i ako Bog dao skoro će i u tom pravcu biti za mene ugodnih iznenadjenja. Znam da ste Vas dvojica mozak i dinamika svih akcija, pa i ovakovih u korist moju. Kao borac osjećam se sretnim, da sa takovim suradnicima i prijateljima mogu u životu računati. Ipak je to utjeha u danima iskušnje, patnje, proba i nedaća. Stavljam Vam na srdce da i prijateljstvo medju Vama dvojicom, pokažete drugima primjer i uzor. Bog Vas pratio na tom putu i blagoslovio svaki Vaš korak. Prvom zgodom napraviti ću jednu fotografiju djce i poslati kao znak zahvalnosti.

    Nakon što razašaljem Okružnicu i zahvalnicu, te odgovorim, pisati ću Vam o tekućim poslovima, poslati još DRINAPRESSA za one koji nisu dobili, a sada primite bratski stisak desnice. Vjerujem da ste proveli sretno i veselo blagdane.

    Grli Vas Vaš odani general Drinjanin.

    Nadodano rukom:
    Dragi Ratko i Lenka!

    Za ovaj čas samo toliko, a kasnije ću poslati pismeno zahvalu svima. Smijao sam se od srdca kako je Ratko sanjao i san tumačio! Hvala Bogu sve je bio san!

    Grli Vas odani Maks.

    Bobani

    20-04-2015, 12:24

     

     

     

     

    " Reci istinu i razbiše ti glavu " - ivana.josipovic, Prkos.com

    (Zamolio bih zainteresirane da kliknu na ovaj link kojeg je uz moju pomoć stavila Ivana Josipović na portal javno.com za četrdesetu (40) godišnjicu pogibije generalaa Viteza Vjekoslava Maksa Luburića. Žao mi je da se link nije pokazao. Hvala, Otporaš.)

    Uz 46-tu godišnjicu smrti sjetimo se danas hrvatskog vojničkog genija i zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, NDH Viteza Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina.


    Ni ovaj opis koji je izišao prije 6 godina na portalu jvano.com. i svi komentari nisu dovoljno izrazili bol i sućut onih Hrvatica i Hrvata koji su u Maksu Luburiću vidjeli i još uvijek vide ZAČETNIKA HRVATSKOG NACIONALNOG IZMIRENJA.



    SLAVA VITEZU VJEKOSLAVU MAKSU LUBURIĆI, GENERALU DRINJANINU!!! Otporaš Mile Boban.

    Bobani

    20-04-2015, 20:24

    April 20, 2015 Comments (0) Views: 1 Povijest
    RECI ISTINU RAZBIŠE TI GLAVU, kaže Maks Luburić.

    Bobani

    21-04-2015, 20:33

    KUPILI SMO TISKARU ZA POTREBE HRVATSKIH VOJNIKA

    EDITORIAL " D R I N A "
    Apartado 5024
    MADRID - ESPANA

    PEROM I MAČEM U SLUŽBI DOMOVINE

    (Ovo Okružno pismo od 3 rujna 1961. godine nije u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

    Hrvatski vojnici !

    U ranijim okružnicama iznieli smo naš načelni stav naprama totalnoj mobilizaciji svih neprijatelja Hrvatske Države. Ima nas mnogo, koji smo voljni pristupiti totalnoj hrvatskoj mobilizaciji. Jedan dio rada mi smo preuzeli na sebe, a izmedju ostalog i odgajanje hrvatskih vojnika u svehrvatskom, konstruktivnom, vojničkom duhu. Na nama je , da pripremimo stručno štivo, koje treba dati u ruke hrvatskim vojnicima u domovini i izvan domovine. To bi se postiglo tiskanjem vojničkog časopisa "DRINE" i posebnih vojničkih vježbovnika i stručnih vojničkih knjiga za čarkare, dočasnike i časnike, te za posebne grane oružja i zvanja. Ili da se izrazimo s malo rieči: da spremimo sebe i druge, duh i tielo za naše zvanje i našu buduću misiju.

    PRETVORIMO IDEJE U DJELA.

    Ima nas dosta koji smo voljni i sposobni napisati poviest našeg rata, ali i izkustva istoga, jer će i budući rat, makar bio i atomski, biti ujedno i partizanski rat. Problem četnika i partizana neće riešiti ni Ujedinjeni Narodi a ni atomske rakete. Ta Srbi nam javno u svom tisku najavljuju odmazdu i klanje ako htjednemo ostvariti svoju Hrvatsku Državu, a mi to hoćemo i moramo učiniti. Ratovanje je umjeće i znanost, a gerilsko ratovanje je posebni kompleks pitanja, gdje sudjeluju i ratno umjeće i ratna znanost, i psihologija i politika, i niz ostalih činbenika.

    Mi smo u zadnjem ratu, a i poslije rata, mnogo toga naučili. Pratimo i dogadjaje poslie rata u hrvatskoj, ali i u stranom svietu. I sada je zadnji čas, da sve naše znanje pritvorimo u priručnike, svezke knjiga. Tada će naše znanje i naša izkustva biti koristni novim generacijama, a i nama samima. Trebamo mnogo knjiga, časopisa, i mnogo tisuća primjeraka. I to treba dati u ruke hrvatskim vojnicima u domovini i u svietu. Treba ideje pretvoriti u djela, ili su nekoristne za narod.

    UZDAJE SE U SE, I U SVOJE KLJUSE.

    Mi smo u zadnja vremena izmjenili, pismeno i usmeno, misli sa mnogo hrvatskih rodoljuba. Ogroman je dio voljan započeti korisnim, konstruktivnim radom i na našem, tj. vojničkom sektoru. Pa ipak smo ustanovili jedan kompleks, koji nam je, gotovo svima, zajednički. Svi mi očekujemo, da će, eto, Amerika riešiti sve naše probleme, da će jednostavno uviditi, da smo na pravom putu, da će se odreći Tita, pa u danom času i ostvariti nam Hrvatsku Vojsku, opremiti ju, i pomoći nas, da stvorimo demokratsku, ali i Božiju Hrvatsku Državu. To je sve liepo i mi smo uviek bili na strani antikomunističke i moćne Amerike, pa će ona, možda i vjerojatno i učiniti dosta toga u korist našu.

    Ali Amerika mnogo grieši što misli, da se sve, pa i sloboda i krv, može kupiti i prodati, a mi griešimo, da naše želje konfundiramo (pomiješati, mo) sa stvarnošću. A stvarnost jest ta, da će nas Amerika pomoći kada njoj bude konveniralo, a učiniti će to ona a i ostali, ako mi dadnemo dojam jakih, sposobnih i spremnih boraca. (Zar se to nije pokazalo i ostvarilo Domovinskim ratom?!, mo)

    Jake se pomaže, a slabe se tek sažaljava. Na nama je da priredimo duh jedinstva medju hrvatskim vojnicima, i da stručno spremimo neše borce, kao što je i na hrvatskim političarima i hrvatskim umovima, da politički teren bude pripremljen. Inače će nas novi rat zateći kao i g. 1917., kada smo bili tjerani u Jugoslavenske Legije, ili kao g. 1941-1945. kada nas je bilo i u Ustašama i Domobranima, ali i u Titovim "Narodno-oslobodilačkim" brigadama i legijama, i u Handžar divizijama, i na kraju u kolonama smrti. Ima mnogo problema, koje samo i jedino mi možemo riešiti.

    DVA I DVA SU ČETIRI.

    Nije problem samo u tome da shvatimo, da mi to možemo učiniti, nego u tome, da hrvatskim borcima u domovini i svietu dadnemo mnogo tisuća primjeraka časopisa, priručnika i knjiga, odgojnog i stručnog sadržaja. I nije samo problem u tome, da mi to hoćemo, želimo i znademo izvršiti. Problem je i u materijalnim sredstvima. Ako rukopisi ne odu u tiskaru i ne budu tiskani, ostaje mrtvo slovo, mrtvi kapital. Ali tiskara košta mnogo novaca i mi taj novac nemamo.

    Mi smo prije teretili sami sebe, i uži krug. U ostvarivanju plana kojega smo Vam predstavili treba mnogo više. U tiskanju zadnje "DRINE" dokazalo se, da problem treba na drugi način riešiti. Ne samo da je rad i papir mnogo skuplji, kao što ste to mogli ustanoviti i kod ostalih hrv. pokušaja, nego ako taj rad treba sprovesti grupa iz Madrida, treba u Madridu za to imati tehnička sredstva. A pomanjkanje tiskanja i odlazak nekih, koji su se tiskanjem bavili, stavili su nas pred nerješiv problem: tiskare uništavaju naša slova i svaki ih puta moramo iznova naručiti i duplo plaćati lynotip, kao što je to bilo kod izvanredne "Drine" u kojoj smo donieli Načela Hrvatskih Boraca. A za mali broj knjiga, odnosno primjeraka, to je tako veliki izdatak, da bi tiskanje "Drine" ubrzo uništilo ekonomski one, koji ju izdaju. Morali smo se odlučiti: ili prekinuti svaki rad, ili kupiti tiskaru. Mi smo s vjerom u hrvatske vojnike donieli odluku i kupili tiskaru.

    EDITORIAL "DRINA" U SLUŽBI HRVATSKIH VOJNIKA

    Mi smo kupili tiskaru, preuzeli obveze naprama trećima, obvezali sami sebe na stalnu žrtvu, ali smo moralno obvezali i sve vas, one koji ste nas godinama bodrili, da neka se krenemo i mi, Vaši zapovjednici.

    Mi smo stvorili jedno trgovačko poduzeće, koje će nastojati raditi kao i svako drugo, tj. zaraditi tiskanjem tiskanica, brošura, knjiga itd. Za Vas i za bilo koga, koji nam je voljan rada dati. Poduzeće će tiskati i za to ubirati odnosnu protuvriednost. A iz dobitka, ili iz diela dobitka bi onda tiskali "DRINE", priručnike, propagandistički material na stranim jezicima o našim problemima itd.

    Hrvatska društva, hrvatske skupine, stranke, grupe, novine ili pojedinci mogu nama povjeriti tiskanje letaka, brošura, izvješća, memoranduma, knjiga i mi ćemo to uviek savjestnije i jeftinije tiskati nego stranci. Mi ćemo to i razaslati za Vaš račun na osobe ili mjesta, kako to zatražite. Centralni položaj ove zemlje dozvoljava nam, da to dobro, savjestno i sigurno izvršimo.

    Mi bi taj rad naplatili po minimalnim cienama da pokrijemo troškove, dobitak, ili dio istog bi upotrebili za izravno vojničke ciljeve. Tako bi mogli pokrivati izdatke, koje nam je, već nemoguće pokrivati i tako bi mogli izvesti zadatke, koje inače nebi mogli izvesti.

    DIONICE KRVI I DIONICE ZNOJA.

    Mi se obraćamo onima koji su nam jednom povjerili svoje živote, svoju krv, kao i onima, koji su to sutra voljni učiniti. Obraćamo se onima, koji su dali svoj obol u krvi, koji su za domovinu dali svoju DIONICU KRVI. Znači, da se obraćamo onima, koji imaju povjerenja u svoje zapovjedinke. Pa, zaključujemo logički, kada ste voljni dati i opet svoj obol u krvi, svoju svetu DIONICU KRVI, morate dati i dio svoga rada, ploda svoga znoja, DIONICU ZNOJA. (Skoro 53 godine kasnije, dakle 1962-2013., želio bih podsjetiti danas, skoro treći naraštaj, kako je tada bilo. Živio sam u Parizu, i bio vrlo aktivan u hrvatskom državotvorno radu. General mi je poslao 20 DIONICA, svaka 5 tisuća starih francuskih franaka, ili 50 NF, što je bilo odprilike dvije dnevnice po DIONICI. Ne sjećam se više koliko sam ih prodao, ali nisam mnogo. Izgovora je bilo milijun, samo da ih se ne kupi, a pred crkvom, poslije sv. Mise, masa Hrvata i nešto malo Hrvatica. Sve uštirkano, uglađeno, od miline bi gledao tako divno uglađene Hrvate i Hrvatice, ali njihov negativni i škrti stav prema Hrvatskoj ih odaje tako mizerno, pa izgledaju kao da bi se njima trebala pomoć skupljati. Sjećam se kada sam u San Francisku 1976. godine sakupljao dobrovoljne doprinose za odvjetnike i obranu Akcije Zvonka Bušića i njegove petorke, jedna vrlo dobro poznata grlata osoba, Hrvat, je pred Crkvom u San Jose, pred svima rekla: Glave damo, novac ne damo, i mnogi su se oglušili na ovo. Mo. Otporaš.)

    Ako svaki od Vas prema svojim mogućnostima preuzme DIONICU ZNOJA, tj. kupi jednu ili više dionica "DRINE" dioničkog društva za promicanje hrvatskog tiska, postajete i vlasnici svoje tiskare, svog nakladnog društva. Ulažete, ali ne gubite svoj novac, a pomažete hrvatski tisak u tudjni, i posebno financirate borbu svog naroda, hrvatskih vojnika. Vi možete kupiti jednu ili više dionica, a možete i Vas više, skupa, kupiti jednu dionicu i biti njen skupni vlasnik. Možete to učiniti izravno kod nas, a možete i preko Povjerenika Drine, možete i preko "Kruga Prijatelja Drine", preko Društava, ili preko grupe posebno stvorenih od posjednika dionica.

    ČIST RAČUN DUGA LJUBAV.

    Na Vama je, posjednicima dionica, da upravljate dioničkim društvom koje će se legalizirati i biti vodjeno, kao i sva ostala društva. Na Vama je da delegirate svoje povjerenje na osobu, koja Vam se čini zgodnom. Na Vama je, da nadzirete rad dioničkog društva i odredite dokle se dobitak može upotrebiti za opću stvar, recimo za tiskanje "DRINE", kako bi ova moga izvršiti svoju misiju. Na Vama je da stvorite grupe interesiranih, i da nadzirete dio Vašeg imetka, koji je utrošen u dionice "DRINE".

    Znamo iz izkustva, da će biti hrvatskih vojnika ili nevojnika, ali poštenih rodoljuba, koji će naš rad ometati. Bit će poštenih Hrvata, koji nam neće vjerovati. Tome je lako pomoći: neka dodju ovamo, sjednu u Upravu "DRINE" i odterete nas, a preuzmu odgovornost za rad prema svima Vama, prema vojnicima i budućoj Hrvatskoj Vojsci, prema svom narodu i prema forumu, kojega će hrvatski ljudi, prije ili poslije u emigraciji stvoriti da vodi hrvatsku sudbinu. Ima nas, koji ćemo im biti zahvalni ako nas odterete, jer bi mogli upotrijebiti svoj um u službi domovine i na drugi način, pomagajući njima i ostalima prema svojim sposobnostima. Ima Vas, koji morate posvjedočiti, da smo Vas nukali, da nastavite s "Drinom" na drugom mjestu i sa drugim ljudima. Mi smo to i javno učinili u letcima i zadnjoj "Drini".

    Mi sada nudimo "DRINU" pa i dioničko društvo zato jačima, pozvanijima, a možda i pogodnijima. Mora se biti pošten, pa to priznati. I tko još uvjek ne vjeruje, neka se uvjeri, - ili neka nas barem pusti, da izvršimo misiju mi koji se kupimo oko "DRINE". Ima Vas na tisuće, koji ste od nas badava dobivale "DRINE" pa sada imate mogućnosti, da nas zamjenite. Odkupite dionice, i "DRINA" je Vaša. Samo poznati izdajnici, izrodi, neprijatelji naše stvari nemogu biti posjednici dionica "DRINE" ni same "DRINE", a svim državotvornim Hrvatima put je otvoren. Izkoristite ga. Nadzirite nas, zamjenite nas, ali ne pustite, da nam se zakrči put, jer je svhrvatski, državotvorni, konstruktivni, vojnički.

    NAŠA JE VJERA NAŠ "SPUTNIK" I NAŠ "VOSTOK".

    Bez vjere se ne može živjeti. Pa i oni, koji nas ubijaju radi vjere čine to zato, da nam nametnu svoju nevjeru. Mi moramo vjerovati u ono što radimo. Mi moramo vjerovati u konačni uspjeh jedne pravedne stvari, a naša je pravedna, poštena, zakonita i logična.

    Čemu "DRINA", čemu sve to, eno, pogledaj u nebo, reče mi jedan naš čovjek, pogledaj, kaže, kako ruski Sputnici i Vostoci kruže nebom. Sve će propasti, jer se sloboni sviet neće da brani od komunističke nemani, vele drugi. Eto, vele treći, ne možemo mi sa Srbima i komunistima, pa je najbolje pusti sve k vragu i ne žrtvovati vrieme, um i sredstva.

    Mi oko "Drine" vjerujemo u hrvatsku budućnost, kao i u bolju budućnost čovječanstva i slobodnog svieta. I hrvatski narod će znati nama ili našoj djeci zahvaliti na trudu i poviest će znati ocijeniti našu žrtvu. Hrvatski je narod prošao kroz mnoge bure, težko je stradao, ali je volja za životom bila jača i žrtva je uvjek bila plemeniti gnjoj, kako bi hrvatska zemlja stvarala nova pokoljenja, nove nade. Zato i sada, iako nam je svima dosta stradanja, žrtve i vjerovanja, izvršimo našu dužnost.

    A onima, koji su izgubili sve, pa i vjeru, poručujemo: pa ako je zaista sve izgubljeno, da li ćemo moći onda pregoriti i ovu novu žrtvu, koju od vas traže vaši zapovjednici? Ako je sve propalo, šta će se izgubiti, ako se izgubi i Tvoja DIONICA ZNOJA u vidu Dionice "DRINE"?

    UPOZORENJE.

    Ako želite odkupiti jednu ili više dionica "DRINE" jevite nam to. Vriednost jedne dionice jest DESET DOLARA ili ptoruvriednost, u bilo kojem novcu. Svaka dionica ima svoj broj, koji je naznačen na privremenoj dionici, koja će Vam biti uručena na mjestu, gdje uplatite, ili će Vam biti poslata preporučenom poštom izravno na adresu, koju nam naznačite. Sve ostalo ćete sami odlučiti, kao i to, da li dionice moraju biti nominalne, ili ne, kao i sve potrebno o djelovanju društva.

    Nećemo snositi odgovornost, ako ste nam poslali novce ili ček u običnim pismima. Najbolje je platiti u čeku, koji neka glasi na "Drinu". Svi će ti čekovi biti legalno unovčeni, a iznos uveden u blagajničke knjige i tekući račun "DRINE" u banci.

    Povjerenici i Društva koja odkupe blokove od Deset Dionica, izdat će Vam dionicu i skupno poslati novce. Oni koji budu trebali svoju dionicu, jer su bez posla, jer imaju drugih razloga, dobit će svoj obol natrag kada god zatraže. Jedino zasada, ne možemo jamčiti u pogledu kamota, interesa, jer to pitanje morate riješiti izmedju sebe, tj. izmedju posjednika dionica. Imajte u vidu, da vršite jednu domovinsku dužnost, a ne gubite svoj uložak. Tražite obaviesti, mi ćemo Vam ih dati, ali ne duljite, jer se približavaju odsudni časovi. Nama, zaista, nitko ne može predbaciti, da nismo htjeli ili smjeli.

    Bog i Hrvati !

    U Madridu 3. IX. 1961. g.

    Za "DRINU"

    general Drinjanin.

    Bobani

    21-04-2015, 22:59

    "pupak", acija za obnovu hrvatske države ili ... - Kamenjar

    Environ 5 540 résultats (0,29 secondes)
    Résultats de recherche

    Iz Otporaševe Torbe | Iz Otporaševe Torbe
    otporas.kamenjar.com/

    Traduire cette page

    Bobani

    23-04-2015, 20:20

     

     

     

     

    TKO JE HTIO UBITI DRA. MILJENKA DABU PERANIĆA?

    Iz poruke generala Drinjanina Hrvatima Toronta za deseti travnja 1966

    (Mnogi Hrvati hrvatske političke emigracije su znali tko je dr. Miljenko Dabo Peranić. Ja ću ovdje iznijeti i ono što se nije znalo o dru. Dabi Peraniću. Zahvaljujući Boži Vukušiću koji je u svojoj knjigi "TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOGA ISELJENIŠTVA", dopunjeno izdanje br. 3, donio na strani 258-262. Prije nego prijeđem na Udbin opis iz spomenute knjige, želim nešto ukratko reći, da se zna i da se nezaboravi.

    Po pismima dra. Peranića i Štefa Crničkog bi se moglo zaključiti da su se ona dvojica odmah prvi tjedan, poslije pogibije generala Luburića, tu, na licu mjesta, u Carcagente, pokockali, posvadili i razišli. Dr. Peranić u svojoj knjigi "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" New York 1984. spominje da je dao pismenu ostavku na članstvu i na svim dužnostima u organizaciju Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO. Poslije te ostavke mnogi članovi organizacije HNO su posumnjali u dra. Miljenka Dabu Peranića i u njegove dobre nakane, tako da se je sumnja širila i izvan organizacije HNO.

    Kada sam za week-end 19 i 20 kolovoza 1978. godine bio kod kuma Peranića u New Yorku, on mi je dao rukopis te knjiga (kojeg i danas imadem) da ga pročitam i po potrebi unesem neke nadopune i da dadnem uvod ili predgovor knjigi. Kada sam knjigu pročitao i vidio da tu ima mnogo osobnoga i klevetanja bivših prijatelja i suradnika, nazvao sam kuma Peranića i otvoreno mu rekao da tu ima mnogo fikcija i da mnoge stvari treba dokazima podkrijepiti. Ljutito se je branio da je to sve istina i da se neće niti jedno slovo izbaciti. Doslovno mi je rekao: "ILI SVE ILI NIŠTA" . Knjigu dr. Peranić je kasnije izdao u vlastitoj nakladi u New Yorku 1984. godine.
    FBI, UDBA I INTERVJU DRA. ANTE PAVELIĆ SA MILOM ...

    Ni Bog čovjeka ne sudi dok čovjek ne umre. Tako ni mi ne možemo čovjeka suditi dok ne znamo sve podatke: Dali je tko kome uistinu radio o glavi? Sada prepisujem iz spomenute knjige Bože Vukušića. Tekst je pisan slovima "italique", tj. kurzivom, te ću tako i prepisati: Mile Boban, Otporaš.)

    PLANIRANJE UBOJSTVA MILJENKA DABE-PERANIĆA (???)

    Miljenko Dabo-Pernaić nakon emigriranja u Francusku postao je bliski suradnik Vjekoslava Luburića. Peranića je obrađivala riječka Udba, u čijoj se arhivi nalazi zabilježeno:
    "Miljenko dabo - Peranić, sin Ante i majke Tonice, rođene Škunca, r. 5. XI. 1923. u Novalji, kotar Rijeka, Hrvat, drž. SFRJ, profesor glazbe, oženjen sa Marijom Šonje, otac jednog ženskog djeteta, nastanjen u Parizu na adresi: 30 Rue Jacob VI-eme.
    Gimnaziju je pohađao u samostanu Babija na otoku Korčuli. Koncem 1944. godine mobiliziran je u NOV. Poslije oslobođenja kao vojnik JNA povezuje se s dužnosnicima klera u Samoboru. Preko ovih organizacija želi ostvariti bijeg preko granice, ali u tom ne uspijeva. Uhićen je i suđen na 4 godine strogog zatvora. nakon izdržane kazne, završio je gimnaziju a zatim se upisao na fakultet. Kao student istupao je neprijatelhski. Ponovno je uhićen zbog širenja neprijateljske propagande. Za ovo djelo nije suđen, pa je nakon provedene istrage pušten na slobodu.
    1957. godine redovnim putem odlazi u Francusku kao turist, gdje je zatražio politički azil. U Parizu se povezuje s dužnosnicima Hrvatske političke emigracije i ubrzo se eksponira kao aktivni neprijatelj SFRJ. Postaje rukovoditelj "Kluba hrvatskih sveučilištaraca" u parizu. Bio je jedno vrijeme urednik lista "Hrvatski radnik", koji je pripadao organizaciji HOP-a. (To nije istina. List "HRVATSKI RADNIK" je bio isključivo glasilo HRVATSKOG RADNIČKOG SAVEZA, koji po statutima francuskih vlasti se nije smio baviti nikakovom i ničijom politikom. Mo. Otporaš.) Bio je sklon da surađuje sa svim organizacijama koje neprijateljski djeluju protiv SFRJ. U posljenje vrijeme povezao se s Maksom Luburićem u Madridu i postao njegov glavni suradnik. Po sugestiji Luburića, Miljenko je organizirao tiskanje lista "La Croatie". Urednik lista je sam Miljenko, a namjenjen je svjetskoj javnosti, posebno francuskoj. U njemu objavljuje razne članke iz hrvatske povijesti i druge koji su upereni protiv našeg poretka i druga Tita posebno. U broju od svibnja 1963. godine piše "X travnja 1941. godine", (Kolika se mržnja Udbe ovdje iskazuje protiv hrvatstva, vidi se i po tome da nisu htjeli spomenuti broj 10, nego su stavili rimski broj "X", kako bi izbjegli smomenuti 10 travnja, mo. Otporaš.), "Napoleon i Hrvati", "Bleiburg-Hrvatski super Katyn" - 150.000 hrvatskih vojnika i civila poubijao Tito u svibnju 1945. godine: "Da bi se bolje upoznao Titoizam", Komedija sa sindikalizmom u Titoslaviji", "U Titovim marševima smrti i logorima za uništenje", Osnivanje Nezavsne Države Krvatske" itd. neke od ovih članaka piše sam, a mnoge tiska iz drugih publikacija emigrantskog tiska.
    Peranić je autor "Memoranduma" upućenog De gaulleu u kojem prikazuje položaj Hrvatske. Pored vršenja pismene propagande sračunate na podrivanjuy nacionalističkog jedinstva Jugoslavije, Peranić aktivno radi na organiziranju i učvršćivanju emigrantskih organizacija u cilju borbe protiv postojećeg društvenog poretka u zemlji. Sudjelije na kongresima emigrantskih organizacija na kojima javno istupa protiv SFRJ.
    Nakon ukratko iznesenih podataka navodimo dokumenata koja ukazuju na njegovu neprijateljsku aktivnost.
    Na prvoj stranici "Osobni podaci" obrazac br. 4 nalaze se njegovi osobni podaci iz kojih se vidi da je uhićen po vojnom sudu, osuđen na 4 godine zatvora i dvije godine gubitka građanskih prava - Divizijski vojnisud u Zagrebu, broj spisa 1499 od 1946. godine. Iz podataka na strani 4. proizlazi da je još po završenoj osnovnoj školi bio član križarske klerikalne organizacije. kao osnovac odlazi u samostan na Korčuli gdje uči za svećenika. Godine 1944. mobiliziran u NOV.
    Pokušava bijeg, ali bude uhićen, zbog čega je i osuđen po vojnom sudu. Od 5 - 17 starnice doseja nalaze se dokumenti o njegovom uhićenju nakon dolaska u rodno mjesto Novalju, a pušten je rješenjem javnog tužitelja radi pomanjkanja dokaza na slobodu.
    Iz suradničkog izvješća s fakulteta na stranici 18. vidi se da Peranić uglavnom kontaktira sa studentima ustaški orijentiranima. Na 24. stranici nalaz se upitnik o emigrantu. Iz njega se vidi da je Peranić 1957. godine otišao s putovnicom u Francusku, zatražio azil i postao emigrant. Prvi podaci koji govore o njegovom uključivanju u redove neprijateljskog dijela emigracije nalaze se na strani 26. Ilegalka Vida Jakaša - Pavliček izjavljuje da je Peranić pristaša Pavelića i da se bori za veliku Hrvatsku. Slične podatke o njemu dao je i Ivo Jakša, ilegalac iz Francuske - str. 27.
    U opširnom izvješću koje je podnio suradnik "Branimir" po povratku iz Francuske, strana 28 - 39, detaljno je otrcan lik i aktivnost Peranića. Povezan je s Ivicim masnov, Slavkom Dubravicom, Tomom Jurašinović i drugima. U stanu kod Peranića vodili su se razgovori o stvaranju nove Hrvatske, pjevale ustačke pjesme, vrijeđali naši državni rukovoditelji itd. Glavnu riječ je u svemu imao Peranić. U izvješću se dalje govori da je on organizirao proslavu u povodu godišnjice NDH 1961. god. Na toj proslavi bili su prisutni, pored Peranića, Slavko Dubravica, Ivica Masnov, Tomo Jurašinović, Dijan Galić, Ante Boban, (Pogriješno. To bi trebao biti Mile Boban. Istina, bio je tu u Parizu jedan Ante Boban, ali on je došao u Pariz negdje 1963/64 godine. Mo.), ustaški satnik Lovrić (Ante, mo) i drugi emigranti. Također su bili prisutni predstavnici Mađarske, Bugarske, Poljske i Ukrajine. prisustovali su i predstavnici policije. Tom prilikom prisutne je pozdravio Peranić na francuskom jeziku. Cilj ovog skupa bio je da se prisutni gosti upoznaju sa ciljevima i zadacima hrvatske emigracije, te borbom hrvatskog naroda u prošlosti. Pozdravne govore su održali i predstavnici emigracije iz naprijed navedenih zemalja. Predstavnik francuske policije pohvalno se izrazio o cijeloj proslavi, a posebno ga je oduševio prikaz razvitka Hrvatske. (Kliknite: Zašto sam član Hrvatskog Narodnog Otpora
    ZAŠTO SAM ČLAN HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ...
    i tu ćete naći upravo o ovoj proslavi. Ja sam tada bio službeni Redarstvenik na toj proslavi s hrvatskom oznakom na lijevoj ruki: HRVATSKA NADZORNA SLUŽBA, mo. Otopraš.) Uglavnom, u izvješću je obrađena cjelokupna aktivnost Peranića u 1961. godini.
    Na 40. strani obrađena je politička boja uže Peranićeve rodbine. Otac mu je pripadao HSS-u, religiozno zatucan - fanatik. Braća: Ivan živi u Novalji, politički nezainteresiran, Ljubi, ing. šumarstva, živi u Zagrebu, sestra Marija udata za Ivana Pernički, također živi u Zagrebu. Osobni podaci obrađeni su i na stranicama 41 - 43.
    Luka Peranić, radnik u Parizu, koji je srpnja 1962. godine boravio u Novalji na odmoru, izjavio je da od Novaljaca u emigraciji u neprijateljskoj aktivnosti se najviše ističe Miljenko Peranić. navodi da je on šef hrvatskog emigrantskog pokreta, te da se s ostalim emigrantima pripremaju osnovati hrvatsku vladu, postavljanje ministara i sl. Luka Peranić je pokušao na njega vršiti utjecaj u pozitivnom smislu, ali je ovaj to odbio govoreći da će se u zemlju vratiti kao osloboditelj. Str. 49.
    Stranice 50 - 55. sadrže podatke koje zahtijevaju upitnik o jugoslavenskom emigrantu. (Šteta da se ovdje ne iznose ti "upitnici" o "jugoslavenskom emigrantu". dali ti upitnici koriste više njima, tj. Udbi, ili nama Hrvatima za sada su prekriveni velom tajnosti. Mo. Otporaš.)
    Po povratku iz Francuske početkom 1963. godine suradnik "Jagoda" donio je emigrantski list "Mlada Hrvatska" br. 12 za studeni i prosinac mjesec 1962. godine. Dvobroj je bio pšosvećen održavanju "Kongresa hrvatskih sveučilištaraca" u Parizu. Iz ovog lista vidi se tko je sve prisustvoao kongresu. Na kongresu su bili predstavnici hrvatskih studenata (interesantno da ovdje Udbi sve smeta što je imenom spomenuto "hrvatski". Mo. Otporaš.) - ewmigranata iz čitave Europe i to: Engleske - Jakša Kušan, Španjolske - Tomislav Ivandić, Švicarske Tihomil Rađa, Njemačke - Slavko Štajduhar, Nedo Gladić, Miro Škrnjarić i Branko Orlović, Italije - Karmen Klamuzin i Toni Kusić, Austrije - "dvojica kolega", Francuske - Miljenko Peranić, ing. Željko Kovačić, Davor Topalović i Krunoslav Mašina. (Od svih spomenutih sam poznavao samo dra. Miljenka Dabu Peranića i Krunoslava Mašinu. Za ostale sam samo čuo. Mo.) Od gostiju su bili prisutni: dr. Jure Petričević. Ostali su poslali svoje referate da ih se pročita. Kasnije su došli iz Aachena ing. Ivo Bulić i ing. Cernić - Njemačka, gosp. Mance, Šehović iz Francuske i drugi. Dalje su u listu "Mlada Hravtska" govori o tijkeku i radu kongresa, napadima na Antu Ciligu i Miroslava Varoša kao nepoželjnima na kongresu itd. - str. 56 - 60.
    U izvješću konzularnog odjeljenja postoji obavijest o izlaženju prvog broja hrvatskog lista na čijim pripremama radi Peranić. kako će se list zvati, još tada nije bilo poznato. Cilj je okupiti sve studente emigrante. (Netko je morao i to raditi. Taj "netko" nije mogao biti onaj tko nije bio za Hrvatsku Državu, drugim riječima, ako nije bio državotvorni Hrvat. Do sada se vidi, kako to Udba iznosi, da je dr. Miljenko Dabo Peranić bio hrvatski državotvorni Hrvat. Mo. Otporaš.) Inače, Peranić je ekstremist i vrlo aktivan u neprijateljskoj djelatnosti prema SFRJ. 11. veljače 1963. god. str. 62.
    Na 63. stranici opisane su rodbinske veze o kojima Peranić piše. To su: Otac Ante Peranić, majka Tonica i brat Ivan. Svi nastanjeni u Novalji. Zatim brat Ljubo, nastanjen u Sl. Brodu, i sestra Marija udata za Ivana Pernicki, krojača iz Zagreba.
    Prvi broj "La Croatie" izdaje Peranić u svibnju 1963. godine. Naslovi članaka: "10 travnja", "Napoleon i Hrvati", "Bleiburg - hrvatski super Katyn", "Da bi se bolje upoznao Titoizam", "U Titovim marševima smrti" itd. Str. 64.
    Suradnici "Irma" i "Filip" u izvješćima od 3. 6. 13. 6, 10. 9. 1963. god. te u izvješću od 19. 3. 1964. godine opširno su opisali djelatnost Peranića. Pored izvješća su priloženi materijali, koje je suradnica "Irma" ukrala Peraniću za vrijeme boravka u Parizu. materijali sadrže: Memorandum upućen De Gaulleu - potpisnici Maks Luburić i Miljenko Peranić, zatim list "La Croatie" br. 4. od listopada 1963. god., fotografije pisama koje dr. Ilić upućuje Juci Rukavini, Mili Rukavini, nahidu Kulenoviću itd.
    Iz pisama se vidi stav Ilića u odnosu na Luburića. (Sada je vrijeme spomenuti nešto, a to je: da je dr. Andrija Ilić, dok je živo u madridu, Španjolska, bio član Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO, da je bio tajnik istoga, bio osobni prijatelj hrvatsklog generala Maksa Luburića, da je isti bio vjenčani kum Vjekoslavu Maksu Luburiću 19 studenoga 1953. godine. Mo. Otporaš.) Sva pisma su tajne prirode i Luburić ih fotokopirane šalje na uvid Miljenku Peraniću. Pored ovih dokumenata, suradnica "Irma" digla je i dva dopisa koje upućuje Željko Bebek Peraniću. U jednom se Bebek u ime Luburića zanima za slučaj Zvonimira Kučara. (Poznavao sam Zvonimira Kučara. Bio je Istranin. Priastupio je partizanima 1943. godine. Borio se je srcem i dušom protiv "fašizma", kako mi je mnogo puta pričao. U paretizanskoj vojničkoj karijeri je dostigao čin Majora prve klase. 1953. godine se je žestoko posvadio sa svojim starijima, kako je govorio: svi Srbi. kada je uvidio da mu gori pod nogama, prebjegao je, najprije u Italiju, zatim u Francusku. Bio je aktivni član Hrvatskog Demokratskog Odbora, HDO, kojeg su osnovali i vodili Krunoslav Draganović i Miroslav Varoš. Zvonimir Kučar je kidnapiran u siječnju 1963. godine u Parizu. Za njegovu sudbinu se nikada točno nije znalo, kao ni za mnoge druge. Mo. Otporaš.) Njegov slučaj povezuje s nestankom njihovih povjerenika iz Nice i Malmoa - Švedska. Boji se organizirane infiltriranosti komunističkih agenata. Informacije, i to detaljne, traži radi upoznavanja emigrantske javnosti. uz fotokopiju pisama priložen je i tumač skraćenica koje osobno šalje Luburić Peraniću, jer je bilo bez tumača nejasno o kojima se licima u pismima radi. Ilić ima naziv za svakog svog čovjeka - strana 64-122.
    Na stranicima od 123. do 165 - obrađena su izvješća suradnika "Rade" od 2.4.1963, informacija RSUP-a od 2.6. 1964. god. (Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: dali je dr. Peranić toliko bio interesantan jugoslavenskoj Udbi da su oni marali imati nekoiliko "tajnih suradnika" koji su sustavno nadzirali nad gosp. Peranićem i da su oni marali, tj. Udba, napisati sve te izvještaje preko 165 stranica o njemu. Pa za Boga ljudi, to je jedna knjiga kojun je Udba napisal o dru. Miljenki Dabi Peraniću! Mo. Otporaš.)
    Iz ovih izvješća se vidi izrazita neprijateljska djelatnost Peranića. Njegova aktivnost naročito dolazi do izražaja preko lista "La Croatie" kojega je ujedno izdavač i urednik. također su očite njegove veze s Luburićem, kod kojeg svako ljeto provodi godišnji odmor. Oko Peranića koupljaju se mnogi njegovi zemljaci, vrši na njih utjecaj, te ih učlanjuje u HNO. Iz izvješća također proizlazi da Peranić uspostavlja veze s diplomatskim predstavništvima zapadnih zemalja u Francuskoj. preko njih zahtjeva i traži pomoć u priznavanju njihovr borbe za stvar "Hrvatske". Osobno se obraćao i U Tantu. (U to vrijeme glavni tajnik Ujedinjeni Naroda, mo. Otporaš.) - Organizaciji ujedinjenih naroda. O svemu tome postoji dokumentacija u dosejeu.
    Na Peranića je vezan suradnik "Jusufi" preko koga ga uspješno obrađujemo. Kanalizirali smo ubacivanje propagandnog materijala, tako da uglavnom dolazi u naše ruke.
    Marija, supruga Miljenka Peranića, kako kaže Tonka Šonje, priprema se dobiti francusko državljanstvo i ovog ljeta doći s djetetom na godišnji odmor u Novalju. Do vog posjeta nije došlo, jer se Peranić u posljednji trenutaqk predomislio, tako da su i kombinacije oko toga propale.
    Iz posljednjeg izvještaja suradnika "Irme" i "Filipa" vidljivo je da se Peranić pasivizirao u svojoj neprijateljskoj aktivnosti, ne radi više onako intezivni, ne posjećuju ga u velikoj mjeri emigranti, a i njegov rad se smanjio i sve uglavnom na pisanje "hrvatske povijesti" koja mu u nastavcima izlazi u Španjolskoj u listu "Drina". (Časopis "DRINA" nije bio "list" nego "Časopis" ili knjiga. List je bio novina "OBRANA". Mo. Otporaš.)
    U cilju realizacije obrade nad Peranićem predložene su slijedeće mjere:
    - vršiti pozetivan utjecaj u pravcu pasivizacije, odnosno postupnog angažiranja,
    - mogućnost korištenja kompromitiranog materijala na temelju kojega bi mogli prići angažiranju,
    - ukoliko prva ili druga kombinacija ne bi uspjele, smatramo mogućom njegovu kompromitaciju,
    - postoje svi uvjeti, ukoliko odbacimo ili ne uspijemo u prve tri varijante, za likvidaciju peranića. U ovom pravcu izvršili smo već neke predradnje.
    Na ovim zadacima radit će se intezivno, s tim da bi vrijeme realizacije što više moguće skratili.
    Rijeka, 14. 2. 1969. godine. Alberta Tulić.

    Kratko nakon ubojstva Vjekoslava Luburića 21. travnja (20 travnja, mo) 1969, miljenko Dabo Peranić se iz straha za vlastiti život preselio u SAD i politički potpuno pasivizirao, te je tamo prije nekoliko godina umro. (dr. Peranić je umro 1993, mo)


    PRVO PISMO GENERALA DRINJANINA DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU 26.VII.1962.

    Sada ću donijeti odlomak jednog pisma kojeg je general Drinjanin pisao svojem suradniku dru. Miljenki Dabi Peraniću. Ovo što ću sada donijeti treba jedno objašnjenje a ja sam taj koji ga u cijelosti može dati. Naravno da sam spreman vjerovati da objava pisama Maksa Luburića neće zanimati mnoge Hrvate nego samo one koje povijest zanima.

    Doktora Miljenka Dabu Peranića sam upoznao na polnoćki za Božić u Notre Dame de Paris u Parizu 1959. godine. Hrvatska Katolička Misija u Parizu koju je tada vodio Dominikanac Teodor Dragun je organizirao polnoćku svetu Misu za Božić u Notre Dame de Paris. Dr. Peranić je bio glazbenik i svirao je klavir za vrijeme sv. mise. Poslije Mise, vani pred Notre Dame de Paris Hrvati veseli, vade ploske rakije iz džepova, čestitaju jedni drugima Božić itd. Tada sam prišao dru. Peraniću, predstavio se i od tada se poznajemo. Naše obostrano prijateljstvo se razvilo do te mjere da me je 1961. zaposlio u poduzeću u kojem je i on radio. To je bilo poduzeće Librairie Hachette.

    Kako smo zajedno radili imali smo svaki dan vremena raspravljati o problemima koji nas najviše tište, a naravno to je bila naša Hrvatska. Ja sam bio član HOP-a, Hrvatski Oslobodilački Pokret. Mnogo puta sam ga pita da se učlani. Uvijek je izbjegavao. Pisao je knjige. Imao je u svom stanu neku vrst tiskare koja se je sastojala u tome da je imao na tisuće i tisuće slova svih vrsta. Kada bi htio nešto napisati, tim slovima bi sastavio rečenice u neke šipke koje bi šarafima stegnuo i potom stavio u neki valjak - koji se je zvao, ako se ne varam "šapirograf" koji bi se okrećao i dodirivao papir kojeg je mašina pripremala i gurala pod taj valja. Noći i noći sam sa njim proveo tiskati kojekakove potrebeštine za hrvatsku promidžbu u Parizu za Hrvate pred crkvom Hrvatske Katoličke Misije u Parizu.

    Poslije Poglavnikove smrti u Madridu 28 prosinca 1959. godine, mnogi istaknuti predstavnici HOP su išli u Madrid na sprovod Poglavniku. Već u siječnju 1960. na povratku za London kroz Pariz se je navratio i dr. Andrija Ilić koji je u to doba bio ministar u novoj HDV koju je Poglavnik osnovao kada je pretvorio Ustaški Pokret u HOP. Na moj zahtijev dr. Peranić je pristao se sastati s dr. Andrijom Ilić. Dr. Ilić je zapovjednim tonom tražio od dra. Peranića da se učlani u HOP. Kako je dr. Peranić odbio kao moj prijatelj, ja se nelagodno osjećao.

    U to vrijeme sam dobivao od generala Luburića letke "Prvi Korak" i drugog materijala sve vezano za borbu kako osloboditi Hrvatsku od jugoslavenskih pandža. Sve sam to pokazivao i davao dru. Peraniću. Njemu se svidjala ideja generala Drinjanina, osobito njegov intervju u Novoj Hrvatskoj br. 3.1960. Jakše Kušana iz Londona povodom Poglavnikove smrti. Kako se dr. Peranić sve više zagrijavao za Hrvatski Narodni Odpor i generala Drinjanina, ja sam se sa moje strane sve više i više ohlađivao novim stavom HOP-a.

    Jednu noć kako smo radili u njegovu stanu na jednom od njegovih projekata, dr. Peranić me je zamolio da pošaljem generalu Drinjaniu njegove knjižice o Iranskoj Hrvatskoj, što sam i učino. Nedugo iza toga prvi se javlja dru. Peraniću general Drinjanin. dr. Peranić sav u oduševljenju mi pokazuje i čita pismo generala Drinjanina. Tako je počela suradnja između dra. Miljenka Dabe Peranića i generala Drinjanina u rujnu 1962. godine.

    Koristim ovu priliku kao uvod za sve one Hrvate koje ova pisma budu zanimala da im kažem sljedeće: Doktor Miljenko Dabo Peranić i ja smo bili usko povezani dobrim prijateljstvom koje se je razvilo do te mjere da mi je bio vjenčani kum, on i njegova supruga Marija. Dr. Peranić je taj koji je sastavio i napisao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General Drinjanin ju je samo djelomično izmjenio i korigirao. Sve sam ovo naveo tako da ne ponavljam svakoga puta kada budem iznosio ova BLAGA vrijedna PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Otporaš.)

    Prvo pismo Maksa Luburića dru Dabi Peraniću.

    general DRINJANIN
    26.VIII.1962.

    G.Dr. Dabo Peranić,
    Pariz

    Poštovani gospodine profesore!

    Pročitao sam sve tri knjižice, što ste nam poslali, pa Vam od srca čestitam na tom radu. Meni je neobično drago, da ste se posvetili tom razdoblju hrvatske povijesti, jer eto, u vremenu kada si narodi moraju inventirati priče o par stotina godina povijesti, mi brojima dva milenija hrvatske samosvjesnosti. Na Vama je zasluga, da ste nam ipak dali vjerodostojnu sliku našega postanka. Dosta je nama toga slavjasnkog (po svoj prilici Maks je htio reći slavenskog,mo) masla, jer ono nas je dovelo na Bleiburško polje.

    Ja sam imao uvijek veliku sklonosti za povijest, još u mastarskoj gimnaziji, dok nam je Otac Dominik Mandić bio profesorom i tukli se sa Srbima. Imali smo prof. Leovca, divljeg vlaha sa katedrom povijesti, i taj nas je tjerao da učimo imena Vladika, Hajduka, i govorio da nema hrvatske povijesti. Tada sam se pobunio,-ni prvi, ni zadnji puta, i donio mu Klaića i Šišića. Šta bi tek bilo, da smo imali stvari oca Mandića, Vaše, Šakača itd. Bio bi mu oči izkopao. Nu kako sam još kao dijete otišao na Jankapustu (ime logora u Mađarskoj gdje su se Ustaše trenirali za oslobođenje Hrvatske,mo), obustavio sam študirati povjest, a pridružio se onima, koji su htjeli pisati povijest....

    Nu čim sam naučio madjarski, odmah mi se probudio apetit i počeo sam študirati hrvatsko-madjarske odnose i madjarsku, uopće povijest i kasnije pohodio slobodno sveučilište, koje daje kategoriju madjarskom narodu. Tamo sam odkrio nešto, što me sada vuče k Vama: turanska (iranska) teorija. Madjari su turani, a to znači iranska ravnica i ja sam o tome čitao bezbroj djela, slušao predavanja poznatog slaviste Dr. Rasza, i našao imena koja Vi spominjete. Dapače u jednoj svadji sa jednim madjarskim profesorom, a u onom prkosu, počeo sam mu spominjati imena Sarmata, Haravtha, Harouvata, te da smo mi bili elita u vojsci Darija, dok su oni, turani, madjari bili divlja plemena. Taj je čovjek bio zinuo kao som, odveo me svojoj kući i dao mi biblioteku na raspolaganje A ja bjež do staroga Marka Došena (Taj Marko Došen je kasnije bio predsjednik Hrvatskog Državnog Sabora NDH, mo), koji je cijeli dan čeprkao po bibliotekama, ali kako nije znao madjarski, to bi meni donosio i podvlačio svugdje gdje je našao ime Horvat, znači Hrvat. Ja sam tako imao 2000 knjiga koje sam kupio i htio kasnije u Hrvatskoj stvoriti sa starim Došanom jedan institut za istraživanje povijesti, htjeli smo razvijati teoriju iranskog poriekla samo neka ne bude što sa Srbima ima veze. (That make sense, ovo ima smisla, mo) Kasnije je to propalo jer je za vrijeme revolucije uništeno. Šteta. Nu sada ste mi Vi i opet dali nade, da bi zaista mogli stvar postaviti na znastvene temelje . Tako se eto i ja smatram, uz Marka Došena, jednim od poklonika teorija o iranskom porieklu. Ja bih to činio i kada nebih bio uvjeren, nu ja sam siguran, da ćete vi jednom u Pešti naučiti madjarski, pa ćemo skupa čeprkati po starim bibliotekama i knjižarama, i naći sve one izvore, koji će Vam pomoći, da stvorite teoriju, i da ju branite pred svietom.

    Ja ću pisati Anti Došenu, sinu pok. Dida Marka, s kojim sam u vezi i dobru prijateljstvu, da pogleda, ima li u ostavštini Dida Marka šta o tome. Nu prije bi moglo biti, da to ima kćer Dida Marka, a ta je udata za dra. Hefera (Stjepan Hefer nasljednik Poglavnika poslije njegove smrti i predsjednik HOP, mo) i to je već teže. (Postojala je velika zategnutost između Poglavnika i generala Luburića zbog dogovora s drm. Milanom Stojadinovićem o podijeli Bosne 1954. godine. Ta zategnutost je nastavljena i poslije Poglavnikove smrti, kako ovdje Maks i kaže: "...a ta je udata za dra Hefera i to je već teže...", mo.) Nu pokušat ću.

    Ja se nudim Vama kao suradnik i ako treba pomoći ću u svakom pogledu. Nastavite istraživanja. Ja ovu Drinu ((br.1.1963.) DRINAPRESS u službi HNO je tiskala mjesečnik novinu OBRANA i tri puta godišnje knjigu Drina za izobrazbu budući hrvatski vojnika, mo) posvećujem Ocu Dominiku Mandiću, radi djela o BOSNI I HERCEGOVINI. Neobično bih mi bilo drago, kada bi Vi za taj broj napisali resumen, extrakt Vaših teorija i k tome aplicirati na VOJNU STRANU. Stara je hrvatska vojna povijest uopće povijest Hrvata, pa i dio nove, odnosno iz kraljeva i srednjeg vijeka.

    Dakle jedna stvar, koju nitko dosada u hrvatskoj povijesti nije pokušao: najstarija vojna povjest Hrvata. Kako ste vidili iz Drina, ja sam uvijek pisao nešto iz povijesti, a sada donosim stvar puk. Pavičića: Vijna povjest Hrvata. Nu ta počima, kako ste vidili sa hrvatskim kraljevima. Nu to je mnogo manje interesantno. Ako Vi razradite teorije i primjenite na sedam Banova, kao šefova sedam ratničkih plemena, i njihov dolazak na jadran, kao i put, mačem u ruci, iz iranske ravnice, preko Dona, Bijele Hrvatske, Slovačke/ gdje ima hrvatskih sela najstarijeg oblika, koja sam ja išao posjetiti, ako pogleda geografske nazive u dijelu Ukrajine, Poljske, Slovačke i Podkarpatske Rusije (gdje ljudi govore ikavski), naći ćete vojnički put starih Hrvata. I neka idju do djavla Srbi sa svojim hajducima, komitima, razbojnicima i vladikama.

    Mi smo upravo sada stvorili POVIESNI ODJEL i mislimo tiskati jednu brošuru o našem vojničkom povlačenju, mislimo raditi na reformi, odnosno preispitivanju naše vojne povijesti od najstarijih dana s ciljem, da se preispitaju stvari sa općeg i svehrvatskog gledišta kroz vjekove ili milenija. Jer smo i balkanski, mediteranski i srednjoevropski-panonski narod treba postaviti svehrvatsku teoriju, odnosno stvoriti što dosada nitko nije pokušao filozofiju hrvatske vojne povijesti. Nije više interesantno da su se tukli katolici i muslimani i da je postojala Turska Hrvatska, nego da trebaju Hrvati teorije o UZROCIMA. Zašto se sve to dogodilo. To opet zasjeca u geopolitiku, koju sam s posebnim žarom študirao i posebno engleza Lidell Harta. Treba dakle pustiti na stranu kroničarsku /skoro novinarsku/ povjest, nabrajanja knezeva, pandura i paša, nego zahvatiti i stvarati filozofiju povjesti uopće i vojničke posebno, sa hrvatskim teorijama i pustiti nas kao antemurale (preziđe kršćanstva, mo), kao turski pašaluk ili habsrburžki lebensraum. Idimo dalje. Ja bih želio hrvatskim vojnicima dati nešto više iz dva razloga: da već jednom otresemo komplekse inferiornosti prema Rimu, Beču, Pešti, Beogradu i Istanbulu, pa da stvorimo vlastiti put, iz Irana na jadran, teoriju Velike Hrvatske, koja je iz geopolitičkih i geostratežkih razloga dolazila pod utjecaj, utjecaj jednih i drugih, ali je uvjek sačuvala svoj personalite. S druge strane želio bi hrvatskom malom čovjeku probuditi apetit za više ciljeve, koji daju smisao životu i smrti, a to je znati živiti, umirati/ u sferama Historije i veličine, a ne tapkati u kaljuži hrvatske nazdravičarske kortežke i stranačarske duševne bijede, kao i danas, kad ima maksovaca, jelićevaca, heferovaca, mačekovaca, itd. ali nema perspektiva veličine, slave, slobode, obraza i časti.

    Jesti li spremni suradjivati sa Drinom i Drinjaninom, pa makar nas naši politički proleteri napadali da smo fanatici, i k tome, da smo i ubijali kako bi Hrvatska bila velika, snažna, ponosna, pa ako treba i ipmerijalistička, prodorna, borbena zavojevačka. Znajte da ako ne predjemo u ofensivu i stresemo blato, ići ćemo sa Srbima kao baba za misarima.

    Ako jeste spremni, kao Dr. Peranić/ ili pseodonim: recimo bojnik HARAUAIT ili sl. napišite predhistoriju Hrvata kao vojnog naroda. Ja ću reproducirati klišeje, i staviti da sam ih uzeo iz Vaše knjige, da se time Vi pokrijete / Oh Bogovi, povjesničari i koljači skupa / ili prema Vašim željama. Voljan sam to ukrasiti lijepim klišejim, koja ako ne trebate možete posuditi, a ja bi napravio separate od toga, i Vama darovao kao brošuru, sličnu ovima, koje imate. Vi se tako možete materijalno pomoći i nastaviti rad. Uvjek, naravno, računajući na našu pomoć. Mogli bi stvoriti i mali KRUG PRIJATELJA DRINE - "IRAN" i okupiti intelektualce i raditi skupa i stvoriti školu. HRVATSKA ĆE VOJSKA POMOĆI TU STVAR i smatrati se počašćenom.

    Pošaljite nam, ako mislite, da je pametno, jednu fotografiju Vašu, klišeje, ili otiske, pa da još u ovom broju posvećenom fra. Dominiku, dademo novu verziju stare nam slave. (Slika dra. Peranića i njegov opis "NAJSTARIJA VOJNA POVIJEST HRVATA" se nalazi na str. 107/108, DRINA br. 1. 1963.) Srdačni pozdrav g. Galiću (Stanko Dujam Galić 1901.1971, od starog Kaštela, živio u Parizu, naš zajednički prijatelj,mo) i ostalima, pozdravlja vas Vaš odani general Drinjanin. podpis.



    (Eto, to je prvo pismo generala Drinjanina dru. Dabi Peraniću. Ona dvojica su pokretači [B][U]PORUKE IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Ova Poruka izmirenja je izišla u Istarskoj Drini 1964. godine. Nastojao sam prepisati ovo pismo onako kako je originalno pisano. Otporaš.)

    (Ovo pismo se ne nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Na svijećnicu, Kalondora, 2 veljače 2015. Mile Boban, Otporaš.)

    Bobani

    25-04-2015, 22:16

     

     

     

     

    HRVATSKA IZNAD SVEGA - KAŽE MAKS LUBURIĆ

    27.IV.1956.

    (Ovo pismo nije pisano na službenom papiru hrvatskih Oružanih Snaga Hrvatske Vojske. Pisano je na običnom papiru i poslato Anti Kršinić u Californiju. Mo)

    Dragi Ante !

    Poslao sam Ti "Drinu" i u njoj si vidio (po svoj prilici bi trebalo biti "i u njoj ćeš viditi, mo) Tvoje članke iz godišnjaka. (Radi se o članku u "DRINI" br. 8-12 1955. strana 326, gdje Ante Kršinić opisuje SELO LUMBARDA NA OTOKU KORČULI, mo) Poslao mi Luka (Gudić kojeg sam osobno poznavao, mo) jedan godišnjak i kako sam spremao broj o Dalmaciji stavio sam i to, jer nisam htio da se ne čuje za otok Korčula, na kojem sam bio i ja na mom putu po Dalmaciji, a od tamo mi se bio oženio i jedan tetak i ja kao diete uviek želio ići da vidim našu rodbinu.

    Jad je sve ovo što radimo, ali nemamo drugog riješenja. (Ovdje se radi, u ovoj godini 1956, o razlazu sa Poglavnikm. Oni koji su s ovim događajima upoznati s pravom mogu reći da je to bila jedna hrvatska politička emigrantska kulturna revolucija. Kada kažem "kulturna", uistinu je bila kulturna, jer nije bilo nikakovih fizičkih žrtava, osim žvakanje čačkalica i gubljenje živaca. Mo) Nadam se, da ćete vi tamo shvatiti veličinu položaja. S nama je dvadesetak visokih častnika i sva vojska.

    Prije svega treba nam pomoć materialna za srediti redove. Nemožemo s tiskarom i drugom "Drinom" bez novca, a istrošili smo se s radom na domovinskom sektoru. Bili smo ja i Pušić a Vatikan nadalje sa muslimanskim nacionalistima, američkim nekim vezama. - svi nam vele, a posebno Španjolci, da nam treba izdržati i riješiti se hipoteke "Izbora" ako želimo napried. ("IZBOR", časopis kojeg je u Argentini uređivao Stjepan Subašić, bio blizak Poglavniku, imao intervju s Poglavnikom i stavio njegovu sliku na naslovnoj stranici u br. 19 za lipanj 1955 godine, u tijeku velike svađalačke borbe između Poglavnika i generala Drinjanina. Mo) Poglavnik je u rukama čudne čeljadi.

    Javite se. Pozdrav našima., odani vam general Drinjanin.

    ps. Hvala na pozdravima za moju malu Drinicu! (Generalova kćer Drina je rođena u 26 veljače 1956 god., a umrla je dvi/tri godine, mo)

    Bobani

    25-04-2015, 23:26

     

     

     

     

    Bilo je pravo ime: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

    NDH je bilo pravo ime koje je hrvatski narod 1941. pozdravio, za to se ime borio.To nam je posvjedočio i hrvatski kardinal, sada blaženi A. Stepinac na jugoslavenskom-komunističkom suđenju 1946. godine u Zagreb.


    http://kamenjar.com/iz-tiska-je-izasla-knjiga-pisma-vjekoslava-maksa-luburica/
    19. srpnja 2011. u 0.10 sati
    Piše: Rudi Tomić

    Pročitavši knjigu ratnih uspomena i doživljaja hrvatskog Brazilijanca Ilije Barbarića: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA /BILO JE PRAVO IME/ - ne mogu ostati nepomičan. Ipak, trebalo mi je snage i vremena, da se odlučim na pisanje kritičkog osvrta, s obzirom na obim informacija. Naime, nije samo riječ o Nezavisnoj državi Hrvatskoj (u nastavku: NDH), nego i o autoru, jer njihov se život (države i čovjeka) međusobno popunjava, čini jednu cijelu istinu: borba za opstojnost države hrvatskog naroda i nadljudske izdržljivosti hrvatskog bojovnika, ustaša i domobrana u borbama, u žrtvama, u patnjama i u stradanjima braneći ponovnu uspostavu NDH.

    Ova se knjiga razlikuje u mnogočemu od ostalih, u kojima je riječ o uspostavi, opstojnosti i slomu NDH (Hrvoje Markovića, Marka Sinovčića, Darka Sagraka i drugih), jer autor ovog spisa nije pisac po zanimanju, niti je visoko obrazovani intelektualac, nije plaćen od određenih ljudi, udruga ili međunarodnih institucija; dapače, nije pisac koji traži izvore i iz njih prepisuje dokaze, nego izvorno piše o onome što je proživio, o onome što je vidio i onome što je čuo od ljudi kojima je vjerovao.
    Barbarićeva knjiga nije samo: uzmi pa pročitaj! Nego: pomno pročitaj, dobro nauči, onda upozori one koji pišu i govore neistine o NDH, njezinim ustašama i domobranima; upozori također one koji niječu zločin, ili umanjuju istinu o neprijateljima hrvatskog naroda: četnicima, partizanima i (ne)saveznicima, jer nema boljeg dokaza nego što je dokaz činjenica.

    Neki ljudi u Hrvatskoj misle, da teme iz II. svjetskog rata treba izbjegavati kad se sada već krivotvori istina o Domovinskom ratu, gdje su zbivanja jednostavnija, nedavnija i ljudima puno poznata. Procjenjuju da je trenutno istina o Domovinskom ratu toliko politički slaba a mit o ustašama toliko jak da problem treba rješavati jedan po jedan. Međutim, neprijatelji i krivotvori u Hrvatskoj i u svijetu, ne sustaju u iznašanju neistine o zločinima iz NDH, pa te ''dokaze'' povezuju sa ''dokazima'' iz ''zločinačkih pothvata'' u Domovinskom ratu kako bi na taj način uokvirili sliku o Hrvati kao ''genocidnom narodu''. Stoga su i dana aktualna povijesna zbivanja iz II. svjetskog rata, jer se s njima ujedno dokazuju krivotvorenja i iz Domovinskog rata.

    ''Ne bi bilo razborito ni uzimati narcisoidne iliti obranaške utrke na klevete o našemu nacionalnom biću kroz povijest kao mjerilo na temelju kojeg se treba pisati povijest za školsku djecu i mladež uopće. Koliko god su nedostojni civiliziranom društvu kleveti, ništa manje nije štetno ni samohvaljenje. To su u biti, dva oblika laganja oko kojih je kleveta opasnija jer nerijetko pređe u represiju pa i ubojstvo.'' (M. Vidović)
    Predgovor knjizi napisao je poznati urednik-autor Hrvatskog Holokausta, prof. J. Ivan Prcela, iz Clevelanda, SAD, koji u svom prikazu govori o čovjeku - svjedoku i mladiću, koji je sa 17 godina otišao u ustaške dobrovoljce: ''U kolovozu 1941. godine Barbarić je položio ustašku prisegu pa kao pripadnik Ustaške nadzorne službe u Jasenovcu, kao prekaljeni branitelj Vječne Hrvatske i kao ljubitelj povijesne istine svojim istančanim zapažanjima piše vrlo vrijedne stranice o Jasenovačkom razdoblju hrvatske povijesti.'' (str. 5.) Prof. Prcela je također napisao i prikaz knjige: ''Najnovija knjiga o NDH'', gdje među ostalim kaže: ''Od našeg poštenjačine Ilije i ja i drugi pisci povijesnih knjiga možemo mnogo naučiti, osobito da su povijest i istinoljubivost ista stvar i da je u jednostavnosti ljepota i sadržaja i jezika.'' (Zajedničar, 15. rujna 2010., str. 11.)

    Evanđelje po Iliji

    Ilija je marljivo pisao dnevnik zbivanja čim je položio ustašku prisegu u Jasenovcu (1941.), čiji zapisi govore o teškoj borbi Hrvata za slobodu, o uspostavi NDH, o njezinoj organizaciji i nutarnjoj upravi, o nadljudskoj borbi hrvatske vojske za očuvanje hrvatske države, o udruženim neprijateljima, da sruše NDH, o njezinu Poglavniku dr. Anti Paveliću, koji je pod svaku cijenu želio spasi hrvatsku državu i hrvatski narod.

    Zatim autor prikazuje kapitulaciju Italije, suradnju talijanskih fašista sa četnicima i partizanima, nagli slom Njemačke, koji je povukao za sobom i slom NDH. Ali, hrabra hrvatska vojska nije bila poražena od udruženih neprijatelja, nego se odlučno borila do posljednjeg časa, do svršetka II. Svjetskog rata, kad je trebalo povući se u Austriju k pobjednicima u ratu, zapadnim saveznicima, da se predaju (po ženevskoj konvenciji 1864.) kao pripadnici oružanih snaga , a ne kao ratni zarobljenici.
    Autor također detaljno opisuje predaju hrvatske vojske Englezima, koji su je odmah izručili srbokomunistima i Titu, da je pokolju što prije. Grozote, koje su počinili Srbi nad Hrvatima, neopisive su! Takvog divljaštva i okrutništva jedva da je ikada jedan narod počinio nad svojim protivnicima.

    U ovom prikazu mi ćemo se uglavnom osvrnuti na dvije tragedije iz toga razdoblja, jer svi povjesničari (pravi, režimski i zlobnici) u svojim istraživanjima o NDH počinju s jasenovačkim žrtvama i završavaju s bleiburškom tragedijom. Ovo je, naime, jedan od rijetkih prilika da se upravo na najtragičnije posljedice, nakon sloma NDH, suočimo najpoštenije i znalački s istinom, jer malo je ljudi koji su prošli mnoge nevolje, vidjeli dubine pakla i najvažnije zabilježili, kao što je Ilija Barbarić: od 10. travnja 1941. do 15. svibnja 1945.

    Prvi zdrug ustaške obrane

    Barbarić piše kako je Ministarstvo HOS-a NDH, u kolovozu 1941, donijelo odluku da se osnuje jedan Zdrug, više kao redarstvene snage. ''Određeno je da bi ovom novoosnovanom Zdrugu bilo sjedište u jednom malom mjestu Slavonije koje se zvalo Jasenovac. Na koncu rata, 1945. god., ovaj Prvi obrambeni Zdrug ustaške obrane, sa svim svojim posadama, u Slavoniji, Bosni i Hercegovini, čak i Dalmaciji, brojio je 8000 pripadnika. Za zapovjednika novog Zdruga bio je imenovan ustaški časnik PTB-a, Vjekoslav Maks Luburić,'' (str. 15.)

    Barbarić je također detaljno opisao kako su se dogovorili vojskovođa Slavko Kvaternik i zapovjednikom Maks Luburić da naprave jedan žuran nalet kroz Kozaru, u svibnju 1942., od Banja Luke prema Bosanskom Novom i Prijedoru koji su zaposjeli Titovi partizani. U ofenzivi na Kozari našli su se zajedno zapovjednici Joco Sudar, Jure Francetić i Maks Luburić sa svojim postrojbama. ''Plan je izveden točno za 15 sati. Tako smo partizane u Drakseniću u samu zoru uhvatili na spavanju. Bile su to teške borbe. Ali nakon jednog do dva sata borbeni partizani su se dali u bijeg prema unutrašnjosti Kozare.'' (str. 28. - 32.) . Valjda je tako bilo u Bugojnu, na Kupresu, Romaniji i drugim bojištima, koje su ''ofenzive'' partizani velebno opisali i opjevali. Djeca u hrvatskim školama tako i danas uče! U ovom poglavlju još bih spomenuo jedan detalje - pokolj 14 ustaša na Psunju, nedaleko od Planinskog doma, gdje je bila ustaška posada od 50 vojnika. Smjene ove posade redovito su vršene svaka dva tjedna, te je konačno zapalo i Iliju da ide na planinu Psunj. Na putu teško prohodnom i dugom, stali su za dušak da se malo odmore, na čelu kolone bila je prethodnica s 14 vojnika koje su partizani pobili iz zasjede.

    ''Na jednom mjestu su stali da se odmore, tu su partizani napravili zasjedu s dviju strane. Borba je bila kratka. Oni koji su preživjeli vratili su se u Pakrac i s kamionima prevezeni u Lipik.krenule su naše dvije satnije iz Lipika na mjesto tragedije. Kad su stigli na ''ono mjesto'' u šumi, našli su zapregnuta kola s volovima, a jedno dvjesta metara naprijed našli su pobijene ustaše, svih 14, u razmaku od nekih 100 metara. Svi su bili mrtvi, mučki ubijeni.. s kola nisu ništa odnijeli, valjda su bili u žurbi, falilo je samo oružje od naših 13 vojnika, s četvorici su skinuli odore, s petorice su skinuli samo cipele i opasače. Ali partizani su imali vremena da na našim vojnicima prave svoje zločine, vadeći nekima oči, srce, izrezujući im na čelu U'' (str. 22.-25.)
    Napomena: Uz ovaj gnjusni opis priložene su i četiri fotografije izmrcvarenih ustaša (ljudi bez nosa, očiju, srca, spolnih organa i bez drugih dijelova tijela); s imenima i mjestima njihovog rođenja.) Kada su lijesa ubijenih ustaša donesena u Lipik, u jednome tjednu prijavilo se u tom mjestu oko 140 mladića da se obuku u ustaške postrojbe.

    Razoružanje Talijana i pregovori sa partizanima

    ''Dne 8. rujna 1943. god. objavljena je kapitulacija Kraljevine Italije pred saveznicima. U taj čas nalazi se na hrvatskom području 9 talijanskih divizija vojske, 2 obalne brigade, i 1 alpska pukovnija s oko 100.000 vojnika. Drugi dan, tj. 9 rujna 1943, god. Zapovjednik 2. talijanske armije general Mario Robotti priopćio je predstavniku hrvatske vlade u obalnom pojasu g. Davidu Sinčiću da se kraljevina Italija nalazi u ratu s NDH, te da je izdao nalog svojim zbornim zapovjednicima da predaju oružje partizanima ili da im se priključe u borbi protiv NDH. Ujedno je istog časa dao zatvoriti hrvatskog predstavnika.'' (str. 41.) Dakle, i nakon Proglasa poglavnika NDH dr. Ante Pavelića (10. rujna 1943.) da su poništeni Rimski ugovori sa Italijom; da je Njemačka priznala NDH granice u kojima su uključene sve odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu od Istre do Boke Kotorske, talijanski vojnici bili su naoružani. Talijani se, dakle, nisu htjeli predati NDH nego su, štoviše , ubili časnika Mikulića koji je išao na pregovore k njima. ''Prošlo je označeno vrijeme, a kako se Mikulić nije vratio, naši su zapovjednici izdali zapovijed za napad. Iz 15 teških bacača izvršismo napad. Za naše iznenađenje, Talijani uopće ne odgovaraju, već su za 5 minuta izvjesili bijele krpe, što je značilo da se žele predati bez borbe.'' (str. 42.)

    Ministar dr. Andrija Artuković iz Zagreba u ime HOS-a šalje bojnika Matu Primorca da uspostavi vezu sa partizanima, jer nisu više imali razloga de se zbog fašističkih okupatora Talijana bore i protiv NDH. Ugovoren je sastanak u jednom selu blizu Strilja. Sastanak je održan bez ikakvog incidenta i trajao je 8 sati. ''Partizani su na sastanku više slušali nego govorili. S nače strane prvi je uzeo riječ bojnik Primorac, koji im je rekao da mi znamo da su i oni Hrvati kao i mi, ali su morali bježati u šumu zbog talijanske okupacije i fašističkih progona, da sačuvaju svoje života. Sada je Italija kapitulirala i oni nemaju više razloga da budu odmetnici, da se bore protiv NDH koja će biti država svih Hrvata. Traži od njih kao Hrvata Dalmacije da se priključe HOS da se zajednički bore protiv komunizma i Jugoslavije. Trebaju sa svojih odora skinuti komunističke oznake (crvenu zvijezdu) i gore staviti hrvatski državni grb. Kad jednom završi rat , hrvatski će narod zakazati slobodne izbore na cijelom hrvatskom teritoriju i koga hrvatski narod izabere da nas vodi, svi ga trebamo poštivati i svoju državu braniti. Ako sutra priđu k nama, imat će ista prava kao i svi mi Hrvati, a i činovi u vojsci će im biti priznati, to im jamči hrvatski ustav i hrvatska vlada u Zagrebu.'' (str. 44.) Partizani su jamačno obećali, da će prenijeti svojim nadležnima sve prijedloge hrvatske vlade iz Zagreba, pa će se vratiti s odgovorima. Partizani se nisu nikad više ni javili, nego su za uzvrat napali hrvatske položaje u Vrgorcu u Stilju. Budući je ustaška bojna, na tim položajima, bila dobro naoružana s oružjem kojeg su oduzeli od Talijana, nije dugo trebalo da partizane otjeraju u planinu Biokovo.

    Jasenovac značajniji je od Auswitscha!

    Ilija Barbarić je bio osoba povjerenja generala Maksa Luburića, zapovjednika Prvog obrambenog Zdruga i sabirnog radnog logora Jasenovac, prema tome njegovi su iskazi svjedočanstvo očevidca i učesnika, što bi povjesničari moralo uzeti u obzir u svojim znanstvenim istraživanjima o Jasenovcu. Doduše, ustaški Jasenovac već su ''znanstveno istražili i povijesno dokumentirali'': partizanski ''stručnjaci'', mahom dokazani zločinci; hrvatski ''znanstvenici'' , također dokazani partizanski zločinci i velikosrpski podanici; srpska crkve u Hrvatskoj, četnici u Hrvatskoj i BiH, posebice antihrvatski, prosrpski, partizanski, projugoslavenski Židovi u Hrvatskoj i svijetu.
    U čemu je Jasenovac značajniji po zločinima od Auswitscha? Do sada su u svijetu napravljena mnoga znanstvena istraživanja o genocidu (Research of genocide). Naime, o Jasenovcu je napisano - 700 studija, dočim o Auswitschu samo - 490 studija. Po logici matematike obrađeno je više 210 znanstvenih studija o Jasenovcu nego o Auswitschu, onda bi po istoj logici (procentualno) trebao biti i već broj žrtava u Jasenovcu!

    Srbi i Židovi u bivšoj Jugoslaviji i današnjim republikama u ''regiji'' ne prestaju s iznašanjem neistina o Jasenovcu; o broju ubijenih njihovih sunarodnjaka - cca. ''700.000 do 900.000'' , bez obzira što brojke žrtava u drugim znanstvenim (nepristranim) istraživanjima govore sasvim drugačije: Dr. Franjo Tuđman, jugoslavenski general, rekao je na Okružnom sudu u Zagrebu, od 17. do 20. veljače, 1981. godine. ''Druga moja tužba lažna tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu da je po statističkim podacima u svim logorima i zatvorima u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata poginulo oko 60.000 ljudi, i to: Srba, Hrvata, Židova, Roma i drugih, što je, rekao sam ogroman broj i užasan zločin.'' (str. 98.)

    Da bi ukazao na apsurdnost tvrdnje da je samo u jasenovačkom logoru ubijeno 700 do 800 tisuća ljudi, Tuđman je odgovornima predočio ''da bi to značilo da je svakog dana ubijeno i poklano oko 500 ljudi, dotično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20 do 25 ljudi svakog sata.'' (str. 99.) Adil Zulfikapašić, također partizanski oficir, u knjizi ''Jasenovac'', u kojoj je objavio tajne papire, Titove dokumente o tom logoru, rekao je: '' U Jasenovcu nikad nije bilo više od približno 40.000.'' On je još dodao da su u jasenovačke žrtve ubrojeni i muslimani, koje su četnici i partizani ubili diljem Bosne i Hercegovine. (HUP priprema knjigu o Jasenovcu.)

    Bošnjaci u Americi osnovali su židovsko-bošnjački institut, u čijim se tekstovima također iznose astronomske brojke, poput Srba, o ubijenim ''Bošnjacima'' i Židovima u Jasenovcu! U ono doba nigdje na svijetu nije bilo ''Bošnjaka'' - ni za lijeka, nego su u BiH živjeli hrvatski muslimani, neopredijeljeni muslimani, jugoslavenski muslimani i muslimani Srbi. Ne moraju Muslimani kopirati sve od Srba, kad je riječ o Hrvatima. Srebrenica bi trebala biti opomena novoimenovanim Bošnjacima!
    Na Institut for Reseach of genocid Canada, July 27, 2010. istražitelji su rekli, kako Srbi pretjeruju s brojkama od 700.000 žrtava. ''Ustanovili smo da se radi o broju oko 45 - 50.000 ubijenih Srba u Jasenovcu.''. Dakako, Broj od ''700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu'', je 70% veći od broja kojeg je Jugoslavija dala Njemačkoj 1963. na ogled.

    ''U izvornom smislu pojma 'discrepanio' spada uglavnom sve ono što je o Hrvatskoj šireno u svijetu otkako je relativizirana hrvatska državna nezavisnost. Po neistinama koje su dominatori ili neprijatelji hrvatske nacije širili o nama moguće je točno procijeniti stupnjem porobljenosti. No, oni koji se boje istine i podmuklo ušućuju svjedoke istine i poznavatelje stvarnosti time ujedno dokazuju i svoje nečovještvo. A represija nad svjedocima istine, u evanđeoskom smislu, je jedan od oblika sotonizma. Sotona je, prema Isusovim riječima - lažov i ubojica.'' (M. Vidović, H. Fokus)

    Ilija Barbarić je bio posljednji čovjek-svjedok o Jasenovcu. ''Stjecajem okolnosti u mojim su rukama bile registarske knjige logora Jasenovca, u Zagrebu 1. svibnja 1945. godine. U tim je knjigama bilo upisano sve osoblje koje je prošlo kroz logor od njegovog osnutka do 21. travnja 1945. god. kad je raspušten. (Poznata je ona razvikana Mesićeva antifašistička krilatica kako su partizani, zatočenici "udarili prodor u Jasenovcu" 22 travnja 1945., dakle dan poslije potpunog raspusta i kada tu nije uopće bilo hrvatske vojske koja bi ima mogla dati otpor, protu napad. Dakle, opet jedna u nizu tisuću titinih LAŽI. Mo. Otporaš.) Te knjige nitko više neće pročitati (na žalost!, podcrtao rt) jer smo ih spalili prije nego smo napustili Zagreb, 7. svibnja 1945. godine. Prema knjigama registracije kroz Jasenovac je prošlo ukupno 18.600 zatvorenika.'' (str. 100.)

    Autor je također istaknuo, da su u tim knjigama bila imena zarobljenih partizana i četnika, koje su Nijemci trpali u vagone i gonili u Njemačku na prisilni rad. U tim knjigama bila su imena i osoblja koji su obavljali poslovne dužnosti u logoru. Naime, mnogi od antihrvatskih istraživača nisu uzeli u obzir ni dokaze od ljudi iz njihovih znanstvenih i prvoboračkih krugova, nego su brojili i prebrojavali žrtve prema svojim potrebama i prema svrsi kojoj su trebali poslužiti; kad je i u kojoj mjeri trebalo Hrvatsku oblatiti ili Hrvate prikazati genocidnim narodom. Većinom je ta ''znanstvena'' prostitucija obrađivana u Hrvatskoj, o hrvatskom trošku, na štetu hrvatskog naroda, i s odobravanjem visokih državnih dužnosnika, predsjednika i premijera komunističko-socijalističke i, na žalost, i današnje (ne)demokratske Republike Hrvatske!

    Bleiburg - Golgota Hrvata

    ''Rat koji je vodila Hrvatska država za opstanak svoje države bio je pri završetku. Ruska 6. armija, koja je brzo napredovala preko Mađarske, stigla je i na granicu Hrvatske. S njima su navaljivali komunisti s cijelog Balkana, organizirani od strane šumskog maršala Tita. Uz jugoslavenske komuniste napadale su nas bugarske, albanske, mađarske i rumunjske brigade.

    ''Na Bleiburškom polju dočekani smo od VIII. Engleske armije. Prema sporazumu sa zapovjednikom engleske armije, gen. Mudrayom, hrvatska vojska je odložila oružje. Bilo je obećano da će vojnike smjestiti u savezničko zarobljeništvo. Međutim, protivno ratnom pravu, a u smislu nedosljedne engleske politike, oko 300.000 hrvatskih vojnika i civila izručeno je Titu na milost i nemilost. ''Nitko ne može opisati divljački postupak Titovih komunista prema hrvatskim vojnicima i civilima te pljačke koju su provodili komesari, oficiri i vojnici 'narodnooslobodilačke' Titove armije.'' (str. 46. - 47.)

    Poznato je da su tu ljudsku masu Hrvata razlučili, kao živinčad: muževe od žena, očeve od sinova, braću i prijatelje, onda su potom izlučili one koji su stupili u Hrvatsku vojsku 1941. godine. Potom su odvojili ustaše, domobrane, mornare, zrakoplovce, legionare itd., svi su bili svrstani u posebne kolone i otpremano u unutrašnjost zemlje. Barbarić nastavlja:

    ''I mene je zatekla ista sudbina tako da sam na svoje oči mogao vidjeti sva čudesa i divljačke postupke komunista prema hrvatskim vojnicima koji su bili izručeni. Ja sam se javio kao domobran, moja je kolona bila određena da ide u Celje. Duga kolona, oko 12 tisuća vojnika koji su se prijavili kao ustaše, oružnici ili časnici, otjerana je prema Mariboru. Kasnije smo saznali da su oni ubijani putem, naročito u blizini Maribora, gdje su zatrpani u rovove koji su pred rat bili iskopani od jugoslavenske vojske. Prije ubijanja partizani su ih skinuli do gola i veoma se mali broj iz te grupe spasio sa samog stratišta gdje su noću dovođeni kamionima. I moja kolona, koja je brojila oko 7 000 ljudi, oko 1.700 je pobijeno od Dravograda do Celja, ili su ljudi umirali od gladi i umora tako da su cijelim putem iza kolone ostajali leševi koje su partizani svlačili i ostavljali gole na putu. '' (str. 47 - 49)

    Barbarić je u Celju odvojen u novu grupu od 180 ljudi, a prije polaska kolone za Zagreb, ponovo su odvojili njih 60, na putu su priključeni velikoj skupini, više od 6 000 ljudi s kojima je preko Senova stigao u Zaprešića . Nemoguće nam je u ovome osvrtu slijediti Iliju ''odiseju'' - od Bleiburga, preko Celja, Samobora, Siska, Slunja, Novske, Slavonskog Broda, Tuzle, odakle je s nekoliko poznatih pobjegao iz logora i nastavio se boriti još četiri godine po bosanskim i hercegovačkim šumama. Njihova je skupina bila poznata kod partizana kao ''škripari'', a u narodu kao ''križari''. Autor je u tančine opisao svoje doživljaje o otporu u šumama, od 1945. do 1949. godine, gdje je sve bio i s kime se dužio (poimence), te kako ga je UDB-a uhvatila dva ****, kojima je pobjegao iz Novog Sada (1947.) i iz Rijeke (1948.). Ilija je konačno pobjegao u Italiju (1949.) i bio u Logoru Fraschette, gdje je ostao do odlazaka u Boliviju (1950.). Godine 1956. odlazi u Brazil, gdje i danas živi sa obitelji.

    Doživljaji Ilije Barbarića

    Piščevi doživljaji su filmski scenarij: potanki opis prizora kojem bi trebalo samo dodati dijalog za film, i na svjetskoj pozornici bio bi veoma zapažen. Upravo se ne želim osvrtati na taj dio u knjizi, jer sve što bi bilo izostavljeno osiromašilo bi one pojedinosti u prikazu. Stoga ću u jadnom kratkom osvrtu sumirati (zbrojiti) ono što smatram bitnim, kako bi se dobila cijela slika ove izuzetne knjige, koja vjerojatno neće doći u ruke većem broju Hrvata u domovini i dijaspori; niti će biti predstavljena na globusovu ''Okruglom stolu'', kao što je, recimo, bila ''Hipoteka 10. travnja'': Pavelić i Hrvati 1941. - 2008. (Kuljiš Goldstein, Grčić, Hasanbegović, Huntinec, Barić) , a sigurno neće ni Kojak Aco dovesti autora knjige NDH na program ''Nedjeljom u 2'', kako što često dovodi Pusićku, Puhovskog, Pupavca, Stanimirovića i druge koji blate NDH.

    - U knjizi se, među ostalim, nalazi izvješće Crvenog križa iz Ženeve, koji su pregledali Jasenovac, Staru Gradišku i Gredjani Salaša (02. 08. 1944.) o čemu je učinjen Zapisnik i poslan europskim državnim predstavnicima. Ocjena je bila zadovoljavajuća.

    - Židovima u NDH bilo je mnogo bolje, unatoč velikog pritiska Njemačke, nego u ijednoj državi koja je bila saveznica Sile Osovina, ili okupirana jedinicama Trećeg Reicha, jer nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama, uključujući i Poglavnika dr. Antu Pavelića. NDH je imala dvadesetosam (28) hrvatskih generala koji su bili židovske vjere (u SAD nema ih toliko ni danas!); duhovni vođa hrvatske emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka, pa tu su još bili Slavko Kvaternik, Eugen - Dido Kvaternik i drugi. Najpoznatiji Izraelsko general, Moša Dayan, koji je odrastao je u Sarajevu, rekao je jednom prigodom da su vlasti NDH zaštitile veliki broj Židova od nacističkih progona. (Čemu onda tolika mržnja Židova u Hrvatskoj naspram hrvatskom narodu!? Doduše, većina Židova koji danas žive u RH - nisu hrvatski Židovi, nego su balkanski, odnosno srpski Židovi, a među njima su (naj.., naj.) uočljiviji sarajlije: Slavko i Ivo Goldstein i Miljenko Jergović - oni će napisati scenarij za novi (!) film o Jasenovcu!).

    - Sveukupni popis Generalnog zbora HOS; imena 127 generala i njihova sudbina, koja je utvrđena za 107 generala, za njih 20 nema ni traga. Poimenično je navedena njihova sudbina: koji su umrli, koji su bili ubijeni, koji su izvršili samoubojstvo - i to datumski kada i gdje.

    - Popis vojnih vjerskih dušobrižnika (1941. - 1945.), koji su uz svoje duhovne obveze vršili i vojne dužnosti; njihova imena, godine rođenja, časničke činove, mjesta službe, te gdje su i kada ubijeni, od kakve su druge smrti umrli - navedeno ih je 150. Ovaj popis generala Generalnog zbora HOS i popis vojnih vjerskih dušobrižnika, moglo bi se tiskati u posebnom izdanju kao SPOMENICA ŽRTVAMA hrvatskim generalima i vjerskim vojnim dušobržnjicima.

    U epilogu potrebno je kazati nekoliko riječi i o autoru. Ilija Barabarić rođen je 9. veljače 1924. godine u Donjoj Blatnici, u Hercegovini, a danas živi sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece, u Soa Paulo u Brezilu. Ne samo što govori više jezika, osim hrvatskog, govori talijanski, španjolski i portugalski jezik; ima isto toliko i državljanstava: bolivijsko, brazilsko, hrvatsko i bosansko-hercegovačko državljanstvo.

    Zbog gore svega iznesenoga preporučujem ovu knjigu, ne samo onima koji pišu povijest, nego i onim Hrvatima koji se zanimaju za domovinu svojih roditelja i hrvatskog naroda, jer knjiga je pisana u takvom jednostavnom stilu i jeziku, da je mogu čitati i djeca kojima hrvatski jezik nje jezik njihove domovine, nego majčino nasljeđe. Knjiga ima 216 stranica i tiskana je u Nakladi Bošković, Tijardovićeva 22, 21000 Split, Republika Hrvatska E- mail: boskovic@stt-com.hr.

    Bobani

    26-04-2015, 14:39

     

     

     

     

    USTAŠKI ČASTNI ZNAK = ZNAK VJERNOSTI

    (Ovdje se radi o jednoj kutiji a general ju zove "škatulja" i jednom "U" slovu jako lijepo izgrađeno s 1929-1954., dakle 25 godišnjica Osnutka Ustaškog Pokreta, o jednoj znački u znak Osnutka HRVATSKOG NARODNOG ODPORA 1944-1954. Nastojao sam u vrlo lijepim salikama staviti te znakove ovdje, ali na žalost nije se pokazalo. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 42 i 43. Otporaš.)

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    Ured Glavnog Tajnika
    grl. Drinjanin
    6.IV.1954.

    Dragi brate !

    Evo pišem Vama trojici u Toronto /bojk.J, (Jelenik, mo) Dane (Jolić, mo) i Vlado/,(Šiminac, mo) te Nosiću, (Ivanu, mo) Sudbury, za Kanadu. Trebam od Vas jedan savjet. Prije svega, zasada, o ovome vani nikome ništa ne govoriti, dok stvar ne stigne. Dakle, ja ću svakom javiti, ako je potrebno i kome je potrebno, a Vi nikome ništa. Za svaki slučaj.

    Radi se o jednom ZNAKU, kojeg ćemo po svoj prilici nazvati ZNAK VJERNOSTI. Odpor je to izdao prigodom 25 godišnjice Ustaškog Pokreta i oružane borbe za NDH. Već sam dobio ogledni primjerak i upravo je to nešto krasnoga. Ukusno, jedna imitacija srebra, a izvjesni dielovi od srebra. Ima veličinu 22 / 24 i 8 mm bebljine. Postavljeno je tako, da će se moći nositi u svečanim zgodama u gradjnskom zapućku, a na uniformi će se nositi kao nekada USTAŠKI ČASTNI ZNAK, povrh odlikovanja. Ima u sredini grb sa mčem, okolo troplet, gore "U" u sredini tropleta, dolje TROLIST. Na dvije strane godine 1929 - 1954. tj. 25 godina borbe. Oni koji su vidili oduševljeni su. Prave se ukrasne škatulje, sa zlatnim nadpisom i ukrasima, da bi u svakom pogledu bilo na visini i za budućnost. Pravit će se povelje, itd. Zavisi još po neki detalj o tome, kako ćemo odlučiti i kako Poglavnik misli. Nu dok stignu značke-odlikovanja, stići će i drugo.

    Trebam od Vas žurni savjet. Kome sve da se da? Ja sam mislio ovako da imati konkretni priedlog, a Vi stavite svoje primjedbe. Da se odsnuje za svaku zemlju jedno povjerenstvo, na čelu sa najstarijim, tako tamo sa bojk. Jelenekom. Mjesni zapovjednici stave priedlog, da se častnim ljudima, koji su zaista zaslužili da nose taj častni znak-odlikovanje, dade znak, a onda se naprave male priredbe, intimne, i da se tom prigodom podieli, skupa s poveljom. Povelje bi Vam poslali i Vi bi onda tamo imena popunili. Mislio sam da bi za Kanadu, za svu Kanadu, tako za Toronto, Sudbury Winsdor, Otawa, Noranda, Port Arthur, Port Alberni - trebalo 200 komada. U Torontu bi trebali postaviti Glavni centar za Kanadu, tamo postaviti sve primjerke, osim recimo organiziranih, kao Sudbury, gdje se zna koliko treba, pa da se ne dogodi, da se pošalje previše na jedno mjesto, a na drugo da ne stigne. Pomalo bi se iz centra ustanovilo kakav je tko, itd. SAMO MATERIJALNI KRITERIJ NE SMIJE PREVLADATI PA DA NETKO DADE TISUĆU DOLARA. Mora biti častan i naš čovjek. (Ovdje je general htio reći da bi i naš hrvatski neprijatelj, Jugoslaven, Udbaš i sl. mogao dati tisuću dolara, imati taj znak-odlikovanje i s njim se šprdati i ruglu izvrgnuti poštenu i častnu hrvatsku nakanu, mo. Otporaš.)

    Nažalost, treba govoriti i o materijalnoj strani. Moja je žena dala 300 dol. u fabriku i jedno povjerenstvo je isplatilo fabričke cijene u najboljoj tvornici u Madridu, a fabrikant je prijatelj i solidan. Cijena će zavisiti o broju primjeraka. Tako, ako bi naručili tih 200, koliko sam ja za Kanadu predvidio /zasada/ samo za najbolje, tada bi svaki morao doprinieti, kako vidim 2 dol i 20 centi, a ako se heće manje, tada će koštati 2.50. Ako pak Kanada treba 300, kao i drugi, tada će cijena biti manja, recimo 2 dol. ili manje. Baza je 2 dol. 2.15 ili 2.20 prema zadnjoj kalkulaciji. Ako će pak sa drugih strana tražiti više i ostane novca, tada će se poslati zapovjednicima oko 50 kom. za rezervu, za one, koji su još, posakrivani, za one, koji će još doći, za one u Evropi, kod kuće, i one, koji će to još zaslužiti. Nitko ni jednog centa neće zaraditi, nego će komisijski sve biti zaključeno i glavni povjerenici će dobiti obračun povjerenstva i fabrike. Plaćeno je 300 dol. tada će fabrika izraditi 500 kom., jer ima garancije, ali će nam dati samo koliko platimo. Logično je da se žele osigurati, jer šta će vraga raditi sa našim značkama, ako ih ne predignemo. E sada.

    Ja ću značke odpremiti onim redom, kako ovih pet šest grupa u svietu budu stavili sredstva na raspolaganje. Mi smo uložili 300 dol. ali više ne možemo. Prema tome, tko prije pošalje, taj će prije dobiti, ostali pak čekati, jer će fabrika raditi, koliko naručimo.

    U koliko Vi tamo možeta naći dva tri čovjeka, koji ovu svotu, ili dio svote, mogu staviti na raspolaganje, ili ako Društvo zaključi, da za sve svoje članove želi, tada pošaljite u čeku tu svotu, isto na ime Campos, kao u uvjek i odmah pišite, što i kako mislite i želite. škatulje i povelje će biti, kao i sve upute, a Vi javite šta mislite o raspodjeli. Poslie, kada se značke budu dielile, i ja vjerujem, da nijedan naš čovjek neće žaliti tu svotu, onda će se naplatiti Društvo, ili uža grupa, koja raspolaže sa novcem. U Australiji će jedan čovjek preuzeti svu materijalnu brigu i sam će staviti svotu na raspolaganje. Meni je podpuno svjedno, pa neka svaka grupa prema svojim željama i potrebama zaključi. Dogovorite stvar i javite.

    U Kanadu zasad nikmo drugom ništa ne javljam. U koliko se pak sam odlučite na svu kanadu, ja ću Vam dati upute, adrese itd. a obavjestit ću sve ljude posebnim okružnim pismom, ali - tek, kada kada značke budu stigle u Kanadu. Razmislite o adresama, eventualno da pošaljemo na više sigurnih adresa, da ne ide na jednu. Možda je i bolje, za svaki slučaj.

    Prilažem okružno pismo.

    "DRINA" /travanjska/ (br. 3-5, 1954., mo) posvećena "HRVATSKOM NEZNANOM JUNAKU", koji se vitežki borio i padao za tekovine DESETOG TRAVNJA. Tako ćemo najbolje taj dan proslaviti. Drina ima 112 stranica i krasan Džaferov članak. (Članak nosi naslov: SUVIŠNI PRIEDLOZI, Par misli za 10 Travnja 1954 godine., mo)

    Uz naš vojnički pozdrav, ZPIDS!

    Nadodano rukom:

    Dragi Dane !

    Nadam se, da si primio moje pismo. Nastoj sa bojnikom i Vladom, da ovo što prije uredite. Imat ćete jedno hrvatsko odlikovanje i uspomenu za čitav život. Čim dobije prve primjerke poslat ću Vam avionski. Grli Tebe i Tvoje odani Ti

    general Drinjanin.

    Bobani

    27-04-2015, 01:28

     

     

     

     

    ČAK I NAŠA "LIEPA PLAVKA" RH POČELA UDVARATI VIŠE LAŽIMA NEGO ISTINI!

    (Mnogi su imali priliku ovih dana pročitati izjave predsjednice RH "Liepe Plavke" Kolinde Grabar kitarović prilikom posjete Sabirnom Logoru Jasenovac. Po očividnom OČEVIDCU Ilije Barbarića izjavi u njegovoj knjigi: TO JE BILO PRAVO IME "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA" koja je tiskana u Splitu 2010. godine. Tu Ilija barbarić kaže da se je Sabirni Logor Jasenovac raspustio 21 travnja 1945.*godine i sva se straža i hrvatska vojska povukla tako da tu više nitko nije ostao, jer je Logor bio raspušten. Kako onda da se sada ti jadni naši hrvatskim izdajnici koji sami sebe prozivlju "hrvatskim antifašistima" i time blate naše lijepo i častno hrvatsko ime, mogu hvaliti da je tu bio neke PRODOR kada tu uopće nije bilo protuobrane. Mo. Otporaš.)


    GOSPOĐO PREDSJEDNICE RH OGROMNA VEĆINA TIH ŽRTAVA SU "ŽRTVE ANTIFAŠISTIČKE IDEOLOGIJE"


    ŽRTVE SU “ANTIFAŠISTIČKE” IDEOLOGIJE

    Kako piše Večernji list i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ovih je dana posjetila Jasenovac i u “knjigu dojmova”, uz ostalo, upisala kako je “upravo u ovim trenutcima, na današnji dan prije 70 godina, započeo je proboj jasenovačkog logora”, te kako kao predsjednica Republike Hrvatske i kao čovjek osuđuje zločine, mučenja i ubijanja koja su se tu događala. Predsjednica Grabar Kitarović u svome zapisu dalje kaže: “Ideologija koja je prouzrokovala te zločine moralno je i pravno osuđena. Ta politika bila je volja režima koji se vezao uz nacističko-fašističku Osovinu....”.

    Osjećati pietet prema svim žrtvama i suđivati sve zločine je pošteno i humano, ali kad se tomu pridodaje i osude onih koji su počinili zločin onda čovjek ni u kojem slučaju ne smije svoje izjave temeljiti na propagandi, poglavito ne na srbofašističkoj i jugokomunističkoj. Prije svega, svatko zna da je “proboj iz Jasenovca” i priča o masovnim mučenjima ubijanjima u tom radnom logoru za vrieme NDH podla srbokomunistička izmišljotina koja im služi za prekrivanje njihovih zločina nad hrvatskim narodom, zločina koje u nešto drugačijoj, mekšoj, formi i danas čine.

    Priča o tom “proboju” je nastala tek negdje pedesetih godina, a ono što se toga dana (22. travnja 1941.) dogodilo jest da je logor poslie što ga je napustila straža ostao podpuno otvoren tako da je onih stotinu i nekoliko logoraša, koliko ih je u njemu tada bilo, moglo ići kud je htjelo. A što se s većinom njih dogodilo kad su došli u ruke “osloboditelja” pitanje je koje će povijest prije ili kasnije razsvietliti. Govoriti danas o “režimu koji se vezao uz nacističko-fašističku Osovinu” nije ništa drugo nego puhanje u “antifašistički” rog i, za svaku iole pismenu osobu je ponizujuće i neodgovorno, jer i oni totalno nepismani vrlo dobro znadu da je 1941. g., hrvatski narod (i njegov režim) imao sliedeći izbor - priključiti se onima koji su stvorili i štitili Jugoslaviju i zauvijek ostati roblje velikosrbskog opančara ili se priključiti onome tko mu je pomogao rušiti zidove njegove tamnice.

    Drugog izbora nije bilo.

    Nedavno u nekom inteviewu Mirko Filipović “Cro-cop” kaže kako je prilikom posjete Auschwitzu osjetio miris smrti. Sve je to u redu i humano je osjećati pietet prema svim žrtvama, ali pri tome se ne smije zaboraviti na žrtve svoga naroda. Mirko i svi oni koji žale ekskluzivno nad stvarnim i izmišljenim žrtvama drugih naroda uobće ne trebaju imati tako oštar njuh da bi, ako samo malo promisle, na svakoj stopi zemlje od Bleiburga u Austriji do Gevgelije u Makedoniji osjetili zadah smrti svojih sunarodnjaka, žrtava onih nad čijim izmišljenim žrtvama se žali u Jasenovcu. Nije potrebno ići ni u Hitlerove, ni Staljinove logore smrti, zadah smrti stotina tisuća Titovih žrtava može se lako osjetiti na svakoj stopi naše krvlju natopljene Domovine, među kojima je veliki broj oni pobijenih u Jasenovcu u periodu između 1945. i 1948. godine.

    U međuvremenu, preporučam tim našim ljudima da malo zavire u povijest koju nisu pisali Titovi “narodni istoričari” pa će, vjerujem, ubrzo spoznati svoje zablude. Bilo bi poželjno i koristno da naša predsjednica u svoj ured pozove častnog i poštenog čovjeka, novinara i publicista Igora Vukića koji će joj s primjerom što se dogodilo njegovoj obitelji ukazati na srbokomunističke laži o Jasenovcu. Prema “popisu žrtava” njegova su pradjeda “ustaše ubile u Jasenovcu”, a on je ustvari umro negdje u Norveškoj. O da, prema tom “popisu” i Igorova oca su “ustaše ubile u Jasenovcu”. Samo je problem u tome što je on “ubijen” nekih osam godina prije nego se Igor rodio.

    Nu ako neki naši ljudi i dalje žele vjerovati u velikosrbsku i komunističku mitologiju o Jasenovcu onda će sigurno vjerovati i u tvrdnju Željka Ražnatovića “Arkana” (rođen 1952. godine) koji u jednom interviewu s jednim stranim novinarom 90ih godina, tvrdi da nema roditelja jer su ih ustaše ubile za vrieme 2. svj. rata. Razne međunarodne organizacije i komisije posjećivale tijekom rata su logore u NDH i niti jedna nije napisala izviješće o nikakvim zlostavljanjima, a kamoli masovnim likvidacijama. Evo jednoga od tih izviješća.


    IZVJEŠĆE MEĐUNARODNOG CRVENOG KRIŽA (1. DIO)

    Izvješće koje je nakon posjete logorima Jasenovac i Stara Gradiška, Odboru Međunarodnog Crvenog Križa podnio njihov izaslanik, gospodin Julius Schmidlin:

    “Vrlo poštovane gospođe i gospodo!
    Predmet: Posjet logorima Jasenovac, Stara Gradiška i Gređani-Salaš

    1. Glavni ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost gospodin dr. Jurčić pozvao me 13. srpnja 1944. u posjet hrvatskim radnim logorima Jasenovac i Stara Gradiška s odjelima. Istoga dana prije podne usliedio je polazak na put željeznicom. Osim glavnog ravnatelja gospodina dr. Jurčića (u posjetu) su još učestvovali gospodin dr. Sabolić, državni tajnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova, pravosudni savjetnik gospodin dr. Vragović, i gospodin bojnik Džal, predstojnik Odjela za radne logore u Ministarstvu unutrašnjih poslova.

    2. Istoga dana poslijepodne prispjeli smo u Jasenovac gdje je glavnom ravnatelju gospodinu dr. Jurčiću službeno primanje priredio gospodin ustaški dopukovnik Marko Pavlović, upravitelj koncentracijskog ili radnog logora Jasenovac i Stara Gradiška i zapovjednik Ustaškog obrambenog zdruga.

    3. Navečer, za vrieme službene večere u častničkoj kantini samog logora Jasenovac imao sam prigodu bolje upoznati ustaški častnički kadar, dvadesetak gospode. Bolnica je dobro opremljena.

    4. Mjesto za spavanje dodijeljeno mi je u jednoj kući izvan logora, u mjestu Jasenovac.

    5. Na praznik - Poglavnikov rođendan - 14. srpnja - razgledao sam različite
    građevine izvan logora, također i ustašku bolnicu. Upravitelj iste je i sam nekadašnji zatočenik koji je naknadno stupio u ustašku službu, to jest kapetan (satnik) dr. Martin Jurčev, koji je jako simpatičan čovjek. Pomaže mu jedan ustaški sanitetski častnik, poručnik Belušić (student medicine). Također jako prijazan gospodin. Bolnički liječnici su isključivo zatočenici: židovi i kršćani. Predstavili su mi četiri liečnika, među kojima dva židova: gospodu dr. Kleina (kirurg) i dr. Spitzera (internist). Sanitetsko (pomoćno) osoblje uzima se isključivo između zatočenika. Sama je bolnica dobro opremljena, premda su upotriebljene građevine (prizemlje od opeka i drvene barake) primitivne. Prostrana primjerena prizemna građevina od opeka je baš pred dovršetkom i u najbliže vrieme treba biti stavljena u uporabu. Kirurškom odjelu, gdje su pacijenti većinom u ratu ozlijeđene ustaše, pridaje se posebna pozornost. Također, tu je i suvremeno opremljena stomatološka ordinacija (električna Siemens-aparatura), te isto tako i dvije suvremene rentgenske aparature. Teže oboljeli zatočenici, koji ne mogu biti izliječeni u logorima, liječe se u ovoj bolnici.

    6. Također toga dana sam pohodio okolicu duž rijeke Save, to jest posjetio mjesta Drenov Bok, Krapje, Pusku i Trebež u kojima se nalaze ustaška obrambena uporišta. Glede toga treba primijetiti da je kraj jako ugrožen od partizana. S one strane Save i istočno od utoka rijeke Une u Savu kod Jasenovca počinje partizansko područje, naročito na Kozari koja se nalazi dvadesetak kilometara južno, gdje postoje malena poljska uzletišta. Trebež je posljednje uporište - drveni i zemljani bunker, udaljen 30-ak kilometara sjeverozapadno od Jasenovca, i izložen stalnim partizanskim napadima.

    7. Navečer toga dana bio mi je omogućen pobliži kontakt s vodećim osobama (logora) tako da sam u otvorenom razgovoru mogao navesti sva naša pitanja i želje. Bilo mi je doista zanimljivo kao pojedincu, usred elemenata koji su sve drugo nego prijateljski nastrojeni, u iskrenom razgovoru bez nekih rezervi ili smetnji raspraviti problem skrbi o zatočenicima. Svakako moram naglasiti da u jednom takvom okruženju rješenja koja počivaju na nekom pravu ili konvenciji ne mogu naći odaziva.

    8. Posjet Stare Gradiške bio je određen za 15. srpnja, a nakon uspješnog povratka 17. srpnja trebalo je pregledati logor Jasenovac. Putovali smo na jednom motornom brodu pod jakim osiguranjem, uz desnu obalu Save - brodić je sa strane imao splav učvršćen s opekama i vrećama. Nakon trosatne vožnje (brod) se zaustavio u Jablancu, na lievoj obali Save, i posjećena je tamošnja naseobina. To je jedan odjel sastavljen od više malih, priprostih i prizemnih zgrada od opeke. Zatočenici rade u okolici u doba košnje. Oni su pod stalnom stražom. Žene rade odijeljeno od muškaraca, uvijek u velikim grupama. Mogao sam izbrojiti oko 140 osoba. Ljudi izgledaju dobro, potamnjeli od sunca i snažni. Među tim ljudima sam utvrdio poneke s nježnim crtama lica. Naknadno mi je potvrđeno da intelektualci više vole rad na otvorenom. Istina, odjeća je kod mnogih više nego oskudna; to su još samo dronjci. Kao obuću nose drvene sandale s kožnim vezicama, koje primaju od logorske uprave. U stražarnici udaljenoj oko dva kilometra od radnih mjesta nalazila se kuhinja. Upravo se kuhala kukuruzna palenta (pura). Na vratima se nalazila pribijena ceduljica s imenima 8 zatočenika za koje su pristigli paketi sa živežnim namirnicama.

    9. Kad smo se vratili u postaju Jablanac, bio je poslužen ručak.

    10. Konak zatočenika osiguran je u tri od već spomenutih zgrada od opeke. Radi se o drvenim klupama za spavanje na kojima se spava usporedo, jedni kraj drugih. Žene se drže strogo razdvojene od muškaraca. Kao zaštitu od hladnoće svuda sam mogao primijetiti pokrivače, šarolike domaće prostirače i slično. Unatoč vrlo primitivnim uvjetima, red i - koliko je to bilo moguće - čistoća vladali su svuda. Gamadi se nažalost u ratno vrieme nije moglo riešiti.

    11. U rano poslijepodne morala se nastaviti vožnja dalje u zaprežnim kolima, pod konjaničkim osiguranjem, jer je napadnuta prethodnica, tj. straža na rijeci koja je plovila ispred nas.

    12. Od Jablanca smo putovali uzduž lijeve obale Save, dielomice kroz jedan sedam kilometara širok komad hrastove šume. Pred ulazak u isti sa suprotnih obala rijeke čula se strahovita dreka i vika partizana , isto tako i puščani hitci. Na sreću nije se ništa dogodilo u Strugu gdje je bila veća skupina muških zatočenika zaposlenih na šumskim radovima. Ovdje sam, također, mogao ustanoviti da je njihova kondicija dobra, samo je odjeća ovih teških radnika u lošem stanju. Na istome mjestu je postavljen jedan čvrsti jednokatni stražarski toranj od hrastovih trupaca za zaštitu drvenog mosta što se upravo gradio na rječici koja utječe u Savu. Svi radnici su, također, zatočenici. Broj ondje zaposlenih ljudi procijenio sam ukupno na oko 110 muškaraca.

    13. Od Struga vožnja automobilom išla je brzo, uvijek uzduž Save, u Staru Gradišku gdje smo stigli odmah nakon 17 sati. Putem sam vidio veće skupine žena koje su bile zaposlene na poljskim radovima. Također, vidio sam da su se u 17 sati spremale na povratak.

    14. Kad smo dospjeli u Staru Gradišku dodijeljena mi je lijepa soba u upravnoj zgradi. Dijelio sam ju s glavnim ravnateljem gospodinom dr. Jurčićem.

    15. Odmah zatim počelo je pregledavanje logora.

    16. Radi se o jednom velikom, zidom obtočenom, kompleksu zgrada opremljenih stražarskim kulama, koji je udaljen oko 30 metara od lieve obale rieke Save kao i usporedno prolazeća ulica, a i sam leži usporedno tome. Nastao je krajem 18. stoljeća, kada je služio kao tvrđava koja je kasnije prenamienjena u kazneni zavod (do 1941), kada su naknadno pridodane za današnji smisao zastarjele novogradnje.

    17. U logoru se nalaze muškarci i žene, također ovdje postoji izvjestan broj djece. Kod zatočenika se radi o židovima i ljudima koji su počinili politički prijestup. U tu posljednju skupinu pripadaju također pravoslavni Hrvati srpskoga podrietla, Hrvati simpatizeri partizana, komunisti, partizani itd. i jedan mali broj stranaca.

    18. Ženski logor je odvojen od muškoga, isto tako i tome odgovarajuća radna mjesta, na način da svaki dio predstavlja cjelinu za sebe, ali se sve nalazi unutar već spomenutog kompleksa zgrada.

    19. Muški logor se nalazi u sjeverozapadnom dielu i zauzima najveći dio kompleksa.

    20. Na sjevernoj strani, u jednoj duguljastoj prizemnoj zgradi, nalaze se
    smještene jedna pored druge različite radionice. To jest; strojarnica za proizvodnju struje, zatim mehaničke radionice, stolarska, postolarska radionica, krojačnica i jedna oružarnica s predmetima za vojne potrebe. One isključivo zapošljavaju zatočenike. Odprilike ima oko 190 do 220 ljudi, židova i kršćana i to međusobno pomiješanih. Ljudi izgledaju zadovoljno, također je i odjeća bolja - nije jako raskidana. Poneki nose cipele, dok veliki dio nosi već spomenute drvene sandale. Naglašeno mi je da se radi o povlaštenim zatočenicima koji su prvenstveno zbog stručnih znanja i zbog dobrog ponašanja dospjeli u ove radionice. Proizvodi njihova rada upotrebljavaju se za modernizaciju logora ili za opremu ustaških snaga.

    21. Na iztočnoj strani, u sjevernom dielu, u malim spojenim zgradama nalaze se; mali mlin, pekarnica, praonica, mala proizvodnja soda-vode, drvorezbarska radionica, keramički i kemijski odjel. Također, i ovdje svi ljudi izgledaju prilično dobro. Ukupno, procjenjujem broj zaposlenih na oko 45 muškaraca. U južnom dielu nalazi se velika nastamba (prizemlje i dva kata) u kojoj se nalaze zajedničke spavaonice zatočenika. To su sobe duge oko 15 metara i široke oko 7 metara u kojima se, jedan ponad drugoga, nalaze drveni ležajevi za spavanje. Na jednom ležaju spavaju dva muškarca, isto tako i ponad njih.
    Uzduž zida i pročelja ležaja obješene su osobne stvari. Svako mjesto za spavanje ima pokrivače, ili slično, za čuvanje topline. Vlada dobar red, za što je odgovorna redarska služba (sami zatočenici) u prostoriji. U svakoj prostoriji primijetio sam peć za grijanje. Voda i stajaći nužnik su tu. U prizemlju se nalazi zajednička kuhinja gdje se kuha kukuruzna palenta za zatočenike.

    22. Na južnoj strani opisane zgrade ista nastavlja pod kutom u sličnoj duljini. Tamo se nalaze slične spavaonice. U tri prostorije na katu je smještena tiskara koju pokreću zatočenici. Pokraj ove zgrade nalazi se jedna isto tako velika zgrada na čijim katovima postoje malene prostorije - nekadašnje ćelije. Kroz svaki kat prolazi hodnik na čijim stranama se nalaze te male sobe. U svakoj prostoriji su četiri mjesta za spavanje - ležaji, s pokrivačima ili sličnim materijalom. Također svuda postoji mala peć na kojoj postoji mogućnost kuhanja. Glede toga, u svakoj se prostoriji vidi razno posuđe. Svuda sam mogao ustanoviti dobar red. Također, u tim prostorijama svuda po zidovima ima prilično dosta komada odjeće. Voda i nužnik su također tu.

    23. S obzirom na mjesta za spavanje, može se primijetiti da nisu prisutne slamarice, odnosno madraci. Na istom pročelju, nešto postrance nalazi se dvokatna zgrada u kojoj je smještena bolnica. Bolesnici su velikim dielom ustaše, gotovo nema zatočenika. Liječnici su zatočenici: židovi i kršćani, isto tako i pomoćno osoblje. Dojam nad viđenim bio je zadovoljavajući.

    24. Obćenito, zdravstveno stanje zatočenika u Staroj Gradiški je, koliko sam mogao ustanoviti, bolje za toplih godišnjih doba.

    25. Zapadna strana logora ograničena je logorskim zidom.

    26. U sredini se nalazi velika otvorena travnata površina s nogometnim igralištem.

    27. Ženski logor je sasvim blizu baš opisanoga, s njegove južne strane.

    28. Prostorno je znatno manji i sastoji se od više starinskih jednokatnih i
    dvokatnih kuća. Također, ovdje su zatočenice zaposlene u ovdašnjim radionicama. To su tkaonice, predionice, krojačnice. Vide se intelektualke pokraj žena seljačkog i radničkog sloja. Inače, mnoge žene rade na poljima. Mjesta za spavanje su slična onima muškaraca, svuda su vidljivi pokrivači i domaći ćilimi. Red je dobar, isto tako vlada primjeren smisao za čistoću. Općenito, viđene žene ostavljaju dobar dojam, također im je odjeća u boljem stanju nego kod muškaraca. U zasebnom odjeljku smještene su žene s djecom. Isto tako, u zasebnoj prostoriji sam vidio žene s dojenčadi.

    29. U bolestničkoj sobi, gdje je smješteno 30 bolesnica, rade dvije liječnice (zatočenice). Bolestnički odjel, premda priprost, ostavlja zadovoljavajući dojam. Baš tu se jako osjeća nedostatak vate. S druge strane, primjećujem da mnogim zatočenim ženama izostaje menstruacija uslijed uzrujavanja i promijenjenog načina života. Tim zatočenicima sam obećao ostaviti dovoljne količine vate, isto tako i mlieka za djecu.

    30. Ambulanta i stomatološka ordinacija nalaze se izvan dva opisana logorska odjela, upravo ispred ulaza u logor. O njima skrbe tri liječnika, židova i pomoćno osoblje. Uređaji su ponešto priprosti, osobito stomatološki nožni pogon. Nažalost su također i cievi rendgenskih aparata oštećene. Tu se liječe ustaše i zatočenici. Potrebno je naglasiti da se glavni farmaceutski depo nalazi u spomenutoj vojnoj bolnici u Jasenovcu, odakle se pokrivaju potrebe. Teže ozlijeđeni ili boletsni proslieđuju se u Jasenovac.

    31. Osim toga, unutar na početku spomenutog logorskog područja postoje velike gospodarske zgrade; ekonomija, staje za konje i drugu stoku, skladišta zaliha, lievaonica željeza, kovačnica, bravarija i jedna drvna radionica.
    Posvuda su zaposleni zatočenici čiji izgled je, s izuzetkom odjeće, zadovoljavajući. U ovom odjelu tvrđave su isključivo muškarci čija se mjesta za spavanje nalaze na katu iznad radionica i vrlo su priprosta, ali posve odgovarajuća prilikama.

    32. Kao što je već spomenuto, veliki dio zatočenika i zatočenica Stare Gradiške radi na okolnim poljima i gospodarstvima, ekonomijama, što je zatočenicima poželjno osobito tijekom toplijeg diela godine.

    33. Radno je vrieme je određeno od 7 do 12 i 14 do 19 sati.

    34. Uvečer smo večerali u časničkoj kantini, gdje sam se upoznao s nazočnim ustaškim častnicima. Logorski upravitelj je jedan mladi ustaški poručnik. Tijekom večere svirao je izvrstan zatočenički glazbeni orkestar.

    35. U nedjelju 16. srpnja prisustvovao sam katoličkoj jutarnjoj službi Božjoj za zatočenike. Ista se održavala u logorskoj crkvi. Crkva je bila puna zatočenika i zatočenica. Službu Božju je održao jedan katolički ustaški vojni propovjednik.

    36. Kasnije sam još posjetio logorsku dječju školu koju pohađa 17-ero djece različitih razreda, odnosno godišta. Učiteljica je i sama zatočenica. Djeca su izgledala dobro....”

    Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen

    Braniteljski radio, Emisija Za Dom Spremni, subota 25. travnja 2015.

    Bobani

    27-04-2015, 13:34

     

     

     

     

    "ČETIRIGODIŠNJI ZIMSKI SAN VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA"

    NE MRZIM NIKOGA, A VOLIM SVE ONE KOJI SU ZA HRVATSKU.

    (Zadnje pismo generala Maksa Luburića Danijelu Joliću. Po datumu se vidi kada je pisano. Tada je još Poglavnik bio živ a general piše Danijelu Joliću "...Da, šutio sam, jer sam htio dokazati, da nemam ama, ama baš nikakvih ambicija i da nisam htio postati novi Poglavni...". Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 104. Ja sam tu četirigodišnju "đutnju" nazvao "ZIMSKI SAN GENERALA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

    general DRINJANIN
    30.VII.1959.


    Br. Daniel Jolić,
    TORONTO, Kanada

    Primio sam Tvoje pismo, a i da ga nisam primio, uviek je lik Tvoj i svih drugih prijatelja predamnom. Da, šutio sam, jer sam htio dokazati, da nemam ama, ama baš nikakvih ambicija i da nisam htio postati novi Poglavnik. (Ovdje se mora o tome reći nekoliko riječi, za današnje hrvatske naraštaje, kako bi oni mogli znati pravi razlog ili prave razloge sukoba i razlaza Piglavnik/Luburić. Iz ovih pisama će se mnogo toga saznati, a što se već zna, a to je da je polazna točka bila sastanak Poglavnika dra. Ante Pavelića s hrvatske strane i dra. Milana Stojadinovića s srpske strane. Navodno da je do tog sastanka došlo nagovorom Stjepana Subašića, glavnog i odgovornog urednika časopisa IZBOR. Navodno da su se tu Poglavnik i Stojadinović dogovorili o podjeli BOSNE. Kada je taj sastanak izbio u javnost, general Drinjanin je odmah reagirao i upozorio hrvatsku emigraciju Okružnim Pismom: POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE. Kako su tada stvari izgledale, nije bilo najsjajnije. Iz dana u dan napetost je rasla. Oni koji su bili za taj sastanak Poglavnik/Stojadinović automatski su bili za Poglavnika, iako su mnogi prije bili protiv njega. Oni koji su bili protiv toga sastanka, automatski su bili za generala Drinjanina, odnosno HRVATSKI NARODNI ODPOR. Nastala su pripucavanja, upiranje prstom u krivce, izmišljale se krivice i mane i jednih i drugih, uzajmno se napadalo, neprijatelj se veselio, od veselja ruke trljao itd, itd. NIKLA POLARIZACIJA HRVATSKE EMIGRACIJE!!!

    Sada smo tu gdje jesmo, u vrtlogu nacionalne svađe. General Luburić odriče se svih zasluga, slava, kumstva i svega što je u borbi za Hrvatsku Državu na bojnom polju zaslužio, te vraća Poglavniku sva odličja i činove, a za sebe samo zadržava ustašku čast i ustaško ime. To je tako bilo sa generalove strane, ali sa strane Poglavnika je bilo malo drugačije. Preko časopisa IZBORA i preko službenog glasila HOP-a ili Hrvatskog Domobrana novine HRVATSKA, počela su napadanja na generala Drinjanina, prozvavši ga i nazvavši ga IZDAJNIKOM. Tako je to počelo, i svi oni koji su na bilo koji način stali uz Maksa, prizivani su izdajnikom, pa ni moja malenkost nije bila pošteđena. Nisu me mogli prozvati da sam "ipak izdajnik", ali su me zato prozvali da sama "beogradski Hrvat".

    U ovom velikom metežu najogromnija većina Hrvata je stala po strani, po onoj starinskoj: "brigo moja priđi nadrugoga". General Drinjanin je osnovao HRVATSKI VOJNIČKI ČASTNI SUD u svubnju 1956. godine. Po do sada izloženim pismima moglo se je vidjeti da s Poglavnikove strane ama baš nitko nije došao na taj sud. Ali su zato nastavili napadi na generala da je on to sve izmislio kako bi postao novi Poglavnik. I dans, poslije više od pola stoljeća, dok ovo pišem, tako sam i ja mislio i u toj srdžbi napisao generalu Luburiću pismo od 53 pitanja žučljive naravi. Dobio sam odgovor gdje mi general između ostaloga kaže "...A kada ti srdce rekne, da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi..." Pismo možete u cijelosti pročitati ako ga potražite u gore spomenutoj knjigi strana 125.

    Poslije Častnog Suda 1956 godine, general Drinjanin se potpunama povlači u samoću, a dr. Dabo Peranić mi je pričao da je on njemu rakao: da je otišao proživijeti ZIMSKI SAN. I u ovom pismu Danijelu Joliću general o toj šutnji govori. Usput, ovo pismo je zadnje pismo kojeg je general pisao Danijelu Joliću. Neznam točno kada je Danijel Jolić umro. Mo, Otporaš.)

    Htio sam dokazati dostojanstvo jednog borca, koji je branio ideale istine i prijatelje, a štono kažu kod nas "prezkurac" puklo kud puklo. Osta sam isti od uviek, a eto današnjica mi daje za pravo u svakom pogledu. Zato se nisam javljao jer sam to htio dokazati, pa tko je bio prijatelj, ostao je, tko nije, daleko mu kuća.

    Ne mrzim nikoga, a volim sve one, koji su nešto učinili za Hrvatsku ili su voljni učiniti. I to se odnosi na sve.

    Neobično sam zahvalan svima Vama drugovima za držanje, koje ste pokazali. Nismo fukara, bolan, nego koljenovići, pa makar u opancima, ali koljenovići.

    Neznam ništa o Tvom bratu, jer je tu stvar imao Fra. Branko Marić. ofm. San Francisco el Grande, Madrid. Piši njemu, a ako ti ne razjasni, ja imam prijatelja u direkciji zatvora, pa ću Ti razjasniti ja.

    Mi se možemo osjećati pobjednicima, jer nitko više ne govori o podjeli Bosne, a ustašuju sada i u Buenos Airesu, Vrančić je davno izletio iz redova. Ja, a i svi mi, ne možemo biti drugo nego što smo bili "cilog vika", pa neka nas zovu kako im ćeif.

    Ne samo Artuković, nego ogromna većina starih boraca na našoj je strani, i bez te garde nema ništa. Rekli su da će svaki 15 dana izdati jednu "DRINU" od 100 klišeja i od 400 stranica, pa šta su napravili? (Ovdje se radi o tome da je Poglavnikovo "vodstvo" najavilo - poslije Maksova razlaza sa Poglavnikom i njegovog povlačenja i "šutnje" - da će oni nastaviti izdavati svaka dva tjedna "DRINU". Kako je poznato da od konca 1956 pa do početka 1960 godine, niti jedna jedina DRINA nije izišla, mo. Otporaš.)

    Ja sam zahvalan svima Vama, koji ste me u svoje vrieme pomagali u radu, i zahvalan sam Vam, jer ste pokazali kasnije, da ste drugovi. Hvala tebi i ustašiji, borcima. Pozdravi sve, Bog Vas štito, Hrvatska će Vas trebati.

    Tvoj odani Maks.

    Bobani

    27-04-2015, 17:45

     

     

     

     

    HRVATSKI IZBJEGLICA, PREDMET TRGOVINE IZMEĐU TALIJANSKE I JUGOSLAVENSKE VLADE.

    (To je naslov članka novine "LA CROATIE", br. 6, 1964. Ovu novinu u suglasnosti s generalom Drinjaninom na francuskom jeziku je pokrenuo dr. Miljenko Dabo Peranić. Koliko mi je poznato izišlo je samo šest brojeva i ovo je zadnji broj. Ovaj intervju je bio s fra. Pio Fržopom. On je bio dušobrižnik za izbjegle Hrvate u izbjegličkim logorima u Italiji te imao iz prve ruke podatke spomenute u ovom intervju. Prilikom posjete Parizu te godine 1964., fra. Pio Fržop se je spremno odazvao za ovaj intervju i donio živih, jezovitih i stravičnih dogodovština kroz koje su mnoge Hrvatice i Hrvati prolazili a da za to hrvatski narod ni Hrvati uopće nisu znali. Iako je ovaj intervju preko pola stoljeća star, mišljenja sam da bi ga Hrvatice i Hrvati s velikom pažnjom i napetošću trebali pročitati, danas, godine 2015., i tako, kroz ovaj intervju saznati kroz koje muke, poteškoće i probleme je prolazio hrvatski izbjeglica. Ja ću ovaj intervju prevesti s francuskog na hrvatski i u nastavcima iznijeti i ako se ukaže potreba, pola stoljeća kasnije, a bio sam živi svjedok ovog intervjua, nadopuniti neke nespomenute a prikladne za ovaj intervju dogodovštine, to ću učiniti.
    Preveo s francuskog na hrvatski Mile Boban, Otporaš.)

    Mi smo u XXetom stoljeću. Nije potrebno samo to reći da je Churchill predao Titi u svbnju 1945. 250.000 razoružanih hrvatskih vojnika i civila na pokolj, nego, također u ovo vrijeme neki, nazovimo ih, slobodni narodi u svijetu, zatvaraju hrvatske izbjeglice te ih zatim prodaju Titi po cijeni vrijednosti jednog konja, nekoliko svinja ili nekoliko metara drva.
    Hrvatski dušobrižnik iz Campa St-Sabba u Trstu, Franjevac Vlč. fra. Pio Fržop, očevidni svjedok ove trgovine, boravio je ovih dana u Parizu. Uprava novine "LA CROATIE" iskoristila je priliku njegova boravka kako bi se upoznala istina sa ovim bolnim i tužnim poslom. (Misli se na trgovinu hrvatskih izbjeglica, mo.) Iznosimo u javnost naš razgovor s Vlč. Pio.

    LA CROATIE: "Saznali smo preko hrvatskog slobodnog tiska za bolne i tužne slučajeve izručenja hrvatskih izbjeglica od strane austrijskih vlasti a poimenice talijanske vlasti. Čuli smo stravične priče ovih nesretnih Hrvata koji su se bacali kroz prozore, i tako radije pristali na smrt nego biti izručeni i predati Titi. Možete li nam reći razloge koji su nagonili talijanske vlasti, na primjer, za prakticirati tu vrst trgovine sa ljudskim životima?

    FRA PIO: Tito se je bojao hrvatskih izbjeglica.
    "Ima dvije vrste hrvatskih izbjeglica koji muče Titinu vladu, koja je sastavljena od pet naroda (Slovenci, Hrvati, Crnogorci, Srbi i Makedonci) (interesantno za današnji naraštaj i za današnje prilike je to da Vlč. Fra. Pio Fržop nije tada spomenuo neku tada nepostojeću "bošnjačku" narodnost. Dakle, ta "bošnjačka" narodnost je nikla u glavama čimbenika međunarodne zajednice zadnjih godina dvadesetog stoljeća, mo) stvoriti samo jednu narodnost i služiti se ljudima kao sa pokornim životinjama:
    " 1. - Oni koji su utekli iz Hrvatske s ciljem da se pripreme u slobodnom svijetu za jednu konačnu i odlučnu borbu protiv komunizmu i za osloboditi Hrvatsku Državu (1941-1945)
    " 2 - Oni koji su patili u komunističkim zatvorima i koji žele objaviti Slobodnom Svijetu strahote koje su mučile njihov narod; između ostalih, donosim dva imena od njih: Ivo Boras i Zvone Prpić.
    " Ova dvojica su živi svjedoci nečuvenih strahota i neutaživi šampioni za slobodu. Nedavno su oni su stvorili velikih neprilika i briga beogradskoj vladi:
    " a) Njihova intervencija kod američkog Konzulata u Trstu dana 17 listopada 1962. kojem su predočili nepravde koje vlasti Rima (tj. talijanske vlasti, mo) prakticira dugih niz godina protiv hrvatskih izbjeglica; te u isto vrijeme su mu predali pismo adresirano za Predsjednika Kennedy-a, u kojem su ga podsjetili na položaj i život hrvatskog naroda, kao i na legitimne želje hrvatskog naroda za oslobođenje Hrvatske Države (1941-1945); istaknuli su također i izručenje hrvatskih izbjeglica i trgovinu između Italije i Jugoslavije gdje su Hrvati prodani kao robovi;
    " b) Počinjeni atentat u Bonu dana 29-11-1962., na zgradu jugoslavenske trgovačke misije, je bio čin pokazati svijetu nezadovoljstvo hrvatskog naroda protiv stvarne komunističke države, i tražiti pravo za hrvatski narod na svoju Državnu Nezavisnost, zbog čega su oni progonjeni kod kuće a u stranom svijetu stvar označena za trgovinu:
    "c) Po prikazivanju u Genevi dana 22-5-1962. jednog doseja pred društvom Naroda tičući se hrvatskog pitanja, pod imenom "Hrvatski Izbjeglica", u kojem su opisane uzajmne obveze Rima i Beograda, tičući se izručenja i trgovine sa Hrvatima; u kojoj je iznesena na dan svijetlosti želja hrvatskog naroda za svojom suverenom Državom i u kojoj je naš porobljeni hrvatski narod tražio ista prava koja imaju i svi slobodni narodi.

    Nastavlja se.

    Bobani

    28-04-2015, 02:21

     

     

     

     

    HRVATSKI IZBJEGLICA, PREDMET TRGOVINE IZMEĐU TALIJANSKE I JUGOSLAVENSKE VLADE. (2)

    - Samo izbjeglica može govoriti slobodnom svijetu o stanju, životu i osjećaju hrvatskog naroda. Zato režm iz Beograda ometa svim mogućim sredstvima bijeg iz Hrvatske vani, ako je to samo moguće, te nastoji se dočepati pod svaku cijenu, držeći se savjeta Moše Pijade protiv Hrvata, još od 1949: bolje ih je hraniti nego se od njih braniti. To jest: bolje je i sugurnije za komunističke vlasti kupiti Hrvate u Italiji i Austriji i zatim ih držati u zatvoru, nego ih nesmetano ostaviti u slobodnom svijetu, gdje se oni mogu pridružiti u radu za oslobođenje Hrvatske Države.

    - Ali, budući da je jugoslavenska komunistička vlada znala koji su, među izbjeglicama, stari svjedoci, zatvorenici i borci za slobodu; oni su se trudili da im sve hrvatske izbjeglice dođu do šaka, kako bi zatim među njima pronašli one nepovoljne svjedoke i hrvatske borce za likvidaciju.

    - Zato je vlada iz Beograda već dugo vremena usavršavala dobre odnose sa Rimom, u vidu za izručiti hrvatske izbjeglice; to je bio osobno Fanfani, predsjednik talijanske vlade, koji je razgovarao, koncem lipnja 1962. u Rimu sa Rankovićem, podpredsjednikom vlade iz Beograda, njihovi su razgovori to odmah potvrdili za Hrvate u Italiji, kako to dokazuju izručenja i trgovina sa hrvatskim izbjeglicama od lipnja 1962.

    LA CROATIE: - Očevidno je, Vlč. Pio, da je jedan takav postupak prema Izbjeglicama neljudski. Ali često se dešava da Države koriste (upotrebljavaju,mo.) makijavelističke metode, a to je bio taj Talijan kako bi postigao svoju svrhu. Postoji li, prema tome, način kako zaštiti te nesretne izbjeglice?

    FRA. PIO: - Svakako. Postoje međunarodni ugovori.
    - Zaštita izbjeglica je jedna stara praksa, poznata još od barbarskih naroda.
    - Nju se je poštivalo kako bi se izbjegle još gore stvari.
    - Davanje pravo utočišta (Azila, mo) izbjeglicama za vrijeme ratova i revolucija, progonstva i nasilja, za spas života milijune nevinih tijekom svjetske povijesti, tako da ona predstavlja kao prva pomoć, i najefikacnija za vrijeme najsilovitijih nereda.
    - Najveći nerdi su počeli u Hrvatskoj 1918.; i nisu prestali od tada pa sve do danas. Od tada pa na ovamo mnogi Hrvati su napustili svoja ognjišta sklonivši se u druge zemlje, najprije u Italiju i Austriju, zatim dalje.
    - U Trstu se nalazi jedno središte za doček izbjeglica, kao također i Odbor za ispitivanje.
    - Odbor za ispitivanje (Commissione partetico), je formiran od više naroda, koji prikuplja iskaze izbjeglica i ispitiva razloge bijega, kako bi mogli odobriti ili odbiti politički status azila.
    - Svi bivši ratni zarobljenici ili progonjeni imaju pravo na politišku zaštitu (azil, mo), čak i osobe kojima prijeti progon (Genevski ugovor iz 1951. godine).
    - Odbor za ispitivanje sluižbuje u ime Ujedinjenih Naroda, naime u ime Velikog Povjerenstva za izbjeglice u Genevi, kod Lige Naroda, koji su izglasali 1951. jedno Povjerenstvo za zaštitu izbjeglica.
    - Prema izjavi predsjednika Kennedy-a iz 1962., talijanska vlada iz Rima, koja izjavljuje da su prava izbjeglica nepovredivi, prima jednu značajnu svotu novca za izbjeglice. Osim tog priloga (te pomoći, mo) neka međunarodna karikativna društva koja djeluju u Italiji za pomoći izbjeglice, njihovo iseljivanje i njihov smještaj, kao N.C.W.C.

    Nastavlja se.

    Bobani

    29-04-2015, 21:30

     

     

     

     

    HRVATSKI IZBJEGLICA, PREDMET TRGOVINE IZMEĐU TALIJANSKE I JUGOSLAVENSKE VLADE. (3)

    Osobe koje su tu radile nisu toliko bile zainteresirane za ove osobe bez zaštite, kao Njegova Uzoritost Biskup Antonio Santin.

    LA CROATIE: - Čuli smo priče kako talijanska policija izručiva Hrvate titinim vlastima. Kako bi što bolje izvijestili naše čitatelje, možete li nam dokumentirati neke slučajeve?

    FRA. PIO: - Direktor logora S. Sabba u Tristu, Stelio Crassnik, dao je nalog u lipnju 1962. za 107 izbjeglica, (fra. Pio ovdje misli na hrvatske izbjeglice, mo. Otporaš) da se prijeva Odboru za ispitivanja za preslušavanje. Onog puta, čim ste unišli u kola policije, (hrvatske, mo) talijanske vlasti su nisu odvezli izbjeglice u Odbor za ispitivanje, nego direktno prema talijansko-jugoslavenskoj granici; i svi su, njih po broju 107 predati jugoslavenskim vlastima kod Sežane, pogranični grad sa Jugoslavijom. (Svjedočanstvo Vlč. Viktora Antolović.) (Tako su, upravo ovih nadolazećih dana svibnja 2015. godine, činile britanske vojene vlasti sa hrvatskim vojnicima i civilima kod Bleiburga. Možda su taj zanat Talijani naučili od Engleza, jer oni su u povijesti poznati trgovinom ljudskih života. Mo. Otporaš.)

    - U srpnju 1962. (13-7-1962. u 9 sati), direktor (upravitelj, mo) Crassnik je zapovijedio 68 (hrvatskim, mo) izbjeglicama da se spreme na put za premještaj u logor Latina (kod Rima) Odredba se je odnosila za premještaj i imala je snagu službenog čina i političku privolu Odbora za Ispitivanje od strane azila. U 19 sati, izbjeglice (hrvatske, mo) su unišli u policijska kola, koja su ih trebali odvesti na željezničku postaju. Na pol puta, između logora i željezničke postaje, iznenadili su se kada su vidjeli nauružanu policiju pod zapovjedništvom satnika Durighello; 53 od njih karabinjeri (žandari, mo) su uzeli, a 20 minuta ksnije su ih predali u Sežani titinim komunistima, dok ih je samo 15 premješteno u logor Latina (kod Rima) (Osobno sam se bojao prijaviti u logor u Trstu, kada sam utekao ima tome skoro šest desetljeća. Znao sam od onih koji su čamili po zatvorima mostarske Ćelovine kako ih je Austrija i Italija prevarom vraćala za Jugoslaviju. Zato smo Jerko Boban, zvani "Kukić" i ja od Torina do Nice četiri dana pješačili preko talijansko/francuskih Alpi. To su bile "kristove" muke, ali fala Bogu, uz sve poteškoće, prepreke i nezgode, uspjeli smo doći u slobodnu zemlju Francusku. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Ovaj događaj je izazvao strah i mržnju među Hrvatima u logoru. Mnogi mladi su se sakrivali u šumi i proveli 5 dana i pet noćiju pod kišom, kao na primjer Ante Jurina (rođen 1941. u Sela, Hrvatska), Ivan Spanić (rođen 1942. u Grabrovnica Hrvatska), Ivan Šetka (rođen u Cista Velika, Hrvatska, itd...

    LA CROATIE: - Šta se je sa njima desilo?

    FRA. PIO: - Ja sam se zauzeo za te nesretnike u šumi i dao im novca da bježe za Francusku.

    - Na jedan ili drugi način talijanske vlasti su svaki tjedan izručivali ljude koji nisu imali ljudskih prava kod kuće, a niti zaštite vani. Ja sam zaštićivao naše sunarodnjake kod upravitelja Crassnika i satnika Durighello. Ovi su se branili na ovaj način: "Mi djelujemo (radimo, mo) prema primljenom nalogu. Obratite se u Genivu ili u Rim gdje se odlučuje o sudbini ovih ljudi."

    - Neki službenici istih načela kao i upravitelj Crassnik i satnik Durighello, ali još naivniji, su se jasnije izjasnili, kao Feruccio Alberti, zadužen čitati odluke upravitelja Crassnika. Ovaj je iz dana u dan prijetio izručenjem, što ne zavisi - kaže on - ni od Odbora za Ispitivanje, niti Društva (Lige, mo.) Naroda, nego vlade iz Rima i uprave logora. Marino Zecchini, koji je govorio u ime satnika Durighello, prijetio je izbjeglicana istim načinom. Govorio je izbjeglicama (Molim da se uzme u obzir da se ovdje uvijek radi o "hrvatskim" izbjegilicama, tako da više ne ponavljam. Hvala, mo.) da njihova milost zavisi od talijanskih vlasti, a ne od od nekog hrvatskog Misionera; i ako oni žele izbjeći izručenje i ne pasti u komunističke ruke, kaže on, neka se oni ne prijavljuju u ured Misionera. Što se tiče vojničkog doušnika B. Piero, on je pod prijetnjom izručenja zahtijevao od izbjeglica odavanje iz njihove zemlje vojničkih tajnih.

    Nastavlja se.

    Bobani

    30-04-2015, 02:28

     

     

     

     

    HRVATSKI IZBJEGLICA, PREDMET TRGOVINE IZMEĐU TALIJANSKE I JUGOSLAVENSKE VLADE. (4)

    - Mnogi prikupljeni dokumenti u HRVATSKI IZBJEGLICA u razdoblju od lipnja do studenoga 1962. (koje sam ja poslao Tajniku Ujedinjenih naroda, gospodinu U Thantu, kao i na međunarodni Crveni Križ i na Komisiju Ujedinjenih Naroda u Genivu dana 22.5.1963), dokazuju nepravedni, neljudski i nepošteni postupak talijanskih vlasti prema hrvatskim izbjeglicama. Evo još jednog slučaja:

    - Dana 11 rujna 1962. 128 izbjeglica je primilo nalog od strane uprave logora da se pripteme za polazak u logor Latina (kod Rimi). Ova vijest ih je toliko ushitila od veselja do te mjere da su me došli potražiti da hodemo u crkvu se zahvaliti Gospodinu Bogu za jednu takovu sreću. Zatim su odtrčali na poštu i poslali Svetom Ocu Ivanmu XXIII, telegram u kojem su mu izrazili svoje najiskrenije želje prilikom saziva Koncila i uvjeriti ga u sinovsku (francuski "filial", mo.) odanost Hrvatskog Naroda prema Svetoj Stolici. U 19 sati, ulišli su u policijske automobile. Ali na putu prema željezničkoj postaji, iznenadili su se vidjevši nauružanu policiju i, zaprijetivši im smrću na svaki pogrešan potez, odveli su ih prema granici, blizu Sežane za jugoslaviju. Svi su bili predati u ruke jugoslavenskih komunista. To je bio momenat užasa i zaprepaštenja a u logoru izbjeglicama pobudilo neutaživu mržnju protiv Talijana. Službeni lektor (čitalac, mo) odredba, iz straha da ga se ne ubije, izjavljuje, da smiri Hrvate: "Ne trebate ovdje tražiti krivce! To je nalog Komisije izmežu Italije i Jugoslavije."

    LA CROATIE: - A vi, Vlč. niste mogli ništa učiniti da zaštitite ove Rimskoj Crkvi odane sinove i žrtve komunizma?

    FRA. PIO: - Naravno, ja sam kod satnika Durighello tražio obješnjenja i razloge koji su ih natjerali da tako postupaju s tim ljudima, od kojih su neki već bili proganjani u Jugoslaviji, i bili su izloženi prijetnjama smrti. Odgovorio mi je slijedeće: "To ti je tako! U to vrijeme vi niste tu bili. Ali od sada mi neće nikoga izručiti prilikom slijedeći premještaja. Ni jednoga! "Od tog broja 128 nesretnih Hrvata, jednostavno su svi bili radnici."

    LA CEOATIE: - Vi ste spomenuli jedan razgovor između Fanfanija i Rankovića (Titin misistar vanjskih poslova) poslije kojeg hrvatske izbjeglice su postale pojam trgovine između Italije i Tita. To je jedna velika optužba protiv jedne demokratske zemlje Italije, jer, u tom slučaju, talijanska vlada bi povrijedila načela Konvencije za ljudska prava i ponašala bi se kao gospodari (fra. seigneurs, mo.) jednog robovskog režima. Dakle, koje su bile vaše pobude koje su vas natjerale da postavite te tvrdnje?

    FRA. PIO: - Beogradska vlada je svijesna težine hrvatskog problema i nastoji, prema tome, ugušiti ga - pomoću talijanske vlade. Ili, ona (jugoslavenska vlada, mo.) ne polaže računa da na ovaj način, umjesto smiriti hrvatske jadikovke, ona stvara nove vatre. Jedna komunistčka vlada i jedan demokratski front u jednoj trgovini sa ljudima bez obrane i zaštite:

    - U logoru S. Sabba hrvatske izbjeglice su se često tužili njihovu dušobrižniku da vlada iz Rima ih prodaje vladi Beograda po cijeni nekoliko kubika drva ili jednog konja. Oni (predstavnici ju. vlade, mo.) njim pokažu stado konja koji su prešli jugoslavensko/talijansku granicu, (a oni, predstavnici ju. vlade, mo.) stoje udaljeni samo 5 kilometara i gledaju.

    - Ja sam se stavio u potražnju tih stvari i nakon pet mjeseci rada našao sam dvojicu službenika Hrvata koji su službeno sudjelovali u izmjeni izbjeglica s konjima: broj izručenih Hrvata je odgovarao odgovarajućem broju primljenih konja u zamjenu.

    - Poslije šest mjeseci novih istraživanja, otkrio sam središete te trgovine sa Hrvatima: - METRANS u Zagrebu i ABRAMI u Trstu. METRANS u Zagrebu je primao narudžbe u ime Titine komunističke vlade da pošalje konje u Trst na ABRAMI.

    - Naivni izbjeglice su mislili da talijanska vlada njih izručuje zbog profita na trgovinu sa konjima. Ili, možda uzroci su drugi: što se tiče jugoslavenske vlade iz Beograda, ona je pronašla razloge ove trgovine u bučnim hrvatskim izjavama, krvoločnosi srbo-komunističkog režima i pred neutaživim borcima za oslobođenje Hrvatske. Što se tiče talijankse vlade, njezini razlozi ove trgovine sa ljudima bez zaštite su sramotni i temeljeni na politiki nekih talijanskih državnika, poimenice Fanfani, bivšeg predsjednika talijanske vlade, politike koja je vodila zbližavanju dviju država, demokratske Italije i komunistčke Jugolsavije, u jedinstvu Istoka i Zapada, odakle bi Italija izvukla političku i gospodarsku prednost."

    - Hrvatski dušobrižnik je prosjedovao kod talijanskih vlasti i u lice im je bacio novac, svoju plaću koju je primao od talijanske vlade koju je primao u ime svećeničkog i domoljubnog rada u logoru S. Sabba. Ovo ponašanje je on popratio ovim riječima: "To je cijena krvi mojeg progonjenog i prodatog hrvatskog naroda!"

    (M.Tomica).

    Kraj.

    Preveo s francuskog na hrvatski Mile Boban, Otpora.

    Bobani

    30-04-2015, 10:08

     

     

     

     

     

    BLEIBURG, 70-ta GODIŠNJICA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA(1) dio

    Bog! dragi moj Franjo,

    (Rano sam se ustao. Neda mi se spavati. Stalno mislim o onome što si me zadužio da nešto značajno iznesemo na našem dragom portalu Kamenjar o 70tesetoj BLEIBURŠKOJ TRAGEDIJI HRVATSKOG NARODA. Kako ćeš po datumu vidjeti kada je to bilo da sam ovih pet nastavaka bio poslao uredniku Hrvatskog Uljudbenog pokreta dru. Tomislavu Dragunu. Čini mi se da je netko ovo preveo sa engleskog na hrvatski, vjerojatno preko google, gdje fale hrvatska slova. Samo ovaj prvi dio prirediti i staviti hrvatska slova mi je uzelo preko dva sata. Zato bih te molio, dragi moj Franjo, uzmi si vrimena, pročitaj ovo i ako misliš da bi bilo zanimljivo u nastavcima ovo staviti na naš portal, onda ovaj prvi dio stavio odmah, poprati sa prikladnim slikama, te mi javi da nastavim s drugim nastavcima. Po mojem osobnom mišljenju pisac ovih nastavaka iznosi vrlo zanimljive nama mnogima nepoznate stvari o povlašenju HOS-a prema zapadu. Ili je isti bio sudionik ili prepisivao iz raznih hrvatskih knjiga, novina, časopisa i sl., za mene je ovo vrlo povijestno i važno. Ja ništa izmijeniti neću osim po potrebi, tu i tamo, ako ustreba, dopuniti.
    skreni poZDravi tebi i svim tvojima. Bog! Milan, Otporaš.)

    Annie Boban
    7/28/11
    [Keep this message at the top of your inbox]
    To: Placid Zvic, Tomislav Dragun, trup1959@gmail.com, froate@hotmail.com
    Cijenjeni g. Dragun,



    BLEIBURG, TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA (1) dio


    U V O D

    Hrvatski narod, ostvarivši svoju državnu samostalnost godine 1941., nastojao je ostati izvan svjetskog sukoba, jer nije bilo razloga, ratovati s Engleskom i Amerikom. U tom smjeru učinjeni su znatni napori, ali bez uzpjeha. Č]injenica, da su zapadni saveznici smatrali kraljevsku Jugoslaviju svojim saveznikom, te nisu priznali Hrvatsku Državu, prisilila je Hrvate, kako bi bili na protivnoj strani.

    Osovinske vlasti priznale su Hrvatsku Državu, jer su bile stavljene pred gotov čin, te si nisu htjele stvarati još jednog neprijatelja više. Time je Hrvatska bila protiv svoje volje uvučena u II. svjetski rat, ovaj puta na strani osovinskih sila. Njeno sudjelovanje očtovalo se u slanju dobrovoljačkih postrojbi na Iztočni front protiv boljševičkih snaga.

    Koncem godine 1944. i početkom 1945. bilo je vidljivo, kako je rat izgubljen u korist zapadnih saveznika i ruskog boljševizma. U Hrvatskoj se je gledalo drugačije na zapadne saveznike, a drugačije na boljčevike, premda su oni bili saveznici Zapada. Postojala je izvjesna nada, kako će Zapadnjaci razlikovati protukomunističke borce raznih naroda ne-Nijemaca, te ih odvojiti na koncu rata i sačuvati kao jezgro borbenih snaga za obračun s agresivnim medjunarodnim komunizmom.

    Takovu nadu gajili su Hrvati čak i u vrieme od 10 časaka prije neminovnog izhoda II. svjetskog rata. Hrvati su jedini od ne-Nijemaca pred konac rat razpolagali s jakom i stegovnom vojskom, koja se je nalazila barem na dielu svog državnog područja. Posliedni čini Hrvatske Državne Vlade bili su rečenom nadom prožeti.

    Od strane zapadnih saveznika nije bilo niti jednog znaka bilo kakovog interesa za protukomunističke borce, bilo da ih se organizirano sakupi i prihvati te sačuva za budućnost, bilo da ih se primi kao zarobljenike, kako to propisuju norme medjunarodne Ženevske Konvencije.

    Ovaj propust zapadnih vlasti ostaje kakovom svjeskom poviestničaru za "odkriti", kako je nekih 200 divizija protukomunističkih boraca trebalo drugačije prihvatiti, a ne razoružati ih i najvećim dielom izručiti komunistima, koji su ih poubijali, a manji dio - vrlo mali dio - bezglavo predati raznim dobrotvornim organizacijama, da ih ove razprše diljem svieta.

    Kako se prije spomenuta nada hrvatskog državnog vodstva nije ostvarila, našlo se je hrvatsko političko i vojničko vodstvo pred izborom:

    1. Ili napustiti područje Hrvatske Države i krenuti sa cjelokupnom vojskom u susret Englezima, koji su se približavali i od zapadnih saveznika bili najbliži, te pred njima izvržiti vojničku kapitulaciju.

    2. Ili s cjelokupnom vojskom i pučanstvom, koje se dragovoljno odluči, poći u šume te nastaviti borbu protiv komunističkog nasilja, očekujući daljni razvoj dogadjaja.

    Iz mnogih razloga hrvatsko vodstvo odlučilo se je (premda su mišljenja izmedju generala bila podjeljena. Kako je poznato da je general Luburić zagovarao da se iđe u šumu a da ne vjeruje Englezima, mo. Otporaš.) za obću emigraciju.

    Odlazak u šume te nastavak borbe protiv partizana, kao saveznika Englezke, Amerike i SSSR-a, stavili bi hrvatsku vojsku kao pobunjenike izvan zakona, jer bi to u ono doba značilo narušavanje svjetskog mira, koji je tada u Europi , čime bi bilo stavljeno i hrvatsko političko i vojničko vodstvo u stanje bezpravnosti.

    Ova odluka Hrvatske Državne Valde teško je pomutila planove jugoslavenskih komunista, jer su oni dobro znali, kakovu bi opasnost za njih predstavljali par stotina tisuća najsnažnijih, najborbenijih i politički najsvjestnijih Hrvata, koji bi sudjelovali u jezgri borbenih krugova protiv internacionalnog komunizma, te su ih odlučili na svaki način zadržati i poubijati prema riečima Milovana Djilasa, koji je rekao:

    Kako bi prikazivanje bezprimjernih strahota ovog ubijanja, koje se je vršilo uglavnvom od mjeseca svibnja 1945. pa do konca godine 1945. - a u manjoj mjeri i kasnije (na stotine mjesta), bilo preglednije i odvijalo što zornije pred očima

    čitatelja, upoznajmo u ovome uvodu čitatelje s okolnostima, koje su utjecale na tok povlačenja.

    CILJ POVLAČENJA

    Po gubitku rata i države u dotadašnjem postavu ratujućih sila, Hrvatima je bio jedini i veliki cilj, kako bi barem na životu održali svoju mladu vojsku od 390.000 boraca, koja je svoj ideal gledala izpunjenim samo u obstojanju Hrvatske Države.

    Pouzdavalo se je u zdrav razum i prirodnost stvari, kako će zapadni nekomunisti ovu kompaktnu vojsku - neokaljanu nekim presedlavanjem - barem demobilizirati i sačuvati; kako će razumjeti njezin stav u svjetsko - političkom i ideološkom gledanju i opredjeljenju. Kako je ovakovo držanje prema komunizmu bilo razumno, proizlazi iz toga, što je američki predsjednik Truman već nakon sastanka u Potsdamu odpočeo hladni rat s komunizmom, a cijeli Zapad je za vrijeme koreanskog rata drugačije gledao na komunizam, nego 1945. godine.

    Hrvatski čovjek gajio je ovu nadu u sebi, jer je imao simpatije za amerikance, te se je tokom II. Svjetskog rata nadao, kako će na koncu ipak biti sa Zapadom.

    Konačno, kako Hrvati nisu htjeli ni u kojem slučaju kpitulirati pred partizanima, to im je ostao još jedini izlaz, kako bi to učinili pred Anglo - Amerikancima.
    Osim toga postojale su i odredbe medjunarodnog zakona - prihvaćene u Ženevskoj Konvenciji i od strane Englezke i Amerike - te su se ove zemlje morale držati odredaba toga medjunarodnog ratnog prava.

    SNAGA

    Kod prelaza iz redovite borbe na svom državnom području u povlačenje, hrvatska se vojska satojala od 390.000 vojnika visokog morala, ali bez streljiva. Bila je organizirana u pet vojnih Sborova, koji su se sastojali od 16 divizija, i van Sborova XXVI-tu Stajaći djelatni Sdrug, 12 gorska divizija, 14-ta divizija i 16-ta doknadna divizija koji su bili izravno pod zapovjedništvom Vojnog Stana Poglavnika. Sa vrlo jakim pozadinskim ustanovama kao logistikom podhvatnih postrojbi.

    Operativno bila je hrvatska vojska uklopljena u njemačku armijsku skupinu (zapovjednik general pukovnik Löehr), koja je držala frontu

    polukružnog protezanja od Koprivnice - Virovitica - Hercegovac - Banova Jaruga - Sisak - Karlovac, ili izpupčenu Predzvonimirovu Liniju.

    Zvonimirova crta bojištnice, bila je spljoštena a protezala se je od Koprivnice - Križevci -Vrbovec - Dugo Selo - Velika Gorica - Stupni- Jastrebarsko - Karlovac, i na njoj nije se odigralo neko vidljivije zaustavljanje u svrhu obrane i paraliziranja neprijateljskog prodiranja - iznimno GRADEC - VRBOVEC i STUPNIK - KLINČA SELO

    TO GOVORE ENGLEZI U SVOJIM TAJNIM TELEGRAMIMA

    Došlo vrijeme kako bi se konačno jednom, energično sa dokumentiranim dokazima, svim tim četničko komunjarskim licitantima, dokazale njihove izmišljotine sa, brojem pripadnika HOS-a i gradjanstva koje se je našlo, 14 i 15 svibnja 1945. g., na poljanama Ober & Unter Loibacha, Moos-a, St. Michael i Bleiburga na prostoru površine 25 km2. ravnice.

    Prema izvješću AFHQ u Caserti od 12.V.1945, na prostoru od Villacha, Klagenfurta, Völkermarkt-a, Griffen-a i Wolfsberg-a, nalazi se već 300.000 vojnih pripadnika i izbjeglica. To je onaj dio koji se je povlačio motorizirano. Sve te vojne postrojbe bile su pomoćne i

    neboračke, dok se je čitav borački dio postrojbi povlačio i stigao do 15.V.1945 na Bleburško polje i njezinu širu okolicu.

    Prema zračnom izvidjanu dana 12.V.1945, procjenjeno je kako već ulazi u područje Carinthie, kolona koja sadrži cca 500.000 vojnih pripadnika.

    Ja, kao živi svjedok i sudionik koji je imao krugovalnu vezu sa postrojbama 5-te divizije, htio bih pitati sve te ; molim Vas uljudno recite mi na kojem fakultetu na ovome svietu ste studirali ili slušali predmet o povlačenju Hrvata 1945. g. iz Hrvatske. Odgovor od svakoga je NE! Pa onda čemu te o broju žrtava kada čak nemate pojma koliko je bila brojčana snaga HOS-a, i ono najvažnije, zašto se nismo povukli u tri dana što bi bilo normalno, već punih 11 dana. Znači kako se mora naći logičan razlog. Znači kako je vojska bila nečim spriječena a to je bio gradjanski konjski podvoz a bogami bilo ih je i sa volovima.

    A ako želite znati donekle broj žrtava onda uzmite knjigu od Prcele i izračunajte postotak ubijenih i spašenih iz Titovih kolona smrti pa će Te onda doći do približne brojke. Kako bi sve te za Bleiburg uvjerio u iztinitost mojih tvrdnji pokušat ćemo malo

    pučkoškolskom matematikom doći do rezultata.


    Na Bleiburgu je bilo 300.000 vojnika i 480.000 gradjana = 780.000

    Od Celja na Wolfsburg 5.000 vojnika i 5.000 gradjana = 10.000

    Od Črnog na Eisenkappel 30.000 vojnika i 10.000 gradjana = 40.000

    Od Log. Dol. na Eisenkappel 15.000 vojnika i 5.000 gradjana = 20.000

    Od Jezerskog na Eisenkappel 10.000 vojnika (pozadinske slu`be) = 10.000

    Što ukupno iznosi 360.000 vojnika i 500.000 gradjana = 860.000 Hrvata.


    Izračun postotka:


    Iz Maribora ih krenulo 11.000, u Pan~evo ih stiglo 600

    Iz Maribora ih krenulo 15.000, u Osijek ih stiglo, 6.000

    Iz Dravograda ih krenulo, 5.000, u Bitolu ih stiglo 300

    Iz Slovenije ih krenulo 12.000, u Novi Sad ih stiglo 3.000

    Iz Dravograda ih krenulo 2.400, u Beograd ih stiglo

    [to iznosi; krenulo 43.000, stiglo 9.900


    Ili 9.900 : 43.000 * 100 = 23.02%, primjeniv {i sada taj postotak na brojeve vojnika i gradjana dobivamo


    Što ukupno iznosi 360.000 vojnika i 500.000 gradjana = 860.000 Hrvata.

    Od toga ubijeno: 278.128 vojnika i 385.900 gradjana = 664.028

    Ostalo na životu 82.872 vojnika 115.100 gradjana = 197.972



    Od 82.872 vojnika ostalih na životu:

    njih 8.900 bio je sudjen na 25 g. zatvora = 222.500 g.

    njih 5.000 bio je sudjen na 20 g. zatvora = 100.000 g.

    njih 5.000 bio je sudjen na 15 g. zatvora = 75.000 g.

    njih 10.000 bio je sudjen od 5 - 10 g. zatvora = 75.000 g.

    njih 10.000 bio je sudjen od 1 - 5 g. zatvora = 25.000 g.

    njih 38.900 bilo je osudjeno na, 497.500 g. robije



    Svoju kaznu izdržavali su bez amnestija:

    u Hrvatskoj Mitrovici, staklari Zenica, Gornji Vakuf, Zemunu, Staroj Gradiški, Lepoglavi, Kajzerici, rudniku žive IDRIJI u Sloveniji, u rudnicima BOR u Srbiji, rudniku Raša u Istri, Golom otoku, Puli, Slovenskoj Bistrici - IMPOL, i još mnogim drugim mjestima.

    Kod izgradnje autoputa Beograd Zagreb, njih 3.000 bilo je korišteno za najteže gradjevinske poslove i kada su došli do Iloka, tamo negdje gdje je močvarno zemljište, njihov komandant major milicije ČIČA rodom iz Gline, dao ih je 700 ubiti i zakopati pod kolovoz autoputa koji je tamo betoniran, a drugi dan su zaljevani betonom a da nitko nije imao pojma što se je predhodne noći dogodilo.

    Ja sam se povlačio sa 5-tom divizijom i poznato mi je, jer je bilo prebrojavanje u Križevcima, naša kolona je bila dugaška 35 kilometara (samo gradjana sa zapregama) sa 40.000 gradjana oba spola i svih dobi, dok je sama divizija postrojena u rojnoj pruzi zauzimala svega 10 km dužine. Mi smo držali zaštitnicu desnog boka glavnine, skroz do Dravograda. Dugačku kolonu je imao I-vi Sdrug - 8-ma divizija, 7-ma divizija, 3-eća divizija, koje su stigle na Dravogradsko polje i više nije mogao stati jedan čovjek, dok je zalaznica bila još uvjek u Celju.

    Iz tajnog telegram za HQ u Caserti, zrakoplovnim izvidjanjem je ustanovljeno kako na 15.V.1945, ide jedna kolona od cca 600.000. osoba prema Carintiji, a tome treba dodati daljih 500.000 koji se spominju u izvještaju od 12.V.1945.

    Prema pisanju Vojno historijskog (povijestnog, mo.Otporaš.) instituta iz Beograda, o tome koje su se njemačke postrojbe njima predale ili po njima uništene izlazi kako čitav njemački kontigent od army grup, koji se je nalazio u tom području Carintinije iznosio je svega 200.000 ljudi. Dok je bilo 100.000 ljudi drugih narodnosti, Kozaci, Slovenci isti broj Madjara i 5.000 crnogorskih četnika.To bi nekako zvučilo 10 njemačkih divizija. Dok ostatak od 860.000 odpada na Hrvate pripadnike HOS-a 360.000 i 500.000 izbjeglica civila, svih dobi oba spola.

    Crnogorski četnici, izraženi u brojčanoj sumi, bilo ih je 5.000, ali koji su se povlačili iz Celja preko Loštanja - Črno - Topla - Obermosgan - Eisenkappel, gdje su odmah po dolazku pali englezima u ruke. Na samom Bleiburškom polju nije bilo niti jednog četnika ili Slovenskog domobranca. Bilo je nekih 300 zarobljenih partizana, koji su na sebi nosili po jedan sanduk streljiva, ili po dva `eljezna okvira granata za baca}e. Koliko mi je poznato bili su svi pobijeni od postrojbi Koste Nagya, kao izdajnici revolucije u mjestu Aich, od čijih mještana je to saznato.

    Nekako mi neozbiljno djeluje ta brojka koju navadjaju , od 40.000 od 250.000 tisuća, pa onda sve one nemoguće licitacije, po Žerjaviću i drugim sličnim "naučnicima" koji su za svoj rad bili nagradjeni službom u OUN-a obično po afričkim zemljama. Molio bih sve buduće pisce kako bi se držali ove brojke iz tajnog telegrama vojske V. Britanije sa podpisom ALEXSANDER sve dotle dok netko sa novim dkumentima ne dokaže nešto suprotno.

    Postroj i brojčano stanje HOS-a, obradio sam na osnovu 42.000 stranica originalnihdokumenata MINORS-a i ZUVOJ-a, koji se nalaze u mojem posjedu, a 1945. na povlačenju bili su dovezeni u Villach, odakle sam ih ja dao prenjeti k sebi u Australiju. Naime, zastavnik u razdoblju dr. Branko OPI], na moj poziv odazvao se je i opisao svoj put povlačenja u kojemu je naveo kako je bio u Rogaškoj Slatini dodjeljen za pratnju tri kamiona koji su prevozili pismohranu MINORS-a, Vojnog Redarstva i još nekih pozadinskih službi. Odmah sam odputovao u Villach i uz pomoć nadporučnika Franje Konje iz Canade, pronašao teret tih tri kamiona, koje je njegov brat prisvojio, a teret bacio u šupu za drva i ugljen, koji su ih pokrili i tako sačuvali od ljudske radoznalosti svih tih pedesetak godina. Naravno kako je to bilo odkriće, ali o kojemu se je trebalo vjerno šutjeti, jer su u stvari tu bili, prve tipkajuće stranice, zapisnika o saslušanjima, Hebranga, Srebrnjaka, Marinkovića, Price, Winterhaltera, Anke Butorac, Mace Grčetić, Cicibanke Zdenke Sertić i još 72 visoko rangirana člana KPJ. Znači, kako puk. Drago Jilek nije imao te dokumente kod sebe, zašto su ga komunjare kidnapirali u Trstu.

    Ovi zapisnici su prava poslastica za čitanje i odkrivaju svu ljudsku bijedu i nemoral saslušavanih.


    (Šteta da se za sada ne zna tko je pisac ovih pet opisa o BLEIBURGU. Nadati se je da će se netko potruditi i već do sada iznesenih povijestnih iskaza saznati tko bi mogao biti taj Hrvat i vojnik HOS-a NDH-e koji je iz Villach-a prenio sve te stvari "k sebi u Australiju". Po mojem nagađanju to bi mogao biti Srećko Rover. Nadati se je da će se kroz slijedeća četiri nastavka moći saznati mnogo više. Mile Boban, Otporaš.)

    Bobani

    30-04-2015, 11:00

     

     

     

     

    BLEIBURG, 70-ta GODIŠNJICA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA(2) dio


    POSADNI DOMOBRANSKI SDRUGOVI


    1-vi. Posadni DOM Sdrug - Varaždin 1.700 I. HUD (Riječ "DOM" se odnosi na Domobrani, mo)

    2-gi. Posadni DOM Sdrug - Karlovac 1.700 13.D.

    3-eći. Posadni DOM Sdrug - Knin 1.700

    Cjelokupni ušao koncem 1944 g., u sastav 372 legionarske pješačke "Tiger" divizije,

    4-ti. Posadni DOM Sdrug - Sisak 1.700 15.D, zapovj. puk. DV, Stjepan MIFEK od 22.V.1944 do 15.XII.1944

    5-ti. Posadni DOM Sdrug - Požega 1.700 1.D.

    6-ti. Posadni DOM Sdrug - Zenica 1.700 8.D.

    7-mi. Posadni DOM Sdrug - Županja 1.700 3.D.

    8-mi. Posadni DOM Sdrug - Žepče 1.700 14.D.

    9-ti. Posadni DOM Sdrug - Dubrovnik 1.700 12.D.

    10-ti. Posadni DOM Sdrug - Brčko 1.700 3.D.

    11-ti. Posadni DOM Sdrug - Bjelovar 1.700 I.HUD.

    12-ti. Posadni DOM Sdrug - Gospić 1.700 11.D.

    13-ti.. Posadni DOM Sdrug - Križevci 1.700 I.HUD.

    14-ti. Posadni DOM Sdrug - Osijek 1.700 7.D.

    15-ti. Posadni DOM Sdrug - Bosanska Gradiška 1.700 1.D.

    16-ti. Posadni DOM Sdrug - Zagreb 1.700 16.D.

    17-ti. Posadni DOM Sdrug - Banja Luka, 1.700 6.D

    18-ti. Posadni DOM Sdrug - Sarajevo 1.700 8.D.

    19-ti. Posadni DOM Sdrug - Novska 1.700 17.D.

    20-ti. Posadni DOM Sdrug - 1.700

    21-vi. Posadni DOM Sdrug - Novi Marof, 1.700 I.HUD.

    Sveukupno 35.700

    Domobranska vojnica:

    Ukupno Gorski Sdrugovi = 25.720

    Ukupno Posadni DOM Sdrugovi 21 x 1.700 = 35.700

    -1.700

    Ukupno Lovački Sdrugovi 10 x 2700 = 27.000

    -8.100

    Ukupno doknadne i pomoćne postrojbe za 17 divizija = 21.000

    Ukupno podhvatne DOM postrojbe = 109.420

    -9.800

    99.920

    USTAŠKA VOJNICA POSTROJENA PO SDRUGOVIMA (1945 g.)

    STAJAĆI DJELATNI SDRUGOVI sa zapovjednicima:



    I. SDS, PALE, sastava od 7 bojni u sklopu 8.D.

    Zapovj. 1-vi: pukovnik PTB-a, Jure vitez FRANCETIĆ, poginuo

    2-gi: pukovnik UV, Ivo STIPETIĆ, poginuo VIII.1943.

    3-eči: pukovnik UV, Frane SUDAR,

    4-ti: v.d. bojnik PTB-a, Joso DADIĆ

    5-ti: pukovnik UV, Frane SUDAR,

    6-sti: bojnik PTB-a, Joso DADIĆ

    sastava 6.389 momaka



    II. SDS - Sisak - Hrvatska Mitrovica - NAŠICE, sastava od 6 bojni u sklopu 7.D.

    1-vi: dopukovnik UV, Milivoj SERTIĆ,

    2-gi: bojnik UV, Milan ČULENTIĆ,

    3-eći: bojnik UV, Antun ILLIK, poginuo

    4-ti: pukovnik UV, Ivan ŠTIER,

    sastava 6.170 momaka



    III. SDS - KARLOVAC, sastava od 6 bojni, u sklopu 13.D.

    1-vi: pukovnik PTB-a, Josip METZGER,

    2-gi: pukovnik UV, Ante MAGAČ,

    3-eći: dopukovnik UV, Vladimir ROGOZ, poginuo

    4-ti: pukovnik UV, Tomislav ROLF, (Ustrijelio se na Bleiburgu poslije predaje, mo)

    5-ti:

    sastava 5.103 momaka



    IV. SDS - Bihać - GOSPIĆ, sastava od 5 bojni, u sklopu 11.D.

    1-vi: pukovnik HRZ, Ivan MRAK

    2-vi: bojnik UV, Milan ČULENTIĆ,

    3-eći: pukovnik UV, Delko BOGDANIĆ,

    4-ti: pukovnik PTB-a, Juco RUKAVINA,

    5-ti: pukovnik UV, Vladimir METIKOĆ,

    6-ti: pukovnik UV, puk Frane SUDAR,

    7-ti: bojnik UV, Slavko HAJDINOVIĆ,

    sastava 5.279 momaka



    V. SDS - Bugojno - Livno - KOPRIVNICA, sastava od 7 bojni, u sklopu 5.D.

    1-vi: pukovnik UV, Rafael BOBAN,

    2-gi: dopukovnik UV, Josip KOŽIĆ,

    sastava 7.718 momaka



    VI. SDS - Sinj, sastava od 5 bojni, u sklopu 10.D.

    1-vi: pukovnik DV, Frane ŠIMIĆ,

    2-gi: pukovnik DV, Milan ČUDINA,

    3-eći: pukovnik UV, Josip KURELAC II.

    4-ti: pukovnik UV, Božidar GAVEZ,

    sastava 4.091 momaka

    povuklo se u Biha} 2.000

    ostatak izginuo u povla~enju



    VII. SDS, DRNI[ - ZADAR, sastava od 6 bojni, ostatci u sklopu 10.D.

    1-vi: dopukovnik UV, Emil KEČET,

    2-gi: bojnik UV, Mirko BLAŽEVIĆ,

    3-eći: pukovnik UV, Mijo SELETKOVI],

    4-ti: dopukovnik UV, Emil KEČET, poginuo

    5-ti: dopukovnik UV, Tomislav BRAJKOVIĆ,

    6-ti: bojnik UV, Petar MIKRUT,

    sastava 5.989 momaka

    povuklo se u Bihać 2.000

    povuklo se u Sušak 2.000

    ostatak poginuo u povlačenju



    VIII. SDS - Petrinja - BIHAĆ, sastava od 5 bojni, u sklopu 10.D.

    Ustrojitelj: dopukovnik UV, Ivan HRČKO

    1-vi: bojnik UV Petar DUIĆ

    2-gi: dopukovnik UV, Josip KURELAC II.


    sastava 4.588 momaka



    IX. SDS - MOSTAR, sastava od 8 bojni, u sklopu 12.D.

    1-vi: bojnik UV, Antun MATKOVIĆ,

    2-gi: dopukovnik UV, Krešimir KURAJA,

    3-eći: dopukovnik UV, Vladimir MAYER,

    4-ti:

    sastava 6.741 momaka



    X. SDS - BANJA LUKA, sastava od 5 bojni, u sklopu 6.D.

    1-vi: satnik UV, Pavle BULJAN, poginuo 25.IX.1944.

    2-gi: dopukovnik UV, Marijan JOSIĆ,

    3-eći: bojnik UV, Ivan TERZIĆ,

    4-ti: dopukovnik UV, Marijan JOSIĆ,

    5-ti: pukovnik PTB-a. Josip MATUSINOVIĆ


    sastava 4.237 momaka


    XI. SDS - TRAVNIK, sastava od 6 bojni, u sklopu 6.D.

    v.d. bojnik UV, Antun MATKOVIĆ, do 10.III.1945



    sastava 4.952 momaka

    XII. SDS - TUZLA, sastava od 4 bojne, u sklopu 9.D.

    1-vi: dopukovnik PTB-a, Avdaga HASIĆ,

    2-gi: pukovnik UV, Emil LAHOVSKI,

    3-eć: dopukovnik UV, Petar DUIĆ,

    sastava 4.684 momaka


    XIII. SDS - HRVATSKA MITROVICA, sastava od 5 bojni, u sklopu 3.D.

    dopukovnik UV, Zvonimir POVIĆ,

    sastava 5.417 momaka


    XIV. SDS - NOVA GRADIŠKA, sastava od 8 bojni, u sastavu 17.D.

    1-vi: dopukovnik UV, Drago ILLIK,


    sastava 7.828 momaka


    XV. SDS - DOBOJ, sastava od 5 bojne, u sklopu 14.D.

    dopukovnik UV, Zdenko KURAJA


    sastava 4.653 momaka


    XVI. SDS - BR^KO, sastava od 5 bojni, u sklopu 9.D.


    sastava 4.372 momaka


    XVII. SDS - BROD na SAVI, sastava od 5 bojne, u sklopu 14.D.

    dopukovnik UV, Stjepan HAJDINOVIĆ


    sastava 4.678 momaka


    XIX. SDS - PETRINJA, sastava od 5 bojne, u sklopu 15.D.


    sastava 4.231 momaka


    XX. SS - ZAGREB, sastava od 5 bojni, u sklopu 16.D.

    1-vi: pukovnik UV, Branko RUKAVINA, do 20.IV.1945.

    2-gi: dopukovnik UV, Eugen STAREŠINIĆ,

    sastava 3.495 momaka


    XXI. DS - OGULIN, sastava od 4 bojne, u sklopu 13.D.

    1-vi: dopukovnik UV, Josip TOMLJENOVIĆ,


    sastava 4.818 momaka


    XXII. SDS - OTOČAC, sastava od 5 bojni, u sklopu 11.D.

    1-vi: pukovnik UV, Krešimir KURAJA,


    sastava 4.116 momaka


    XXIII. DS - ZAGREB, sastava od 3 bojne, u sklopu 16.D.

    dopukovnik PTB-a, Jerolim KATIĆ,

    sastava 2.114 momaka

    XXIV. SDS, nije uzpostavljen

    XXV. SDS, nije uzpostavljen

    XXVI. SDS - SUŠAK, sastava od 4 bojni, VS, (van Sborova).

    1-vi: dopukovnik UV, Ivan VILHAR,

    sastava 3.486 momaka

    Oklopni:

    XVIII. Oklopni Sdrug, BJELOVAR, sastava od 4 oklopne satnije, u sklopu 5.D.

    1-vi: pukovnik UV, Aurel SCHLAHER,

    sastava 1.600 momaka

    Prometni:

    I. PSUŽV, ZAGREB, sastava od 5 bojne,

    1-vi: satnik UV, Josip CAR,

    2-gi: satnik PTB-a, Ivan HREN^I]

    3-eći:



    II. PSUŽV, SARAJEVO, sastava od 7 bojni

    1-vi: pukovnik UV, Ante VOKIĆ,

    2-gi: bojnik UV, Krešimir KURAJA,

    Oba Sdruga u 1943 poslije rujna, i 1944 godini poslužili su za ustroj ostalih Sdrugova pa je njihovo broj~ano stanje prikazano u stajaćim Sdrugovima.

    Obranbeni:

    I. OS - PAKRAC, sastava od 8 bojni, sa 4 bojne u sklopu 18.D. izto tako u 17.D.

    1-vi: pukovnik UV, Slavko SKOLIBER,

    2-gi: pukovnik UV, Marko PAVLOVIĆ,

    3-eći: pukovnik UV, Jakov DŽAL,

    sastava 7.527 momaka


    POGLAVNIKOV TJELESNI SDRUG (PTS), sastava od 9 bojni, činivši sastav 2.D.

    Zapovjednik, pukovnik PTB-a Ante MOŠKOV

    sastava 8.005 momaka


    Konačno potrebno je reći nešto i o samoj temi, sa time kako bi nam bilo jasno, naziv SRBI u Hrvatskoj pojavljuje se po prvi puta u 1918 g., kada im počinje dvor iz Beograda slati popove i popadije. Do tada može se slobodno reći do 1941. g. a i poslije bili su to VLASI po vjeri pravoslavci. Poznajem mnoge iz Like koji su se izkazivali kao Hrvati pravoslavne vjere. Kao dokaz tome navadjam kako je u generalskom Sboru HOS-a bilo od 131 generala 10 generala pravoslavne vjere a u samim postrojbama 8 vjerskih dužobrižnika pravoslavne vjere, sa najnižim činom satnika.

    Koliko mi je poznato ustaški pukovnik Delko Bogdanić, bio je pravoslavne vjere, a u IV. stajaćem djelatnom ustaškom Sdrugu bilo je, pored vojničara i dočastnika desetak častnika pravoslavne vjere.

    Kako sam i sam bio pripadnikom V-tog ustaškog Sdruga, (u opisu br. 1 sam stavio da bi mogao biti Srečko Rover ovih opisa. Koliko je oznato Srečko Rover je bio pripadnik Crne Legije, a Crna Legija je bila V Ustaški Sdrug pod zapovjedništvo ustaškog pukovnika i hrvatskog generala Ranka, Rafajela Boban, mo.) naša I-va djelatna bojna u brojčanom sastavu 954 ljudi imala je 122 pravoslavaca, pa je pored rimokatoličkog, muslimanskog, imala i pravoslavnog svećenika kao vojnog vjerskog dušobrižnika, dopukovnika o. Vasu Čurlana. Inače V-ti Sdrug je imao još počastni naziv "Crna Legija" a zapovjednikom je bio pukovnik Rafael Boban. U stvari I-va i II-ga djelatna bojna su bile u 1941. do svibnja 1942. g. sastavu "Crne Legije" kojom je zapovjedao Jure vitez Francetić.

    Od poznatijih boraca te postrojbe, pravoslavne vjeroizpovjedi su bili vodnik Jovan Keserović, dovodnik Dušan Borić, rojnik Savo Tomić, vodnik Svetislav Starović, i častnički namjestnik Stevo Žirić zvani "Lala". Svi oni su došli kao zarobljenici iz četničkih redova u borbama po Romaniji i Podrinju početkom 194. g.

    Ustaška vojnica u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao sastavni dio HOS-a sa 1.V.1945 g. imala je sliedeći sastav:

    Sveukupni broj 132.929 vojničara, dočastnika i častnika.

    Postrojena u 153 bojne

    A one u 26 Ustaška stajaća djelatna Sdruga.

    Prema dokumentima Zapovjedničtva Ustaške vojnice (ZUVOJ) - osobnog odjela, po vjerskoj pripadnosti je bilo:

    Rimokatoličke vjeroizpovjedi 88.145 ili 66.31% sa 94 vjerskih dušobrižnika

    Islamske vjeroizpovjedi 33.405 ili 25.13% sa 45 vjerskih dušobrižnika

    Pravoslavne vjeroizpovjedi, 5.689 ili 4.28% sa 8 vjerskih dušobrižnika

    Grkokatoli~ke vjeroizpovjedi 2.844 ili 2.14% sa 4 vjerska duđobrižnika

    Evangelisti~ke vjeroizpovjedi 1.442 ili 1.07% sa 2 vjerska dušobrižnika

    131.505 ili 98.93% sa 153 vjerska dušobrižnika

    Hebrejske vjeroizpovjedi 1.424 ili 1.07% bez vjerskih dušobrižnika

    Sveukupno 132.929 ili 100%



    POSTROJ I BROJČANO STANJE PODHVATNIH DIVIZIJA HOS-a


    I. HRVATSKA UDARNA DIVIZIJA - KRIŽEVCI 10.799 I. SBOR

    1-va DIVIZIJA - KOSTAJNICA 11.006 II. SBOR

    2-ga DIVIZIJA - VARAŽDIN 9.877 I. SBOR

    3-ća DIVIZIJA - VINKOVCI 12.608 III. SBOR

    4-ta DIVIZIJA - DVOR na UNI 12.279 IV. SBOR

    5-ta DIVIZIJA - KOPRIVNICA 10.777 I. SBOR

    6-ta DIVIZIJA - BANJA LUKA 12.680 IV. SBOR

    7-ma DIVIZIJA - OSIJEK 15.647 III. SBOR

    8-ma DIVIZIJA - SARAJEVO 10.278 III. SBOR

    9-ta DIVIZIJA - TUZLA 12.847 III. SBOR

    10-ta DIVIZIJA - BIHAĆ 11.779 V. SBOR

    11-ta DIVIZIJA - GOSPIĆ 12.316 V. SBOR

    12-ta DIVIZIJA - MOSTAR 17.620 Van Sborova

    13-ta DIVIZIJA - KARLOVAC 13.512 V. SBOR

    14-ta DIVIZIJA - DOBOJ 14.822 Van Sborova

    15-ta DIVIZIJA - PETRINJA 9.722 IV. SBOR

    16-ta DIVIZIJA - ZAGREB 7.940 Van Sborova

    17-ta DIVIZIJA - NOVSKA 14.382 II. SBOR

    18-ta DIVIZIJA - SISAK 8.301 II. SBOR

    Ukupno 19 divizija 229.213

    Van Sborova i divizija XXVI-ti SDS- Sušak, 3.486

    232.699

    I.HUD Prva hrvatska udarna divizija 2.HUD Druga hrvatska usta{ka divizija

    5.HUD Peta hrvatska ustaška divizija 6.HJD šesta hrvatska jurišna divizija

    12 HGD Dvanaesta hrvatska gorska divizija 16 HDD šesnaesta hrvatska doknadna divizija

    18 HJD Osamnaesta hrvatska jurišna divizija

    PODHVATNE KOPNENE POSTROJBE POSTROJENE U 19 DIVIZIJA

    I. SBOR....................... 31.471

    II. SBOR...................... 33.692

    III. SBOR....................... 51.380

    IV. SBOR....................... 34.681

    V. SBOR........................ 37.607

    Ukupno van Sborova 43.868

    Sveukupno 19 divizija, 232.699


    Sveukupno u 19 divizija, domobranske vojnice 100.418

    Sveukupno u 19 divizja ustaške vojnice u 26 Sdrugova 132.261

    Sveukupno u podhvatnim postrojbama u 19 divizija 232.699


    NIJE UTVRĐENO

    Sjediste zapovjedničtva, zapovjedni sastav, te kojim divizijama su pripadali


    20-ti Posadni DOM Sdrug 1.700

    5-ti Lovački Sdrug 2.700

    9-ti Lovački Sdrug 2.700

    10-ti Lovački sdrug 2.700

    Ukupno 9.800 (nije nigdje uracunato)


    Ostale podhvatne i pomoćne postrojbe ustrojene od Hrvata:

    369. Legionarska pješačka divizija, zvana "Vražja Divizija" vratila se

    u Domovinu koncem 1942 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 12.000

    373. Legionarska pješačka divizija, zvana "Tiger Divizija" vratila se

    u Domovinu koncem 1943 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 12.000

    392. Legionarska pješačka divizija, zvana "Plava Divizija" vratila se

    u Domovinu početkom 1944 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 12.000

    Ukupno 36.000

    Pod izravnim njema~kim zapovjedni~tvom nalazile su se:

    13. SS pje{a~ka divizija, zvana "Handzar Divizija" koja se je vratila

    u Domovinu početkom 1944 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 18.000


    Oružnička divizija - Osijek u kojoj je bilo Hrvata 5.000

    Ukupno 23.000


    Pozadinska služba MINORSA, sa svim sbornim zapovjedničtvima, popunidbenim i doknadnim zapovjedničtvima, obskrbnim službama tih razina, obkoparskom službom u jačini 2 Sdruga, radnom službom, bolnicama, školama, preselicama svih prometa, radionicama, kao logistika cjelokupnog HOS-a ........................................... 75.000


    Sveukupno Hrvata u kopnenim snagama 366.699

    Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, .................................................. .............. 8.000

    Hrvatska ratna mornarica .................................................. .................... 4.000

    Hrvatsko oružničtvo, .................................................. ............................. 11.600

    Ukupno 23.600


    Sveukupno u Hrvatskim Oružanim Snagama 390.299

    oooOooo


    STRANICA 1.



    STRANICA 3.



    STRANICA 4.


    NA POČETAK STR. 2

    NATRAG NA IZBORNIK

    Bobani

    01-05-2015, 01:51

     

     

     

    BLEIBURG, 70-ta GODIŠNJICA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA (3) dio

    POZADINA

    Ministarstvo Oružanih Snaga, vojne škole, vojne bolnice, razni zavodi, prometne i obskrbne ustanove, dopunska i popunidbena zapovjedničtva, Zrakoplovstvo, Oružničtvo, Ratna Mornarica, Dobrovoljačke vojnice, Obkoparski Sdrugovi, i sve druge ne spomenute pomoćne službe, koje su bile povojničene u sveukupnom broju od 75.000.

    Neprijateljske partizanske snage iznosile su ukupno 45 divizija. Od toga su protiv hrvatsko - njemačke fronte bile 35 divizija, a samo protiv hrvatsko-njemačkih snaga do Jadrana bile su 10 partizanskih divizija, koje su bile obilno snadbjevene raznovrstnim ratnim materijalom. Partizanske snage na njihovom desnom krilu bile su osiguravane i podržavane od sovjetskih i bugarskih snaga i zrakoplovstvom, a na lijevom krilu, engkezkom flotom i zrakoplovstvom kao i obilnom obskrbom svega potrebnog.

    S opisanog postava i pod opisanim okolnostima pošla je hrvatska vojska, predvodjena njemačkom, u jedno zgušćavanje, povlačenje i slom. Pošla je u sve veće terensko sužavanje, uvjetovano srednje alpskim masivom, prelazeći iz razvijene bojištne crte u dublje hodne rojne pruge (kolone), grupe i grupice, koristeći se razpoložiuvim prometnicama. Obadvije vojske, i hrvatska i njemačka, pošle su u noći 7 na 8 svibnja. Od 8 svibnja 1945. svaka vojska pošla je po svom ukusu. Hrvatska se vojska po zapovjedi Poglavnika imala najžurnije povući u Korušku, i predati se Engleezima, a u nikojem slučaju partizanima.

    Njemačka pak vojska po zapovjedi generala Löehra pokorno je kapitulirara pred partizanima. U takovim teškim uvjetima gubljene su mogućnosti organizacije i formacijskog zapovjedanja a izpoljavale su se odmah odvažne i poletne osobe, koje su dalje vodile kolone, grupe i grupice zbjega, kako su najbolje mogle prema tadašnjim okolnostima.

    U nastalom povlačenju i zgušćivanju hrvatske su postrojbe svuda ostale poslednje, uzporavajući partizansko prodiranje, te su služile kao zalaznica hrvatskoj i njemačkoj glavnini.

    Od sveukupnih 390.000 hrvatskih vojnika, uslijed zgušćivanja svojih redova i uplitanja u zalazničke borbe, ostalo je i dalje na hrvatskom državnom području oko 30.000 vojnika. Oni su vodili sitnije borbe, razpršavali se šumama, ostajali kao ranjenici, te odsječeni od glavnine zarobljavanih. Ali 360.000, od čega 232.000 podhvatnih postrojbi su prešli njemačku granicu i stupili na njemačko područje. Ovom broju vojnika priključilo se je 500.000 gradjana oba spola i svih doba starosti, većinom u kolima sa konjskom zapregom, a bilo ih je i sa volovskom zapregom, koji su bježali pred nasiljem i terorom četničkokomunističke alijanse, koja se je odražavala u srpskim divizijama JNA. Od ovog trenutka čitav broj od preko 860.000 Hrvata na svom exodusu je nerazdvojan, te predstavlja najveći zbjeg pred boljševicima tadašnje Europe. Izto je tako predstavljao najveći zbijeg u hrvatskoj poviesti, a odmah je počeo predstavljati i nacionalnu Hrvatsku izvan Domovine.

    PRAVAC I PROSTOR

    Postojala su samo dva pravca odstupanja:

    1. Odstupanje prema Istri, koje je bilo privlačnije, jer bi se time prije došlo sa slobodnim svijetom., ali začelje razvoja i postava fronte, mjesta vojnih zborova i zapovjedničkih točaka, te obskrbne baze, sve je to putem prema Istri činilo neprihvatljivim. Osim toga put je bio duži, bez pogodnih cestovnih prometnica, previše kos, i lijevi bok bio bi neobranjiv.

    2. Odstupanje prema Koruškoj (Carintia) je bio privlačniji, jer je bio kraći, osim toga tim su se putem povlačili Nijemci, na koje smo bili naslonjeni, od kojih smo zavisili snadbjevanjem streljivom, i što put prema Istri nije dolazio u obzir, te se odlučilo za povlačenje prema Koruškoj. Za Korušku samo iztočno od Karavanki, vodio je jedan glavni put: Zagreb - Celje (116km) - Dravograd (67km)-Klagenfurt (65km); svega 248 km. Na svakome boku nalazio se je jedan paralelni, odterećujući put sjeveroiztočno; Celje - Maribor (62km) - Dravograd (62km); svega 124 km. Taj put bio je manje zakrčen, ali ugrožavan po sovjestkoj i bugarskoj vojsci.

    Jugozapadno; Celje - Šoštanj (40km) - Šent Vid - Črno - Topla (30km)- Esenkappel (24km) težko prolazan preko Karavanki, sveaga 94 Km. Nešto zapadnije; Celje - Mozirje - Luče - Solčava (Savinjska Dolina) (69km) - Eisenkappel (10km), preko Savinjskih Alpa, težko prolazan, svega 79 Km. Ti sporedni vanjski putevi imali svaki po jedan lučni:

    Celje - Maribor - Leibnitz - Kopflach i Celje - Motnik – Šmartno - Kamnik - Kokra - Zgornje Jezersko - Bad Vellach - Eisenkappel. Tim putem povukla se motorizirana kolona “Kamber” Oba ova puta imali su veće nedostatke nego predhodni.

    Prostor sa kojeg se je pokretalo išao je posljednjom crtom bojištnice, lukom Varaždin – Koprivnica prema Rusima i Bugarima, zatim Koprivnica skroz Zvonimirovom crtom obrane do Karlovca. S tog luka sužavao se u obliku lijevka prema Celju. Tu se je ulazilo u cijev ljevka do Dravograda. Od Dravograda nalazila su se dva proširenja koja su bila po pravcima razmaknuta za 90ºş i to:

    Dravograd - Lawamünd u pravcu S-N i Dravograd - Bleiburg u pravcu E-W. Kroz njih se je moglo izaći van, odnosno ući u Korušku.

    Kako bi se okolnosti, tegobe i kolizije na hrvatskom odstupanju moglo lakše i točnije razumjeti i ocjeniti, potrebno je imati na umu ovaj zanimljiv oblik prostora, na kojemu je ono teklo.

    U obliku lijevka slivao se je dosta veliki snop puteva, čija je lijeva strana (kada se okrene prema crti bojištnice) bila;

    I. SBOR

    2. div. Varaždin - Rogaška Slatina (95km) - Celje (32km) svega 127km.

    5. div. Koprivnica - Križevci (31km) - Marija Bistrica (52km) - Krapina (35km) -Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 182 km

    I. HUD. Bjelovar - Križevci (33km) - Marija Bistrica (52km) - Krapina (35 km) - Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 184 km.

    III. SBOR

    9. div + 12. div van Sborova - Kutina - Vrbovec (71km) - Marija Bistrica (31km) - Krapina (35km) - Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 201km

    Glavnostožerno zapovj. Pozadinska služba i ostale institucije NDH. 16. div.

    Zagreb - Zaprešić - Krapina (69km) - Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 134 km.

    III. SBOR

    3. 7. 8. 9. div. Kutina - Zagreb (52km) - Krapina (69km) - Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 185 km.

    IV. SBOR

    4. 6. 15. div. Sisak - Zaprešić (72km) - Zidani Most (59) - Celje (25km), svega 156 km.

    II. SBOR

    1. 17. 18. div. + 14. div. van Sborova - Sisak - Samobor (65 km), - Rade~a -Zidani Most (55km) - Celje (25km), svega 145 km.

    V. SBOR,

    10. 13. i dijelovi 11. div. Karlovac - Samobor (46km) - Radeša - Zidani Most (55km) - Celje (25km), svega 126 km.

    Zbog mreže dobrih cestovnih prometnica ovim se je prostorom, koji ima oblik lijevka. pošlo bez nekih posebnih smetnji, osim nešto veće zakrčenosti puta kod Zidanog Mosta, kao i brzina konjskog podvoza gradjanskih osoba.

    Snop puteva slio se je u Celju, mjestu središnjeg sliva rječica, koje omeđavaju četiri planine točno u obliku križa, te je ono zbog položaja ovih planina i rječica bilo prva i velika zapreka na putu za Korušku - prvih dana zbog zakrčenosti puteva, a poslije zbog partizanskog zaokruživanja. Ipak je to bilo (više, mo. Otporaš) kobno za meke Njemce, nego za tvrde i odporne Hrvate. (Kako će se vidjeti kanije da pisac ovih opisa želi umanjiti važnost generala Luburića u njegovoj vojničkoj ulogi obrane NDH, ipak je u gornjem redu rekao "odporne" Hrvate, iako se zna da je upravo Maks Luburić bio taj koji je na Ivan planini u listopadu 1944. godine osnovao Hrvatski Narodni Odpor kao zalaznicu HOS-a u sastavu "ZVONIMIROVE LINIJE" i dao riječ "Odpor". Mo. Otporaš.)

    Od Celja koridorom lijevka, neposredno s više puteva do Doliša, a dalje samo jednim preko Slovengradeca, udaralo se je čelom na dravogradski tjesnac, gdje su se sastajali putevi, te uz prepreke rijeke Drave činili najveću stiješnjenost na cijelom putu od Hrvatske. A postojala je i mogućnost podpunog zatvaranja pravca i otežavanje probijanja dalje. Na tom odsjeku moralo se je već prihvatiti i voditi borbu, kako bi se probilo dalje.

    Neprijatelj je izlaz iz Dravograda mogao uzporavati i kočiti s oba rečena proširenja. No, ipak zbog veće prohodnosti terena uz tok riječice MEZZE, izbjegavanja sovjetsko- bugarske opasnosti na putu Dravograd - Lawamünd, te kraćeg puta u Korušku i nade u Engleze, bio je izabran ovaj put i njime se uglavnom probilo do zaustavljanja kod Bleiburga.

    Najveći dio hrvatskog zbjega kretao se pješke. Motornim vozilima krenulo je odprilike 30%, te je ovima uzpjelo i najdalje stići. Željezničkom prugom Zagreb - Zidani Most - Celje - Maribor krenulo je 60 vlakova od čega 10 vlakova sa obiteljima častnika i dužnostnika, dok je ostalih 50 vlakova bilo natovareno sa ranjenicima i potrebnom poslugom doktora i sestara. (Ovdje pisac ili svijedok ovih događaja je za sigurno htio reći "boliničarka" umjesto "sestara", mo. Otporaš.) Ovi su bili zaglavljeni tri postaje iza Maribora prema Dravogradu, sabotažom slovenskih željezničara, a zadnji vlakovi u Celju i okolici. Što se je god nalazilo u vlakovima bilo je likvidirano, a ranjenici su bili živi spaljeni u vagonima. Tu nisu ostavili niti jednog svjedoka iza sebe.

    Ipak bi se i dravogradskim tjesnacem moglo uzpješno i na vrieme proći, da nisu Niemci putem pred partizanima popuštali, o čemu se u odgovarajućem djelu ovog uvoda govori.

    VRIEME I GRUPIRANJE

    Veoma ojačani partizani, u prvom redu borcima, organizacijom i postavom svojih armija u razvijenoj generalnoj ofanzivi zadnje dekade mjeseca travnja 1945., potisnuli su luk obrane, sužavajući ga na sve manji prostor, te potiskujući obranbene snage sve dublje u ljevak. Zato je 30. travnja 1945. pala njemačka odluka za odstupanje sa hrvatskog državnog područja, a 4. svibnja je rečeno, kako Zagreb više ne može braniti. Daljna obrana zamišljala se je na crti Maribor – Celje. Toga dana počeo je HRVATSKI EXODUS.

    Prvih dana mjeseca svibnja 1945. luk obrane sužavao se je na Zvonimirovu crtu (Liniji, mo) obrane, a na 7. svibnja povukao se je u pravcu grla ljevka, kako je to prije opisano u dijelu “Pravac i prostor”.

    Svi su se kod Celja morali probijati kroz partizansku zapreku, koja je i Nijemcima donjela njihov Celjski debakl.

    UGROŽAVANJE PO NIJEMCIMA

    Već na prve službene viesti, kako predstoji njemačka kapitulacija, dne 2. svibnja 1945. njemački su zapovjednici počeli dolaziti u dodir s partizanima u svrhu kapituliranja. U Hrvatima su izazvali sumnju, kako će ih ostaviti na cjedilu, što se je i dogodilo. (Vjekoslav, Maks Luburić, general Drinjanin, je u svojem opisu "POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE PREMA AUSTRIJI" tako nešto ili sl. pisao, kada je u u kući dra. Mile Budaka razgovarao s njemačkim general-pukovnikom Loher-om i u brk mu rekao da on i njegovo zapovjedništvo rade protiv interesa HOS-a, samo je oborio oči..."HRVATSKI HOLOKAUST, ll". - POGLAVLJE 3 strana 37-62., mo. Otporaš) ,Njemački zapovjednici nisu bili dorasli, prihvatiti misli svog vrhovnog zapovjednika za jug, istočni front maršala Kesserlinga, koje je on izpoljio na konferenciji dne 7. svibnja 1945 u Grazu, kako se bez obzira na odluku o kapitulaciji nastave operacije povlačenja, dok se ne stigne na njemačko područje, te tako nisu imali pred očima spasavanje svojih vojnika, a dosljedno tome ni da pomognu svojim saveznicima Hrvatima, obima većinom oko Celja.

    Teški položaj Hrvata još više se je pogoršao, jer je upravo u kulminaciji povlačenja, dok je središte zbjega bilo pred celjskom zaprekom, uslijedila njemačka kapitulacija. Opasnost je prijetila hrvatskom povlačenju, jer Nijemci nisu više bili čvrsti prema partizanima. Postojala je još i opasnost kako će se njemački zapovjednici pokušati dodvoriti partizanima cjelokupnim izručenjem Hrvata.

    Osim toga i njihova velika vojska od 150.000 vojnika pometena kapitulacijom, uzsporila je brzinu povlačenja te je jako zakrčila puteve, osobito kod Zidanog Mosta, zatim kod Celja, a nadasve poslije Celja do Bleiburga sa svojih desetak tisuća kamiona, mnogo topova, putničkih samovoza i drugog podvoza. Ovim vozilima ili pješke kretale su se šest njemačkih divizija s mnogo drugih motoriziranih skupina razsutih postrojbi. Nalazili su se u izto vrieme na putevima s Hrvatima, jer su zakrčivali puteve, bili su vrlo kobni za brzinu hrvatskog povlačenja. Njemački vozari nisu se držali voznog reda na cijeloj dužini puta, već su prestizali skupine pred sobom, malo poštivajući vozni red, da desno idu pješaci, a do njih kola i konji, te ostala vozila, dok lijevi dio puta mora biti slobodan za prolaz samovoza u oba pravca. Ovi nedisciplinirani vozači izlazili su iz povorke i tjerali konje lijevom stranom, što je izazvalo prometnu zbrku.

    Brzina hrvatskog povlačenja iz zemlje uslijedila je radi razvitka dogadjaja, čiji su najglavniji datumi:

    4 svibnja 1945., njemačko zapovjedničtvo odredilo je povlačenje svih njemačkih i hrvatskih jedinica u Njemačku na prostor Maribor – Celje, gdje se je namjeravalo organizirati odpor.

    6. svibnja 1945., bio je izdan proglas Hrvatske Državne Vlade, kako će cjelokupna hrvatska oružana snaga napustiti područje Hrvatske i kako civilno pučanstvo, ukoliko želi napustiti Hrvatsku, krene sa hrvatskom vojskom.

    6. svibnja Hrvatska Državna Vlada pod predsjedavanjem Poglavnika zaključuje krenuti put Klagenfurta, gdje je nesmetano stigla još iztog dana uvečer.

    6. i 7. svibja krenuo je najveći dio Hrvata put Njemačke.

    7. svibnja uvečer krenuo je Poglavnik sa jednom kolonom, pravcem Zagreb – Novi Dvori – Rogaška Slatina – Maribor – Leibnitz.

    7. na 8. svibnja u noći na putu za Klagenfurt, saznao je Poglavnik u Rogaškoj Slatini preko brzoglasa od generalpukovnika Löehra, o njemačkoj sveukupnoj kapitulaciji. Tada je vratio pravo zapovjedanja nad hrvatskim i legionarskim trupama u ruke Poglavnika.

    8. svibnja ujutro u Rogaškoj Slatini pala je posljednja odluka, da se sve hrvatske jedinice, koje su se iz Domovine povlačile i bile upotrebljavane kao zalaznica Nijemcima, nastave najbrže povlačiti se obćim pravcem za Korušku, te da se po prelazu stare Austrijske granice s oružjem predaju Englezima a ni ukojem slučaju partizanima. (Molim sve one Hrvatice i Hrvate koje ovaj dio hrvatske povijesti zanima da istraže, poradi povijestne istine, dali je toga dana, 8 svibnja 1945. godine, u Rogaškoj Slatini, kada je Poglavnik primio obavijest od njemačkog maršala general/pukovnika Loehra da predaje svu odgovornost HOS-a u ruke hrvatskog državnog Poglavara dra. Ante Pavelića, a Poglavnik tada svu odgovrnost predao u ruke generala Vjekoslava Maksa Luburić, koji je tada, tog dana, 8 svibnja postao zadnji Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga Nezavisne Države Hrvatske. Ovo je vrlo važno, pa bih se ja poslužio, u ovom slučaju onom hrvatskom poslovicom: Svi ljudi sve znaju. Mo. Otporaš.)

    8. svibnja generalpukovnik Löehr, zapovjednik armijske skupine, uzpostavio je pregovore s partizanima u Stupniku.

    8. svibnja u 23 sata na večer stupila je na snagu bezuvjetna njemačka kapitulacija.

    9. svibnja po partizanskom tumačenju počeo je period 6 dana rata poslije rata, kojeg su oni vodili s Hrvatima.

    10. svibnja njemački Celjski debakl.

    Sva njemačka smetnja – bilo kao nevjera, bilo kao marševska smetnja – mnogo se odražavala na slivanje i prestrojavanje hrvatskog mnoštva u kolone, grupe i grupice na putevima. Hrvati su trebali brzo se izvući i dijeliti prostor s Njemcima. Probijanje ovog mnoštva zavisilo je mnogo od spretnosti voditelja, zakrčenosti puta i uznemiravanja po partizanima. Bila je namjera stići u Dravograd u što boljem redu i što šćetanije. (Po svoj prilici pisac je htio reći. "...u što boljem redu i što manje štete.", mo. Otporaš.)

    U NEIZVJESTNOSTI

    Potiskivani od partizana, skučeni i stisnuti na najuži dio svog državnog područja, ulazeći već u lijevak i iznenadjeni njemačkim srozavanjem i učinjenom kapitulacijom počeli su se Hravti pobojavati, kako će ih Nijemci u najtežim trenutcima ostaviti na cjedilu. U takvom stanju počeli su se Hrvati povlačiti; u najvećoj žurbi i neizvjestnosti, jer nije bilo ništa uredjeno sa zapadnim saveznicima. Moglo se je od njih očekivati prije neprimanje, nego zaštita. Nije bilo ništa spremno za fizičko izvršenje, jer nije bilo ni uporišta za osiguranje puteva, a niti baza za obskrbljivanje. Sumnja u njemačku nevjeru, proizažla iz ulagivačkog odnošaja prema partizanima, svakog sata se stupnjevala. Nije bilo plana i nije se više ni moglo sve skupno provesti, jer to zakrčenost puteva, nepouzdanje u Nijemce i ulazak u lijevak nije dozvoljavalo. Povlačiti se bez dovoljno vremena za pripreme i sigurnog izgleda u uzpjeh, značilo je ići u neizvjestost.

    Ali kada se pomislilo na odvratnost kapitulacije pred partizanima, uzprkos svih tegoba, duhovi su se sabrali, snašli, preobrazili. Povratila im se stara snaga i pokrenuli su se jedinstvenom mišlju, umjesto svih drugih veza i vodstva s jednog mjesta. Svi su svojim visokim moralom obećavali zapovjednicima skupina, kolona, grupa i grupica, kako će se do odredjenog prostora stići.

    Kroz prizmu ovog uvoda treba povlačenje stalno gledati!













    STRANICA 1.



    STRANICA 2.



    STRANICA 4.



    NA PO^ETAK STR. 3



    NATRAG NA IZBORNIK

    Bobani

    01-05-2015, 12:06

     

     

     

     

     

    BLEIBURG, 70-ta GODIŠNJICA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA (4) dio

    POVLAČENJE

    ZNAČENJE

    U danima od 4 do 9 svibnja iz Hrvatske se otiskivao njezin najborbeniji, najsvjestniji i najskupniji narodni sloj put zapada; napušten je sjeverozapadni ostatak države sa Zagrebom i prešlo se u inozemstvo - u emigraciju.

    Povlačenje je bilo masovno, ogromno. Desetci tisuća seljačkih kola, kamiona, biciklista, konjanika i pješaka, kolone su davale dojam prave seobe naroda. To je bila treća seoba Hrvata u većem stilu. Prva je bila dolazkom naših predaka u ove zemlje za vrijeme seobe naroda, druga bijeg pred turcima, a, eto, treća uzmak pred jugopartizanima. Politički izgledala je kao veleban plebiscit hrvatskog naroda za slobodu i demokraciju, a protiv balkanskog i iztočnjačkog komunizma.

    Tih dana na putevima Zagreb - Zidani Most, Zagreb - Krapina, Križevci - Marija Bistrica - Krapina, Varaždin - Krapina, te Karlovac - Samobor - Zidani Most, i onda Celje - Dravograd, na dužini od 240 kilometara, kretala se hrvatska nacija; pola milijuna ljudi, i više, žena i djece, koji su svojom odlukom i pokretom na zapad plebiscitarno glasovali za hrvatsku državnost i samostalnost u ime onih, koji su pali, u ime onih koji iz bilo kojeg razloga nisu na taj put pošli. Kretali su se svi oni, koji su iztinski mislili na hrvatsku državnost i samostalnost i kojima je bilo moguće krenuti.

    Nitko nikoga iz tih dugačkih kolona nije natjerao na taj put u tudjinu i neizvjestnost. Svatko je krenuo sam, bez predrasuda i uvjeren, kako će sami broj izbjeglica biti dovoljnim dokazom zapadnim demokratima, kako taj mali hrvatski narod, koji pod ovim nebom traži samo slobodu i samostalnost u etničkim i poviestnim granicama, zaslužuje biti saslušan.

    Ništa taj narod nije moglo pokolebati u toj dubokoj vjeri - niti poteškoće puta, niti glad, niti hladnoća snježnih Alpa. Hrvatski narod kretao je u emigraciju, kako bi potražio spas i sačekao pravednu odluku zapadnih sila; u vjeri, kako će tamo, gdje su njegove vodje Stjepan Radić i drugi tražili razumjevanje, dobiti zadovoljštinu i za nekoliko dana povratitit se kući, te se ta treća hrvatska seoba nije shvaćala ni malo ozbiljno i tragično. Mislilo se je kako je to samo taktički potez, kako bi se sačuvala na okupu vojska i narod od osvete jugokomunista. Dolazili su, naime, tužni glasovi iz iztočnih hrvatskih krajeva o njihovom barbarizmu; palenju i klanju. A kada se hrvatski čovjek vrati na svoje uništeno ognjište, ne može postati faktor svjetskog mira na jugoiztoku, jer tamo mira nema, dok nema Hrvatske Države.

    Povlačenje je trajalo nekih 11 dana. Prema okolnostima, na koje je već ukazano, oblikovalo se u tri toka:

    a) koji su pošli 4., 5., ili dijelom 6. svibnja i stigli u klagenfurstku kotlinu.

    b) koji su pošli 5., 6.. a poglavito 7. djelomice i 8. svibnja i zaglavili se pred izlazkom iz lijevka na Dravi, odnosno glavnina

    c) vezani borbom kao zalaznica Nijemcima i svojima, probijajući se podlegli najkasnije 15. svibnja uglavnom oko i nakon Celja.

    STIGLI U KLAGENFURTSKU DOLINU

    U obćoj namjeri, kako bi se zbjeg skupio u Koruškoj, upravni njegov dio, koji je činila Hrvatska Državna Vlada s dosta uredskog osoblja, nešto prvih izturenih postrojbi iz suženog fronta te gradjanstva, imao je Klagenfurt za uži cilj prispjeća. Prvo su imali doći u dodir sa Saveznicima i, drugo, operativnom dijelu ili mnoštvu biti stanoredjama. Naprijed zamišljeno poslanstvo za dodir sa Saveznicima bilo je po volji Stožeru savezničkog zapovjedničtva za Sredozemlje, uhićeno i smješteno u zarobljenički logor. (Ti izaslanici su bili Ministar dr. Vjekoslav Vrančić i Kapetan Bojnog broda Andrija Vrkljan. Oni su 4 svibnja 1945. pošli iz Zagreba i sa sobom ponijeli "MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE" kojeg su trebali osobno uručiti Saveznicima u Casserti. Ti isti Saveznici su ih uhapsili i u zatvor stavili. Treba pročitati knjigu dra. Vjekoslava Vrančića "S BIJELOM ZASTAVOM PREKO ALPI". Tu u toj knjigi dr. Vrančić u detalje opisuje šta je sve bilo od Zagreba do hapšenja. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Da se je bila mogla ostvariti ta valjana upravna zamisao, sve razplinjavanje i patnje mnoštva exodusa lijevkom bile bi honorirane.

    Dobra upravna zamisao oslanjala se je na podesnosti Klagenfurtske kotline. Ona je utisnuta izmedju alpskih masiva, duguljastog protezanja zapad - iztok, koji joj oblik još izrazitijim čini protičuća Drava svojim južnim rubom. S juga je omedjena visokim Karavankama, sa sjevera padinama visokih Tauern Alpa, a sa zapada Villaškim alpama. S iztočne strane nalaze se brdski grebeni, prolazni jedino dolinama rijeka, Drave i Mezze

    U nju se ipak polakše stizava i sa zapadne i istočne strane, dok je prilaz s južne strane preko Karavanki i sjeverno preko Tauern Alpa vrlo težak i ograničen. Kod hrvatskog povlačenja od osobite važnosti je bila prirodna zsštićenost od juga. Središte kotline čini Wörther see (Vrpsko jezero) i na njemu grad Klagenfurt, s još više prometnih mjesta na jezeru, a takodjer i na rijeci Dravi. Kotlina je po svojoj naseljenosti i komunikativnosti bila podesna za kratko i prolazno primanje i smještaj čak dva milijuna ljudi.

    Medjutim, ni sam hrvatski upravni kapacitet ni prikladnost prostora nisu ništa koristili, jer su Englezi, podsticani jugopartizanima, već 10. svibnja Hrvatsku Državnu Vladu i njezin uži dio i pomoćni aparat izručili komunističkoj Jugoslaviji, prije nego je većina mnoštva stigla u Kotlinu. Zato se je hrvatsko mnoštvo, u nedostatku zajedničkog vodstva ili nekog plana, moralo samo snalaziti na samom mjestu, osjećajući, kako svima prijeti opasnost izručenja. Zaustavljalo se i zadržavalo na mjestima, gdje je tko stigao, guran tih dana medjunarodnim metežom u Klagenfurtskoj kotlini.

    Put Klagenfurtske kotline počeli su se Hrvati otiskivati iz svoje Domovine 4. svibnja 1945., prelazeći još iztog dana državnu granicu. Medjutim, sticajem okolnosti nastale su bile dvije vrste kretanja - motorizirano i pješačko - različitih napora i sudbine.

    Po još nezakrčenim putevima prema Klagenfurtu kretao se je motorizirani dio 4. svibnja - pozadnji dijelovi vojske i prvi istureni borbeni dijelovi od sužene fronte; 5. svibnja uz prednji i upravni aparat, te gradjanski bjegunci iz Bosne, Sriema i Slavonije, 6. svibja sve više gore spomenutih, Državna Vlada i dio oružničtva - sve skupa kao predtrupa. Dan - dva kasnije probijali su se spretno brzi automobili od glavne kolone. Sve motorizirane skupine i skupinice, u pokretu neovisne jedna od druge, ukupnog broja od nekih 20.000 osoba, stizale su bez većih zapreka i ometanja po partizanima, poglavito zastrašujućim dijelom puta Celje - Maribor - Dravograd, obično još iztog dana na svoj - Klagenfurt, koji je bio zamišljeno sabiralište, a kasnije razdvajalište za glavni dio ili mnoštvo zbijega, koji se je u to vrijeme većinom još nalazio u Domovini.

    Iztih je dan, a neovisno od hrvatske predtrupe, stigli su u Grifen 5.000 Hrvata, pripadnika 369. hrvatske legionarske divizije "Tiger" i drugih njemačkih jedinica, popunjavanih Hrvatima. Po razriješenju dužnosti u njemačkoj vojsci, ostali su u neizvjestnosti, čekajući kako bi bili prihvaćeni od Hrvatske Vlade.

    Rano i brzo stigle su takodjer u Klagenfurtsku kotlinu i neke skupine i skupinice pješaka, koje su se bile odlučile na put preko Kamniških Alpa. Na ovaj put preko grebena Alpa pošle su skupine, koje su kao slabije i časovito osamljene bile ugrožavane od partizana u području Celja. Prokrčivši put kroz Celje ili obišavši ga, udarile su dolinom Savinje preko Letusa, Ljubnja, Solšave (Logarska Dolina) i grebenom na Eisenkappel. Stigavši u Sittendorf, upućivale su se jednim od daljnih puteva prema Klagenfurtu.

    Takove skupine i skupinice oblikovale su se već na 5. svibnja, dok se to manje ponavljalo i narednih dana. Prednost im je bila u tome, što su se kao neovisne mogle brže kretati, a nedostatak, što su radi slabosti bile putem ugrožavane po partizanima, a baš ove iznimno po četnicima. Djelatnost četnika u ovim slučajevima posebno je zanimljiv.

    Mnoštvo je dosta brzo stizalo na cilj. Motorizirana skupina od 10.000 osoba, u kojoj je bio Rev. dr. Charles Kamber, i ako je na putu uznemiravana po četnicima, već 9 svibnja bila je u Klagenfurtu.

    Jedne su se skupine ili desetci, jako oslonjeni na Nijemce, bili probili preko još zapadnijeg prevoja Ljubelj iznad Tržića, a skupine iz Rijeke i Primorja stizale su različitim putevima preko Tarvisi-a

    Dne 8. svibnja jedan slovenski četnički odred, kojim je zapovjedao Janez Marn, i slovenski domobranci kojima je zapovjedao kapetan Stamenković, a svi pod skupnim zapovjedničtvom posljednjeg, koji su se nalazili u povlačenju od 6. svibnja iz pravca Novo Mesto mimo Celja i preko Savinjskih i Kamniških Alpa, po prelazu Esinkappel-a na putu u Klagenfurt napadali su skupinice od gornjeg dijela hrvatskog zbjega. Ljude su razoružavali, zarobljavali i zadržavali, a male skupinice, gdje su mogli sve prisutne pohvatati, odvodili na stranu i ubijali.

    I motorizirane i pješačke skupine ometali su na putu infiltrirani partizani u ovome kraju, podpomagani domaćim drugorazrednim partizanima. Partizani su nastojali što prije zauzeti ili bar napraviti nesigurnim onaj dio sjeverozapdnog prekograničnog prostora, na koji su oni polagali pravo. Od 1. svibnja kako je njihova 4. armija ušla u Trst, razšiljali su svoje kraće snage dobrim putevima na sjever prema Koruškoj, a na zapad prema Furlandiji. Snagama ovih krakova partizani su se spuštali preko Karavanki u Korušku, odnosno prodirali preko Tarvisi-a.

    Te je već na 7 svibnja poluokupirali na liniji Galizien - Ferlach - Rosegg - Arnoldstein. Dne 8. svibnja prešli su Dravu kod Ferlacha, a tog dana ušli su Englezi u Klagenfurt sa dva bataljuna, a slabije organizirane bande uputili su put Völkermarkta. Ove bande, kao i sve partizanske snage u Koruškoj, primila je pod svoje zapovjedničtvo IV. Operativna Zona za Sloveniju 10. svibnja, čije je sada sjedište bilo u Völkermarktu. Dok joj je bilo sjedište u Topolšćici, bila je zabavljena zaprečavanjem puta hrvatskoj vojsci i pučanstvu kod Celja i dalje, te razoružavanjem iste. Imala je za zadatak prisvojiti pravo na okupaciju područja južno od Drave (E. Schmidt - Richberg "Das Ende auf dem Balkan", Heidelberg 1955, str. 145) i zarobiti svog neprijatelja, koji se povukao na to podrušje.

    Iako partizanska infiltracija Klagenfurtske kotline nije bila dugotrajna - Englezi su ih trpili svega dva tjedna - ipak su imali dosta vremena, da Engleze nahuškaju protiv Hrvata. Inače su vršili zastrašivanja i pljačkanja, hvatali manje skupine, prikriveno ih ubijali i inače težko ugrožavali cijelu kotlinu, dok konačno nisu dojadili i, inače titofilskoj, englezkoj VIII. armiji.

    Pod ovakvim okolnostima ugrožavanja morali su i hrvatska predtrupa i brza vrst pješaka gledati samo na svoje spasavanje. Od 5.000 brzih pješaka veliki broj razišao se po okolnim selima, da ne budu na dohvatu Englezima za izručenje, ali se istovremeno i izlagalo opasnosti, da budu pohvatani od partizana, što se u mnogo slučajeva i dogodilo.

    Sliedeća skupina koja je stigla u klagenfurtsku kotlinu, bila je velika i poznata skupina pješaka pod vodstvom general Junuza Ajanovića. Ona se je ustvari sastojala iz tri skupine, raztavljene medjusobno po više sati hoda, pa čak i do jednog dana. Prvu je grupu od 30.000 vodio general Junuz Ajanović, (Vrijedno bi bilo kliknuti na link: Misija u Hrvatskoj, Pro Dumo Sua i u tom opisu generala Luburića se može vidjeti da je general Luburić pred Bleiburgom izvršio zadnju Poglavnikovu zapovjed, predavši pukovniku Junuzu Ajanoviću zapovjedništvo vojske HOS-a, a on se povratio u hrvatske šume boriti protiv OZNE i njezinih pomagača. Mo. Otporaš.) drugu je grupu od 25.000 vodio general Pavlović, dok je treću grupu od 15.000 vodio general Halla. Njima se je u Šoštanju pridružio pukovnik Avdaga Hasić sa 9 divizijom a grupa je iznosila 20.000 osoba. Za grupu koja je iz Celja krenula zapadnim lukom Mozirje - Logarska Dolina - Eisenkappel nema podataka tko ju je predvodio a iznosila je 10.000 osoba. Partizani se nisu usudili mnogo ih napadati, jer su je sačinjavali dobrim dijelom vojnici 17. i 18. divizije, i to još šćetano, (po svoj prilici "oštećena", mo) ali su mnogi ljudi zbog umora i obterećeni djecom, ostajali na putu, koje su kasnije, s ledja i bokova dolazeći partizani pobili. Ta velika skupina nastala je oko celjske zapreke iz izstih razloga i na izti način kretala se iztim pravcem, kao i predhodni manji dielovi.

    Probivši celjsku zapreku, i očistivši kako Celje a tako i širu okolicu od infiltriranih partizana i sloveskih bandi - nikakve borbene vrijednosti, na celjskom trgu našla se je skupina generala HOS-a, većinom zapovjednika divizija, Artur Gustović (IIIsbor), Jusuf Ajanović (IIsbor), (II. Sborom je do pred Bleiburg bio zapovjednik general Luburić, mo) ing. Hinko Alabanda (Isbor), Zdenko Begić (4div), Krunoslav Peričić (7div), Rafael Boban (5div), Božidar Zorn (2div), Vladimir Metikoš (6div), Stjepan Grlić (Isbor), Josip Šolc (Isbor), Ivan Tomašević (Vsbor), Julije Fritz (IIIsbor), Mihovil Bajd (12div), Slavica Cesarić (16div), Mirko Gregorić (Isbor), Marko Pavlović (17div), Frane Sudar (8div), Stjepan Domanik (IIIsbor) i Andro Gum (14div), glavnostožerni generali; Slavko Štancer, Mirko Vučković, Ferdinand Halla, sa još nekoliko ustaških diletanata puk. Daniel Crljen i general Ivo Herenčić (Vsbor) bez njegovog V. sbora, koji su se uzpjeli nametnuti, Crljenovom izrekom, kako govori u ime Poglavnika. Kada je završen taj cirkus general Boban na sav glas obraća se generalu Peričiću: generale Peričiću molim Vas kako bi izdali zapovjedi što nam je dalje za činiti. Nato je nastao tajac, dok god nije progovorio general Peričić: "Odmah u pokret, general Zorn sa 2 ustaškom divizijom na čelu. Pokrenuti i sve gradjanstvo sa podvozom. Održavati red na cesti; desno pješaci do njih kola i konji, na lijevoj polovici odvijati će se samo motorizirani promet u oba pravca, iz kojeg će se povremeno sklanjati kolona iztog smjera u kolonu konjskih zaprega". (Dvije stvari prvo (1) ne znam tko je ovaj vrlo vrijedan povijestni opis opisao. U njemu ima mnogo istiniti dogodovština o sudbini povlačenja hrvatske vojeske prema Bleiburgu u svibnju 1945. godine. Možda će se saznati u zadnjem petom (5) opisu tko je ovo pisao. Ovo je četvrti (4) opis, i drugo (2) zašto je pisac ovog opisa stavio za prof. Danijela Crljena i generala Ivu herenčića riječ "diletanti". Možda je pisac, kao očevidac povlačenja prema zapadu, Austriji i Saveznicima, na licu mjesta mnogo stvari vidio i zapamtio koje mu se tada nisu sviđale niti dopadale, pa ih ovdje iznosi kao važne. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

    Kako bi se olakšao začelju brži prilaz u Celje i kroz Celje, odredio je tko će krenuti pješice prema Mozirju - Logarskoj Dolini - Eisenkappel, a tko će se odvojiti u Velenju od Glavnine i krenuti Šoštanj - Črno- Topola - Eisenkappel što je omogućilo još iste noći kako se je pokrenula sredina glavnine kroz Celje za daljih 30 km. i stigla do Hude Luknje.

    Ovim mojim opažanjima, ne mislim napadati bilo koga, već izpraviti sva kriva tumačenja i pisanja pojedinaca u hrvatskoj Emigraciji o tom povlačenju, koje su iz neznam kojeg razloga ti pojedinci podpuno krivo kako oslovljvali a tako i prikazivali. Medju njih spadao je i:

    General Vjekoslav Luburić, za vrijeme svog emigrantskog života u svojim izlaganjima i opisivanjima poslužio se u nekoliko navrata i na nekoliko mjesta podpunim neistinama, koje se odkrivaju pristupnim dokumentima kako ZUVOJ-a a tako i MINORS-a, a nikada nije opovrgnuo kriva i izmižljena pisanja pojedinaca koji su mu se htjeli na taj način dodvoriti.

    a) On nikada nije bio zapovjednik IV. djelatne bojne i ta bojna nikada nije nosila ime Luburićeva bojna. Ta ista bojna je poslužila kao kostur za oblikovanje I-vog Obranbenog Ustaškog Zdruga.

    b) On nikada nije bio ustrojitelj I-vog Obranbenog Ustaškog Zdruga u Lipiku, već je to bio domobranski i ustaški pukovnik Slavko Skoliber, kada je Vjekoslav Luburić bio promaknut iz čina Ustaše u satnika, i kada je sa Krunom Devčićem iza Poglavnika u bjelim rukavicama nosio Poglavnikov stieg.

    c) On nije bio nikada zapovjednik I-vog Obranbenog Ustaškog Zdruga u Lipiku pa kasnije u Novskoj, već je to bio ondašnji domobranski i ustaški satnik Marko Pavlović, koji je zamjenio pukovnika Slavka Skolibera, dok je njega 1945. g. zamjenio pukovnik UV, Jakov Džal.

    d) On nikada nije bio postavljen na 8. svibnja 1945 g. zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga u povlačenju, na sastanku Poglavnika sa generalitetom u Rogaškoj Slatini, niti je ijedan od onda živućih generala to potvrdio na bilo koji način. (Evo što o tome kaže Štef Crnički u svojoj knjigu: MOJE USPOMENE, Zagreb 2002., strana 97/98: "U Celju je general Luburić preko kurira primio naredbu Poglavnika kojom je Luburić imenovan vrhovnim zapovjednikom hrvatske vojske u povlačenju. Vjekoslav Luburić je vršio tu dužnost doklegod se nije hrvatska vojska prebacila na područje Austrije. Luburić prije povlačenja rekao Poglavniku da će izvršiti nalog hrvatske državne vlade i njegov nalog (to jest Poglavnikov nalog, mo) te prebaciti vojsku na područje Austrije, ali da se sam neće predati saveznicima, već će se vratiti u Hrvatsku, jer se protivio povlačenju hrvatske vojske iz Hrvatske Države". Tako kaže pukovnik HOS-a Stjepan, Štef Crnički (1903-2006), jedan od hrvatskih revolucionaraca sa Janke Puste. Mo. Otporaš.)

    e) Dana 8. svibnja u 13 sati, biva teško ranjen u Zidanom Mostu, i od tog trenutka nema više nikakvog uticaja na bilo kakove tokove povlačenja, i sve što je napisao i govorio bile su samo njegove osobne predpostvake, koje je potrebno sa velikom zadrškom posmatrati.

    f) Nikada nisu postojali Obranbeni Ustaški Zdrugovi, već je postojao samo jedan, pa prema tome izpada kako su to bile samo španjolske mašte Vjekoslava Luburića.

    Pored toga tu je još nekoliko upitnika;

    1) Kako to kada su ustaše emigranti 1941 g. češće i redovito promaknuti u činovima, Vjekoslav Luburić ostaje u najnižem činu ustaša skroz do 15.XI.1941 g. kada je promaknut u čin satnika, i bio dodjeljen grupi koji su pratili Poglavnika sa njegovim stiegom.

    2) Sva njegova promaknuća koja su bila:

    iz čina ustaše u satnika 15.XI.1941

    u čin bojnika IX.1942

    u čin dopukovnika 1943

    u čin pukovnika X.1944

    u čin generala 4.IV.1945

    ako ih uzporedimo sa drugima, imadu značaj zakašnjenja, za što je postojao siguran i ozbiljan razlog.

    3) U hrvatskoj emigraciji upravo iz redova ljudi koje je prema njihovim riečima sam Vjekoslav Luburić favorizirao, dolaze nam najveći protivnici NDH i Ustaškog Pokreta, a najveću zaštitu su imali kod njega ljudi koji su tajno suradjivali sa UDB-om (Varoš i Draganović) ili pak ljudi koji su suradjivali sa policijama zemalja u kojima su boravili (Bauer, Deželić).

    U svemu se svodi kako njegova razmatranja, ne mogu se više uzimati zrelo za gotovo, i kako su to mišljenja sa vrha, već sa velikom rezervom i stalnim provjeravanjem. Inače je to jedna tema za sebe, ali kako je Vjekoslav Luburić to oblikovao u Drini, kako je on u Celju, u kojem nikada nije bio, na 10. svibnja, izdao dalje zapovjedi za Povlačenje hrvatskog zbjega, što je najobičnija laž. (Na sve izloženo u do sada četiti (4) opisa, pisac je, rekao bih, bio više manje objektivan. Ja osobno još nisam do sada pročitao zadnji i peti (5) nastavak, u kojem će se - a i trebao bi - pisac očitovati punim i pravim imenom. Što on osobno misli o generalu Luburiću to je piščeva osobna stvar, što nikako ne umanjiva državotvorst Maksa Luburića, njegove zasluge u Ustaškom Pokretu, zasluge u stvaranju NDH, zasluge u obrani iste, itd., itd. Pisac ističe da Maks Luburić nikada nije bio u Celju je vrlo upitno, dok fra. Oton Knezović u svojoj knjigi "POKOLJ HRVATSKE VOJSKE 1945." (Chicago 1960.) navodi da je upravo on bio tu kada su Maks Luburić sa svojim Obranašima i general Rafajel Boban sa svojim Crncima razjurili partizane u Celju, itd. Pisati da najveći protivnici NDH i Ustaškog Pokreta dolaze od sljedbenika Maksa Luburića, je jedna najveća usiljenost koja dominira kod onih koji su svoj stav stekli RAZLAZOM POGLAVNIKA I MAKSA LUBURIĆA 1956. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

    Ovo bi bilo samo razjašnjenje, tko je u Celju, nakon što su Crljen i Herenčić nestali kao smrad, izdao zapovjedi za dalje povlačenje i način povlačenja. Bio je to general Peričić. Ovo pišem kao svjedok dogadjaja, jer sam se nalazio u blizini generala Bobana.

    Dakle do trenutka izručenja na Bleiburgu u Klagenfurtsku kotlinu bilo je stiglo oko 70.000 Hrvata.

    U Slovenskom logoru u Viktringu bilo je 12.000 Slovenaca i 6.000 Srba (Nedićevci), a u Spitalu na Dravi 80.000 Kozaka.

    Prvi dodiri s Englezima uslijedili su bili već na dan njihovog ulazka u Klagenfurt, odnosno Korušku, - 8. svibnja. Odmah su zahtjevali, da se razoruža kvarenjem oružja na gomile u jarke. Ako su neke skupine ostale duže vrijeme pod oružjem, bilo je zato, jer Englezi nisu uzpjeli tamo stići.

    Na hrvatskoj strani prvog i drugog dana oružje je odlagano bez razmižljanja. No narednih dana, poslije doživjelih napadaja (osobito putem do Klagenfurta) novostigle veće skupine ustručavale su se odmah ga položiti, ali, naravno, bez uzpjeha.

    Kada je skupina generala Pavlovića stigla pred dravski most kod Kappel-a.d.D., gdje su na drugoj strani mosta bili Englezi, englezki je zapovjednik na uslijedjenim pregovorima zahtjevao bezuvjetno odlaganje oružja. General je Pavlović to energično odbijao, jer da u Koruškoj partizani - i to čak prikriveno iza englezkih jedinica - koji napadaju nenaoružane Hrvate; konkretno, da po prelazu tog mosta budu predavani tim partizanima. Skupina se razpolovila, te je jedna polovica predala oružje, a druga se je razbježala i snalazila kako je tko znao. Tu je general Pavlović, videći kako nemože pomoći svojim vojnicima, izvadio svoj samokres, ubio svoje dvoje djece i suprugu a onda sam sebe. (Počivali u Miru Božijem, mo. Otporaš.)

    To je bio strahoviti šok za sve nazočne, a engleze je toliko zbunilo pa dalje više nisu nadzirali most, pa je nakon toga i ona polovica naoružana prešla most.

    Smještaj klagenfurtskog dijela hrvatskog zbjega slijedio je prema tome, iz kojeg su pravca ili kojim putem skupine stizale u kotlinu. Uglavnom bila su četiri područja.

    Na područje Klagenfurt - Krumpendorf - sjeverna obala Worthsee-a spustili su se prvi, motorizirano stigli, zatim brzi pješaci, i kasnije mnogo družina i skupinica, kako od Ajanovićeve skupine, (Ponavljam da bi bilo potrebno kliknuti na link: Misija u Hrvatskoj, Pro domo sua i tu vidjeti šta general Luburić kaže za povlačenje hrvatske vojske i gdje, kako i zašto je predao zapovjedništvo HOS-a pukovniku Junusu Ajanoviću, zamjeniku generala Luburića, mo. Otporaš.) tako i od drugih kasnijih skupina. U Klagenfurtu mjenjajućeg mjesta i sati; dnevno se mjenjao broj izbjeglica, ali je uvjek prosječno bilo 5.000. Za taj prolaz značajna je jedna skupina, skupila se prvih dana, koja je 9. svibnja - već narasla na blizu 10.000 osoba bila stacionirana na glavnom trgu, kao jedno veliko mnoštvo, većinom vojnika, medju kojima su se nalazili takodjer mnogo raznih dužnostnika, novinara, profesora, intelektualaca raznih vrsta i nekoliko ministara. Odatle je toga dana bio pokrenut put zapada do Krumpendorfa, da Vladi uže pripadajućih 500 osoba bude tajnom rukom povedeno dalje, a onda zajedno sa Vladom sa Turracherhöhe najbrže izručene putem željeznice, jugokomunistima u Jesenice, obrazloženo sa englezke strane izruženima kako ih se prebacuje na sigurno mjesto u Italiju.

    U Krumperdorfu, gdje su postojala četiri logora, a najživljiji kod željezničke postaje u privremenim barakama od dasaka i papira, bilo je ukupno i uvjek izto preko 5.000 hrvatskih izbjeglica, gdje se je i po nekoliko dana zadržavalo. U njemu je bilo sjedište preostalog hrvatskog državnog aparata, te središte sticanja informacija i tinjanja duhovnog života zbjega.

    U okolini Krumpendorfa bilo je više manjih logora. Jedan mali logor hrvatskih oružnika pod zapovjedničtvom pukovnika Bože Magovca nalazio se je 3 km sjeverozapadno. Izmedju ovog i Krumpendorfa nalazila se jedna postrojba sa 700 PTS-ovaca pod zapovjedničtvom dopukovnika Madiraca. U Töschlingu, koji je takodjer bio samo vojnički logor, bilo je preko 2.000 oosoba. U Feldenu, na zapadnom kraju jezera, bila je skupina Hrvata u jednom stranom logoru, a od 20 svibnja i u Rossegu, južno od zapadnog ruba jezera. Području Klagenfurt - Krumpendorf spada i logorovanje ili boravljenje manjih skupina, smještenih u udaljenim mjestima na sjeveru i zapadu. U njemačkom logoru Maria Saal bilo je 350 hrvatskih izbjeglica. Najdalje sjeverozapadno u jednom velikom hotelu na Turracherhöhe (1.763 m), na domaku Salzburga, bila je par dana smještena glavna grupa Hrvatske Vlade od 130 osoba, koja se je ovamo dovezla, poslije par satovnog zadržavanja u Klagenfurtu, na 20 automobila. Pred ovima u Reichenau, kao i još dalje od Turracherhöhe - u Tamswegu - nalazile su se skupine hrvatskih izbjeglica.

    Ipak su u Krumperdorfu zaostala skupinica vodstva i nadolazeći javni radnici izvršili medjusobno jednu smjenu dotadašnjih upravljača. Svi oni od najviše uprave, zajedno sa svojim najbližim suradnicima, po potrebi situacije i pod pritiskom javnog mnijenja prestali su bili igrati se državnih poslova i održavati sjednice, te su se povukli i izgubili, a druga manje istaknuta ekipa preuzela je brigu o narodu. Zato se 10. svibnja pristupilo osnivanju Hrvatskog Crvenog Križa, da se humanitarnom akcijom zamjeni dalje nemogući svaki hrvatski politički rad.

    nastavlja se











    STRANICA 1.



    STRANICA 2.



    STRANICA 3.



    STRANICA 5.





    NA PO^ETAK STR. 4. STATISTICKI PREGLED POSJETITELJA

    NATRAG NA IZBORNIK samo uz ID: user name i lozinka

    Bobani

    01-05-2015, 16:37

     

     

     

     

    PETI DIO OVIH NASTAVAKA SAM ODLUČIO NE STAVITI OVDJE KAO DIO OVIH OPISA

    Kada sam pronašao peti dio, sve je na engleskom jeziku i po mojoj ocijeni nabacano s brda/dola različitih opisa borbe Domovinskog rata i sločno, a najmanje vezano, rekao bih skoro nimalo, o predmetu BLEIBURG PETI (5) dio. To je jedini razlog da ne donosim taj zadnji dio ovih nastavaka. Osim toga, kada sam pisao četvrti nastavak i vidio kako pisac tih opisa umalovažava ulogu ili uloge predstavnika HOS-a NDH u pregovorima s Savezničkim snagama puk. Daniela Crljena i generala Ive Herančića, potražio sam knjigu Dinka Šakića "S POGLAVNIKOM U ALPAMA", izdanje LAUS, Split 2001., gdje se u knjigi kaže:

    "...U to se javi dr. Krivokapić: "Milom da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dijeliti hrvatsku sudbinu."...Nakon kraćeg dogovora je zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr.Krivokapić i pukovnik Crljen". Strana 13.,

    a na strani 18 "...Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smijemo naredovati. General herenčić poziva jedno domobranskog časnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedništvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu...,

    a na strani 19.,...Naši su generali dali sazvati sve časnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnosnika...Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutrodan u 10 sati ujutro. polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. rano smo se ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske za povlačenju ustaški general Herenčić, ustački general Servatzy i ustački pukovnik Danijel Crljen".

    Dakle, uz sve moje visoko poštovanje piscu ovih opisa, koji možda više nije ni živ, a koji je svakako ovim zapisima ostavio jedno bogato svjedočanstvo povlačenja hrvatske vojske i civila prema zapadu, kojeg je on nazao TREĆI EXODUS hrvatskog naroda, i time popunio mnoge praznoće i rupe ovog HRVATSKOG EXODUSA. Mnogo sam različitih tema pročitao o ovom predmetu u mojih zadnjih skoro šest desetljeća izbjegličkog i emigrantskog života, ali moram priznati da je fra. Oton Knezović u svojoj knjigi "POKOLJ HRVATSKE VOJSKE 1945." Chicago 1960., i ova četiri (4) opisa ovog meni imenom nepoznatog pisca mnogo praznina popunilo. A ovo par piščevih osobnih mišljenja o pojedinim ili nekim istaknutim hrvatskim vojničkim častnicima je njegovo osobno mišljenje formirano više iz političkih i stranačarskih motiva, nego stvarne zbilje. Na svu žalost nije on sam u tom stranačarskom krugu bio. Nema nas dans mnogo živi koji smo bili svjedoci te svađalačke hrvatske emigrantske politike. Bili smo razdrobljeni, posvađani, polarizirani, prepušteni sami sebi, tražili solucije i rušili iste a da ni sami nismo znali šta smo radili. Ali, bez obzira na sve to, u svima nama buktala je i u nama žarila velika ljubav za Hrvatskom, pa smo zbog te ljubavi prema Hrvatskoj i za Hrvatsku uvijek pred strancima jedinstveno nastupali. Da nije bilo tog zajedničkog nastupanja, nebi danas imali što imamo, a imamo REPUBLIKU HRVATSKU KAO DRŽAVU SVIH HRVATA! Otporaš.

    Bobani

    02-05-2015, 14:12

     

     

     

     

    DOK ŽIVI USPOMENA NA JASENOVAC, ŽIVJET ĆE USPOMENA I NA HRVATSKU

    Pismo generala Drinjanina Dabi Peraniću 23.11.1967


    Bog! dragi Žarko,
    Ove izvadke sam izvukao iz pisma kojeg je general pisao Dru. Dabi Peraniću. Za sigurno će ti to trebati. Potraži, prekontroliraj i stavi gdje spada. Ja ću ti s vremena na vrijeme poslati dodatnih podataka o dogodovštinama u Jasenovcu o kojima je pisao Ilija Barbarić u svojoj knjigi: "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA" BILO JE PRAVO IME.Ilija Barbarić. Ilija Barbarić je rođen 9 veljače 1924. godine u Hercegovine, okolica Širiko Brijeg. Danas živi u Sao Paolu, Brazil. Radio je u Jasenovcu kao zapisničar od 1942. pa sve do raspusta Radnog Sabirnog Logora Jasenovac 21 travnja 1945., kada je Logor potpuno bio raspušten i napušten od svih hrvatskih oružanih snaga. Ova knjiga, dragi moj Žarko je toliko interesantna i podkrijepljena činjenicama i dokazima koje, u svako doba i na svakom mjestu mogu pobiti sve neprijateljske i jugoslavenske laži. Ovu bih knjigu svima preporučio a može se naručiti kod izdavača: "Naklada Bošković", Split. Ova knjiga je tiskana 2010. godine i neću se iznenaditi da ubrzo iziđe i drugo izdanje. Ovo nekoliko izreka su iz pisama koje je general Drinjanina pisao prof. dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. Iskreni poZDravi tebi i svim tvojima. Bog! mb. Otporaš.


    Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića

    Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma: "...Ako padnem - Rankovićevci će Te napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene - okrivit će tebe...To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost...

    ...Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše.

    ...Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali - sjećaš li se? - da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem...Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene...

    ...Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije...

    ...A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o "bratstvu i jedinstvu"! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom - Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se "bratstvo i jedinstvo" sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale "žrtve" Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana - pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo "bratstvo i jedinstvo", mo. Otporaš.) Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio...dokazuju da sam ih razdvojio..."

    (Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o događajima iz godine 1966. kada se je Ranković smjenio i 1967. povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim polittičkim aparatom u ime "narodne vlasti i u ime bratstva i jedinstva i "Smrt Fašizmu a Sloboda Narodu" nastojala što više ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik "žrtava fašizma" u Jasenovcu, kako bi time, još jednom, Hrvatima naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtava na podrušju Hrvatske.

    Sada je vrijeme, poslije skoro 48 godina od ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA. MB. Otporaš.)

    Bobani

    02-05-2015, 20:03

     

     

     

     

     

    IN MEMORIAM GENERALU VJEKOSLAVU MAKSU LUBURIĆU

    (Ovo što prilažem ovdje se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Ovo je jedan dio iz govora generala Drinjanina kojeg je on poslao Hrvatima velegrada Toronta za Deseti Travnja 1968. godine. Njegov govor je preko jedan i pol sata dug. Na You-tub se može pronaći dvije AUDIO vrpce po nekih 10 minuta. Ovo je izišlo u Australskom Hrvatskom Tjedniku 1 travnja 1980. god., str. 8 kao jedan mali dio opisa iz ovog govora pod naslovom kojeg sam gore spomenuo. Također generala Luburića govor se u cijelosti može pročitati ako kliknete: Govor generala Drinjanina Hrvatima za Deseti Travnja 1968. Taj govor je prepisan sa DVD vrpce točna na stotu godišnjicu rođenja Vjekoslava Maksa Luburića 6 ožujka 2013. Ovaj opis je napisao i poslao za HT. Australsko Hrvatski Narodni Otpor povodom jedanaeste godišnjice pogibije generala Drinjanina. Mile Boban. Otporaš.)

    IN MEMORIAM GENERALU VJEKOSLAVU MAKSU LUBURIĆU

    Desetotravanjska Poruka
    G. Luburića 1968 godine.

    "Treba graditi hrvatsku državu za našu djecu bez kompleksa krivnje odgovornosti i rata. Otpor je zato pokret mladih ljudi koji želi u svoja jedra obuhvatiti snagu vjetra hrvatske povjesti, borba za slobodu prolivene krvi i skupljenih znanja.

    Čuli jesmo da se povjest ponavlja, lijepa je to fraza. Mogla bi se povijest obnoviti sa krilaticama, sa istim programima, sa istim ideologijama, pa čak sa vanjskim znakovima, tako bih izgledali i bili bi ono kao 1940., mi i svi drugi. Tako teorecki ponavljam, teorecki se može dogoditi da nakon jednog stanovitog vremenskog razdoblja, i opet iskrsnu među nama jedan novi Radić, i bude propovijedao mirotvorsko držanje, kako ne!! Ljudi su voljni slušati nešto ugodno, lijepo i plemenito.

    Može jednom doći do novog ustaškog pokreta, do novih Starčevića, Pavelića, Radića pa i novog socijalnog pokreta, koji će nas opet htjeti pokrenuti za neka nova socijalna prava. Može uskrsnuti novi Matija Gubec nakon četrsto godina mučeničke smrti. Mohu uskrsnuti naši plemenitaši, Zrinjski i Frankopani, novi borbeni kanonici, i čak može doći do novih vjerskih ratova, to stoji!

    Filozofija povijesti dokazuje tako nešto, ali zato trebaju stotine godina da naši sanjari, naše babe vračare u grobu dočekaju ispunjenje tih slatkih snova. Međutim politika nije ništa statična nego dinamična pojava, a hrvatski narod je jedan živi organizam, jedna organska cjelina, koju se ne smije upotrijebiti kao labarotirske zečeve, narod je tu, on živi, plodi se, umire, radi, uči, kreće se, jednom rječju živi. Njemu zato trebaju žive solucije, i danas a ne sutra i prekosutra, jer on i danas živi i misli i traži soluciju za svoje rješenje. Te solucije su u nama same, mi smo dio svog naroda, naravno ako ih budemo tražili naći ćemo ih. Ako budemo zatvarali oči o deliriju 10 travnja, kako je nekad bilo divno i veselo, i kako bi nekada moglo biti, a neće biti, jer vrijeme iđe, i nosi svoje breme, koji smo bili starci 10 Travnja i zreli muževi, danas smo sjednom ili sa obadvije noge u grobu. Koji smo bili mladunci mladi i zreli i poneki prezreo sa svim pozitivnim i negativnim svojstvima, vrlinama i praksom koja je uvijek bolna sa znanjem koje treba usaditi našem nasljeđu. U tom novom hrvatskom narodnom preporodu svima nama je mjesto, starima sa znanjem, a mlađima sa snagom. Griješnicima sa mogućnosti praštanja, i naraštajima budućnosti, sa legendom bez kompleksa grijeha prošlosti.

    Oni koji bi htjeli rat, svoj bivši rat proslijediti ustaško, partizanski, hrvatski rat među našim sinovima su izdajnici hrvatske stvari.

    " MI SMO ZA HRVATKU REVOLUCIJU I U TOJ REVOLUCIJI IMA MJESTA SVAKOM HRVATU, KOJI JE VOLJAN DATI SVOJ ŽIVOT ZA SLOBODU HRVATSKE, ALI NE ZA OVAJ ILI ONAJ POLITIČKI REŽIM ILI IDEOLOGIJU ".
    ODANI VAM MAKS, GENERAL DRINJANIN!

    Bobani

    02-05-2015, 21:46

     

     

     

     

    PISMO OSNIVAČU HRVATSKOG REVOLUCIONARNOG BRATSTVA GEZI PAŠTI

    general Drinjanin, 2 travnja 1963.
    Braru Geza Pašti, Australija.

    (Donosim ovo generala Drinjanina pismo Gezi Pašti kojeg je Srećko Rover stavio u novinu Hrvatski Tjednik iz Australije, za 10 Travnja 1979., strana 6. Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", niti ja posjedujem kopiju pisma Geza Pašti kojeg je on pisao generalu. Za povijest bilo bi važno i to znati, ali nadati se je da će se jednog dana i to pismo pronaći. Otporaš.)

    Dragi Geza!

    Mene je Tvoje pismo jako obradovalo, a posebno zato, jer je pisano na stroju, pa nisam morao odgonetati hieroglife Tvojeg "švrakopisa"...(pisma starih Egipćana u vidu životinja, ljudi, predmeta itd., kako bi odgonetali smisao pisma, mo.)

    Cijenio sam bistrinu Tvojih misli, određeni revolucionarni stav, a pitanje, kada je netko upao ili ispao iz HOP-a, za mene je sasvim sporedna stvar. Ja već 32 godine upadam i ispadam, pa niti HOP što dobio, niti ja što izgubio...Drago mi je i to, da govoriš određenim tonom u ime jedne organizacije, kojoj stojiš na čelu. Mladi ljudi koji imaju ideja i znadu postaviti ciljeve i sprovoditi ih, znače budućnost. Ja sam ovih dana navršio 50-tu godinu, (general Luburić je rođen 6 ožujka 1913. a ovo pismo je pisano 2 travnja 1963. dakle 50 godina i mjesec dana, mo) a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja. (Početkom ove godine javio mi se čovjek iz Hrvatske koji je kupio knjigu Pisma Vjekoslava Maksa Luburića, te me izročito pitao dali znam kada je i koje godine general Luburić došao u logor janka Pusta. Nisam znao točno. nagađao sam. Odgovorio sam mu: Možda 1932, a može biti i 1931. godine. Sada, ovdje u ovom pismu Geza Pašti general piše "...a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja". Znači, uzmimo u obzir godinu kada je ovo pismo pisan 1963. te oduzmimo "32 godine djelatnog ustašovanja", dolazimo do zaključka da je Vjekoslav Luburić, Maks, došao u logor Janka Pusta 1931. godine, dakle, kada mu je bilo 18 godina. Mo. MB Otporaš.) Jedna od najdražih uspomena mojeg života je čas, kada mi je pristupio naš legendarni bego na Janka Pusti i čestitao mi na izvršenoj pobuni, kada sam sa šakom djece razbio jednu degeneriiranu grupu u tuđini, skoro bez vanjskih veza, preuzeli, kako sam rekao, komandu na Janki. Tvoja pobuna i drugih meni miriše po mojoj prošlosti, pa kako sam uvijek bio neka vrst buntovnika protin nekoga i nečega, meni je to lakiše shvatiti, nego našim političkim "pticama", koji su u svojoj mladosti bila neka vrst konzervativaca, jer su se borili , da sačuvaju samo život.

    Kada ja jednom odlučim pa napišem ono, što sam prošao kao dijete, "ima da padne na dupe" pola emigracije: malo je falilo da sam postao komunista. (Za ovu izreku da Maks umalo nije postako komunista, neki su me pitali dali znam gdje i kada je to general Luburić rekao ili nekome napisao. Jedan od tih je bio moj dobri i dragi prijatelj Miško Maslač (1940.2013). sada znamo da je to Maks pisao Gezi Paštiju u Australiju 2 travnja 1963. Mo. Otporaš.) Da nisam bio vjernik i da nisam vidio srpsku nepravdu, da mi Srbi nisu ubili oca, kada sam bio dijete, ne bi bilo teško gladnu hercegovačku žabu natjerati u socijalnu baru. (Po ovome bi se onda trebalo razmijeti i hercegovačku gladni djecu tog vremena, razumijeti i Juru Galiće koji je još uvijek živ i sve one koji su prevarom socijalizma otišli se boriti protiv svoje vlastite Hrvatske Države, mo. Otporaš.) Ako Ti ovo pišem, to nije slučajno, nego zato, jer vjerujem, da si i Ti u traženju puteva u prošlosti, mislio ne samo na slobodu Hrvatske, nego i na socijalnu stvar. Mi oko "Drine" malo suza ronimo za hrvatskim kapitalistima, koji su poderali tabane, tražeći po hrvatskim stazama veći komad kruha.

    Ne smeta mene, da sebi i svom narodu daješ neku važnost. Malo će Hrvati imati koristi od onih, koji ne vjeruju u ono što rade, ili koji sami svoju oslobu ne znaju braniti. Ja se ne bojim riječi "ambicija". Ako samo malo turimo nos u povjesnicu svijeta, svugdje ćemo naći tu čarobnu riječ, pa čak i kod sv. Franje i sv. Terezije - ambicija je sasvim točno definirana. Ja ću shvatiti ljude, koji promjene ideju i rađe prihvatiti takove, nego one, koji radi siromaštva duha uopće ideju nemaju, pa je i ne mogu promijeniti...jedva je bilo velikih ljudi, koji se nisu jednog dana našli napušteni, a posebno je to u hrvatskoj emigraciji bilo lako na svakom koraku. Htio sam tim reći, da si ne praviš previše iluzije u sigurnost onih koji s Tobom rade i kojima su povjereni razni zadatci..."

    Eto, tako je pisao pokojni Maks Luburić, general Drinjanin mladom Gezi Paštiju, te je svojom marljivošću pokojni Maks Luburić pridonik jačanju duha hrvatski buntovnika.

    Bobani

    03-05-2015, 01:51

    kamenjar.com/general-drinjanin-zauzimanje-stava/
    Reply . Like . Unfollow Post . 2 seconds ago

    Gabro Vuskic . Top Commenter . Bowie, Texas
    http://redirect.disqus.com/url?threa...ly&event=email.
    Reply . Like . Unfollow Post . 2 seconds ago

    kamenjar.com/general-drinjanin-zauzimanje-stava/

    Kliknite na priloženi link ako se ne otvori. Hvala.

    General DRINJANIN: ZAUZIMANJE STAVA | Kamenjar

    Bobani

    03-05-2015, 10:41

     

     

     

     

    VJEKOSLAV LUBURIĆ POSTAO ČARKAR

    VRLO INTERESANTNO!

    (Ovo pismo generala Drinjanina se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 80. Pismo kojeg je Vjekoslav Luburić pisao svojem rukom i svojem suradniku Dnijelu Joliću u Toronto 17.XII.1955., dakle ima tome skoro šesdeset godina. Stavio sam "Vjekoslav Luburić", jer, on je sam, svojom voljom i svojom rukom prekrižio riječ general a ostevio DRINJANIN, na svojim službenim pismima, koja su uvijek u zaglavlju počimala: general DRINJANIN, Stan, dne i datum...Ovog puta riječ general je prekrižena i sadržaj pisma će Vam svima reći zašto. Tko je do sada pratio, čitao i pamtio PISMA MAKSA LUBURIĆA, mogao je uočiti, po datumima pisama, kada su i zašto nesuglasice nastupile između Poglavnika i generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, i tko je tu najviše ili najmanje kriv. Osim toga, a ja sam to čuo i o tome čitao, da je Poglavnik razriješio generala Luburića svih dužnosti u Ustaškom Pokretu, itd., itd. Čujmo sada šta ovo pismo od 17 prosinca 1955. godine kaže: Mo. Otporaš.)

    ......DRINJANIN
    17.XII.1955.

    DRAGI BRATE!

    Evo Ti dajem na znanje, da sam postao pod starost čarkar, jer sam se zahvalio na generalstvu, ustaštvu, vratio sva odlikovanja i položaje, a u znak protesta radi postupka izdajnika oko Poglavnika, koji čine što hoće, pa su zabranili i Odpor i "Drinu". Ali su se prevarili, jer Odpor ostaje, a "Drina" izlazi na 404 stranice sa uvodnikom Džafera (Kulenovića, ministra HDV, mo) i fra Gracijana Raspudića, te 60 časnika i dočasnika i boraca Pokreta. (Radi se o "DRINI" br. 8-12, 1955. u kojoj su pisali skoro svi bivši suradnici Odpora i HDV., mo) U Buenos Airesu vladaju Markovići (Josip, Joso, Marković, glavni i odgovorni urednik novine, glavnog glasila HOP-a "HRVATSKA", koji je par godina kasnije poa u nemilost i bio izbačen i prozvan "izdajnikom", kao i mnogi drugi, mo) i njemu slični pogani i kriminalci, koje ćemo jednom suditi.

    Mi ćemo ostati kakvi jesmo i mi ćemo spasiti Poglavnika i Hrvatsku. Poslao sam ti kartu iz Trsta. (Interesantno da je general bio u Trstu, mo) Pozdravi braću i poruči im, da nismo sami. Ostalo će ti reći Drago.

    Grli Te Tvoj Maks.

    Bobani

    03-05-2015, 20:25

     

     

     

     

    OKRUŽNO PISMO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA 1953.

    "DRINA" Vjestnik Hrvatskih Oružanih Snaga

    O K R U Ž N O P I S M O

    (Pregledao sam knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i primjetio da neka, ako ne i sva, Okružna Pisma HNO nisu uvedena u tu knjigu. Pitanje se postavlja dali će netko, tko se bude bavio drugim izdanje te knjige nadodati te okružnice kao prošireno i nadopunjeno izdanje. Mo. Opaska.)

    Svim povjerenicima, suradnicima i čitateljima "Drine"

    Najprije postavljamo Vam pitanje: DA LI ŽELITE DA VAM I ZA ANTUNOVO POŠALJEMO OVAKOVU "DRINU" KAO OVAJ BROJ OD DESETOG TRAVNJA?!

    Da! - To će biti odgovor sviju Vas.

    Dobro, u tom slučaju PROUČITE DOBRO OVO OKRUŽNO PISMO I IZVRŠITE ONAJ DIO RADA, KOJI NA VAS SPADA.

    Pred kraj prošle godine tiskali smo tri "DRINE" jednu za drugom u kratko vrieme i svaki put sa većom tiražom, sa većim brojem klišeja i na više stranica. Borci su "DRINU" tražili, slali svoje suradnje i davali nam sugestije za uredjivanje iste. Mi smo osjetili bilo boraca i sa geslom "vjernost za vjernost" išli smo smjelo napried.

    Sa Božićnim brojem 1952. počeli smo kampanju, da se plate prilično veliki dugovi "DRINE", koji su nastali naglim razvijanjem "DRINE" i odpremom iste na sve strane svieta. Ujedno smo odmah pristupili poslu i izdali prvi broj 1953., koji je i opet bio jači i bolji nego svi prijašnji.

    Hrvatski borci odgovorili su u duhu lozinke "vjernost za vjernost" i priskočili u pomoć "DRINI". Bilo je braće, koja su i više žrtvovala, nego se je od njih tražilo i očekivalo. Doći će vrieme, kada će "DRINA" istima dati priznanje. Možemo sa ponosom ustanoviti, da se nismo prevarili u našoj vjeri u hrvatske borce, jer je "DRINA" platila dugove i evo, kako vidite, kročila novom snagom napried. Vjernost boraca bila je za nas dragocjena u moralnom pogledu još više nego u materialnom, jer smo se uvjerili, da naš posao nije bio uzaludan. "DRINA" je prodrla do svakog hrvatskog borca i osvojila srdca istih. A TO I JEST BILA MISIJA "DRINE".

    Sada Vam dajemo "DRINU" na 30 stranica, sa više klišeja nego ikada do sada, sa krasnim štivom iz najboljih naših pera, sa bogatom rubrikom "Borci pišu". Na sugestiju boraca uveli som tri nove stvari: Rubrike "Viesti i pisma iz Domovine", "Čovjek i znanost u službi rata" i "Vanjsko.politički uvodnik".

    Osim što se je u četiri broja podvojstručio broj stranica, uveli smo mala slova, te tako dobili na prostoru. Uveli smo i više vrsta raznih slova, da "DRINA" imade ljepši vanjski izgled. Papir smo isto poboljšali, i na kraju druga vesela viest: Povisili smo i opet broj primjeraka.

    Učinili smo gornje iz više razloga: Spremamo se proslaviti Deseti Travnja, za čije smo djelo za N.D.H. dali sve svoje. Tako smo se htjeli odužiti uspomeni naših drugova, koji su još više dali od nas, a to je život. Vjerujem, da je ovo najbolji način, da im se odužimo. Zatim: nalazimo se u predvečerje rata, koji će odlućivati ne samo sudbinom Hrvatske, nego i sudbinom svjetova. Zato kao da osjećamo potrebu, da se duhovno povežemo što više i što brže. Osjećamo potrebu, da Vam kažemo, odnosno, da si kažemo ono što mislimo. "DRINA" je naš list i u njemu vidite Vaše radnje, sastavke, pjesme, dopise, fotografije i Vaša imena. To je garancija našega obiteljskog kontakta, jer "DRINA" ni nije ništa drugo, nego jedna obiteljska veza medju hrvatskim borcima, razasijanim diljem svieta. I kad kažemo, da se nalazimo u predvečerje rata, onda to znači, da Vam sa "DRINOM" želimo nešto kazati, s obzirom na našu budućnost. I još nešto: "DRINA" je našla puta i načina da sitgne i u Domovinu.

    Gornji su nas razlozi dakle potakli, da smo došli pred Vas sa "DRINOM" ovakovom, kakova jest. I sada se obraćamo Vama, da prema planu rada i svaki od Vas doprinese prema mogućnosti i potrebi svoj udio. Bez toga "DRINE" nema.

    PRVO. - Organizirajte u svojem mjestu jednu ili više grupa "KRUG PRIJATELJA DRINE". Što je dužnost tih KRUGOVA? U prvom redu duhovno povezivanje onih boraca i Hrvata uobće, kojima su jasni ciljevi "DRINE". A jedan od glavnih ciljeva "DRINE", kako se iz njezina samog imena vidi jest, gajenje kulta neše vjekovne medje naše rijeke Drine, koja jest i mora ostati vječna medja izmedju nas i srbstva. Dužnost "DRINE" jest gajiti kult naše krvne zajednice, a protiv svih pokušaja razdvajanja braće katolika i muslimana. Nadalje obrana sudbinske povezanosti svih hrvatskih vojnika i boraca, koji su se borili protiv srbokomunizma, jugoslavenstva i kominizma uobće. Ne damo, da nas itko dieli na Ustaše, Domobrane, Oružnike, Legionare, Mornare itd., jer smo se borili za jedno i padamo za jedno, a to je Hrvatska Država. Naravno, da "DRINA" želi i obavještavati o aktuelnim dogadjajima, donašati stručno i poučno štivo, i sve ono što je hrvatskom vojniku i čovjeku danas potrebno. Eto, tu je zadaća Kruga prijatelja "Drine".

    (Napomena:
    Ova okružnica je pisana 20 ožujka 1953. godine, u doba kada general Drinjanin nije još bio oženjen, dakle, bio je ledičan. I ne samo to. On je još uvijek pisao korijenskim jezikom iz doba NDH. Tko je pratio njegova pisma, mogao je uočiti da se je general mjenjao prema vremenu i prema potrebi, ali uvijek ostao na ideji obnavljanja Hrvatske Države i izmirenja svih Hrvata. Tako će ga povijest zabilježiti. Otporaš.)

    DRUGO. - Organizirajte suradnju za "DRINU". Više puta smo Vam u samoj "DRINI", u Okružnicama i osobnim pismama pisali o tom problemu. Svi Vi možete efikasno suradjivati. Ni jedan narod nije sastavljen od samih profesora, a kad bi i bio, ni onda nebi bili svi za suradnju u novinstvu. Zato skupite se prema grupama i prilikama Vašeg života, prema radnom mjestu, prema osobnim prijateljstvima ili prema pripadničtvu Vašim terenskim jedinicama. Tada zajedničkim snagama izradite prikaz jedne borbe, poviest Vaše jedinice, tok Vašeg života u novim prilikama, Vaša opažanja u životu u zemlji, gdje se nalazite, o životu i radu naših neprijatelja i protivnika, o dogadjajima u Vašoj hrvatskoj koloniji. Oni koji mogu dati više od sebe, neka sami obrade gornje probleme, neka pišu članke, ili kao drugi pjesme itd. Ona braća, koja imaju zato dara, neka prate strani tisak i šalju nam izrezke iz stranih novina, neka prate strane knjige, koje govore o našim problemima i neka nas obavješćuju.

    Poznate su nam prilike u kojima živite i znamo, da gornje nije lako riješiti. Ali sa mnogo dobre volje, ljubavi i napora mnogo se toga dade ostvariti. Nastojte pisati razdvjeno i čitljivo, a ako je ikako moguće na pisaćem stroju. Nema svatko tih mogućnosti, ali zato Krug prijatelja "DRINE" i tu može ozbiljno pomoći. Pokušajte!

    TREĆE. - Moramo se dotaknuti i materialnog pitanja. Odajmo punu počast onima, koji su tako rekuć podržavali "DRINU" na životu. Blagajnička knjiga "DRINE" je dokumenat. Znamo imena tih prijatelja i njihove adrese na pamet. Želimo sada pokušati nešto novoga. "DRINA" je osvojila novi krug čitatelja, a prema izvješću prijatelja svaki novi broj "DRINE" jače drma sa vratima na kući onih, koji kažu, da dobra je, potrebna je, ali...Znademo za slučajeve, da su Povjerenici jednostavno posegnuli u svoj džep i poslali u ime svoje grupe. Pokušajmo sada sa ovim brojem jedan pravedniji sistem. NEKA SVAKI ČITATELJI "DRINE", KOJI RADE DADNU JEDAN MALI OBOL I NEKA NAM TO BILO SAMI, BILO PREKO POVJERENIKA, POŠALJU. Tako će "Drina" moći svaki puta odmah platiti tiskaru i druge troškove, a pojedinci neće morati doprinašati velikih žrtava. Pri tome ne zaboravite, da se radi samo o Vama u par zemalja, dok je najvećih dio naših i prekomorskih čitatelja u državama, koje su pasivne, ne govoreći o onima, koji su bez posla, odakle se novci ne mogu slati, ili se uobće ne izplati slati ih jer ovdje ništa ne vriede. Kraj toga još nismo govorili o mnogobrojnoj braći u Evropi i Domovini. Ne zaboravite braćo, da kada bi svi Vi u tih par pozetivnih država platili, još uviek na svakoga od Vas odpada devet drugih, koji "DRINU" dobivaju i ne mogu je platiti, kad bi i htjeli. "DRINA" nema i neće imati predplate. Svi Vi znate, da je "DRINA" poslana svakome, tko ju je tražio. To je njezina MISIJA.

    Eto, rekli smo Vam, kako se može za Antunovo tiskati i opet ovakova "DRINA", koja će stići od Švedske do Zelanda, Sudneya i Damaska, Indokine i Argentine, pa sve prema gore do hladne Canade. Kao što će "DRINA" od Desetog Travnja čestitati taj veliki nadnevak svakom borcu razbacanom po svietu, tako će i sliedeći broj čestitati HRVATSKO ANTUNOVO, tu vojničku svetkovinu svakom hrvatskom borcu. ZAVISI O NAMA SVIMA.

    Pomoć za "DRINU" šaljite na adresu: Mario Pušić, Apartado 5024, Madrid, Espana, po mogućnosti u preporučenom pismu, zračnom poštom, u čvrstoj i dobro zaliepljenoj kuverti. Kada se radi o malo većoj svoti, tada uplatite u cheku na kojoj banci na gornje ime i gornju adresu. Posebno upozoravamo: da se ne šalju chekovi na ime "DRINA", jer to prouzrokuje potežkoće kod banke. Gdje Vas je više skupa, šaljite kao i do sada zajednički. Posebno molimo one, koji avionski dobivaju, da misle i na to, jer ova "DRINA" je i opet teža, a poštarina svaki put viša. Kako će te mnogi viditi, poslali smo Vam avionski redovne teže brojeve, jer smo zadnjih dana dobili zahtjev na mnogo više avionskih, a tih je samo ograničen broj.

    I na kraju: Samo se slučaju može prepustiti, ako netko "DRINU" nije dobio, a tražio ju je. To poručite svima.

    Uz naš vojnički pozdrav:

    Za Poglavnika i Dom Spremni!

    Madrid, dne 20. ožujka 1953.
    Uredničtvo u Uprava "DRINE"

    general Drinjanin

    Bobani

    04-05-2015, 02:16

     

     

     

     

    DIONICE DRINE I KAKAV TREBA BITI EMIGRANT

    (Možda je potrebno jedno pojašnjenje za današnji hrvatski narašta. general Drinjanin je pokrenuo reviju za odgoj hrvatskih častnika, dočastnika i vojnika za ponovno Oslobođenje Hrvatske. Za tu svrhu je pokrenuo akciju prikupljanja novčanih sredstava za kupiti tiskaru koja će biti u službi borbe za Hrvatsku Državu. U tu svrhu general Luburić je pokrenuo akciju u DIONICAMA za kupiti tu tiskaru. Pok. Stipe Šego iz Chicaga je posudio u to vrijeme osam (8) tisuća američkih dolara da se ta tiskara kupi. tiskara se je kupila kojoj ase je dalo ime "DRINAPRESS" U SLUŽBI HRVATSKE DRŽAVE. Otporaš.)

    "DRINA" - Revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, dočastnika i častnika.
    Apartado 5024, Madrid - Espana

    Uredničtvo i Uprava,
    Madrid, 5.9.1964.

    general Drinjanin

    Br. Ivan Ivanković,
    935 Centennial St.
    LOS ANGELES, 12., Cal. USA.

    Dragi brate !

    Prijatelj Nikola Vasilj poslao nam je Vaš ćek na 20 dol., vjerojatno za kupljenje dionica DRINE. Njemu smo poslali potvrdu iz dva razloga: jer je on poslao novce i valja mu obračunati, a drugo jer mi nije poslao Vašu adresu. Mi imamo ovu, koju su nam poslali prije, i ne znam jeli sigurna. Zato Vam šaljem kopiju preko br. Nikole, a ako adresa nije dobra, bojim se, da će se vratiti, osim da poduzmete korake, Vi ili Nikola na ovoj adresi. Ako je dobra, potvrdite, da se pošta ne gubi.

    Mene osobno jako veseli da imamo od vas bilo kakve vijesti. Previše sam o Vama čuo od Vašega prijatelja i suradnika Pave Gagre, a moga starog vojnika i suradnika. On je u Australiji. Znam mnogo toga o Vama od prije, a i iz novog života. Možda bi Vas se moglo staviti u emigraciji kao dobar primjer, kakav treba biti emigrant. Znam šta ste sve predeverali, radili, učili i stigli gore. To je tip izdrživog Ere koji na ledjima zemlju nosi, pa da rodi vatra živa od žilavke! (Ovdje treba za današnju mladost pojasniti šta je general s ovim htio reći. U stara vremena ljudi su svoju lozu sadili u brdima koja su izložena suncu. Preko zime, kada je vrlo kišovito, kiša, voda bi često puta znala odnijeti zemlju s višeg na niže, tako da bi lozove žile oskudjevale zemljom. Tada bi ljudi u kantama, vrećama i sandukima na leđima donosili zemlju i zasipali lozu tako da pokriju zemljom lozove žile. Ta loza tako dobro vino daje kojega se je prozvalo ŽILAVKA. Mo. Otporaš.) I k tome imate vremena za raditi za domovinu.

    Znam da ste politički prijatelj Dra. Jelića. To mene ne smeta. Mi smo načelno stali na stanovište da svaki Hrvat može pripadati stranci kojoj hoće, ali da kao Hrvat i vojnik mora pripadati svojim oružanim snagama. Vi ste to bili, jeste i opet ćete biti. Nastojte uz sve druge študirati i vojničku znanost i umjetnost.

    Iz naših zastavnika treba praviti buduće generale i pukovnike, jer ćemo tako imati garanciju, da će iz starog korjenja klicati nova snaga u službi starih i vječnih, ali vječno mladih, ideala. Ako smo se sporazumili, onda na rad. I u tu svrhu, povežite se sa prijateljima. Možda sazrijeva misao, da se sastanete sa prijateljima i da u Kaliforniji stvorimo KULU iz koje ćete se onda zaliećati i vraćati se, sredjivati se, poboljšavati znanje, čekati priliku, i vraćati se u borbu, uvjek, sto i tisuću puta iznova, dok se Hrvatska ne oslobodi. Sve je drugo sporedno kao imena, ljudi, ideologije i kalendar. Revolucionarac mora biti u prvom redu stalan, sredjen, ozbiljan, dosljedan i uzor svima. Pavo je jedan od tih. Drago bih mi bilo kada bi nam napisali o svojim uspomenama šta, jer znam da imate dosta. Pavo i drugi su mi poslali.

    Javite se. Dotle uz naš vojnički pozdrav, odani Vam

    general Drinjanin.

    Napomena:
    Čitajući i pripisujući PISMA MAKSA LUBURIĆA, jedno po jedno, mnogo toga sam shvatio, saznao što prije nisam znao, razumio mnoge zamršene stvari i događaje; pa sam često puta mislio: TEŠKO ĆE BITI DOSLOVNO PREVESTI NA BILO KOJI JEZIK PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zašto. Jednostavno zato što se je često služio starim hrvatskim izrekama, koje će često puta biti teško u doslovnom smislu prevesti. Probao sam neke riječi, pa nije bilo lako. Na primjer, jer sam i to negdje našao. Čovjek ženi svojoj govori: NEKA MENE TEBI, te onda izvrće i nadodaje: NEKA TEBI MENE, što, svakako, naglasak uvijek ide na muža. Otporaš.

    Bobani

    04-05-2015, 10:52

     

     

     

     

    ISTINA IZLAZI VANI O JASENOVCU, piše Igor Vukić

    (Maks Luburić je pisao dru. Miljeniki Dabi Peranić u Pariz da mnogi ne znaju šta je sve bilo u Jasenovcu. Igor Vukić, inače hrvatski pravoslavac, želi znati istini i poradi te istine istražuje trojstruki Jasenovac. On otkriva u svojim istraživanjima da je hrvatska vlada, tj. Pavelićeva ustaška vlada internirala hrvatske židove u radni logor Jasenovac kako bi ih sačuvala od deportacije u Njemačku na prisilni rad. Judoslaveni, tito i svi neprijatelji Hrvatske desetljećima su to koristili kao ubijanje židova. Treba pročitati knjigu Ilije barbarića "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKAJE BILO PRAVO IME", Split, 2010. Pisac ove knjige je bio zadužen kao zapisničar u Jasenovcu od početa 1942. pa do raspusta Sabirnog Radnog Logora Jasenovac 21. travnja 1945. Tu pisac dokumentirano iznosi 18. 600 osoba koje su došle, prošle i izišle iz logora, te 2.000 sveukupno mrtvih od svih raznih bolestiju, uključivši i nasilne smrti. Mo. Otporaš.)

    Sin zatočenika Jasenovca: Istina je drugačija, Jasenovac nije bio logor smrti (VIDEO)

    Objava: 28.04.2015 | 09:51 Povijest

    Igor vukić bujica logor jasenovac

    Igor Vukić, novinar, publicist i Srbin (hrvatski pravoslavac, mo) po nacionalnosti čiji je otac kao dijete, zajedno s obitelji i poznanicima, bio zatočenik logora Jasenovac za vrijeme NDH, progovorio je u “Bujici” o svojim istraživanjima o logoru Jasenovac.

    “Vladajući će biti posramljeni na sadržaj govora u Jasenovcu te će se ljutiti na svoje suradnike jer im nisu bolje pripremili materijal. Na osnovu lako dostupnih dokumenata može se lako provjeriti da informacija o Jasenovcu kojima raspolažu nisu točne. Slika na osnovi svjedočanstava ne odgovara verziji Zorana Milanovića, Josipa Leke i Milorada Pupovca”, komentirao je u Bujici posjet vladajućih Jasenovcu tajnik za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Igor Vukić.

    Vukić je u emisiji “Bujica” istaknuo kao Jasenovac nije logor smrti, već prema njegovim opsežnim istraživanjima, radni logor i mjesto internacija za skupinu Židova koji su bili izuzeti od deportacije u Njemačku.

    >>>‘Jasenovac je mit. To znam jer su moji preci kao Srbi završili u tom logoru

    ”Nije istina ono što se govorilo da tko je došao u logor nije nikada izašao. Tada se govorilo o 700.000 mrtvih, ali proučavanjem dokumenata utvrdio sam da ta brojka nije točna. Najveći broj zarobljenika je prošao kroz logor i raspoređen je na druge lokacije”, rekao je Vukić čiji su otac, baka i prabaka bili na popisu žrtava Jasenovca.

    Napomenuo je kako je i podatak da je u logoru ubijeno 80.000 zarobljenika upitno.

    ”Logor je postojao od kolovoza 1941. do travnja 1945., odnosno 1330 dana. Prema računici ispada da je svaki dan ubijeno 68 ljudi. Poznato je da su bila velika mirna razdoblja kada se nije ubijalo. Taj je logor bio mali, bilo je šest baraka za stanovanje i brojka se kretala oko 2.000 zarobljenika dnevno”, rekao je Vukić.

    ”Najveći dio ljudi koji su prošli kroz logor bili su aktivni protivnici NDH, bili su vezani uz komunizam i partizanski pokret, postojala je mala skupina Roma, a najveća skupina Srba prolazi 1942. Tu je bila i moja obitelj, koja je kroz logor prošla u ljeto 1942., ni prije ni poslije”, ispričao je Vukić.

    Dao je podatak kako nakon ratnih ekshumacija nije pronađeno više od nekoliko stotina ostataka na kojima nije bilo znakova ozljeda što znači, ukazuje Vukić, da su te žrtve vjerojatno umrle od bolesti.

    ”Netko kaže da su tijela bačena u Savu, a to znači da bi veliki broj tijela plivao, a netko bi to fotografirao. U vrijeme bitke na Kozari patrolirali su brodovi mađarskih jedinica, a Nijemci bi sami to fotografirali i napravili pritisak. Međutim, takvi dokazi ne postoje”, rekao je Vukić.

    Referirao se i na podatak koji je isticao Milorad Pupovac – o 20.000 ubijene djece, pretežno srpske nacionalnosti. Prema stotinama iskaza bivših zatočenika, napomenuo je, nitko od njih ne spominje djecu u tolikom broju.

    ”U grupaciji Kozarčeve prelazi 12.000 djece, ali za njihovo zbrinjavanje se pobrinula NDH na čelu s Pavelićem. Unatoč tome što su dječji domovi već puni. NDH ipak zbrinjava djecu. Bilo je djece koja su umrla, ali ona nisu bila primarni cilj ubojstva. Državnim vlastima pomaže Caritas i Stepinac koji daje na raspolaganje svoje prostore”, rekao je Vukić.

    MILANOVIĆ ŠOKIRAO U JASENOVCU: Srpski partizani iz Like, Banije i Korduna – to je hrvatska vojska!

    U emisiju se javio novinar i publicist Ante Gugo čiji je stric bio na popisu žrtava logora Jasenovac.

    ”Međutim, on nikada nije bio u Jasenovcu. Rodio se 1941., a poginuo je u dobi od četiri i pol godine u Kninu posljedicom Savezničkog bombardiranja. Smišljene laži poput ove služe kako bi se umanjio značaj Holokausta te da bi se umanjila bol koju osjeća danas obitelj žrtava. Ljudi koji se tako olako igraju Holokaustom su bezosjećajni i bešćutni”, rekao je Gugo.

    U tu skupinu bešćutnih Gugo je svrstao i Milanovića u prvom redu, napomenuo je, jer nije reagirao u trenutku kada su Branka Lustiga, zatočenika Auschwitza, prisutni izviždali.

    Voditelj Velimir Bujanec najavio je dolazak Zorana Milanovića i ministra obrane Ante Kotromanovića na komemoraciju u Teznom 15. svibnja. Gugo smatra kako su osjećaji ministra obrane iskreni dok premijer prema njegovom mišljenju želi kontrolirati Kotromanovića i približiti se braniteljskoj populaciji.

    Izvor: Sloboda.hr/Bujica/Direktno.hr

    Bobani

    04-05-2015, 11:59

     

     

     

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (1) dio


    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) u svojoj knjigi "MOJKE USPOMENE", Zagreb 2002. Ja osobno nisam poznavao Štefa Crničkog, ali sam se sa njim često dopisivao i kadkada zajednički usklađivali smjernice Hrvatskog narodnog Odpora. Upoznao sam sam Slavka Logarića jednim pukim slučajem u kolovozu 1966. tada sam živio u Parizu. Jednu večer dolazim s posla i pred ulaznim vratim nađem nepoznata čovjeka, otmjeno obučena s novinom u ruci. Pitam ga tko je našto upitani pita mene dali sam ja Mile Boban. Na moj potvrdni odgovor on otvori novine i tu na stranicama novine "HRVATSKA SLOBODA" koju su u Njemačkoj uređivali pok. Mile Rukavina i pok. Nahid Kulenivić, slovo po slovo je stavljena moja adresa i moje ima tako, da u prelazu preko granice nitko ne bi mogao odgonetati ni ime ni adresu. Kada je Slavko Logarić došao u Pariz, on je to sve povezao, sastavio moje ime i adresu te došao kod mene.

    Šta je u stvari bilo? Tih dana početkom kolovoza 1966. dogine u Štuttgardu, u jednom restaurantu, između Hrvata jugoslavenske orijentacije i hrvatskih nacionalista je došlo do velike, najprije svađe te zatim tuče. Nisam bio tu pa ne znam detalje, ali kako sam čuo jedan od najbučnijih je bio neki Medvedić - ili tome slično - od Imotskog, koji da je s velikim ponosom isticao da je on Jugoslaven a ne Hrvat, hvalio tita i sl., i u toj tuči, gunguli Slavko Logarić je ubio tog Medvedića. naravno da je potjera za njim nastala, tako da su ga Mile Rukavina i Nahid Kulenović poslali k meni u Pariz da mu dr. Peranić i ja kod španjolskog poslanstva u Parizu isposlujemo potrebne papire za Španjolsku.

    Dr. Peranić je javio generalu taj slučaj a on odmah preko svojih veza učino sve potrebno kako bi Slavko Logarić kao politički izbjeglica mogao nesmetano doći u Španjolsku. Za srediti sve te papire uzelo je nekih 7/8 dana, a kroz sve to vrijeme Slavko je bio kod mene u stanu, a da nitko za to nije znao.

    Čitajuću knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", novinu OBRANU iz tih burnih dana general je često pisao o slučaju Slavko Logarić. Njemačka je preko Interpola tražila od španjolskih vlasti izručenje Slavka Logarića Njemačkoj. General je sa svoje strane i preko svojih veza uspio spriječiti izručenje Slavka Logarića Njemačkoj, tako da je dotični dobio potrebite papire za boravak u Španjolskoj a general mu našao neki posao, zaposlio ga, tako da je Slavko često puta zalazio kog generala. Čak i taj kobni dan u nedjelju 20 travnja 1969. godine Slavko dolazi oko jedanaest sati ujutro kod generala da ga vidi i sa njim popriča. Tu je ubojica Ilija Stanić i generalov prvi sin Domagoj koji upravo doručak jedu, a na upit: gdje je general, Stanić na brzinu odgovara i laže da je otiđao poslovno u madrid i da se neće vratiti za da/tri dana. Tada je krijamice Slavko Logarić napisao jednu ceduljicu za generala i stavio ju pod pepeljaru da drugi ne vide. Ova informacija se može pronaći u knjigi dra. Dabe Peranića "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA", New York 1984.

    U izvještaju o smrti generala Luburića kojeg su zajedbnički dr. Peranić i Štef Crnički 15 svibnja 1969. godine meni poslali iz Pariza, oni tu pišu sve najbolje o Slavki Logariću. Šta je kasnije došlo između Štefa Crničkog i Slavka Logarića ću iznijeti iz spomenute knjige Štefa Crnićkog "MOJE USPOMENE", s tim da ću nadodati i moje neke spoznaje tog slučaja; jer je to sve jedna žalostna povijest hrvatske političke zbilje i hrvatske političke emigracije.

    Nastavlja se.

    Bobani

    04-05-2015, 18:47

     

     

     

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (2) dio

    ATENTAT NA MENE, (piše Stjepan Crnički u svojoj knjigi "MOJE USPOMENE" na strani 187 pa dalje. Opisat ću točno kako je pok. Stjepan Crnički pisao a po potrebi ću nadodati neke dodatke kako bih popunio prazninu njegovih sjećanja i njegove uspomene. To govorim zato jer sam sa nekim stvarima neizravno upoznat. Kažem "neizravno", jer u njima nisam sudjelovao. Otopraš.)

    O neuspjehu Rovera (Srećko Rover je bio Pročelnik jednog krila HNO u Australiji, a službeni je uistinu bio Stipe Brbić, mo) i Vendalina Vasilja (Hrvatski Franjevac iz Chicaga, mo) mnogo se raspravljalo u Stožeru HNO-a u Americi i kao u redovima članstva. Premda su Rover i vendalin Vasilj svaljivali svu krivicu na mene, nije im to uspjelo. Ja sam stvar istinito prikazao, a dr. Mehmedagić (Enver Mehmedagić je bio Pročelnik Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora i kao takav bio je među najbližim generalovim suradnicima. Svi letci koje je tiskara DRINAPRESS tiskala za domovinu su pisani u ime HNO a potpisivani kao: "Zapovjednik HNO general DRINJANIN, Pročelnik Glavnog Stana HNO dr. Enver Mehmedagić, mo. Otporaš.) je poslao i svoje izvješće, pa se moglo zaključiti tko ima pravo. Vidjelo se tada da Rover pod svaku cienu želi dobiti HNO u svoje ruke.

    U Stožeru HNO-a nije to mogao postići, već je pokušao destruktivnim putem, promidžbom među članstvom. On je širio laži da je OBRANA (novina i glavno glasilo HNO, mo.) izlazi a nitko da je ne podupire, (Donekle ovo je bila i istina. Ja sam OBRANU prodavao u San Franciscu i skoro nitko ju nije htio kupovati. Ivan Džeba iz Clevelanda, koji je bio godinama zadužen kao glavni i odgovrni povjerenik DRINAPRESS-a mi je redovito slao 25 ili 50 komada koje sam najviše poklanjao da ljudi čitaju, a ja za njih plaćao i novac slao kao du su novine prodate. To mi je toliko dozlogrdilo do te mjere da sam se na zabavi u dvorani California Hall na Market St., prilikom koncerta hrvatskog pjevača Vice Vukova u siječnju 1970. godine skoro potukao s nekima koji su grčevito tvrdili da su predplatnici i da su već taj broj kupili. Kada sam došao kući, napisao sam pismo puk. Štefu Crničkome kojeg ću u soijedećem opisu ovdje iznijeti kao dio hrvatske iseljeničke povijeti. Mo. Otporaš.)
    a to prema njegovoj promidžbi znači da je podupire Udba. Zbog takve promidžbe doprinosi su bili sve manji, a prema tome i djelatnost sve slabija.

    Takva Roverova djelatnost nastavila se u pojačanoj mjeri čitavu godinu 1971. rano u jesen 1971. došli su jednog dana u Carcagente Mile Markić i Stjepan Šego, oba iz Chicaga. Oni su bili ranije suradnici u HNO-a a nitko nije slutio da su oni ubačeni doušnici. (Ovo su velike riječi koje je iz gnjeva napisao stari i prokušani hrvatski borac, vojnik HOS-a NDH, hrvatski revolucioarac s Janka Puste Stjepan, Štef Crnički. Pošto je bezrazložno bio napadnut, a rekao bih da nije bio napadnut da ga se ubije, on ima donekle pravo o tome pisati kako on to hoće i želi. Ja osobno ne vjerujem da su Stipe šego i Mile markić, oba pokojna, bili nečiji "doušnici" a najmanje Udbini. Iz razumljivog gnjeva Štefa Crnočkog, ja mu opraštam na ovim riječima. Mo. Otporaš.) Mi smo znali da je Mile Markić bio prijatelj i suradnik Srećka Rovera, i postojala je stanovita sumnja glede Markića, ali nitko nije mogao vjerovati, da je njegova himba bila zastupljena u tolikoj mjeri. Markić je djelovao na Šegu i oba su tiesno surađivali.

    Stjepan šego 1948. je pošao s jednom od skupina (Ivan Prusac u knjigi: Tragedija Kavranova i drugova, piše da je Stipe Šego bio u grupi VII. u kojo su bili: (1) Murat, ustački natporučnik, (2) Ante Vicković, ustaški poručnik, (3) Stipe Šego, ustaški zastavnik, (4) Marijan Orlić, ustaški poručnik i (5) Đuro Krajinović, oružnički vodnik i još dvojica čijih imena se ne sjeća, Piše Ivan Prusac. kaže da je ova grupa pala Rusima u ruke u prosincu 1947. Mo. Otporaš.) Bože Kavrana iz Austrije u Hrvatsku, ali ne onim putem preko Slovenije, kuda su išle druge skupine, koje su bile predavane u ruke Udbe, već je njegova skupina išla preko Madžarske. On je sa svojom skupinom bio zarobljen u Madžarskoj na Dravi. Kako je Madžarska bila u to doba pod kontrolom Rusije, oni su bili odpremljeni navodno u Sibir. Šego je izjavio da je bio u ruskom logoru u Nižem Tagilsku iza Urala u Sibiriji. Tako glasi izvješće Stjepana Šege.

    U emigraciji Šego je u Chicagu dobro zasluživao, kupio je Linotip tiskarski stroj i ustupio ga tiskari Drinapress na uporabu. Po ugovoru između generala Luburića i Stjepana Šege, vidljivo je da je Linotip vlasništvo Stjepana Šege, i da ga je ustupio tiskari Drinapres s time, da ga može uzeti kad god hoće. No, poslije smrti generala Luburića, po nagovoru Mile Markića, Šego je htio cijelu tiskaru. (Kroz generalova pisma u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" može se zaključiti da je Stipe Šego taj novac posudio bez kamota za tiskaru DRINAPRESS. Ja o tome ne bih za sada mnogo trošio vremena, iako pok. Štef Crnički nije pretjerao u svojem opisu "...da je on taj Linoip ustupio...tiskari Drinapress na uporabu..." Mo. Otporaš.)

    Nastvalja se.

    Bobani

    05-05-2015, 11:34

     

     

     

     

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (3) dio

    Nastavak iz opisa br. 2.

    Stjepan Šego i Mile Markić stigli su u Španjolsku najprije u Mardid, zatim u Valenciju, i tek tada u Carcagente do mene. Htjeli su me iznenaditi. Tražili su od mene da ugovorim sastanak s dr. Enverom Mehmedagićem. Ja sam taj sastanak ugovorio tako da se svi sastanemo ugovorenog dana u točno određeno vrijemepred katedralom u Milanu. Oni su putovali samovozom iz Valencije, a pozvali su i mene da putujem s njima, ali sam ja to odbio. Putovao sam vlakom. Sastali smo se u ugovoreno vrijeme na određenom mjestu. Otišli smo u jedan obližnji mirni lokal na razgovore. Ja zapravo nisam imao šta razgovarati, ali sam bio prisutan razgovorima kao osoba koja je omogućila taj sastanak.

    (Sada da se vratim na pismo Stjepanu Crkičkom o kojem sam već spomenuo u opisu br. 2.)

    San Francisco, dne 23 siječnja 1970.

    Dragi brate Stjepane,

    Poslije dužeg vremena Vam javljam da sam hvala Bogu dobro i zdravo, želeći i Vama sve najbolje. Vaše cijenjeno pismo sam primio kojeg sam sadržaj u cijelosti razumio. Sada Vas želim izvijestiti o ovdašnjoj situaciji. Vi ste mi pisali na 3/10/69. da ste mi poslali jedan paket "Obrana" od 50 km. br. 113-114 koji ja još uvijek nisam primio. Za isti možete poslati potražnicu. Zadnje tri pošiljke od 50 km. sam na vrijeme primio, i to br. 115-116, 117-118, 119-120.

    Moram Vam priznati da je ovdje jako teško usprkos najboljoj i vrućoj želji. Ovdje se sanja samo o dolaru i o načinu kako što više zaraditi i uštedjeti a što manje potrošiti. Jelo to razlog da su Hrvati iz Dalmacije najbrojniji ovdje ili nešto drugo, teško je reći. Nikada nisam bio, niti se takovim kao provencijalistom osjećam, ali teškom srcem ovo pišem da se novina "Obranu" među njima ne može prodavati. Zato sam došao na jednu drugu zamisao, a ta je: sve one koji se osjećaju čestitim Hrvatima a ne žele čitati "Obranu", ja ću ih pretplatiti za jednu godinu na moj vlastiti trošak. Možda će kroz to vrijeme uvidjeti da su bili u zabludi ili u najmanju ruku priznati i odobriti rad H.N.Otpora, te se sami početi za isti zanimati. Uzput napominjem da smo gosp. Dabo Peranić i ja tako postupali u Parizu 1962.

    Za sada Vam šaljem 25 pretplata po 6 dolara godišnje, tj. za 12 brojeva po 0,50, ukupno $6.00 dolara. Ako bude skuplje, Vi mi naknadno javite. A za ubuduće mi ne šaljite novine za prodaju. Ako Vi to pak želite, onda možete samo 10-15 km. po broju koje bih samo podijelio među Hrvatima "dobre volje". Što se tiče*knjiga, ne mogu Vam još ništa reći, pošto još nisu počeli proljetni i ljetni Piknici, na koje ja polažem veliku važnost.

    Primio sam Vaše tri pošiljke paketa "Drina" od 36 knjiga. To sam primio poslije Nove Godine te nisam imao još priliku ih prodavati. Također sam primio "Hrvatska za Narodnih Vladara" od dra. Miljenka Dabe Peranića i "Jugoslavija - Srpska Podvala" od dra. Mile Budaka, na čemu Vam iskreno zahvaljujem. Ja sa radom nastavljam sve dotle dok Hrvatska ne bude slobodna. I tada ju treba čuvati.

    Dalje dragi moj Stjepane mogu Vam reći da sam zamoljen od uprave "Hrvatskog Književnog Lista" dali bih bio voljan se zauzeti za doček glavnog urednika H.K.L. Zlatka Tomičića prilikom njegove posjete u San Francisco, našto sam pristao bez oklijevanja. Pošto u našoj emigraciji se je istako H.N.O za suradnju sa Domovinom i poznat je domovinsk Front, mišljenja sam da bi baš mi trebali iskoristiti Tomičićev posjet Ameriki u svrhu povezivanja vanjsko i domovinskog Fronta. Zato mi dadnite Vaše mišljenje i sugestije. Trebalo bi obavijestiti povjerljive ljude Otpora u svim gradovima gdje bude dolazio da se oni za sve zauzmu. Jer uvijek je bolje da to budu naši ljudi nego neki koji bi to iskoristili svugdje prije negoli u našu hrvatsku stvar. mislim da me razumijete, ta da za sada ostane tajna, do daljnjega.

    Ja još ne znam kada će to biti, ali u svakom slučaju trebamo biti spremni na sve. Mislim da ima namjeru posjetiti u Canadi centralu Hamilton, Toronto i Montreal, a u Ameriki New York, San Francisco, Chicago, Cleveland i možad još koja druga mjesta. Zato se mi trebamo spremiti.

    Sada Vam šaljem adrese i ček od 150.00 dolara. Vi to šaljite izravno od vas ili od brata Džebe iz Clevelanda, tako je svejedno. Ako bi nekada dobilči od nekojih pismo u kojem traže znati tko ga je predplatio, možete otpisati samo da je to jedan njegov dobar prijatelj. (Za cijelu godinu dana svih 25 Hrvata su redovito dobivali novinu "Obranu" na svoju kućnu adresu a da se niti jedan od njih 25 nije udostojio se javiti i zahvaliti. Naravno da sam ja to iz bliza pratio, jer sam svakog od njih osobno poznavao. Svi bez iznimke, u različitim razgovorima bi se ponosili kako su predplatnici a da u sebi nikada nisu pomislili da su puka bijeda. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

    1.) BAJURIN Jozo - 94 CASTRO ST. San Francisco, California, U.S.A.
    2.) BANDOV Branko - 1020 DREXEL WAY, San Jose - 95121, California. U.S.A.
    3.) BAŠIĆ jakov - 77 HERMN ST: San Francisco, California. U.S.A.
    4.) BATKOVIĆ Ante - 2844 So. NORFOLK ST. San Mateo, 94403 California. U.S.A.
    5.) BOBAN Jerko - 171 Liberty St. San Francisco, 94110 California. U.S.A.
    6.) BOBAN Mile - 459 Eedinburgh St. San Francisco, California. U.S.A. (to sam ja, sam sebe sam pretplatio, mo)
    7.) BOBAN Rafo - 203 Brazil Ave. San Francisco, 94112, California. U.S.A.
    8.) BEGOVIĆ Ken - 19th. EAST 41 St. San Mateo 94403 California. U.S.A.
    9.) BULJAN Ivan - 2844 So. NORFOLK ST. San mateo, 94403 California. U.S.A.
    10.) ĆIKEŠ Ivan - 242 WAWINA ST. San Francisco, california. U.S.A.
    11.) ĆIKEŠ Mirjana - 35 Athens St. San Francisco, 94112 California. U.S.A.
    12.) DELIJA Jozo - 33 SKYLINE Dr. DELY CITY, California. U.S.A.
    13.) DŽAJA Marko - 333 HORIZON WAY Pacifica, san Francisco, California. U.S.A.
    14.) GRIZELJ Ante - 109 Brazil Ave. San Francisco, 94112 California. U.S.A.
    15.) JURIĆ Jozo - 3715-17th. San Francisco, california. U.S.A.
    16.) KADIĆ Jack - 43 Meadon Drive, Mill VALLEY, california. U.S.A. (Jack Kadić je nećak poznatog hrvatskog pisca dra. Ante kadića, mo)
    17.) LEUTAR mate - 754 41 St.Ave. san Francisco, California. U.S.A.
    18.) LUCIN Ivo - 125 Valencia st. apt. 8 San Francisco, california. U.S.A.
    19.) LJUBAS Josip i Milka - 1710-38.th. Ave. OAKLAND 94607, California. U.S.A.
    20.) MIŠKULIN Nikola - 925 GEARY St. San Francisco, california. U.S.A.
    21.) RADONICH Mirko - 2715-37.th.Ave. San Francisco, california. U.S.A.
    22.) URBAN Željko - P.O box. 815 SUTTER CREEK 95685 california. U.S.A.
    23.) VUČIČEVIĆ Ivan - 455-40.th.Ave. San Francisco, California. U.S.A.
    24.) BOBAN Jerko - 389 oriente St. DELY CITY, California. U.S.A.
    25.) CROATIAN AMERICAN HOME ASSOCIATION 3416 .19th. St. San Francisco, california. U.S.A.

    Za ovaj put nebih imao šta više pisati. Želio bih samo znati šta raditi od neprodanog materijala.
    Uz naš hrvatski pozdrav: Bog i Hrvati! Vaš odani Mile Boban.

    Eto, to je lista imena i adresa Hrvata koje sam predplatio na novinu "Obrana". Ljudi su novinu dobivali i čitali. Ja sam pri kraju godine, točno 18 prosinca 1970. godine svima napisao pismo a za sebe kopiju ostavio. Pisma sam poslao Povjereniku DRINAPRESS-a za USA i Canadu u Cleveland Ivanu Džebi, tako da predplatnici misle da su pisma uistinu pisana u Clevelandu, odakle su i poslata. Spomenit ću samo jedno pismo a sadržaj je svih pisama bio isti:

    Cleveland, dne 15 prosinca 1970.

    Cijenjeni gospodine Urban,

    Podružnica Hrvatskog Narodnog otpora za Ameriku Vas želi upoznati da Vas je jedan Vaš dobar prijatelj predplatio za godinu dana na jednu hrvatsku novinu "OBRANA". Nadamo se da ste redovito i na vrijeme istu primali te da ste sa te strane zadovoljni.
    Cijenjeni Gospodine Urban Vaša predplata prestaje koncem siječnja 1971. Do toga vremena želili bi znati dali i dalje želite biti predplatnik ove vrijedne hrvatske novine. Ako da, izvolite nas izvijestiti. Godišnja predplata je $6.00. Možete uplatiti izravno na nas ili na našega povjerenika u San franciscu gosp. Milu Babanm 459 Edinburgh Street, San Francisco, 94112. Također Vas molimo, obavijesti radi, da nas izvijestite u slučaju prestanka sa pretplatom.
    Podružnica Hrvatskog Narodnog Otpora Vam želi Sretan i veso Božić i potpuno ostvarenje vaših želja u Novoh 1971. Godini!
    S izrazitim poštovanjem, podružnica H.N.Otpora za Ameriku.

    Od svih pisama koje sam poslao u najvećoj želji da svima zaželim sve najbolje za Božić i u nadolazećoj Novoj 1971 godini, samo se je udostojio odgovoriti gosp. Željko Urban. kako sam kasnije saznao da je ovaj isti gosp. željko Urban bio hrvatski Poslanik za Canadu. Prilažem rukom pisani odgovor gosp. Željka Urbana:

    "Sutter Creek, jan 9, 1971

    Cijenjeni gospodine Džeba,

    Srdačno se zahvaljujem na vašem listu. isto tako želim i vama sve najbolje u Novoj Godini. Nažalost, ove godine ne mogu se pretplatiti na vaš cijenjeni časopis.
    Puno srdačnih pozdrava
    Željko Urban."

    Meni je ovo jedno jedino pismo koje je on primio poslao Ivan Džeba iz Clevelanda. Poslije 45 godina ovo bi se trebalo smatrati kao dio hrvatske iseljeničke borbe u ostvarenju obnove Hrvatske Države. Otporaš.

    Nastavlja se.

    Bobani

    09-05-2015, 17:44

     

     

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (4) dio

    Prvo pitanje Markića i Šego bilo je jeli Enver Mehmedagaić bio "Kapetan Bukovački", tj. osoba, koju je general Luburić slao u Rusiju da izvidi mogućnosti, kako bi se pomoću Rusije postigla samostalnost Hrvatske. Dr. Enver Mehmedagić je to zanijekao izjavivši da ne zna tko bi ta osoba mogla biti. zatim je Stjepan Šego tražio da mu dr. Mehmedagić podpiše dug od deset tisuća dolara, koliko da je Šego posudio generalu Luburiću da kupi Linotip. Dr. Mehmedagić je to odbio, jer da on ne zna koliko stoji Linotip, a ni to koliko je Šego posudio generalu Luburiću. Nakon mnogo natezanja ugovoren je sastanak za drugi dan prije podne. Na ovom prvom sastanku Stjepan Šego bio je agresivan a Mile Markić umjeren. Drugog dana bio je sastanak na istom mjestu.

    Na tom sastanku zatražio je Stjepan Šego od mene da mu ja pismeno protvrdim dug od 10 tisuća dolara koje je on poslao generalu Luburiću da kupi Linotip. Ja sam odbio to potpisati, jer ne znam koliko je novaca on poslao generalu Luburiću, ali da mi je general Luburić rekao da je Linotip vlasništvo Stjepana Šege i da mu ga ja mogu staviti na raspolaganje kad god on to želi. Šego nije htio Linotip, već je htio cielu tiskaru kojom bi upravljali Rover i naravno Markić i Šego. Taj sastanak završio je bez ikakva rezultata. Na koncu je pala važna izjava Mile Markića da oni ne mogu dopustiti da to ovako ide dalje i da su zaključili da se daljnji rad u tiskari zaustavi, jer je izvan njihove kontrole. Iz te izjave sam zaključio da su oni postupali prema dogovorenom planu kako bi se domagli tiskare. Sastanak je završio bez rezultata i ja sam orišao s Enverom Mehmedagićem na jednu stranu, a Šego i Markić svojim putem. Slijedeći dan odputovao sam u Španjolsku.

    Šego i Markić također su došli u Španjolsku, te su sa Stankom (Nije Stanko već Slavko, mo. Otporaš.) dugo razgovarali. Čak je Stanko, (Od sada ću, umjesto Stanko, stavljati Slavko,mo.) Logarić jedne noći razgovarao s njima u njihovoj sobi u svratištu do tri sata poslije pol noći, tako da je slasnica svratišta htjela zvati policiju da odstrani Logarića. Tada su Šego i Markić dobili Logarića na svoju stranu, obećali su mu nešto i dali mu nalog da ih izvješćuje o svemu. Nakon toga su Markić i Šego otišli u Ameriku.

    Slavko Logarić je nakon toga stao po noći krasti arhivu, ispisivati, te izrezivati pojedine rečenice, slagati ih i lijepiti na papir. Sve to je fotokopirao i slao pojedinim članovima i dužnostnicima HNO-a, kao da su tobože moja pisma. Neki od dužnostnika, koji su primili ta pisma, poslali su ih meni. I tako sam ja saznao za čitavurabotu Logarića, Šege i Markića. Takvo pismo poslao mi je i Berislav Gjuro Deželić.

    Podkraj listopada 1971. vratio se iz Amerike Stjepan Šego u Španjolsku, te je nastavio svoju razornu djelatnost zajedno sa Slavkom Logarićem. Za vrijeme odsutnosti Šege i Markića, oni su dali Logariću zadatak da pazi tko dolazi k meni i da pazi na sve moje pokrete. Ja sam Logarića odpustio iz posla zbog krađe spisa iz arhive, a on mi je tom prilikom rekao da on može živjeti, jer da mu njegovi prijatelji šalju novac.

    Šego je stanovao zajedno s Logarićem u istoj kući gdje je tiskara, premda sam zabranio da ondje stanuje, a ujedno sam odredio da i Logarić napusti stan u kući gdje je tiskara. Nitko to nije htio poslušati, a policija nije htjela uredovati. Logarić je počeo okolo pripoviedati da će me ubiti.

    U međuvremenu primio sam iz Argentine kopiju pisma Lukasa Juričića da ga uvrstim u Obranu. Bilo je to pismo Stjepanu Šegi, u kojem on predbacuje svom rođaku Stjepanu Šegi kakvo društvo ima, i tu spominje Srećka Rovera i Milu Markića koji da je ubio nekog popa u Italiji. (Ja sam bio puna tri mjeseca na njujorškom sudu s Milom Markićem i drugima od 16 veljače do 15 svibnja 1982. godine, i mao sam za to vrijeme mnogo puta priliku razgovarati s Milom Markićem o mnogim stvarima glede borbe Hrvata za njihovu Hrvatsku Državu. Kako je Mile Markić (uistinu pravo ime Ivica Hećimović) bio vojnik dobrovoljačkih postrojbih NDH. Imao je priliku iz bliza upoznati sve pravde/nepravde tih borbih iz svih tabora na području NDH. Povlašio se je s hrvatskom vojskom prema zapadu ali se istima nije predao. Povratio se je u hrvatske šume, borio se protiv tadašnje Ozne i njihovih pomagača. Može se naći na portalu "Stina Hrvatskih Pardidova" i kliknite na: Bio sam jedan od Kavranovih vodiča, razgovor vodio Franjo Ivić, i tu ćete naći vrlo i vrlo zanimljivosti za koje mnogi prije nisu znali. Tu ćete saznati tko je bio Mile Markić a tko Ivica Hećimović i zašto je ovaj potonji uzeo ime Mile Markić. Koliko je meni poznato tu u tom opisu, intervju nema ni riječi o ubojstvu nekog "popa". Kako je nama desetorici optuženima porota izrekla "Verdict" pravorijek, odluku u 2:30 poslije podne u subotu 15 svibnja 1982., Mile Markić, Ante Ljubas, Milan Bagarić, Ranko Primorac, Vinko Logarušić i Drago Sudar su pronađeni krivima, odma su ih odvojili od oslobođenih: Mile Boban, Miro Biošć, Anđelko Jakić i Ivan Mišetić. Sutra u njedjelju 16 svibnja, koja je bila Majčin Dan, otišao sam posjetiti u zatvor Milu Mirkića. Imao sam pravo biti sa njim samo sat i pol. U razgovoru mi je Mile Markić rekao oko prilike ovako: "Ovo je drugi 15 svibnja najtužniji u mojem životu. Prvi mi je bio na Bleiburgu a drugi danas. Imenjače, (tako smo se mi zvali između sebe, jer je njemu ime Mile kao i meni, mo) ja nemam u Hrvatskoj ni žive mačke da bih se za nju borio, ali zato imam cijeli hrvatski narod za koji se borim. Supruga mi ni Hrvatica nije, nego Slovenka s kojom imam šestero (6) djece. Moja djeca ne osjećaju hrvatski kao ja, kao i tovja imenjače, a za Hrvatsku se borimo. I sada, zbog ljubavi te Hrvatske mi patimo..." Dok je ovo govorio, plakao je. Nije plakao na svoju sudbinu, nego na nepravdu koja ga je zadeseila. Nikada više ga nisam vidio. Umro je u Zagrebu ima 7/8 godina. Počivao u Miru Božijem, dragi moj imenjače! Mo. Otporaš.)

    Nastavlja se.

    Bobani

    09-05-2015, 21:30

     

     

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (5) dio

    Logarić je sa Šegom ušao u tiskaru razbivši vrata, te su uništili slog i dio već tiskane Obrane, ("Obrana" je bila novina i glavno glasilo HNO, mo) te letke koji su bili tiskani da se pošalju u Domovinu, gdje su se očekivali burni događaji poznati pod imenom "Hrvatsko Proljeće". Ujutro sam pozvao redarstvo koje je zatvorilo Šegu i Logarića zbog provale i učinjene štete. Stjepan Šego je preuzeo svu krivicu na sebe, a redarstvo je pustilo Logarića iz zatvora. Logarić je nastavio pripovjedati okolo da će me ubiti. Ja sam ga prijavio redarstvu koje ga je predalo sudu. U isto vrieme dok su oni bili u zatvoru, izmjenio sam sve brave, tako da nitko nije mogao ući u kuću niti u tiskaru.. šego je bio osuđen zatvorom radi provale i platiti počinjenu štetu u tiskari. kad je Šego izišao iz zatvora, nastanio se kod svojeg rođaka Željka Bebeka u Alfafaru kod Valencije. Kod suda je položio novac koji je sud dosudio na temelju procijene stručnjaka.

    Rover, Šego i Markić pozvali su u Španjolsku Ibrahima Pjanića. Ovaj je zatražio od mene neka mu predam ključeve od tiskar i neka odem na dopust. U svojoj primitivnosti on je mislio da ću ja jednostavno tako učiniti i predati mu ključeve. Odgovorio sam da sam primio ključeve od suda u Alciru i neka mi on donese pismenu odluku od suda u kojoj se nalaže da tiskaru predam Ibrahimu Pjaniću; ja ću u tom slučaju predati ključeve tiskare, a inače ne. Pjanić je ostao još tri dana u Španjolskoj, konferirajući sa Šegom. Mislim da je on bio obavješten da ću ja biti napadnut, jer je isto jutro, kad sam bio napadnut, odjurio u Valenciju, sjeo u zrakoplov i otišao u Njemačku, kao da tobože ništa ne zna. Da je ostao u Španjolskoj pao bi pod istragu.

    Slavko Logarić bio je pušten iz zatvora. Bio je zatvoren zbog grožnje da će me ubiti.

    U ponedjeljak 29. studenoga 1971. pošao sam u tiskaru da je otvorim, kako bi radnici mogli ući na posao. Bilo je par minuta prije 8 sati. Od osoblja tiskare nitko još nije došao. Bio sam sam. Kako su dva dana prije toga bili svi ključevi od tiskare izmjenjeni, bio sam siguran, da nitko nije mogao ući. Otvorio sam prostorije i ušao unutra. Nisam primjetio ništa sumnjiva. Prošao sam kroz tiskaru, ušao u sobu gdje je Linotip. Prozor sam također osigurao tako da sam odmah mogao vidjeti, jeli tko provalio. Kad sam primjetio da na prozoru nešto nije uredu, dobio sam dva udarca nožem po glavi. Bio sam omamljen, ali nisam izgubio svijest. Onaj čas nije mi bilo jasno što se događa, te sam pošao da iziđem na ulicu, ali me opet Logarić udario nožem u lievu ruku. taj udarac bio je bolan i ja sam osjetio slabost zbog naglog gubitka krvi. Izvadio sam i ja iz džepa nož i pošao sam prema izlazu. Logarić je uzmaknuo, jer je valjda mislio da imam samokres. kad je vidio da nemam samokresa, napao me opet kod izlaza. U ruci sam i ja imao nož, makar i male, te sam se branio. Tu sam zadobio još jedan ubod u lievu ruku, i dva u desnu ruku. Ja sam također ranio Logarića, ali ne znam koliko. Konačno se Logarić maknuo na stranu, a ja sam otvorio vrata i izišao na ulicu krvav i teško ranjen. Pošao sam prema ambulanti, ali sam pao na ulici i izgubio sam sviest. Bio sam odnesen u jednu kuću gdje je bila ambulanta i tu sam se na trenutak osviestio. Odvezli su me u bolinicu u Alciru i tu sam bio smješten. Rane su bile povijene i primio sam transfuziju krvi. U bolinici sam ležao 3 tjedna i ozdravi toliko, da sam oporavljen mogao napustiti bolinicu.

    Nastavlja se.

    Bobani

    12-05-2015, 13:10

     

     

     

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (6) dio

    Napadaj na mene izvršen je na 29 studenoga, tj. istog dana kada je komunistička Jugoslavija slavila svoje "ujedinjenje" i moja smrt je trebala biti dar Jugoslaviji. Nitko mene ne može uvjeriti da sve to nije bilo plamirano i da Udba nije preko članova HRB imala svoj udjel u tom zlodjelu. (U strahu su velike oči pa preko tog straha se mnoge stvari izmišljaju. Poznato nam je da Jugoslaveni svih tendencija i svih boja žele svaku hrvatsku državotvornu stvar povezati s datumom "desetog travnja" i time automatski povezati hrvatski narod s Ustaškim Pokretom. Po ovome što je ovdje iz straha i neznanja napisao Štef Crnički izgleda kao da svaki čin, svaka stvar koja se je događala tog dana 29 studenoga bi se trebali prepisati zaslugama AVNOJ-a, mo.)

    Osoblje tiskare nije htjelo više raditi, pa je tiskara bila zatvorena i Obrana je prestala izlaziti. Neprijatelji hrvatskog naroda su se veselili i računala na daljnje uspjehe. Pozvao sam Dinka Šakića, svaka i šurjaka generala Vjekoslava Luburića, neka preuzme sve poslove oko tiskare, jer ja zbog bolesti ne mogu vršiti nikakvih dužnosti dok ne ozdravim. Dinko Šakić je došao, ja sam mu izložio situaciju i predao mu sve poslove. Načelnik Carcagenta tražio je da se tiskara makne, jer su se u toj tiskari odigrala dva atentata, pa se gražani boje da bi jednog dana čitava kuća mogla biti eksplozivom bačena u zrak.

    Bilo je zaključeno da se tiskara preseli u Valenciju. Početkom svibnja 1972. pošao sam u Ameriku prilupiti materijalnih sredstava za preseljenje tiskare. Vratio sam se u Valenciju koncem lipnja s toliko novca da je doteklo za preseljenje i stanarinu u Valenciji. Poslije toga bilo je izdano još nekoliko brojeva Obrane. Moje zdravlje je sve više slabilo i ja sam bio prisiljen vratiti se u Ameriku, kamo sa stigao dva dana prije Božića godine 1972. Tu sam se malko odmorio i sređivao pitanje za daljnji boravak u Ameriki.

    (Istini za volju za ove pojedinosti fizičkog napadaja na Štefa Crničkog nisam znao. Znao sam da ga je napao Slavko Logarić i da su kolale kojekakove priče. Znao sam da je Slavko uhapšen pri bijegu za Francusku i da je bio u zatvoru u gradu Montpellier, u južnoj Francuskoj nedaleko španjolske granice. Iz tog zatvora mi se je javio Slavko Logarić da mu pomognem novčano. Povodom ovih stvari nedavno mi se jedan javio e-mail pismom i od mene zatražio da mu pojasnim neke stvari povodom ovog incidenta Logarić/Crnički. Odgovorio sam mu, te kako se njegovo pismo i moj odgovor odnosi upravo o ovom fizičkom napadaju, prilažem i jedno i drugo. Mo. Mile Boban.)


    Date: Thu, 30 Apr 2015 14:44:25 +0200
    Subject: Već se zabrinuh
    From: .....
    To: froate@hotmail.com

    Bog dragi moj striče Mile,
    Već sam se zabrinuo jer se dva dana nisi javio, no sada mi je lakše jer sam dobio cjelovit tekst iz francuske Croatie pa zam da si dobro. Pročitao sam tekst i poslao sam ga nekim svojim prijateljima jer sam siguran da je to aspekt Bleiburške tragedije za koji malo tko zna.

    Ne znam jesi li dobio moj upit o sukobu Logarić-Crnički, što se i koliko uopće zna o tome?

    Spominjao si mi i da je Bebek prije Dabe sastavio Poruku Izmirenja Ustaša i hrvatskih partizana. Zanima me je li sačuvan njegov tekst?
    Večeras ću u noćnu smjenu. Od sad ću neko vrijeme raditi na Perinoj knjizi, ali usporedno skupljam gradju o dru. Peraniću. On je osoba za študiranje. Ti si njega poznavao i bili ste dobri. Bio ti je vjenčani kum pa prema tome si ga treba dobro poznavati. O njemu bih želio mnogo toga znati i znam da se mogu pouzdati na tvoje informacije. Bratski poZDrav Žarko.


    PISMO/ODGOVOR PRIJATELJU ŽARKI 30.4.2015

    5/1/15
    Bog! dragi moj Žarko,

    Prvo, ne znam mnogo o slučaju i sukobu "Crnički/Logarić". Sve što znam i čega se još sijećam je to da su se poslije Maksove smrti mnogi meni preko telefona javljali i pitali me, kao na primjer: ...A šta ćemo sada... Odpor je pocijepan, razdjeljen, sve u svađi, putevi se traže, piše mi Srećko Rover, moljaka me da dođem u Chicago na sjednicu (1971), Mile Markić isto, Ivan Džeba iz Clevelanda, Rudi Erić poručuje da dođem i da budem s njima a ne sa Chicagom, što se je odnosilo: Mile Markić, Stipe Šego, Ante Ljubas i drugi; a ja sa troje djece radio u Restaurantu kao suđoperač sa tjednom plaćom od 70/75 dollara, jedva krpario kraj s krajem, bez znanja engleskog jezika; u borbi sam sa sobom kako se vratiti u Francusku gdje sam kao trgovački putnik imao lijep i dobar posao i kako ponovno početi undje gdje sam stao u prosincu 1968. godine kada sam sve napustio i sa tri kovčega, dvoje djece, Sophie 3 godine i četiri mjeseca, Catherine-a 10 mjeseci, supruga mlada, 21 godinu, 180.00 US dollara u džepu, kako se ono kod nas kaže: kao s grlom u jagode...

    Drugo, kada sam sve to sabrao i uočio da ja od mojeg hrvatstva više pucam od sile, a na koncu od hrđe i neimaštine propadam. Sve to ovo govorim, dragi moj Žarko, kako bi me mogao što bolje razumijeti zašto sam tada, 1971. godine, donio čvrstu odluku da se najprije posvetim mojoj obitelji, promjeniti posao, raditi na građevini, zarađivati malo više, priuštiti djeci, koja iz dana u dan rastu i sve više zahtijevaju - a ja nemam i ne mogu im dati - ono što im treba, itd.

    Treće, nisam nikom odgovarao niti sam išao u Chicago. Jesam sve pratio, i to iz bliza, šta se sve događa u našoj nesretnoj i žalostnoj emigraciji. Bio sam u vezi s mojim prijateljem Pavom Miličevićem iz Clevelanda koji je znao za moj obiteljski položaj i moje životne potrebe, te mi je u lipnju 1972. godine posudio polog "down-payment" potrebni novac da kupim nešto kuće. To sam i učinio i uselio se u tu kuću 2 kolovoza 1972. godine.

    Četvrto, na tu adresu 2601 Euclid Ave., E. Palo Alto, California, javio mi se - po prvi i zadnji put - Slavko Logarić iz Montpellier, iz južne Francuske, nedaleko španjolske granice, iz zatvora. Tražio je od mene novčanu pomoć. Pismo nisam sačuvao, ili je možda zagubljeno među mnogim kutijama papira. Pisao mi je da se je posvadio s Crničkim i da ga je fizički napao, te da se sada nalazu u zatvoru u Francuskoj. Nisam mu odgovrio, jer sam i sam prolazio korz "Zimski San" kao i naš general Maks Luburić od 1956. godine pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959.

    Peto, Štef Crnički je napisao jednu DRINU 1989. godine koju je posveti dvadesetoj godišnjci smrti generala Drinjanina. On tu u toj knjigi u jednom paragrafu spominje taj incident između njega i Slavka Logarića kako ga je ovaj napao s nožem i sva je u tome bila sreća da se je on znao lijepo odhrvati napadaču, kojeg je ovdje Crnički opisao kao agenta Udbe. Naravno da se ja s tim ne slažem, ali to ti je tako, da u svakoj tuči napadnuti nastoji napadača ocrni što bolje. Kada pronađem tu knjigu - zagubila se je negdje a davno je to bilo kada sam o tome čitao - kopirat ću ti doslovno što je tu Crnički napisao, te ti poslati.

    Šesto, koliko mi je poznato iz Dabinih pisama - mislim da se o tome može nešto naći i u knjigi Maksovih pisama - da je Maks njemu poslao rukopis Željka Bebeka o Poruki Izmirenja Ustaša i hrvatskih partizana, a Dabo kada je to pročitao nije se s tim složio, nego sve povratio generalu i dao mu do znanja da on ne želi biti dio toga. Kasnije general mu je pisao da on nešto napiše u tom pravcu kao uvod u Istarsku Drinu. Ta je DRINA br. 3/4 1964. izišla a uvod je napisao dr. Dabo Peranić iz kojeg se je uvoda uzela stranica 18/21 kao "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA". Dakle, tko pomno pročita taj uvod i pozna generalov stil pisanja, olako se može uvjeriti da je general neke stvari izmjenio, neke dodao i tako sve odobrio. Što se tiče originala kojeg je Željko Bobek pisao, Dabo ga je povratio generalu, a ostalo se sve zna gdje završilo.

    Mislim dargi moj Žarko da sam ti malo odgovorio na tvoja pitanja. Drugi put će možda biti više. Za sada ti i svi tvoji primite moje iskrene poZDrave. Bog! Stric Mile.

    Bobani

    12-05-2015, 23:03

     

     

     

     

    PISMO DRU. STJEPANU HEFERU, PREDSJEDNIKU HRVATSKOG OSLOBODILAČKOG POKRETA, HOP-a

    Predsjedniku H.O.Pokreta
    Dru. Stjepanu Hefer
    11, de Noviembre 786
    San Antonio de Padua
    Prov. B.A. Argentine Paris, dne 7 svibnja 1964.


    (Ovdje donosim jedno obrazloženje: Ovo pismo mi je dao jedan moj dugododišnji i dobri prijatelj. Zašto ovo pismo iznosim među PISMA MAKSA LUBURIĆA. Mnogi su čitali Pisma Maksa Luburića a među tim mnogima je gospodin Pavo Miličević koji mi je ovo pismo dao. On je primijetio da je general Drinjanin često puta spominajo neke trzavice između članova HOP-a i članova drugih organizacija. Pukovnik Ivan Štir i general Drinjanin su pisali OTVPRENO PISMO DRU. STJEPANU HEFERU. Kako se u ovom pismu radi o predsjedniku HOP-a Dru. Heferu, i kako se je isti spominjao u već do sada objavljenim pismima, mišljenja sam da se ovo pismo treba uvrstiti među PISMA MAKSA LUBURIĆA. Moja opaska. Otopraš.)


    Poštovani Predsjedniče Hefere !

    U prvom redu Vas molim, Poštovani Prerdsjedniče, da mi oprostite što Vam pišem ovo pismo. Jedna revolucionarna organizacija za oslobođenje domovine i svojega naroda, mora u prvom redu imati čestite, odvažne i stegovne članove. Kao takovi možemo mnogo pridonieti u borbi za ostvarenje naših već odavno željnih snova tj. Uspostavu Nezavisne Države Hrvatske a na čelu s našim Predsjednikom i vodećim ličnostima u Pokretu. Budući da sam član H.O.P-a od prvpg dana emigracije tj. od 1959. i uviek sam bio stegovan član i redovito izvršavao obveze prema društvu i Pokretu i mojim predpostavljenim. Mislim, kao takav da imam pravo reći ono što me je potaklo da Vam pišem ovo par rieči.

    Ne osiećam se ništa drugo nego pošten i dobar Hrvat i čekam s najvećom željom da postanem i budući vojnik i borac za oslobodjenje hrvatskog naroda; te poradi toga nisam sposoban u obširnije detalje niti mi je to svrha. Ako vodeće osobe jednog Pokreta zahtijevaju i hoće da ih se poštuje i sluša, što je tako normalno, onda i vodeće osobe su dužne da svojim članovima ulievaju energiju i nadu u njihova srdca za buduću borbu. Vi ste, Poštovani Predsjedniče, imali jedan negativan pokus iz Europe, koji je vrlo koban bio, i danas je, za nas mlade i buduće hrvatske borce koji se nalaze u Europi; a Vi vierujete tek ono što Vam se servira. Čitajući često puta u hrvatskim novinama kako su pojedine organizacije diljem svieta stekle jednog dobrog i uglednog prijatelja, a nezaboravimo da je taj prijatelj stranac i uviek će ostati stranac, dok se hrvatski rodoljubi i bivši čestiti hrvatski borci nazivlju komunistima, udbašima, Jugoslavenima i drugim raznim ološima, što je vrlo žalostno. (Osobno sam doživio, kao bivši član HOP-a, te prozivke i te klevete. Za današnji naraštaj moram reći, kako bi oni bolje razumijeli situaciju iz onoga doba, da je organizacija HOP u tim klevetama i prozivkama prednjačila. Članovi HOP-a su sumnjali u svakog Hrvata koji nije htio biti član HOP-a, a one Hrvate koji su sami istupili ili su bili isključeni iz organizacije HOP-a, nazvani su: dezerterima, izdajnicima, Udbašima, Jugoslavenima i sl., mo. Otporaš) Oni koji to najviše čine su na vodećim mjestima (u Europi) a Vi im dali potpunu podršku. To je žalosna činjenica da se jedini Musliman i sin našeg nezaboravnog Gorostasa i Predsjednika Hrvatske Državne Vlade Džafer-Beg Kulenovića (radi se o Nahidu Kulenoviću, kojeg su agenti Udbe ubili 30 lipnja 1969. u Njemačkoj, mo)nazivlje onakovim kakvim ga nazuvlju osobe koje su Vama vrlo dobro poznate, i čak što više ga tuže njemačkim vlastima da je svakakav. To je više nego žalostno.

    Ne želim ovdje nikoga napadati, nego mi je glavni cilj da rečem ono što se svaki dan čuje po raznim mjestima u Europi, da je novac koji se kupi za našu braću koji su u zatvoru u Njemačkoj, upotrebljava za obtužbu pojednih Hrvata. Isto je još žalostnija činjenica kada se koji čestiti rodoljub i Hrvat usudi napisati istinu da bi spriečio daljnji kaos u društvima, odmah ga se izbaci iz društva i nazove svakakvim. Često puta se čuje medju Hrvatima, a Vi to vrlo dobro poznajete, Poštovani Predsjedniče, da revoluciju nisu nikada vodile žene (ovdje se radi o Luciji Rukavini iz Njemačke, mo) nego muškarci i da je nama muškarcima to jako teško, da na čelu revolucionarnog Pokreta stoji žena koja nije nizašto drugo sposobna nego za domaćinstvo.

    Ja Vas molim u vlastito moje ime, Poštovani Predsjedniče, da dobro otvorite oči na nas u Europi. Meni se čini da Vi svi hrvatski političari ne polažete toliku važnost na nas koji se nalazimo u Europi, ali Vam svima mogu reći da se svi varate. Svi smo mi najeviše mogli emigrirati u prekomorske zemlje kao i dosta drugih, ali smo imali samo jedan jedini razlog da ostanemo ovdje te da se koncentriramo u jedan Pokret i udarimo što prije na tugoslaviju, a danas koji su dušom i tielom nastojali da se ostvari taj jedini Pokret, postali su svakakvi od onih koji ruše i ono što se je s velikim radom i požrtvovanošću steklo. Pazite dobro, Poštovani Predsjedniče, da nebi izgubili ljude ovamo, a sa ovim, nemojte me pogriešno razumieti, ne govorim Pokret, jer je isti simbol hrvatske slobode, borbe i naroda. Navesti ću jedan primjer što ga je rekao g. Putica kada je bio prošle jeseni u Parizu i kada je rekao: "Veoma me veseli kada vidim toliki broj energičnih rodoljuba, ali Vam mogu reći i to: da se mi ne smimo igrati vojske; kada smo mogli čekati 18 godina, onda možemo još 18." Budite uviereni, Poštovani Predsjedniče, da je g. Putica sa tom svojom izrekom pokopao za uviek simpatije kod nas i onih koji na ništa drugo ne misle nego na borbu za slobodu Hrvatskog Naroda.

    Ja Vas molim još za jednu važnu stvar, jer sa time postajete objektivan prema svim Hrvatima, da odmah naložite da se javno iznesu troškovi koji su se utrošili za obranu naše braće. Takodjer i uložak novca, i da se gospođa Lucija Rukavina, Kovačić i Kukolja odstrane iz odbora za obranu, jer više štete nego koriste. Ako Vam je dobro poznata stvar u pogledu svih nesuglasica, onda sam uvieren da ćete me potpuno razumieti, mislim nesuglasice u Njemačkoj. Sada na kraju Vas molim, Poštovani Predsjedniče, da mi oprostite što Vam pišem i izvolite primiti moje iskreno štovanje.

    Za Dom Spremni! Vaš odani Ustaša Miličević Pavo.

    Kraj ovog pisma.

    Svaki komentar sa moje strane je suvišan. Otporaš.

    Bobani

    13-05-2015, 00:19

     

     

     

     

    BLEIBURG, TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA

    Mi Hrvati ne želimo stvarati MIT Bleiburške tragedije hrvatskog naroda, kao što su Srbi stvarali kosovski MIT. Mi želiom samo i jedino da se dodne i oda dužno poštovanje titinim žrtvama i odavajući im to dužno poštovanje je iznositi ISTINI koja se je krila preko sedamdeset (70) godina.
    Pogledajte priloženi link. Otporaš.

    Pogledaj ti to dragi moj Milane, mi 04 svibnja objavimo tekst: http://kamenjar.com/grof-nikolai-tolstoy-bleiburski-pokolj/

    Bobani

    13-05-2015, 13:14

     

     

     

     

    JADIKOVKA MAKSA LUBURIĆA ZA ZBIRKU O STARČEVIĆU

    general DRINJANIN
    26.Vi.1966.

    Dragi brate i prijatelju ! (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 578/579. General je uputio ovo pismo svojim suradnicima. Iz sadržaja istog ćete sve saznati. Mo. Otporaš.)

    Ovo pismo šaljem petorici Vas s molbom, da mi dadnete u prvom redu Vaš iskreni savjet, a zatim, ako je to moguće i svoju posebnu suradnju za ZBIRKU STARČEVIĆ. (Ta Zbirka Starčević je izišla kao S T A R Č E V I Ć 25ta knjiga Drinine knjižnice DRINAPRESS-a sa 180 stranica 1968 godine., mo). Dobio sam iz sasma povjerljivih izvora od suradnika iz Odpora iz Domovine jednu vijest, koja me težko uznemiruje. Upravo kada sam se spremao izkoristiti nedjelju da obavim nešto korespodencije, dobih obavjest, da je već podpisan ugovor izmedju Beograda i Vatikana. ("OBRANA", glasilo HNO je u svom broju 51-52 1966. na prvoj stranici donijela članak iz pera Mijo Tolj: PROTOKOL BEOGRAD - VATIKAN u kojem opširno opisuje razloge priblišivanja Beograda - Vatikana, mo). I to sada upodpunjujem i izvješćem prijatelja, koji mi je dao neke podatke o namjeravanom potezu Beograda, da unese kavgu medju hrvatsku emigraciju na vjerskoj bazi. Tu je u prvom redu i pokušaj da se oživi preko zato zgodnih elemenata i antiklerikalizam, u isto vrijeme kada Beograd čini sve da si privuče simpatije Vatikana i novu tendenciju istoga prema koegzistenciji sa komunizmom. Beograd ne samo da nas ubija, izseljava, tjera, nego nastoji i duhovno desorijentirati.

    Vidim u srpskim i komunističkim novinama namjeru da nam Starčevića prikažu običnim bečkim i peštanskim agentom, nazadnjakom, ćesarskim i apostolskim slugom , dok se u isto vrijeme pojavljuje u emigraciji i pokušaj, da ga se pred emigracijom prikaže kao antiklerikalca, pa tako nam javljaju da su na sastancima HOP-a govorili unaprijed izučeni govornici, da je Starčević bio zagriženi antiklerikalac, te da bi tako i svi sljedbenici tj. nacionalisti isto trebali biti. Tako se rodila i nesretna ideja, da se propagiraju stanoviti izvadci iz mnogobrojnih polemika svake vrsti, koji je kroz dugo godina Starčević žučljivo vodio sa svim i svakim. To je nepošteno, jer tako se može uništiti sve ljude, tendeciozno. To je i vrlo opasno, posebno za mladju generaciju, koja malo ili ništa zna o Starčeviću, koji je bio sljedbenik ideja francuske revolucije i nije bio reakcija, i bio borac protiv svima, a ne agent ovoga i onoga. Na putu smo da ostanemo bez velikana, jer jedne se ništi na jedan a druge na drugi način, i ostat će nam samo kajmakčalanski opančari i heroji iz Titinih sedam bježanija. Srbokomunisti nas sada hoće kao i pravoslavce zavaditi, (ovdje se radi o jednoj velikoj zavadi tih godina između srpske pravoslavne crkve i njegova "visečanjstva" kralja Petra drugog. Pratio sam tu svađu i polemiku, i koliko se sjećam da se je i na sud išlo, jer je stvar toliko daleko otišla, mo), da se koljemo i po sakrstijama, i neće biti težko to sprovesti. Kao jedna od mjera, koje mislimo poduzeti, jest tiskanje ove zbirke, a u novoj OBRANI (već sam spomenio br. 51-52 1966., mo) pisati ću o tome i sa drugih stanovišta.

    ZBIRKA O STARČEVIĆU sastojala bi se iz više radova, u kojima bi se prikazalo Starčevića kakav je bio, i to u cjelini, a ne u detaljima, koje nijedan veliki čovjek ne bi preživo, kad bi ih sudili po tim zaboravljenim, nevažnim, sporednim ili časovitim detaljima. Imam dosada:

    1.) Iz knjige Mile Budaka: HRVATSKI NAROD U BORBI ZA DRŽAVU, koja je izišla negdje 1933. u izdanju Hr. Kola u Americi jedan oveći prikaz pod naslovom ANTE STARČEVIĆ - OTAC DOMOVINE. pun je autentičnih Starčevićevih odlomaka. Poduži i kompletan rad.

    2.) Knjižica ANTE STARČEVIĆ, koju je tiskao Glavni Ustaški Stan, i gdje se predstavlja Oca Domovine kao prvoborca protiv slavosrba i borca za jedinstvo katolika i muslimana na Drini.

    3.) Izvadak iz POVIESTI HRVATA od fra. Otona Knežovića, gdje se opisuje razdoblje povijesti, kada su djelovali Otac Domovine i Eugen Kvaternik.

    4.) Jedan izvadak iz Hrvatske Revije od Franje Nevistića prigodom stogodišnjice pravaštva, koje je imalo temelje na starčevićevoj naumi.

    Iako se ponegdje ponavljau stvari, ipak su svi prikazi dosta različiti i kao cjelina ipak daju neku sliku Starčevića, njegove doktrine, doba, itd.

    Sada bi trebalo sve to uskladiti i prikazati Radića (izgleda meni da je generali htio reći Starčevića a ne Radića. Ostavljam ovo za svakog pojedinca da odgonetne, mo) kao čovjeka napredna, borbena, ustrajna i konzervativna u pogledu DRŽAVNOSTI, itd. a time zadati udarac pokušajima da nam predstave Starčevića, izključivo kao pristašu Pešte, ili ti antiklerikalca, koji je rekao da su "popovi poživinčili narod".

    Zatim predstaviti Starčevića kao dijete svoga doba, a ne presadjivati ga u 1966. godinu ! Zatim da li baš i on uvjek ima pravo, jer se na pr. ideja o Hrvatskoj "vuru širokoj i dugoj" pokazala ubitačna 1941. godine, te je tako danas neaktualna, jer nam novo doba donosi nove probleme, pa trebamo i nove parole i uzrečice, taktike i ideje.

    Da li uopće jedan čovjek može sve viditi dobro, i da to uvjek slijedi kao dobro. Možemo i analizirati kritički i njega, i Radića, i Poglavnika, pa ako treba u političkim problemima i Sv. Oca Papu i Vatikan, uvjek na način, kako to može biti koristno za hrvatsku stvar. (General je sve svoje izreke svodio na hrvatsku i za hrvatsku stvar, mo)

    U koliko Vam je prije spomenute stvari i izvori nisu poznati, ja sam voljan poslati Vam već otiskane i slivene probe na upotrebu, da olakšam rad. Ja sam te četiri stvari već slio, i nalaze se u fazi prvog ispravka. Čak bi i iz njih mogli izostaviti što nije aktuelno, potrebno ili pametno, kako bi dali ideju o Starčeviću, koja bi mogla podnijeti kritiku doba u kojem na žalost živimo. On je bio naprednjak svog doba, a kako znamo ni Stranka Prava nije mogla mimoići sudbinu, koju je kasnije slijedila HSS: birati izmedju dva zla. I on je morao birati, kao i Radić, kao i Poglavnik, kao I MI SUTRA AKO HOĆEMO BITI SLOBODAN NAROD. On je bio demokrat i protiv "gonića", stvaratelj jasne ideje o granici na Drini, prava itd. Dajmo, dakle, ZBIRKU STARČEVIĆ U RUKE malim ljudim, a mićemo tiskati jedno popularno i jeftino izdanje u mnogo primjeraka, da dodje u što više ruka. Očekujući Vaše mišljenje i suradnju pozdravljam Vas, odani Vam
    general Drinjanin.

    Bobani

    13-05-2015, 15:21

     

     

     

     

     

    Slika Vjekoslava Luburića Mlađeg. r. -15.2.1957.

    Radoslav Zaradić

    11:48 AM
    To: Mile Boban
    rgraradic@gmail.com

    Poštovani g. Boban,
    hvala na slici. Krv nije voda!

    Šaljem Vam link gdje sa sinoćnje tribine o Bleiburgu na kojoj sam prisustvovao: http://direktno.hr/en/2014/direkt/14889/VIDEO-Ko%C5%A1i%C4%87-Lustraciju-provesti-i-u-medijima-%C4%8Desto-su-trube-vladaju%C4%87ih.htm
    Lijepi pozdrav,
    Radoslav graradić

    Dana 13. svibnja 2015. u 13:29 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:

    Poštovani gosp. graradiću,

    U prilogu Vam prilažem sliku sina pok. hrvatskog revolucionra, vojnika i generala HOS-a Maksa Luburića. To sam nedavno dibio od jednog nepoznatog Hrvata iz Hrvatske. Za mene novost i ugodnost, a za Vas? ne znam. Kako se bavite hrvatskom poviješću, možda za prikladne opis i ova slika se može iskoristiti.

    Primite najiskrenije pozdrave. Bog! Mile Boban.



    Koliko god se je kršćanstvo Isusa Krista proširilo kuglom zemaljskom, tako se je isto proširila i hrvatska krv. Nema mjesta, nema grada, nema kutka kugle zemaljske gdje se hrvatska ganga nije pjevala, hrvatska riječ izgovarala, hrvatski potomci rađali, hrvatska krv širila. Ova slika Vjekoslava Luburića Juniora, treće djete Maksa Luburića, rođen 15 veljače 1957. u Carcagente, valencija, Španjolska.

    Zahvaljujući nedavno izišloj knigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" jedan vrlo državotvorni Hrvat mi je poslao ovu sliku da ju dobro pogledam i da sam prosudim dali liči na ćaću Maksa. Pogledao sam i previše ovu sliku i što god ju više gledam više sam uvjeren da on uveliko sliči na svojeg ćaću Vjekoslava Maksa Luburića. Zato bih najiskrenije zamolio i sve one koji su upoznati sa slikom i likom hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića da usporede ovu sliku i sami zaključe dali ovaj Vjekoslav Luburić, Junior sliči na svojeg ćaću.

    Svima najiskrenija Hvala. Mile Boban, Otporaš.

    Bobani

    14-05-2015, 11:05

     

     

     

     

     

    CROATIA'S WAY OF THE CROSS - THEY FELL FOR THEIR COUNTRY - KRIŽNI PUT HRVATSKE - ZA DOM SU PALI

    general DRINJANIN
    5.VI.1966

    Mil. gdja Zora Levenski,
    Toronto

    Milostiva gospodjo i draga sestro !

    Dobio sam knjigu Tovila Mate na engleskom jeziku i ja Vam se zahvaljujem. (Radi se o knjigi koju je napisao gosp. Mate Tovilo iz Toronta: KRIŽNI PUT. Prevedena je na engleski 1966. Mate Tovilo je bio vojnik HOS-a NDH. Pozvao sam ga u San Francisco 1977. godine da prikaže film HRVATIMA SAN FRANCISCA I OKOLICE: JEDAN DAN POGLAVNIKOVA ŽIVOTA. On se odazvao. Iznajmili smo u Redvood City Kinodvoranu. Hrvati su se znatiželjno odazvali i bilo je oduševljenje iznad svih očekivanja. Knjiga na engleskome nosi naslov kakav sam gore stavio. Mo) Mi ćemo preporučiti stvar, kao i svaku, koja je dobra, i posebno ako je na stranim jezicima.

    Mi od svega dadnemo vodećim ljudima i posebno vojnim zapovjednicima sve na stranim jezicima. Molim Vas da bi zamolili brata Tovila da nam pošalje deset komada, koje ćemo dati vojničkim zapovjednicima, kao što smo im dali i sve drugo. Mi ćemo mu rado dati u zamjenu naše stvari.

    Znam da Vam je br. Ratko (Gagro, mp) povratio novce i vjrujem da ste kupili izravno dukate. Mi to kao i svaku drugu stvar preporučimo, ali nemamo veze sa trgovačkim dijelom. (Ovdje se radi o jednom Hrvatu, Zlatku Tudjinu, koji je otvorio svoju trgovinu zlatnina ili zlatarstva na adresi: 8 Munchen 2, Gabelsbergerstr. 69, W: GERMANY. Mnogi Hrvati su naručivali razne zlatnike kao dukate u obilku hrvatskih velikana, mo).

    Ovdje ima potežkoća oko stranih novaca, i ja sam uvjek slijedio u tom pravcu instrukcije i dobio od njih priznanje. Ja sam davao državi čekove i onda kada je dolar vrijedio dvostruko na crnoj burzi. Oni su meni dali zaštitu za moj život i jedan general ne smije se baviti poslovima ovakove prirode, iako skoro svi čine. (Ne mogu odoljeti da ne kažem i ja koju riječ glede ovoga što je upravo general rekao. Ovo je jedno izvanredno svjedočanstvo jednog častnog, poštenog hrvatskog generala. Kamo sreće da su svi oni koji su se koristili "ratnim profiterstvom" bili kao i general Drinjanin, možda, kažem samo MOŽDA, da nikada ne bi izgubili NDH, ili u najmanju ruku da nikada ne bi doši do Bleiburga, tj. da Bleiburga ne bi bilo. Ima toga mnogo za reći, ali neka ova PISMA MAKSA LUBURIĆA kažu nama Hrvatima ono što bi trebali znati a ne znamo. Znam, kroz ova pisma sam to primijetio, da ima mnogo ponavljanja, ali zato se i zovu pisma koja su u jednu ruku kao i osobni razgovori. Jer kroz osobne razgovore se mnogo kaže, što se inače ne bi reklo preko novina i knjiga. Zato će ova pisma imati svoju specifičnu ulogu u hrvatskoj literaturi, osobito onda kada se netko potrudi i sve stavi u: SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA. Mo) Mora se uvjek braniti vlastita kategorija, da je i drugi onda priznaju.

    Ja Vas molim da svima oko Vas izručite pozdrave i stavite im na srdce, da traže ruku brata, a ne nebrata, pa i onada ako se ta braća ne slažu u svemu.

    Još jednom topla hvala za sve ono što ste na svim poljima učinili, a i u našim akcijama isto. Uz rukoljub, odani Vam

    general Drinanjin.


    Napomena:
    Maloprije sam nazvao prijatelja Blagu Nižića u Toronto i pitao ga o gospođi Levinski. Blago Nižić mi je rekao da ju je vrlo dobro poznavao. Ona je podrijeklom Čehinja ili Slovakinja. Udata za Hrvata. Njen muž je bio hrvatski vojnik u HOS i da je poginuo u borbama u Trstu ili oko Trsta 1945. Blago nadodaje da je gospođa Levinski velika Hrvatica kao i Katerina Zrinski. Tako veli Blago Nižić.

    Bobani

    15-05-2015, 13:21

     

     

     

     

    OSAM (8) EPOHA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA ILI UPORNOST GENERALA DRINJANINA


    Nesumnjivo kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA moglo se je primijetiti da general preko svojih prijatelja i ogranaka daje smjernice i putokaze HRVATSKOM NARODNOM ODPORU. Današnjim rječnikom to bi se mirne duše moglo nazvati PROMIDŽA. Pa ako je to tako, ili, još bolje, ako to nije tako, kako bi se moglo znati dali je ta "UPORNOST GENERALA DRINJANINA" bila efikasna. Imati jedan dio, ili bilo kakav god dio, odgovora na ovo pitanje, svakako da se treba uzeti u obzir osam (8) epoha ili vremenskih razdoblja postanka HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.

    Prva (1) epoha je bila ratna epoka kada je na Ivan planini 1944. godine, odlukom hrvatske državne vlade NDH, osnovan HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA.

    Druga (2) epoha je bila KRIŽARSKA EPOKA koja je prikupljala vojnike, pripadnike HOS, koji se nisu predali na Bleiburgu u svibnju 1945., nego se povratili u Hrvatsku i borili se protiv nametnutog komunističkog poredka hrvatskom narodu.

    Treća (3) epoha je bila pokretanje i obnavljanje HNO u emigraciji, počevši izdavanjem časopisa "DRINA" 1951. pa do razlaza s Poglavnikom drm. Antom Pavelićem 1956. godine.

    Četvrta (4) epoha je POVUČENOST U TIŠINU od 1956. pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. godine u Madridu.

    Peta (5) epoha je od siječnja 1960. kada se je general Drinjanin ponovno pokrenuo i odlučio prikupiti stare borce a odgojiti nove u konačnu borbu za oslobođenje Hrvatske te izdao ZA DESETI TRAVNJA 1960. u 25 tisuća primjeraka "TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI", pa do svoje tragične smrti 20 travnja 1969. godine.

    Šesta (6) epoha je najžalostnija zbog toga što svi RADNI SKUPOVI, VANJSKI I DOMOVINSKI FRONT, svi Ogranci, društva, članovi i simpatizeri, prijatelji i suporteri, jednostavno se nisu mogi snaći i na svoja leđa preuzeti DUŽNOSTI I ODGOVORNOSTI HNO koje je obnaša general Drinjanin. U tom vrtlogu traženja solucija unutar HNO došlo je do žestokih prepiranja i svađa. Riješenja se tražila, sastanci se održavali, nasljednici se tražili, neki se silom namećali, jedne izabirali a druge rušili, i tako je to išlo do 1974. godine. Te godine u Hamiltonu, Canada, održan je SVEOPĆI KONGRES HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, na kojem je, moglo bi se danas reći, dat zadnji čavao u mrtvački sanduk originalnog HNO.

    Sedma (7) epoha je epoka POLARIZACIJE HNO. Na jednoj strani je Dinko Šakić, zet generala Drinjanina, koji je oženio polusestru Maksa Luburića, Nadu Tambić, a na drugoj je Stipe Bilandžić iz Njemačke. Prvi se izživljavaju na legitimitetu prošlosti i djeluju smjernicama originalnog HNO, dakle, idu starim putem, dok drugi kojima su se priključili, kako ih se je tada zvalo, PROLJEČARI, a to su bili između ostalih: Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus, Ivan Cerovac itd.

    Osma (8) epoha je kada je iz vremenske potrebe originalno ime "ODPOR" prešlo u "OTPOR". Kao Pročelnik HRVATSKOG NARODNOG OTPORA imao sam mnogo žučljivih prepira i svađa sa iskrenim, dobrim i nada sve poštenim Hrvatima. Stari članovi i ODPORAŠI bi sve od sebe dali samo neka ostane staro i originalno ime ODPOR na vječitu i nezaboravnu uspomenu na generala Drinjanina. Ali više nije bilo vremena za povratak na staro ime, ali jest na stare VRLINE. Misija HRVATSKOG NARODNOG OTPORA je završila 21 siječnja 1990. u Clevlandu, kada sam kao Pročelnik HNO na prvoj Konvenciji Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ predsjedniku dru. Franji Tuđmanu 21 siječnja predao sve: fizičke, moralne, financijske i ine dužnosti HDZ. Mile Boban, Otporaš.


    general DRINJANIN
    26.VI.1966

    Bratskim odborima
    SREDIŠNJICE "ERIK LISAK" i
    OGRANKA "BOŽO KAVRAN"

    Draga i poštovana braćo !

    Osjećam posebnu potrebu da se svima zahvalim na radu i da vam čestitam na uspjehu prigodom proslave DANA HOS-a i HRVATSKIH ANTUNA u gradu Hamiltonu. Iako još nemam sasma detaljnih podataka o toku i što se nadam da će mi se poslati, kao i o radu SKUPA, vidim, da smo kročili korak naprijed. To je zasluga svih vas i posebno bratskih Odbora, kao kolektiva, i svakog od Vas pojedince. Hvala Vam braćo i neka Vam služi na čast i drugima kao uzor.

    Zadnji uspjesi Odpora na tom području donose Vam i posebnu obvezu. Na Vama je da provedete u život zaključeno, prodrete u nove mase, stvorite nove Ogranke i baze. -da onda s tog područja dadnete i drugima, izvan Kanade, primjer i putokaz.

    Molim Vas da ovu čestitku prenesete i na vrijedne članove koji su Vas u svemu pomagali.

    Uz naš vojnički pozdrav,
    genera Drinjanin.

    Bobani

    16-05-2015, 02:39

     

     

     

     

    U IME BOGA I HRVATSKE - HRVATSKA, EUROPA I SAVJETI MAKSA LUBURIĆA

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 174/175, mo. Otporaš.)

    general DRINJANIN
    15.I.1963.

    Brat.M.Dabo Peranić,
    Paris.

    Dragi brate i gospodine !

    Vjerojatno ste mislili, da nisam odgovorio, kako Vam nebih trebao reći, da ne. Nu kako je najugodnije ugodno se iznenaditi, mogu Vam reći, da sam čekao, kako bih Vam nesamo i stisnuo junačku ruku i prihvatio Vaš plan, nego i ponudio nešto više, a i dao neke ideje, kao kompliment.

    Da nismo imali stvar sa obranom naših dječaka u Njemačkoj i list "OBRANU" već bi to bili načinili. Nu nije kasni nikada, što je za domovinu koristno. Dakle : prihvaćamo ideju lista.

    Konkretno: za prvi broj dajemo Vam 500 NF., (NF znači "Novih Franaka", jer je Francuska 1960. godine, zbog rata u Alžiru i velike infalacije, od prijašnjih 100 franaka napravila jedan NF, tako da je svaki stari franak bio jedan cenat. Ja sam tada zarađivao mjesečno manje od 500 NF. To sam naveo da bi se donekle mogla, danas, u godini 2015, dobiti ideja vrijednosti tih 500 NF., mo), a za daljnje, svi trebamo podmetnuti ledja. Vjerujem da će se za list dobiti nešto u Francuskoj, mi ćemo isto pomoć, Vi ćete isto pokrenuti krug prijatelja, koji će pomagati, jer ljube domovinu. Naći ćemo mecana medju bezuvjetnima oko "DRINE". A onda, kao i uvijek, napried, napried, kada se posrne i padne, ustati se i napried, do kraja, dp pobjede ili smrti. Mi stojimo uz Vas.

    List bi trebao biti u Vašim rukama i to bez diskusije. tko pridje, neka suradjuje, nu nedajte se preplaviti od jalnih (u ovoj smislu lažljivaca, mo), mudrijaša, profesionalnih politikanata, kojima nije ništa sveto, doli sama osoba vlastita. Ali kada vide da jedna stvar ide napried, onda jednostavno brenzaju, ruše. Obećavaju pomoći, ali šute. Bolje imati manje pomoći i manje savjetnika, jer će Vas izgristi. Mogu Vam reći primjer prof. Prcela, dobrog i odanog Ive, (prof. Ivan Prcela je sa svojim suradnicima prikupio od tada još živi i preživjeli Hrvata sa Bleiburga, Križnog puta i drugih titinih i partizanskih stratišta, svjedočanstva o ubijanju Hrvata, sastavio i izdao kjnigu 1970. godine ne engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE, a prevedena je na hrvatski u Zagrebu 2005. s naslovom HRVATSKI HOLOKAUST II., mo), koji je došao k meni i iznio plan. (da se zna, prof. Ivan Prcela je bio sa generalom 1963. godine preko cijelog ljeta. Tada su se ona dvojica upoznali, sprijateljili, postali iskreni suradnici za isti cilj i za istu stvar, stvar HRVATSKA. Tada je prof. Prcela tu u Carcagentu . ili okolici - upoznao jednu Španjolku, zagledao se on u nju a i ona u njega, zaljubili se jedno u drugo, te iz te ljubavi su se oženili 26 prosinca 1963. god., a vjenčani kum im je bio general Drinjanin, mo). Danas su već dvije knjige van, a skoro će i treća o Bleiburgu. Šaljem Vam neke stvari, pa i te knjige. Posebnom poštom. Dakle, skoro je obolio živčano. Nisu htjeli pomoći. Kada je uspio, onda su se ponudili, da ga odmognu. Kada smo progurali, onda omalovažavaju. Kada nije uspjelo, vriedjaju, denunciraju. Računajte s tim. Dakle : uzmite stvar kao stvar života i smrti, bez povlačenja, paleći brodove, za sobom, kao Hernan Cortes, kada se iskrcao u Mexicu. Ta novina ili će biti djelo Vaše, životno, poput one pjesme kiplinga, ili će biti mrtvorodjenče uz mnogo intelektualnig babica.

    U prvom redu : sve što od "DRINA" i "Značaka" dobijete Vi i Luburić Žarko, kojemu ćemo pisati, neka bude u taj fond. Dat ćemo poslati sredstva i sa drugih strana. Povezati ćemo Vas s prijateljima, i poslati Vam kopije pisama. Stavljamo stvar u pogon. Učinite i Vi isto.

    Rekli ste šta ćete pisati. U redu. Obarati neistine. Govorite o Hrvatskoj u Evropi, nadjite materijal o Iliriji francuskoj, govorite nešto o tome šta je bila Francuska Revolucija u svietu, pokušaji Napoleona da stvori Evropu. Nezaboravite De Gailla, koji vodi Evropsku politiku na našu veliku radost. Nismo protiv Amerike, nego smo za Evropu. Francuski narod može više učiniti za slobodu Hrvatske, nego itko. Obradite pohvale francuskih generala hrvatskim vojnicima. Sudbina je u rukama vojnika Evrope i u Ujedinjene Evrope. (Eto, vidite danas kako je veliki general Drinjanin mislio prije pola stoljeća gdje naša hrvatska treba pripadati. On je proročanski uvido da Hrvatska pripada Europi i da su Hrvati Europljani, na suprot mnogih Hrvata koji su danas iz svojeg slijepila proti toga da Hrvatska bude članica Europske zajednice, mo). Mi smo moderni ljudi. Mi smo za svaku ideju, ako ulazimo u nju kao slobodni ljudi.

    Možete računati sa suradnjom naših prijatelja muslimana, Hrvata, i internacionalnih krugova. Francuska je velika zemlja i nije izgubila ugleda medju muslimanima. Dobit će ga skoro, gdje ga je izgubila. Sve je to relativno, to će se viditi skoro. De Gaulle je izišao pobjednikmo u Alžiru i skorom će biti, na drugoj bazi, što je bio i prije. To se vidi u Maroku, koji se približuje Španjolskoj i Francuskoj. To se vidi i u mnogim afričkim zemljama. Influencija Francuske je velika na Orientu unatoč svega. Tim putem i na francuskom jeziku prodrieti ćemo. Vi ste vojnik i radite za Hrvatsku sa najidealnijim ljudima. Nije važan uspjeh, nego dobar put. Netko iz ekipe će stići. (general Drinjanin je često puta znao reći da će netko iz EKIPE ODPORA STIĆI, s njim ili bez njega, U HRVATSKU: To se je obistinilo u Domovinskom ratu, mo). Nismo egoisti, nego ekipa sviestnih ljudi. Neću vas ostaviti nikada. Imamo neprijatelja, jer imamo ideja. Branimo ideje. Zato ćemo imati i prijatelja. Uvjek. U svim prilikama. U svim krajevima i u svim okolnostima. Računajte, dakle, sa tim činbenikom.

    Možda bi bilo dobro, da se krećete na liniji : Hrvatska Država, Demokracija kao plod francuske revolucije, Evropska sudbina, vojnici kao stup Nacije i savezno sa vojnicima Evrope i najjačim nacijama, Njemačka, Francuska, za Evropu slobodnih Nacija, Evropa Patria ili Patrija! To je najširi hrvatski, vanstranački, program za Hrvatsku u Evropi koja se izgradjuje. "Odpor" pak /Resistencija/ komunizmu Tita i Jugoslaviji. Tu ćemo naći saveznika u Francuskoj i to brzo. Mislite na to, da sa prvim brojem u ruci idete na čelu jedne delegacije kultrunih Hrvata k predsjedniku De Gaulle-u, predati mu PRVI BROJ KAO PRVOM EUROPEJCU, kao Prvom Vojniku Evrope. Hrvati su dobri, zahvalni, vjerni saveznici. De Gaulle obnavlja Napoleonovu slavu (kao što će doći vrijeme da će Hrvati obnoviti slavu Poglavnika, Ustaša i NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, mo), i dati će Evropejcima novi Horizont za budućnost. Nebojte se stvarati zaključke. Gloria je i pasti pa i propasti sa velikim ljudima, za velike ideale, u velikim činima. Treba imati smisla za Poviest. Vi ste povjestničar, mlad, zdravih pogleda, bez predrasuda, bez hipoteke. Budućnost je vaša. Znajte se žrtvovati za nju. To daje veličinu, daje snage, smisla za život. Bilo sretno!

    Izradjujemo Dionice, konačne, za prodaju i izmjenu. Staviti ću Vam na raspolaganje i to u korist Vašega lista. Pokrenut ćemo i druge naše u Francuskoj. Smatrajte se pripadnikom, ekipom, i idemo do kraja, do pobjede.

    Nemojte pisati o mojoj osobi. Nego o Hrvatskoj Vojsci. Nisam ja šef, nego suradnik. Nismo skup, nismo amorfna masa (ljudi bez oblika i ideja, mo), koja treba goniča, ovna, nego demokrati, sviestni ljudi, patrioti, pripadnici jedne radne ekipe. Neka nas vodi ideja. Budućnost je, tako, naša.

    Mi radimo i na mogućnosti, da tiskaru osposobimo za više stvari. U tom slučaju, kasnije, dosta Vam je izraditi materijal, srediti, ima ovdje prijatelja, koji znaju francuski, fratara, za korekciju. Za list, buletine, Vaše knjige, i zašta bude trebalo.

    Na kraju : kada vrieme postane ugodnije ljudi će mnogi ovamo u goste. Izkoristiti ćemo priliku, da Vas tko dovede, pa de se i osobno upoznamo, govorimo i dogovorimo. A sada: napried u ime Boga i Hrvatske !

    Grli Vas odani Vam

    general Drinjanin.

    Bobani

    17-05-2015, 02:59

     

     

     

     

    ČIJI JE LINOTYP U TISKARI DRINAPRESS-a???

    (Moglo se je iz mnogih Maksovih pisama saznati o Linotypu za kojeg je Stipe Šego iz Chicaga novac posudio. Ovdje iz ovog pisma se može direktno saznati čiji je Linotyp. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 952/953, Mo.)

    POGLAVNIKOVU KNJIGU NEMAM

    general DRINJANIN
    23.IX.1968.

    Dragi Ratko !

    U prvom redu da si mi živ i zdrav, kao i Lenka (Ratkova supruga, mo) i svi oko Tebe. Bio sam desetak dana u Madridu, i čim mognem napraviti ću okr. pismo užima o onom, što ne može u novine. Htio bih samo da ti odpišem na pisma, odnosno upite.

    Prije nego zaboravim : pošalji vrpcu moju (radi se o vrpci, povijesnom govoru o Desetom Travnju Hrvatima Toronta 1968., mo) Brbiću na adresu : S. Brbich, 51. Swell Str., E. FREMANTLE, W.A., 6158. AUSTRALIA.

    On izgleda može napraviti kopiju, pa može to i vratit ako ti hoćeš imati, i može za svoje napraviti više kopija, pa i za Argentinu. Budi dobar, pa to učini, da ne moram iznova to praviti.

    Javili su mi u pogledu Draganovića, što se sve podudara, da neće biti procesa, da će dobiti župu, i svakako da je u njihovim rukama, a da će Crkva svjedočiti, da je slobodan. Tu ništa napraviti nemože, ako nećemo dokazivati da je veći ustaša od nas i da je Crkva u službi Beograda i Moskve, a to nemožemo. Da se šutiti, odnosno ne istrčavati pred rudo, a pisao sam Eriću isto, da izidju iz Odbora, i da ne uzimaju učešća (da ne sudjeluju, mo.) u "obrani", jer sve je to lov za dolare sa strane Iilinića (Milan Ilinić iz Njemačke, igrao ulogu hrvatskog novinara, mo) i drugova, kojima se hoće putovanja po dunjaluku za račun drugih. Tu talijanski advokati ništa nemogu, nego odnijeti hiljade dolara. Neću govoriti o drugim slučajevima, ali znaš da je bilo svega u pogledu novca Mehlema. (radi se o podhvatu tridesetak Hrvata na jugoslavensku trgovačku misiju u Mehlemu 1962., mo). Nu o tome bolje ne govoriti.

    Hvala ti na posjeti našem dobrom Rudiju. (Rudi Erić iz Clevelanda, Pročelnik HNO za Sjever, mo) Tek kada čovjek ima belaja osjeti se što znači imati prijatelja. Pisao sam mu iz Madrida. dva puta, i nakon povratka obširno o svemu. Danas sam pisao i još nekima, a svakako Tebi i Vladeku, a čim mognem, o ostalom napisati ću.

    Veseli me da si bio kod mog kuma Prcele i da će knjiga brzo van, iako on veli da ne ide još. On jadan radi, znam, ali ljudi brbljaju, predbacuju, i tko može usta začepiti. Nisu trebali obećati knjigu i dati tako neprijateljima, da laju da smo ili nesposobni i neznamo ili nepošteni. Ja sam Ivanu rekao i tko stoji iza vijesti. Intelektualci su često jalni jedan drugome na uspjehu, kao mlade snaše.

    Zahvalan sam ti na riješenju za onaj prinos, da nemoram opet iznova pisati. Dobro je to da im dadeš Bon, i u redu.

    Poglavnikovu knjigu nemam, (radi se o knjigi DOŽIVLJAJI koju je izdala hrvatska naklada DOMOVINA u Madridu, mo), jer mi ju nisu poslali, a ja je kupiti neću, jer to su i tako priče iz djetinstva i za djecu, a ne riječi Vrhovnika za ljude i častnike. Ako imaš i pročitaš ju, pošalji mi tvoju, pa neka ju imamo.

    Da, mladi Jelnek je bio u Španjolskoj i bili smo jedne večeri skupa. Ja sam mu pisao ćaći, ali mi nije odgovorio, a vidio sam da ni sina nije pomogao. Osjetio sam da je bio potišten kad se o ocu mu govorilo.

    U pogledu hrvatskog izdanja Bleiburga, (radi se o knjigi na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE , mo), ja ću je izdati za 3 dolara 1000 stranica ako mi dadnu materijal. Možeš s tim računati, a nisam još o tome razgovarao sa kumom Ivom. (Ivan Prcela, pisac knjige, mo). Kad dodje Štef o cijelom tom problemu ćemo divaniti, a prije nego dodje razgovaraj i ti s njim, a za kasnije bum vidili, kada bi se sastali ovdje.

    Ozbiljna stvar je to sa našim dugom Šegi. On istina ništa to ne spominje, a ja sam dao napraviti kod notera dokumenat, i uz podpis moj i patera Oltre, da je on vlastnik Linotipa. tj. jedne mašine za slivanje. (Ovdje se radi o Stipi Šegi iz Chicaga koji je posudio DRIPAPRESS-u svotu od nekoliko (8) tisuća dolara za taj stroj Linotype. Tko je do sada pratio Pisma Maksa Luburića mogao je uočiti iz mnogih pisama, tu i tamo, spominjanje kupnje ovog stroja. Štef Crnički poslije generalove smrti je pisao sasvim drugačije. Pročitajte knjigu Štefa Crničkoga (1903-2006) "MOJE USPOMENE", Zagreb 2002, "Atentat na mene", 187/192, strana mo) Mislili smo da bi došao ovamo, u kojem slučaju bi razgovarali. Nu da li će biti toliko Odporaša ili prijatelja, koji bi htjeli kupiti te dionice? To svakako kada dodje Štef, postaviti ćemo na dnevni red, naravno dogovoreno sa Stipom. Tebi kao i uvjek hvala na razumjevanju. Mi bez te tiskare ne bi ništa (mogli, mo). Znali smo kao mali ljudi biti veliki i dali ideje, koje se dokazuju ispravnima. Nismo živili zabadava, nismo žrtvovali zabadava. To nam svatko priznaje. Mi znamo kako smo to mogli napraviti, i ja ti zahvaljujem na riječima i u pogledu razumjevanja za Stipu, i za budućnost. Sve ćemo riješiti, ali korak po korak. Još smo nakon toga kupili DVIJE MAŠINE, i plaćamo ih iz izvora redovnih, već preko polovice. Sve što smo dali tu je i sigurno, i vrijednost se povećava, a tu je i moralna vrijednost ideje i materijalna uložena novca.

    Neznam da li sam ti rekao da me je iznenadilo da je moje i tvoje kumče Žarko dao 50 dol. za tisak i izgleda da se aktivira. (Radi se o Žarku Bojčiću koji je bio član Odpora. Kasnije se s nekim priričio, najogunio se i napustio društvo, ogranak, prijatelje...Da li je Žarko Bojčić bio generalov i Ratkin kum, ili je neko Žarka Bojčića dijete, to na znam, mo). Naime znao sam da se kući, pa obitelj je tu, i početci su svi težki. Pozdravi mi ga toplo i zahvali se.

    Ono što ti je rekao taj popo iz Studenaca, vele i drugi, zato ne treba gubiti živce ako ponegdje neki popo padne of ofseit. Većina je dobra, a poneki će uvjek švrludati.

    Sa Dabom smo razgovarali mnogo o svemu. Jesmo se i nasmijali, jer je duhovit čovjek, pa je o svemu bilo govora kao medju pravom braćom. Istina, pomalo smo zabrinuti radi troškova, a pred bojazni da sve ne padne na Tvoja ledja. Njemu su ponešto pomogli tamo u Usa, i imao je dosta novaca i za put do mene, ali ne znam kako si riješio pitanje karte i nebi nitko htio da sam to plati. Pisao sam i Vladeku o tome. Nikica opet kao i prije, ni rijči.

    Malo je bilo pozastalo sa Obranom, jer sam morao ići u Madrid, a od kuće nisu bili poslali potvrdu, pa je par dana bilo na želježnici. Poslao sam 400, a toliko ide i u Cleveland. (ovdje se radi o pošiljkama novine Obrana,mo)

    O mojim dojmovima i problemima pisati ću vam nekolicini skupa. Tek toliko da sam zadovoljan sa vijestima od kuće, da sam bio sa mnogo ljudi i da su svi optimisti bez obzira na vanjeske dogadjaje. Glavno je da vršimo svoju misiju i tu nam priznaju da smo na mjestu.

    Toliko za ovaj čas. Grli te odani Ti Tvoj

    general Drinjanin.

    Bobani

    17-05-2015, 12:23

     

     

     

     

    SIVA KNJIGA, NDH, DRINAPRESS I GLAVNI STAN

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 972/973., mo)

    general DRINJANIN
    16.X.1968.

    Br. Marijan Nosić,
    350 Dupont
    Sudbury. Ont., Canada

    Dragi moj Marijane !

    Dobio sam na vrijeme tvoje pismo od 20.IX. kao i ček na 50 dolara, na čemu ti od srdca hvala. Ratko mi je poslao sve kako je bilo uredjeno za pomoć Drinapressu i Gl. Stanu. Hvala Tebi i svima, koji ste dali i pokrenuli druge da daju.

    Poslao sam ti dva okr. pisma u pogledu Bukovačkog, koji je već stigao u Tursku. (Kako se je moglo vidjeti da je Štef Crnički pisao u svojoj knjigi "MOJE USPOMENE", Zagreb 2002, na stranici 188 da je Mile Markić pitao dra. Envera Mehmedagića tko je bio "Kapetan Bukovački". Možda će za dugo to ostati tajnom, ali će se svakako saznati. Mo. Otporaš.) Od tamo ide u Sofiju i Budimpeštu. Ostalo će se urediti. Ovog časa važno je da vratimo dug, što sam pouzdavajući se u sve Vas, učinio, i računajući da ćete odobriti i ovaj korak. Ovih dana ću ti poslati i treće pismo s konkretnim idejama, kako se u tom pravcu može, i iz Vanjskog Fronta gurati na diplomatskom polju. Radim na tome i čim smognem malo vremena, ide.

    Poslao sam Ratku avionski paket sa nešto PISMA HRVATSKIM ELITAMA. (Kako se po datumu može vidjeti da je ovo pismo pisano polovicom listopada 1968., baš u vrijeme kada je ubojica Ilija Stanić se povratio kod generala. Oni koji su pratili "serijal jugoslavineskih tajnih služba" gdje je Ilija Stanić rekao da je vidio na generalovu stolu ŠIFRIRANA PISMA koje da je navodno pisao Rusima, za cijelo se je radilo o ovim pismima koje je general šifrirane slao onima koji su ih trebali imati. Ja posjedujem jedno pod šifriranim rednim brojem 45. Kada dođe vrijeme iznijeti ću ga ovdje tako da se svi Hrvati, i oni iz bojnih i oni iz brigada upoznaju sadržajem istog. Mo).Tebi i drugima po 4 komada. Poslat ću još i Vladeku.. Važno je da se taj posao sinkronizira i koordinira, da se nebi dogodilo da sa više strana pišete na istu osobu, a na drugu kojoj bi trebalo, da nitko ne piše. Puštam Vam detalje. Poslao sam i Nikici u Hamilton isto, i Luburiću (Mili, mo) u Oakville. Neka Središnjica ima inicijativu, jer je masa tamo. Dakle skupa sa njima i to i sredstva koncetrirati, i dogovoriti se kako potvrditi. Ratko je na pr. dobro učinio da je dao Bonove, odnosno potvrde Fonda, pa tako ne moram pisati svakome posebno, jer i nekonvenira da se pismeno mnogo o tome na papir stavlja.

    Pisao mi je Ratko za glavnog govornika za Dan Odpora, pa sam rekao moje mišljenje. Možda Meheš? (Prof. Mirko Meheš, mo) Možda još netko, ali ovog časa nisam siguran, jer će ovisiti o drugima. Naime ima vremena, pa ćemo moći to riješiti još. Svakako preporučam najuži kontakt sa njima u Torontu, Hamiltonu i okolo, da se duhovi pobunu. Ideje naše pobjedjuju, ne smije zatajiti ni Ekipa.

    Razgovarao sam sa prof. Peranićem i jučer sam mu pisao. Dobro je sa njim biti u izravnoj vezi. On gravitira prema Torontu, odnosno Kanadi, jer ženin brat je u New Yorku. To je sadanji naš predsjednik Ogranka. Ona bi radije tamo, (supruga Peranića bi radije u New York, jer ima tu brata Nikolu, mo), ali on bi radije u Canadu. Ovisi to o službi i mnogo čemu. Nu on je uvjek voljan žrtvovati i ostati gdje ga se treba.. Možda Meheš će znati bolje savjetovati ga.

    U pogledu SIVE KNJIGE. Nemogu da lokaliziram nigdje hrvatski original. (Ovdje sam vrlo zbunjen. Tu knjigu, naslovom "SIVA KNJIGA" je tiskalo Ministrastvo Vanjskih Poslova NDH u Zagrebu 1942. Ja sam za tu knjigu saznao da postoji i gdje se nalazi i bio sam taj koji sam - jednu jedinu - kopjiu originala na hrvatskom jeziku iznio iz LA BIBLIOTEQUE NACIONALE FRANCAISE i dao Dru. Peraniću. Nas dvojica smo radili u ustom poduzeću LA LIBRAIRIE HACHETTE, ured do ureda. Mnoge zajedničke stvari smo radili tu, i u tom "našem uredu" smo najviše vremena proveli u spremanjiu i pripremanju novine LA CROATIE. Tu smo najviše vremena sproveli za prevesti taj original SIVE KNJIGE na francuski. Stavili smo naslov na francuskom jeziku LA CROATIE MARTYRE, a podnaslov na drugoj stranici: SAUVAGE ATROCITES ET DEVASTATIONS DES REBELLES...Zagreb Juin 1942..., compose sur la base de documents et suivant l'ordre du Ministre des Affaires Etrangeres par M.M. Kovačić, conseiller au Ministere des Affaires Etrangeres. Izdali smo ovu knjigu ZASLUGOM "HRVATSKOG RADNIČKOG SAVEZA" U PARIZU. Osobno sam prikupljao doprinose onih Hrvata koji su htjeli pomoći. Istine i povijesti radi, poslije skoro pola stoljeća, iznosim ovdje imena darovatelja. Možda danas taj iznos ne bi značio mnogo, ali onda je to skoro, ponavljam skoro bila jedna tjedna plaća.

    DAROVATELJI:


    Virginija RUKAVINA 250 Fr.
    Milan BAGARIĆ 100 Fr.
    Mile BOBAN 100 Fr.
    Ivan BARUN
    Igor BULJAN ( umro San Franciscu u siječnju 2009, mo)
    Josip ČAVČIĆ ( umro u Parizu lipnju 1972, mo)
    Miljenko BABO-PERANIĆ ( umro u New York-u 1994, mo)
    Stanko Dujam GALIĆ ( umro u Parizu 1972, mo)
    Danko LEVENTIĆ
    Žarko LUBURIĆ ( umro u New York-u 1996, mo)
    Mate KOLIĆ ubili ga agenti Udbe ( u Parizu 1981, mo)
    Ivan KOVAČEVIĆ ( umro u Los Angelesu 2005, mo)
    Marijan KOVAČEVIĆ
    Mirko KOVAČEVIČ
    Pavo MILIČEVIĆ
    Šime PRTENJAČA ( umro u Parizu ? mo)
    Stojan RAŠIĆ ( umro u Parizu ? mo)
    Veso ŠARAVANJA
    Jure VIDOVIĆ - svi dali po 100 Fr.
    Ivan BABIĆ 50 Fr.
    Dinko JUKIĆ 50 Fr.
    N.N. 50 Fr.
    N.N. 50 Fr.
    Stanko POžAR 50 Fr.
    Nikola Šonje - Peranićev šogor- 30 Fr.
    Mijo BOŽIĆ 30 Fr.
    Radoslav ANDAČIĆ 20 Fr.
    Slavko MAJCEN 10 FR.
    N.N. 10 FR.
    Ivan TALAJA 5 Fr.
    Jure CVITANOVIĆ 5 Fr.


    Knjiga je tiskana preko DRINAPRESS, Apartado 1523. Paris et Valencija, Siječnja 1968 god.

    Poslije tolikih godina saznajem preko ovoga pisma da general traži original. Sve što bih mogao sada reći je to da je original ostao kod dra. Peranića, išaran, zgužvan, jer smo se mjesecima služili za prijevod. Ako ovo može pomoći onima koje bude zanimala hrvatska iseljenička politička djelatnost, onda sam zadovoljan. Mo, Mile Boban, Otporaš.)

    Treba misliti na prevod sa francuskog na engleski. (prevedena je na engleski. Ja sam ju vidio kod Srečka Čuline u San Francisku koncem sedamdesetih godina. Mislim, a nisam siguran, da ju je neko hrvatsko društvo u Švedskoj tiskalo na engleski. Ja ju nemam, mo). Nema drugog riješenja. Treba to englesko izdanje što prije stvoriti, jer će još Vatikan i Pentagon kanonizirati Tita prije smrti, a i mladi naši kod kuće, a i komunisti, i ne komunisti, i antikomunisti, znaju da treba tražiti neke nove ideje, iako glodjemo i po starima. Tito ima 76 godina, a ruši mu se sve, i valja biti spreman. SIVA KNJIGA NA ENGLESKOM JE BAZIČNI DOKUMENAT. Mnogi misle da je samo prof. Meheš kadar to napraviti. Govori sa njim. Eventualno bi platili nekome da mu pomogne prepisivati itd. Onoga dana kada imadnem rukopis, ide u tiskaru.

    Nadam se da će i naši u Clevelandu moć izbaciti BLEIBURŠKU KNJIGU. To je važno, jer ako dodje Nikson (Richard Nixon se te godine 1968 natjecao za predsjednika Amerike, i na izborima pobijedio, mo)., mogli bi imati interesa za nas.

    Ruska flota zaposjeda Mediteran, eno je u Casablanki, a ovdje neće da produlje sporazum sa Amerikom i za 6 mjeseci morat će isprazniti baze. Oni ili traže oružje i brodove da se mogu braniti, ili će i Španjolska kao i Francuska ići u pasivnost i neutralnost. Neki vrag će se dogoditi, a mi moramo američko javno mnijenje o svemu informirati.

    Dakle dragi moj Marijane, nastojte ovo dvoje sprovesti, tj. Dan Odpora i Sivu Knjigu, a pomozite što možete od tamo akciju Središnjice da mogu barem vratiti dug.

    Toplo pozdravi prof. Meheša i sve naše. Poljubi dječicu, i uruči im pozdrav mojih.

    Grle tebe i sve tvoje odani Ti

    general Drinjanin

    Bobani

    17-05-2015, 21:53

     

     

     

    ZAPOVJEDNIKU HRVATSKOG NARODNOG OTPORA - PISMO PIŠE PUK. IVANA ŠTIER GEN. VJEKOSLAVU LUBURIĆU


    Znanja radi kopije upućene:

    Mirku Bušić za Hrv. Nar. Otpor u Ragentini,
    Rudolfu Eriću za Hrv. Nar. Otpor u U.S.A.
    Vjekoslavu Cecelji za Hrv. Nar. Otpor u Canadi,
    Stjepanu Brbić i Srećku Roveru, za H.N.O u Austreliji,
    Dr. M.Dabo Peranić, Paris,

    (Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA".[/U][/B] Kroz mnoga pisma u toj knjigi mogla se je uočiti osobna prijateljska povezanost između ova dva div junaka rata NDH generala Vjekoslava Luburića i pukovnika Ivana Štira, ili Štiera, svejedno, jedno ili drugo je ispravno. U osobnim izmjenama pisama su se uzajmno oslovljavali sa "dragi braco". Također se je magla uočiti preko ovih pisama udaljenost od jednog drugoga, pa se je moglo, s razlogom pitati: zašto je došao ovaj spor između ova dva hrvatska uzor vojnika. Donosim u devet (9) gusto tipkanih stranica pismo pukovnika Ivana Štira generalu Drinjaninu. Mislim da će se na neki način moći doći do nekog zaključka. Mo. Otporaš)

    Dragi Braco !

    Buenos Aires, 12 prosinca 1966.

    Tvoje zadnje pismo koje sam primio bilo je od 15 listopada o.g. Na isto sam Ti opširno odgovorio mojim pismom od 9 studenog. U istom pismu upoznao sam Te sa razlozima moga negodovanja i nezadovoljstva sa stanjem koje (je) u posljednje vrijeme vlada u redovima Otpora općenito, a napose radi nastalog stanja u našoj lokalnoj organizaciji ovdje u Buenos Airesu.

    Što se tiče stanja u redovima Otpora općenito, o tom sam Ti pisao i u nekoliko ranijih pisama. Još onamo iz doba sastanaka Velikog Radnog Skupa, koji je održavan u Kanadi uoči Desetog Travnja prošle godine, kojom prilikom sam na Tvoj opći poziv tom sastanku uputio i ja moj prijedlog. Stajao sam na stanovištu da se cjelokupnoj organizaciji Otpora uznastoji što prije dati jedan jasniji i podpuniji formalni i organizacijski oblik.

    U mojim brojnim pismima koja sam Tebi upućivao (jer sa drugima se nikako ili vrlo malo dopisujem) trudio sam se uvjeriti Te da toj našoj "revoluciji duha", na kojoj smo obojica toliko radili, dademo konačno i jedno vidno, realno i elastično tijelo, u kojem će se moći ispoljiti djala i odgovorni rad svakog člana našeg pokreta. Drugim riječima, cjelokupnoj organizaciji Otpora krajnji je čas dati jedan bolji organizacioni oblik, na bazi demokratske izgradnje odganizacija od dolje prema gore, ili drugim riječima rečeno : ostvariti jednu demokratsku representivnu organizaciju. Općenito smo obojica u našim člancima zagovarali demokratiziranje naših i svih drugih hrvatskih organizacija, čemu bi vrhovna težnja i cilj imalo biti jedno opće hrvatsko predstavništvo, barem za hrv. emigraciju, ako već ne ono opće hrv. narodno predstavništvo.

    Mislim da je Tebi i ostaloj braći još svježa uspomena na sabor u New-Yorku, kojom prilikom je po prvi puta naša emigracija imala priliku nešto većega u tom duhu ostvariti. Osnovano je tada neko Predstavničko Vijeće, koje i danas još životari, a da nije uspjelo uhvatiti više korijena i efikasnog života, postoje danas zato razne isprike i razlozi. Ja ovdje ne želim ulaziti u detalje tih razloga i tražiti krivce. Želim samo podvući činjenicu, da je Otpor na tom saboru bio razmjerno najjače zastupan, a danas se u redovima našega tiska o tome više niti ne piše niti vodi računa.

    Pristaše Otpra su za pripremu tog sabora uložili mnogo truda i sredstava, a da sve to nije donijelo nikakove rezultate za Otpor, osim bacanje krivnje na Tvoje držanje i stav, koji nama općenito nije bio dovoljno razjašnjen i opravdan, kao što ni danas još ne znamo zašto je odjednom iza toga umuknuo brat Rover, član Vijeća i Otpora. Od svega toga vidjeli smo medjusobna obtuživanja izmedju Tebe, prof. Oršanića i dra. Jelića. Mislim, da su radi svega toga o tome trebali biti detaljnije i intimnije upoznati barem oni istaknuti članovi Otpora, kako bi izravno saznali koje i kakve uvjete osobne i kakove političke naravi, su si pojedinci ili skupine postavljali. Tako se neuspjehom i šutnjom prešlo preko rada, truda i materijalnih napora mnogih članova Otpora.

    Kada sam ipak nastavio insistirati i sugerirati jedno praktično rješenje ustavnog i representativnog uredjenja Otpora, te sam Ti u tu svrhu i pisao o mom planu kako to postići, Ti si razaslao okružnicu u kojoj si napose Radnom Skupu "North" predlagao da sastave u tom duhu svoj nacrt i pošalju kopiju i meni, kako bi se na bazi ovoga i drugih nacrta i prijedloga sporazumio sa g. Mehmedagićem i nas dvojica sačinili prvi opći nacrt ustava, načela i propisnika.

    U svrhu formalnog oblika organizacije Otpora ja sam Tebi predlagao da se organiziranje Otpora usmjeri i bazira na dva pravca: domovinski (tajni) i vanjski, javni sektor rada. Vanjski sektor bi sačinjavale raznovrsne organizacije i povjereništva, sačinjavani na bazi prilika i mogućnosti, te zakona, koji vladaju u pojedinim zemljama slobodnog svijeta, predstavljajući dijelove vanjskog sektora Otpora kao autonomne organizacije, koje bi kao takove, autonomne, samostalno djelovale prema postojećim mogućnostima u odnosnim zemljama, i kao takove neovisno i samostalno suradjivale na demokratskoj i ravnopravnoj bazi i sa ostalim postojećim hr, državotvornim i pozitivnim organizacijama, te na istima mogle stvarati i zajedničke lokalne (mjesna i zemaljska) tijela, t.j. lokalne odbore i predstavništva, u svrhu jačanja opće hrvatskih pozicija.

    U tom duhu razradio sam i nacrt i pravila za našu ovdašnju organizaciju u Argentini. Unutar Otpora pak, tj. unutar vanjskog sektora Otpora, sve te raznovrsne organizacije i povjereništva i radni skupovi, osim čisto svojih otporaških kontinentalnih predstavništva (vijeća), kao što su primjer "Radni Skupovi" "North", "Sud", "Oceanija" itd. imali bi i jedno svoje opće zajedničko predstavništvo-vijeće, načinjeno od izabranih delegata pojedinih odgovarajućih organizacija svojih odnosećih sektora.

    Što se pak tiče domovinskog tajnog sektora, predlagao sam da se načini tajni vrhovni stožer za taj sektor, koji ne bi mogao (iz razloga tajnosti) imati nikakovog izravnog dodira sa pojedinim organizacijama vanjskog sektora. A da bi ipak Otpor ostao i bio cjelovita organizacija, predlagao sam da se iznad oba sektora (vanjskog i unutarnjeg), uspostavi jedno "Vrhovno revolucionarno Vijeće Hr. Nar. Otpora" sačinjeno iz tri ili četiri člana iz svakog sektora, a koji bi, što se vanjskog sektora tiče, bili izabrani unutar "Vrhovnog Vijeća (predstavništva) toga sektora.

    To bi dakle "Vrhovno Revol. Vijeće Otpora" imalo biti spojni most iznad oba sektora rada, i ujedno vrhovno tijelo Otpora s Tobom na čelu. Logično je, da bi Ti time trebao renuncirati (odreći se, mo) na dosadašnjoj autorativnoj praksi "Glavnog Stana" kojega si Ti do sada popunajao po Tvom vlastitom nahodjenju, sa ljudima sa kojima si samo Ti bio sporazuman i zadovoljan, a koje si jednako autorativno mijenjao, bez ikakovog obrazloženja ikome unutar široke organizacije, bilo radi imenovanja, bilo radi uklanjanja članova "Glavnog Stana". (S ovim se ne bih složio. U hrvatskoj vojničkoj praksi riječ "Glavni Stan" je snaga vojske isto kao i u jednoj obitelji gdje riječ "Roditelji" predstavlja poštivanje i snagu obitelji. Izmijeniti riječ "Roditelji" u bilo koju drugu riječ, smisao obitelji se mijenja. Mo. Otporaš.)

    Logično je i samo po sebi se razumije, da bi ta dosadašnja Tvoja praksa u slučaju ovakovog novog ustavnog uredjenja Otpora morala otpasti i Ti bi morao konzultirati se u svakom važnijem slučaju i pitanju sa članovima bilo "Vrhovnog Rev. Vijeća (što je u ovom slučaju "Glavni Stan", mo), bilo sa "Vrhovnim Vijećem vanjskog sektora, odnosno sa "Glavnim Stožerom" unutarnjeg (domovinskog) sektora. Time bi Ti imao jedan odgovoran položaj, te bi u pitanjima odsudne naravi dijelio odgovornosti i prava, ali bi zato i za svaki na takovoj bazi legalni čin imao pokriće i opravdanje prema svima i svakome. Drugim riječima, Otpor bi bio potpuno odgovorno i reprezentativno tijelo i prema svim drugim izvan naše organizacije. A to znači: imati drugog ugleda i povjerenja , nego li je postignuto dosadanjim načinom, kada je sve od odlučujuće i opće naravi i vrijednosti koncentrirano samo u jedoj osobi - u Tvom autoritetu i u Tvojoj vlastitoj volji i odlukama. Pa zar se nije na tome pitanju slomio i H.O.P.? I tu je logično moralo doći pitanje: Da li autorativni "vrhovnik", ili reprezantativno "predstavništvo", na čelu sa odgovornim i vremenski odredjenim "predsjednikom" ili "predstavnikom".

    Mi smo u duhu naše "revolucije duha" neprekidno zagovarali "demokratiziranje" svih naših organizacija, kao uslovnom potrebom i preduvjetom općeg okupljanja svih hrv. državotvornih snaga. Opća hrv. koncentracija i akcija nije se do sada ni mogla postići samo zato, jer su se ovi principi odbacili u ime nekih "legaliteta i kontinuiteta", predstavljeni obično po ambicioznim prvacima, koji su u svojim nezdravim ambicijama ustrajali usvajati si ona i onakova prava, koja više ni po logici, a ni po pravu i praktičnosti ne mogu opravdati. Opće hrvatska sloga ruši se i lomi danas na sebičnim ambicijama tek nekolicine pojedinaca, koji uporno ustraju na krivim i prozirnim "oporukama", "imenovanjima" i kontinuitetima". (Moglo bi se skoro sa sigurnošću reći da se ove tri riječi: "oporuka", "imenovanjima" i "kontinuitetima" odnosi na navodnu Poglavnikovu oporuku, kojom je on pred samu smrt oporukom imenovao Dra. Stjepana Hefera nasljednikom Ustaškog Pokreta, te tako postao predsjednik Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, HOP-a, mo)

    Posljedice su danas napose vidljive u redovima H.O.P-a, a što, kraj svih naših nastojanja i napora da s tom praksom prestane, i kraj sve teorije naše "revolucije duha", i kod nas se počelo uporno polaziti istim pogrešnim putem. Ja sam to uvijek nastojao izbjeći i našoj organizaciji spriječiti sve negativne posljedice takovog krivig puta. Mogu si u tom pogledu jedino osporavati da nisam bio pri tome dovoljno ustrajan i energičniji. Ali ja sam se jedini ograničavao o tim pitanjima pisati, prepuštajući i ostaloj braći da reknu svoju, kako ne bi počeo stršiti i ispadati nikakva opozicija. Bili smo u eri evolucije naše "revolucije duha" pa se to i ne bi smjelo prerano forsirati.

    Ali sada, kada prelazimo iz ere evolucije u već dosta definirani i revolucionarni stav, program i sktivnost, sada mislim da se taj problem mora ipak jasno i glasno tretirati, prvo medju nama iz užeg i starog kruga, a po tome sve više i u širokim krugovima, koji će to od nas tražiti, jednako oni iz naših kao i iz drugih organizacija, koje su sklone s nama djelomično ili u širem suradjivati, jer nas počinju uočavati kao pozetivnu skupinu, ali nailazimo na poteškoće u pitanjima s kim i kako. Zato trebamo representativne autoritete, iza kojih će stajati organizirana odgovorna tijela.

    U našoj organizaciji postoju u tom pogledu jedan vakum izmedju representativnih prvaka pojedinih društava, odnosno kontinentalnih skupova ("North", "Sud" i.t.d,) i neprirodnog i nepraktičnog "Glavnog Stana". Slikovito rečeno: Do pojasa smo demokratski i representativno zastupani, glava je apsolutistička, a izmedju pojasa i glave nema nišata. Naša organizacija nepa prsa i zato glava može lako gubiti osjećaj i vezu sa ostalim dijelovima tijela. I ako je nekima to vidno da se ponekada misli na "pupak" kao spojnica, ali taj nikada ne će moći zamijeniti "kičmu" koju predstavlja svaki pojedini aktivni i pozetivni član Otpora pa makar i u najmanjem omjeru. Svaki pojedinac mora osjetiti svoj udio i taj mu po zasluzi mora biti priznat.

    On mora biti dio koji stvara, a ne koji samo slijedi i izvršuje naloge i upute, često puta bez prava i mogućnosti da svoje pravo i zaslužene pozicije održi, da ih sam zasluži a ne da čeka "imenovanja". (Budući da ja ova pisma prepisivam, i budući da sam više/manje, kroz ova pisma, dobio dojam da je došlo do spora u Odporu između Srećka Rovera, puk. Ivana Štira s jedne strane i generala Drinjanina s druge strane upravo stvaranjem Hrvatskog Narodnog Vijeća u New York-u 1962. godine. Srećko Rover je uz druge delegate HNO predstavljao Odpor u New York-u, kao i puk Ivan Štir. Poslije Kongresa HNV u New York-u, Srećko Rover i Ivan Štir se više približuju HNV a sve više se udaljuju od Odpora. Barem se tako može zaključiti do sada izloženih pisama. Mo, Otporaš.) Mi smo se radi te i takove prakse u H.O.P-u i pobunili, jer nismo htjeli živjeti od "milosti" ulizica oko Poglavnika, kao niti priznati njegova imenovanja i drugih njemu biližih-tajnika i blagajnika našim organizacijama. U slučaju Rovera organizirao si čak i posebni sud za njegovu rehabilitaciju i slomili smo bili čak i sa samim Poglavnikom jer nismo htjeli trpjeti uvrede i poniživanja koje su nam laskavci oko njega i preko njega podvaljivali. Isticali smo u duhu naše revolucije da želimo ići putem političke škole a ne političke vojarne.

    I na koncu šta nam se sada dogadja? Umjesto da našoj revoluciji u času kada je uhvatila korijena i maha dademo isto onakovo tijelo kakovo smo htjeli dati i H.O.P-u kada je kulminirao, tj. stvorimo jako organizirano tijelo, mi se poput Poglavnika pobojasmo jake i uredjene organizacije, te i mi sada stadosmo na pola puta. I ne samo to, nego krenismo istim starim i krivim putem koji nam nije ni tada, pa neće ni ovaj puta, donijeti pozetivnih rezultata.

    I sada, dragi braco, da zaključim ovaj prvi dio našeg općeg problema: Ti meni na moje konkretne prijedloge o ustrojstvu ustavnog i representativnog Otpora nisi do danas ništa konkretnoga odgovorio. Tvoja okružnica koja samo donekle dotiče ovaj problem mene nije mogla zadovoljiti, nego je dapače smela braću u Sjev. Americi, koja su mi na Tvoj prijedlog poslali sasma nešto drugo nego li sam ja bio očekivao u toj stvari.

    Ti si u Tvojoj okružnici u njezinom prvom dijelu naveo da si Ti još prije povlačenja sa Ivan Planine bio po "Poglavniku imenovan zapovjednikom Hrv. Nar. Otpora i zapovjednikom Hrv. Oružanih Snaga" i dao si nam time izravno znati da tu stojiš na bazi kontinuiteta, te se i nadalje nazivaš "Zapovjednikom Otpora" (Uvijek sam cijenio talent, rodoljublje, vojničku sposobnost i sve moguće vrline pukovnika Ivana Štira, ali ovdje moram reći svoje, a to je da po svoj prilici puk Štir je uz svu najbolju volju i želju u ovom pismu zaboravio reći, ili nije znao, a to je da postoje samo tri univerzalna autoriteta na svijetu, a ta su: Roditelji, jer ih nitko ne može zamijeniti, general i svećenik isto tako, iako ih se može zamijeniti ali im se ne može titula oduzeti. Titula ostaje titula. Mo,). Nije meni ovdje važan naziv Tvog položaja, ali mi jeste važna činjenica da mi javno ispovjedamo ništetnost svih "kontinuiteta", pa ne može, već reda radi, jedno pisati i govoriti, a drugo u praksi činiti, kada se i onako sve može na podesniji način riješiti, napose, kada nitko od nas Tebi ne osporava vodeće mjesto.

    Napomena:
    Kada sam u Parizu 1962. godine gledao film "NAJDUŽI DAN", francuski "LE JOUR LE PLUS LONG", engleski "THE LONGEST DAY", invazija u Normandiji 6 lipnja 1944., kada su saveznički vojnici se penjali uz one litice, mnogi i mnogi nisu uspjeli doći do vrha. Na koncu ipak je savezničkim vojnicima uspijelo se popeti na vrh litica, i tu su zastali. Njihovi glavni zapovjednici svi do jednog izginuli, pa kako nisu dobivali nikakovih zapovjedi, samo su sjedili i čekali. Nakon nekog vremena naišao tuda jedan general iz nekih drugih jedinica i pitao vojnike: da šta oni tu čekaju, našto je jedan od vojnika odgovori da oni nemaju nikoga tko će sa njima zapovjedati. Ovaj general zapita dotičnog: gdje su vaši zapovjednici, našto vojnik upri i pokaza rukom na zopovjednike koji leže mrtvi, jer su svi izginuli. Ovaj general upita dotičnog da šta je on po činu, našto je ovaj odgovorio da je obični vojnik. Od sada si general, i naprijed! Vojska se je digla bez pregovora, svi zajedno u borbu, a ne u svađu. Dragi Hrvati tada sam shvatio šta znači biti vojnički zapovjednik; tada sam shvatio ulogo vojnika i ulogu zapovjednika. Otporaš.

    Tražimo jedino podesnu suvremenu legalnu i odgovornu formu, niti radi Tebe, niti radi sebe i drugih, nego radi opće potrebe i opće hrv. stvari. Ti si se razumljivo morao onda razići i sudariti sa Oršanićem i Jelićem u Vijeću u New Yorku. Organizacija i pojedinci šutke smo prešli preko toga, iako nas još i danas boli neuspjeh toga Vijeća, bez obzira koliko je tu Tvoje, a koliko tudje, krivnje. Gubi na tome neuspjehu opće hrvatska konsolidacija i gube ona braća koja su se marljivo i svesrdno za uspjeh toga Vijeća bili zalagala. Tako sam i ja najzad iz Tvoje okružnice morao razabrati da odbijaš moja nastojanja i potrebno izmjena dosadanje prakse. Logično je, da su to tako kako si Ti htio shvatili i mnogi drugi, pa mi nije nikakovo čudo da moja uža okolina ovdje u Buenos Airesu nije mogla imati drugog razumijevanja i mišljenja nego ono koje si Ti na taj način sugerira. (Tko je pratio pisanje generala Drinjanina mogao je uočiti da je general pisao da pukovnik Štir ima svoj "komitet" u kojem on radi i u kojem on želi biti predsjednik i tome sl. mo,)

    Drugi dio spomenute okružnice govori najviše u pogledu načina organiziranja radnih skupova i uglavnom u pogledu širenja tiska "Drinapress-". Bilo mi je odmah jasno zašto su braća u Sjev. Americi logično i doslovno shvatili Tvoje priedloge i zato je njihovo izvješće sa zasjedanja "Radnog Skupa" "Noth" sve u duhu Tvoje okružnice i kao takova nisu ni mogla poslužiti onoj svrsi radi koje su i meni trebali poslati svoje zaključke i "nacrte" napravljene konačnog ustava i propisnika Otpora kao organizacije i općenito, već su tretirali jedino dio posla i rada, i to samo onoga oko širenja i finansiranja tiska "Drinapressa".

    Tako ja ne samo da nisam imao šta tretirati i pripremati sa Enverom Mehmedagićem, nego sam čak morao ustanoviti da on u cjelosti dijeli Tvoje dosadanje stanovište i smatra Otpor hrv. nad organizacijom, čime i on ide starim neostvarivim putevima, koji su do sada svi od reda bili frakasirali i eto ovo zato i pišem jer se bojim da će i naš frakasirati, a ja bih to želio dok je još vrijeme spriječiti. Mene nije ništa iznenadio na osnivačkoj skupštini našega društva u Buenos Airesu stav ovdašnje braće, pa niti brat Božo Veić, koji mi je na moje opaske u tom duhu izrečene žestoko dobacio da si Ti za njega sve. Dakle: i glava i smisao i snaga Otpora. Ja sam ga jedino mogao zapitati da što ćemo učiniti ako Ti kao smrtnik iznenada umreš, jer će na taj način s Tobom morati umrijeti i Otpor i sav rad i napori Otporaša, kojima onda jedino ostaje da slijede ispraznu teoriju "nasljedstva" i "besmrtnosti", te uz besmrtnog Poglavnika imati još i besmrtnog Luburića (Ne bih se baš potpuno složio s ovim što pukovnik Štir kaže. Poglavnik ostaje VJEČITI Poglavnik zbog svojeg djela u stvaranju hrvatske države poslije 839 godina, i ostaje VJEČIT po tome što je USTAŠTVO POISTOVJETIO S IMENOM HRVAT, HRVATSKA itd., a Vjekoslav Maks Luburić ostaje VJEČIT po tome što je dao ideje preko PORUKA IZMIRENJA koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4, 1964., kako se Hrvati mogu osloboditi samo onda kada se ujedinimo u JEDNU FALANGU. To su rijči generala Drinjanina izrečene više puta u ovim pismima. Mo,). Nešto nas valjda naše odmakle godine već godine i iskustva drugih moraju naučiti!

    I sada će valjda i Tebi i braći biti jasno da se meni i ovdje u Buenos Airesu u slučaju stvaranja naše nove organizacije nije bilo moguće odreći se postulata i principa našeg revolucionarnog stava kojega smo do sada javno ipovjedali na naše i opće zadovoljstvo većine Hrvata, kao i mojih osobnih principa opće naravi, te je zato i došlo do mojega razilaženja sa ovdje najbližom mi skupinom Otporaša.

    I tako, eto, dragi Braco, površno ili nikakovo rješenje našeg općeg problema ima za poljedicu i posebne lokalne probleme, kako ovaj moj sa našim odborom u Buenos Airesu. Ja sam Tebi o tom problemu detaljno pisao, ali jer su naša braća s pravom primjetila da u izvješćima o našem odboru, koja su u tri uzastopna dvobroja OBRANE uveličavala dvojbeni triumf kako odbora tako i Otpora općenito u Argentini mene u svemu tome ne nalaze, smatram se dužnim pred njihovim pismenim upitima izjasniti. Zato ću ovime i njima, kao i drugima za koje smatram da su potrebni znati o čemu se radi, upućujem kopije ovoga okružnog pisma. Tim više, što se u nejasnoći i nepoznavanju pravoga stanja, često i obično stvari iskrive prema nahodjenju pojedinaca. Sve su to naši stari prijatelji i suborci, i ja sam moralno dužan i njima opravdanja dati, a oni neka onda sude po svom najboljem nahodjenju i Tebe i mene, sebi i drugima koji bi bilo išta zajedničkog s tim problemima mogli imati.

    Konačno, ovo je otvoreni i iskreni razgovor medju nama i o nama o problemima koji sve nas manje ili više tangiraju i prema tome moraju zanimati. Ovo je naš čas otvorene kritike; jedna rasprava, koja bi više pripadala jednom vrhovnom vijeću kada bi ono kod nas postojalo. Smatram ovakove otvorene rasprave potrebnim i korisnim, jer ako ih se ne bude ovako prakticiralo i toleriralo, onda pojedincima ne ostaje drugo nego ili kimati na sve glavom u znak bezuslovnog prihvaćanja svakog, pa i najlošijeg stanja, i svake "zapovjedi" ili "odredbe" bezuvjetno i bez ikakove garancije, de facto priznavanih ili nelegitimnih "autoriteta".

    Evo u čemu se sastoji naš lokalni problem u Buenos Airesu (možda je ispravnije da ga nazovem za sada "mojim" problemom sa braćom u odboru u Buenos Airesu):

    1.) Smatram da je organizacija uspostavljena sa "Radnog Skupa" u rang odbora i društva, prenaglo i da se je skoro u svemu improviziralo, tražeći u svemu u prvom redu makar i časoviti efekt kratkotrajne vrijednosti. Tražio se je popularitet koji ne odgovara stvarnom stanju stvari.

    2.) Objavljena je na brzinu improvizirana osnivačka skupčtina, a da se prije toga nije objavio niti potrebni i mogući upis članova, a niti su upisani bili zaprimljeni u društvo u duhu naših pravila i opće prakticiranog načina, te tako na skupčtini se nije znalo koliko članova društvo imade i koji su ti članovi, kakovi su i da li odgovaraju uslovima i smjernicama našega rada i programa općenito.

    3.) Zatraženo je bilo da načinim nacrt pravila društva, kopiju kojega sam i za Tebe načinio i prema izjavi g. Šakića (Dinko Šakić, mo) ista Ti je poslana na uvid. Ti nisi, koliko je meni poznato na ista stavio nikakovu primjedbu, a to je i naša interna stvar ovdje, pa zato tu Tvoju primjedbu nisam niti mnogo očekivao. G. Mehmedagić je ista pravila trebao prevesti na kastellanski, što je on i učinio, ali ih je time u mnogome izmjenio. Iako je moj sastavk pravila bio tek nacrt, to je i samovoljni prevog g. Mehmedagića mogao imati samo isti značaj, te su se oba nacrta ipak trebala dati osnivačima na uvid, mišljenje i prihvat, što, koliko je meni poznato, nije bilo učinjeno, niti se je mene za te izmjene išta više pitalo, te barem uobičajnog reda radi izvjestilo zašto je moj nacrt pravila izmjenjen, u koliko i u čemu. Drugim riješima: ja sam trebao poorati njivu bez da imadem prava uvida što će se na nju posijati.

    Na isti način i bez predhodnog konsultiranja sastavljena je mimo mojeg znanja, udjela i mišljenja lista dužnostnika, gdje mi je "udijeljena" dužnost i jednostavno na skupštini data do znanja. Ako ne prije, a ono barem pred sam početak skupštine bilo je prilike i vremena da me se makar reda radi obavjesti i upita sporazumnost, ako ne za ništa drugo, a ono barem za ulogu meni namjenjenu. Dakle, ne peti, nego sam ispao zadnji (možda i deseti - jer nas više nije ni bilo prisutnih) točak u kolima - i to u kolima u kojima, koliko-toliko, vučem već nekoliko godina, svakako više nego li većina prisutnih, koji su-barem nekoji od njih-prvi puta se pojavili, ili uopće se nisu pojavili niti sam ikada znao da su bili skloni Otporu. Logično je, da sam već i radi toga otklonio primiti svaku dužnost u novom odboru.

    4.) Bio sam protivan ideji vješanja Tvoje slike uz slike Starčevića, radića i Poglavnika, tim više, kada za mnoge je još diskutirana i slika samoga Poglavnika. G. Veić je izjavio da je sliku dao načiniti na svoju vlastitu inicijativu, dakle bez konsultiranja ostalih, što sam ja vidio vrlo netaktičnim potezom, koji će imati za sobom neželjnih i nepotrebnih negativnih komentara, kao što se je konačno i ostvarilo.
    - Mi smo uvjek isticali u duhu nače revolucije duha da smo protiv svakoga personalizma ovakove naravi, jer da nam je slijediti pouku i savjet Ante Starčevića, koji kaže da nam ne treba "gončina", ne vodju nego ideju da valja slijediti. A tako je to i u duhu "demokratiziranja" kojega stalno zagovaramo. Druga je stvar izvjesiti Tvoju sliku na čisto načim otporaškim priredbama i na odgovarajućem mjestu "domaćina" a ne narodnih neospornih velikana, kamo još za života malo tko pripada.

    Pisao sam Ti o mnogim drugim razlozima, o kojima ovdje neću duljiti, i predložio Ti da za Tvoje dobro u buduće zabraniš slične stvari. Ja nisam ni Tebi, a ovo ne tajim ovdje ni drugima, da ja Tebe ne ću kao "vodju" i autorativca na bazi starog sistema i "kontinuiteta" nego kao legitimnog representativnog prvaka unutar jednog representativnog i na demokratski način izabranog tijela i dotle, dok opravdavaš dobiveno povjerenje i izvršavanje postulata i ugovorena načela organizacije unutar ugovorenoga i općenitog priznatog programa po svim legitimnim forumama široke organizacije (Meni se čini da ovdje puk. Štir govori o konstituciji, Predsjednicima, Saboru, izborima, demokraciji, nadglašavanju itd., dok kroz Pisma Maksa Luburića se može uočiti da general ne govori o nekom preuzimanju vlasti kako bi on bio predsjednik. General isključivo govori o borbi i to oružanoj borbi za oslobođenje Hrvatske, a svaka borba imade svoje isoke vojničke zapovjednike, koje Vrhovni Zapovjednik Oružani Snaga postavlja i smjenjiva, nitko drugi. Vjekoslava Maksa Luburića je za generala postavio Vrhovni Zapovkednik Hrvatskih Oružanih Snaga, a taj je bio Poglavnik, te samo je on njega mogao razriješiti tih dužnosti, i nitko drugi. Kako je poznato iz Pisma Maksa Luburića da je on, Maks Luburić povratio sva vojnikčka odlikovanja Poglavniku, a ne da je Poglavnik to zahtijevao. Na pritisak sa mnogih strana, general se je povukao u "zimski san" sve do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. god. Odmah poslije Poglavnikove smrti, dakle u siječnju 1960., general se pokreće sa svojim istomišljenicima, ne kao poglavar na čelu jedne države, nego kao jedan legitimni genera Hrvatske Vojske. Na bazi toga general je prikupljao hrvatsku buduću vojsku. Mo). Posljedice nerazumijevanja ili namjernog iskorištavanja ovog problema su vidne i koliko su mi rekli prijatelji iz drugih organizacija, biti će još vidnije i daleko po Tebe i nas negativnije.

    5.) Osnivačka skupština društva je zapravo bio trosatni govor o organiziranju famoznog "asada", koji sam ja mojom oštrom reakcijom prekinuo i sa ćime se ja nisam solidarizirao, jer sam vido demagošku zavaravajuću pozadinu, koja je bila veća od one pozetivne. Skupština je obavljena bez ikakvog programatskog reda (koji nije ni postojao kao što je to svugdje običaj), jer je sve bilo već prije predhodno dogovoreno i uredjeno na jednoj sjednici priredjivačkog odbora kojoj ja radi gripe nisam mogao prisustvovati. Tako sam uglavnom ja bio stavljen pred gotove činjenice. dakle, i u ovom slušaju posve zaobidjen i preskočen, kao da sam u Otporu novalija ili pak osoba nepoželjna i svakog povjerenja i pažnje vrijedan. Jedini je od prisutnih bio g. Mirko Bušić, koji je primjetio takovu nepažnju i osobno se izvinjavao radi toga.

    6.) Tri dana pred samu osnivačku skupštinu donio je g. Šakić svoj pisaći stroj u svrhu da na zahtjev odbora sastvim prigodni govor za skupštinu u kojem će se prisutni upoznati ciljevima društa, a isto tako da sastavim i govor koji će se održati za vrijeme "asada" sa prijateljima društva, kojom prilikom će se isti upoznati stavom i smjernicama društva, drugim riješima, čime ćemo se predstaviti đirem krugu uzvanjka. Udovoljio sam zahtjevu i sve ponio sobom na skupštinu. Na moje najveće iznenadjenje akt skupštine je formalno pretrčan i prešlo se je na drugu debatu o "asadu" a da me nitko ni jednom riješu nije upitao za zatražene sastavke govra.

    kada sam na koncu prekinuo tu rasparavu, koja ne spada na skupštinu, nego tek na novu izabranu upravu društva, te ljutit pita zašto su tražili od mene govore koje sada nikoga ne zanimaju, tražili su konačno da ih oba prošitam. Prigovor je bio jednoglasan da su predugi (oba svega 40 minuta) i dato mi je znati da su govore već predvidjeli g.g. prof. Fržop i predsjednik Lukas juričić. Sastavci su uzeti da će se o njima raspraviti na sjednici novog odbora i eventualno s njima koristiti makar djelomično, no, kako sam mogao kasnije saznati, niti je tako bilo niti su isti predani tajniku. Ostali su u nećijem džepu. Nije to na koncu važno, jer se i nisu trebali nikome svidjeti, ali je važan način postupanja, kao što je važno istaći da su se za vrijeme "asada" redali govori od podne do na večer, pri čemu su govorili od strane društva barem četiri govornika, a da ipak nije sve to skupa proglašeno "predavanjem" kako se to pokušalo ovdje među našima opravdati neprimanjem mojih primjedbi, prigovora i sastavaka, a na upite radoznalih zašto nisam "asadu" osobno prisustvovao i zašto nisam u odboru, biva "htio je držati predavanje" što se nije moglo dozvoliti itd.

    Eto Braco, još jednom tebi, i nekolicini prijatelja, moje obrazloženje o tome u čemu se sastoji lokalni problem. Ti meni nisi htio odgovoriti ništa, te ja po svojoj logici zaključivanja osjetih da taj problem za mene postoji i da ipak nešto iza svega toga stoji. Moje postepeno eliminiranje? Lagano odbacivanje i guranje iz organizacije, ili mi je to jasno dato do znanja da sam radi svojih pogleda i stava u pogledu izgradnje organizacije, ideološkog smjera, ili nečeg drugog, jednostavno nepoželjan?

    I jer ni Ti do danas nisi htio zaći u taj "naš" lokalni problem, te se radije uopće ne javljaš, meni je konačno potrebno znati dokle ovaj problem imam smatrati zaista "lokalnim", ili si i Ti sasvim time sporazuman onako kako se odvija? Ili pak misliš da to mi moramo ovdje sami medju sobom riješiti? (Ja bih se ovdje s ovim složio s puk. Štirom. On za sigurno tražio od generala Drinjanina njegov autoritet da uskoči u lokalni problem i da situaciju smiri onoliko koliko može. Mo)[/I Ja ne tražim da budeš sudac bilo kome. Ti i ne možeš tu biti sudac. Ali jer sam ja Tebi pisao u zadnjem pismu i o drugim problemima od opće naravi, a Ti meni ne odgovaraš, ja najzad ne znam koji su tome razlozi: lokalni ili opći, pa ti ovi potonji dobro dodju da se ne javljaš tobože radi onih prvih, koji na Tebe možda i ne bi spadali.

    Ja sam Tebi u zadnjem pismu pisao da se ne mogu složiti sa pravcem kojim sve više polazi naš "službeni kurs", kojega u zadnje vrijeme diktiraš zajedno sa Mehmedagićem. (Ovo pismo je pisano 12 prosinca 1966. Dr. Enver Mehmedagić je bio Pročelnik Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora, s kojim je general potpisivao sve letke koji su pisani za Domovinu i Proglase Hrvatskome Narodu, hrvatskim komunistima, hrvatskoj radničkoj klasi, hrvatskim studentima, hrvatskim vojnicima, itd. Ja ne znam jeli ili nije puk. Štir bio član Glavnog Stana, pa iz ovog proizlazi, rekao bih, čista ljubomora, što i ne mora biti mo)
    U prvi mah izgledao mi je taj kurs kao povremena taktika obzirom na zadnje dogadjaje u Jugoslaviji i pad Rankovića. Mislio sam da se na čas može za neko vrijeme malo zatomiti naš dosadanji nepomirljivi stav prema komunistima (pa i hrvatskim) kako bi se donekle okružilo hrvatske komuniste u otporu prema Srbima, misleći pri tome na daleke buduće posljedice koje bi se time mogle jače i brže izazvati.

    Upozorio sam Te na oprez, da se ne prenagliš, jer izgledalo mi je odmah da je sva ta rabota tamo ništa drugo nego spašavanje partije i Jugoslavije, i da zato moramo biti vrlo oprezni sa takovom nađom taktikom. Ti si mi odgovorio da dijeliš u tom pogledu moju bojazan i time si me na čas umirio. Nije Ti to bilo teško postići jer ja prema Tebi u toj stvari nisam imao nepovjerenja. Ja nisam bliz onim izvorima podataka i vijestima koji Tebi stoje na raspolaganju i zato sam mirne duše mogao vjerovati da ćeš tu časovitu taktiku ipak znati kontrolirati i korisno iskoristiti. Tim više što je Dabo Peranić uporedio i uvjerljivo razčinjavao razvoje i uzroke dogadjaja u Jugoslaviji i dizao ideju veliko-hrvatstva, što sam obzirom na velikosrbstvo svih boja smatrao, i danas smatram potrebnim.

    Takodjer sam Te bio upozoravao da se ne prenagliš tom taktikom, jer da osjetim da ovdje u Argentini nas prate u radu i pisanju i da nam se zatvaraju sve više vrata i uskraćuju povjerenja. Hvala našim nerazumnim partijskim denuncijantima i suparnicima koji nerado gledaju uspjehe Otpora, iz (ne) zavidnosti i političke slijeposti koriste sve moguće da nas svojim tužbama vlastima oblate. I to su uspjeli i još uspjevaju. Mi smo do sada ovdje slovili općenito kao izraziti i nepomirljivi antikomunisti, a napose je takovim smatran gen. Drinjanin i Otpor, kao nešto upravo ekstremno protukomunistički, što kroz pisanje našrg tiska, što kroz moju knjigu o gerili. Nije baš bilo razumno da je za vrijeme "asada" govorio upravo prof. Fržop, koji je ovdje nerado gledan radi svojih nekadašnjih posjeta ambasadoru (jugoslavenskom), iako ja ne sumnjam u njegovo hrvatstvo i njegov nacionalizam, primjetio sam prijateljima da iz taktičkih razloga nije podesno strašiti ga, jer će to biti krivo tumačenje na štetu Otpora i našega novog društva.

    Iako je posjeta bila osobne naravi Fržopa, društvo se ne smije i ne može staviti iza njega i indirektno opravdavati njegov osobni čin i time se izložiti kompromitiranju. General Herenčić je to medju prvima javno iskoristio, ne da osudi prof. Fržopa, nego da mu njegov čin posluži za povod da napadne Tebe, Otpor i prijatelje. Vrlo nepromišljeno i neukusno od jednog hrvatskog generala, ali činjenica je tu i time nije još sve svršeno. Fržop je poslužio tek kao prva stepenica, prva kvaka.

    Ali i to bi Braco bilo prošlo, kada bi mi bili oprezniji i odgovorniji. Stvar i slučaj Fržopa ne bi sam po sebi bila važna niti da se spominje, kada ne bi bilo u zadnjim brojevima OBRANE sve više iznenadjenja i za nas same, barem mene osobno, a znadem pozetivno i za mnoge druge iz redova Otpora i izvan njega. Pomno pratim pisanje OBRANE, napose što se odnosi na nas ovdje, a što sve vjerujem piše uglavnom g. Mehmedagić, koji je do sada napisao mnogo lijepi stavri, realnih i prihvatljivih, ostajući uvijek u granicama i duhu naše revolucije i programa.

    Iako se u nekoliko slučajeva nisam s njima u svemu slagao, vjerovao sam da je to i prirodna pojava, napose obzirom na razlike u našim godinama starosti, pogledi mladjih i ne mogu se posve podudarati sa našim, mišljenja mladjih naraštaja moramo ipak upoznavati i sa našima nastojati koordinirati i td., [I](ovdje se u potpunosti slažem sa puk. Štirom, mo), ali imadem dojam da je počeo ići malo predaleko, dok najzad nisam pročitao u OBRANI novi program H.N.Otpora, koji me je više nego iznenadio. I to vrlo neugodno. Ja sam Tebe u zadnjem pismu (kojega si vjerujem primio prije izdanja ovoga broja OBRANE) (dvobroj 49-50) upozorio da se opasno udaljujemo u taktiziranju i da imadem dojam da nam taktika, koja je trebala biti samo prigodne i sporedne, sve više postaje programom i da ću, ako se tako nastavi udaljivati od starog programa, biti prisiljen i javno protestirati. (Pred sobom imam taj dvobroj 49-50 OBRANE. Evo šta se tu kaže na strani 7 ovog dvobroja:

    "PROGRAM HRVATSKOG NARODNOG ODPORA"

    BUDUĆI OBLIK HRVATSKE DRŽAVE

    U Hrvatskoj Državi, za koju se bori i zalaže HRVATSKI NARODNI ODPOR vladati će demokratski i parlamentarni (saborski) poredak, koji će svakome jamčiti pravo slobode, vjere i uvjerenja. Demokratski ustroj države, podpuna sloboda za svakog gradjinina bez razlike spola, vjere i uvjerenja, uključujući i komunističku stranku Hrvatske, pružiti će svim gradjanima mogućnost slobodne manifestacije misli.

    Tajnim slobodnim glasanjem, biraju se narodni predstavnici za Hrvatski Sabor. Država jamči svakome slobodan život i rad. Narod pomaže državne ustanove i državu kao zaštitnicu slobode. Hrvatska Država i njeni organi moraju svakog pojedinca i naroda kao cjeline. Politička stranka koja upravlja državom, nije država. Državu sačinjavaju samo narod i njemu treba biti podčinjena vlast. U svim državnim poslovima i za političare, valjan je samo pravorijek naroda. Ne će postojati ni povlaštena stranka, ni povlašteni stalež, ni povlaštena vjera. Pred državom smo svi jednaki.

    Svi gradjani bez razlike, mogu se natjecati na najviša državna namještenja, prema njihovim sposobnostima i obrazovanju, bez razlike na njihovo političko mišljenje. Organi reda (policija), redarstvenici (milicija), državni namještenici, kao i sudbene vlasti, neće biti pod uplivom niti zavisiti od političke stranke na vlasti, što vrijedi i za vojne formacije Hrvatske Države.

    Hrvatski Sabor će ukinuti sve represivne organizme sadašnjeg režima koji poput Udbe djeluje na području Hrvatske.

    Hrvatska će vojska preuzeti i držati vlast nakon uspostave Slobodne Hrvatske Republike, kroz dvije godine, za koje će vrijeme omogućiti primjenu i sprovedbu u stvarnost ovog programa.

    Hrvati - vojnici, podoficiri i oficiri sadašnjih Jugoslavensko - komunističkih vojnih formacija, automatski će preći i biti ukopljeni, sa istim činovima, u vojne formacije Hrvatske Države.

    Garancije stanovništvu Hrvatske biti će date Revolucionarnim Privremenim Ustavom u ovoj prelaznoj fazi, dok Hrvatski Sabor ne donese jedan stalni i konačni Ustav koji će zadovoljavati sve komponente Hrvatskog Naroda.

    Svi gradjani i stanovnici Hrvatske podpasti će pod opću političku amnestiju za sva nedjela političke naravi počinjena od 1941. pa nadalje. (Ovo se za sigurno odnosi i na Josipa Boljkovca, Josipa Manolića i druge, ako iz mržnje prema izraženom hrvatstvu nisu ubijali Hrvate, mo) Ovo je jedini način da se smire duhovi i sprovede u djelo bratstvo Hrvatskog Naroda. Svaka vrst osobne osvete ili proganjanja, biti će oštro zakonom zapriječeni i kažnjavani.

    U koliko stanovništvo hrvatskih pokrajina, Bosne, Hercegovine i Sandžaka plebiscitiranom većinom zažele da ove pokrajine u sastavu Hrvatske Države imadnu osobine koje će se ispoljavati u njihovoj autonomiji i federalnom odnosu sa ostalim dijelom Hrvatske, ovoj će se želji udovoljiti.

    Hrvatska Država će, prema tome, obuhvaćati cijelo povjesno i etničko područje koje nastanjuju Hrvati već preko tisuću godina."

    (To je što OBRANA dvobroj 49-50 1966. kaže. Šta je pogriješno s tim? Mo.)

    I zato je "novi program" za mene ne samo iznenadjenje, već je i najveće razočaranje. Ovaj novi program je prava kapitulacija Otpora i skretanje za 180 stupnjava i unazad i u lijevo (Na znanje. Mnogi su tada generala prozvali komunistom zbog PORUKA IZMIRENJA...i približavanja hrvatskim komunistima u borbi protiv Jugoslavije i "srbokomunizma", kako je to često govorio i pisao deneral Drinjanin. Evo, i naš junak i Vitez rata NDH puk. Ivan Štir tako misli, da je general sa svojom politikom "IZMIRENJA" otišao... "za 180 stupnjeva unazad i u lijevo". I generalov ubojica Ilija Stanić u svojim izjavama preko "serija jugoslavenske tajne službe..." iznosi da je general imao na svojem pisaćem stolu šifrirana pisma za Ruse..., mo). Tko ga je sastavio, Ti ili Mehmedagić? To bi dakle imao biti odgovor na moja upozoravanja? Ako ga nisi Ti pisao, jesi ga barem pročitao i trijezno analizirao? Jednostavno si ga otiskao, objavio i organizaciji diktatom nametnuo i sada neka se od njega pere i brani kako tko hoće i zna, iako se kome svidja ili ne.

    Opet, dakle, jedan udar Otporu, kao onaj u slučaju Jordana, koji te je skoro i glave koštao, jer si lakomisleno nasjeo ljudima za koje se nisi trudio prvo dobro u dušu upoznati. Opet zar na sklizavom ne ispitanom terenu prenagljuješ u svojim samovoljnim odlukama i stavljaš organizaciju i sve ostalo pred neke gotove činove, a na bazi nišega stvarnog i općenito prihvatljivog. Što je tebi da nas ovako dvije ili tri godine stavljaš u tako nejasne i nemoguće situacije? Smatraš li Ti nas, Tvoje osobne prijatelje stare suborce, i sve druge budalama, neodgovornim ljudima bez vlastite kičme i mozga? Sredstvom? Ili se smatraš jedino pozvanim i nadljudskim, da možeš sve prepisivati u ime nešega "svetoga" i "višega" kojega se jedino Ti nemoraš držati i poštivati? Zar snobovima misliš ostvariti Tvoje planove? Ja samo Tebe mogu smatrati odgovornim za taj neprihvatljivi "novi program" kojega smatram posvemašnijim napuštanjem dosadašnjeg smjera i borbe Otpora, jer je to skretanje u krajni socijalističku ljevice, na točku gdje se jedino mogu spojiti desničarski i ljevičarski ekstremi, neka vrst "naserovštine", gdje se arapski nacionalizam nameće sa Titovim komunizmom u sjeni rusko-komunističkog tutora.

    To je za moj pojam izdaja hrvatske narodne i oslobodilačke borbe, Otpora i prijatelja; to je kapitulacija posvemašnja pred svega nekoliko (možda tek 3%) hrv. komunista koji služe Titu da spasi Jugoslaviju i partiju, a ono opet pomalo rehabilitira Rankovića za volju Srba, koji u svojoj hrvatožderskoj megalomaniji i dalje će ostvarivati velikosrpsku "zavetnu misao", kako sam ono pisao u brošuri o Bosni: "da bi se srpskim selima moglo proći od Mostara do Zadra". A ranković je spremao velikosrpski udar Titu, i Hrvatima, te je već bio dijelio kamionima oružje hercegovačkim četnicima za pokolje hercegovačkih Hrvata, za koje i ja kao Slavonac mnogo osjetim i strepim.

    Zar nije OBRANA mogla više o tome pisati, onako kako si pisao poprativši knjigu Gen. Villegasa, gdje si pisao kao onaj stari Maks, da sada ne mogu prepoznati Tebe u "novom programu". gdje si zapravi pravi i iskreni Maks?

    Ja se ovdje neću upuštati u detalje tog novog programa. Dovoljno je svakome da ga pomno i hladokrvno pročita pa da osjeti neku neugodnu hladnoću u duši. A čitati će ga mnogi Hrvati, pa i pravnici i socialozi i političari (Za sigurno ga je čitao general JNA dr. Franjo Tuđman, kojemu se je svidio ovaj "novi program" Hrvatskog Narodnog Odpora, te slijedeće godine, dakle, 1987. došao posjetiti Kulu Hrvatstva u Torontu i u njoj Državotvorne Hrvate organizacije HNO. Osobno sam bio na tom sastanku. Mo). I reagirati će. Imao sam prilike već neke od takovih čuti što misle. Jedna zbrka pojmova, protuslovlja i površenosti. Nešto što ja osobno ni da je ublažim zabludama i pogreškama napisano ne bih mogao prihvatiti.

    Dragi Braco, ne mogu pljuvati na prošlost; ne mogu taktiku pretvarati u program, najmanje taktiku vrlo prozirnu, prenagljenu, opasnu. Ja sa svoje strane taj novi program osudjujem i posve odbacujem u cijelosti, jer su u njemu posve zasjenjene i one neke pozitivne stvari, koje se ali ne mogu tako prikazati i plasirati. Ako još držiš do moga mišljenja i do moje suradnje, onda tražim da taj program odmah javno opozoveš i posve obezvrijediš. To nisu načela i program koji su objavljeni u onom izvanrednom broju DRINE, i koji je bio osnažen zaključkom Radnog Skupa "NortH" deseti travnja prošle godine. (Pukovnik Štir za sigurno misli na "izvanredni broj DRINE" koja je izišla kao 14 knjiga Drinine Knjižnice u početku 1966. godine, a ovo pismo je pisano iste godine, ali u zadnjem mjesecu godine, dakle u prosincu, pa se čini da je to bilo prošle godine. Ova DRINA donosi: TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI. Ova načela su uistinu izišla u prvoj DRINI poslije Poglavnikove smrti, a tiskana je u travnju 1960. Zbog važnosti i velike potražnje, DRINAPRESS je tiskala ovu izvanrednu DRINu 1966. Mo).
    To nije onaj program, niti su to ona načela za koje mi već u nekoliko navrata najavljuješ da su ponovno u tisku. Ako su Tvoja obećanja meni u toj stvari davana konačni odgovor u tom novom programu, onda mene nisi zadovoljio. Naprotiv, izazvao si me na ovakovu reakciju. Ja moje principe i stav ne mogu podvrći niti našem dugom prijateljstvu, jer oni služe nečemu višem i vrijednijem od nas. Barem ja nastojim da to tako bude u svakom ovom činu i naporu.

    I Tebi i prijateljima dajem ovime otvoreno i iskreno moje misljenje. Nisam krzmao dati oduška mom pravom uvjerenju i mišljenju. Ne pišem ovo zato da Tebi ili Otporu naškodim. Naprotiv! Želim samo koristiti našoj užoj i općoj hrvatskoj stvari, a na Vama je da zauzmete i prema meni Vaš stav, po Vašoj najboljoj savjesti. Vrijeme i istina biti će nam konačni sudac. Ne želim biti novi "Vrančić" u Otporu.

    Želim jedino reći što mislim, da nitko ne dvoji što mislim i osjećam, a o Vama svima ovisi kako će se stvari medju nama razvijati, te ću i ja onda konačno moći donijeti moju zadnju odluku. Ili ćemo ljudski stvari raspraviti i postaviti ih na mjesto kako ono Bog zapovjeda, ili ćete me uvjeriti u našu stvaralačku i organizatornu sposobnost, ili u moju zabludu. Ja ću prema tome znati i sam što mi je činiti, te ću se ili korigirati ili ću prestati zavaravati sebe i druge mlateći praznu slamu. Ili ću se pak okaniti neodgovornog igranja sa vatrom. Činiti ću po najboljoj savjesti, nastojeći biti i ostati odgovoran i svojoj savjesti i zajednici vrijednoj svake pažnje i odgovornosti, a ta zajednica je u našem nacionalističkom pozdravu:

    BOG I HRVATI!

    kojim Tebe Braco i ostalu braću ovom pozdravljam.

    Vaš I. Štir v.r.

    (Ispod ovog podpisa ima nadodatak kojeg prepisujem onako kako ovdje stoji, mo)

    "Prepis pisma puk. Štiera a u suglasnosti originala koji se nalazi u pismohrani Tajništva za Kanadu područnog R.S. "North" izvršio i jamči za vjerodostojnost ovog prepisa,

    Windsor, 31. prosinca 1966.

    Tajnik za Kanadu
    Područnog R:S: "North"
    Vjekoslav Cecelja. podpis Vjekoslav Cecelja.


    Napomena:
    Eto, sada smo čuli, donekle, i pukovnika Ivana Štira. Šteta što nemamo korespodenciju između generala Drinjanina i puk. Štira. Iz nje bi se mnogo toga saznalo, a ovako, obojica su već davno mrtva, nisu među živima. Nama ostaje sada samo iznijeti - ama baš - sve što znademo i što imademo, kako bi hrvatski novi naraštaji i hrvatski povijestničari imali sve zapisano pred sobom. To je sve što mi možemo učiniti dok smo još živi. Otporaš.

    Bobani

    18-05-2015, 21:12

     

     

     

     

    IZJAVA SVJEDOKA O AKCIJI BOŽE KAVRANA

    Piše: Stipe Šego
    "DANICA" - Chicago, USA - Srijeda 14 travnja 1971.

    ( Stipe Šego 1913-1990, naravno Hercegovački Hrvat, bio u vojski HOS NDH, pripadnik sedme (7) skupine Bože Kavrana, uhićen u Mađarskoj u prosincu 1947. godine, bio u zarobljeništvu u sovjetskoj Rusiji do 1956., živio u Chicagu, bio vrlo aktivan u hrvatskim nacionalističkim gibanjima; na izjave Marija Polića "Od Mostara do Bleiburga" koji su izlazili u "Hrvatskom Glasu", Stipe Šego je odgovarao SVJEDOCI GOVORE u novini "OBRANA" 1966. Pošto ovaj opis Stipe Šege - kao svjedoka - iz novine DANICA daje neke nama nepoznate detalje iz te Bože Kavrana Akcije, mišljenja sam da bi ovaj opis trebao biti uključen u "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", tim više što je 1956. godine u Barceloni, Španjolska, Hrvatski Narodni Odpor pokrenuo sudski proces u obranu poručnika HOS-a Srećka Rovera. Na tom procesu su bili razmatrani mnogi u to doba dostupni materijali koje su iznosili tada još živi svjedoci mnogih dogodovština i mnogih događaja, te na osnovu iznešenih činjenica, puručnik Srećko Rover je oslobođen svih mogućih krivnja. Molim zainteresirane da pregledaju pisma koja se odnose na taj proces o Sreću Roveru. Moja opaska, Otporaš.)

    U listopadu prošle godine došao je u Chicago poručnik H.N.Odpora za Australiju g. Srećko Rover. On je došao na poziv drugih dužnosnika Odpora iz Sjedinjenih Država, da bi što bolje uskladili rad u organizaciji.

    Kako je nepobitno dokazano nazad 15 godina, da Srećko Rover nije bio kriv u Akciji Bože Kavrana, kojom je prigodom došlo radi toga do razilaženja između generala Vjekoslava Luburića i dr. Ante pavelića, uza sve to nakon 15 godina od toga događaja, neki ljudi još i danas postavljaju pitanje o sudjelovanju Srećka Rovera u toj Kavranovoj akciji. Istina je, da je u ovom slučaju najgore to, što ljudi o tome stavljau pitanje, najmanje znadu, kako je ova akcija počela i dalje se razvijala.

    Neprijatelj i te kako ima interesa ubacivati sumnjičenja i svađu među nas, jer je lažna propaganda najuspješnije oružje u komunizmu. Zato je potrebno upozoriti čestite Hrvate, da ne nasjedaju komunističkoj lažnoj i štetnoj propagandi.

    Kako sam bio jedan između prvih organiziran (sedma (7) grupa, mo) u Kavranovu akciju, te mi je dužnost dati slijedeću izjavu o toj akciji.

    Još 1945. godine počeli smo se organizirati za tu akciju u izbjegličkom logoru Fermo u Italiji. Kako sam već bio poznat s bojnikom Ljubom Milošem (Ljubo Miloš i Maks Luburić su rođeni rodijaci, sinovi dviju sestara, mo) i bojnikom Antom Vrbanom, još u Hrvatskoj, jer smo sva trojica služili u Ustaškoj obrani kod generala Luburića. Kao takovi dogovorili smo se povratiti se nazad u Austriju a iz Austrije u Hrvatsku. Na 17 ožujka 1946. prebacili smo se u Austriju. Uzelo je skoro više od godinu dana, dok su se skupine počele prebacivati u Hrvatsku. Ja nisam otišao među prvim skupinama zbog toga što sam slomio ruku.

    U mjesecu studenom 1947. stigao sam u bazu Traum Feir. Ta baza služila je za sakupljanje grupa, koje su imale ići u Hrvatsku. Tu sam našao Antu Zubića, Tomu župana (osobno sam poznavao ovog Tomu Župana i svu njegovu obitelj. Živio je u Sacramentu a ja u San Franciscu, Californija. Mnoge stvari mi je pričao i kako se je borio u hrvatskim šumama sve do konac 1948 god., mo) i još par radnika, koji su opskrbljivali bazu. Ova dvojica imenovanih, Zubić i Župan, još su živi i nalaze se u Sjedinjenim Američkim Državama.

    Moja skupina krenula je na put 18 siječnja 1948. (Ovdje treba spomenuti i knjigu Ivana Prusca "SPREMNI DATI ŽIVOT ZA HRVATSKU". Ja ovu knjigu posjedujem u kopiji, možda i kopija od kopije, s početkom stranice 94. Sve stranice do 94 fale, osim na prvoj stranici slika Ivana Prusca u vojničkoj odori. Slika je vrlo mutna zbog mnogih kopiranja, ali je ipak vrlo uočljiva. Na stranici 321 pisac navodi da su u grupi sedam (7) bili: Murat, ustaški nadporučnik, Ante Vicković, ustački poručnik, Stipe šego, ustaški zastavnik, Marijan Orlić, ustaški poručnik, Đuro Krajinović, oružnički vodnik i još dvojica, čijih se imena ne sjećam. Ova grupa je pala Rusima u ruke u prosincu 1947. Stipe Šego govori o mjesecu siječnju 1948., dakle neka dva mjeseca razlike. Moja opaska.) Išlo se je preko Mađarske. Kako je mnogima već poznato, da su se skupine počele prebacivati u Hrvatsku u srpnju 1947., a kako sam gore naveo, da je moja skupina išla u siječnju 1948., te kada to sravnimo s prvom skupinom i mojom, onda imamo 5 mjeseci razmaka. Tako da 18 siječnja 1948. Rover se nije pojavljivao u bazi niti je tko u bazi rekao jednu samo riječ o njemu. Baš je ovo taj glavni ključ, da sve da je i bio, Rover nije mogao naškoditi organizaciji. Jer je sve bilo u partizanskim rukama, dok je Rover još sjedio u Italiji.

    Kada pogledamo sudbinu onih nekoliko vodića, koji su izgubili svoje živote u poslu ove organizacije, a to su Josip Brend, Nimec Zlatar, Cvitković i Krajinović - ova dva posljednja vodili su moju skupinu - i Cvitković je ubijen u Mađarskoj, dok je Krajinović umro u Moskvi od ruskih kundeka - onda će nam stvar biti jasnija. Đuro Krajinović pričao mi je da je on vodio prvu skupinu koja nije imala nikakve veze s Domovinom.

    Kada analiziramo knjigu Gordana Vukovića "Akcija Gvardijana" i knjigu Ivana Prusca i ostalih preživjelih učesnika te akcije, onda se može čisto zaključiti da je prva skupina stigla daleko u unutrašnjost Hrvatske i tek tamo pala u ruke partizana.

    Kako je prva skupina nosila radoi stanicu, ona je pala u ruke partizana skupa sa šifrom. Da Miloš i Vrban nisu odali šifru partizanima, onda se ne bi ništa dogodilo ostalim skupinama. Drgu je kardinalnu pogrešku napravilo vodstvo u Austriji jer nije nikada dobilo niti jednog čovjeka nazad sa terena, nego je stalno nasjedalo partizanskim lažima. Pred moj odlazak došao je k nama u bazu pok. Božo Kavran. I noćio s nama. Tada sam imao priliku s njim razgovarati. Pozvao je mene i vodića na šetnju. Dok smo šetali izvadio je jedan komadić papira i rekao vodiću, da pošalje jednog čovjeka iz prvih skupina (tj. iz domovine nazad u bazu, mo) jer da su mu se ispričavali da nitko ne zna madžarski a put vodi kroz Madžarsku pa bi mogao stradati. Meni je dao jednu vojnu kartu s posebnim oznakama i rekao mi, da to ne smijem nikome pokazati, nego zapovjedniku, kada dođem u šumu.

    Vratimo se opet natrag na Srećka Rovera iselio u Australiju poslije tog nesretnog slučaja. Rover je nastavio dalje raditi na organizaciji naših ljudi u Australiji i Oceaniji. General Luburić se međutim naselio u Španjolskoj, a Ante Pavelić dao mu ovlast da vodi njegove sljedbenike svugdje u emigraciji osim u Argentini. Tada je general Luburić imenovao Rovera povjerenikom za Australiju i Oceaniju. Tako je to trajalo preko 7 godina nakon neuspjele Kavranove akcije. Kada se je godine 1955. Ante Pavelić morao sakrivati od argentinskih vlasti, onda je profesor dr. Andrija Ilić tražio od Rovera novca za pomoći dru. Anti Paveliću, i da Rover pošalje novce preko prof. Andrije Ilića. Rover je odgovorio prof. Andriji Iliću da je on slao novac prije preko generala Luburića i da će i dalje tako raditi. Ako bi se što dogodilo gen. Luburiću, onda bi Rover slao novac preko dr. Džaferbega Kulenovića.

    U to vrijeme još je izlazio mjesečnik "Izbor" u Argentini, koji je pri kraju svoga opstanka počeo pisati protiv svećenika i Katoličke crkve. Mjesečnik je uređivao i izdavao predratni iseljenik Josip Subašić, koji je prije rata u Argentini bio integralni "Jugoslaven". Da stvar bude još bedastija, Ante Pavelić je odobrio ovakovo pisanje "Izbora" i tek tada se je počelo Rovera optuživati, da je kriv za neuspjeh Kavranove Akcije. Srećko Rover tada se je obratio na sve preživjele učesnike Kavranove akcije s jednom okružnicom, u kojoj je tražio, da svaki od njih dadne izjavu u vezi Rovera i Kavranove akcije. General Luburić i Rover zatražili su čak, da se osnuje sud, koji će osuditi Rovera, ako je kriv. (I uistinu taj je ČASNI SUD osnovan i proces održan u Barceloni, Španjolska. Tiskana je posebna knjižica DRINA br. 1-3 travanj 1956, God. VI. u kojoj su iznešeni razlozi sazivanja ovog ČASNOG SUDA. Mo.) Kako protivna strana nije pristala na ovakav nepristrani sud, naravno da je izgubila. Istina je, kako svatko lako može vidjeti, za sve su to bili krivi novci. Da je Srećko Rover poslao profesoru Andriji Iliću novac, nikada mu se od ovoga ne bi bilo ništa reklo. Srebrenjaci su po srijedi. (Teško je danas reći jeli ili nije Stipe Šego, kada je ovu izjavu pisao 1971. godine, mislio na Judine trideset (30) srebrenjaka, mo.) Ta je "afera" potresla HOP do temelja, jer su ga napustili ponajbolji od najboljih. Tada su se pojavili razni letci, optužbe...i sve što ne valja. Na jednoj strani general Luburić, Džaferbeg Kulenović, Rover i ostali, a na drugoj okolica Ante Pavelića. Nitko drugi nego naš zajednički neprijatelj nije imao koristi od ove naše zajedničke tužne svađe.

    Ovom prilikom želim prigovoriti vodstvu akcije Kavran, zašto nikad nije dalo u javnost svoju izjavu o toj tragičnoj akciji. Postrojnik dr. Lovro Sušić, ministar dr. M. Frković, ministar dr. Mehičić spadali su u to vodstvo Kavranove akcije. Oni su imali cijeli arhiv o toj akciji i nisu nikada dali nikakvu izjavu o toj našoj tragičnoj akciji.. Istina, Mehičić je nazad nekoliko godina umro, ali ostali dok su još živi, trebali bi o tome nešto napisati da ne ode s njima u grob.

    Z A K L J U Č A K

    O Srećku Roveru mjerodavan sud mogu dati samo oni koji su sudjelovali u akcije Bože Kavrana, jer oni najbolje znadu, kako su se događaji odvijali u ovoj organizaciji. Mi svi preživjeli sudionici te akcije znamo, da Srećko Rover nije kriv. Zato hrvatska poštena i rodoljubna javnost ne smije nasjedati neprijateljskim lažima. Neprijatelji bi htjeli pod svaku cijenu kompromitirati Srećka Rovera, jer im on smeta od svojih mladih dana. Srećko Rover postao je u svojoj 18 godini života ustaša i revolucionarac. Još za kraljevske Jugoslavije kao mladić prolazi kroz beogradske zatvore radi svoje ustaške djelatnosti. S poznatim hrvatskim rodoljubima, pa i samim Božom Kavranom, gnjio je kao mladić po jugoslavenskim zatvorima radi svoga rodoljublja.

    Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske Srećko Rover služio je kao časnik u Crnoj Legiji i u njoj postao pobočnikom legendarnog hrvatskog junaka Jure Francetića. Komunistička Jugoslavija optužuje ga radi njegove rodoljubne djelatnosti u Australiji. Srbo-komunistička Jugoslavija poslala je i ubojice na njega u Australiju, ali Rover svojom vještinom i hrabrosti uspjeva izbjeći smrti, iako je dobio nekoliko uboda od noža. (Ovdje se radi o pokušaju atentata na Srećka Rovera u Melbourne-u 12 listopada 1966. Tko je pomno pratio i čitao "PISMA VJEKOSLAVAMAKSA LUBURIĆA" mogao je tu u tim pismima pronaći i pimso(a) Maksa Luburića u kojima on ističe da su mu neli iz Australije javili da se je to radilo više o nekoj osobnoj stvari, nego li nekom političkom ili neprijateljskom pokušaju ubojstva. Nadajmo se da će i ova stvar postepeno izići na čistac, mo)

    Ovo je samo jedan mali isječak iz života i rodoljubnog rada Srećka Rovera. Nadam se, da će ova moja Izjava i osvrt na akciju Bože Kavrana osvjetliti neke nepoznate ili manje poznate činjenice u aferi Bože kavrana.

    Stjepan Šego,
    2717 S. Princenton Ave.,
    Chicago, Illinois 6o616
    U.S.A.

    Nadolazći opis će biti Okružno pismo Ivana Prusca o "ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "I0. TRAVANJ". Otporaš.

    Bobani

    18-05-2015, 21:49

     

     

     

    OKRUŽNO PISMO IVANA PRUSCA "ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "10 TRAVNJA"

    (Ovo Okružno pismo Ivana Prusca je je izdalo društvo "UJEDINJENI HRVATI AUSTRALIJE" iz Wollongong-a 2500, s adresom P.O. BOX 1474 pod naslovom OBAVIJEST i s potpisom Predsjednika KARLO MALINA, v.r. i Tajnika MATE ĆOSIĆ, v.r. s datumom Wollongong, 21. Rujan 1968. Mo, Otporaš)


    "ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "10 TRAVANJ"

    Nakon izlaska knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" sve više dobivam pisama iz Australije i Novog Zelanda od različitih društava i pojedinaca s molbom, da im pobliže opišem ulogu Srećka Rovera u organizaciji pokreta "10 Travnja", koje je organiziralo državno vodstvo u emigraciji tokom 1946-1948. godine.

    Rovera osobno poznajem od ljeta 1945. godine dok je još živio u logoru Fermo u Italiji. Poznajem ga kao povučenog čovjeka, koji je živio isto tako siromašno kao i većina od nas. U to vrijeme nije se isticao kao pobornik bilo kakovih akcija protiv Jugoslavije.

    Glavnu riječ o takovim pitanjima imali su u logoru slijedeći časnici: dopukovnik Josip Tomljanović (Braco), bojnik Krešo Župan i bojnik Ivica Gržeta.

    Od političkog vodstva bivše Hrvatske administracije (Ustaškog pokreta) glavnu su riječ imali državni tajnik ing. Mimo Rosandić, stožernik Julije Špalj i stožernik Jole Bujanović, koje je samo Kavran odredio 1946. godine kada je dolazio u Italiju kao član pratnje dr. Ante Pavelića, prilikom njegova prelaska iz Austrije u Italiju.

    Koliko je meni poznato, Rover nije nikada prisustvovao tajnim dogovorima spomenutih predstavnika. Zadnji put sam sreo Srećka Rovera 1946. godine prilikom dolaska nadstavnika Ede Kršulja iz Modene u Fermo. Bio sam tada u logoru u Medeni u posjeti kod nekih prijatelja i tu mi se je pridružio nadsatnik Kršulj i izrazio želju da posjeti svoju rođakinju u Fermu, gospođu pok. bojnika Kovačića, kao i nadporučnika Rovera. S njim je on nekada služio u I. zdrugu pod zapovjedništvom pok. Jure Francetića (Viteza).

    Poslije toga zadnjeg sastanka, koji je više ličio na upoznavanje sa osobama, koje je on trebao posjetiti, nikada nisam imao prilike čuti bilo što o Roveru sve do samog suđenja pripadnicima organizacije "10 Travanj" u Zagrebu.

    Prilikom čitanja pojedinih optužnica nije ništa izišlo na vidjelo, što bi Rovera za bilo što teretilo. Nitko nije Rovera optuživao da ga je nagovarao da pristupi tome pokretu.

    Njega jedino optužuju kao ustaškog zločinca, koji je uživao veliko povjerenje kod člana Vodstva, Božidara Kavrana, s kojim je za vrijeme stare Jugoslavije sudjelovao u širenju ustaške misli na području Sarajeva.

    Nakon presude pokrenuto je pitanje među nama preživjelim tko bi od vodiča mogao biti izdajnik. Svi smo bili uvjereni, da je jedini vodič Vučetić, zvani "Lojzek", bio upoznat s kanalom. On je, prema iskazima preživjelih, potajno tvrdio u bazi Trofaiachu, da je bio u Zagrebu, Karlovcu i u centralnoj bazi na Papuku.

    Svjedoci tvrde, da je Srećko Rover došao u bazu Traofaiach koncem 1947. godine i da je povremeno odlazio u Njemačku. (Pročitajte u "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" o tome izvještaj Srećka Rovera kojeg je on dao ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine. Mo) Jasno je, da preživjeli svjedoci nisu mogli doznati kakvu je ulogu imao Rover na tim svojim putovanjima.

    Svjedok iz prve grupe, koja je išla kanalom "Slovenija", vodnik Rupčić, pričao mi je kako se odigrala drama njihovog hvatanja. Kaže, da su ih vodili Vučetić (Lojzek) i Rover (Bimbo). On tvrdi, da je Rover onda bio kao pomoćni vodič te da on, kao i prethodni vodič, koji su vodili kanalom "Madžarska" vjerojatno nije imao nikakvo pravo da ispituje one, koji su ih dočekivali prilikom dolaska u domovinu.

    Nadalje, ako bi se nekoga moglo optužiti za izdajstvo, onda bi to mogli pripisati prvim vodičima, koji su čak svojim životima platili nesposobnost onih, koji su im namjenili tu ulogu.

    Iz ovoga se može zaključiti potpuno sigurno, da nisu čak ni oni imali bilo kakvo odobrenje od Vodstva da postavljaju pitanja onima, koji su već ranije stigli u domovinu, bolje rečeno onima, koji su ih primili i dalje upućivali do određenog mjesta. Uzmimo, na primjer, ulogu vodiča Josipa Branda, koji je čak poslije ubojstva poručnika Nemeca imao dužnost da ispita kanal "Madžarska" i da uspostavi kontakt s centrom na Papuku. Ali što je Brand mogao znati ili doznati o onima, koji su već odavno sjedili u okovima Udbe? Ništa drugo, nego samo ono, što mu je servirala Udba preko pretpostavljenog vodiča Leona Zlatara.

    Dakle, može se sigurno tvrditi, da je znanje i ovlaštenje vodiča smanjeno na minimum. Njihova uloga je bila da ljude, koji su im povjereni, dovedu do prve prihvatnice, da ih predaju toj prihvatnici, uzmu pismene izvještaje i odma se vrate u bazu, gdje ih je dočekivao Kavran, kome su te dokumente predavali.

    Nitko od nas četrnaestorice, koji smo ostali na životu, nije vidio Rovera u Austriji sve do konca 1947. godine, premda su od grupa, koje su išle preko kanala "Madžarska" ostala na životu trojica ljudi i ja kao četvrti. Istom kasnije grupe govore o Roveru kao vodiču.

    Osobno ne znam, što je utjecalo na pok. Poglavnika da Roveru prepisuje ona djela, koja Rover ni u kakvom slučaju, sve da je i htio, nije mogao počiniti.

    PRVO: Rover nikada ne bi mogao utjecati na onako visoke funkcionere, kao štu su bili Rosandić, Špalj, Tomljenović i drugi. On je svakako mogao utjecati na svoje vršnjake po činu i godinama, koji i onako nisu imali vodeću ulogu u Pokretu. A što se tiče nagovaranja ljudi da idu u šumu, onda sam ja veći izdajnik nego Rover, jer sam ja to činio po zapovijedi starijih časnika; naročito Tomljenovića. Čak sam iz svojih vlastitih financijskih sredstava platio put još trojici kolega, sa kojima sam po zapovijedi Tomljenovića prešao iz Italije u Austriju, prijavio se Kavranu i stavio mu se na raspolaganje.

    Istina je, i to posve utvrđena, da Rover nije preveo Božidara Kavrana, kako mu to pripisuje pok. Poglavnik. Kavrana je 3. srpnja 1948. godine preveo Vučetić (Lojzek). To potvrđuje član državnog Vodstva, sada pok. dr. Mehičić, Božo Ratkić kao i materijal, sačuvan iz tih događaja.

    Prilikom mojeg ponovnog dolaska u emigraciju i podnošenja izvještaja članu Vodstva dr. Mehičiću, koji se je s mojim izvještajem u potpunosti složio i rekao da je točan s napomenom, da bi bilo dobro iz tog izvještaja napraviti jednu knjigu i servirati je Hrvatskoj emigraciji, potvrđene su ove historijske činjenice i ustanovljeno je, da se sačuvani dokumenti i moja svjedočanstva poklapaju. Tom prilikom mi je pok. dr. Mehičić rekao, da se Kavran nije dobrovoljno predao, nego je sam pošao u domovinu uvjeren, da je sve u najboljem redu. Tada sam mu spomenuo Kavranovu izjavu na sudu, gdje on tvrdi, da se je dobrovoljno predao kad je čuo da su njegovi suborci pali u klopku i da želi s njima zajedno dijeliti kobnu sudbinu.

    Tom prilikom spomenuo sam dr. Mehičiću kako sam čuo, odnosno čitao Poglavnikovo pismo "Do znanja", koje je upućeno povjerenicima Hrvatskoh oslobodilačkog Pokreta o Poglavnikovom nesudjelovanju u toj akciji. Mehičić je rekao, da to nije istina i da on osobno zna, da je Poglavnik bio obavješten o svemu, što je Državno vodstvo radilo i to preko svog teklića poručnika Ivice Krilića. (U izvještaju Srečka Rovera na ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine se spominje kako je Srečko Rover, po nalogu Božidara Kavrana ili Vodstva izradio 10.000 Poglavnikovih slika u vojničkoj odori i 10.000 slika s Poglavnikovom slikom u civilu, te da je to sve Poglavnik odobrio, mo. Otporaš.)

    U dužim razgovorima s dr. Mehičićem, koje sam vodio u vezi te tragedije, postavio sam i pitanje o Roveru i zamolio ga da mi kaže kako je moglo doći do upućivanja takvog pisma, od strane Poglavnika. Dr. Mehičić je mišljenja, da je neprijateljska kontraobavještajna služba uspjela Poglavnika nagovoriti na takvu odluku. Usput mi je napomenuo, da to nije prvi slučaj da neprijatelj uspije provući lažne informacije, pomoću kojih želi nekoga odstraniti iz naših redova. (Na svu žalost još i dandans ima takovih Hrvata koji nasjedaju na neprijateljske laži i klevetaju druge poštene Hrvate bez ikakovih dokaza, mo)

    Jednom mi je dr. Mehičić čak iz svojega stola izvukao neke dokumente i pokazao mi da vidim da tamo stoji, da se je Srećko Rover prilikom dolaska iz Njemačke obratio njemu, te da ga je osobno odveo u sjedište Odbira, koji se je nalazio u Sulzau i tamo ga upoznao s dr. Sušićem i dr. Frkovićem, od njih je dobio daljnje upute za rad. Napominjem, da je pok. Kavran u to vrijeme već bio u rukama neprijatelja. Prema tome, nema nikakvih dokaza na temelju kojih bi se moglo Rovera optuživati za bilo kakvo izdajstvo.

    Naprotiv, da on to nije počinio, ima i previše dokaza, a i živih svjedoka. U prilog tome navodim slijedeće: nas preživjele ispitivali su za vrijeme istrage, a isto tako i poslije istrage o Roverovoj djelatnosti za vrijeme rata, dok se za Lojzeka nikada nitko nije interesirao.

    Znam, da mlađa generacija teško može shvatiti naš položaj za vrijeme i poslije rata, jer mi smo bili članovi Ustaškog Pokreta i kao takvi morali smo izvršavati sva naređenja pretpostavljenih i biti disciplinirani. Mi smo morali izvršavati takva naređenja čak i onda, kada ona nisu bila u skladu s našim shvaćanjima. Usput napominjem da je povijesna istina, da nikada u ovakvim sistemima nije jedno vrhovništvo moglo napraviti grješku, nego se to uvijek pripisivalo ljudima nižeg ranga, jer u stvari netko mora snositi odgovornost za neuspjehe.

    Zato ubuduće moramo dobro otvoriti oči i paziti, da nam neprijatelj ne podvaljuje kojekakve smicalice, radi kojih mi moramo trošiti sve svoje snage i uz to upropaštivati najbolje sinove Hrvatskog naroda.

    Što se tiče Roverova "izdajstva" u vezi spomenute organizacije, možete biti potpuno načistu da on to nije i ne snosi nikakvu krivicu za to. On je samo svjesno izvršio namjenjenu mu ulogu i bio jedan od uzornih članova mlade boračke elite, koja je već dala za domovinu, a da od nje ama baš ništa nije dobila. (Koliko nas takovih imade!, mo)

    Za sudbinu pokreta "10 Travanj" tražimo uzroke u našoj nesposobnosti, a ne bacajmo krivicu na bilo koga i to bez ikakvih dokaza! Ovdje bih htio navesti još nekoliko kardinalnih grješaka, koje je počinilo Hrvatsko državno vodstvo.

    Prvo: nije se nikako smjelo ići vezom "Domovina-emigracija".

    Drugo: nije se smjelo godinu dana slati ljude u istu bazu.

    Treće: HDV (HDV su inicijali za Hrvasko Državno Vodstvo, mo) uopće nije uočavalo što piše jugoslavenska štampa, koja je za čitavo vrijeme šutjela o organizaciji, koja je djelovala javno.

    Četvrto: Najgluplje je bilo to, što su i nakon pogibije Nemeca i Kutleše nastavili slati ljude istim kanalom ("Madžarska"), bez obzira da li su oni prije streljanja odali policiji kanal ili nisu.

    Peto: što nisu tražili od onih, koji su ranije poslani, da se barem dvojica vrate iz grupe i to onda, kada dobiju obavijest da su sretno stigli u bazu.

    Preko vaše štampe, koja izlazi u dalekoj Australiji, zahvaljujem se svim društvima i pojedincima za narudžbu knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA". Ujedno vam želim svima skori povratak u našu slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. I. Prusac, v.r.

    I. PRISAC
    Siezenhiemerst. 155
    5020 SALZBURG, Austrija.

    (To je IZJAVA Ivana Prusca, svjedoka mnogih dogodovština, patnja i muka u organizacije akcije "10 Travnja". Najveće trzavice, sumnje i svađe oko ove akcije su proizišle od onih koji su najmanje znali o čemu se radi. Osobno sam spreman povjerovati više onima koji su bili svjedoci bilo koje akcije u borbi za hrvatsku slobodu i Hrvatsku državu, nego onima koji to pripričavaju po onoj: čula, vidila, kazala. Engleski se to kaže: HEAR- SAY! Mo. Otporaš.)

    Bobani

    19-05-2015, 00:37

     

     

     

    PISMO GOSPOĐI MIRI BUNTIĆ, TORONTO, piše general DRINJANIN

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 876/879. Mo. otporaš.)

    general DRINJANIN
    16. IV. 1968.

    Gdja Mira Buntić i obitelj, Toronto.

    Pišem Vam ovih nekoliko riječi s uvjerenjem, da ćete znati Vi i Vaša obitelj razumijeti mene i moje stanje u pogledu naših veza, koje su izišle iz normalnih veza dviju obitelji, da postanu stvar u kojoj imaju riječ i pripadnici Odpora. Ljudi kao ja ne pripadaju samo sebe i svojim obiteljima, nego i jednoj zajednici, gdje svi imamo i stanovitih dužnosti i prava medju nama.

    Radi se o tome da sam odjednom počeo dobivati pisma sa skoro istim sadržajem o tobožnjoj trgovini sa zlatom, draguljima, dolarima itd. i To u vrijeme kada u "Vjesniku" i još jednom Udbaš M. Rajković posvećuje meni čitave stranice, a počeli su me miješati u trgovinu zlatnih dukata, koje u Munchenu vodi gosp. Tudjina. (Gosp. Zlatko Tudjina je imao radnju zlatarije u Munchenu u kojoj je izrađivao razne nakite od zlata ili pozlaćene, te uz te nakite i hrvatske Velikane: Kralja Tomislava, S. Radića, Kardinala Stepinca, Poglavnika, NDH isl. To je bio jedan jako lijep ukras i poklon prijatelja prijatelju. Hrvati su to kupovali više iz ukrasa i ljubavi nego nekog isticanja. U ovom pismu general o tome piše i po sadržaju pisma se može primijetiti da je ljut što je gdja Buntić i neoprezno širila vijest da je u trgovini dragulja sa generalom Drinjaninom. Mo. Otporaš.) Znam da Vi niste zlonamjerno rekli ni jednu riječ, ali je nažalost sasma sigurno, da ste nekim Hrvatima u Torontu govorili o tome da Vam ja šaljem zlatne predmete i vrijednosti, a Vi da to prodajete i meni šaljete novce. Manje ili više nešto slično ste morali reći, jer to inače nebi mogli znati ljudi izvan obiteljskog kruga Vašeg i mog. Zato je potrebno ovu stvar postaviti na svoje mjesto, u koju svrhu mi je dužnost obavijestiti sestru (Maksova polusestra Zora (Tambić) udata za pukovnika HNS Jakova Džala, mo) i prijatelje u Torontu, jer ova stvar već nije osobna.

    Vi ste došli u Španjolsku, kao i 18 milijuna turista, i medju njima nekoliko stotina Hrvata. Neki od njih donijeli su mi i pisma i poruke, knjige, darove itd. za mene i moju djecu. I to nikad nije bio problem. Običaj je, da se ljudi i prijatelji daruju, i to su mnogi učinili, a nekima sam uzvratio, nekima ne, prema postojećim odnosima medju nama. Donijeli ste mi i pozdrave od moje sestre Zore, donijeli ste mi filmove, fotografije od moje stare majke (generalova majka je rođena 1886. a umrla kod kćeri u Rijeki 1989. Bilo joj je 103 godine kada je umrla, mo) i morali ste taj film vratiti mojoj sestri Zori, s kojom ste bili u prijateljskim odnosima. Trebali ste mi donijeti i paket novina. Bili ste u Mallorci, (Kanarski otoci, mo) i na povratku u Madrid, prošli ste kroz Valenciju, bili u kući moje gazdarice, bili s nama par dana, i rastali smo se kao prijatelji. Za mene i moju djecu značilo je mnogo da ste nam donijeli film o mojoj starici. (Majki, mo)

    U isto vrijeme donijeli ste kao dar neke svetere itd. (engleska riječ sweater, što bi u ovom slučaju moglo značiti pleteni džemper, mo) i shvatili smo da je to od Vas i moje sestre. Bio sam uvjeren, da ste to skupa činili. Rekli ste mi da imate mogućnost kupiti jeftino robu sa malim manjcima. (sa malim odštetama, mo) Ja nisam htio da to bude žrtva bilo za Vas, bilo za moju sestru. Zato sam Vam ponudio da ovdje kupimo kakve stvarčice, koje se tamo mogu prodati, da bi tako platili kako tako tu razmijenu u robi. Pitao sam što bi išlo, i javili ste mi da se mogu medju prijateljicama prodati medaljoni, izradba tipična, koja se zove "arte toledano" tj. stare arapske rezbarije.

    Kupio sam prvu pošiljku u javnoj prodaji u Valenciji i poslao Vam skupa sa omotom, cijenama, koje su u javnoj prodaji bile izmedju dolara i dva dolara. Mislim da sam poslao 6 i desetak medeljica Sv. Ante ili slično, isto u vrijednosti od dolara po komadu. Zatim sam Vam poslao mislim 35 medelja "toledanskih" i zatim 6. Cijena ovih je 70 peseta, tj. nešto malo više od dolara. Kupio sam to preko prijatelja Madžara, koji to kupuje na veliko i šalje u Ameriku. Oni se time bave profesionalno i dobivaju cijenu tvorničku. Poslao sam Vam to kao "Muestru bez vrijednosti" i tako je i stiglo.

    Istina ove rezbarije imaju jedan inkrustirani konac zlata, (ja bih to preveo sa:..."ove rezbarije imaju jedan navučeni sloj zlata, mo) i u tome jest posebnost te rezbarije. Nu koliko to može vrijediti vidi se od tvorničke cijene od 70 P. ili dolar po komadu.

    Sve to nebi imalo razloga za bilo kakvo opravdanje. Pokušali smo i nažalost bez uspjeha sa drugim našim ljudima razne stvari iz USA unovčiti ovdje. Izmijeniti medaljone za svetere, medju prijateljima, i kad je po srijedi jedna sestra i tako drago čeljade kao moja seka, je sasma normalna stvar. Nu prestala je biti normalna kada se bilo iz indiskrecije, bilo jer niste davali važnost, kao ni ja, kazali našim ljudima, da trgujemo sa zlatnim predmetima. I to je stiglo na ulicu, i vrlo vjerojatno će stići u javnost. Da to potkrijepim evo Vam slučaja sa dukatima g. Tudjina:

    Obrana, Danica, Hrv. Revija, Dom, Hrv. Glas, Naš Put, Glasnik Srca Isusova i Marijina, Glasnik Župe u Njemačkoj, Hrv. Narod, i valjda sve hrvatsko novinstvo je donijelo oglas g. Tudjine, kojega je donijela i OBRANA. On je te oglase platio, nama i svima drugima. Pa ipak nije se govorilo o drugome nego o "Luburiću i Tudjini" i "njihovim zlatnicima". Eno i Vjesnik o tome piše. Ja toga gospodina (Tudjinu, mo) u životu vidio nisam, a sa njegovim poslom sam imao toliko (toliko veze, mo) koliko i Vi sa atomskom bombom, iako su u Munchenu neki naši ljudi dugi niz godina živjeli i tako poznavali g. Tudjinu. To je lako. Mogu staviti oglas u OBRANI i time stvar završena. Ljudi će vjerovati tko je voljan, ali Udba će tada reći "posvadili se Tudjina i Luburić oko dukata, a neće manjkati ni hrvatskih ljudi i novina, koje će iz prsta izsisati priču o "hrvatskom zlatu iz kojeg Tudjina i Luburić prave dukate". Isto tako mogli bi izmisliti da smo (or)obili jednu Banku, pojeli jednog kardinala, silovali jednu babu, ili napravili tajni sporazum sa Heferom i U Tant-om (Thant (Sithu U) 1909-1974, glavni tajnik Ujedninjenih Naroda od 1961-1971., mo) za preuzimanje vlasti u Vijetnamu. To me mnogo ne zabrinjava, jer sam kroz 40 godina borbe imao prilike upoznati srpske manevre ali i hrvatsku fukaru.

    Mene smeta da je jedna stvar, koju ste kao praktične žene dogovorili sa mojom gazdaricom, ali s mojim odobrenjem, i jer se radi o Hrvatima i mojima, mojoj sestri i mojoj djeci, da se ta stvar eto pretvorila u trgovinu zlatom, draguljima, dolarima koje mi šaljete itd. Ako trebamo ponoviti, mogu to učiniti deset puta, da vjerujem da ste Vi to učinili dobronamjerno i da niste mislili da može biti bilo kakvih poteškoća iz ove naivne obiteljske izmjene robe za stvarčice. Smeta me da je moja sestra i Jakov, (Jakov Džal, suprug generalove polusestre Zore, mo) iako indirektno umješani, i jer je to došlo medju naše ljude i pripadnike Odpora. Naravno da morate razumijeti da to nije onaj Maks, kakvog ljudi vole, poznaju i slijede, posebno ako se nadoda tome svemu sva ona zla krv koju ljudi nekada i nehotice umiješaju u bilo što. Bilo je nažalost Hrvata i eno baš o tome piše Vjesnik, kako je fra. Branko Marić tobože obavijestio moga punca da ja nisam general nego koljač, i da je iza toga nastao spor u mojoj obitelji. A ženio me fra. Branko! Ja ne mogu znati koliko je istina , ali bilo je ljudi koji su dolazili u Španjolsku da saznaju jeli istina "da su Maksa zatvorili u ludnicu". Čeprkanje je to po starim ranama i ne spada ovamo. Htio sam podsjetiti Vas, da svaki detalj moga života ima stanovitu vrijednost na crnoj burzi, vijesti koju podržava Udba. U doba dok sam ja živio u najstrožem samostanu Španjolske, bilo je Hrvata koji su davali sigurne podatke o tome kako živom sa jednom talijanskom glumicom. Ima takovih stvari na stotine, ali neću duljiti.

    Zato ću Vam biti zahvalan ako bi ovu stvar prihvatili kao dokaz prijateljstva. Mi nismo nikada vodili nikakve trgovine, nismo nikda slali nikakvih novaca, i najbolje je da i ovu razmjenu nekako završimo, kako bi Vi odprilike imali odštetu za stvari koje ste nam donijeli ili poslali, tj. svetere i džempere. Ukoliko ima razlika izmedju ovih stvari i onih, koja sam Vam poslao, budite dobri pa to nekako sračunajte, pa da to uredimo bez novca, kao i do sada, ali tako da budu računi čisti i duga ljubav. Mi drugih poslova imali nismo, osim što smo Hrvati, jer Vi niste u našoj organizaciji, i neznam kakvi su Vaši politički nazori, niti me interesira. Imate pravo kao i svaki Hrvat osjećati jedno ili drugo, ili ne osjećati, i to nije ni dolazilo u obzir. Dokrajčimo ovu operaciju kao prijatelji, a ako ima poteškoća, nebih htio mješati druge osobe, pa da izravnamo račune i prestanemo s ovom izmjenom, koja je postala, kako vidite, za mene jedan problem. Ni jedan Odporaš ne može zamisliti Maksa kako trguje sa zlatom, nakitima, draguljama i dolarima, - iako ni takva jedna trgovina nebi imala ništa amoralno za bilo koga drugoga. Ja sam napustio trgovinu, da se mogu posvetiti Hrvatskoj i želim takav ostati u očima Odporaša i svih Hrvata.

    Vi bi mene jako zadužili ako bi osobama kojima ste bilo što govorili o našoj inače nedužnoj izmjeni, rekli istinu, kakva jest, a ja ću jednom kopijom ovoga pisma obavijestiti moju sestru, kao i organizaciju Odpora, jer oni imaju prava znati istinu o svom zapovjedniku. Nema ništa zla u svemu što se dogodilo, ali ne želim da bi se produljenjem ove prakse stvaralo medju pripadnicima Odpora jedno netočno mišljenje. Poznam jednog visokog dužnosnika Madjara, koji se time profesionalno bavi, kupuje, prodaje, i ostao je gospodin čovjek, kao i onaj koji prodaje kuće, cipele ili kao Tudjina, dukate. Ove netko kupi i plati, ako mu konvenira, ako ne, neka ne kupi. Ali vidite, general Drinjanin ne može trgovati sa "zlatom, draguljima i dolarima".

    Ja Vam se još jedno zahvaljujem na usluzi koju ste nam učinili da ste nam uzput donijeli film i darove, i oprostite na kojoj riječi, koju bi možda mogli smatrati nepodesnom. Nije mi bio cilj drugo doli spriječiti, da jedna nedužna stvar postane izvor političkih škandala. Rekao sam: ne pripadam samo sebi i djeci, nego i jednoj poštenoj, borbenoj i idealističkoj zajednici ljudi, pa je potrebno da se ne naškodi toj zajednici ljudi sa pričama, koje nuždno nastaju u ovakovim slučajevima.

    Vašemu gosp. mužu Vašoj dragoj dječici i Vama srdačne i hrvatske pozdrave, a ovima se pridružuju svi moji. Odani Vam

    general Drinjanin.[I][COLOR="blue"]

    Ps. A šta reći na ovo pismo!? Svak sebe može u njemu pronaći, na jedan ili drugi način. Neka povijesničari kažu svoju završnu riječ kada za to dođe vrijeme.

    Dr. Ante Ciliga je u novini Danica za prosinac 1969. godine napisao jako lijep članak o smrti generala Luburića, i tu napisoa slijedeće:

    - DR. ANTE CILIGA - OBRANA svibanj 1970, str. 11

    -"Naša je emigracija od 1945/1969 dala samo dvije MARKANTNE LIČNOSTI: prof. Krunoslava Draganovića i Vjekoslava Maksa Luburića...Oni su se istakli nizom inicijativa, koje su dale obilježje života ove emigracije...Luburić se afirmirao kao jedna od NAJVAŽNIJIH i NAJMARKANTNIJIH ličnosti ove emigracije...stanovite VOJNIČKE kao i stanovite POLITIČKE sposobnosti Luburićeva su NEDVOJBENE i POZETIVNE...PRIRODNA INTELIGENCIJA LUBURIĆA BILA JE VANREDNA...DALEKO IZNAD DRUGIH VODJA I VODJICA NAŠE EMIGRACIJE. PA I ONIH S DOKTURATIMA..."

    - DANICA - 17 prosinca 1969.,Tjednik hrvatskih franjevaca u Chicagu

    - Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, dr. Ante Ciliga (1898/1992): -

    " Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadačnju plemensku razdrobljenost i pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u zagreb, na Miragoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideolškog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti,nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materialno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati". Iz "DANICE" 17.12.1969. Otporaš.)

    Bobani

    20-05-2015, 02:03

     

     

     

     

    SVI PUTEVI VODE U BOKU - KOMENTAR UZ JEDNU MAPU, piše general DRINJANIN.

    (Ovaj opis se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Ja ovo prepisujem iz DRINE br. 1-2. 1965. strana 128-135 za hrvatsko općinstvo jedan vrlo povijestne važnosti opis generala DRINJANINA. Više/manje poznato je da je general DRINJANIN u Istarskoj DRINI 1964. godine na strani 18-21 tiskao PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. To spominjem zato da bi čitatelji priloženog opisa mogli što bolje razumijeti početak i prvi paragraf opisa. Usput želim naglasiti da je uz naslov: SVI PUTEVI VODE U BOKU priložena i vojnička karta Boke Kotorske, koju ja ne mogu ovdje priložiti, jer ne znam kako, ispričavam se zbog toga, ali ću zato napisati sve one riječi koje su ispod te karte, koja je svakako kopija od Bog dragi zna koliko kopija, pa nije toliko jasna, ali svakako se jasno vide strijelice talijanskih jedinica koje prodiru u Boku Kotorsku. Ispod karte je napisano: IZ NJEMAČKE RATNE REVIJE "SIGNAL": vidi se kretanje Talijana po kopnu i moru prema Boki Kotorskoj i Jadranu. Tko drži Boku, gospodari Jadranom. Moja opaska. Otporaš.)

    Piše: general DRINJANIN

    Komentar uz jednu mapu

    Zadnja istarska DRINA bila je razgrabljena, pa neka ove riječi služe i kao poziv svim povjerenicima, da nam smjesta pošalju sve primjerke, koje još eventualno imaju na raspolaganju. Trebamo ih za odpremu onima, koji ih traže. I tih ima mnogo.

    Vele nam mnogi prekaljeni stari ustaški borci, u čije borbeno i oružano ustaštvo nitko ne može sumnjati, da je zasluga te DRINE u tome, što ona postavlja svaku stvar na svoje mjesto. Mi se nismo odrekli i nikada se nećemo odreći onoga ustaštva, kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata. Ti su se ustaški junaci i martiri borili za HRVATSKU DRŽAVU i imaju prava da ih se smatra hrvatskim vojnicima i hrvatskim mučenicima.

    Što je, konačno znao onaj hercegovački dječarac, onaj lički pastir, onaj zenički radnik ili jednostavni težak sa Drine - o ideološkim problemima svijeta? Nismo rekli da o tim ideološkim smjerovima ne treba voditi računa o političkim stvarnostima, nego smo samo rekli - da su ovi jednostavni i mali ljudi, koji su nosili "U" slovo na ličkoj kapici, bosanskom fesu ili ustaškoj vojničkoj kapi - bili samo i jedino hrvatski vojnici, koji su pošteno ginuli za HRVATSKU DRŽAVU.

    Nisu to samo sentimentalni razlozi, pa da kažemo da bi bili nesretni, jer bi nam se nijekala vojnička kategorija, a ne govorimo o tobožnjem prokletstvu Hrvata, koja da datira još od vremena nesretnog kralja Zvonimira, nego se radi o konkretnim razlozima. Nikada Hrvatska neće moći biti ni slobodna, ni svoja, ni sretna još manje - kad bi prešutila ili zatajila tih pola milijuna palih. (Hrvata, mo. Otporaš.)

    Nije uvijek za povijest i Boga mjerodavno ono, što o nama kažu oni, koji su nas pobjedili, (Toga smo svjedoci upravo danas dok ja, Otporaš, ovo pišem. Napali su našeg slavnog hrvatskog igrača Josipa Šimunovića samo zato što je u utorak 19 studenoga 2013. poslije utakmice Islanda i Hrvatske u Zagrebu za kvalifikaciju svjetskog prvenstva u Brazil 2014., rekao: ZA DOM SPREMNI!. Preko hrvatskih slabića u službi hrvatskog neprijatelja ova stara vojnička hrvatska izreka ZA DOM SPREMNI! je munjevitom brzinom proširila se kuglom zemaljskom, kako bi još jednom, Bog dragi zna po koji put još više, prišili HIPOTEKU GRIJEHA WW2 NAMA HRVATIMA na našim hrvatskim područjima. Mo, Otporaš) a ni t. zv. veliki, jaki, jer živimo u doba ispaštanja grijeha velikih i moćnih. I ne samo mi nego i oni sami ispaštaju svoje grijehe i zablude.

    I baš zato, jer se nismo odrekli dijela naše slave i naše tragedije - ne smijemo zatvoriti oči pred evidentnim stvarnostima u svijetu, koje nas sile da izvršimo reviziju svih koncepata u pogledu naše politike i naše strategije. (Upravo u tom i jest veličina generala Maksa Luburića. On je sam sebe pobjedio i došao do zaključka da ako se Hrvati ne ujedine u jedan ROV, budućnost je jugoslavenska, mo, Otporaš) Svijet vodi POLITIKA i, prema tome, ta je diktirala i hrvatsku politiku (Kao i danas spominjanje ZA DOM SPREMNI!, mo) godine 1941. Hrvatska je strategija bila posljedica te naše političke linije, koja je sačinjavala dio jedne evropske i svjetske politike, koja je tada priznavala Hrvatsku. Zato je bila apsolutno ispravna i ona hrvatska politika i, dosljedno tome, hrvatska strategija, koju smo vodili na strani onih, koji su nam dali kakvu - takvu mogućnost, da dodjemo do hrvatske DRŽAVE. A stvaranje HRVATSKE DRŽAVE bio je naš vrhovni stratežki cilj.

    S druge strane, mi smo bili stvarni i u istarskoj DRINI smo na sasma jasan i konsekventan način analizirali političko - vojnu situaciju kod onih Hrvata, koji su bili protivni našem časovitom političko - ideološkom smjeru, ili su pak snašli posljedice našeg časovitog savezništva s Italijom, koja nije bila samo ideološki protivnik tih Hrvata, nego je bila i stvarni potencijalni protivnik cijelog hrvatskog naroda.

    I hrvatski Ustaše i hrvatski partizani podjednako su mrzili Italiju. Malobrojni hrvatski komunisti mrzili su Italiju i iz ideoloških razloga, ali se je kasnije dogodilo, radi svojih ideoloških zabluda, stvarno paktirali s Italijom, našim narodnim i političkim neprijateljem. U isto vrijeme Kotoranin Ante Moškov, tobožnji ideološki sumišljenik Italije, jurišao je s bombom u ruci na talijanske tenkove.

    Osim, dakle, ideoloških problema postojali su i taktički problemi s obje strane, pa ako je hrvatska ratna mašina, iz taktičkih razloga, prihvatila ideološko obilježje svojih saveznika u svom političko-startežkom planu, onda na jedan pošten i iskren način moramo priznati isto taktičko pravo i onim Hrvatima, koji su bili na drugoj strani. Da bi to mogli učiniti moramo rasčlaniti Titovu snagu na njene sastavne dijelove.

    Ne ćemo ovdje govoriti o velikosrbstvu, ni o srbokomunizmu, ni o beogradskoj čaršiji, ni o srbijanskoj profesionalnoj soldateski. Oni su naravni neprijatelji svake hrvatske državne koncepcije, pa bila ona ma kako ideološki obojena. Onaj isti rječnik, kojega su upotrebljavali za naše stare i borbene pravaše, Frankovce i stekliše, upotrebljavali su kasnije za ustašku generaciju, i upotrebljavaju danas, (1965., dr. Juraj Krnjević je tada bio predsjednik HSS-e, jer je bilo tada - kao i danas - bolje imati nekakovu titulu predsjednika, nego biti državotvorni Hrvat za Hrvatsku Državu, mo) za dra. J. Krnjevića i novu HSS, koja se deklarira izročito državotvornom. Taj će isti rječnik oni sutra upotrebljavati za one hrvatske komuniste i bivše partizane, čim se ovi deklariraju pristašama hrvatske DRŽAVE. Andrija Hebrang je meni, neposredno prije izručenja, rekao: da on želi Hrvatsku crvenu kako kukurik, ali sa granicama na Drini i kod Zemuna. Zato je taj zaslužni i stari komunisitčki borac pao isto tako izmučen i pogrdjen, kao jedan Juco Rukavina.

    Ne govorimo, dakle, i bilo kojoj srpskoj snazi. Govorimo o Hrvatima. Nećemo trošiti riječi ni na one oportuniste, slabiće ili amorfnu masu (u ovom slučaju "amorfna masa" se odnosi na sve one bezosjećajne i bez kristalno jasne ideje Hrvate, mo, Otporaš) koja je klicala "Hosana, sine Davidov", a onda Ga pljuvala. Svaki narod ima te svoje oportuniste, slabiće i amorfnu masu. Oni ne prave nikada povijest. Oni ju tek slijede. Oni bi sjutra klicali Ustašama, HSS-u, demokratima ili eventualno hrvatskim monarhistima.

    Radi se o onim Hrvatima komunistima i idealistima, koji su se dali prebijati kosti i koji nisu odavali svojih drugova; ili su umirali s puškom u ruci i na vješalama, s poklikom "živila komunistička partija", itd. Mi njima odajemo priznanje, kao borcima, ako su pali u vjeri, da njihova žrtva služi za bolju budućnost hrvatskih proletera. Mnogi su od njih sve dali u vjeri, da se bore kao predhodnica jednog novog i boljeg svijeta, gdje Hrvat Hrvata ne će ekonomski izrabljivati, i da se jedan narod s drugim ne će klati za kapitalističke interese.

    Mi te ljude odjeljujemo od onih, koji su i u komunizmu gledali svoja osobna riješenja, pa su se, poput Tita, stavili u službu jugoslavenske državne ideje. Taj oportunizam doveo je i u krizu takovu novu jugoslavensku tvorevinu, jer su se urotili i protiv Rusije i Staljina, za koje su umirali. Njihova je urota bila kupljena za američke dolare, kao što je i puč generala Simovića bio plaćen s pola milijuna engleskih funta sterlinga. Mi smo danas očevidci loma. Većina hrvatskih komunista za Beogradjanine su danas čisti - ustašluk! Dio hrvatski komunista gubi se u oportunizmu i kukavičluku, da ih ne snadje sudbina Andrije Hebranga. Ali oni neće praviti povijesti, oni će slijediti tok dogadjaja. Jedan pogled na stanje u svijetu govori o krizi komunizma, gdje se Jugoslavija spasava od "majčice" Rusije s pomoću buržujske Amerike, a Rusija pak traži saveznika u medjunarodnom kapitalizmu protiv revolucionarnog Mao-Ce-Tung (Mao-Tso-tong, francuski, Mao-Tse-Tung i (Mao Zedong) engleski, mo) i milijuna gladnih Kineza.

    Vratimo se hrvatskim komunistima idealistima. Oni, koji prežive duboku krizu komunizma uopće i lom jugoslavenske državne strukture, morat će naći jedan hrvatski okvir za svoju legalnu borbu. (Franjo Tuđman i njegova Hrvatska Demokratska Zajednica, HDZ, mo) Nećemo mi Hrvati riješiti problem komunizma u svijetu, nego ćemo morati prihvatiti riješenje, koja će donijeti "vjetrovi povijesti". (Pad berlinskog zida u studenom 1989. godine, mo, Otporaš)

    Ali, pitanje hrvatskih partizana je problem naš, interni, hrvatski i njega moramo riješiti medju sobom mi Hrvati. Samo jedan pogled na mapu, (o kojoj sam rekao par riječi u početku ovog opisa, mo) koju smo uzeli u originalu iz njemačkog ratnog mjesečnika "Signal" - pokazuje nam što se je sve dogadjalo u ona vremena. Treba konstatirati dvije bazične činjenice.

    Prva je činjenica, da su Njemačka i Italija navijestile rat Jugoslaviji ne zato, jer su to želili, nego - jer je po njihovim neprijateljima organizirani puč generala Simovića, od 27 ožujka 1941. - na to prisilio. Njihov cilj, t.j. Njemaca, nije bio ni rušenje Jugoslavije, ni stvaranje Hrvatske, nego su prije svega trebali pasivnost Jugoslavije i slobodni prolaz za Solun i Kretu, kamo su stigli 2. lipnja 1941. Rat je bio tu.

    Druga je činjenica, da su Hrvati iskoristili to ratno stanje, proglasili hrvatsku DRŽAVU, razoružali jugoslavenske jedinice i stvorili hrvatsku Vladu, hrvatsku vojsku, itd. Pogled na mapu (kartu, mo) pokazuje glavne smjerove Njemaca. Oni su iz Madjarske, Rumunjske i Bugraske okupirali glavne komunikacije, koje su trebali za osvajanje Sueza i drugih stratežkih ciljeva. To se je i kasnije osjetilo u držanju Njemaca na teretoriju bivše Jugoslavije, kada su pravili lokalne kompromise s bilo kim, da si osuguraju te komunikacije.

    Kasnije se to promijenilo utoliko - koliko je radi nepovoljnih ratnih rezultata - Hrvatska postala južni stratežki obrambeni bedem za njemački životni prostor (lebensraum). Tada je Njemačka imala više interesa za Hrvatsku kao takovu, ali ne radi Hrvata, nego radi sebe. Priča o našem vjekovnom ratnom prijateljstvu je čista poezija, koja je nastala iz obostrane upućenosti, i kao posljedica našeg geopolitičkog položaja.

    Ali Italiju su vodili drugi motivi u svim njenim potezima, koji su je vodili u našu Dalmaciju, i to ne radi ideoloških razloga, nego iz imperialističkih motiva, koji su (kod njih, Talijana, mo) vječni i s kojima treba računati u svim budućim potezima hrvatske politike i hrvatske strategije.

    Italija je izdala sve svoje saveznike radi Dalmacije, i u budućnosti će svaka Italija prići svakom bloku, koji joj obeća Dalmaciju ili komad iste; i opet će iznevjeriti, ako joj druga strana obeća više; i ne smao to, nego će Italija, na jedan ili drugi način, pokrenuti naše unutarnje neprijatelje, jer joj nikako ne konvenira jedna jaka HRVATSKA DRŽAVA.

    Prelazim, konačno, na ono, što smo htjeli istaknuti. Dobar dio partizana na hrvatskom području posljedica je - ne nekih vrlina komunizma, a ni pomanjkanja smisla za povijest i ljubavi za hrvatsku DRŽAVU samih DALMATINACA, - nego je posljedica imperijalizma Italije i izdajstva domaćih Srba i četnika, koji su Hrvate planskih tjerali u partizane, da ih kasnije mogu optužiti i uništiti - kao komuniste. Mi bi mogli toj našoj hrvatskoj braći predbaciti njihovo partizanstvo tek onda, kad bi hrvatska DRŽAVA bila dovoljno jaka, pa im mogla pružiti zaštitu. Nu hrvatska DRŽAVA je bila tada nemoćna prema svome "himbenom savezniku".

    "Ustaška Hrvatska" ne može predbaciti "partizanskoj Hrvatskoj" ama baš ništa. Oni su bili žrtva naše nemoći, talijanske perfidnosti, četničkog noža i komunističke prevare. Njima je, naime, bila obećana hrvatska sloboda, jednakost i socijalni napredak.

    Danas bivši hrvatski partizani, medju kojima nije bilo tek 3-4% uvjerenih komunista, uvidjaju da su bili nasamareni "slobodom i blagostanjem", kao što je tragični pjesnik paćeničke Boke, Viktor Vida, u časovima krize pjevao - da je bio nasamaren životom.

    I vratimo se našoj paćeničkoj hrvatskoj Boki. Talijanska strijela bila je ravno na nju odapeta. Tko gospodari Bokom - gospodari prilazima Jadranu. Tko gospodari Jadranom - gospodari obalnim narodima, i kotarima njegovih rijeka i komunikacija dominira pozadinom. Boka i cijeli naš prostor, kroz dva milenija, bio je deklariran talijanskim životnim prostorom. Od vremena ilirskog ustaničkog vodje BATUMA, pa do Poglavnika, dra. Ante Pavelića, moglo bi se reći, nije se niša novo dogodilo.

    Zato je naša Istarska DRINA (Baš u toj Istarskoj DRINI iz 1964. godine je tiskana PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, mo,) [/i]bila razgrabljena od mlade generacije i zato vjerujemo, da će ova bokeljska DRINA izvršiti namjerenu joj misiju.

    A ta misija jest: pravljenje hrvatskog fronta za rušenje svake Jugoslavije, a za stvaranje HRVATSKE DRŽAVE, gdje ćemo moći konačno zacijeliti zadane rane u bratoubilačkoj borbi, medju nama Hrvatima i u HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU razgovarati o hrvatskoj politici.

    Na nam je, hrvatskim vojnicima, bez obzira na bilo kakve natruhe ideološke naravi, izvršavati ono, što taj naš stardrevni HRVATSKI DRŽAVNI SABOR bude o našoj sudbini odredio.

    general Drinjanin.

    Bobani

    20-05-2015, 04:21

     

     

     

    BUDIMO INTELIGENTNIJI NEGO UDBA - NAŠE LOVORIKE USAHLE SU NA BLEIBURGU

    Piše: general DRINJANIN
    Pismo u obliku OKRUŽNICE, Glavni Stan HNO., veljača 1965.

    (Ovo pismo/Okružnica se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", mo. Otporaš.)

    Dragi brate!

    Molim vas da ovo pismo shvatite kao moje osobno pismo, koje šaljem mnogobrojnim pripadnicima, suradnicima i prijateljima ODPORA. Činim to radi jednog izvanrednog dogadjaja, kojega smatram odsudnom prekretnicom u povijesti ODPORA. To je 20-godišnjica našeg vojničkog povlačenja i napuštanja teretorija N.D.H., te u vezi s tim i stvaranje ideje i organizacije HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.

    Organizacija ODPORA "Erik Lisak" u Torontu, uz sudjelovanje ogranaka i povjereništava u Kanadi, te uz djelatno sudjelovanje predstavnika organizacije "Prijatelja Odpora" u Sjedinjenim Državama su proslavili obljetrnicu. Tom zgodom RADNI SASTANAK ODPORA stvorio je medju inim i zaključak, da se prigodom proslave dana državnosti DESETOG TRAVNJA u Torontu održi, osim već uobičajne proslave i radnog sastanka, i jedan širi radni sastanak.

    Taj širi radni sastanak imao bi vijećati i zaključiti o mnogim važnim problemima organizacije i djelovanja ODPORA. Približava se taj dan i mislim, da bi bilo potrebno izvršiti tri koraka:

    1. - Da središnjica ODPORA u Torontu i središnjica "Prijatelja ODPORA" u U.S.A. predvide sve potrebne korake, kako bi se za taj sastanak pripremilo sve potrebno u pogledu organizacije proslave sastanka i organizacije koncentracije samih predstavnika iz raznih gradova U.S.A. i Kanade. Tako na primjer zajedničko putovanje i zajednički trošak za prebacivanje autima, smještaj delegata u Torontu, njihova veza i sabirno mjesto, koje svi moraju poznavati. Tako isto izgraditi program rada s obzirom na vanjske delegate radi njihova povratka na vrijeme.

    2. - Potrebno bi bilo da bi svi oni, kojima je moguće sudjelovati, na vrijeme konzultirati krug istomišljenika, krug simpatizera, pa čak i naših političkih i lokalnih protivnika, ili kako se kaže - omjeriti puls prijatelja i neprijatelja - kako bi se na Radnom Sastanku predstavili ne samo sa vrijednošću svoje vlastite osobe i snagom svoga uvjerenja, nego i sa konkretnim pismenim referatima. Ti referati, pisani po mogućnosti u tri primjerka na pisaćem stroju, morali bi sadržavati ne samo izvješće o stanju u okolici samog delegata, nego i njegove konkretne prijedloge i misli. Svaki delegat morao bi dati sasma konkretno ideje o tome što i kako bi trebalo raditi na vanjskom frontu ODPORA. Vidjeli smo iz nedavne prošlosti, da su mnogi, inače poduzetni, pametni, vjerni i inteligentni ljudi, počinili tako velike pogreške, da ispadamo smiješni kao nosioci jedne revolucije, koja se želi suprostaviti mnogobrojnim neprijateljima HRVATSKE DRŽAVE.

    Mnoge od tih pogrešaka nikle su možda iz svestrane inicijative i od, možda, izgaranja za Hrvatsku, pa su pojedinci u isto vrijeme htjeli biti i nosioci legalnog, društvenog, političkog, socijalnog, kulturnog, vjerskog, športsko-viteškog i drugog djelovanja u stranom svijetu, te čak i predstavnici najviših hrvatskih javnih ustanova pred svijetom, a u isto vrijeme organizirati raznovrsni ilegalni rad, spremanje revolucionarnih grupa, itd. Dogodilo se je zato, da je pri najmanjem neuspjehu u ilegalnom radu - stardala ne samo ta osoba ili ta ilegalna grupa, nego i ona javna društva ili niz društava, pa čak i čitave hrvatske kolonije u pojedinim zemljama, koje takav ilegalan rad zabranjuju.

    Ne radi se o tome, dali se nama svidja ili ne pojedinih elemenata ili nama nesklonih skupina u pojedinim državama, nego se radi o tome, da je u mnogim tim državama dozvoljen do stanovite mjere javni rad, a nije onaj ilegalni. Treba, dakle, te činjenice uzeti na znanje i na jedan inteligentan i odgovorran način reorganizirati hrvatsku djelatnost u emigraciji, kako agenti Udbe i drugi neprijatelji nebi imali podršku u našim izgredima i propustima, da bi ih iskoristili - ne samo protiv ideje hrvatske DRŽAVE ili pojedine organizacije, nego i protiv samog opstanka Hrvata u tim državama. Mnogobrojni su primjeri takovih čina i nije ih moguće ovdje nabrojiti, ali ako ih vi svi nabrojite u svojim referatima o lokalnim prilikama, onda će naš R A D N I S K U P u Torontu moći iz toga mozaika naše tragedije stvoriti potrebne zaključke. Tako ćemo stvoriti svoje akcione principe i svoju borbenu taktiku.

    Jedan od tih principa mora biti jasno ustanovljen, a to je - da ni jedan od hrvatskih predvodnika ne smije u isto vrijeme biti nosioc legalnog i reprezentativnog rada, a sa druge strane konspirirati i sudjelovati u zabranjenim akcijama. Time nismo htjeli reći, da se takovih akcija odričemo, nego smo htjeli istaknuti, da takovi na sve spremni ljudi automatski moraju prestati sa javnim djelovanjem, kako u slučaju pada ne bi za sobom povukli i čitave legalne organizacije, čije je djelovanje ovisno o stranim vlastima. Zato neka naša braća razmisle, napišu svoje zaključke i prijedloge, te jedan primjerak dostave meni, drugi predaju Radnom Skupu u Torontu, a treći zadrže za sebe, kako bi se kasnije moglo osvrnuti na prijedloge i njihovu efektivnost.

    3. - U pogledu one braće diljem svijeta, koji ne mogu osobno prisustovati, moj savjet je slijedeći: - Napisati svoj referat, isto tako dostaviti ga meni i jedan primjerak poslati ODPORU u Toronto, kako bi RADNI SKUP odredio posebnog izvjestitelja, koji bi svoj toj braći, povjereništvima ili ograncima, dostavio zaključke i ideje, koje nisu namjenjene za široku javnost. RADNI SKUP će nastojati u bratskoj suradnji i razumjevanju izgraditi osnovne misli - vodilje za sav naš javni i legalni rad u slobodnom svijetu, a na našim predstavnicima izvan područja U.S.A. - Kanada je dužnost, da te direktive i smjernice usklade sa domaćim prilikama, a uvijek imajući u vidu principe o kojima smo govorili. Tako će organizacije ili skupovi raznih vrsta moći sudjelovati sa onim organizmom, kojega će stvoriti RADNI SKUP za takovi javnu i legalnu djelatnost. Time će se postići i još jedan cilj: osloboditi će se, odnosno odteretiti mene osobno od riješavanja mnogobrojnih lokalnih problema, koje ja ne mogu i ne želim riješavati. To je zato potrebno, jer bi svaka moja interferencija zasnijela djelovanje domaćih kadrova, da se tako izrazim, a koji se moraju sami izgradjivati baš u tom javnom djelovanju. To će biti spasonosno i radi budućnosti, kada će Hrvatska sve vas pozvati na jedan odgovoran i samostalan rad.

    Dapače mogu tvrditi, da je to potrebno i radi još nečega drugog: moje mišljenje u vaše manje probleme stvara - zlu krv. Kako smo rekli za vrijeme naše - pobune - (za današnje naraštaje koji ne znaju o kojoj "pobuni" se radi, ja ću vam reći da je general ovdje htio reći o pobuni iz 1955. godine kada je došlo do pobune između Poglavnika i Maksa Luburića, mo. Otporaš) nije zadaća ni glavara, ni ministara, a još manje generala, da skidaju i postavljaju predsjednike, tajnike i odbornike u društvima, koje ste sami stvorili vlastitom inicijativom i bratskom suradnjom. Možda će se na ovakav način otupiti oštrice onih bodeža, kojih su protiv mene osobno upereni. Živimo u vremena, koja su mnogo čemu različita od prijašnjih. Generali su dobri, umni, pošteni, inteligentni, vitezovi, heroji, sveti i neumrli - tako dugo, dok dobivaju bitke. Onoga časa, kada se ratna sreća okrene, postoja nepismeni, ratni zločinci, harambaše itd. Stvara se jedno javno mišljenje i znate kakvi su učinci propagande u svijetu.

    U posljednja vremena vidjeli ste sa koliko strana smo morali podnositi napadaje u hrvatskim i stranim novinama, kao i na njemačkoj televiziji. Mi znademo da je to rezultat rada naših neprijatelja, te da hrvatski stranačari ovima daju materijala, ali činjenica je da je to tako i da, nažalost, s tim treba računati i u budućnosti. Pa budući nije važno vezati moju osobu uz svaki vaš akt i, jer se ne želimo upuštati u bratoubilačke borbe, koje samo umanjuju hrvatske mogućnosti - budimo velikodušniji nego li hrvatski stranačari, budimo inteligentniji nego Udba. To ne znači, da me morate zanijekati ili napustiti, ali treba ostaviti otvorena vrata za sve mogućnosti. Bitka se bije za Hrvatsku, a ne za ministre, generale i osobe!

    Iz istog razloga potrebno je da se na tom Radnom Sastanku stvori RADNI SKUP - za fanjski front. To se može postići samo kolaboracijom svih vas, koji ne ćete biti osobno prisutni, ali ćete biti s ostalom braćom u duhu zajedno i preko vaših punomoći i referata.

    U ove tri točke sugerirao sam vam nekoliko ideja. Vi sugerirajte druge ideje i onda u bratskom povjerenju i razumjevanju stvorite zaključke, koje ćemo svi poštivati. Samo tako ćemo moći spriječiti, da nam se ne dogodi ono što se je, nažalost, dogodilo drugim hrvatskim organizacijama.

    Radi svega gornjega potrebno je da na proslavi i sastanku u Torontu budemo fizički ili duhovno prisutni - svi mi - kojima je na srcu Hrvatska. Pogledajmo oko sebe i lako će nam biti ustanoviti naše stanje. Došlo se je u ćor-sokak i mi se osjećamo pozvanima, sposobnima i jakima, da hrvatsku stavr izvedemo iz ćor-sokaka. Zato smatram torontsku proslavu i sastanak od presudne važnosti, kao prekretnicu. Nakon ove tri godine naše epohe, izvršimo reviziju svih koncepta i sa te proslave i sastanka pružimo još jednom ruku državotvornim Hrvatima za jedan ozbiljan rad, bez zakulisnih planova, medjusobnog proždiranja, bolesnih ambicija i drugog, a za stvarno oslobodjenje Hrvatske.

    Jedan uspjeh takvog bratskog i demokratskog zaključivanja otvorit će nove perspektive za ODPOR, dokazat će našu zrelost i političku svijest, a zatvorit će usta onim straničarima, koji love političke muhe u zrakopraznom prostoru hrvatske problematike. I još jednom će se dokazati, da smo mi vjerni idejama, koje smo pokrenuli kao "SLUGE DOMOVINE", a ne kao gospodari nepostojeće baštine. Treba početi sa ništa, ali svugdje po svijetu. Naša će tiskara izvršiti i već izvršava dio dužnosti, stvaranjem odgojne i stručne literature, a svi skupa odgojem i formacijom novih boraca i predvodnika. Naše lovorike usahle su na Bleiburgu i izživljavanje sa proslošću samo je znak senilnosti onih, koji se boje istini pogledati u oči. Svi ste vi sudionici naših uspjeha i svi ćete biti odgovorni pred Bogom i Domovinom, ako sustanete u ovoj svetoj borbi. Zato - svi u Toronto - na proslavu vječnog DESETOG TRAVNJA i, koji ste pozvani, svi na proslave, nego da bude polazna točka jednog novog slavnog doba.

    Nakon 20 godina postojanja aktivnog i pasivnog ODPORA, stvorimo preduvjete za jedan rad, koji će dati obilježje, smisao i značenje našim životima u tudjini. Na taj način najbolje ćemo se odužiti uspomeni palih boraca i povjerenju živih, koji u nas polažu svoje nade za budućnost.

    Uz naš vojnički pozdrav,
    GENERAL DRINJANIN
    U Glavnom Stanu, veljača 1965.

    -----------------------------------------------------------------------------------------------------------

    Pozdrave, telegrame i referate slati na Glavno Tajništvo KANADSKO HRVATSKI NARODNI ODPOR P.O.Box 92. Postal station "D"
    Toronto 9, Ontario, Canada.
    ---------------------------------
    Radi dogovora o zajedničkom putovanju, boravku i smještaju - obratiti se na:

    U.S.A. RUDOLPH ERICH, 718 Grant Street, Akron 11, Ohio, - Stipe Šego 2703 Princeton Chicago 16 Ill.

    KANADA - VLADO ŠIMUNAC 15 Nickle Street, Toronto 15, Ont. - RATKO GAGRO 47 Cloverdale Rd. Toronto 9. Ont.
    -------------

    Prepisao iz Okružnog Pisma - Mile Boban, Otporaš

    Bobani

    20-05-2015, 23:03

     

     

     

     

    ODGOVOR GENERALA DRINJANINA NA ZAVRZLAME DR. MUFTIĆA

    (Pisali smo o dru. Muftiću prije i iznosili iz prijašnjih pisama generala Drinjanina njegovu blistkost HRVATSKOM NARODNOM ODPORU i suradnji s generalom i drugim istaknutim Hrvatima, osobito visokim dužnostnicima HNO. Sada ću ovdje iznijeti jedno pismo generala Drinjanina kojeg je on pisao dru. Muftiću, bez datuma, ali zato je spomenuo datum pisma kojeg je dr. Muftić pisao generalu Drinjaninu. Bit će još govora u nadolazećim pismima o dru. Muftiću. Ovo sve iznosim, kako sam već i prije rekao, poradi povijestnih vrijednosti ovih pisama. Kada ja to ne bih danas činio, čvrsto se bojim da se za sadržaje ovih pisama nikada ne bi ni znalo, jednostavno zato, jer ova pisma nisu bila izložena javnosti, osim, rijedkih slučajeva, privatnog karaktera. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PIOSMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 285/288. Otporaš.)


    general Drinjanin,

    Bratu Muftiću, sa kopijama br. Šehoviću (Dervišu Šehoviću, mo) i Dabi.

    Dragi brate Muftiću!

    Dobio sam Tvoje pismo od 2.12.1963. kao i priloge, koji su trebali izići u novoj "La Croatie" posvećena Sveislamskom Kongresu. Kako si mi poslao kopiju to predstavlja, da si Dervišu i Dabi poslao original i drugu kopiju, pa ću i ja tako učiniti, da stvar bude jasna i da si zašparam istu stvar više puta pisati, a njih se izravno tiče, kao i nas dvojice.

    Ništa Ti ne velim radi tona pisma. Naučio sam se, da od vremena do vremena gubiš živce, i onda napišeš stvari koje sutradan požališ. Inače sam naučio "da me jebedu" odozgor i odozdol, sprieda i straga, ali su moji živci u redu, imam smisla za humor, i možda sam i dobar psiholog ili psihotekničar, pa znam stvari postaviti na svoje mjesto. Da nisam uvjeren, da je Tvoje pismo plod posebne psihe kao posljedice psihološkog rata, gdje ima svašta kao u srpskoj salati, nebi ti na posmo ni odgovorio, jer nebi mogao vjerovati da tako lako mjenjaš smjer Tvojih juriša: sad sa Hrvatima protiv Vlaha na Drinu, sad sa Vlasima i Beduinima protiv Save i Države Hrvatske. Pročitaj pismo, odnosno kopiju kad se središ, pa ćeš viditi da je tako.

    Ti meni veliš šta sve trebam tiskati, poslati, itd., a kad Ti velim hajmo promjeniti uloge, pa ću ja Tebi sugerirati, a Ti iazvrši, konkretiziraj snove neprespavane noći, ljubavi za Hrvatsku i Islam, nedaće i "NAŠ NEUSPJEH SA TURCIMA I KAURIMA" - onda pišeš gluposti. Ili razumi i mene, ili izvrš Ti. Ja sam mnogo noći proveo bez sna, ali i mnogo toga drugoga naučio, ali što se nemože, nemože. Ja nisam ničiji sluga da me plaća, itko, i najmanje Tebi mislim slati zahtjevnicu, jer znam da nemaš ni sam, a ja ne očekujem ni od koga plaće, a nisam ju uzeo ni od Države Hrvatske. (Nisi sam, dragi moj generale. Ima nas na tisuće i tisuće koji crnčimo za Hrvatsku iz ljubavi za Hrvatske a da nikada plaću nismo primili. mo Otporaš.).

    I sada o posebnom broju LA CROATIE. Ista je zamišljena kao tumač hrvatskog naroda pri Francuskoj, i zato da ukopča Hrvatsku u Evropsku misao. Zahvaljujući idealizmu i sposobnosti Dabe, te prodanim Drinama, značkama itd., i pomoći užeg našeg Kruga, pomalo idemo sa listom. Svaki broj donese nešto o muslimanima, o Hrvatima muslimanima, kako i treba. Jedan je posebni broj posvećen KONGRESU, sa člankom o tome, sa fotografijama, klišejima, itd. Velika je Tvoja zasluga pri tome, i ako te ne izdaju Tvoji živci zadužit ćeš Hrvatsku i Islam. A ako ne, onda ćeš doživiti najtragičniji frakaso, jer ti ljudi neće vjerovati ni kad bi se dao razapeti na križ ili sažeti sa benzinom kao budisti u Wietnamu. Radi se o tome da ne stavljamo LA CROATIE u drek, ona nije anonimni letak, gdje se može neodgovoreno voditi psihološki rat, propaganda, gdje se može i lagati. Može se i u novini lagati, nu onda to mora izgledati istina. Inače, ne samo da ne koristi, nego šteti. Jedna ovakova sveta i ozbiljna stvar kao La Croatie, koja mora otvoriti vrata hrvatskoj kulturi, da udjemo kao narod u enciklopedije, u kabinet prefekta, intelektualaca, novina, ministara, diplomata itd. I tu treba govoriti i o glagoljici, o kralju Tomislavu, kao i o Safebegu Bašagiću, Džaferbegu Kulenoviću, pa i o Firuzu Starijem i mnogočemu.

    Medju materijalom kojega si dao stoji i jedna rezolucija. Ti meni pišeš, da imaš preliminarnu dozvolu hrvatskih muslimana da braniš tu poziciju prema Sveislamskom Kongresu. Opravdan je Tvoj gnjev, ali onda se moramo služiti istinama, ili poluistinama, koje bi mogle izgledati kao istine, ili pak neistinama, koje ne izgledaju tako. Ti ćeš dokturirati iz psihologije i bit ćeš jednom, nema sumnje, stručnjak psihološkog rata, i to znaš. Ali !

    1. U listu "Bosanski Pogledi" br. 30. novembra 25. medju pismima uredništva stoji pismo Šefki Bega Muftića, gdje taj izročito veli da mu je pisao Derviš, ali da ne pristaje da bude član odbora, izročito se ogradjuje.

    2. "La Croatie" izlazi NAKON TOGA i donosi podpis toga gospodina na jednoj Okružnici, koja se zalaže za generala Drinjanina, Odpor itd. Pustimo na stranu Šefkine gluposti i razloge, ali znamo da taj nije prijatelj Odpora i Drinjanina. Nu to je sporedno, ali nije da se stavlja LA CROATIE u tu situaciju.

    Koliko će sutra biti takovih izjava ako donesemo ona 18 imena ! Koliko će izgubiti ugled La Croatie, a koliko će dobiti Adil (Zulfikarpašić, mo) koji čeka sa kuburom da opali na Hrvatsku !

    Jesuli gg. Šehović, Horić, (Alen, Alija, mo) Mehmedagić, (Enver, mo) Lepić napisali one članke, ili dali su za to dozvolu? Pitam da ili ne? Šta će biti ako sutra u Hr. Glasu, Reviji, Bos. Pogledima, Danici itd. izidje notica, da nemaju pojma o tome, kao i podpis Šefkibega.

    Opravdan je Tvoj gnjev na Sveislamski Kongres, kao i onih koji lupaju po Vatikanu, ali je onda opravdano da i mlada braća Tomići (Srećko i Rudi iz Toronta, mo) u "Našem Putu" ili letcima, ili fotokopijama pisama, pitaju, šta je sa Kongresom, priznanjima. A Deželić je jednom tiskao letak, gdje je bilo navedeno da nas je priznalo desetak zemalja. Kada su trupe blizu Zagreba može se reći da su i u predgrajima, inače, ako ih nema ni u Velebitu, ni Petrovoj Gori, onda je to šprdnja. Tako su izgubili sve šanse španjolski komunisti brbljajući i vodeći hladni rat kako "borci" napreduju prema Madridu ili se tuku po ulicama, kako sam pred par godina sam čuo.

    Meni nisi rekao ni jedne rieči o tako važnoj stvari, a jesi mnogo sporednijih stvari i po pet puta spomenuo. Kako najednom da to mora biti u dvije nedjelje, ili sve gotovo. Ja sam bio nekakav kuršev general i znao sam zapovjedati i izlagajući svoj život, s revolverom u ruci, ubijajući pobunjene vojnike, dao snage mojim zapovjedima. Medjutim što manje danas budemo zapovjedali, imat ćemo više izgleda, da nas se posluša, ako ne sluša.

    Ne može se intelektualce izvrgavati tome, da se moraju odreći nas. Poglavnik je izgubio sve kad je izgubio ljude uma. Radić je grobar Hrvatske zato, jer je sve neseljake prozvao pokvarenom gospodom, a popove lopovima, i nije imao tko povesti narod u revoluciju. Mi ne smijemo tu pogrešku napraviti za volju efimernog (kratkotrajnog, prolaznog, mo) taktičkog uspjeha. Jeli Enver i Horić, respektivno, napisao svoj članak ili dao Vam ovlast.
    Poznavajući mentalitet tih ljudi , nezavisnost i rezervu do stanovite granice, ja dvojim, a ako sam se prevario, uzimam na sebe pogrešku. Nu u ni kojem slučaju nećemo dozvoliti, da kao Jelić (dr. Branko Jelić, predsjednik Hrvatskog Narodnog Odbora, mo) žongliramo (driblamo, mo) s imenima ljudi, baš zato jer ih poštivamo. Možda ćemo ih dobiti sasma, ali ne ako njihova imena upotrebljavamo na ovakav način. Zato je Jelić ostao sa torbarima, i zato je predmet šprdnje. Ja volim da ljudi dodju malo kasnije, ali sa uvjerenjem.

    Nevjerujem isto u svrshodnost jedne takove LA CROATIE. Dobro je govoriti o Orientu, možda tiskati posebna izdanja za njih, ali nije naš cilje vitlati odnose Bassa, Nasera, itd. u pogledu Braće. (Muslimana, mo). Ja nisam uvjeren da jedna hrvatska novina koja je namjenjena francuskoj javnosti, mora vitlati probleme onako kao što ih predstavljaš : ratovati protiv Francuske, Engleske, Sirije, itd. radi njene diplomacije. ONI TO NE ČITAJU, niti uzimaju ozbiljno, niti značimo šta za njih. Mi njima trebamo govoriti o Hrvatskoj i hrvatskim muslimanima, o narodu, progonima vjere, o vezi, o gospodarskim, vojničkim, stratežkim, kulturnim itd. odnosima na našem području, a ne davati im lekcije šta trebaju raditi u Siriji, Jordanu itd.
    Ne smijemo dragi Muftiću hodati po oblacima. Vi bi možda imali jače pero nego Walter Lipmann (Walter Lippmann (1889-1974) američki kolumnist za vanjske međunarodne političke odnose, mo), Alsop itd., čiji uvodnici kroje politiku, pokreću javno mnijenje, ali mi smo za njih limunada, i nema smisla igrati ulogu univerzalnih Do Quijota (je junak Cervantesova romana sa fantastičnim i umišljenim idealima, mo), jer ćemo svršiti u ludnici ili pokrepati po ubožnicima svieta, ostavljajući kosti cijelom danjaluku, a Hrvatskoj nećemo pomoći. Niti ima smisla davati Titu memorandume, ako iz njih ne stoje djela, a ta djela nismo u stanju izvesti. Rieči kad se repetiraju (ponavljaju,mo) postaju propaganda, ali i gube vriednost.

    Dr. Ramadan je Tebi i neki rod po ženi. Bio si s njim. Jeli on šef svega toga? Pa kad nam ne odgovara na pisma, ili zabašuri, onda šta ćemo reći beduinima, bassistima, i sto vrsta aktivista, mufttija, stranaka itd. Organizacija je u težkom stanju, naime Braća Muslimani, kao i Odpor, ali nije krivnja na nama, nego na "stratezima mira".
    To će se poboljšati kad se promjeni strategija i politika, a sam si mi pisao da Ramadana tiskaju (u ovom slučaju, guraju, laktaju, mo) Amerikanci i drugi da ništa ne napravi za nas. I šta će tu jedna skromna hrvatska novina iz Pariza, čija je misija pred Francuzima riešavati pitanje Hrvata, a ne politiku Orienta, gdje je već Francuska davno obrala bostan, a bere ga i Engleska, (pitam se danas, dali današnji Hrvati razumiju ovaj stari hrvatski izraz "obrati bostan". Ja ću ipak reći što ja znam, da se kaže: obrao je bostan, za nekoga tko je bio u problemu, nije uspio, promašio je cilj, propao itd., mo), kao i njihovi saveznici.

    Jedan memorandum u ime Središnjeg Odbora sa podpisima poslat delegatima je više svrsihodan, i ja ću ga tiskati, a i do sada sam tiskao sve što je od mene traženo. Napisani memorandum, original, treba dati pročitati. Ali govoriti opet o Kongresu, za koji spremamo posebno izdanje, a neznamo da li će biti i da li će ga tko pročitati, ili uzeti na znanje i pretres, ili da li će nas tko predstavljati, mislim da nije uputno i eksponirati se i žonglirati sa tudjim imenima, i da sam ŠEFKI BEG DODJE TAMO I REKNE DA SMO HOŠTAPLERI, i sve je palo u vodu. Osim toga mislim da i mene treba konzultirati, na vrijeme, i osim toga pogledati da li imamo sredstva za to.

    Evo pred pola sata dobio sam od jednog prijatelja ovu obavjest :

    "Dne 22. studenoga 1963. u 16 sati predsjednik iračke republike, pukovnik Arif, pozvao je u predsjedništvo repubilke poslanika Ujedinjene Repubilke
    u Bagdadu i zamolio ga da uruči Predsjedniku Djamel Abdul Nasseru jednu predstavku u kojoj iračka Vlada moli predsjednika Nasera, da
    prosvjeduje kod jugoslavenske vlade zbog položaja muslimana u ovoj komunističkoj zemlji, tražeći uspostavu svih vjerskih i političkih sloboda.
    Budući izmedju Iraka i Jugoslavije ne postoje prijateljski odnosi, predsjednik Arif je izabrao ovaj put, naglašujući u svojoj predstavci predsjedniku
    Naseru, da se obraća njemu radi posredovanja temeljeći se na iskrenom prijateljstvu koje obojicu veže. Ujedno je Predsjednik Arif uputio svoje
    iskrene pozdrave Hrvatima muslimanima, naglašujući da će uvjek pomagati u okviru svojih mogućnosti njihovu pravednu borbu".

    Ovo je sigurno. Nu kad bi bilo optimističko, mi ipak moramo ovo izkoristiti, kao i sve druge, tamo i ovdje, u raju ili paklu, ali nesmijemo podpisivati ljude bez njihove dozvole, jer i oni imaju jezik, novine, mogućnosti i onda sve pada jer nam neće vjerovati ni ono što je zaista istina, kao ovaj telegram.

    NISU STVARI ONAKVE KAKVE IH HOĆEMO GLEDATI, nego kakve jesu. Psihološki rat treba provadjati željeznih živaca, i znati razlikovati želje, koje su nam identične, sa stvarnošću, koja nam je jednako poznata.

    Bilo bi mi drago da shvatiš gornje i odgovoriš sa podatcima, koje sam te molio. Meni sa kuburom u ruci govoriti je trošiti vrieme. Srdačno te pozdravlja odani Ti Maks.

    Nadodano na poleđini pisma rukom/olovkom:

    Dragi Dabo !

    Pročitaj, misli malo o ovom. Ne možemo ispadati smiješni i neodgovorni.

    Pozdrav. general Drinjanin.

    (Tko je imao priliku pratiti Pisma Maksa Luburića ili kupiti knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", mogao je tu pronaći u mnogim pismima kako se je organizacija "BRAĆA MUSLIMANI" zalagala za naš hrvatski slučaj kod islamskih i arabskih država, ali s tim da su ove bile spremne priznati Hrvatsku Državu kao muslimansku državu. Na to je general DRINJANIN odgovorio sa jednim VELIKIM NJET. Mo. Otporaš.)

    Bobani

    21-05-2015, 04:09

     

     

     

     

    GESLO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA = "I D E M O - N A P R I J E D"

    general DRINJANIN
    5.XI.1967.

    Dragi Ratko !

    Potvrdio sam ti primitak tako dugo očekivanog pisma. Bio sam zadnjim dogadjajima i Obranama jako zaposlen, a htio sam da dodje stric Došen. (Ante Došen je sin Mninistra i predsjednika Hrvatske Državne Vlade NDH Marka Došena, mo), da s tobom razgovara prije, nego ti pišem. Nadam se da je to tako bilo. S tim smo dobar dio razgovora putem pisanja uštedili.

    Naime on je bio onaj koji je tumačio glavni dio pisma. To si mi ti pisao, to mi je i on sam rekao, i to sam odmah znao, jer su mi tako pisali svi oni, koji su s njim bili u stalnoj vezi, osobnim, telefonskim ili pismenim putem. Ja sam s njim razgovarao dugo i iskreno, i rekao mi je da sam u pravu. Nu ipak šaljem ti napr. kopiju pisma kakvog su slali našim ljudima, pa tako i Batušiću, gdje ih se poziva itd. U Švedskoj su jednostavno rekli, da je samnom osobno uredjeno i Orlovićevi tajni agenti, koji se kriju iza ovoga Jelićeva Odbora, kao i Geze Paštija (Osnivatelja i prvog predsjednika HRVATSKOG REVOLUCIONARNOG BRATSTVA, HRB, kojeg su Udbini agenti kidnapirali 1965. godine u Nici, Francuska, mo), jednostavno su pozivali ljude da stupaju u LEGIJU I HRVATSKO REVOLUCIONARNO VIJEĆE.
    A to su bili oni, koji su prodali i Draganovića, kojima ima zahvaliti smrt Šimundić i mnogošta, što će se tek razjasniti. Da li sam ja smio pustiti da u moje ime govore Udbini agenti skriveni iza Jelićevih jebivjetara, kojima je dosta da viknu: Živio Jelić, Živio Varoš, Živio Draganović. Mnogo toga, mnogo ima, i to ovog časa nemogu obraditi, jer preispitujem stvar, a obraditi ću za Vas nekoliko u tajnom okr. pismu.

    Rekao sam stricu da mu je mjesto bilo u Clevlandu, a ne u Švedskoj, gdje ne pozna nikoga, a gdje sve vrvi od Udbe, a ni u Munchenu, gdje jednog ozbiljnog čovjeka nije bilo, nego maškarada Jelićeva. Čak mu ni Mile Rukavina (kojeg je skupa sa njegovim suradnicima Vida Maričića i Krešimira Tolja Udba ubila 29 listopada 1968. godine u Munchenu, mo) nije htio podpisivati, dok ne dobije od Vrančića. Nemože se ozbiljno govoriti o akcijama u domovini ovako, nemože se ovako raditi ni u vatrogasnom društvu ni u ženskom klubu. Nisam mogao ni svakome u pismu sve to pisati, a ni objaviti u novinama. Dobio sam stotinjak pisama iz Evropskih zemalja o stvaranju REVOLUCIONARNOG VIJEĆA I LEGIJA. Morao sam ovoako u okr. pismu obavjestiti ljude. Ako stric to nije sve tako rekao nakon dolazka, onda nije vrijedno gubiti vrijeme. I ako mi moramo činiti ono što kaže stric, , a on ono što kaže Jelić, iz obzira prema obzirima, onda smo prestali biti uopće jedna organizacija, i svršiti ćemo kao i svi odbori koje je pravio Jelić. Ja te molim da razmisliš o svemu tome, da govoriš sa stricom i da mu kažaeš sve ovo, ako on tebi to nije rekao.

    Da ja nisam uzeo u obzir stvari koje ti sugeriraš? Možda se je koje pismo Tvoje izgubilo, možda se zametlo medju ogromnim hrpama papira, bilo za Obranu, bilo u pošti, možda nije stiglo, ili ti moje nisi dobio. Nu ni uz najbolju volju ne mogu da dokučim u čemu bi se to sastojalo. O radu uvijek izmjenjujemo misli, i ja sam se tebi manje više javljao, a dugo vremena od tebe nije bilo pisma. Sam stric mi je govorio i pisao o Tvojoj bolesti. Kao savjestan čovjek neka ispita dogadjaje i jednom se i o tome mora govoriti. Jelića su mogli sto puta odnijeti u Jugovinu, ali im više koristi ovako, da pokriva njihove agente. Imam sada podatke o nekim našim Hercegovcima, koji služe Udbu a tamo se kamuflirali. Bit će svega skorom. Ja ću sve ovo još obraditi u okr. pismu povjerenicima, ali želim znati prije da li si govorio sa stricem. On je obećao i rekao da ide u Toronto.

    Ima i mnogo drugih stvari o kojima ću pisati u okr. (okružnom, mo) pismu i dati na sve odgovor, kao i impresije moje o sastancima s ljudima, stanju itd.

    Poslao sam ti materijal o Clevelandu, zatim moje okr. pismo koje sam poslao na 120 adresa u Kanadi , i na 80 u Usa. Obavjestio sam i neke druge da Vas pozdrave, a poslao sam nešto tih pisama i Nosiću i Vladeku, a na Tebe veliki paket.

    Gotova je i Obrana i sutra ide 500 kom. kao i zadnja. Poslat ću i okr. pismo predvodnicima sa sugestijama za Radni Skup i pozdrav. Ovog časa samo ono intimnije i osobno izmedju nas dvojice.

    Svugdje sam te stavljao za uzor. I Vladek to čini, i stric Ante, i svi naši. Svi smo svjestni tvoje žrtve, pa i Lenkine, (supruga Ratka Gagre, mo) za stvar Odpora. Nema pisma ni jednog od naših, koji nije govorio o tvojim zaslugama tamo. To što zajebanti govore, kritikanti pišu, to nemožemo spriječiti. Napada se ljude kojih se boje. Mrtve nitko ne napada, niti one koji nisu aktivni. S tim treba računati.

    Stanje tvoga zdravlja isto nas sve zabrinjava. Pisao mi je to i stric i ja sam Vladeku pisao. Kad si išao u Cleveland i opet sam pisao i bio sam donekle mirniji, jer mislio sam da si ipak bolje. Drago bi mi bilo da si mogao doći (kod njega u Carkagente, Španjolska, mo). Nu kada si smatrao da ne nemožeš, jer si previše toga morao sam obaviti, kao da si i došao, ili više, jer znam da mjesto tebe drugi to nebi obavili. Nisam liječnik, ali znam dosta, pa samo mogu savjetovati, da učiniš ono, što kažu liječnici. Znam da je teško sa suradnicima, nu meni je i gore, jer ti ih barem vidiš (svoje, Gagro, Gagrine, suradnike, mo), a ja moram ustanoviti sve to putem pošte, putem frakasakoje takovi ljudi prouzrokuju itd. Znam da tegliš za našu hrvatsku stvar, znam da Odpor tamo dobrim dijelom leži na tvojim ledjima. Eto na pr. iz Hamiltona kao da su pomrli, ni riječi, ni pozdrava, ni obračuna, ništa. Što mogu? Nama je svakako savjest čista, jer smo sve učinili što smo mogli i često malo i više.

    U pogledu DRINE LTD. pisat ću svima, pa da se ne mučim posebno, jer ne stignem. Dakle o tome neću komentirati u ovom pismu.

    U pogledu Pave Gagre: on je veliko srdce, borac, ali nema političke škole. Roveru sam odgovorio ukratko: ako hoćeš raditi kao Odporaš onda se dogovori s njim, (sa Stjepanom, Stipom Brbić, mo) a ako hoće na domovinskom sektoru (Neki su me posebnim kanalima pitali: KAKAV JE TO BIO DOMOVINSKI SEKTOR, našto sam im odgovorio da bi trebali pitati pok. dra. Franju Tuđmana i druge, pa neka oni kažu koji je to bio domovinski sektor. Poznato je danas a to nam potvrđuje i postojanje RH da je postojao DOMOVINSKI SEKTOR, mo), dodji k meni, pa ćemo razgovarati. Brbić je bio tamo i svega čuo. O tome ćemo isto posebno.

    UDBA VODI SVE TE VIKAČE.

    Ja sam siguran u to da Udba troši milijune koji negdje moraju doći do izražaja. Njima nije opasnost od prljavih fukara, koji okolo dreče i kompromitiraju, ali i špijuniraju i Njemcima i drugima jave svakoga. Pričekaj dok opišem AZEVE. (Vidi "Obrana" br. 75/76 prosinac 1967. Tu general opisuje tko je bio AZOV i njegovu ulogu. Vrlo interesantno! Ukratko: to je jedan dvojstruki doušnik, agent. General u ovom slučaju AZEVE prenosi na UDBAŠE, mo). Rover mi na to nije odgovorio. I nije došao. On je opet išao na sastanak u New York, ali nama je toga puna torba. Uostalom nije bio s Vama tamo, nego sa Oršanićem. Ja tu ne mogu ništa učiniti i neka Cecelja i Štir pišu što hoće. Ti znaš da nije istina, znaju i drugi s kojima smo se kroz godine savjetovali.

    Bio sam i sa Meštrovićem (Dr. Mate Meštrović, sin hrvatskog Kipara Ivana Meštrovića, kojeg sam osobno poznavao i u mnogim stvarima smo zajednički surađivali, mo) i sto drugih, pa i sa Marasom. O tome ću pisati posebno. Oni ne žele da se to zna Vani, pa zadrži za sebe.

    Ostojić nije bio kod mene. U pogledu knjige ja dijelim tvoje mišljenje i rekao sam i usmeno Prceli (Radi se o knjigi OPERATION SLAUGHTERHOUSE na engleskom jeziku, a na hrvatskom KLAONICA, koja je tiskana 1970., mo), ali on vjeruje i mislim i drugi u Clevelandu da to treba tiskati tamo, a ja tu nemogu ništa učiniti. To sam rekao svima, jer su me pitali. Rekao sam i stricu, kad je tu bio, a i samom Prceli i opet sam ponovio. Dreče mnogi. Nu oni u Clevelandu nisu zato. I kako vidim sada da je i Kamber napao Prcelu. Tu je preko 6.000 dolara i nema knjige, te vele, i kasnije ju neće nitko kupiti i svršiti će kao i ona druga u fabrici papira. Mene to boli, ali ne mogu promjeniti.

    (Ovdje ću reći nešto što je meni poznato a to je da su jedni htjeli da se knjiga tiska u tiskari DRINAPRESS a drugi su energično bili protiv toga. Ti "jedni" i ti "drugi" su bili, uz ostale, više manje, ČLANOVI ODBORA ZA ISTRAŽIVANJE "BELIBURGA". Prvi sastanak je bio negdje u listopadu 1960. godine u kući Ivana Džebe u Clevelandu. Iz velikog općehrvatskog interesa ovaj odbor se je povećavao, tako da je kasnije postalo kao jedno šaraveto društvo zajedljivih intelektualaca. Svi su htjeli biti u pravu i imati prvu i posljednu riječ. Koplja su se lomila najviše zbog imena Maksa Luburića. Jedni, ne da nisu htjeli uzeti njegovu analizu POVLAČENJA HRVATSKE VOJSKE, nego nisu htjeli ni da mu se ime u knjigi spominje. Zato ću ovdje donijeti jedan izvadak iz knjige HRVATSKI HOLOKAUST II, ZAGREB 2005., st. xxxi:

    GRMLJAVINA PROTIV ANALIZE GEN. LUBURIĆA

    Grmjelo se protiv mene i s mnogo drugih strana, i to zbog sasvim drugačijih razloga. Najveći gromovi su pucali zbog analize gen. Luburića o posljednim danima NDH i o povlačenju hrvatske vojske. Željelo se da i mi u knjizi Operation Slaughterhouse, poput knjige koju je na španjolskom izdala Studia Croatica i poput iste koju su na hrvatski preveli prof. Vinko Nikolić i dr. Franjo Nevistić, izostaviom ono što je Luburić napisao. Stizala su mi pisma od dr. Kambera, dr. Hrašćanca, dr. Mandića, dr. Kordića. dr. Eterovića i drugih, te čak i od samog Draganovića protiv Luburićeve analize predbleiburških zbivanja u Hrvatskoj.

    Najteže je bilo primiti objede od Draganovića, jer ih je on postavljao kao uvjet svoje suradnje s našim Odborom. Nažalost, njegova suradnja u pisanju i ilustriranju naše knjige NIKADA NIJE STIGLA! Želeći da je odbijemo, naš Odbor je jednoglasno odlučio: ANALIZA GEN. LUBURIĆA NE SMIJE UĆI U KNJIGU, KAKO BISMO PRIDOBILI DRAGANOVIĆEVU SURADNJU I SUUREDNIŠTVO U NJOJ! Niti nakon ove odluke niti nakon isplaćenog honorara, Draganovićeve analize nikada ne stigoše! S druge strana, povjesničar dr. Guldescu odlučio je NE SURAĐIVATI NA KNJIZI AKO U NJU NE UVRSTIMO LUBURIĆEVO POGLAVLJE!!!

    Znajući za neprestanu moralnu i materijalnu pomoć koja je Odboru stizala od dra. Kambera, jednom sam mu pisao kako je držanje i drugih Hrvata protiv Luburićeve analize upravo SMIJEŠNO, jer ljudi neosnovano kritiziraju ono što uopće nisu pročitali. Zato ga pozvah da bude gost u mojem domu u Clevelandu te da pomnjivo pročita i prouči opis generala Luburića - Konac hrvatske vojske, kako smo ga dr. Guldescu i ja, s piščevim odobrenjem pripremili za američku čitateljsku publiku. Kada je dr. Kamber pročitao to treće poglavlje naše knjige, uskliknuo je: "Ivane, sada sam ne sto nego dvjesto posto za to da Maksova analiza doslovce uđe u našu knjigu kako sam ja u manskriptu pročitao!" (Analiza generala Luburića o povlačenju hrvatske vojske prema Austriji se može naći u spomenutoj knjigi na stranici 37 do 56, mo. Otporaš.)

    Penavića je bilo više, a jednoga se sjećam i znam da se je bio oženio. Valjda je to njegov sin. Pozdravi ga.

    LUKI DRAGIĆU ĆU PISATI. Hvala na adresi.

    Odbornici? Znam sve da je kako mi veliš. Ti si se i ljutio i Vladek, jer sam i previše pisao mnogima. Nu sve je to u nadi da će se ipak pronaći čovjek. Ista je stvar i drugdje, jedni bi što neznaju, drugi bi u revoluciju, kad bi to bilo kao u svatove, i treći obećavaju, ali ne učine. Ipak svugdje vuku stari. Eto Bebeka (Željko Bebek bivši urednik OBRANE i radnik u tiskari DRINAPRESS-a, mo) su mi bili preporučili kao najboljeg, pa sam ga morao u deset gurati iz kreveta. Da je htio revoluciju ostao bi u Hrvatskoj, a da je mislio ići u akcije, nebi dolazio preko mora u daleke zemlje, on i većina drugih. Mi govorimo i pišemo, ali oni ne čitaju.

    Ismet je isto problem. (Radi se o Ismetu Čerkiću iz New Yorka, člana organizacije HNO, mo). Zahvalio se na svemu i neće da bude ni povjerenik, ni ništa. Pisao sam mu a i stric je rekao da će govoriti. Pisao mi je i Krstić i s njim podržavam izravnu vezu. Osmanagića (Fadil, mo) pozdravljam i Nefia, stavljam pjesme. Nožda da ipak Ismet ostane Povjerenik "Drine", a Kristić i drugi da vode Ogranak. I o tome posebno. Stric ipak ima na njega uticaj. Možda će se srediti. Ismet misli da ga ne vole jer je musliman. To su delikatni problemi. Ja ga tiješim, pišem, kao i svima, ali što mogu? Ako dodje na proslavu, pokušaj smiriti, ako ne, zovi Kristića i prijatelje.

    Od Buntića se meni javila samo Mira (Mira Buntić, vidite gore opis # 463, mo) i o tom sam ti javio. Ona je sa Zorom (generalova polu sestra, udata za pukovnika Jakova Džala, mo) dobra. Izmjenili smo nekoliko čestitaka, pozdrava i to je sve. Uglavnom malo ih je o njima dobro pisalo. Optužuju ih za nečiste poslove, i za suradnju sa partizanima. Osobno ih nepoznam, osim Mire, i ovu prije nisam poznavao, a niti čuo. Za ove u Munchenu neznam ništa, ali tamo ih ima na stotine, koji švercaju, trguju, putuju u Jugovinu, špijuniraju, i prodaju ljude Titi, kao sada Draganovićevi prijatelji njega. Ima i tu nekih muslimana povezano i to će nam dosta jada zadati.

    Za Šimundića (Marijan Šimundić, agenti Udbe ga ubili u Njemačkoj, mo) isto svega pišu. Sve je to izmješano: Šverc, Udba, revolucija. Iz Njemačke mi isto kažu. Nu propagandistički treba baciti na Udbu.

    Pitaš me za Argentinu i Australiju. U Australiji vuče jadan Brabić. Sada je bio obišao skorom sve i malo sredio. Prodajemo 150 Obrana u Sydneyu, ali jako malo materijalne koristi, jer ide po tamošnjim cijenama. HOP dijeli džabe, Jelić isto, a iz domovine po novinskim redovnim cijenama, pa se nemože. Moralno je to mnogo, jer kupuju i mnogi koji se boje terora, i probija se led. Rover je na pijankama zaludio našto mladih, i prema svemu njega smatraju šefom Bratstva, a i napad na njega (1965. godine netko iza busije je napao Srećka Rovera, ozlijedio ga izbodima nožem, a da se nikada nije saznalo tko je to bio i zašto. Naravno da je samo jugoslavenska tajna služba Udba i njenih doušnici su imali veliki razlog napasti i usmrtiti djelatnog državotvornog Hrvata. Ovaj incident je uveliko bio prikazan u australijskim medijama, mo) je bio obračun tih grupa koje Udba bičuje i huška.

    Kao i drugdje i prema svemu ako je Geza (Geza Pašty, Jure Marić, Josip Senić i drugi su 1961. godine u Australiji osnovali HRVATSKO REBOLUCIONARNO BRATSTVO striktno po sistemu svih revolucionarnih zasada/pravila, mo) zaista ubijen, onda su to oni bili a ne Udba ni poslanstvo. Medić (fra. Rafo Medić iz Njemačke, mo) mi je pisao da su ga vidili u Švedskoj. Sada to istražujemo. Novina ide, naravno redovnim putem. U Argentini nevalja novac ništa, pa skupe veliku količinu, koja promjenjena u dolare ne vrijedi ništa. Lukas i Šušić i Dinko i svi su dobri, rade, guraju, ali ništa im novac ne vrijedi. To kao naše kune što su bile u zadnja vremena. Dakle s materijalne strane i unatoč trudu i žrtvi ljudi, slabo.

    U pogledu Tomića (braće Srećka i Rudija, mo) i suda: ja isto nevjerujem u bilo kakvi uspjeh. Ja sam siguran da sam i pisao, točno kako si mi i pisao, ali neznam ovog časa kome, pa ti nemogu kazati, jer bi morao privrćati po staroj pošti. Ako ti misliš, da moram nešto i nekome napisati, javi mi to. Znam da sam pisao i iznio moj stav, ali ne bi Bog sve to držao u glavi. Javi. Prcela je isto tužio i obustavio, potrošio pare i ostao posran. Ja znam da sam i to pisao.

    (Tako su protiv mene dijelili letke pred hrvatskom crkvom u San Jose Californija da sam agent Udbe i da mi je stric visoki službenik Mostarske Udbe. Tužio sam trojicu koji su dijelili letke. Ova trojica na saslušanju su prozvali devetoricu (9) drugih, sve redom dobrih i poštenih Hrvata mojih osobnih prijatelja. Ja sam čak morao od Općine Velika kod Požege tražiti službenu osmrtnicu koja će potvrditi da je moj stric Mate Boban živio u Velikoj od veljače 1954. godine sve do 21 rujna 1966., kada je moj stric umro u Velikoj od poljedica u saobraćajnoj nesreći. Kad je jača pritiskla nejaču, to jest, na saslušanje došli, jedan po jedan i suočili se s istinom, ustanovilo se je da su bili naivni i povjerovali jugoslavensko/udbaškim smicalicama i pričama, mo. Otporaš.)

    U pogledu poslovanja: ja sam Vladi pisao točno što si mi ti rekao, jer su oni mislim pisali da ti mogu naškoditi. Bijedno je to, da se ljudi hvataju zato. Molim te jedno:

    UREDI DA MI SE ODMAH POŠALJE SVE BROJEVE TOMIĆEVA "NAŠEGA PUTA" I POŠALJI MI AVIONSKI SVE ŠTO IZADJE. UREDI S KIM PRIVATNO DA S TIM GOVNIMA NEMAMO POSLA, ALI JA TO NE DOBIVAM I NEZNAM ŠTA PIŠU IAKO TREBA SVE PRATITI, JER IMA NEKADA STVARI I PODATAKA KOJE MORAM ZNATI. UREDI TO ODMAH. Ja od onih napadaja dalje nisam ništa dobio od njih i nešaljem njima jer si mi ti tako pisao, da im ne šaljem.

    Vidiš kako je to neugodno, kada svatko interpretira jednu vijest. Ja sam u toj stvari apsolutno postupao kako si mi savjetovao i znam da sam pisao u onom duhu kako si mi javio. Samo Vladeku sam posebno pisao. Uostalom ti se baviš prodajom kuća i to je posao, zar ne?

    U pogledu obavještajnog centra o tome smo mnogo govorili. Nu vidim da su sada u Clevelandu postavili zato PIVCA (Ante Pivac častnik HOS NDH, mo). Hoće li što učiniti? O tome ću isto posebno pisati svim predstavnicima.

    Šamija je lud, i ne treba Jeliću bolje svjedodžbe siromaštva. Tomicu, Gala i druge nećaš uvjeriti, jer iako su dobri itd. oni gledaju na sve kroz druge naočale. Daj Bože da ti Tomica (Tomislav Sertić poznat po svojim hrvatsko/državotvornim vatrenim govorima, mo) bude dobrim govornikom i da sve prodje dobro.

    Ja ti ponavljam moju ponudu : ako bude trebalo i kad mogneš, dodji, najbolji liječnici ćete vidjeti, liječiti i neće te koštati ni centa.

    (Ratko Gagro (1913-1975) je bio teški srčani bolesnik. Ljudi su pričali i tako se je govorilo da je obolio na srce uvjeravajući Hrvate jugoslavenske orijentacije da postanu državotvorni Hrvati, i te prepirke da su mu najviše štetile zdravlju. Ja sam u Domu Hrvatskog narodnog Odpora na Dupont Street-u u Torontu 1987. održao jedan govor pred nekoliko stotina Hrvatica i Hrvata. Poslije govora iz publike su bila postavljna nekoliko pitanja, među kojima je bilo jedno: Gospodine Pročelniče imo ovdje među nama ljudi, članova naše organizacije HNO čije žene svake govdine iđu u posjetu Jugoslaviji...Pitao sam dotičnu osobu: Koliko njih ima, našto je išlo prošle godine u posijetu u Jugoslaviju, našto je dotični odgovorio: preko pedeset. Pošto je to bilo proljeće, rekao sam da ovog ljeta iz ovog velegrada Toronto, gdje ima preko sto tisuča Hrvata, treba ići u posjetu u Domovinu najmanje 5.000 Hrvatica i Hrvata. Udbi je olako bilo kontrolirati 50 Hrvatica, ali borami neće joj biti lako kontorlirati 5.000 Hrvata. I kada bi mi tako činili iz svih naših hrvatskih zajednica u slobodnom svijetu, Udba bi gubila na terenu. To se je kasnije i ostvarilo, posjetama dra. Franje Tuđmana, koji je znao iskoristiti želje Hrvata za svojom Domovinom Hrvatskom. Mo. Otporaš.)

    Daj bože da netrebadne - jer je najbolje ne trebati ih. Nu kad treba, onda to treba uzeti ozbiljno. Nisam dovoljno pametan da ti kažem što bi trebalo učiniti tamo.

    Poslao sam sve, one letke, proglase, okr. pisma i sada Obrane. Znam da ćeš i to sve učiniti. Nadam se nekom uspjehu, i sada ništa više nemogu učiniti za Dan Odpora, osim okružna pisma predstavnicima, i nekoliko sugestija.

    Pisao mi je naš dobri Stanić (Molim da se ne zbunite. Radi se o Ivanu Stanić, članu i dužnostniku HNO., poštenu čovjeku i vrlo požrtvovanu Hrvatu. Dali su oni iz istog mjesta odakle je i ubojica generala Drinjanina Ilija Stanić, to ne znam, mo) da misli pokrenuti prigodom Dana (Odpora, mo) i sastanka pomoć za potrebe Glavnog Stana. Zbog prezaposlenosti i svega nismo si mnogo pisali, i nisam kukao. Ali borami na kraju meni je ipak najgore. Ja sam isto napustio bogatstvo, ugodan buržujski život i sigurnost.

    (Supruga generala Drinjanina Isabel Luburić Hernaiz je napustila svojeg supruga Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina 1960. godine. Koliko je meni poznato iz svih ovih pisama koje posjedujem i iz drugih izvora, generalova supruga Isabel je sasvim sigurno mislila da će se njezin suprug povući iz javnog i hrvatskog nacionalnog života, čim se je on razišao s Poglavnikom 1956. godine. Pošto se je general reaktivirao poslije Poglavnikove smrti, Isabel Luburić Hernaiz - na pritisak sa svih strana, pa i nekih istaknutih Hrvata - napušta svojeg supruga i svojih četvero djece. Koliko mi je poznato razvod braka je bio 1963., mo.)

    I idem do kraja. Nu ne mogu fabricirati pare. Cijeli jedan imetak smo namakli i potrošili za propagandu, poštu, novine, vragove i tiskaru. Ja nisam nezadovoljan sa efektom, jer smo postavili jednu ideju.

    Neću spominjati imena, ali pišu mi iz Argentine da su nekim našim poznatim ljudima došli sinovi i kćeri iz Hrvatske. Oni svi vele da do stvarnih uspjeha mogu povesti sam naše ideje. Stvar ide svojim putem. Mi nemožemo napraviti Svetce iz vragova, ni začepiti gubicu svim budalama, svim agentima, svim nezadovoljnicima. I sve druge nacije, svi ljudi, sve obitelji su takve. To su ljudske slabosti, koje se u emigraciji samo povećavaju. Nedaj da nam oni bičuju živce ni gone nas u očaj. Čini koliko možeš, a gdje ne dospiješ, nije se dospjelo.

    Pokušajte pomoći materijalno, prigodom sastanka i Božića, jer drugačije ne ide. Treba nastaviti našim putem, jer samo on vodi do slobode. Bolje se drže kod kuće, nego u emigraciji. Oni od mene traže, ja od Tebe i jedne grupe naše ekipe. Nema drugog puta. Naša tragedija je manja od onih, koji su svršili u jamama, na Golom Otoku, rovovima, a za istu stvar. Sabrati snage, srediti zdravlje, izbrojiti se i idemo, ali ne glavom kroz duvar, jer se lupa glava, a ne probija se duvar. Jedno je govoriti o revoluciji, a drugo je praviti ju. Budi uvjeren da to znaju svi oni, koji obilaze oko nas kao mačak oko vruće kaše. Inače nebi s nama razgovarali. Boje se i ići protiv, i biti s nama. Mi se nismo usrali. Bili smo prvi s Poglavnikom, prvi u pobuni, prvi u novoj rekonstrukciji, i prvi u idejama. I idemo naprijed.

    Dobiti ćeš dakle još nekoliko pisama i obavjesti o općim problemima. I ako imaš nešto što ti je na srdcu, piši. Ja bih se osjećao nesretnim kada ne bi imao suradnika koji su kadri istinu reći. Osjećao bi se isto pregaženim ako ne bi bilo ljudi koji bi znali imati vlastitih mišljenja, ali usvajaju mišljenja većine. Ima i nekih stari koji bi htio to drugčije, možda i ja, ali neki drugi ne. Pa i njima valja zadovoljiti. Mnogo ravnoteže, mnogo balansiranja, mnogo strpljenja i živaca, truda, ljubavi i žrtve uložiti. I još uvijek nemoj zastati. Idemo naprijed.
    Pozdrav svima!

    Tvoj Maks.

    Bobani

    22-05-2015, 00:50

     

     

     

     

    U OVOM OKRUŽNOM PISMA GENERAL DRINJANIN ODGOVARA DRU. MUFTIĆU (vidite opis #466)

    (General Drinjanin je pisao ovo Okružno pismo i poslao svojim najužim suradnicima. Jedan od tih suradnika je i gosp. Ante Kršinić iz Californije. Ako se povratite na opis pod br. #466, tu ćete naći oštrinu pisma kao odgovor generala Luburića dru. Muftiću. Iz ove Okružnice ćete za sigurno saznati mnogo više o toj ZAVRZLAMI DR. MUFTIĆA. Ovo Okružno Pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 205-210. Mo. Otporaš.)

    Dragi Ante! (Ante Kršinić, mo) Ja ovo šaljem samo za Tebe za Kaliforniju i Rudija za ostali dio USA. Na diskretan način učini što možeš iako znam, da nije lako. Moramo pohvatati u naše ruke sve konce, jer će stradati ljudi u rukama neodgovornih

    Grli Te Tvoj Maks (Ovo je napisano rukom gore na vrh pisma kao jedan dodatak, mo)

    Maks, 30 ožujka 1963.

    Dragi moji !

    Pišem ovo okružno pismo vama nekolicini najužih suradnika da vam za 10. Travanj 1963. dadem, kako sam obećao, jednu sliku naših prilika. Na vama je, da mi u prvom redu svaki od vas dade iskren odgovor, uvijek gledajući sa sveukupnog stanovišta, a zatim da u vašim krugovima postupite shodno potrebama. Kada od vas dobijem odgovor, napisati ću okružno pismo za širi krug i javno.

    1. Mnogi od vas tražio je obavještenje u pogledu naše suradnje u operaciji "Orient". Nekima od vas nisam odgovorio na ta pitanja ili uopće nisam odgovarao, jer u glavnim pitanjima nisam imao dovoljno elemenata za dati vam pravu sliku. Dr. Muftić bezuvjetno pripada "Braći Muslimanima", a sa drom. Ramadanom stojimo u vezi, razgovorima i zajednički nastojimo postići nešto za našu stvar. Voljni su s Odporom suradjivati, a učiniti će vjerojatno i dosta usluga hrvatskom narodu na političkom polju. Nastavljamo u tom pravcu, a dr. Ramadan putuje u USA, gdje će se sastati s Erićem, a vjerojatno ćemo organizirati sastanke i na drugim mjestima izmedju naših i njihovih predstavnika. Poneki od braće imao je rezerve u pogledu dra. Muftića, nu ja vjerujem, da ne treba biti bojazni, da bi isti radio za komuniste ili Srbe, pa nam se je ograničiti na to, da suradjujemo na političkom polju do onih mjera, do kojih organizacija "Braća Muslimani" hoće i može učiniti.

    Treba imati na umu, da oni svugdje imaju pristaša i mogućnosti, da imaju svoje ljude na mnogim visokim položajima u islamskim zemljama, iako nemaju podpunu vlast nigdje. Njih treba smatrati neke vrsti klerikalcima i desničarima i k tome republikancima, pa u ovoj igri snaga na svjetskoj pozornici, gdje Rusija i Amerika pomažu ljevičarstvo i komunizam, kao i bezvjerstvo, nije njihova situacija najbolja. Time smo vam dali jasnu sliku političkog stanja, koje će ipak doći do izražaja, jer je jedan od naših velikih prijatelja i jedan od vodećih u organizaciji predvidjen za ambasadora u Madridu, koja će prilika biti iskorišćena u svibnju, nakon njegova dolaska. Novine te organizacije u raznim zemljama i nadalje o nama pišu i mi se povezujemo s njihovim prvacima.

    Ovu liniju možete smatrati kao jednu od glavnih naših političkih suradnja, pa iako časovito "Braća Muslimani" nisu u ofanzivi, nego je to njihov neprijatelj Naser, (podsjetimo današnji mladi hrvatski naraštaj na to da su Tito i Naser bilo jako usko povezani, kako osobno, tako i prijateljski, diplomatski, državnički i ideološki, mo), imajmo strpljivosti i vjere, kolo sreće okreće se i ta će organizacija uvijek imati, poput katoličke crkve, veze i ljude i uticati će na dogadjaje. Mnogo je istaknutih državnika u muslimanskom svietu na njihovoj strani, pa bi moglo biti ugodnih iznenadjenja u času zaoštrenja odnosa izmedju Amerike i Rusije, kada bi Amerika bila prisiljena tražiti pomoć u konzervativnim, tradicionalnim, vjerskim i desničarskim krugovima. Poduzeti su razni koraci s hrvatskim muslimanima (da li mi Hrvati imamo danas hrvatskih muslimana, i dali imamo hrvatskih pravoslavaca??? Što se osobno mene tiče, a to je moje mišljenje danas, da bih prije povjerovao da imamo hrvatskih pravoslavaca nego, recimo, na svu žalost, hrvatskih muslimana, mo) u emigraciji, te je mnogo truda uloženo u tom pravcu. To ćete vidjeti u sliedećim našim publikacijama.

    2. Isto tako mogu vam dati jasnu sliku u pogledu pomoći u sredstvima, koje bi mogli očekivati od naših islamskih prijatelja. Rekao sam nekima od Vas u svoje vrieme, kada smo počeli razgovarati sa ljudima org. Braća Muslimani, a to je da su oni htjeli od mene dobiti u prvom redu ljude, kao i moju osobnu kolaboraciju, a za diverzantsku akciju org. Braća Muslimani na izvanhrvatskom području, tj. prema potrebama organizacije, koja se nalazi u stalnom ratu sa ljevičarskim Naserovim i komunističkim agentima muslimanima u svietu. Ja sam to odbio i nastojao svesti suradnju najprije na političko polje, pa me sigurno hrvatski političari, kad bi imali pameti, nebi napadali, jer sam u tom pogledu bio oprezniji, nego mi oni to danas savjetuju. Ja sam htio najprije političku suradnju i javna politička i diplomatska priznanja Hrvatske, dok bi onda kao saveznici mogli razgovarati o vojnotehničkoj suradnji.

    (Povijesti radi navesti ću jedan razgovor sa gosp. Živkom Vasiljem u njeguv stanu u Štuttgart-u prošle godine. Bio sam njegov gost u subotu 10 i nedjelju 11 svibnja 2014. Nismo se vidjeli za pune 54 godine, kada smo se rastali u Parizu u travnju 1960. Živko Vasilj je bio kod generala Drinjanina skoro tri (3) godine, od 1962 pa do konca 1964., baš u to vrijeme kada se je od generala Drinjanina tražilo da pošalje hrvatske dobrovoljce u "ORIENT". Tada se je, po kazivanju Živka vasilja meni prošle godine, da se je on isprsio ispred generala Drinjanina i rekao mu: "Generale Vi možete otići u borbu za arapske račune samo preko mene mrtva. Ja Vam ne dozvoljavam..." Živko Vasilj je još živi svjedok i ovo može posvjedočiti. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

    U tome smo izgubili dosta vremena, jer kako znate diplomcija je takova, a posebno na Orientu. Oni meni predbacuju, da se ne može bez akcija dobiti pomoć. a ja opet, da se bez pomoći nemože pokrenuti naš borbeni distozitiv.

    Radilo se najprije o diverzantskim akcijama, nu kasnije je došao rat sa Jemenom, i od mene se zatražilo dobrovoljce, istovjetnost borbe za iste ideale, jer i u Staljingradu smo se borili van teritorija Hrvatske, itd. Bilo je ponuda za tehničare, stručnjake, avijatičare, radiotelegrafiste, škole itd. Predbačeno mi je da raste trava u logorima, gdje smo se trebali vježbati. Nu ja stojim na stanovištu, da je bolje da raste trava u logirima, nego da budemo začeprkani u pijesku za arapske stvari.Ti ciljevi nisu izravni sa ciljevima Hrvatske. Mi jesmo saveznici za ciljeve Islama u našoj Državi (čitaj Hrvatskoj, mo), i ja ću ostati vjeran odnosima i ugovorima, ali nisu još Braća ništa učinila za Hrvatsku, da bi mi morali biti velikodušniji.

    (Ova stvar se je rastezala par godina, dok konačno nije potpunama propala. Iako nisam bio izravno upleten u splet tih manevera, preko dra. Miljenka Dabe Peranića sam bio upoznat s ishodom svih tih povuci/potegni poteza. Zato se nije ni čuditi da su mnogi visoki dužnostnici Odpora tražili od generala objašnjenja, kojima je on često puta odgovarao osobnim pismima, koja ja želim sada iznijeti hrvatskom općinstvu kao povijestna zbivanja hrvatske emigrantske političke djelatnosti HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, mo).

    Tako : Mi hoćemo u svaku kombinaciju, ali oni moraju najprije zadužiti Hrvatsku, pa ćemo onda i mi kao islamska i prijateljska zemlja odgovoriti.

    (Kako se je moglo i uočiti iz prijašnjih pisama da je organizacija "Braća Muslimani" isključivo zahtjevala da Hrvatska bude priznata kao islamska a ne katolička zemlja. Kroz generalova pisma će se moći uočiti kako se je on opirao da Hrvatska ne bude priznata kao islamska zemlja. To generalovo opiranje se rastezalo sve dok konačno od toga nije bilo ništa. Zato se je generala napadalo i okrivljivalo za taj neuspjeh, mo).

    Stvar se pogoršala, jer je pao Kasem, gdje su Braća imali neke pozicije, kao i u Siriji, dok su novi režimi u rukama Nasera (čitaj Tita, pošto su ona dvojica bili gorljivi suradnici u razbijanju organizacije "Braća Muslimani" i bilo koje suradnje između ove i ODPORA, mo), a taj je protiv Braće, jer hoće da odijeli crkvu od države i provodi socijalne i agrarne reforme, a znate šta to znači za tradicionalne snage "Braće Muslimana". S druge strane snaga Nasera bi mogla biti brana protiv Izraela i to mu pomaže kod malog arapskog svijeta. Sve u svemu ni oni nisu jaki, da nam pomognu, kako smo vidili pod br. 1. prijatelji su na političkom polju. Koliko će to biti? Ne znam!

    Stvar kraljeva (ovo je u množini, mo) Huseina i Sauda nije ružičasta i mene ne bi čudilo, da i oni postanu emigranti ili kao Emir El Badr u Jemenu, koji nas je htio priznati i bili smo u vezi sa njima - ode u gverilu. Nu i ta gverila može durati, dok je Saud na vlasti, ali ako Naser počme u Arabiji, a to je moguće, onda će još manje izgleda biti za neku stvarnu oružanu pomoć u našu korist, a mi svakako nećemo spašavati vladarska prestolja, kao nekada Hrvati Abdurahmanu III. u Kordobi. Pa i ako oni izgube prijestolje i zavlada Naser, sigurno je, da će postojati organizacija BRAĆE i ostalo će tada zavisiti o Naseru, koji nam vjerojatno nije neprijatelj, nego je s Titom išao iskoristiti Ameriku i Rusiju. Nismo počinili ni jenu pogrješku u tom pravcu, nismo neiskoristili, a ako nismo što dobili, nismo ni izgubili. I čekati.

    3. Pomoć odavde. Imam velikih prijatelja i opće simpatije. Stari su to računi s Titom i internacionlnim kolonijama. Nu ova je zemlja i sama morala voditi bitku za legalnost radi crvenih na jugu Francuske. Danas je to uredu. Francuska je pohvatala španjolske crvene vodje i internirala ih, a ovi ovdje OASovce.

    (O.A.S. (ORGANISATION ARMEE SECRETE) koja se je pod vodstvom generala Raoula Salana opirala generalu Charles De Gaulle-u da dadne Alžircima Nezavisnost. De Gaulle je vojnim udarom skršio tu Salanovu tajnu vojničku vojsku. Oni koji nisu bili pohvatani su se razbježali a poneki čak pobjegli i u Španjoslku, koje je Frankova vlast hvatala i sa francuskim vlastima kusure činila, tj. izmjene, mo)

    Ima mira na Pirinejima i nitko ga ne želi pomutiti. Oni su morali računati i s medjunarodnim turizmom, jer je ova zemlja u 10 god. podvojstručila životni standard, zahvaljujući turizmu. I onda medjunarodni pritisak i k tome američki. Daleko smo od ove zemlje, naime Hrvatske, te se ovdje ne može praviti operativna baza, ali može ODGOJNA i to privatnim i individualnim naporima. Tu bazu već ovdje imamo i nešto je ljudi prošlo kroz nju i dolaze novi. To je sada već konkretno. Na političkom polju vezali smo njihov jači udjel nakon afirmacije muslimana. Nismo više ni tražili, a oni nam daju slobodne ruke u pogledu Konzulata, kretanja, rada. Ljudi koji ovamo dodju s pasošom kao turisti, mogu biti moji gosti i to ne u domu, tiskari i t.d., nego u - ODGOJNOJ MOJOJ BAZi, odu odavde i nema dokaza ni odgovornosti.

    U carstvo glupih želja i priča spadaju vijesti, kako je nama nešto zabranjeno, posebno u pogledu "Drine". Uživamo apsolutno povjerenje, sada više nego ikada, (general Drinjanin i HNO, mo) jer smo uvjek znali braniti interese, (Španjolske, mo) ili ih barem imati pred očima, te smo to povjerenje zaslužili. Politički je rad mogao biti zabranjen Poglavniku, ali meni nikada.

    "Odgojna" baza je tu i nijedan Hrvat se ne treba bojati u ovoj zemlji tako dugo, dok stoji pod mojom zaštitom i ne počini djela, za koja ja ne mogu odgovarati. U ovu zemlju dolazi skoro 10 milijuna turista, mogu doći Hrvati, koje ja pozovem, biti sa mnom, otići - bez bojazni. Ostalo je moja briga.

    Nije to Jankapusta, jer nemamo granice sa Hrvatskom. Da je imamo, imali bi i Jankapustu. Ali imamo svoj kutić, gdje možemo odgajati ljude. Kakav oblik će to imati? To zasada ovisi o nama. Ja nisam nikada i nigdje tražio materijalne pomoći kod prijatelja u ovoj zemlji, ali ću je dobiti kad zatražim. Nu ja to neću dok ne bude vrijeme. Prema tome stvar je ovakva: ni od katolika ni od muslimana nismo dobili ništa. Mogli bi slati ljude u Španjolsku Stranu Legiju, nu ja to neću. Ni u druge - američke ni islamske. Možemo imati onoliko, koliko mognemo izdržavati.

    4. "Akcija Drugog Koraka". Mogu vam reći, da smo isplatili stroj ove i instalacije tiskare. Tiskara je jedan skromni dom za one, koji će ubuduće tu tiskaru voditi, isplaćeni su i dokaz su naše snage. Istini za volju treba reći, da je to bilo omogućeno odkupom većeg broja dionica bojnika Tugomira, pa iako "Drina" duguje dvojici Hrvata po 500 dolara, imamo na zalihi skoro dogotovljenu novu "Drinu" posvećenu fra. Dominiku Mandiću (br. 1. 1963., mo) i ja se nadam, da ćemo s "Obranama", "Drinama" te sa vojničkim priručnikom, koji je takodjer dijelom izradjen i sa knjigama o vojničkom povlačenju "Od Ivan Planine do Bleiburga", koju započimamo za nekoliko dana, moći sami platiti dug i podržavati redovno izlaženje "Obrane" i "Drine" i korespodencije, dok izdržavanje kuće ostaje moja privatna briga i to ću ja urediti i platiti od moje zarade, dok smo skupa i u ovakovim prilikama.

    Postigli smo, dakle, u 3 faze kupnju tiskare, ostvarenje veza i početak psihološkog rata. Nema nikakove sumnje, da smo u dosadašnjima fazama uspjeli i da sa ovim aparatom, kojega sada posjedujemo, možemo izdržati ovaj ritam.

    "Akcija Drugog Koraka" - psihološkog rata u Domovini ja smatram prvom našom borbenom potrebom. Držanje hrvatskog emigrantskog tiska prema nama u zadnja vremena opravdava moju bojazan, da bi svi ovi, koji su na nas graknuli, to bili učinili, da smo počeli sa domovinskim akcijama bez njih. Dobar dio to čini radi moje osobe, a dobar dio zato, jer "odnesoše im slavu". Emigracija je dokazala, da nije kadra poduzeti ništa. Ja sam vam svima iskreno rekao, da ni mi do sada nismo bili kadri i zato nismo ništa poduzimali, nego smo u tri faze učinili pripreme. Sada raspolažemo s tiskarom, u kojoj možemo braniti sebe, naše akcije i prije svega ideju vojničke izvanstranačke koncetracije i njeno učešće (sudjelovanje, mo) u hrvatskoj revoluciji.

    Sada dolazi vrijeme akcije. Ja tu riječ u konkretnom slučaju nisam nikada izgovorio i sada je izgovaram, jer je za to došlo vrijeme. U prvom redu smatram, da je urednik "Drine" Bebek (Željko, mo) sposoban, da vodi publicistički dio naše organizacije, a drugo je - svaki psihološki rat mora imati svoje akcije, a ne samo svoju propagandu. Tako, ja se sada mogu posvetiti akcijama, a to je preduvjet, da se nešto postigne. Ja neću izgubiti živce i neću se dati nadvikati po onima u našim redovima, koji bi htjeli jurišati na Beograd, a neće niti malodušnici niti piskarala osloboditi i smlatiti. Nakon što sam vam razjasnio dosadašnje korake i stanje naših veza u političkom i tehničkom pogledu s našim islamskim prijateljima, te razlog zašto smo morali uspostaviti svoj tisak na noge, ja vam ovo govorim o akcijama u najkonkretnijem obliku. Time dakle ulazimo unutar "Drugog Koraka" u period "Akcija Drugog Koraka".

    5. Uvjeti i preduvjeti za akcije "Drugog Koraka".

    Još uvjek se nalazimo u onom stadiju, gdje se moramo ograničiti na vlastite snage prema onoj - uzdaj se u se i u svoje kljuse. Moguće je da sam neke stvari u životu činio dobro ili loše, te da nisam bio dorastao nekim situacijama u stanovitim vremenskim dobima, ali se osjećam sposobnim i pozvanim za organizaciju onih akcija, o kojima vam govorim. Nisu prilike iste, kao nekada, ali i ja sam se odgajao u tom novom ambijentu i znam s čime i s kime se hvatam u koštac.

    Mislim reći, da želim osobno te akcije organizirati i osobno za njih odgovarati. Ja sam godinama podnosio stanovite žrtve za očuvanje minimalnih veza, posebno kada sam osobno bio u boljim materijalnim prilikama. Osjećam se dakle sposoban za voditi tu stvar i svima vama velim bez razlike, da kako sam god bio elastičan u političkim i taktičkim potezima, u ovim stvarima sam vojnik i neću dozvoliti (ne želim unaprijed govoriti o scenama u filmu kojeg gledamo, ali, ukratko, ovdje se radi akciji HRB iz 1963 god., mo), da se u moje ime i u ime Odpora dogodi i jedna, (akcija, mo) koja ne bi bila po meni odobrena. Sve bih radije podnio, nego da moje ime i ime Odpora bude vezano uz jedan frakaso poput Kavranove akcije (Akcije Gvardijan, neki ju opet zovu Akcija DESTI TRAVANJ, svakako poznata pod imenom "Akcija Božidara Kavrana" 1974/1948, mo). Dapače, velim vam iskreno, da bih bio najsretniji, kada bi svu političku i publicističku stvar Odpora preuzeo bilo "Zapovjedni Skup", bilo neki Odbor, ili bilo kakvi forum, kojega bi stvorili mi, koji smo i Odpor stvorili i vodili do sada.

    Ja bih najsretniji bio, kada bi emigrantski dio Odpora, sa općepolitičkim i publicističkim radom, bio u rukama osobe, koju se ne bi moglo napadati radi Jasenovca.

    (Nama Hrvatima ne treba veća ispovijed i iskrenost od ove koju je upravo ovdje, u ovom pismu, rekao čovjek kojeg se sustavno napada i kleveće za sve ratne žrtve na području NDH od DESETOG TRAVNJA 1941 PA DO 8 SVIBNJA 1945. Ja ovdje otvoreno govorim, bez da govorim koliko je ili koliko nije kriv, da će ime Maksa Luburića živijeti dokle god bude živijelo i ime HRVATSKA. Kada se budu filmovi snimali o Maksu Luburiću, nesumnjivo će biti spominjano i naše ime HRVATSKA. Svakako treba uzeti u obzir da je Maks Luburić naša HRVATSKA POVIJEST, bez obzira kako su ga naši hrvatski neprijatelji prikazivali ili kako će ga prikazivati. Svakako da će doći vrijeme JAGME kada se bude film snimao o Maksu Luburiću, tko će ga glumiti. Mo. Otporaš.)

    Vidili ste u Nevistićevom članku (Dr. Franjo Nevistić (1913-1984) novinar, pisac, jedan od urednika Studia Croatica u Buenos Airesu itd., mo), da kada je ostao posramljen i smlavljen Erićevom logikom, uhvatio se za jednu riječ (Jasenovac, mo) i soli nam pamet o tome, kako se ne može ubijati nedužne ljude.

    Još se ne može govoriti o jačim zahvatima na hrvatskom području, ali da o akcijama "Drugog Koraka" i u Domovini i u emigraciji. Došlo je vrijeme tome i nakon što imamo svoj tisak, koji već može i bez mene funkcionirati, ja sam voljan početi (s akcijama, mo). Postoje potrebni uvjeti za to.

    Možda da će biti pripadnika Odpora, koji će se dati zavesti na korake izvan moje kontrole. Ja takove akcije neću smatrati štetnim za Hrvatsku, ali ću se od njih ogradjivati, jer koliko god mogu biti koristne, mogu dati povoda za jednu novu Kavranovu tragediju. Stanje sigurnosti, koje ja imam u ovoj zemlji, dozvoljavaju mi sigurniji kontrol, a to je jedan od preduvjeta za jednu akciju. Druga je stvar polazna točka za akcije, kao i svi tehnički problemi sprovodjenja istih ali svi ti moraju biti izvedeni samo i jedino pod mojom kontrolom. Tu nema elastičnosti i tu ćemo se igrati i svojim i tudjim glavama.

    6. Naše veze s drugim organizacijama.

    Eto, upravo smo poslali naše ljude na sastanak s jednom stanovitom domovinskom organizacijom, koja nam se javila preko svog povjerenika u Evropi. Može biti stvar UDB-e, a i stvar hrvatskog naroda, što se ja nadam, da i jeste. U isto vrijeme mogu vam reći, da smo se na jedan ili drugi način povezali s nekim ili svim grupama, koje o revoluciji, vojsci i borbi govore ili pišu. Neke grupe traže suradnju, neke se stavljaju pod zapovjedništvo, a neke nude razgovore.

    (Koliko god danas, poslije preko 50 godina od kada je ovo pismo pisano, ovo moglo izgledati "zeleno", uvjeravam današnji hrvatski naraštaj da je kontakta bilo, i da se je intezivno radilo na povezivanju domovinskih i iseljenih Hrvata. U tome su uveliko odigrali ulogu hrvatski "pasošari". Evo istinitog slučaja. K meni je došao u posjetu u Pariz sin mojeg brata. On je bio student na zagrebačkom fakultetu. Bio je kod mene više od jednog tjedna. Bojao se sastati s mojim prijateljima, što je i razumljivo. Ja sam radio u poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE gdje sam imao pristup mašinama za kopiranje. Kopirao sam mnoge vrlo važne stvari za koje se u ex YU nije znalo niti se je smjelo znati, ponajviše partizanskih i komunističkih zločina, Udbinih zločina u emigraciji itd. Sve sam to pokazao mojem nećaku i rekao da on to sa sobom ponese. Opirao se je. Pripremao sam ga. Sebe sam stavio kao Udbaša koji će ga u Petrinjskoj po povratku ispitivati. Galamio sam na bratića, ono po Udbaški i paretizanski, te mu rekao: Znaš šta, kada dođeš s vlakom Express Paris/Istanbul u Zagreb, odmah se uputi na udbu u Petrinjskoj, zatraži odgovornog Udbaša i ovu cijelu kutiju mu podaj i reci: Druže upravo sam došao iz Pariza i bio sam kod strica. Prisilio me da ja ovo donesem ovdje i dijelim među mojim kolega studentima. Ja to neću činiti, jer se s tim ne slažem. Ja druže vama ovo dajem. Tako je to bilo i time mojeg bratića pustili na miru. Poslije Konvencije HDZ u Zagrebu 26 veljače 1990. godine, nekoliko Udbaša iz Petrinjske su posjetili mojeg bratića i tražili od njega da ih on upozna s menom kada se ja vratim..., mo. Otporaš.)

    Ja sam voljan u tom pogledu biti elastičan i taktičan, jer ne želim podrezati krila mladjima, koji su te organizacije mimo nas stvarali, jer bih onda i ja bio svrstan u istu grupu naših staraca, koji su izgubili kontrol nad našom mladom generacijom. Pokazalo se, da su neke vojničke grupe, koje su u zadnja vremena pod uticajem bilo protiv nas upotrebljavane shvatile, da bez nas nema riješenja i putem pisama, sastanaka i posjeta spremno se izgladiti sve razlike. Time bi psihološki i potencijalno Odpor zaista bio ono, što treba biti, ako je centar Odpora raznih centara pod kontrolom vojske i jednog generala koji nešto o svemu tome mora znati i daje garancije, da nije u službi tudjina.

    To je točno, gdje se sastaju predstavnici malih grupa, koje nastaju kao gljive iza kiše, bilo jer ih stvaraju agenti UDB-e, bilo jer su plod pobune hrvatskog duha radi srbokomunističkog terora, radi izdaje ideala predstavnika svjetske demokracije, bilo radi impotencije hrvatske politike.

    Ja ću radi opreza svakome od vas najprije pisati o vezama na vašem području, a onda ćemo u sastancima ili vrlo skrupuloznoj vezi reći ostalo. Svakako se nadam, da nas neće predriblati UDB-a ni prestrašiti vikači, ni navesti na tanak led nestrpljivi. Na nas gleda hrvatski narod i eto sada polažemo ispit zrelosti. Ne zaboravite, da se Amerika odlučila pomagati Tita tek nakon Kavranove tragedije.

    I još uvjek vam velim: radi se o akcijama drugog koraka, t.j. početka psihološkog rata. Koliko će u tome sudjelovati nama nametnuti ili ukopčani elementi, to je druga stvar i stvar vremena, opreza i dogovora. Voljan sam primiti pomoć, kolaborirati, ali ne dati se navući anonimnim grupama. Biti ćemo načelno širokogrudni, ali oprezni u provodjenju zajedničkog. Neka nam dokažu svoju dobru volju! Kada to bude, onda možemo govoriti o kakvim daljnim akcijama pa i organiziranim strukturama. U tome je naša krvava budućnost, a ne u čekanju ni istrkivanju pred rudo. Budite strpljivi, javiti ću se svima u pogledu veza sa grupama, sa kojima imate veze na vašem području.

    Ne treba biti ni pesimista ni optimista. Jedan poznati gospodin, kojemu nitko nije dobar, koji u riječima potami slavu svih i svakoga, govorio je, da šta radi Luburić i - da mu treba dati 5.000 dolara i da vidimo, što će napraviti. Poduzeo sam preko 6 veza korake, da pozovem tog gospodina, da vodi jedan odsjek akcije i, ako je sposoban, neka preuzme vodstvo operacije, ako je istina da hoće, da je povjerljiv i t.d. I dobio sam od jedne veze poruku, da je voljan iz Amerike doći k meni u društvu drugog gospodina, ALI DA JA MORAM PLATITI PUT!?

    Da vam ne govorim o drugim "velikim ljudima", koji govore o tisućama, akcijama, traže akcije i traže, kako ne, za sebe obzire - da na kraju nisu ni svoju "Drinu" platili. To je većina. Mislim onih "velikih". Nu ima "malih" ljudi, koji nude svoju uštedjevinu za kupiti oružje. I kada sam trebao sredstva i od njih tražio, za par dana sam dobio ček bez ijedne popratne riječi. Ima dakle svašta: "velikih Ljudi", koji su se pokazali vrlo sićušnima u danom času, i ima "malih ljudi", koji su znali biti veliki. (slučaj danas s hrvatskim BRANITELJIMA I GENERALIMA koje se blati i napada samo zato što su sve od sebe dali da nam Hrvatska bude DRŽAVA SLOBODNIH HRVATA, mo). Tako će biti u pogledu suradnje s našim revolucionarnim i vojničkim saveznicima. Ni jednu ruku nećemo odbiti, bez obzira na riječi, koje su nas nekada rastavile.

    7. Sada ili nikada -

    Poručujem vam svima, svima, kojima ovo pismo šaljem. Tražili ste od mene akcije, nudili ste neka vas pozovem u tom pravcu i evo to činim. Do sada smo tražili za tiskaru, novine, putovanja, političke akcije. To neka (i dalje, mo) ide svojim putem. Neka to bude posebno, vodite to sa Bebekom, jer aparat propagande, odgoja, politike, vanjskih organizacija i t.d. neka ide svojim putem. Tražimo najbolje forme za taj dio rada, kao i do sada. I počnimo s novim, tajnim radom. Ja sam dao što sam imao za stvar tiskare, života, puta i mojih ljudi, koje sam iza sebe ostavio. danas "Drina" ima svoj dom i svoju tiskaru, urednika, veze, organizacije. Idemo dalje! Nitko od vas neće moći ni smjeti reći, da nisam bio voljan u dani čas izvršiti svoju dužnost. Ni ja vama ni povijest neću moći reći, da nisam imao s kim. Nu ja sredstva za to dobio nisam, jer nisam htio dati ni jednog čovjeka, niti ću to učiniti, osim za Hrvatsku i pod mojim vodstvom. Ako skrahiramo, skrahirali smo svi skupa. Ja vas ovlašćujem, da upotrebite te moje riječi pred onima za koje mislite, da su voljni dati svoj obol za akcije i za oružje. Ima vas, koji mi godinama tražite ovlasti u tom pravcu i ja ih nisam dao. Na vama je reći mi, da vam potvrdim ove riječi, vama osobama ili institucijama.

    Mogu vam poslati magnetofonsku vrpcu s riječima, koje ću snimiti, mogu vam dati pismeno izravno ili neizravno, jedino za ovaj čas ne možemo o tome javno govoriti u našem tisku iako možemo, recimo, stvoriti fond, kojega možemo zvati "Fond Drugog Koraka" i onda u "Obrani" objaviti pod pravim imenima ili pesudonimom, po želji onoga, koji doprinese. Jedna je iznad svake sumnje: bez dovoljno sredstava za sigurnosne mjere i za kupnju oružja i opreme ljudi

    (poput Bugojanske Akcije poznate FINEX 1972., gdje su oni sami između sebe se POĆESALI - ovo je stara hrvatska riječ koja se je upotrebljavala kada su ljudi u "ćesama" držali svoj novac iz kojih su vadili dobrovoljne priloge za uzdržavanje zajednice u kojoj su živjeli, mo),

    Ja akcija poduzeti neću. Poduzeti ću ih do one mjere, do koje budu dozvoljavala sredstva. Voljan sam prihvatiti svaku sugestiju najužih suradnika, kao i izravni kontroil svakoga od vas, od kojih se više nudilo, da prenesu svoje uštedjevine i organiziraju asistenciju blizu mene. Prema tome, prvi od vas, koji dodje ili još prije, može biti blagajnik "Drugog Koraka", dok Bebek ostaje u onoj poziciji, u kojoj je danas u pogledu tiskare i naših publikacija. Eto, to je na znanje i vladanje svima vama, kao i svima onima, koji su se nudili za kolaboraciju u tome u raznim forumima.

    Molim još jednom, da bi se svaki prinos za ovaj fond vodio kao takav i tamo i ovdje, te da se ne mješalo s prilozima i predplatama na publikacije. Može biti u istim pismima i na istu adresu, a to ćemo voditi Bebek i ja kao i dosada, ali uvjek posebno. Mislim da sam u ovom pogledu bio apsolutno jasan. Želim vam još napomenuti, da svi prilozi za fond "Grugog Koraka" budu na ime Luis Luburić. Tako će se ovdje voditi taj fond. Za ovu stvar uvijek slati u čekovima i preporučenom zračnom poštom.

    Znam, da će mnogi od vas postaviti pitanje kako i odakle će se smoći sredstva, posebno sada, kada su se mnogi žrtvovali za druge stvari, obranu u Njemačkoj i drugo. Ja ću vam na to odgovoriti, kako odgovaram i sam sebi: ako nismo kadri tu stvar pokrenuti, onda nismo zreli ni pozvani i malo će hrvatski narod izgubiti, ako nas vrag odnese sve skupa.

    Velim vam iskreno, da ako zataji ova naša akcija u ovaj čas, incijativu preuzimaju mladi bez nas, mimo nas, a možda i protiv nas.

    (Sve što za sada, dovle, do ovog pisanja, želim reći onima koji prate ova PISMA MAKSA LUBURIĆA, da dobro pamte i zapamte što su pročitali i sami, iz izloženog, stvore zaključke i razloge uspjeha/neuspjeha ove AKCIJE "DRUGI KORAK", mo).

    Borba će biti duga i krvava, ali će trebati dokazati svijetu, da nismo zadovoljni s Jugoslavijom i komunizmom i da ne prihvaćamo ni 1. ni 2. pa to Kennediju, demokratima, katolicima i drugima bilo po volji ili ne. Ja ulazim u taj dio borbe hrvatskog naroda s najboljim nadama, sredjenim živcima i ustaljenim mislima. Dao Bog i bilo na korist Hrvatske! Ostalo znajte, da ovisi o vama, a ne o meni.

    8. Svaki od vas, kojemu je ovo pismo upućeno, ovlašćen je poduzeti konkretne korake u pogledu fonda "Drugog Koraka". Ova incijativa treba biti najhitnije sprovedena. Svaki prilog treba pismeno sprovesti i odavle će biti posebno potvrdjeno. Od sviju vas očekujem odgovor po točkama na pitanja, koja sam iznio. Ne ljutite se, ako svima na vrijeme ne odgovorim. Znam, da vam nije lako, ali je meni gore, nego svima vama.

    U pogledu Vijeća rekli smo u zadnjoj "Obrani" kako stvar stoji. Mi stojimo uz Vijeće. Vidjeti ćemo, tko je bacio kamen na nas. A radnim činima će se dokazati, što je to što Vijeće radi. Na nama je da dokažemo, da znamo što hoćemo. U pogledu predplata za "Drinu" i "Obranu" Bebek će vam svima poslati jedno okružno pismo i potvrditi primitke. Ja ću isto svima odgovoriti, čim mognem. "Drina" posvećena fra. Mandiću je najbolje što smo mi i sva emigracija do sada napisali, s mnoštvom stručnog štiva za 250 stranica. Stavljam vam na srdce, da pomognete širenje našega lista "La Croatie" i da predplate i .t.d. pošaljete izravno Peraniću. To je naš ulazak u evropsku misao, kojoj na čelu stoji Francuska. Očekujem od vas hitne odgovore.

    Grli vas odani vam Maks, general Drinjanin.

    Napomena:

    Tu i tamo, kako sam već rekao nekoliko puta, da ću nadodati neka moja zapažanja kako bih popunio prazninu sadržaja ovih PISAMA. Osobno sam u Parizu bio zadužen prikupljati sredstva za "Drugi Korak"....Slučajno sam susreo jednog Hrvata u San Franciscu 1973. godine, koji je skupa s menom prikupljao sredstva za "Drugi Korak". Naravno da smo o sveme razgovarali pa i o tome. Moj prijatelj mi je tada rekao oko prilike ovako: Revolucija jede svoje ljude...Gledajući danas kako smo radili, moglo bi se reći da smo glupo radili ali da smo opet lijepo glavu sačuvali...Mo. Otporaš.)

    Bobani

    22-05-2015, 10:23

     

     

     

    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (1)
    ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA
    U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

    (Izvor ovog opisa je iz Kalendar "Hrvatskog Domobrana za godinu 1956." strana 102,103,104,105,106, a pisan je prije razlaza Poglavnik/Luburić, tj. 1955. godine. Ovaj opis generala Drinjanina je prepisan i može se također naći u knjigi "VOJNI PRIRUČNIK", svezak I., Madrid 1964. na strani 165-174. Mo. Otporaš.)

    BY: GENERAL DRINJANIN

    Nakon što su ruske, bugarske i srbske komunistočke snage zaposjele područje Nezavisne Države Hrvatske, jedan se je dio Hrvatskih Oružanih Snagapovukao u hrvatske šume i planine pod vodstvom svojih generala i zapovjednika pružao odpor snagama razbuktale komunističke revolucije, koja je, eto, hvala zabludama Zapada, dosegla crtu Stettin-Trst. U jesen godine 1945. jedna je obhodnja Križara uhvatila ruskog majora Ivana Govornikova, člana ruske tajne vojničke policije, koji je radio na madjarskoj mreži i išao u Zagreb službenim poslom, praćen partizanskim častnicima. Njihov auto pao je u zasjedu, a ruskog je bojnika obhodnja dovela u Zapovjedničtvo križarskog sektora, a kasnije i u Glavni Stan. (Kako bi se danas, poslije šest desetljeća, ovaj opis mogao što bolje razumijeti, potrebno je reći da je general Maks Luburić s drugim hrvatskim generalima tada vodio po hrvatskim šumama Hrvatske Križare i da je on bio taj u Glavno Stanu Hrvatskih Križara kojemu je obhodnja dovela tog ruskog bojnika Ivana Govornikova. Mo.)

    Nije bio komunista, profesor je poviesti, pručivni častnik, govori skoro perfektno hrvatski, madjarski, njemački, engleski i valjda još par jezika. Bio je neobično inteligentan, naobražen i dobro podkovan u političkim problemima podunavskog bazena i balkanskog prostora. Otac mu je bio carski pukovnik, dakle "buržuj" i radi toga nije bio primljen još u partiju, ali se je nadao, da će skoro to biti, i ako, opetujem, nije bio komunista po uvjerenju. Ali, kako god nije bio komunista, bio je gorljivi nacionalista, ruski šoven, i obožavao je Staljina, koji je za njega najveći Rus svih vremena i koji je zasjenio i samog Petra Velikog, Ivana Groznoga i Caricu Katarinu. Bio je ranjen prilikom hvatanja i tako morao ostati kod nas, a mi smo ga smatrali ratnim zarobljenikom. Imali smo dosta vremena u zimi 1945-46 razgovarati o svemu, što je logično, i o možebitnom položaju Hrvatske u sklopu sovjetskog sustava u slučaju, da bi Rusi zauzeli Evropu, ili pak, da bi došlo do političkih promjena unutar same komunističke Jugoslavije u pravcu odjeljivanja od Srbije.

    I ako je bio ranjen i u našoj moći, taj mi je čovjek bez okolišanja rekao, da Hrvatska nikada ne može biti prijatelj Rusije, sve kada bi to i htjeli, jer je Hrvatska drugi sviet i leži izvan dohvata one geografske i geopolitičke snage, koja je Rusiju dovela do moći i veličine u prošlosti i budućnosti te bi tu moć trebala proširiti, kako znamo do podpune komunističke i ruske kosmokracije t.j. do svjetske države, koja bi bila bez granica i vladala svim područjima kugle zemaljske, a čije bi vladajuće središte bilo u Kremlju u Moskvi.

    Taj je inteligentni i naobraženi profesor poviesti vjerovao u poslanje majčice Rusije, zato je i prihvatio Staljina, komunizam i svaku mjeru, svaki režim, svaki način vladavine, kako bi Rusija mogla tu zadaću izvršiti i sviet preporoditi. Govorio je o teorijama engleskog geopolitičara Mackindera (Sir Halford John (1861-1947) britanski geopolitičar, mo.) i o "Heartlandu", t.j. srdcu zemlje. mackinder je najbolje od svih zapovjednika uočio problem Rusije i opasnosti, koje priete zapadu. Vjeruje da će Rusija za kratko vrieme zavladati svietom i svima nametnuti svoj način vladavine, t.j. komunizam, a glavni pomoćnici će biti: svi ljudi crne i žute rase, svi proleteri svieta, svi nezadovoljnici s politikom zapada i svi kolonijalni narodi računajući i biele narode, koji se nalaze pod dominacijom "kapitalista".

    Mackinder tvrdi, da će svijetom zavladati onaj, tko uspije prigrabiti vlast nad zemljama Iztočne Evrope i zemalja Srednje Azije. Te ravnice, stepe i visoravni predstavljaju kontinent, kojega zove "Heartland", t.j. srdce zemlje. Taj prostor ograničen je na sjeveru Evrazije (Evrope i Azije) ledenim morem, a na jugu, zapadu i iztoku onim zemljama, koje se oslonjaju na obale Europe i Azije. Taj prostor, t.j. "Heartland" nema rieka, koje utječu u oceane, te radi toga obalne vlasti, t.j. pomorske zemlje, nemaju mogućnosti, da ugroze sigurnost "Heartlanda", koji dominira svojim prostorom unutarnjim putevima, koji ga vežu, a zaštićen je prema vani. nešto slično kao i sustav njemačkih željeznica, koje su omogićile prebacivanje jedinica s ruskog na francusko ratište. taj prostor ima veliku geografsku prednost, a znamo, prema genijalnom von Klausevitzu, da geografija zapovieda u strategiji.

    mackinder kaže, da je prva etapa ujediniti zemlje i ravnice iztočne Evrope, druga prostor Srednje Azije, t.j. "Heartland", a treća da je osvajanje "SVJETSKOG OTOKA", t.j. triju kontinenata: Evrope, Azije i Afrike. To je zapravo kontinent sastavljen od tri kontinenta, ali predstavlja jezgru staroga svieta, jer novi sviet, t.j. Amerika i Australija samo su periferija odnosno privjesak "Svjetskog Otoka", dok su putevi kontrolirani s "Heartlanda" i "Svjetskog Otoka". U posjedu "Svjetskog Otoka", Rusija će se pripremiti na osvajanje "privjeska", t.j. Amerike i Australije, te se tako pretvoriti u puna i apsolutna gospodara, a zemlju pretvoriti u super državu, u kosmokraciju, čime bi svjetska komunistička revolucija, a ujedno i misija "majčice Rusije" dosegla svoj vrhunac.

    (General je ove podatke izvadio iz "Politica Internacional", zavod za političke studije, Madrid, Španjolska. zato je njegov uvod malo predug, jer iz ovog uvoda dolazi ona povijestna i strateška važnost položaja Hrvatske kroz povijest i zašto je Hrvatska uvijek bila na udaru svim osvojačima. Grga Zovko u Parizu je znao reći: Da je Hrvatska kao jedna lijepa djevojka koju se svaki mladić želi osvojiti. Mo.)

    Nastavlja se.

    Bobani

    23-05-2015, 03:46

     

     

     

    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (2)
    ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA
    U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

    (Izvor ovog opisa je iz Kalendar "Hrvatskog Domobrana za godinu 1956." strana 102,103,104,105,106, a pisan je prije razlaza Poglavnik/Luburić, tj. 1955. godine. Ovaj opis generala Drinjanina je prepisan i može se također naći u knjigi "VOJNI PRIRUČNIK", svezak I., Madrid 1964. na strani 165-174. Mo. Otporaš.)

    Pogledajmo čudesni put osvojača Džingiskhana, koji je pošao iz ravnice Mongolije, iz Karakoruma, i dostigao odprilike isto područje, kao i danas Rusija, t.j. iztočnu Evropu, srednju i sjevernu Aziju, i Kinu. Tajnoviti poriv tjerao je narode prema zapadu. Džingiskhan je bio genijalni vojskovođa a kasta mongolskih ratnika bila je vladajuća klika. Danas je drugi azijat, "tvaršić Malenkov" (s Urala) na istoj liniji, ali s jednom filozofijom, s ambicioznim planom, s agentima u čitavom svietu. Džingiskhan je propoviedao svoj nauk o vlasti Mongola, dok Malenkov govori nezadovoljnim i gladnim proleterima o slobodi i kruku, kolonijalnim narodima obećava državnu samostalnost, a žutima i crnima obećava ravnopravnost. Zato je i mnogo opasniji, nego je to bio koji drugi osvajač.

    Prema Mackinderu uspijeh će zavisiti o igri dvaju tabora naroda:

    1. geografski, stratežki i ekonomsaki činbenici,

    2. organizacija naroda, ustrojbeni sustav, ljudski potencijal, vrline i ratna oprema.

    Snage visoravni "Heartlanda" imaju prednost u geografskom, stratežkom i ekonomskom pogledu. Onoga časa, kada dostignu Zapad u pitanju organizacije, opreme i ljudskog potencijala, pobjeda je njihova.

    Kako stojimo u tom pogledu?

    General gavin, jedan od mozgova Pentagona i posebno zračnih snaga USA., i sam ruskog podrietla, izjavio je u Londonu pred kratko vrijeme, da je ruski vojnički aparat premoćniji onome zapada u svakom pogledu, da mu je ljudski potencijal brojniji jer s Kinom i Izt. Evropom imaju u vlasti tisuću milijuna ljudi, od kojih mogu mobilizirati u slučaju potrebe dvadeset posto, t.j. 200 milijuna vojnika i radnika za frontu. dandanas mogu pokrenuti 400 divizija svojih, k tome još 68 iz Iztočne Evrope. Rusija ima 20.000 aviona za prvu borbenu liniju, a prema samom državnom tajniku obrane. Amerika ima 5.500. Sami vrhovni zapovjednici u ratu u Koreji izjavili su u američkom Senatu, da su ruski "Mig-15" bolji od najboljih američkih zrakoplova. Ruski krstaši "Sverdlov" i "Nahkimov" zaprepastili su engleske i američke stručnjake. Podmornica imaju 500, dakle više nego Hitler u času početka rata. Najnovije izvješće o atomskim napravama govore o centralama u Srednjoj Aziji, (u blizini Karakoruma!) naravno na atomski pogon, koje su jače nego ijedna američka atomska centrala. Sve su ovo podatci iz američkih vrela.

    (Jutros sam poslao prvi dio ovih opisa jednom dobrom prijatelju na pregled i študiranje. Odgovorio mi je i rekao je svoje mišljenje da to više nije aktualno za današnje prilike. Koliko god on misli da je on u pravu, toliko i ja mislim da je general Drinjanin, odnosno Maks Luburić bio u pravu kada je prije šest destljeća pisao o Geopolitičkom Položaju Hrvatske, kao jedan hrvatski general koji je pratio svijetsko vojničko gibanje tog vremena, uspoređivao hrvatske potrebe mogućeg s nemogućim, davao ideje koje bi mogle pomoći Hrvatima u danom momentu svjetskih gibanja, jednom riječu povezivao sudbinu Hrvatske sa sudbinama drugih naroda u svijetu. Samo jedan izvježbani vojnik, stručnjak svijeg zvanja ili svoje struke može tako misliti i stvari prosuđivati s vojničkog gledišta. Zato bi mi Hrvati trebali biti ponosni, da mi Hrvati, kao jedan narod među narodima ove planete, imamo vojničkog stručnjaka koji se može mjeriti s vojničkim stručnjacima Amerike, Francuske, Rusije, Njemačke, Engleske i drugih naroda. To je naš hrvatski VOJNIČKI GENIJ Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN. Mo. Otporaš.)

    Nama Hrvatima neće biti težko raztumačiti, da Rusija misli na svjetsku revoluciju. Za čuditi se je, da je zapadni sviet tako omlohavio, pa jednostavno zarvata oči pred činjenicom, da je komunistčka revolucija išla, evo skoro 40 godina po točno odredjenom planu i od dana, kada je Lenjin u njemačkom plombiranom vagonu došao u Petrovgrad, pa do danas, imperij revolucije vlada nad tisuću mijijuna ljudi i nad neograničenim prostorom. Čemu, dakle, sumnjati u namjere jedne revolucije, koja je bila zamišljena, napisana i do sada željeznom logikom provodjenja i od zapada pomagana do mjere, da ugrožava i njegov obstanak.

    Napoleon je rekao 27.III.1817. na otoku Sv. jelene, da je počela ruska revolucija za gospodstvo nad svietom. dakle prije više od stoljeća imao je Napoleon jasnu viziju o budućnosti Rusije i svieta. 9. svibnja 1945. Staljin je govorio o stoljetnoj borbi slavenskih naroda, koji su eto, dosegli pobjedu, čime je dao slavenski karakter komunističkoj pobjedi, kako bi ju zapadni sviet lakiše progutao.

    Pogledajmo u poviest Hrvatske i uočit ćemo jasna četiri puta, četiri stratežka puta, četiri puta, koje je geopolitički smještaj Hrvatske pretvorio u invazione puteve neprijatelja i prijatelja. "GERMANSKI PUT" je logični privjesak germanskog ekspanzionog puta na Iztok. Kako je lahko brbljati o tome, zašto Poglavnik nije napao Niemce 1943. kada se vidjelo, da Njemačka gubi rat. Zaboravljaju, da ležimo na glavnom stratežkom putu i da bi se za tri dana srušile na Hrvatsku sve pričuvene snage III Reicha, i da bi gore prošli nego u doba Zrinjskih, kada smo pokušali s Turcima riešiti nerješiv problem, stvoren našim geografskim i stratežkim položajem.

    Nastavlja se.

    Bobani

    23-05-2015, 13:48

     

     

     

    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (3)
    ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA
    U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

    "RIMSKI PUT" prema Iztoku ide preko Zadra i Dalmacije. Još uviek ima u našoj zemlji rimskih puteva, po kojima su nedavno išle carske i fašističke talijanske vojske, žarile i palile našu zemlju, isto kao u doba cara Trajana. legije su stvarale put prema iztoku i kuda Legije prolaze, trava ne raste. Dalmatinski su partizani djelo "rimskog puta". Jednako E. Kvaternik (Rakovački, mo) kao i Poglavnik tražili su oslona na tom putu, - jer je bio jedini. Kvaternik je tražio u Talijanima saveznima (i nisu ga naši hrvatski neprijatelji prozvali fašistom, kao što su prozvali Poglavnika, mo.) i morao je računati s planovima Talijana protiv gospodarstva Austrije kao što je Poglavnik tražio saveznika u borbi protiv srbstva i komunizma, i računao s neprijateljstvom Italije prema Jugoslaviji.

    "TURSKI PUT" potisnuo nas je na zapad iz bogumila stvorio "antemurale" ("antemurale christianitatis" je titula koju su Hrvati dobili u 16 stoljeću u borbi protiv protiv turske najezde, mo. Otporaš.) tog islama, koji nije silom nametnut, nego prihvaćen po Hrvatima, da se obrane od "rimskog puta", koji je dovodio talijansku vlast, jezik, običaje, - i narodnost. (Ovo što je ovdje rekao general Drinjanin o "TURSKI PUT" je povijestno istinito da su bosansko/hercegovački Hrvati prelazili na islam "ne nametnuto" kako bi se uz "TURSKI PUT" što uspješnije opirali najezdi "RIMSKI PUT". To mi Hrvati znamo a i povijest to zna da su današnji takozvani i samozvani "Bošnjaci" podrijetlom Hrvati, pa je se te strane i razumljiva tvrdnja Oca Domovine Dra. Ante Starčevića kada je napisao: da je najčistija hrvatska kriv u bosansko/hercegovačkim Hrvatima. Mo. Otporaš.)

    "MONGOLSKI PUT", da ga tako nazovemo, stvorio je ne samo legendu, nego i stvarnu poviest o razbijanju mongolskih vojska u velebitskim klancima, isto kao i padanju Svačića na Gvozd planini. Tražili smo oslona u obalnom području, na otocima, u klancima, i ništa logičnije, da bi smo prihvatili svaku pomoć, koja bi nam tada bila ponudjena. Naše kraljevske ženidbe i peripetije (zgode i nezgode, mo.) bile su samo traženje manjeg zla. Hrvatska je bila postavljena na taj križ puteva, razapeta, izložena i svoje sudbine nije mogla mimoići jer je odredjena geografskim i geopolitičkim položajem. Mađari su naše katolike iz Bosne tamanili, isto kao i katolička Italija one u Dalmaciji, a Sultani su gonili hrvatske koljenoviće muslimanske vjere, i ne bi bilo čudo, da su tražili i našli u Dalmaciji ili kod Talijana podporu, kao što ju je našao Zmaj od Bosne u Austriji i kod katolika, jednako kao i Obrenovići u madjarskoj.

    Pogledajmo kartu Mackindera. Linija toga carstva prolazi preko Drine. Od Teodozija do Tita, Drina je uviek razstavljala i nikada sastavljala. Tito je morao napraviti dvije republike, ali je ipak granica Hrvatske Bosne na DRINI. (Moglo bi se velikom tvrdnjom reći da je Maks Luburić iz tih povijestnih pobuda sebi dao ime "general DRINJANIN" i stvorio tiskaru DRINAPRESS za odgoj hrvatskih vojnika, častnika i dočastnika, mo. Otporaš.) Turska je carevina stvorila posebni vilajet, Austrija je razdielila Hrvatsku na tri diela, ali je granica bila (i ostat će, mo) na Drini. Tito nije mogao drugačije napraviti. Kako je, upravo tragikomično, kada na pr. Raić da pobrka taj vječni odnos i predlaže granicu izvan Drine. Beograd ostaje na drugoj strani, a kada bi karta bila podpunija, onda bi Zemun bio na Hrvatskoj strani, a Drina bi činila granicu.

    Nastavlja se.

    Bobani

    23-05-2015, 19:59

     

     

     

    OD LJUBOŠKOG DO JANKA PUSTE -"TO MOŽE UČINITI SAMO JEDAN HRVAT".

    Dragi Mirko,

    Ne da te želim gnjaviti sa mojim piskaranjem i slanjima...Moja ideja je ta da se iz mnogih stvari koje se protežu po inernetu sakupe one koje smatramo da su najpribližnije ŽIVOTU I RADU VJEKOSLAVA LUBURIĆA, generala DRINJANINA.

    Naravno ni u ovome opisu nije sva istina rečena o Maksu Luburiću. Kako se Istina o Isusu Kristu još uvijek istražuje i nadopunja poslije preko dvije tisuće godina, isto tako će uzeti dugo vremena da se sva ISTINA sazna i otkrije o generalu Drinjaninu, Vjekoslavu Maksu Luburiću. Zato mi koji smo još na životu i imamo snage i volje pisati i iznositi ono što još uvijek naš hrvatski neprijatelj zabranjivao i krije preko pola stoljeća, pa čak i danas, mi smo dužni to iznositi i dati na svijetlo dana našim budućim naraštajima. Inače će nas osuditi da smo lijenčine koji im nismo ostavili dovoljno istinitog materijala kako bi oni znali poredati stvari onako kako stoje, a to je DA JE MAKS LUBURIĆ BIO USTAŠA I DA SU SE USTAŠE BORILE ZA HRVATSKU DRŽAVU, a ne za ovaj ili onaj politički poredak.

    Mirko pročitaj ovo kada imadneš malo više slobodnijeg vremena. Ako treba nešto ubaciti u ovi opis, samo mi pošalji i ja ću srediti ostalo.
    Iskreni pozdrav tebi i tvojoj obitelji. Otporaš Mile Boban.

    ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA LUBURIĆA.

    Vjekoslav Luburić se rodio u kršnoj Hercegovini u Ljubuškom dana 6 ožujka 1913. dakle, ni godinu dana prije početka prvog svjetskog rata. Prvih godina svojega života proživljavao je kao dijete u biedi, u skučenim i teškim prilikama ratnih godina u prvom svjetskom ratu. Tada je vladala glad u krajevima južne Hrvatske i to posebno u Hercegovini i Dalmaciji. Bilo je to koncem prvoga svjetskog rata. Nakon svršetka rata ostao je Luburić bez oca, kojega je ubio srpski žandar u Trebinju par dana pred Božić. Srpski žandari su haračili i ubijali u to doba, i nisu bili pozivani na odgovornost. Taj dogadjaj, smrt njegovog oca, najviše se usjekao u dušu malog Vjekoslava, koji je uz ostale bijedne prilike ostao i bez oca.

    Svršivši pučku školu, nastavio je polaziti srednju školu na Širokom Brijegu. U to doba se već znatno razmahao pokret protiv srpske zle uprave i dominacije Srba u svim hrvatskim krajevima, pa tako i u Hercegovini. U školi je mladi Luburić uz ostale đake dijelio letke i sudjelovao u demonstracijama, te je dolazio u sukob sa policijom. U tom poslu sa letcima prilično se usavršio, pa je i sam počeo umnožavati letke i dijeliti ih. Bilo je tu čestih progona i zatvora, te je na koncu Vjekoslav Luburić bio istjeran iz škole i bilo mu je zabranjeno polaziti bilo koju srednju školu u kraljevskoj Jugoslaviji. Teškim srcem morali su franjevci na Širokom Brijegu odpustiti iz škole Vjekoslava Luburića, koji je inače bio dobar đak i vrli hrvatski rodoljub. No, oni su bili prisiljeni tako učiniti, jer je to bio nalog okupatorske jugoslavenske vlasti.

    Vjekoslav Luburić je tada morao napustiti školu kao i svoj dom, radi neprestanih progona vlasti. Tada se zaputio u Dalmaciju s namjerom da se prebaci u Italiju, jer je doznao da postoji u Italiji hrvatska organizacija, koja radi i bori se za slobodu Hrvatske. Nije bilo uspjeha da se prebaci u Italiju, te se vratio natrag u Ljubuški. Tom prilikom posjetio je grob svojega oca u Trebinju, (i tu, na očevu grobu, kako je kasnije pisao u nastavcima "Povodom smrti Vladka Mačeka, u novini "OBRANA" 1964-1965., "ZAKLEO SAM SE NA OSVETU", mo. Otporaš.) i tu je odlučio da će učiniti sve moguće da se uključi u redove onih Hrvata, koji rade za oslobodjenje Hrvatske od srbskog robstva. Nakon toga se pokušao prebaciti u Madžarsku, ali nije imao uspjeha. Bio je uhvaćen kod prelaza preko granice, te je bio zatvoren, i nakon toga bio je kao malodobnik vraćen njegovoj majci. Tom prilikom izjavio je mladi Luburić jugoslavenskim vlastima da će se on svejedno prebaciti preko granice prvom prilikom. Tako je bio prisiljen boraviti u Ljubuškom neko vrijeme, a zatim se uputio u Zagreb.

    Bilo je teško u to doba održati se u Zagrebu, jer je bila oskudica, kao i velika besposlica, te je bilo teško dobiti zaposlenje. Vjekoslav Luburić se ipak zaposlio na nogometnom igralištu Gradjanskog, gdje je brzo stupio u vezu sa Hrvatima, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema jugoslavenskim vlastima, koje su provodile velikosrpsku politiku.

    Malo poslije toga zaposlio se na imanju Vinovrh, koje je bilo vlasništvo Hrvatskog Radiše. Tu je našao vezu sa Hrvatima, koji su imali vezu sa ustaškom organizacijom. Neko vrijeme je radio na Vinovrhu, a zatim se uputio u Suboticu s namjerom da se tamo prebaci u Madžarsku i da se tamo pridruži ustaškoj organizaciji. Tu nije imao uspjeha, jer je bila prekinuta veza iz njemu nepoznatih razloga. Iz Subotice pošao je Luburić u Baranju i tražio je zaposlenje kod seljaka, i namjeravao je sam riješiti pitanje prelaza preko granice bez ičije pomoći. Našao je zaposlenje kod jednog seljaka blizu same granice i tu je upoznavao sve okolnosti, koje dolaze u obzir za prelaz preko madžarske granice. Granica je bila dobro čuvana od pograničnih stražara.

    Ta seljačka kuća, gdje se Luburić zaposlio bila je kuća Hrvata, koji je bio svjestan hrvatski rodoljub, jer je Luburić našao u kući na tavanu starčevićanskih novina, kao i hrvatskih knjiga. Svoje namjere nije Luburić povjeravao nikomu, već je nastojao vladati se tako da ih nitko ne otkrije, što mu je i uspjelo. U istom selu je radio takodjer i jedan vlah, mladić iz okolice Nevesinja, pa je Luburić zajedno s njime išao na oružničku postaju, te su zamolili zapovjednika postaje, da im napiše molbe, jer da žele ići u dočasničku (podoficirsku) školu. Ovaj je zatezao, pa im je rekao neka dodju drugi puta, jer da će dobiti pisaći stroj, pa će im onda napisati molbu. Došli su i drugi puta i Luburić spominje kako je šaljivo izgledao taj narednik, jer kad je udario koje slovo na pisaćem stroju, obično je isplazio jezik, kao i dijete kad u pučkoj školi uči pisati "i--u", To je mladi Vjekoslav Luburić opazio i to je odmah umanjilo ugled državnih službenika u njegovim očima, jer je vidio da su neznalice i da im je brutalnost jedina odlika. Tako je upoznao i dio oružnika kao i pograničnu stražu, te se potajno spremao na odlazak u Madžarsku. Jednog dana je u dogovoru sa svojim poslodavcem, koji nije niti slutio što njegov sluga namjerava, natovario je Luburić jedna kola gnoja, i to je trebao odvesti na oranicu, koja se nalazi blizu granice. Luburić je natovario gnoj, te je ujedno stavio na stanovito mjesto svoj samokres i streljivo, pa je upregnuo konje i otišao sa kolima na spomenutu oranicu. Tu je istovario gnoj, odvezao konje i pustio ih da pasu, te je pošao u jedan kanal, koji je vodio da same granice. Uzeo je svoj kaput i oružje te je zagazio u vodu obučen i pošao po vodi u kanalu prema granici. Tako je sporo napredovao, ali je kanal bio usječen, pa je tako on bio sakriven i pogranična straža ga nije vidjela. Tada je naišao neki čovjek, koji je stajao na obali kanala i začudjeno gledao kako taj mladić obučen gaca po vodi u kanalu. To je po svoj prilici pobudilo sumnju pogranične straže, pa je stražar na stražarskorn tornju gledao na dalekozor i činilo mu se sumnjivo, te je opalio signalni hitac na uzbunu. Luburić je tada iskočio iz vode, te je potrčao prema granici, koja nije bila daleko. Prema njemu je trčala i granična straža sa psima. Kada su bili već dosta blizu, pretrčao je Luburić preko granične linije, te je, pretrčavši oko 20 metara na madžarsku stranu stao, te se spremio za obranu, jer na madžarskoj strani nije bilo nikoga, pa je postojala opasnost, da jugoslavenski graničari pretrče na madžarsko područje i da tamo svladaju Luburića. To su oni i pokušali, ali ih je vatra iz Luburićevog oružja zaustavila, a osim toga dotrčala je i madžarska pogranična straža, tako da su jugoslavenski graničari morali natrag na jugoslavensko područje. Tu je nastala svadja, jer su jugoslavenski graničari tražili natrag toga mladića, jer da je ubio čovjeka. No, to nije bila istina, jer je jugoslavenski graničar bio samo ranjen. Madžarski zapovjednik pogranične straže se zaprijetio da će otvoriti vatru na njih, ako silom pokušaju oteti mladića, tim više, jer mu je dotrčalo i pojačanje. Tako je mladi Vjekoslav Luburić pošao sa zapovjednikom pogranične straže u zapovjedništvo, gdje je načinjen zapisnik o ilegalnom prelazu preko granice. Luburić je dao pograničnom redarstvu svoje podatke, da je rodom iz Hercegovine, a Madžari su ga odmah oslovili "Bošnjak- šogor", jer su oni vrlo poštovali Bošnjake. Tada je Luburić predao naredniku i svoj samokres.

    Prema madžarskim propisima morao je zapovjednik staviti Luburića u zatvor, dok ne dodje riješenje od viših vlasti. Tako prema izjavi samog Vjekoslava Luburića, on se je u zatvoru tuđe zemlje po prvi puta osjetio slobodnim. Nakon par dana pošao je Vjekoslav Luburić iz ovog zatvora u hrvatski prihvatni logor Janka pustu.

    Na Janka pusti počeo je za Vjekoslava Luburića novi život. Bio je to život pun napora i samoodricanja i život vrlo težak. Bilo je tamo pedesetak isto takovih izbjeglih ljudi, koje su jugoslavenske vlasti progonile radi njihove borbe protiv velikosrpskog terora. Oni su se morali sami uzdržavati, morali su raditi, orati, sijati, i žeti, jer nisu imali nikakovih drugih prihoda. Janka pusta bio je veliki posjed, koji je bio iznajmljen, te je na tom imanju bio organiziran prihvatni ustaški logor. Osim toga što su morali raditi članovi toga logora, morali su vršiti i vojničke vježbe, kao i posebne gerilske vježbe, te održavati veze sa Domovinom, primati i odpremati izvješća, tiskati i odpremati letke u Domovinu.

    Vjekoslav Luburić je na Janka pusti marljivo učio vojničke vježbe, taktičke zadatke, upotrebu oružja, kao i gerilsku borbu, te upotrebu svih sredstava za rušenje tiranske srpske vlasti, koja je zarobila Hrvatsku. Zapovjednik Janka Puste bio je tada Gustav Perčec, a veza sa Poglavnikom bio je pukovnik Servaci. Na Janka Pusti dobio je Luburić ime Maks, i tamo je postao legendarni Maks. (Koliko se do sada zna iz knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", njemu je Jure Francetić dao konspirativno ime "MAKS" a on njemu, juri Francetiću "LASLO". Mo.) Na Janka pustu je došlo i drugih Hrvata, a medju njima i Jure Francetić, kasniji legendarni osnivač i zapovjednik "Crne legije". Takav život na Janka pusti, kao i takav rad odvijao se do jeseni godine 1934. t.j. do atentata u Marseillesu, gdje je pao žrtvom diktator Aleksandar Karadjordjević.

    Poslije atentata u Marseillesu postao je Maks Luburić zapovjednik Janka puste. Radi smrti diktatora Aleksandra Karađjordjevića nastali su progoni Hrvata u cijeloj Europi, pa su madžarske vlasti bile prisiljene likvidirati logor Janka pustu na pritisak tzv. Lige naroda, a zapravo na zahtjev Francuske i EngIeske. Likvidaciju je izvršio Maks Luburić, koji je predao madžarskim vlastima 23 stare puške i nešto streljiva. Time su se madžarske vlasti zadovoljile. Strojno oružje i nove puške, te ostalo streljivo je Maks Luburić dobro sakrio, računajući da će to opet trebati. Članovi Janka puste bili su djelomično prebačeni u Italiju, a 18 članova ostalo je u Madžarskoj, te su bili prikriveni kao i Maks, koji je imao vezu s njima. Jedan od njih htio se prebaciti preko Rumunjske u Bugarsku, ali su ga rumunjske vlasti uhvatile i izručile u Jugoslaviju, i on je bio osudjen na smrt i justificiran u Beogradu godine 1935. Bio je to Andrija Grediček.

    Maks Luburić je tada živio kao obični emigrant u Madžarskoj, te se nastanio u Budim Pešti. Tu je bio jadan život iz dana u dan. Zaposlenje bilo je teško dobiti, te je vladala bijeda. Nekoliko Hrvata našlo se u Budim Pešti, koji su doživjeli istu sudbinu kao i Maks Luburić. Oni su često posjećivali dra Ivicu Franka, sina Josipa Franka, koji je bio predsjednik Stranke prava u Zagrebu, a sada je živio u emigraciji u Budim Pešti. On je imao skromno imanje kod Budim Pešte i njemu su ti Hrvati pomagali raditi na imanju, dakako besplatno, jer ih on nije imao čime platiti. Osobito su mu pomagali raditi na dan Svih Svetih, budući da je Frank najviše uzgajao cvijeće, koje je tih dana mogao unovčiti.

    Takovo stanje trajalo je oko dvije godine, a onda se je stalo mijenjati na bolje. Jugoslavija je tada vodila prijateljsku politiku sa Njemačkom, te je svaki puta kad je koji jugoslavenski ministar prolazio preko Budim Pešte, madžarska policija zatvarala sve Hrvate, bojeći se da oni ne bi izvršili atentat. Radi toga su bili svi Hrvati oprezni, te često nisu spavali kod kuće jer im se nije dalo svaki puta ići u zatvor.

    Preokret toga stanja Maksa Luburića na bolje dogodio se slučajno. Luburić je našao posao kod jednog veletrgovca sijenom kao pomoćni radnik i tamo je radio neko vrij eme. Jedne subote kupio je poslodavac veliku količinu sijena i nagomilao ga na gumnu s namjerom da ga preša i da proda prešano sijeno. Drugi dan u nedjelju na večer spremala se oluja. Luburić je to vidio, pa je brzo sakupio nekoliko svojih prijatelja Hrvata, te su zajedno pošli da zaštite sijeno od kiše. Oni su izvukli cerade iz suše, pošto je Luburić silom otvorio vrata, i pokrili su sijeno prije nego je počela kiša. Oluja je bijesnila i padala je jaka kiša, a Luburićevi pomoćnici su otrčali svojim kućama. Po najvećoj kiši i nevremenu dovezao se gospodar autom sa svojom suprugom sav zdvojan, računajući da mu je kiša uništila sijeno. Kad je stigao vidio je da je sijeno pokriveno ceradama i nije ništa oštećeno. Bio je začudjen. Maks Luburić, koji je ostao kod sijena objasnio je tada, da je on pozvao nekoliko svojih prijatelja, i oni su mu pomogli da spase sijeno od kiše. Gospodar je bio iznenadjen te je zavikao: "To može učiniti samo jedan Hrvat".

    Poslodavac je tada pozvao Luburića u svoj dom, kamo su se odvezli samovozom, i Luburić se tamo presvukao, jer je bio pokisnut i poslodavac ga je zadržao na večeri. On je bio pomadžareni Hrvat iz Medjimurja rodom. Luburić je tom prilikom objasnio svomu poslodavcu, da je on politički emigrant, progonjen od jugoslavenskih vlasti, te mu je objasnio politički položaj i stanje u Jugoslaviji. Slijedeći dan preuzeo je Luburić dužnost predradnika, te nije više bio pomoćni radnik. U tom položaju radio je Luburić neko vrijeme, i njegov poslodavac je cijenio njegove savjete i njegov rad.

    U to vrijeme godine 1937. nastojala je madžarska vlada koncentrirati pojedine vrste proizvoda, pa je tako ministarstvo za poljoprivredu osnovalo zajednicu za sijeno i slamu. Sve je bilo povoljno riješeno, a jedino bilo je teško riješiti pitanje osobe upravitelja zadruge. Tada je ustao Luburićev poslodavac, koji je bio važan član te Zajednice, i on je izjavio da ima sposobna čovjeka da preuzme položaj upravitelja Zajednice za sijeno i slamu, i da on jamči za njega. Luburić je bio pozvan na sjednicu madžarskog ministarstva za narodno gospodarstvo i nakon te sjednice izišao je Luburić iz ministarstva za narodno gospodarstvo Madžarske sa dekretom u džepu kao glavni nakupac za Zajednicu za sijeno i slamu, za područje cijele Madžarske. Tada se pružilo široko polje rada za Maksa Luburića. U prvom redu nije se trebao sakrivati kao prije, slobodno se kretao i mnogo je putovao, jer je to tražila narav njegove djelatnosti, zatim je zaposlio sve Hrvate članove Janka puste i dobro ih je plaćao. Bilo mu je omogućeno da je mogao održavati veze sa Ustaškim Glavnim Stanom, kao i s nama u Domovini.

    Godine 1938. javio nam je Maks Luburić vijest, da je Njemačka naručila u Madžarskoj 100 tisuća vagona sijena i slame. On je imao uvida u tu narudžbu, jer ju je on morao izvršiti. Mi u domovini stvorili smo pravilan zaključak. Tako velika količina sijena i slame potrebna je samo za rat. To je ujedno bila potvrda naših predvidjanja, da se doista sprema rat. U domovini je tada postojala organizacija "Uzdanica" i njezina sva djelatnost bila je usmjerena prema tomu izvješću. Nijemci kao i Madžari nisu se brinuli za nikoga već samo za sebe, prema riječima Maksa Luburića: "Nijemci i Madžari mnogo cijene moju slamu i sijeno, ali nimalo ne cijene moju Hrvatsku".

    Rat se naglo primicao i započeo najprije napadom na Poljsku, a zatim na Francusku. Nakon toga bilo je malo zatišje. Pristupom Jugoslavije osovini Rim-Berlin činilo se, da će ovaj dio Europe ostati izvan sukoba, no državnim udarom u Beogradu 27. ožujka I941. sve se je izmijenilo. Tada je bilo zabranjeno putovati na jug Madžarske i mogla je putovati samo vojska, koja je zaposjela obalu Drave. Maks Luburić je imao dozvolu za putovanje i u tu zonu, te je odputovao u Golu, treći dan rata sa Jugoslavijom. Tu je čekao i tu je slušao na krugovalu proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Nakon toga je obukao ustašku odoru, te je naoružan strojnicom prešao u općinu u Goli. Madžarski narednik htio ga je razoružati i prijetio je oružani sukob. No narednik se nije usudio, već je upitao svojega majora. Ovaj je odgovorio naredniku: Pustite ga u miru, oni su proglasili svoju državu i to je njihov teritorij.

    Luburić je istraživao kako bi mogao prijeći preko Drave u Hrvatsku. Prevoznog sredstva, čamca nije bilo. Nije drugo preostalo, već je Luburić bio prisiljen verati se preko konstrukcije srušenog željezničkog mosta preko Drave. Teškom mukom je to uspjelo i Luburić se uputio u prvo selo, koje je vidio. Tu je sastao jednog seljaka, koji se prestrašio i začudio, jer takove odore nije još vidio. Luburić ga je upitao ima li četnika u selu ili u okolici. Seljak je izjavio da su bili i da su pred dva dana nestali. Nadalje je Luburić upitao seljaka, da li postoji seljačka zaštita. Seljak je odgovorio da postoji, na što je Luburić zatražio od seljaka da ga odvede do zapovjednika mjesne seljačke zaštite, što je seljak i učinio. Tada je Luburić odredio zapovjedniku mjesne zaštite da Zaštita preuzme vlast, da se brine da bude mir i red, dok ne dobije daljnje odredbe. Nakon toga se Luburić uputio u Koprivnicu, gdje su mjesne ustaške postrojbe već preuzele vlast i pazile da bude red i mir. Tako se Vjekoslav Luburić nakon dugog izbivanja vratio na tlo oslobodjene Hrvatske.

    Došavši u domovinu nije bilo vremena niti jedan dan za odmor, jer je bilo potrebno organizirati sve iz temelja. Da se održi mir i red bilo je potrebno organizirati upravnu vlast, kao i vojnu vlast, jer je bio opći rat u Europi. Ta dužnost zapala je Vjekoslava Luburića, te je on organizirao ustaške pripremne bojne, koje su odmah poslane na Kordun i u Bosnu gdje su srpske četničke bande vršile pljačke i pokolje. Već prvih dana nakon kapitulacije Jugoslavije, počela je akcija srpskih četnika u Bosni i Hercegovini. Njemačka vojska je jurila dalje na jug Balkana u Grčku, koju je pregazila, a iza tih snaga ostala je praznina, i tu situaciju su iskoristili srpski četnici za svoje razbojničke podvige.

    Hrvatska država nije mogla organizirati svoju vojsku dok nisu okupatorske sile t.j. Njemačka i Italija priznale hrvatsku državu. Tada se tek počela organizirati hrvatska vojska. Tih prvih dana vodile su se borbe sa srpskim četnicima u Bosni i Hercegovini i Luburić je tada kao satnik sudjelovao u tim borbama. Objavom rata Rusiji sa strane Njemačke pridružila se četničkoj gerili i komunistička partizanska gerila, koja je dobila vodstvo iz Srbije, te je koristila sabotažu talijanske okupatorske vojske, koja je bila smještena u Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Hercegovini, kao i dijelu Bosne. Za suzbijanje gerile u Hrvatskoj bila je organizirana Crna legija pod vodstvom pukovnika Jure Francetića, te ustaška Obrana, koju je organizirao Vjekoslav Luburić.

    Luburić je tada organizirao logor u Jasenovcu, gdje su bili smješteni svi oni, koji su pomagali četničku i partizansku gerilu. Nakon toga morao je Luburić napusti položaj upravitelja logora, jer je preuzeo zapovjedništvo južnog fronta na Ivan planini, te je zapovijedao vojnim zborom i upravljao djelatnostima na južnom frontu, kojega su stvorili zapadni saveznici zajedno sa komunističkom partizanskom gerilom. Taj front držala je hrvatska vojska pod zapovjedništvom Vjekoslava Luburića do općeg povlačenja hrvatske vojske na koncu rata.

    Povlačenjem Crne legije sa Drine u Podravinu u cilju da se Hrvatska zaštiti sa sjevera od napada ruskih snaga, nastala je pukotina na Drini i to su iskoristile srpske četničke snage, te su prodrle u Bosansku Posavinu. Bio je to Drinski korpus pod zapovjedništvom "vojvode" Pavla Djurišića, koji se je namjeravao probiti na Kordun i time razdvojiti hrvatske vojne snage. Srpske snage su doprle do Lijevča polja, te su u selu Doline izvršile pokolj hrvatskog stanovništva, i u tom selu je bilo ubijeno 500 žena i djece. Luburić je sa hrvatskim vojnim snagama zaposjeo cestu Gradiška-Banja Luka i tu je izgradio bunkere, te je čekao navalu Srba. Hrvatske vojne snage brojile su 9 tisuća vojnika ustaške Obrane, kojima su se pridružile mjesne ustaške postrojbe od oko 3 tisuće vojnika. Luburić je imao i motorizaciju tankova, kojom je zapovijedao general Pavlović. Srpski Drinski korpus brojio je 39 tisuća vojnika, a ovima su se pridužile i rulje pljačkaša od više tisuća ljudi. Zapovjed generala Luburića glasila je: "Linija bunkera uz cestu Gradiška Banja Luka ima se držati uz svaku cijenu." Rano u jutro počela je navala Srba, ali je bila zaustavljena. Na nekim mjestima bila je linija probijena, ali su te pukotine bile zatvorene od motoriziranih jedinica. U toku borbe stiglo je pojačanje od 3 pukovnije jurišnika i nakon strašne borbe bile su srpske četničke snage razbijene i uništene. Topništvo hrvatske Obrane branilo je prelaze na rijeci Vrbasu i spriječilo je da nisu partizanske snage mogle doći u pomoć srpskim četnicima. Srpske četničke snage bile su podpuno uništene. To su bile one četničke snage, koje su izvršile pokolj u Posušju i u ostalim dijelovima Hercegovine, pod vodstvom zloglasnog koljača popa Djurišića, koji je bio u ovoj bitci zarobljen. Bilo je to u ožujku godine 1945. u vrijeme kad je rat već bio praktički izgubljen.

    General Luburić se vratio nakon te pobjede natrag na Ivan planinu k svojim jedinicama, gdje je bio do općeg povlačenja hrvatske vojske. Prije samog povlačenja hrvatske vojske sazvao je Poglavnik vijeće državne vlade i vojnog stožera, gdje se je imalo odlučiti da li da se organizira zadnja bitka kao i na Krbavskom polju godine 1493. ili da se hrvatske vojne snage povuku i predaju zapadnim saveznicima. General Luburić bio je takodjer pozvan, te je doputovao zrakoplovom, koji se spustio u Zagrebu na uzletištu gdje je bilo mnogo rupa od bombardiranja, te je tom prilikom Luburić zadobio potres mozga, i nije mogao prisustvovati toj odlučujućoj sjednici. Poznato je da je Luburić bio protiv povlačenja i zastupao je stanovište da se Hrvatska vojska bori do zadnjega vojnika.

    General Luburić je za par dana toliko prizdravio da je mogao organizirati povlačenje vojske, te je u samom povlačenju bio imenovan glavnim zapovjednikom hrvatske vojske u povlačenju. On je zapovijedao skupinom vojske, koja se povlačila iz Zagreba preko Zidanog mosta i Celja na Dravograd. Partizanske snage su nadirale sa strane Ljubljane u namjeri da presijeku odstupnicu hrvatskoj vojsci i onim Hrvatima, koji su se povlačili sa vojskom. Luburić je poslao 9 bojna Obrane da spriječi nadiranje srbokomunističkih partizana. Tih 9 bojna Obrane izginulo je, ali nije partizanima uspjelo spriječiti povlačenje hrvatske vojske. Na putu izmedju Zidanog Mosta i Celja dao je general Luburić uništiti sve teško oružje, jer se nije moglo dosta brzo povlačiti. Tako se stiglo do Celja. Iz Celja je Luburić odpremio hrvatsku vojsku do austrijske granice i tako izvršio nalog Poglavnika i hrvatske državne vlade. Prije samog povlačenja izjavio je general Luburić Poglavniku, da će on izvršiti nalog i da će vojsku odpremiti do austrijske granice da se preda saveznicima, ali da se sam osobno ne će predati. Od same austrijske granice vratio se general Luburić natrag u Hrvatsku. Sa ostalim vojnicima, koji se nisu povlačili sastavio je Luburić gerilske jedinice, koje su u Domovini nastavile borbu nakon predaje i izručenja hrvatske vojske srbokomunistima.

    Luburić je boravio nakon katastrofe hrvatske države i hrvatskog naroda u domovini Hrvatskoj pune tri godine u borbi protiv okupatora srbokomunista. Borbe su bile sve teže, Jer su srbokomunisti sve više učvrstili svoju vlast. Godine 1947. organizirao je Luburić napad na logor Gradišku s namjerom da oslobodi one Hrvate, koji su tamo bili zatvoreni, ali je tom prilikom bio ranjen, te je borba morala biti prekinuta. Njegovi borci su ga odnijeli sa bojišta, jer je bio ranjen u koljeno. Izliječiti se nije mogao, jer su bili česti progoni i pokreti, te su ga njegovi suborci prebacili u Madžarsku gdje je imao više mira. Pod takovim boljim prilikama izliječio je Luburić ranu. Kad se osjetio prilično dobro, uputio se do svojega prijatelja u Budim Peštu. U stanu toga prijatelja bila je samo njegova supruga, jer je on bio već ubijen od komunista. Komunisti su stavili njoj u stan jednu špijunku, koja je odmah telefonirala policiji, čim je Luburić ušao u kuću. Policija je doskora stigla u samovozu i Luburić je njih dočekao i poubijao, te je sjeo u njihov samovoz i odvezao se na zapad. Tako je stigao do Nižiderskog jezera blizu austrijske granice, te je ostavio samovoz u šikari, i pješke se uputio u Beč. U Beču nije znao kako su razdijeljene okupacione zone, te je zapao u rusku zonu. Na drugoj strani ulice bila je francuska okupaciona zona. Ruskoj policiji bio je Luburić sumnjiv, pa su ga htjeli uhapsiti. Tada se Luburić poklao sa Rusima na ulici, te su mu Rusi u borbi svukli čak i kaput, ali im se on ipak izmaknuo i prebjegao preko ulice u francusku okupacionu zonu. Tu se predao francuskoj policiji i izjavio je da je madžarski časnik i da je pobjegao od komunista.

    Francuski časnici su ga pitali da li hoće ići u francusku legiju, a on im je rekao da hoće. Oni su mu rekli da ne mora odmah ići, već kad stigne na tlo Francuske, onda se može odlučiti konačno. Nakon nekog vremena proputovao je Luburić sa još dva madžarska časnika preko engleske okupacione zone iz Beča preko Klagenfurta, i Lienza u Innsbruck u francusku okupacionu zonu, a odatle u Francusku. U Francuskoj je bio u jednom logoru 10 mjeseci, a zatim je pošao na jug s namjerom da se prebaci preko Pirinejskih planina u Španjolsku.

    U Pirinejima je bio Luburić uhvaćen od španjolskih vlasti i odpremljen u logor Karabanchel u Madridu. Tu je izjavio da je on hrvatski general Vjekoslav vitez Luburić. To nije mogao dokazati, jer je imao krive isprave, a nitko ga nije tamo poznavao, pa mu španjolske vlasti nisu vjerovale. On je boravio u lom logoru, dok nije došao fra Branko Marić, koji je svjedočio da je to doista general Vjekoslav Luburić. Tada je general Luburić dobio pravo boravka u Španjolskoj i tada smo mi stupili u vezu s njim.
    Od tog doba počinje rad Vjekoslava Luburića na okupljanju hrvatskih snaga u emigraciji te organiziranju istih za onaj čas kad bude opet moguće proglasiti hrvatsku državnu samostalnost kao i 10. travnja 1941. To se trebalo postignuti prosvjetnim i političkim radom u emigraciji, te organiziranjem svih hrvatskih snaga u domovini i emigraciji, jer će taj dan osvanuti neminovno u skoroj budućnosti. U tu svrhu osnovao je Vjekoslav Luburić tiskaru Drinapres u Španjolskoj i tiskao je DRINU, časopis za odgoj sa rodoljubnim i povijesnim štivom, te je izdavao i novine OBRANA, koja je izlazila redovito svakog mjeseca. Uz to je povezao sve hrvatske časnike i borce, te je u emigraciji nastavio radom organizacije pod imenom "Hrvatski Narodni Odpor," koja organizacija je osnovana godine 1944, na Ivan planini sa odobrenjem Poglavnika i hrvatske državne vlade.

    Taj rad se je razvijao uz mnoge poteškoće podporom hrvatskih rodoljuba, koji su materijalno i moralno podupirali rad svoga zapovjednika. U suradnji i podpori se najviše isticao Rudolf Erić iz U.S.A. i Vlado Šimunec iz Canade, kao i Stipe Brbić iz Australije.

    General Luburić bio je poznat kao general Drinjanin, te je u Španjolskoj preveo na hrvatski jezik djelo generala Diaz de Villegas "Politički rat" i "Revolucionarni rat," a napisao je mnogo stručnih kao i povijesnih članaka.

    Godine 1968. se počeo raširivati rad, te je Vjekoslav Luburić imenovao koordinatora H. N. Odpora, koji je trebao biti veza izmedju svih skupina Hrvata u emigraciji. U početku razvoja toga rada bio je izvršen atentat na generala Luburića, organiziran od strane srbokomunističkih vlasti, koje su uspjele infiltrirati ubojicu u blizinu Luburića, te (ga) je ubojica uspio lišiti života..Taj zločin se je dogodio u nedjelju 20 travnja 1969. godine. Zločin je izvršio Udbin plaćenik Ilija Stanić.

    Slava Generalu Drinjaninu

    Bobani

    25-05-2015, 16:01

     

     

     

    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (4)
    ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA
    U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

    Rekao je dobro ruski bojnik. Kada bi smo mi htjeli, mi ne možemo izvan zakona geografije i geopolitike. Mi ne primadamo onom "Suhozemnom" carstvu. Naš nas Jadran veže sa svietom. Naš duh je oblikovan pod uticajem položaja naše zemlje. Odnos između geografije i poviesti je izvan razpravljanja. kada pogledamo kartu jasno nam je, zašto su išli svojim odnosnim putevima Vikinzi, Mongoli, Goti, Huni i drugi osvajači. Znamo, da more sjedinjuje, a brda diele, kako to kaže general Kindelan. Znamo da se u brdima i visoravnima odgajaju ljudi čvrsti i krupni. Pogledajmo čovjeka Atlasa, Kavkaza, Dinare i uzporedimo ih s ljudima ravnice, ugodnih, toplih i plodnih polja. Montesquieu tvrdi, da je pitanje ljudske osnovne vrline: hrabrost, pitanje klime. Tako je protumačiti i pobjede Mongola, kao i osvajanja naroda po Španjolcima iz Castille, t.j. središnjeg područja španjolske visovravni. Obalna područja nisu dala skoro ni jednog značajnijeg osvajača. Toynbee tvrdi, da su se 21 civilizacije oblikovale i propadale u borbi čovjeka protiv čovjeka i s prirodom. Zato je i hrvatski čovjek različito sadkan, (skovan, izgrađen, odgojen, oblikovan, to je general Luburić htio reći, mo. Otporaš.) jer se nalazi na granici svjetova, i zato je svaka od glavnih dielova: podunavski, balkanski i obalni vršio u razna doba glavnu ulogu, već prema potrebama, ali je ravnoteža uviek bila uzpostavljena i hrvatstvo se konačno 1941. 10 Travnja afirmiralo kao solidna jedinica, već izgrađena sa svojom zadaćom, koja ne može biti druga, nego ona od uviek, od početka, i za uviek, jer je položaj hrvatske zemlje izgradio čovjeka i dao zemlčji jednu svrhu, koja je istovjetna s poslanjem Zapada, a nikada u sklopu onoga svieta, protiv kojeg se borimo čitavu poviest.

    "Ustaštvo je samo reakcija na naš pohod" - rekao je ruski bojnik. Ustaštvo je vršilo funciju protirevolucije, radi čega nas je prokleo Karlo Markx i osudio radi reakcije. Mi smo već očima Jelačića vidjeli opasnost u bečkoj revoluciji i Košutovim planovima. Senjski uskoci, neretvanski gusari, odpor naših bogomila, Jelačićeva vojska, rakovačka buna, Ustaše i Domobrani, sve je to samo reakcija, jer nismo prihvatili invazije ni na jedno od četiri stratežkih putova, koji presjecaju Hrvatsku. Ti su putevi doveli i Križare, da mjesto Svetog groba osvajaju Zadar, doveli su i do "Pacta Conventa" (1102, mo.), doveli su do bitke na Krbavskom polju i do dalmatinskih partizana sa crnogorskim serdarima i ta fatalnost je dovela Ruse i Tita, ali će dovesti i Ameriku i one, koji još žele preživjeti svjetsku komunističku revoluciju, koja je u toku.

    Mislim, da je Bende (Julien Benda (1867-1956), francuski esejist, pisac, žestoki branitelj, čuvar francuske intelektualne tradicije itd., mo) negdje napisao, da tek onda postaje militarista kada čita knjige o pacifizmu. Možda da neki Hrvat postane komunista u očaju, jer misli, da se više vietu ni Hrvatskoj ne može pomoći. Mi ne mislimo tako.

    Prvi engleski vojnički auktoritet, general-major Fuller, pisac poznatih djela i stvaratelj teorija o motoriziranom ratu, napisao je u jednoj prigodnoj knjižnici (Russia is not invincible, London 1951.), da se Rusiju može pobjediti, dapače, naveo je i konkretno najosnovnije, što je potrebno poduzeti. U prvom redu traži, da se pomognu podzemni pokreti odpora u azijskim i evropskim zemljama. (On, general-major Fuller, mo) Ne staje na pola puta i posebno iztiče Hrvatsku i njezin HRVATSKI NARODNI ODPOR. Hrvatski su Križari i Mladi Muslimani najbolji dokaz, da Hrvatska nije prihvatila privremenu okupacije po snagama koje su stvorene, i vodjene s "HEARTLANDA" iz Tiflisa. Dok tako jedan englezki general, što ima svoga čara, dolte mnogi hrvatski intelektualci troše svoje umne snage i dragocjeno vrieme na omaložavanje i obtuživanje tih snaga, na denunciranje boraca i Vodje, Poglavnika i Vrhovnog Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga i Hrvatskog Narodnog odpora. Da te snage nisu mogle doći do izražaja, nema sumnje, ali zašto? Nije bilo vrieme i mi sami smo kočili taj odpor, da nam veliko-srbstvo u službi komunizma ne iztriebi narod, kako su bili počeli. Ali snage su odpora tu, jezgra, um, vodstvo, ideja, sve imamo i samo se čeka na dvoje:

    Nastavlja se.

    Bobani

    25-05-2015, 20:53

     

     

     

    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (5) i kraj ovih opisa.
    ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA
    U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

    (Izvor ovog opisa je iz Kalendar "Hrvatskog Domobrana za godinu 1956." strana 102,103,104,105,106, a pisan je prije razlaza Poglavnik/Luburić, tj. 1955. godine. Ovaj opis generala Drinjanina je prepisan i može se također naći u knjigi "VOJNI PRIRUČNIK", svezak I., Madrid 1964. na strani 165-174. Mo. Otporaš.)

    a.) kada će te snage, Zapada, kako ih zovu perifrečine, obalne, morske, prieći u napadaj u samo obrani svoga biološkog i državnog obstanka, koje je ugroženo, i

    b.) kada će te snage, silom zakona, morati doći na naš prostor, da tuku snage komunističke revolucije. Tito i Jugovina, pokušaj Đilasa i onaj našeg nesretnog Hebranga, (Razlika u mišljenjima Ustaša i hrvatskih partizana ili antifašista, kako oni sami sebe danas zovu, je ta: da će svaki Ustaša reći za hrvatskog partizana ili antifašistu da je on NAŠ, hrvatski ali nesretni, kao što je general Luburić rekao za A.Hebranga, dok oni, hrvatski partizani i hrvatski antifašisti to nikada nebi rekli za hrvatske Ustaše da su oni NAŠI, tj. hrvatski Ustaše i da su se borili za Hrvatsku Državu, jer, njima, hrvatskim partizanima i hrvatskim antifašistima preko njihovih usana riječ Hrvatska bilo u imenici ili pridjevu nije mogla se izustiti, jer im to nije bilo u pameti. Mo. Otporaš.) sve su to epizode, kratke, gadne, bez vriednosti, bez koriena u našem narodu. kada te snage proturevolucije, dođu na naš prostor, morat će tražiti našu suradnju. To je činjenica i ona će biti odsutna za našu budućnost.

    Ostalo će zavisiti o nama. "The Decisive Wars of History" (Odlučni ratovi poviesti) dokazuju da su ipak svi odlučni ratovi dobiveni "pomorskim" narodima, koji su gubili bitke, ali dobivali ratove. Propali su barbari, ili ih je nova okolica asimilirala. Kulturni Mađari su izravni potomci Huna i danas su pprezidje kršćanstva. Jedna od glavnih komponenata naše budućnosti jest naša vjera i ona nas je uviek spasila. Istina, ne smijemo vjeru uzimati kao stratežki činbenik, kao činjenicu, ali moramo vjerovati u ono što radimo. Sveti Ljudevit je pisao u svoje vrieme majci: "Ostaje nam smao utjeha, da kada dođu Tatari, ili ćemo ih natjerati u Tartariju, ili ćemo se vidjeti u blaženstvu radi martirija, određenog onima, koji će ga trpjeti".

    Mi ipak možemo više vjerovati u sviet, jer Amerika pokazuje jasne znakove pripreme za rat. Taj rat mora doći, pa kakogod ga se bojali. Bojazan od rata još nikada nije spriečila prolivanje krvi, dapače, samo je dao podstreka napadačima.

    Naše je mjesto u svietu određeno. Mi ga ne mošemo ostaviti, jer to sprječavaju zakoni tla i duha, koji su nas izgrađivali kroz vjekove. Mi smo na strani Amerike, protiv svakog komunizma i protiv svake Jugoslavije. Mi smo, uobće, protiv svake Jugoslavije, protiv svakog komunizma, a za svakoa drugoga, s kim nas sudbina sjedini u tom ratu. U tom novom borbenom lancu naći ćemo prijetlje Niemce, madžare, Rumunje i t.d., a željeli bi smo vidjeti i Srbe.

    General DRINJANIN.

    Bobani

    26-05-2015, 11:16

     

     

     

     

    U ČASNI SPOMEN HRVATSKOM UZNIKU MILANU BAGARIĆ

    http://kamenjar.com/hrvatskom-uzniku-milanu-bagaricu-u-casni-spomen/


    Hrvatskom uzniku Milanu Bagariću u časni spomen

    Nadnevak: Svibanj 26, 2015
    in: Iz Otporaševe torbe

    Hrvatskom uzniku Milanu Bagariću u časni spomen

    Foto: Na slici Mile Boban i pok.Milan Bagarić

    Kako je moguće jedan ovakav život staviti na papir? Količinu njegova iskustva, dužinu i težinu njegova puta, dubinu njegove ljubavi nije moguće ispisati riječima, ali riječima moramo jer život Milana Bagarića to zaslužuje. Ja sam ga neprocjenjivo poštivao. Znao sam za njegove vrline, njegov veličanstveni karakter i njegovu žrtvu. Imao sam ga čast upoznati u američkom zatvoru, ali i na hrvatskoj slobodi.

    Životni put mu je započeo u kraljevskom duvanjskom kraju, rodnoj Mesihovini. Rodio se u četvrtak na 21. dan mjeseca svibnja 1936. godine u obitelji Anđelka i Zorke Bagarić. Već kao mladić osjetio je jaram komunističkog režima i zov slobode i vlastite i svoga naroda. U 21. godini života, 1957. godine pokušao je pobjeći u Italiju, ali su ga komunisti uhvatili i zatvorili. Pokušavao je i uspio opet 1961. kada bježi u Italiju, u Trst. Nakon kraćeg vremena iz nesigurne Italije prelazi u Francusku.
    Nakon šest godina, 1968. u Parizu upoznaje i ženi Filomenu Grubišić. 1969. u Parisu im se rodila kćer Silvija. Već u Parisu se uključio u rad i borbu za Hrvatsku družeći se sa hrvatskim domoljubima koji čeznuše za hrvatskom slobodom. Ta čežnja za slobodom svoga naroda ispunila je njegov cijeli život.
    Godine 1970. ova mlada obitelj seli se u Sjedinjene američke države. Nastanjuju se u Chicagu gdje je već živio Filomenin brat Jerko Grubišić i stric fra Silvije Grubišić. Godine 1971. u Chicagu im se rodila kći Ana, a 1972. kći Irena.
    Njegov život u Americi 70tih i 80tih godina bio je ispunjen brigom za svoju obitelj i radom za promicanje hrvatske slobode. Radio je kao električar i bio poznat kao veliki radnik i pošten čovjek. Pomagao je hrvatske organizacije, posebice Hrvatski otpor, hrvatske župe i udruge.
    U hrvatskoj zajednici grada Chicaga je bio aktivan pomažući je na razne načine. Hrvatsku je toliko volio da je postavio veliku antenu na svoju kuću kako bi mogao slušati radio Zagreb tih davnih godina.
    Šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina kada je bilo teško govoriti i sanjati o hrvatskoj slobodi, Milan Bagarić i hrvatska dijaspora nisu nikada od nje odustali. Znali su da će doći dan. Poput Veselka Koromana životom su svjedočili snagu nade izrečenu u pjesmi:

    "Doći će vrijeme blagog naroda.
    Onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
    Naroda što ima višu a plemenitu moć,
    ravnicu i more, knjige i anđele."

    Milan je bio svjedokom te nade i životom pokazane ljubavi, a svjedocima se mora vjerovati! Oni su nositelji povijesti i glasnici Istine!
    Godine 1981. bio je prisiljavan od američke policije lažno svjedočiti protiv Hrvata. Kada nije na to pristao, onda su ga optužili i zatvorili. Bijaše to na prvi dan mjeseca srpnja 1981. Radije je prihvatio optužbe nego lažno svjedočio! Znao je da u njemu ne može boraviti laž! Znao je za onu povijesnu istinu Zrinskih izrečenu u veličanstvenoj rečenici: "Navik on živi ki zgine pošteno!"

    Poput velikog češkog uznika Vaclava Havela znao je da nas "Laž nikada ne može spasiti od druge laži!" Laž tako postane kao gruda snijega koja samo ruši druge oko sebe. Milan je uvijek birao put istine!

    30. lipnja 1982. osuđen je na 30 godina strogog zatvora. Kaznu je odslužio časno i dostojanstveno pod zatvorskim brojem kojega još pamtim: 02650-016.
    U četiri američka federalna stroga zatvora u Alabami, Indiani, Illinois i Tennessee proveo je 6,684 dana, ili 18 godina, 3 mjeseca i 18 dana.
    U Zagreb, u slobodnu Hrvatsku, vratio se 29. listopada 1999. kada su ga svezana, želeći ga još i na kraju njegova sužnjičkog puta do kraja poniziti dopratili američki agenti. U zatvoru se snašao. Pošteno obavaljao svoje poslove i bio vrlo cijenjen čemu sam i ja svjedok kada su mi zatvorski čuvari rekli kako je Milan Bagarić vrlo uljudan gospodin. I u zatvoru je u vrijeme domovinskog rata našao načina kako slušati kratki val Hrvatskog radija, posebice je slušao glas Siniše Glavaševića iz Vukovara.

    Bilo mu je jako teško jer nije mogao u Hrvatsku doprinijeti njenoj slobodi. Ta patnja zatvorskih dana je nemjerljiva, dubina ljudske boli neiskaziva, a količina žrtve iz ljubavi prema Hrvatskoj inspirativna.

    Njegova obitelj, prijatelji, kao i hrvatski svećenici i časne sestre su ga redovito obilazili u zatvoru. U zatvoru je imao samo jedan strah: da ne bio slučajno bio izručen Jugoslaviji. Da, bilo mu je teško! Težinu ne možemo izmjeriti, ali je možemo cijeniti.

    Nije mogao biti ni u jednim svatovima svoje djece, niti na jednom krštenju svoje unučadi. Nije mogao dijeliti svoje dane s obiteljima Bagarić, Kosir, Barun i Brajković. Djeca su odrastala bez njega, ali ipak s njim. Otac je bio stalno prisutan u njihovim dušama, snovima i iščekivanjima slobode.

    Kada se vratio u Hrvatsku Bog mu je darovao vremena da uživa u slobodnoj Hrvatskoj. Nastanio se u Zadru, blizu svoga brata. Zajedno sa suprugom Filomenom, koja se vratila iz Chicaga dočekati ga u slobodnoj Hrvatskoj, živio je svoju zadnju životnu dionicu. Hrvatsku slobodu uživao je vremenski kraće nego vrijeme provedeno u zatvoru. Bila mu je velika želja vraćati se uvijek iznova u svoju Mesihovinu, odakle je počeo životni put ovog dobrog čovjeka.

    Uživao je u ljepoti zemlje svoga djetinjstva. Na zemlji je pronalazio mir i ljepotu. Sa zemljom je bio vezan. S njom radio i nju ljubio. Davno je sanjao o vjetrenjačama, proizvodnji struje na ovim područjima i sanjao vremena koja će doći jednoga dana. Milan je uvijek ostao povezan sa svojim izvorom, svojim početnim izvorom u Mesihovini i hrvatskim izvorom svoga identiteta.

    On može i treba biti uzorom današnjem hrvatskom čovjeku kako pošteno živjeti i čisto, nesebično voljeti domovinu Hrvatsku. Svoju djecu je odgajao u duhu poštenja i pravednosti. Njegova djeca danas odgajaju svoju djecu u istom hrvatskom duhu. Njegova unučad polaze hrvatske župe i škole nastavljajući djedovu ljubav, ponos i tradiciju.

    Ponašao se kao gospodin. Istina mu je bila prioritet. Njegov put od četvrtka, 21 svibnja 1936., do četvrtka 21. svibnja 2015. mora nam biti inspiracija za dobro, pošteno i iskreno, te nikad prekinutu ljubav prema Hrvatskoj.

    Iskrena sućut supruzi Filomeni, kćerima Silviji, Ani i Ireni, obiteljima Bagarić, Grubišić, Kosir, Barun i Brajković! Neka mu Izvor Istine, Gospodar života i Začetnik ljubavi, dobri Bog daruje svoj vječni mir!

    Fra Jozo Grbeš
    Kustos hrvatskih franjevaca
    Za Ameriku i Kanadu
    >>UMRO JE MILAN BAGARIĆ (1935-2015)
    Podijeli s prijateljima:

    Bobani

    26-05-2015, 12:10

     

     

     

    U ODRAZU VREMENA JE DJELOVAO HRVATSKI NARODNI ODPOR

    http://kamenjar.com/u-odrazu-vremena-ca ... og-odpora/


    "Naše je mjesto u svietu određeno. Mi ga ne mošemo ostaviti, jer to sprječavaju zakoni tla i duha, koji su nas izgrađivali kroz vjekove. Mi smo na strani Amerike, protiv svakog komunizma i protiv svake Jugoslavije. Mi smo, uobće, protiv svake Jugoslavije, protiv svakog komunizma, a za svakoa drugoga, s kim nas sudbina sjedini u tom ratu. U tom novom borbenom lancu naći ćemo prijetlje Niemce, madžare, Rumunje i t.d., a željeli bi smo vidjeti i Srbe".(Kaže general Maks Luburić u svojem opisu "GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE" u Kalendara Hrvatski Domobran 1956. st. 106, mo. Otporaš.) (General DRINJANIN)

    Bobani

    27-05-2015, 11:37

     

     

     

    PRIJE ILI KASNIJE POĆI NAM JE "NAPRIDKOVIM PUTEM"

    Dragi moji Mirko,

    Samo da ti se javim da sam fala Bogu jako dobro i zdravo sa svom obitelji. Nalazim se kod sinova u Austinu. Bit ću ovdje još neko vrijeme i onda odo kući.
    Jutros, odnosno upravo sada, sam pronašao nešto u novini Napredak koju je osnovao 1955 godine u Buenos Airesu, Argentina, Pere (Bilić) Tutavac. U broju 21 za prosinac 1961. godine na prvoj stranici ima jedan zanimljiv opis generala Drinjanina: PRIJE ILI KASNIJE, POĆI NAM JE "NAPRIDKOVIM" PUTEM. gen. Drinjanin. Kako sam ovim opisom zadovoljan, jer diše mojim duhom i ukusom, jezikom moje majke i majki svijuh nas, dakle IKAVICOM, odlučio sam ti ga u cijelosti i izvornom pisanju poslati s namjerom da ga staviš, tj. da ga dadneš staviti kao uvod ili u predgovor kao uvod u knjigu generala Drinjanina.

    Dragi Mirko ti učini po tvojem zacrtanom planu onako kako misliš da će biti najbolje. A sada prelazim na pretipkavanje opisa. Pozdrav tebi i tvojima. Bog! Mile Boban, Otporaš.

    ps. Kod nas za sada oluja je prošla. Bilo je strašno. Velika kiša, poplave. Vijesti donosi da ima 13 nestalih i 8 mrtvih. PoZDrav.



    P R I J E I L I K A S N I J E
    POĆI NAM JE " NAPRIDKOVIM" PUTEM
    Gen. DRINJANIN u jednom od nedavnih listova piše nam:

    "Napridkov" napor je zaista pohvalan i vridan dobre sudbine. Ikavština je jezik naših didova, pa kad i ne bi bilo drugih razloga, sentimentalni bi bili dovoljni, da nas potiču da se žrtvujemo za očuvanje tog našeg čistog hrvatskog narodnog govora. Medjutim, i bez ulaženja u meritum jezičnog problema kao takvoga, postoji politički razlog koji nas upravo sili, da se sa našom ikavicom i u pismu služimo. Ona je samosvojni jezik Hrvatskog Naroda, jezik, koji nikada nije bio ničiji drugi, a najmanje srpski, kao što ni danas nije ničiji nego hrvatski. Odatle i nužda da našu ikavicu spašavamo, pa da se tako i sa njom razlikujemo od Srba i Srbijanaca. To je odsudno u političkim zbivanima!

    Ima i kulturnih razloga, koji proizlaze iz činjenice, što je najstarije, najsigurnije i najhrvatskije hrvatsko kulturno stvaranje na ikavštini. Pa kako bismo se onda mogli odreći našega za volju nekakvog "jezika", koji nam je postavljen skupa s ostalim produktima "slavomanije"?! Priko tih podvala zacrtan je put Bleiburgu, gdi je južnoslavjanska krlatica "jedan narod jedan jezik treba da imade", dosegla svoj vrhunac. Sve je to plod jednog davno djavolski pripravljenog plana, kojem smo mi nasili. Pitanje je sada, kako se spasiti iz tog vrtloga?

    Eto, govorilo se je i o "ustaškom pravopisu" i odbijalo se "koriensko pisanje" iz stranačarskih razloga, a kad tamo i Maček mu pristaša... Tako je nekako i s ikavštinom. Srdce i razzum govori u njezin prilog. Zato se i "Napredak" mora održati, kao luč, koja osvitluje put. Prid hrvatskim intelektualcima je strahovita odgovornost!

    Za mog ditinjstva u junačkom Ljubuškom, nisam nikad ni pomišljao, da bi nešto drugo moglo biti hrvatski osim ikavice. Tek kasnije, kad su veze sa selom popustile, i škole (s kojima su upravljala tudjinska ministarstva) učinile svoje, dogodilo se ono što se dogodilo i ostalima. Zatim je došla emigracija, pa borba na život i smrt, gdi se nisam mogao baviti s tim problemom - a, iskreno govoreći, nije me stvar ni zanimala. Tek kad sam posli rata bio ranjen u šumi, imao sam vrimena razmišljati o svačemu - pa i o tome. Posebno kad su mi čobanice donosile mlika... One nisu govorile ni "mlijeka", ni "mlieka", a još manje "mleka"...

    Kad čovik trpi, a k tome osudjen na nekretanje, postaje filozofom. Misli. Tako je i meni sinulo prid očima, ovo što se zbilo jednom narodu s tisućgodišnjom kulturom!...

    Velika je zasluga Hrvatsa muslimana i u tome, što su se za vrime tudjinskih haranja po našem području, izolirali i tako spasili mnogo autohtnog hrvatskog kulturnog blaga, medju kojim svakako prvo misto zauzimlje hrvatski jezik: ikavica, po njihovim mahalama i kućama.

    Kad sam, dakle, počeo čitati Tvoje (radi se o osnivaču i glavnom uredniku "Napredka" Peri Tutavcu, moja opaska) stvari, od srdca sam se veselio.

    Izdrži!!!

    Virujem da žrtva oko "Napridka" neće biti uzaludna. Osigurat će svom rodu i svom imenu čestito misto u povisti Hrvatske, tim više što je u teškim emigrantskim prilikama znao nositi jedan borbeni stieg; stieg narodnog govora i narodnog pisma.

    Čvrsto sam uviren, da će se jednom morat poći "Napredkovim" putem, pa to neka služi na čast njegovu uredniku, suradnicima i prijateljima, koji omogućuju izlaženje i širenje "Napridka" i s tim razplamsuju baklju zapaljenu.

    Mnogo sreće, Pero, jer to je kao da stojiš u borbi na čelu divizije. "Ikavska" je postala udarnom. Stani na biljegu dok i drugi stignu. Divizija "Drine" će svoje isto učiniti. MAKS.

    Bobani

    27-05-2015, 14:39

     

     

     

    GENERAL MAKS LUBURIĆ, DR. DABO PERANIĆ I "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"

    Pismo dra. Miljenka Dabe Peranića svome vjenčanome kumu i suradniku MB.

    New York, 15.XII. 90. (nisi mi javio da li si ovo primio o Izmirenju. Pozdrav, Miljenko.

    (predmet)

    H.N.O.

    Po svojoj vojničkoj veličini i sposobnostima, Generalu Luburiču je bila povjerena zadaća štititi povlačenje hrvatskih i savezničkih snaga iz NDH, kao i civila, koji su bježali pred komunizmom. To je on vršio sve do Bleiburga.

    Ali uporedo s tim, mnogi su njegovi vojnici silom prilika morali ostajati u teritorijima iz kojih su se povlačile hrvatske jedinice, te je i General Luburić kao i ti sami hrvatski vojnici, stvarao odpor nadalazećem neprijatelju. Krajem 1944 g. je taj Hrvatski Narodni Odpor preuzeo znatne podhvate okupacionim komunističkim snagama, pogotovo poslije predaje odgovornosti Generala Luburića Hrvatskoj (državnoj,mo) Vladi u Bleiburgu, (koja je tragički nastradala poslije prisilne predaje komunističkim snagama) kada se je General Luburić sa dijelom svojih jedinica povratio u hrvatske šume i planine, te pružao sa njima po svoj Hrvatskoj ODPOR.

    Geopolitičke su prilike formirale najznačajniji ODPOR u slavonskim šumama 1946, gdje su i General Luburić i General Boban djelovali tako da je Slavonija postala najjačim centrom ODPORA, čak sa svojojm vojnom glazbom. A u Lici se istakao satnik Rukavina, koji je u Gospiću nastupio "specijalnim" opunomoćenikom UDBE (po svoj prilici tada OZNE,mo), poslao sve hrvatske zatvorenike u Velebit na "streljanje", t.j. u slobodu, gdje su bili formirali novi Velebitski ODPOR. (Ovdje treba istaknuti da mi je sličnu stvar pričao i Ustaša Marko Miletić u San Franciscu koncem siječnja 1970. godine u mojoj kući, prilikom dolazka hrvatskog pjevača Vice Vukova. Satnik Rukavina se priobukao u Oznaša i tako prirušen u komunističko/jugoslavensko ruho došao kao specijalista pregledati - kako su ih oni tada zvali - tu fašističku bandu. Pri tome ih je sve poslao na "streljanje" u Velebit gdje su već jame bile iskopane za njih. Naravno da su ih tamo dočekale hrvatske jedinice Tome Župane i drugih, mo)

    Međutim, H.N.ODPOR nije mogao dalje vojnički izdržati u Domovini, Jer je General Boban poginuo 1946, General Luburić bio teško ranjen. General Luburić je svoje jedinice prebacio u pasivni odpor njihovih sela i pokrajina, koji su prešli u civilni život, te pripremali čas budućih političkih djelovanja. Sam pak General Luburić, ranjen, pređe u Mađarsku, pod legitimacijom njemu poznatog Hortijevog časnika, izliječen je kao takav u mađarskoj bolinici, pređe u Austriju, preko Bavarske u Francusku, gdje je u rudniku zaštedio novac, za svoj put u Španjolsku, gdje 1948. g. formira Vanjski Front H.N.Odpora, koji uzdigne visoko nad sve ostale hrvatske organizacije, te 1964. g. pristupa novoj politici IZMIRENJA Ustaša sa Hrvatskim partizanima. Hrvatsko proljeće je bila prva javna manifestacija toga IZMIRENJA, a uspon Dra. Tuđmana na Predsjedništvo Republike Hrvatske najjasnija je manifestacija hrvatskih Partizana i Hrvatskog Narodnog Odpora s Unutarnjim i Vanjskim Frontom Hrvatskog Narodnog Odpora.

    (Ovdje treba nadodati da je dr. Miljenko Dabo Peranić (1923-1994) s otoka Paga, selo Novalija, kao student (mislim teologije) i maloljetnik mobiliziran koncem 1944. u partizane, vido mnoge i okrutne partizanske i antifašističke počinjene zločine nad Hrvatima, počeo o njima, zločinima, svojim školskim kolegama govoriti i tako posta meta Ozne i dospio u logor Stara Gradiška. Po izlasKu iz zatvora dolazi u Pariz gdje doktorira glazbu. Napisao je tri obujme knjige na francuskom jeziku o staroj grčkoj glazbi, kao i o podrijeklom Hrvata još iz davnih davnina. Uz moju malenkost počeo je čitati Drinapress izdanja, novine Obrana i časopise Drina. Izražaji i pisanja su mu se dopali i tako je dr. Peranić prišao u organizaciju H.N.ODPOR 1962 godine. Mile Boban, Otporaš.)

    Bobani

    28-05-2015, 01:31

     

     

     

    "IZ PROŠLOSTI U SADAŠNJOST"

    (PREDMET: PRIZNANJE HRVATSKE DRŽAVE PO ARABIJI SAUDITESKOJ)

    (Za hrvatsko općinstvo donosim jedno pismo generala Drinjanina. Pismo samo po sebi je više nego jasno, a pisano je u odrazu vremena godine 1964. Hrvatska politička emigracija je radila ono što je mogla u tuđim i stranim zemljama; tražila je prijatelje za hrvatsko razumijevanje i za Hrvatsku Državu. Hrvati musmimanske vjeroispovijesti su preko Islamskog Kongresa u Jeruzalemu kojemu je bio Glavni Tajnik dr.Said Radaman uspostavili tijesnu vezu i iskrenu suradnju s organizacijom "BRAĆA MUSLIMANI". Ovi su za simpatije i iskreno razumijevanje patnja hrvatskog naroda i islamske i katoličke vjeroispovjesti išli tako daleko da Dekretom Njegovog Veličanstva kralja Hasimijske Jordanske Kraljevine HUSEINA I., broj. 1404 /10/12 od 2 rujna 1962. g., kojim je priznao pravo hrvatskog naroda na slobodu, nezavisnost i vrhovništvo u svim svojim povjesnim i narodnosnim granicama. Vidi "DRINA" br. 7/8 1962. str. 6. Pismo generala Drinjanina kojeg ovdje donosim, iako skoro dvije godine kasnije, odnosi se i na ovaj slučaj priznanja Hrvatske Države. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 371/372. Otporaš.)


    INFORMACIJA UZ IZVJEŠĆE.
    od 28. VII. 1964.

    GENERAL DRINJANIN

    Predmet: Priznanje Hrvatske Države po Arabiji Sauditskoj.

    Današnjom poštom dobio sam od jednog arapskog diplomate, sa kojim sam došao u kontakt za vrijeme " jordanske stvari " pismo sliedećeg sadržaja:

    " gospodine generale: Kao iskrenog prijatelja muslimana i prokušanog antikomuniste ja Vas i previše cijenim, a da bi propustio ovu priliku za upozoriti Vas na štetni rad nekih Hrvata islamske vjere koji nastoje omesti (pokvariti) sve ono, što ste do sada napravili. Upozorite Vaše sunarodnjake muslimane. Dobro bi bilo, da se zaista stvori bilo kakva muslimanska organizacija Hrvata iz Bosne, te da se na francuskom (dr. Miljenko Dabo Peranić je izdavao na francuskom jeziku LA CROATIE, mo) i engleskom tiska jedna ozbiljna obavijest o stanju u Jugoslaviji. Malo ali ozbiljno. Mi nemamo ni jedne ozbiljne brošurice kako bi branili stav, a Vaš neprijatelji (jugoslavenska promidžba i diplomatska predstavništva su bili zaduženi da u stranom svijetu šire dezinformacije, istine, poluistine i laži svake vrsti a sve u smijeru ocrnjivanja Hrvata i negiranje Hrvatima pravo na njihovu vlastitu Hrvatsku Državu, mo) obasiplju arapski svijet sa ukusnim i uvjerljivim materijalom. Neozbiljni pokušaji Vam više škode, nego koriste. Želim, da ovo saopćite Vašim prijateljima, ali dok Vam ne dadem znak (mig) nemojte nigdje moje ime saopćiti, jer bi me protivne snage eliminirale. Neka Allah nagradi rad svih vjernika. Odani Vam X.Y."

    (Ovdje je potrebno reći šta Božo Vukušić piše u knjigi "TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOG ISELJENIŠTVA" treće (3) dopunjeno izdanje, strana 261-262: pod naslovom "PLANIRANJE UBOJSTVA MILJENKA DABE-PERANIĆA. Izvještaji Riječke Udbe su pisani dugi niz godina i završeni su dana 14.2.1969. godine, potpisom Alberta Tulići. Ovi izvještaji imaju preko 122 stranice gdje se skoro u detalje govori kako treba ocrnuti, pasivizirati dra. Peranića. Bilo je nekoliko "Operativaca, Suradnika" koji su iz stope u stopu pratili dra. Peranića. Ako sve to ne uspije, onda ga treba likvidirati. Što je važno iznijeti iz ovog izvještaja je to da je ovaj "arapski diplomat" pisao generalu pod šifrom svoje ime, iz dolje priloženog Udbinog izvještaja će se vidjeti gdje je ta ili sve druge šifre završile. Pročitajte pažljivo Udbin izvještaj.Mo. Otporaš.)

    "...Na stranici 63 opisane su rodbinske veze o kojima Peranić piše. To su: otac Antun Peranić, majka Tonica i brat Ivan. Svi nastanjeni u Novalji. Zatim brat Ljubo nastanjen i Sl. Brodu, i sestra marija udata za Ivana pernicki, krojača iz Zagreba.
    Prvi broj "La Croatie" izdaje Peranić u svibnju 1963. godine. Naslovi članaka: "10 travnja 1941.", "Napoleon i Hrvati", "Bleiburg-hrvatski super Katyn" "Da bi se bolje upoznao titoizam", "U Titovim marševima smrti" itd. Str. 64.
    Suradnici "Irma" i Filip" u izvještajima od 3. 6, 13. 6, 10. 9. 1963. god. te u izvješću od 19.3.1964. godine opširno su opisali djelatnosti Peranića. Pored izvješća su priloženi materijali, koje je suradnica "Irma" ukrala Peraniću za vrijeme boravka u Parizu. Materijali sadrže: Memorandum upućen De Gaulleu-potpisnici (Imam taj Memorandum u kopiji, jer mi ga je dr. Peranić osobno dao. Možda bi bilo dobro ga prevesti na hrvatski i ovdje iznijeti. Možda ću to i učiniti. Mo.Mile Boban.)-Maks Luburić i Miljenko Peranić, zatim list "La Croatie" br. 4. od listopada 1963. god. fotografije pisama koje je dr. Ilić upućuje Juci (nije Juci već Luci Rukavini, mo. Otporaš), Mili Rukavini, Nahidu Kulenoviću itd.
    Iz pisama se vidi stav Ilića u odnosu na Luburića. (Osobno sam imao razgovor s dr. Andrijom Ilićem o Luburiću vozeći se u vlaku iz Pariza do Pas de Calais u siječnju 1960. god., kada se je dr. Ilić vraćao s pogreba Poglavnika dra. Ante Pavelića. Te prilike mi je dr. Andrija Ilić sve najgore pričao o generalu Luburić, a ja sve najbolje o njemu čuo dok sam bio kući. Po povratku u Pariz ja sam generalu Luburiću napisao pismo žučljive naravi od nekih 53 ili 54 pitanja. General mi je odgovorio i to se pismo nalazu i knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici. Ja sam kasnije saznao razlog zašto dr. Andrija Ilić govori i piše protiv generala Luburića, a taj razlog je da je dr. Ilić bio tajnik generala Luburića i vjenčani kum generalu Maksu Luburiću 19 studenoga 1953. godine. Kako je po svojoj struki i zvanju dr. Ilić bio nedorastao funkcijama ili radu Hrvatskog Narodgnog Odpora, general ga je odpustio i na njegovo mjesto uzeo sina Hrvatske Državne Vlade dra. Džafer bega Kulenovića, Nahida. Mo. Mile Boban, Otporaš. Sva pisma su tajne prirode i Luburić ih fotokopirane šalje na uvid Miljenku Peraniću. Pored ovih dokumenata, suradnica "Irma" digla je i dva dopisa koje upućuje Željko Bebek Peraniću. U jednom se Bebek u ime Luburića zanima za slučaj Zvonka Kučara. Njegov slučaj povezuje s nestankom njihovih povjrenika iz Nice i Malmoa - Švedska. Boji se organizirane infiltriranosti komunističkih agenata. Informacije, i to detaljne, traži radi upoznavanja emigrantske javnosti. Uz fotokopiju pisama je i tumač skraćenica koje osobno šalje Luburić Peraniću, jer bi bilo bez tumača nejasno o kojim se licima u pismima radi. (Ja podvikao i pomastio kako bi čitatelji mogli vidjeti gdje je završilo tajanstveno ime "arapskog diplomate", mo.) Ilić ima naziv za svakog svojeg čovjeka - strana 64 - 122." (Tako piše u spomenutoj knjigi Bože Vukušića. Mo.)

    S druge strane Dr. Muftić mi je dao poslati jednu arapskusaudi novinu, gdje je preko cijele stranice velikog formata pisano o Hrvatskoj, i to istaknutim elementima, sa 6 velikih fotografija, medju kojima i moja osobna u uniformi, te drugih 5 o srušenim objektima, pogorenim džamijama, grupe vojnika, zagrebačka džamija, i zaklani hrvatski vojnik. To su fotografije, koje sam ja u svoje vrijeme dao Dru. Muftiću, i od kojih su neke objavljene u listovima BRAĆE MUSLIMANA u Jordaniji (Jeruzalemu i Amenu). Dobio sam i drugi izrezak, nešto manje, gdje je veliki vojnički grb Odpora i drugi materijal, kojega ću dati prevesti, i obavijestiti vas.

    Potvrdjuje se i još jedna stvar, koju smo znali od prije a to je, da je dr. Muftić bio u Njemačkoj sa "svojom tajnicom", a to je nitko drugi, nego njegova žena br. 2, i ujedno ljubavnica ADILA ZULFIKARPAŠIĆA, te ju je Dr. Muftić "osvojio", što ga je dovelo na ratnu nogu ne samo sa poznatim Udbašem Zulfikarpašićem, nego i sa Drom. Ramadanom, generalnim sekretarom Sveislamskog Kongresa, a taj je rodjak prve žene Muftićeve. Ova je liječnica iz poznate egipatske obitelji i ja ju osobno poznajem, jer ju je Dr. Muftić bio doveo sa sobom. Prema prijateljima to je odvojilo Muftića od Radmana. Kako znate da se i medju arapskim i islamskim organizacijama tuku razne frakcije, sukobljavaju sekte, interesi, dinastije, strane službe i osobni motivi, neće biti na odmet, ako vagnemo sve te elemente i ne prenaglimo se u svojim ocjenama ljudi i dogadjaja. Sasma sigurni glasovi ponavljaju nam, da osim rublja, dolara, funta i zlatnika Marije Terezij i Napoleon d'ora, (dukati, mo) koji novci još uvijek imaju glavnu vrijednost u mnogim zemljama orienta, teku i kinenske pare i posebno via Roma.

    Tako mi bare vele moji albanski prijatelji, koji misle, da od svaka tri albanska emigranta jedan radi za Tita, drugi za Kineze, a treći t.j. ostatak razdijeljeno medju ove ostale. Spominjem ovu činjenicu radi eventualne mogućnosti, koja bi bila logična, a ta je, da vjerojatno Kinezi imaju medju islamskim narodima, pa čak i medju vjernicima svoje pristaše. U tom pogledu su kinezi učinili mnogi korak, kako to zaključujem iz njihove propagande na španjolskom jeziku, koja vrlo obilno teče u hispanskom svijetu. I kada stiže u hispanski i katolički svijet, kako ne bi u islamsko područje, koje je geografski bliže, a sami Kinezi imaju mnogo milijuna muslimana. Jedan katolički biskup misionar je držao preko španjolske televizije jedno predavanje, koje sam osobno čuo, gdje je isti govorio o velikim uspjesima Kineza oko stvaranja KATOLIČKE NACIONALNE CRKVE, gdje biskupi, kanonici, svećenici i t.d. rade za režim, i to legalno, jer su zaredjeni po jednom biskupu, koji je imao na to pravo. Elem i opet to spominjem radi mogućeg prodora na islamsko vjersko područje. Ne mogu da se otmem dojmu, da valja na to misliti savezno sa raznim pokušajima u zadnja vremena. Postavlja se pitanje: tko od Hrvata katolika i muslimana radi za Kineze?

    Da se vratimo dru Muftiću. Ako je Adil Zulfirkapašić bio udbaški pukovnik, komesar i koljač muslimana, ako je žena mu komunista i partizanka, ako mu je ljubavnica Švicarka (čije ime i t.d. posjedujem) bila osvojena po Muftiću, a ovaj radi za Engleze, u šta ne treba sumnjati, ako sada iz redova org. BRAĆE MUSLIMANA dobivamo pisma, koja nisu sasma jasna u pogledu osoba, ali da u pogledu ideja, ako se smatra (s pravom) da teče kinenska para via Roma i mješa se sa librama, dolarima, novim francima (Francuska je uvela novi monoterni sistem 1960. godine. Sto stari franaka je postalo jedan novi franak, mo) i dinarima, šta tu ima onda katoličkog, odnosno muslimanskog, šta ima rodoljublja, a šta od "strategije pupka".

    Ono što se dogadja medju Hrvatima radi UDBE, potencira se radom i drugih služba. Treba biti vrlo jak karakter, izgradjen tip, pa de se ne izgubi ko magare u magli na razkržju tolikih puteva. Ljudi, koji rade za strane službe, teoretski su mogli i koristiti Hrvatskoj, možda i koriste, ali su pripadnici jednog stroja, koji je cjelina, i čija zapovjedna poluga je u rukama jednog stranca. Vjerujem, da dolazi čas, da se mora i o tome govoriti i eventualno postupati. Već za vrijeme Kavranove akcije bilo je "ljudi sa vezama". Oni su danas profesionalci i možemo uprijeti prstom u tucet poznatih, provjerenih i ustanovljenih "dobrih inače" Hrvata, koji rade za strane službe. One poznate. I pitamo se: nepoznate tko obradjuje?

    Vele, da se sastaje vodstvo HOP-a u Madridu, vodstvo Vijeća u parizu, vodstvo HSS-a u Londonu, vodstvo "katolika" u Beču, a vodstvo "muslimana" u Ženevi. Savjesni Hrvati, katolici i muslimani trebali bi misliti na sve gornje. U Njemačkoj ima 70.000 Hrvata iz južnih krajeva. Dolaze i odlaze, te gledaju šta radimo i prenose u Domovinu.

    Uz naš vojnički pozdrav

    general Drinjanin v.r.

    Bobani

    28-05-2015, 12:22

     

     

     

     

    U SPOMEN VIDOVITOG GENERALA V. LUBURIĆA I NJEGOVU DOKTRINU HRVATSKOG IZMIRENJA
    Piše: J. Ivan Prcela

    Moja definicija generala Luburića poslije 40 godina krvave pogibije

    Dne 11. svibnja 1969., pred tužnim skupom u Clevelandu ovako sam definirao umno prodoran i vidovit duh generala-viteza Vjekoslava Maksa Luburića: "Što čini jednoga lidera različitim od drugih ljudi u poslovanju ili na bilo kojoj dužnosti? Lider se ne radja nego se kuje u kovačnici života. Lider vidi ono što on uistinu jest a ne što bi mu bilo drago vidjeti. Lider se ne boji prstom ukazati na istinu ma koliko ona bila gorka. On je optimist kojega "željezni zakoni" determinizma nisu dotaknuli. Kad on čuje drukčiji ritam, ne zabrinjava ga mogućnost da on ide u raskorak. On se radije hvata originalne ideje i nastoji je učiniti izvedivom. Lider je svjestan odgovornosti da mora tražiti nove puteve i ispuniti nemoguće te ostaviti u baštinu svima onima koji se oko njega okupljaju ne samo ideju koja do u dubine ispituje sve dogadjaje nego i duh koji gleda na odlučnost u djelovanju kao na osebinu koja je uvijek dobro došla i od koje se nikada ne smije bježati."

    Prema susretu s generalom Luburićem

    Za te osebine generala Luburića mnogo puta sam čuo i o njima čitao u godinama 1941-1945 Prvoga domovinskog rata, kada sam se kao mladi franjevac molitvom i učenjem za život pripravljao na Visovcu, u Sinju i u Makarskoj. Pedesetih godina prošloga stoljeća u Clevelandu sam o tome junačkome hrvatskom generalu doznao od Bože Bagarića, hrvatskog vojnog veterana iz Bukovice kod Tomislavgrada; od Štefa Crničkog, prekaljenoga zagrebačkog Starčevićanca već u vrijeme kraljevske Jugoslavije; i od Rudolfa Erića, legendarnog hrvatskog Domobranca u SAD-u još prije NDH-a. O našemu dragome generalu doznao sam takodjer i od ustaškog satnika Ante Pivca, sina Krešimirovog grada Šibenika. Od spomenute četvorice i od drugih članova Kola hrvatskih vitezova (iz ove udruge sredinom 60-tih godina nikla je dinamična organizacija Američkih prijatelja hrvatskog narodnog o d p o r a) mnogo sam naučio o prodornome duhu generala Luburića. Oni su me njemu toplo preporučili i puteve mi utrli da se s njime u ljetu 1960. u Valenciji sastanem, kadno sam na mojim putovanjima po Zapadnoj Europi posjetio najistaknutije hrvatske javne djelatnike.

    Za sastanak s generalom Luburićem pripravljao sam se takodjer svojim posjetom fra Branku Mariću u franjevačkom samostanu San Francisco El Grande u Madridu. Ovaj hercegovački fratar kao poznavatelj Poglavnika Ante Pavelića i Maksa Luburića odveo me je da na Poglavnikov grob u ime Ujedinjenih americkih Hrvata u Clevelandu položim velik vijenac cvijeća. Medjutim, najviše sam upoznao veličinu duha generala Luburića od njegovih velikih štovatelja prof. Pavla Tijana, enciklopedijski obrazovanoga Senjanina, i od njegove supruge-junakinje Nedjeljke Tijan Luetić, kćerke hrvatske državotvorne splitske obitelji Luetić. Oni, i blagoslov Nadbiskupa Ivana Ev. Šarića baš na smrtnome krevetu, uputili su me na točnu adresu generala Luburića u njegovome poslovnome uredu u Valenciji. Kao što sam nekoliko dana prije preko hrvatske sekcije Nacionalnog španjolskoga radia u Madridu pred hrvatske domovinske slušatelje iznio veličantsven uspjeh Petnaeste godišnjice blajburške tragedije u Clevelandu (ona je 2. lipnja 1960. u analima američkog Kongresa u Washingtonu, CONGRESSIONAL QUARTERLY, nadugo zabilježena) isto tako sam nastupio i pred toplo-prijaznim generalom Luburićem.

    Sastanak s junakom širokih pogleda

    Budući da su Rezolucijom UA Hrvata u Clevelandu i brošurom S. W. Skertića o Blajburško-mariborskim pokoljima (vidi CONGRESSIONAL RECORD od 2. lipnja 1960.) već bile date smjernice za moje daljnje istraživanje i promicanje istine o Blajburškoj tragediji, glavna svrha mojega sastanka s generalom Luburićem bila je utjecati na njega da on kao član Glavnog ustaškog stana napiše svoj iskaz, kako je došlo do povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji. On me je velikom pozornošću saslušao i obećao mi taj iskaz napisati i poštom mi ga u Cleveland poslati. I ja sam njega pozorno saslušao i njegovim vidovitim pogledima o izmirenju ustaških i partizanskih sinova u svrhu rušenja hrvatožderne Jugoslavije toliko frapiran ostao, da sam na licu mjesta postao njegov sljedbenik. U tim časovima došle su mi na pamet riječi dr. fra Otona Knezovića, koje sam u Chicagu pedesetih godina od njega čuo, naime, da jedino general Luburić posjeduje sposobnost Hrvate ujediniti u rušenju Jugoslavije i ponovnome ostvarenju Države Hrvatske. Upravo zato, desetak godina kasnije sam na proslavi 20. godišnjice uspostave NDH-a ovako u Torontu izrazio Maksove državotvorne poglede:

    "General Luburić Vam preko mene poručuje da U NARODNOM RADU GLEDATE NAJPRIJE NA SLUŽBU DOMOVINI I NA SVEOPĆE DOBRO HRVATSKOG NARODA I DA SE ČUVATE KULTA BILO KOJE POJEDINE OSOBE. ON VAM SVIMA NAPOMINJE DA NE ISTIČETE NI NJEGOVO IME JER ISTICANJE POJEDINANACA VIŠE NEGO NARODNOG PROGRAMA URODJUJE NEUSPJEHOM PA ČAK I TRAGEDIJOM ZA HRVATSKU STVAR."

    Razgovori s povjesničarom Draganovićem i drugi susreti

    Iz Španjolske put me odveo u Rim, gdje sam u Zavodu Sv. Jeronima imao duge razgovore s dr. K. Draganovićem kao najboljim poznavateljem Blajburške tragedije. S njime sam se dogovorio, kako ćemo zajednički raditi na pripremanju djela, kojemu smo već u Clevelandu postavili čvrste temelje. Iz Rima sam otišao u Klagenfurt a odavle u grad Bleiburg. Zatim sam vlakom otputovao za Munchen i u njemu, radi Mejunarodnog euharistijskog kongresa, desetak dana ostao. U tom glavnom gradu Bavarske često sam se sastajao s dr. Brankom i s dr. Ivanom Jelićem. Tu sam od njih i od drugih istaknutih Hrvata, kao na pr., od don Vilima Cecelje, fra Mirka Čovića, puk. Pjanića, puk. Batušića, dr. Buća, gosp. M. Ilinića, itd. tražio suradnju i moralnu podršku u promicanju Blajburške tragedije. S istim planovima otputovao sam takodjer u London na duge razgovore s dr. Jurjem Krnjevićem i s osobljem "Nove Hrvatske". O svim tim posjetima javljao sam vidovitom generalu Luburiću jer me je on kao revolucionarac, ratnik, general i sve od jeseni 1944. zapovjednik Hrvatskog narodnog o d p o r a najbolje razumio u pitanju Blajburške akcije. Prihvatio me je kao borca čvrste volje i spremna duha da, kako je on često isticao, RAZVIJEM BORBU BAŠ S BLEIBURGOM, GDJE JE MASOVNIM POKOLJIMA HRVATSKA VOJSKA ZAUSTAVLJENA.

    Posljednje desetljeće života generala Luburića, tj. razdoblje 1960-1969, prepuno je duboko-umnih njegovih tekstova, kako o rušenju Jugoslavije iznutra treba ujediniti sinove hrvatskih ustaša i partizana i kako se politički i vojno treba pripremati za ponovnu uspostavu Države Hrvatske. Ti tekstovi su objavljivani u posebno tiskanim letcima. Otiskivani su bili u Drinapressu, koju je on stvorio velikom novčanom pomoći svojih vjernih sljedbenika. Na prvom mjestu su to bili njegovi odporaši bojnik Stjepan Fištrović iz Lima, Peru, i Stipe Šego iz Chicaga. Ta izdanja Drinapressa su ne samo letci nego brojne knjige iz vojne znanosti. Tu dalekosežnu Doktrinu generala Luburića širili su ogranci i članstvo H. N. O d p o r a u SAD-u, Kanadi, Australiji, Južnoj Americi i u Zapadnoj Europi. Ta Doktrina širila se je i u našoj široj Hrvatskoj, prodrijevši čak i u redove Komunističke partije u Hrvatskoj, na čelu s Mikom Tripalom. On i ja učenici smo bili Franjevačke klasične gimnazije u Sinju još za vrijeme Kraljevske Jugoslavije. M. Tripalo često se je služio tekstovima generala Luburića, iz čije Doktrine je niklo i Hrvatsko proljeće

    Razbuktala vatra Blajburške akcije

    U godinama 1960-1969 razvila se je i razbuktala takodjer Bljajburška akcija, kojoj sam ja bio na čelu. Tu akciju je svim žarom promicao general Luburić, kako to možemo čitati na mnogim, mnogim stranicama službenih odporaških glasila "Drine" i "Obrane". One su preko odporaških organizacija po svijetu bile širene pa je preko njih dopirala moćna riječ o mojemu pisanju, organiziranju Blajburških komemoracija i pripremanju obsežne knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE (Pothvat klaonica). Stizala je i novčana pomoć, najviše od ogranaka HN O d p o r a, za to monumentalno izdanje. Tolika je bila ta pomoć, da su zli jezici širili "priče", kako ja spremam odporašku knjigu a ne djelo od sveopće hrvatske vrijednosti. Unatoč tome, ja sam baš udarnički vršio svoje DERŽANSTVO naprema svome poklanome naraštaju, umnažajući i prevadjajući dokumente, podržavajući korespondenciju, upravljajući sakupljanim novcem, itd., itd. Upravo zato, general Luburić me je ranih 60-tih godina "mobilizirao" i udijelio mi čin satnika, ali ja sam mu smjesta odgovorio, da on mene kao američkog državljanina ne može mobilizirati niti imenovati satnikom. Uz to sam nadodao, da ja samo želim biti njegov vjerni suradnik Ivan Prcela. On se na moj odgovor nije naljutio, nego me je čak skupa s puk. Erićem i puk. Crničkim ubrojio u svoja TRI VELIKA. Ostao je on, dakle, dosljedno vjeran onome što mi je već godine 1960. jednom pisao: "Ivane, Ti iza sebe ostavljaš tako dobar dojam, da se prvi sastanak s Tobom ne može nikada zaboraviti." Eto, tako ja udjoh u krug TROJICE VELIKIH vidovitog hrvatskog generala Luburića.

    Pri koncu 1962. poštom sam primio iskaz generala Luburića, kako je došlo do povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji. Ovim dokumentom bili su još više utvrdjeni temelji mojega životnoga djela o Blajburškoj tragediji. Odmah sam počeo planirati svoje putovanje u Španjolsku za slijedeću godinu, zapravo dug posjet našemu junačkome hrvatskom generalu. Tako, u ljetu 1963. dva mjeseca sam proveo kod njega u gradu Carcagente, gdje se je on pod zaštitom vjernoga prijatelja Padre Miguel Oltre krio u jednoj iznajmljenoj kući u neposrednoj blizini franjevačke škole Colegio San Antonio. Rektor ove škole bio je taj učeni Padre M. Oltra. Do tada, za mene i široku javnost Maksova adresa bila je jedino na poštanskim pretincima u Madridu i Valenciji a toga ljeta točna adresa je postala - Calle Santa Ana 33, Carcagente (Valenicia). Na toj adresi nalazila se je i Drinapress, odakle se je po svijetu i u Lijepoj našoj širila POVIJESNA Doktrina generala Luburića o rušenju Jugoslavije i o ponovnoj uspostavi Države Hrvatske. Ta vrlo plodna izdavalačka kuća stvorena je od poduzetnoga i vidovitog generala Luburića obilatom financijskom pomoći njegovih sljedbenika, medju kojima su se najviše istakli bojnik Stjepan Fistrović iz Lime, Peru, i Stipe Šego (rodjen i pokopan u Medjugorju) iz Chicaga.

    Upoznavajući Doktrinu o rušenju Jugoslavije

    Živeći puna dva mjeseca kod nezaboravnoga svog prijatelja i suborca generala Luburića, izbliza sam ga promatrao, slušao i pomagao mu u Drinapressu. U to vrijeme on mi je za glavni zadatak dao da za obljelodanjenje preuredim doživljaje Safeta Jaškića iz Osnabrucka u Zapadnoj Njemačkoj. Prvu polovicu te Jaškićeve knjige sam preuredio a drugu polovicu sam ostavio za dr. Dabu Peranića u Parizu jer sam, idući na dnevnu svetu Misu i Pričest u franjevačkoj crkvi Sv. Franje, susreo franjevačku trećoredkinju Ameliju Consuelo Mir pa smo si malo pomalo obećali doživotnu vjernost, koja je 26. prosinca 1963. konačno zapečaćena velikim sakramentom svete Ženidbe. Tih nezaboravnih dana u Cargenteu, mnogo puta na licu mjesta sam se uvjerio, kako naš veliki hrvatski general Luburić ljubomorno brani povijest Hrvatskog narodnog odpora, korijenski pisanoga u vrijeme njegova osnutka 1944. i pedesetih godina KORIJENSKI od njega obnovljenoga u prijateljskoj nam zemlji Španjolskoj. Po hrvatskim novinama njegov dragi H. N. ODPOR namjerno su izvrtali u "Odbor", "Otpor" i tome slično. NJEGA JE TO DO U DUBINE SRCA POGADJALO jer on je u tome vidio, da protivnici i neprijatelji H. N. O d p o r a time žele promjeniti smjernice toga dičnoga hrvatskog državotvornog Pokreta.

    Iako su ga te pojave pogadjale, on je ipak sa mnom šale zbijao o meni nadasve dragoj Blajburškoj akciji. Znao mi je dobaciti: "Ivane, čime bi se Ti bavio i o čemu bi pisao da se nikada Blajburška tragedija nije desila?" Ja bih mu odgovorio:"Dragi moj Makse, u tome slučaju ja bih sigurno pisao o dubini i visini, dužini i širini Božje i romantične ljubavi!" Na to je on nadodavao: "Ivane, počekaj sa Ženidbom dok ne odrastu moje kćerke Drina i Mirica!" Te prekrasne djevojčice i njihova braća Domagoj (Donchi) i Vjeko mene su od milja nazivali "Strikom Ivanom" i u srce su me dirali jer je u to vrijeme njihov nježni otac bio sudski rastavljen od majke im Isabele. Sud ih je povjerio skrbništvu NE njihove majke nego oca jer u njemu je sud, isto kao i ja, upoznao VELIKOGA LJUBITELJA ŽIVOTA I ZAGOVARATELJA JOŠ BROJNIJE SVOJE VLASTITE OBITELJI…

    "Doličan doček" najvećega krvnika hrvatskog naroda

    Uvijek vjerni uputama vidovitoga generala Luburića, da hrvatsku borbu vodimo u skladu sa zakonima zemlje u kojoj živimo, mi američki Hrvati smo u zadnjoj trećini godine 1963. razvili vrlo zavidnu promičbu sveopće hrvatske stvari. Pod vodstvom Rudolfa Erića pripremali smo se za "doličan doček" Tita u Bijeloj kući kod Predsjednika Kennedyja. Ja sam pripremio jedan dug opis najglavijih dijelova Blajburške tragedije - OSAM dugih i predugih "marševa smrti" od Bleiburga do rumunjsko-jugoslavenske granice. Te "marševe" sam ocrtao jasnom mapom i njih osvijetlio dugim sastavom pod naslovom THE POSTWAR MASSACRES IN YUGOSLAVIA.

    Na osam punih stranica velikog formata tu analizu dao sam tiskati u nekoliko stotina primjeraka pa smo to poštom razaslali na mnoge važne adrese, uključivši i Bijelu kuću. Američki Hrvati iz Clevelanda, New Yorka, Chicaga i drugih gradova pod vodstvom R.Erića otišli su da pred Bijelom kućom masovno prosvjeduju protiv Tita, dijelili su tu otiskanu analizu o Titovoj strahovladi i o masovnim pokoljima hrvatskih ratnih zarobljenika. Prosvjedi su dobro odjeknuli na televiziji i u američkim novinama, uključivši čak i New York Times. I general Luburić čitavu jednu stranicu "Obrane" posvetio je tim prosvjedima.

    Na prosvjedima ja nisam bio jer sam ostao predavati svojim razredima na Charles F. Brush High Schoolu u Lyndhurstu, Ohio. Američki tajni agenti ipak me nisu pustili u miru, nego su me u toj školi došli ispitivati o tobožnjim planovima, da mi Hrvati planiramo ubiti Tita. Dva agenta ispitivala su me u jednoj sobi na domak direktorovom uredu. Odmah sam im odvažno odgovorio, da mogu biti sigurni da ja ne ću pucati na Tita iz svojega razreda, ali ako ga slučajno netko u Washingtonu ubije, ja ću organizirati svečani program zahvalnosti Bogu, da je taj najgori medjunarodni zločinac konačno "dolično" završio. Na to će oni meni, da se uopće ne slažu s mojim mišljenjem. Odgovorio sam im, da se ne radi o nikakvom mišljenju, nego o dokazanim činjenicama iz najnovije povijesti moje rodne Hrvatske. Te povijesne činjenice, kako im rekoh, ja stručno istražujem i o njima već pripremam obsežno djelo. Za dokaz toga istraživanja dao sam im našu ukusnu brošuru o OSAM "marševa smrti" uzduž cijele Jugoslavije.

    Ni tri tjedna nisu prošla od toga mojega neugodnog razgovora s američkim tajnim agentima, kadno u Dallasu 22. studenoga 1963. bi ubijen Presjednik Kennedy. Američke tajne službe više su štitile krvnika Josipa Broza Tita nego svoga mladoga i popularnog presjednika!!
    General Luburić prati me u novu fazu mojega života

    Unatoč iznenadnom ubojstvu Predsjednika Kennedyja, moji planovi za vjenčanje s mojom cargagentijskom odabranicom nisu bili prekinuti pa par dana prije Božića 1963. ja se opet nadjoh u kući dragog mi prijatelja generala Luburića. Iz te kuće od njega sam čak i otpraćen bio u župnu crkvu Nuestra Senora de Remedios u Carcagenteu. Pred tom čudotvornom Gospinom slikom 26. prosinca vjenčao sam se sa svojom Amelijom Consuelo Mir. Na njezinoj lijevoj strani klečala joj je majka Remedios a na mojoj desnoj strani kum mi je bio general-vitez Vjekoslav Luburić. Padre Filibero Mir, brat moje odabranice i k tome svećenik-franjevac, u ime Crkve Kristove je blagoslovio naše vjenčanje a propovjednik nam je bio Padre Miguel Oltra, veliki, veliki prijatelj našega kuma generala Luburića. I četvero generalove djece bili su na toj nezaboravnoj svečanosti. Moja A. Consuelo "Chelo" i ja otišli smo u Madrid na naše bračno "putovanje". Tri puna tjedna odsjeli smo u Hotelu Nacional blizu željezničke postaje Atocha. Taj hotel smo si izabrali jer smo znali da tu odsjeda naš kum general Luburić kadgod ga put vodi u Madrid. U prekrasnom glavnom gradu Španjolske morali smo biti radi mnogih, mnogih procedura na američkom veleposlanstvu za što skoriji ulazak moje supruge u SAD. Zahvaleći baš Padre Miguel Oltri, prijatelju našega kuma, i njegovom uplivu na američkom poslanstvu, moja Chelo dosta brzo je dobila papire za ulazak u Ameriku. Za vrijeme našega trotjednoga boravka u Madridu u posjet nam je došao naš kum general Luburić. S njime je bio Padre M. Oltra i još jedan njegov franjevački subrat.
    Sav sretan general je meni na poklon donio tek u Buenos Airesu objavljenu knjigu na španjolskom - LA TRAGEDIA DE BLEIBURG u izdanju revije "Studia Croatica". Prije nekoliko mjeseci za tu knjigu, na nagovor generala Luburića, ja sam poslao dvadesetak iskaza o Blajburškoj tragediji, sakupljenih od dr. Krunoslava Draganovića. Za to izdanje poslao sam takodjer dugi iskaz generala Luburića o povlačenju Hrvatske Vojske.

    U toj knjizi taj njegov iskaz nisam našao, ali drugi iskazi iz moje pripremane knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE bili su na španjolski prevedeni i u to izdanje uključeni. U tome novo-objelodanjenom djelu uzalud sam tražio nekakvo priznanje za dvadestak iskaza, od mene njima u Buenos Airesu dostavljenih. Jedino "priznanje" sam našao, što se u knjizi spominje NE jedan, nego tri Odbora za istraživanje Blajburške tragedije - u Clevelandu, Rimu i Buenos Airesu. Od godine 1960. do konca 1963. po hrvatskim novinama se znalo samo za jedno tijelo KAO ODBOR a eto, tada se na stranicama knjige LA TRAGEDIA DE BLEIBURG iznenada pojavila tri "Odbora"!! Upravo zato, ta knjiga se spominjala onda a i dandanas se PROTUČINJENIČNO spominje (vidi članak Zvonimira Springera u ZBORNIKU Četrvrtoga žrtvoslovnog kongresa) kao majka drugih knjiga o Blajburškoj tragediji. Činjenicno stanje je skroz drukčije jer ja sam svome životnome djelu čvrste temelje postavio već godine 1960. i iz njega dosta dokumenata u Buenos Aires poslao.

    Neprestana borba oko iskaza generala Luburića

    Nakon povratka u Cleveland opet, iako oženjen, dao sam se svim žarom na prevadjanje mnogih dokumenata o Blajburškoj tragediji. Najviše me je ipak zanimao iskaz generala Luburića o povlačenju Hrvatskih oružanih snaga prema Austriji jer sam tu njegovu analizu smatrao kamenom-temeljcem mojega već pripremanoga životnog djela. Iskaz generala-viteza DOSLOVNO sam na engleski preveo i onda ga svome suuredniku dr. Guldescuu, profesoru povijesti na Fayetteville State Teachers' Collegeu u Sjevernoj Karolini, na uvid poslao. Njemu se je smjesta neobično svidio taj Maksov opis ondašnjih dogadjaja. Taj američko-hrvatski povjesničar onda je taj vrijedni dokument preuredio i u engleskom jeziku za američku čitalačku publiku savršeno dotjerao te onda meni kao odgovornom uredniku natrag dostavio. Odmah sam vidio, da je taj iskaz toliko preuredjen da sam ga izmedju redaka s engleskog na hrvatski preveo. Taj preuredjeni i dobro organizirani tekst generalu Luburiću sam poštom poslao, da on engleski tekst odobri i potpiše. Nakon nedugog čekanja, manuskript sam natrag primio sa sljedećom napomenom: "Svaki prevod i pregrupiranje dovodi do manjih ili bitnijih pogrešnih interpretacija i posebno kad to čine osobe koje ne poznaju predmet izbliza."

    General Luburić kao istinoljubiv i izvanredno nadaren pisac pred mene je na više od dvije gusto tipkane stranice pomnjivo napisao ŠESNAEST svojih ispravaka koje je "bezuvjetno potrebno u tekst unijeti jer ćemo se izvrgnuti ruglu, kritici i ima ih previše koji bi to jedva dočekali. Ima tako velikih kontradikcija u izjavama, da se to jednome vojniku nikada ne bi oprostilo." Čim sam te BEZUVJETNE ispravke u ruke primio, spremno sam ih sve u generalov iskaz unio i tako ispravljen čitav tekst dr.Guldescuu natrag poslao. On se je sa svim ispravcima potpuno složio i manuskript mi poštom poslao, postavivši mi i on svoj NEOPOZIV UVJET, naime, da iskaz generala Luburića u našu knjigu mora ući kao Treće poglavlje. Inače, on (Guldescu), prestaje biti moj suurednik. Dr. Guldescu je tako postupio jer je, što se tiče generalova Poglavlja, od mene znao za "povuci-potegni" stavove mnogih hrvatskih povjesničara i drugih pisaca .

    Ta grmljavina je od mene detaljno opisana u HRVATSKOM HOLOKAUSTU od 2001. i od 2005. godine, pa ne želim više ulaziti u te dobronamjerne ali i zlonamjerne kritike.

    Nestanak dr. Draganovića, pogibija gen. Luburića i izlazak mojega djela

    U ljetu godine 1967. ja sam opet otputovao u Carcagente, ali ovoga puta sam sa trudnom ženom i dvoje male djece boravio u rodnoj kući moje supruge. Ja sam si ipak našao vremena da budem sa svojim dragim kumom generalom-vitezom Luburićem. On je posebnom nježnošću oca svoje četvero djece moju dječicu grlio i ljubio a mojemu četveromjesečnom sinčiću Josipu od srca je zaželio da jednom postane hrvatski general ili hrvatski kardinal. U generalovoj iznajmljenoj kući opet sam s njime mnogo razgovora vodio i s njime opet pomnjivo, pomnjivo njegovo dugo Treće poglavlje pregledao. ON GA JE PREDA MNOM ČAK I U ENGLESKOM PREVODU TU NA LICU MJESTA POTPISAO. Unatoč tadašnjem protivljenju dr. Krunoslava Draganovića (s njime su se slagali R. Erić i drugi vodeći odporaši) da generalov iskaz udje u moje životno djelo, dr. Guldescu i ja u to vrijeme bili smo jedini za to da generalovo Treće poglavlje udje u sastav knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE. Moj suurednik i ja smo to Poglavlje smatrali najbolje pisanim stranicama, kako je uopće došlo do povlačenja Hrvatske Vojske i kako se je ono u duhu već onda postojećega Hrvatskog narodnog o d p o r a u djelo provadjalo. General Luburić je do u dubine svoga srca bio potresen držanjem čak i njegovih VELIKIH da, u svrhu postignuća Draganovićeve analize Blajburške tragedije, njegova vlastita analiza bude iz knjige potpuno ispuštena.

    Nakon kratkoga vremena što sam se sa svojom dječicom u Cleveland povratio, hrvatskim se svijetom pročula vijest, da je dr. Draganović u blizini grada Trsta od Udbinih agenata ugrabljen, u nutrinu Jugoslavije odveden i smrskane glave u bolnicu u Splitu doveden. Udba je tim nasilničkim činom mislila, da je i djelu o Blajburškoj tragediji smrtni udarac zadala. Baš u tome duhu i HRVATSKA REVIJA je u Buenos Airesu pisala. Zloguki proroci ipak su se grdno prevarili jer nestanak dr. Draganovića s hrvatske iseljeničke pozornice izlaženje DEFINITIVNOGA DJELA (riječi su to sveučilišnog američkog profesora C. Michaela McAdamsa) o Blajburškoj tragediji ustvari je pospješio. Uklonjeno je dugogodišnje zatezanje dr. Draganovića pa sam ja kao odgovorni urednik dugo očekivane knjige čvstu odluku stvorio, da iskaz generala Luburića ulazi u moje životno djelo i ono će bez daljnjega zatezanja konačno biti objelodanjeno.

    Ta moja NEOPOZIVA odluka najviše je obradovala generala Luburića, jednoga od najvećih rušitelja i kraljevske i srbo-komunističke Jugoslavije. Tom mojom odlukom obradovao se i povjesničar dr. Guldescu. On i ja dali smo se smjesta na traženje izdavalačke kuće. Nakladničke usluge ponudio nam je i sam general Luburić, nastojeći mene pridobiti da OPERATION SLAUGHTERHOUSE bude tiskana u nakladi Drinapressa.

    Iz sveopće-hrvatskih narodnih interesa tu generalovu ponudu ja sam kategorički odbio. Moj suurednik dr. Guldescu napokon je našao izdavalačku kuću Dorrance Publishing Company u Philadelphiji, koja je prihvatila da sa mnom potpiše ugovor za objelodanjenje knjige. Ugovor sam s tom tvrtkom potpisao i točno na Veliki Petak 1969. o tome sam javio svome kumu generalu Luburiću. On mi nikada nije na tu vijest odgovorio jer. 20. travnja 1969. on od Ilije Stanića Livaje, upletenoga u za hrvatski narod i za H. N. O d p o r štetne terorističke mreže Hrvatskog revolucionarnog bratstva, bi metalnom šipkom u glavu smrtno dotučen, dok si je u svojoj kuhinji kavu pipremao. Taj legendarni i dalekovidni branitelj Države Hrvatske u vječnost je odselio, umrijeviši NE u krevetu nego USPRAVNO NA NOGAMA STOJEĆI, baš kako je on meni svome dragome suborcu često proricao.

    U proljeću godine 1970. moje životno djelo pred izlaskom se u Philadelphiji nalazilo, kadno iz newyorske "kuhinje", gdje je čitav moj manuskript bio u rukama dr. Mate Meštrovića, žestoki vjetar u Cleveland preko Rudolfa Erića zapuhnu pa mi ovaj vodeći čovjek H. N. O d p o r a pred Ivanom Džebom, Ivanom Ćorićem i preda mnom, dakle, pred TRI IVANA, i pred školom hrvatske župe Sv. Pavla jedne nedjelje zapovijed dade da smjesta zaustavim tiskanje knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE jer ona uvelike vrijedja Zapadne Saveznike!!

    Na tu autoritativnu zapovijed R. Erića, predsjednika Odbora za istraživanje Blajburške tragedije, ja sam odvažno kao odgovorni urednik knjige odgovorio, da mu ja poslušnost KATEGORIČKI ODKLANJAM i da će knjiga naskoro iz tiska izići.

    Sredinom godine 1970. knjiga je konačno na svijetlo izišla i otpremljena je bila na mnoge Delegate u Organizaciji Ujedinjenih Naroda. Ona je otišla i u Državno tajništvo u Washingtonu i tu se je uvijek nalazila na "Jugoslavenskom desku". Stigla je i u ruke mnogih sveučilišnih profesora povijesti i političke znanosti pa je svima njima i američkim novinama SKUPA S DOKTRINOM GENERALA LUBURIĆA nagovještala skori raspad hrvatožderne Jugoslavije.

    Zaključak

    U svijetlu svega u ovome dugome članku iznesenoga, u ime ubijenog generala Luburića, u ime njegovih pokojnih sljedbenika, u ime svih zivućih i umrlih veterana Prvoga i Drugoga domovinskog rata a poglavito u ime STOTINA TISUĆA hrvatskih narodnih mučenika apeliram na sve državotvorne Hrvate i Hrvatice u našoj široj domovini i u svijetu da proučavaju dalekovidnu Doktrinu generala Luburića i moćnu poruku mojega životnoga djela OPERATION SLAUGHTERHOUSE / HRVATSKI HOLOKAUST. Doktrina generala Luburića i moje životno djelo još uvijek sve Hrvate i Hrvatice moćnom porukom pozivaju da čvrsto stoje na braniku naše VJEČNE Hrvatske protiv mnoštvu njezinih neprijatelja iznutra i izvana. Svi moramo s velikom zahvalnošću poštivati hrvatske branitelje jer oni su svojom nevino prolivenom krvlju natopili sve kuteve Hrvatske, Bosne i Hercegovine te čak i susjednih država. Ne smijemo dozvoliti raznim demagozima i revizionistima da nam razvodnjavaju i iskrivljuju povijest Blajburške tragedije i uvijek državotvornoga H. N. O d p o r a. Ova dična hrvatska organizacija osnovana je od hrvatskih državnih vlasti već u jeseni 1944. a NE pedesetih ili sedamdesetih godina prošloga vijeka. Baš u 25. godišnjici H. N. O D P O R A ubijen je njegov zapovijednik general-vitez Vjekoslav Maks Luburić.

    Hrvatska braćo i sestre u domovini i širom svijeta, nadasve ustajte protiv iskrivljivanja povijesti naše VJEČNE Hrvatske.
    Crni izdajice hrvatskog naroda Prvome i Drugome domovinskom ratu svim silama nastoje nakalamiti nekakav magloviti i hrvatožderni "anitifašizam", tj. srbo-komunizam i jugo-partizanstvo. Medjutim, nadljudska borba hrvatskih branitelja u razdobljima 1941-1945 i 1991-1995.bila je čista hrvatska državotvorna borba protiv i prve i druge Jugoslavije. Ta nadljudska borba za Drzavu Hrvatsku, ako se u obzir uzmu sve okolnosti i mnoštvo neprijatelja iznutra i izvana, čistija je nego borba ijedne druge države na svijetu.

    Da je to prava pravcata povijesna istina, svjedoči nam u prvome redu Bl. Alojzije Kardinal-Mučenik Stepinac, najveći hrvatski domoljub svih vremena.
    To nam svjedoče i nekoliko hrvatskih biskupa-mučenika; to nam svjedoče takodjer više od ŠEST STOTINA svećenika-mučenika; to nam poglavito svjedoče STOTINE TISUĆA drugih narodnih mučenika. Njihova nevino prolivena krv neprestano vapi pred Božjim prijestoljem, pozivajući sve nas da u uzvišenoj hrvatskoj borbi nikada ne smalakšemo nego da do zadnjega svoga daha s Božjom pomoći ustrajemo.

    Eto, u to ime neka je vječna slava generalu-vitezu Luburiću i STOTINAMA TISUĆA drugih hrvatskih mučenika! Neka po zagovoru njihovom nad Hrvatskom i nad čitavim hrvatskim narodom uvijek vladaju samo BOG I HRVATI!

    J. Ivan Prcela
    Cleveland, Ohio, 11. veljače 2009.

    Bobani

    30-05-2015, 07:18

     

     

     

    OKRUŽNO PISMO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA POVODOM KRIZE U ARGENTINI

    HOĆE MENE UDAT MOJA STRINA - NE ĆE STRINA NEGO ARGENTINA

    Pjesma uz gangu koju su po hrvtskim selima pjevale naše hrvatski djevojke odmah poslije rata i tom pjesmom htjeli dati do znanja hrvatskom narodu da se njihovi momci nalaze u Argentini, a to su bili Ustaše koji su se spasili Bleiburškog pokolja. Osobno sam bio saslušavan u "Stanici Narodne Milicije" zbog te pjesme, a mnogi mladići pa i neke djevojke su završili u zatvorima ili odvedeni na prisilne radove...

    Donosim jedne generalovo pismo kojeg je pisao suradniku Anti Kršiniću u Californiju. Pismo nema datuma ali na omotnici/kuverti poštanski žig nosi datum 28 rujna 1955. godine. U pismu je bila i OKRUŽNICA HRVATSKOG NARODNOG ODPŠORA koja, skoro, u detalje opisuje situaciju Hrvata u revolucionarnom smjenjivanju peronističke vlasti u Argentini. Ja sam o tome iznio 25 lipnja ov.g jedan Poglavnikov sažeti izvještaj. Ova OKRUŽNICA popunjava prazninu Poglavnikova izvještaja. Sada najprije donosim pismo Anti Kršaniću, a poslije pvpga ću u cijelosti iznijeti OKRUŽNICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Otporaš.

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    ured glavnog tajnika
    (Datum s poštanskog žiga 28 rujna 1955., mo)

    TAJNO.

    Bragi brate !

    U prilogu Vam šaljem najnovije OKRUŽNO PISMO, koje nastojte što prije razpačati medju naše ljude, a posebno medju one, koji su udaljeni od centara. Nastojte svim sredstvima proširiti misli istaknute u OKRUŽNOM PISMU, pridavajući posebnu važnost pokušaju "IZBORA" (Jedan mjesečnik kratkog života kojeg su izdavali Hrvati u Argentini. Glavni i odgovorini urednik je bi Josip Subašić i Nikola Perić. Po svim do sada iznesenim poismima Maksa Luburića, očito se može primjetiti da je upravo taj časopis "IZBOR" odigralo glavnu i ključnu ulogu i RAZLAZU POGLAVNIK/LUBURIĆ. mo. Otporaš.), da poglavnika i naš Pokret predstavi u lažnom svjetlu. Svoma nam je poznato, da Poglavnik sa ogromnim brojem naših prvaka živi u Argentini, pa nisu imali mnogo mogućnosti, nego su morali prihvatiti tamošnju situaciju. U takovim okolnostima naši se nisu mogli dovoljno braniti od podvala "IZBORA", radi čega je ta dužnost bila pala na nas.

    Poglavnik je uviek bio u najsrdačnijim odnosima sa Crkvom, pa tako i nadalje treba sve činiti, da vi svi u vašim sredinama djelujete kako smo mi to i uobičajali. (Ovdje se radi da je peronisički režim došao u sukob s crkvom te tako postao neprijatelj i crkve i katolika u svojoj zemlji Argentini. Došlo je do revolucije koju je poveo general Eduardo Lonardi. U toj argentinskoj reveoluciji perosistički režim se istakao u paljenju crkava i progonu crkvenih dostojanstvenika. Jugoslavenske tajne i javne službe i njihova promidžbena mašinerija, naravno uz podršku nekih naivnih Hrvata oko časopisa "IZBOR" su dojavljivali revolucionarnoj JUNTI Eduarda Lonardija da su Poglavnik u Ustaše sudjelovale na strani Peronista u progonu svećenstva i paljenju crkava. Kada je JUNTA došla na vlast, počeli su masovni progoni i hapšenja istaknutih Hrvata. Mnogi su završili u zatvorima...Ostalo ćete razumijeti i shvatiti iz OKRUŽNOG PISMA kojeg ću poslije ovog pisma iznijeti. Mo) Od dana kada smo štampali letak nastale su političke promjene u Argentini, gdje je Peron izgubio vlast, pa nastojte svim sredstvima spriečiti lažno tumačenje naših političkih protivnika o tobožnjem ustaškom sudjelovanju na strani Peronista, a protiv Crkve.

    Poznati su nam srbski i slovenski izvori, koji te viesti fabriciraju, a za predpostaviti je, da će biti i Hrvata, koji će ih pokušati širiti.

    Javljajte se redovno i najstojte organizirati i poslati suradnju za DRINU, a posebno bi nas radovali mali ratni prikazi borbi, života i stradanja u Dalmaciji i njenim otocima.

    Pišite mi na istu adresu t.j. Isabel Hernaiz, Beniganim, bez obzira kakovu mi naznaku stavili na kuvertu, ili ako bi vam se javili iz koje druge zemlje. Pošta će u svakom slučaju funkcionirati i svaka žurna stvar će biti riešena, a ako vam ne bi obširnije pisali za ovo vrieme to je zato, jer smo spriečeni s poslovima na drugim sektorima.

    Za Poglavnika i Dom - Spremni !
    (podpis general Drinjanin.)

    Bobani

    30-05-2015, 15:51

     

     

     

    HAJKA NA POGLAVNIKA U BUENOS AIRESU (iz OKRUŽNICE HRVATSKOG NARODNOG ODPORA 1955.

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    glevno tajničtvo
    Br. 7129/55
    Okr. pismo br. 104/1955,
    Stan, 20 listopada 1955.

    SVIM HRVATIMA U SVIETU

    (Ovo Okružno pismo HNO se nalazi u knjigi [U]"PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 72. Po ovoj Okružnici se može zaključiti da su Poglavnik i Maks Luburić usko surađivali u listopadu 1955. godine. Već od tada se primjećuje da su se odnosi POGLAVNIK/LUBURIĆ počeli "hladiti". Koliko god ova Okružnica HNO može pomoći rzasvijetliti zamršenu i nezgodnu situacija Hrvata u Argentini dolazkom nove vlasti JUNTE generala Eduarda Leonarda, također i izvještaj dra. Vjekoslava Vrančića iz god. 1956 donosi mnoga razjašnjenja tih nezgodnih zbivanja. Pričitati ovu Okružnicu HNO i izvještaj dra. Vjekoslava Vrančića o istoj temi daje se naslutiti da je već postao jedan veliki JAZ između Poglavnika i Maksa Luburića. Pitanje se sada postavlja, poslije punih šesdeset (60) godine: Koje su to mračne i zakulisne snage bile koje su u tako kratkom roku vremena uspijele posvaditi naj ELITNIJU EKIPU HRVATSKOG DRŽAVOTVORSTVA? Ja ću potražiti to izvješće dra. Vjekoslava Vrančića i priložiti ga ovdje kako bi cijenjeni čitatelji mogli usporediti jedno i drugo, te na osnovu pročitanog stvoriti osobno mišljenje, ideje i zaključke.Mo. Otporaš.)

    Svima su Vam, barem u krupnim potezima, poznati dogadjaji zadnjih sedmaica u Argentini kao i posljedice, koje bi sbog tih dogadjaja, lažno intrepetiranih, himbeno i bezdušno izkorišćavanih od raznih neprijatelja hrvatskoga naroda, mogla doživjeti hrvatska skupina u Argentini, i to posebno njezini prvoborci s Poglavnikom na čelu. Mi smo već učinili neke korake kod uglednih osoba, kako bi se pružila moralna pomoć i zajamčio zakonski postupak progonjenim Hrvatima, progonjenim na temelju podlih laži i najnižeg ocrnjivanja.

    Budući da nove viesti govore o pogoršenju stanja o - povećanoj djelatnosti naših neprijatelja i protivnika - ovime proširujemo akciju na najšire slojeve hrvatske emigracije, kako smo to činili i u drugim sgodama, kada su bili ugroženi hrvatski životi i hrvatski interesi.

    Poznato je, da je Argentina - u času, kada nas nitko nije htio primiti, u pretežko doba naše poviesti - primila mnogo tisuća hrvatskih izbjeglica, da ih je primila i da im je pružila zaštitu, osiguravši im život dostojan ljudi. Hrvatske su izbjeglice razumjeli značenje toga gesta, te su se pokazale kao zahvalni sinovi nove domovine, nastojeći sa svojim radom odužiti za širokogrudni priem, ali ne pojedincima, već čitavoj argentinskoj naciji. Hrvatske su izbjeglice pristupile izgradnji Argentine sa svim svojim sposobnostima, dok su se u politički život uključili samo nekoliko, koliko je to tadašnji peronistički režim zahtjevao od svih izbjeglica. Hrvatska je skupina služila Argentini, a ne prolaznome peronističkom režimu.

    Treba požaliti, da je spomenuti peronistički režim poveo samoubilačku borbu protiv katoličke Crkve, a treba energično osuditi, da su paljene crkve i da je progonjeno svećenstvo, s čim hrvatska skupina u Argemtini nije imala ništa zajedničko. Hrvatski Narodni Odpor, vjerni tumač osjećaja goleme većine hrvatske emigracije i cijeloga hrvatskoga naroda, osudio je takove i slične čine, i to jasno u svom službenom glasilu "DRINI" kao i u okružnim pismima, što je poznato čitavoj hrvatskoj emigraciji. Pouzdano znamo, da ni jedan jedini Hrvat nije učestovao u tom svetogrdnom poslu, zato s pravom možemo - i moramo - ustati na obranu naše hrvatske braće, kojima lažci i klevetnici, koji su davno pogazili obraz i ponos, pripisuju razna zlodjela, pred kojima se zgraža ljudsko srce.

    Jugoslavensko komunističko poslanstvo u Buenos Airesu fabricira "dokaze" o tobožnjom sudjelovanju Ustaša u paljenju crkava, a neki naši politički protivnici u želji, da se nametnu za vodje hrvatskoj skupini ili da je dezorganiziraju i unište, ako im ne uspije postati vodjama, svojski pomažu i šire jugoslavensko komunističke obtužbe ne samo protiv Ustaša nego i protiv samih članova Hrvatske Državne Vlade u izbjegličtvu, protiv starješinstva hrvatskog Domobrana i protiv čitavog niza naših prvoboraca.

    Oslanjajući se na te laži i podvale, nove argentinske vlasti, koje još ne poznaju istinsko stanje stvari, vrše premetačine u stanovima naših ljudi, zatvaraju ih, (sličnu stvar su francuske vlasti činile s nama državotvornim Hrvatima prigodom sastanka u Parizu u ožujku 1960 gogine,: De Gaulle-a, McMilan-a, Eisenhower-a i Kruščeva, te nas internirali preko tri tjedna na otok Korziku, mo. Otporaš), traže oružje i obtužuju ih, da tobože organiziraju protirevoluciju, da su učestovali u paljenju crkava i progonu svećenika. Mi smo sigurni, da ni jedan Hrvat nije počinio tako težko i svetogrdno djelo, kao što je paljenje crkava. A kada bi to učinio, mi bismo sami tražili najstrožiju kaznu i javnu osudu. U tome bismo slučaju tražili, da se nama - hrvatskim vojnicima - dadne mogućnost, da mu sudimo i na njemu kaznu izvršimo. Ali nove argentinske vlasti progone hrvatske prvoborce ne sbog počinjenih zlodjela, jer ih Hrvati u Argentini nikada nisu počinili, već sbog lažnih obtužba naših neprijatelja, koji se služe svim sredstvima, da unište ili obezglave moćnu hrvatsku skupinu u Argentini, da bi tako razbili naše falange, koje se spremaju osloboditi Domovinu Hrvatsku od srbokomunističkog jarma i njegove tiranije i robstva. Sbog toga je očito, da je naša sveta dužnost razkrinkati laži o octnjivanja naših neprijatelja i protivnika, kako bismo spasili ugrožene živote naših prvoboraca i kompaktnost naših redova.

    Zato je potrebno, da mi svi: družtva, pokreti, organizacije, skupine, logori, grupe, bez obzira na vjerske ili eventualne političke razlike, apeliramo na novog Predsjednika Argentine, na poznatog vojnika i iztaknutog katoličkog javnog radnika, na generala Lonardia, da uzme u zaštitu hrvatske zatvorenike i hrvatsku skupinu; potrebo je, da tražimo, u ime pravde i demokracije, da novi predsjednik Argentine učini sve, kako bi se bez strasti izpitali "dokazi", koji terete našu braću, i da se zajamči hrvatskim izbjeglicama, poznatim nacionalnim i protukomunističkim borcima, pravedni pravni postupak; potrebno je, da zahtjevamo, da se pravedno i dolično postupi s hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, koji je uviek bio praktični katolik i sdušno pomagao sv. Mater Crkvu, kako je to uviek priznavao cjelokupni katolički hrvatski episkopat. (Koliko mi je poznato da se je tih teških i revolucionarnih prevrtničkih momenata naš Poglavnik morao sakrivati, jer je postojala velika mogućnost da se u toj "mutnoj kaljuži" i Poglavnika ulovi i tajnim kanalima odvede za Beograd, kao što se je dogodilo par godina kasnije i sa Adolfom Eichmann/a i tajnim kanalima dopremilo u TelAviv, mo).

    Držeći se gornjih uputa i podataka, pišite apele na jeziku zemlje, u kojoj živite, pošaljite ih zračnom poštom - po mogućnosti preporučeno - na sliedeću adresu:

    Exmo. Senor Presidente da la repubilca Argentina, general Eduardi, Bueons Aires, Argentina.

    Nastojte sakupiti što više podpisa i poslati što više osobnih pisama! Stavite svoju adresu, jer će Vam se odgovoriti, kao što je to bio slučaj i u stvari Dra. Andrije Artukovića. Pokrenite naše prijatelje i saveznike sa njihovim družtvima, organizacije i ugledne osobe, navlastito svećenike.! Treba postupati žurno, da naši neprijatelji i politički protivnici ne bi izkoristili novonastalu situaciju - situaciju nastalu iza revolucije, kada mržnja zna postati jedinim pokretačem akcija i kada naši neprijatelji, loveći u mutnome, ubacuju nove laži i bezdužno ocrnjuju - i uništili ili onemogućili naše prvoborce. Treba raditi odlučno, jer naši neprijatelji i politički protivnici , izkorišćuju uzvrele strasti, svojstvene svakom većem preokretu, da onemoguće našu rodoljubnu djelatnost i oslobodilačku borbu; prikazuju nas i naše prvoborce pred svietom i svjetskim javnim mnienjem kao avanturiste i teroriste, kao zaklete neprijatelje vjere i kao obične zločince! Neprijatelj je opet posegao za obtužbama i klevetama! U pitanju su Hrvati! Na neprijateljske laži i klevete odgovorimo istinom! Pokažimo svietu, da smo povezani; na smrt i život! Braneći našu braću, branimo i sami sebe!

    U ovim težkim časovima mi obnavljamo našu vjernost državnom Poglavaru i Vrhovnom zapovjedniku, Poglavniku Dru. Anti Paveliću, na koga posebno vrebaju neprijatelji Hrvatske i njezine budućnosti. Mi, vojnici katoličke vjere, očitujemo i iztičemo svoju odanost Crkvi, kako smo ti uviek činili, ne samo riečima već i djlima.

    Sigurni smo, da će katolik vojnik, novi Predsjednik Argentine, General Lonardi, izići u susret našim molbama i apelima, da će udovoljiti pravdi i istini i tako uništiti sve neprijateljske laži i klevete.

    ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

    General drinjanin v.r.
    Pukovnik Pušić v.r.

    Bobani

    30-05-2015, 23:03

     

     

     

    IZIŠLA KNJIGA U ZAGREBU "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

    (Ovih dana je izišla u Zagrebu knjiga "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" od 1952. pa do njegove smrti, (zadnje pismo pisao dru. Miljenki Dabi Peranić 18 travnja 1969. godine) 20 travnja 1969., od nekih tisuću i sto stranica, 18 slika itd. Neću govoriti o mojoj malenkosti da sam ja tu knjigu pripremio a Despot Institut izdao, ali želim reći da su sva ta pisma, njih preko pet stotina, nekoliko puta prošli kroz moje ruke; reklo bi se da bih ta pisma mogao na pamet prepričati.

    Sve što želim reći je to: Da bi svaki Hrvat(ica) i svaka hrvatska kuća trebala imati ovu knjigu. U ovoj knjigi se mogu pronaći mnoge mnogima nepoznate stvari, počevši od djetinstva Vjekoslava Luburić, njegova mukotrpnog hercegovačkog života, ubojstvo njegova oca, prisega na grobu njegova oca da će ga osvetiti i za Hrvatsku boriti, odlazak na Janka Pustu gdje je dobio konspirativno ime "MAKS", povratak u Hrvatsku 10 Travnja 1941., borba u obrani NDH, Jasenovac i druga Sabirna Mjesta, osnivanje Hrvatskog Narodnog Odpora na Ivan Planini u listopadu 1944., zadnji Zapovijednik HOS-a, povlačenje HOS-a prema Austriji, povratak u Hrvatsku, borba s KRIŽARIMA za Obnovu Hrvatske Države, ranjavanje, bijeg u drugu emigraciji, dolazak u Španjolsku, pokretanje HNO, tiskanje časopisa "DRINA" za odgoj budućih hrvatskih častnika, dočastnika, čarkara i vojnika, brige oko Poglavnikova života u Argentini, razlaz s Poglavnikom, pripremanje Poglavnikova puta, dolazka u Španjolsku sa Padre Oltra, ženidba Maksa Luburića sa Španjolskom Isabelom Hernaidez 19 listopada 1953., povlačenje ili "Zimski San" od četiri godine 1956-1960., ponovno pokretanje HNO, razdvoj od žene, prikupljanje živih snaga sinova Hrvatske kako iz redova bojnih, tako isto iz redova brigada, PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarska "DRINA" br. 3/4 1964., i mnogo drugih zanimljivosti. Ova knjiga se ne može čitati kao obične knjige ili romani. Ovo je naša hrvatska BIBLIJA, uzmeš jedno Evanđelje i čitaš, študiraš i sam sebi odgovaraš na svako slovo. Tako je i sa ovom knjigom: "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Uzmeš jedno pismo, ili dva, pročitaš, zastaneš, zamisliš se i sam sebe pitaš: jel to moguće. I dolje niže priloženi opis treba usporediti s generalovim opisima iz tih burnih godina u vrijeme argentinske revolucije 1953/1955., kada su Poglavnik i mnogi Hrvati bili optuženi da su se borili na strani Perona a protiv pobune koju je pobuna vodila i na koncu pobijedila. Poglavnik je morao bježati a mnogi Hrvati su bili hapšeni i pohapšeni. Na osnovu tih događaja je general pisao mnogima i pisao Okružna Pisma Hrvatima diljem slobodnog svijeta. Sve se to može naći u ovoj knjigi. Tako je i dolje priloženi opis dra. Vjekoslava Vrančića jedan izvor dogodovština i situacije prema Hrvatima u Buenos Airesu i Argentini tog vremena. Otporaš.)

    OVAJ OPIS TREBA USPOREDITI S OPISOM MAKSA LUBURIĆA U KNJIGI "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" Otporaš.


    Izvor: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, HAZUD, posted 22 travnja 2014. (Otporaš)

    Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona

    POBJEDA ISTINE

    1955. – 1956.

    Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona
    Svršetkom prošle i počekom tekuće godine izdržao je Hrvatski Domobran jednu od najžešćih i najtežih borba u toku svoga četrdeset i pet godišnjeg obstanka, ali je zato mogao zabilježiti i jednu od najvećih pobjeda, koju ne smatra samo svojim uspjehom, nego uspjehom hrvatske narodne oslobodilačke borbe uobće.
    Članovima Hrvatskog Domobrana u Argentini i drugim hrvatskim rodoljubima, razasutim diljem svijeta, koji su prošli kroz logore Austrije, Italije i Njemačke, poznati su otvoreni i podmukli pokušaji, da se uništi hrvatsku političku emigraciju uobće, a vodstvo i pripadnike Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta napose.
    Dok su u godini 1945. svi hrvatski politički izseljenici bili jednako izloženi progonima komunista i njihovih zapadnjačkih pomagača, dotle su se poslije ti napadaji usredotočili uglavnom protiv vodstva i pripadnika Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, na kojemu su se poslu našli u zajednici komunisti i drugi naši neprijatelji, koji, istina, pripadaju različitim skupinama, ali se oni brzo slože, kadgod treba pokušati naškoditi našem Pokretu.
    U jednu od tih skupina pripadaju velikosrbi i njihovi malobrojni jugoslavenski orjentirani Hrvati.

    U drugu skupinu spadaju neki bivši privremeni pripadnici našeg Pokreta, koji su u njega bili pristupili, kada su se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dielile časti i visoki politički položaji, a napustili Pokret, kada je umjesto nošenja časti trebalo podnieti borbu.

    Pripadnici ove inače raznobojne skupine primili su u svoje labavo kolo i one Hrvate, koji su od prije bili protivnici našeg Pokreta, te djelovali unutar Komunističke Partije Jugoslavije, ili takozvanog Jugoslavenskog Narodnog Oslobodilačkog Fronta, bilo kao kao djelatni šumski partizani, bilo kao njihovi potajni jataci. Svima njima smeta sada hrvatski državotvorni program, umjesto kojega propoviedaju ostvarenje maglovite zamisli jedne nadnarodne Europe, u korist koje bi se narodi trebali odreći svoje pripadnosti, te stupiti u neodredjen pojam „univerzalnog europejstva“. Ovoj skupini su se pridružili franjevci sa „Jose Ingenierosa“ kao i mnogi drugi.
    To se evo i sada provadja protiv svih naroda.

    Na otvorenom zajedničkom poslu našle su se sve tri skupine prilikom argentinske revolucije od 16. lipnja i 16. rujna prošle godine, kada su, dielom samostalno, a dielom u neprekrivenoj suradnji, obtužili dra Antu Pavelića, vodstvo Hrvatskog Domobrana d.d., da su sudjelovali u paležu katoličkih crkava, da su pripadali argentinskoj borbenoj organizaciji „Alianza“, da su imali svoje vlastite oružane udarne jedinice, koje da su bile plaćene od bivše vlade, radi čega da su sudjelovale u oružanoj borbi protiv argentinskih ustanika. Sve ono što najvažnije u toj lažnoj i ogavnoj klevetničkoj kampanji priredili su franjevci sa „Jose Ingenierosa“ koji je vodio dubrovački fratar fra Rado. Nacrt o zatoru hrvatskog političkog vodstva u Argentini bio je izradjen već početkom 1955, godine, kada je postalo očito da će doći do otvorenog sukoba izmedju oporbe i bivše vlade.

    Nacrt je predvidjao krivicu hrvatskog političkog vodstva u oba slučaja: o slučaju pobjede ili poraza bivše vlade, a išao je za tim, da se u svakom slučaju na obtužene primjeni argentinski Zakon broj 4144 od 22,studenog 1902.,koji je još na snazi, a predvidja izgon, odnosno prisilno ukrcanje onih stranaca, kojih držanje dovede u opasnost, narodnu sigurnost, ili naruše javni red. Provedbu svih mjera povjerava Zakonopravnim oblastima, koje ga mogu promieniti, kratkim putem bez drugog postupka. Zato je već u mjesecu svibnju 1955,podnešena prijava oporbenim krugovima i argentinskim crkvenim oblastima, protiv hrvatskog političkog vodstva, preka kojoj se oni nalaze u plaćenoj službi bivše vlade, za koju da će se boriti s oružjem u ruci.

    Neposredno nakon toga počeli su izlaziti letci, koji su u tom smislu obtuživali Poglavnika dra Antu Pavelića i njegove sljedbenike. Te su letke sve priredili franjevci na čelu sa fra Radom i dali su ih dieliti po katoličkim školama i Župama. Kad je pak 11,lipnja 1955. Zapaljena zgrada Kongresa argentinska narodna zastava, isti su se naši protivnici pobrinuli, da u tadašnjem vladinom Glasilu „Democracia“ budemo obtuženi da smo tom prilikom vršili ulične prosvjede u korist argentinske oporbe.

    Poslije prve revolucije od 16, lipnja 1955, sliedili su novi oporbeni letci protiv nas, u kojima se tvrdilo da smo na dan revolucije palili crkve, po nalogu vlade. Širena je i viest od komunista, četnika i nekih Hrvata, pripadnika rečene skupine, da nas je poginulo 300, što je neupućena argentinska javnost primila pod istinu.
    Nekoliko Hrvata istakli su se u širenju viesti, da postoji popis od 20 Ustaša, koji da će nakon uspjeha revolucije biti pohapšeni i izručeni komunističkoj Jugoslaviji. Spominjali su i imena tih Ustaša, a onda su listu proširili na četrdeset osoba. Jedan od fratara sa “Jose Ingenieros“ podnio je prijavu koju je podpisao fra Rado.
    Paklenska hajka počela je tek nakon uspjeha revolucionaraca, poslije 16, rujna 1955. a naročito nakon 20. rujna kada su pripadnici „Aliance“ pružili oružani odpor organima vlasti. Sa strane rečene skupine Hrvata proširena je odmah viest, da je tom prilikom poginulo 20 Ustaša, te da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio vojni podučavatelj rečene organizacije. Spominjali su i svote novaca za koje da je Poglavnik za to dobivao. Tokom te večeri doušnik fratara M. Brodarić, doletio je u Palomar da ustanovi da li je Poglavnik te večeri bio kod kuće ili ne. Ovaj doušnik bio je oženjen sa kćeri pokojnog Ing. A. Pavelića, čija sestra bila oženjena za jednog brata Poglavnikovog otca Mile Pavelića. Usliedio je poslije toga i prvi javni napadaj u argentnskom tisku nakon što su dvojica Hrvata pripadnika rečene skupine, posjetili jednog visokog državnog dužnosnika i podnieli mu prijavu u rečenom smislu.

    Sutra dan, dne 28. rujna izvršena je prva kućna premetačina u hrvatskom skloništu Calle Monte broj 2065, gdje je traženo oružje, koje da smo dobili od bivše vlade.
    Dne 1. listopada 1955. dvojica pripadnika Revolucionarnog Argentinskog Vieća, kojima je bila povjerena prediztraga na osnovu gore spomenute prijave, posjetili su u pratnji redarstvenika stan mlađe Poglavnikove kćeri Mirjane i zatražili da se sutradan prijavi jedan član Poglavnikove obitelji radi preslušavanja. Traženju je udovoljeno, te se je istrazi stavila na razpolaganje gdjica Višnja Pavelić, koja je bila preslušavana sat i pol.

    Gospođica Višnja Pavelić zajedno sa Nikolom Popa, njih dvoje odvezli su se istražitelju u „Hrvatski Dom“ da razgovaraju sa dužnostnicima „Hrvatskog Domobrana“.
    Neposredno nakon toga stavili su se istrazi na raspolaganje i članovi Starješinstva Hrvatskog Domobrana, Ing. Ivan Asančaić, dr. Vjekoslav Vrančić i Emil Klaić, koji su bili saslušani i prisutnosti gospodjice Višnje Pavelić, velečasnoga Don Jure Zovka i rumunjskog izbjeglice gospdina Nikole Popa. Iste večeri bila je obkoljena kuća Poglavnika po argentinskom oružničtvu i učinjena je premetačina Avenia Marmoz 699 – naokolo (puni automobili oružnika u kojima su sjedila dva Hrvata.)

    Dana 4. listopada 1955. Posjetili su Ing. Ivan Asančaić i dr. Vjekoslav Vrančić uredničtvo povremenika „Esto Es“, u kome je bio izašao prvi javni napadaj na Hrvate, te im je uspjelo, da u sliedećem broju bude doneseno naše opovrgnuće toga ogavnog napadaja. Dne 3. listopada izvršene su daljnje premetačine u kućama sliedećih Hrvata: dra Josipa Dumandžića, dra Ede Bulata, Josipa Sturmera, Marjana Brodarića, Josipa Subašića i Marijana Gudelja.

    Traženo je oružje i premda ništa nije nadjeno , lišeni su slobode oni obtuženi Hrvati, koje se je u taj čas zateklo kod kuće. Vršena je potraga za daljnjih 15, Hrvata, kojih točne kućne naslove prijavitelji nisu znali, pa su tako oni ostali na slobodi. Od toga je časa „Hrvatski Domobran“ preeuzeo obranu, te je u družtvenim prostorijama uvedena tajna noćna služba, koja je trajala sve dok opasnost nije minula. U sporazumu s Poglavnikom obratili smo se na hrvatska družtva u svietu s molbom za moralnu pomoć. Ova djelatnost povjerena je dr. Andriji Iliću u Londonu i Ivici Kriliću u Rimu, koji su je najsvjesnije izvršili.

    Privremenom predsjedniku Republike Argentine generalu Lonardiju, uputili smo brzojav, moleći ga, da se osobno zanima za tok iztrage, da se upravne oblasti ne bi zbog nepoznavanja prilika prenaglile u donošenju odluke. Sličan brzojav uputile su i sve naše argentinske organizacije. Glavno Starješinstvo zahvaljuje i ovom prilikom svima onima organizacijama i pojedincima koji su nam pritekli u pomoć. Četnički Jugoslavenski klub, komunistički agenti i nekoliko Hrvata iz spomenute skupine punili su argentinske novine napadajima na nas. Ove napadaje preniele su novinske agencije unutrašnjosti i inozemstva.

    Iz odgovora predsjednika Lonardija na naš brzojav saznali smo, kome je povjerena iztraga protiv nas. Toga dana vodilo ju je Ministarstvo Mornarice.
    Kada se gospođica Višnja vratila s preslušavanja i zatim nakon preslušavanja u „Hrvatskom Domu“, našla je obkoljenu kuću (zatvorena ulica) i oružnici sa strojnicama oko ciele kuće, te je nisu pustili unutra, dok to nije dopustio onaj koji je u međuvremenu „razgovarao’ s gospođom Marom i kćerkom Mirjanom.

    Nakon nekoliko dana usliedilo je hapšenje po noći, Poglavnika dra Ante Pavelića i gospodje Mare. Odvedeni su iz kuće u zatvor u mjestu St. Martin. Višnja je uspjela u sred noći i sa brzoglasa jednog susjeda nazvati „Policia Federal“ i nakon dugog traženja dobila je na brzoglas pukovnika zvanog Comandante Gandi, koji je iztražio po čijem nalogu je usliedilo hapšenje i ustanovio da je to isto preko zapovjedničtva vojničke Zračne Luke u Palomaru i komesariata Žandarmerije „Cionidad Jardin“. Nazvao je smjesta Žandarmeriju u „San Martin“ te zatim posjetio tu Žandarmeriju i dao nalog da se smjesta Poglavnika i gospodju Maru vrati u Palomar u njihovu kuću. Zrakoplovno Zapovjedničtvo imalo je paralelno nalog za hapšenuje.

    Obavjestili smo o tome velečasnog Otca dra Don Matu Luketa, koji je odmah zamolio, da bude preslušan u rečenom Ministarstvu. Dne 18. listopada 1955. stavili smo se na raspolaganje istrazi u obavještajnom Odjelu toga Ministarstva. Rečeno nam je, nakon kraćega preslušavanja, da su stekli uvjerenje, da na nama nema krivnje, te da će nas brzoglasno obaviestiti, kome se moramo prijaviti. Doznajemo isti dan, da je odklonjeno izručenje diplomatskim putem, jer ako stoje obtužbe, koje su protiv Hrvata podignute, onda prestaje samo postupak Upravnih Oblasti, koje su na to prema postojećim zakonima mjerodavne.

    Sve obtužbe proti Poglavnika i ostralih Hrvata, Velečasni Don Mate Luketa ponio se tada junački i razbio sve te klevete i laži. Dne 20.listopada primio je Poglavnik dr. Ante Pavelić jedno liepo pismo od Vrhbosanskog Nadbiskupa preuzvišenog gospodina dra Ivana Evangeliste Šarića, u kome ovaj vrli rodoljub preuzima moralno jamstvo za Poglavnika. Ovo pismo olakšalo nam je daljnju obranu u velikoj mjeri.
    Pismo Vrhbosanskog Nadbiskupa dra Ivana E.Šarića.

    ——————————————————————–
    Legitimnom Poglavaru Nezavisne Države Hrvatske.

    Kao Nadbiskup hrvatski Bosne i Hercegovine, dižem svoj glas proti klevetama i obtužbama koje su gore spomenuti neprijatelji bacili proti osobe Vaše ekselencije – na koju djelatnost u korist katolicizma i svetih interesa Crkve, uzdižem se kao garant i branitelj u svako vrieme i pred bilo kime.

    Izjavljujem pred cielim svietom:

    Da nikada Katolička Crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana kao za vrieme Vaše vladavine.

    Nadbiskup Vrhbosanski
    Dr.Ivan E.Šarić
    ————————————————————————–
    U međuvremenu sliedili su daljnji napadaji u tisku, koje mi pobijamo u granicama mogućnosti. U Argentini se u tu svrhu vrši sabirna djelatnost, koja – Hrvatskom Domobranu donosi oko 12.000.00 pesosa.

    Dne 24. listopada javlja nam Ministarstvo Mornarice, da se moramo istoga dana prijaviti Vrhovnom Zapovjedničtvu Oružničtva, koji da je preuzeo, iztragu protiv nas.
    U noći 25. listopada 1955. Višnja zajedno sa šoferom Štefom Babićem, (ranije šoferom Poglavnog Županstva u Zagrebu), odpratila je Poglavnika i dr. Vjekoslava Vrančića na Glavno Redarstvo, gdje su razgovarali sa Glavnim Ravnateljem redarstva. Redarstvo u Argentini ureduje i po noći. Štefan Babić i Višnja čekali su u autu sa tužnim mislima, da li će se i vratiti? Babić je imao posudjeno auto od svoga šefa Talijana. Toga dana prijavljuju se: Poglavnik i dr. Vjekoslav Vrančić, iztražnom povjerenstvu, a onda samom Vrhovnom Zapovjedniku. Najprije je saslušao Poglavnika sam, a onda dr. Vrančića u prisustvu Poglavnika. Bivaju pušteni na slobodu, jer im uspijeva uvjeriti Vrhovnog Zapovjednika, da ne kane napustiti Argentinu, jer se ničim nisu ogriešili o zakone i gostoprimstvo zemlje, a istrazi stojimo u svako vrieme na raspolaganju.

    Ovo je preslušanje bilo odlučno u čitavom postupku protiv nas, te smo stekli uvjerenje, da se oblasti ne će prenagliti u donošenju odluke. Sutradan prijavili smo se po uputi Oružničtva kod Glavnog Ravnatelja za Javni Red i Sigurnost, gdje nam je rečeno da ćemo biti pozvani ako to uztreba. Naši hrvatski tužitelji brinu se medjutim, da napadaji izadju u hrvatskom iseljeničkom tisku. Tako „Američki Hrvatski Glas“ iz Chicaga u svome broju od 30. studenog donosi dopis iz Buenos Airesa, datiran početkom mjeseca, dakle neposredno nakon podnošenja tužbe, u kome, se donosi točan sadržaj obtužbe, kako je protiv nas podnesena. Jednako smo napadnuti i u druga dva glasila H.S.S. u „Hrvatskoj Rieči“, Belgija i „Hrvatskom Glasu“ Winipeg, Kanada i u „Danici“ Chicago.

    Neki nestrpljivi pojedinci, za koje su pisaći stroj i zračna pošta, prava napast, šire iz Buenos Airesa čitav niz ogavnih laži, kojima neki Hrvati izvan Argentine nasjedaju, a drugi ih prihvaćaju kao dobrodošlo gradivo, koje se može upotriebiti za osobne mračne ciljeve.

    Napose je pisao i širio laži i podvale Vjekoslav Luburić iz Španjolske, a čemu svemu se službeno odgovorilo u novinama. (Svakako treba usporediti pisanje u to vrijeme DRINA i Okružnica HNO te vidjeti širenej tih LAŽIH generala Luburića. tek rada bi se moglo ustanoviti da ovdje dr. Vjekoslav Vrančić izmišlje što ne zna, po onoj staroj poslovici: ŠTO GLUH NE ČUJE, TO IZMISLI. Mo. Otporaš.)

    Početkom studenog, počinje konačno i formalna iztraga protiv 40 Hrvata. Uhićena četvorica već su na slobodi od 17. listopada 1955. Među prvima preslušani su Poglavnik dr. Ante Pavelić, dr. Jozo Dumandžić, dr. Vjekoslav Vrančić. Zatim sliedi preslušanje ostalih, kao i oko 20 svjedoka hrvatske i srbske narodnosti. Iztraga će potrajati skoro tri mjeseca i Zapisnici doseći ogroman obujam. Bio je preslušan i dr. Milan Stojadinović i jasno u obrani svih obtuženika, dakle Srbin.
    Tisak je i dalje hranjen napadajima. Tek neznatan broj dnevnika drži se izpravno, te nas ili ne napadaju ili uzimlju u obranu. Izlaze četiri broja posebno osnovanog tjednika, kojega je glavna zadaća iznieti protiv nas najnemogućije izmišljotine, uz montirane slike. Iztragu ne zanima taj slučaj i ustanovljuju od koga je tjednik naručen i plaćen. Utvrdjuje takodjer, da je naručitelj platio za samo četiri broja 250.000 pesosa, a to je bio tada veliki novac.

    Sudeći po onome, što smo mi platili za jednokratnu objavu našeg izpravka, otiskanog u jednom dnevniku računamo da je ova novinska kampanja stajala jednog od naših protivnika oko jedan milijun pesosa, ne računajući nagrade, koje su iz istog vrela dobili razni hrvatski i srbski agenti. Budući da smo bili obtuženi ne samo kod argentinskih gradjanskih oblasti, nego i kod Crkvenih dostojanstvenika u Buenos Airesu i Rimu, zamolili smo i dobili audienciju kod crkvenih vlasti. Učinili smo to tek onda, kada je prošlo prvo formalno preslušanje po oružničtvu, te je dr. Vjekoslav Vrančić dne 16. studenoga 1955. bio primljen od jednog visokog rimskog Prelata, kojega je podrobno izvjestio o pozadini obtužbe. Visoki dostojanstvenik bio je očito radostan, kada je saznao da se radilo o podmetanjima i neistinama. Kada je koncem listopada prošla opasnost od izgona, odnosno prisilnog ukrcanja, koje je moglo biti ravno izručenju, sve se je naše nastojanje usredotočilo u suzbijanje novinskih laži. U tome radu pružili su Glavnom Starješinstvu veliku pomoć dr. Stjepan Hefer, Dr. Jozo Dumandžić, Stjepan, Miljenko i Jakov Barbarić, Emil Klaić, Marko J. mlađi i nada sve marljivi glavni tajnik Petar Krilanović.

    Hrvatskom Domobranu uspjelo je zanimati za naš slučaj veliki Argentinski dnevnik „La Nacion“, a u čemu je izdašno pomagao član Domobrana Jure Ivanović.
    Posebnom zaslugom starješine ing. Ivana Asančaića, uspjelo nam je ući u dnevnik „Noticias Graficas“, a zaslugom dr. Vjekoslava Vrančića i Marka Jurinčića mladj. U ugledne časopise „Esto Es“ i „Der Weg“. Dok su nas strani listovi branili, dotle je u mjesecu prosincu 1955. izašao na nas napadaj i u „Hrvatskoj Reviji“, koja izlazi u Buenos Airesu, koju je vodio Vinko Nikolić i kompanija. Vinko Nikolić je otvoreno tražio od svojih čitatelja da mu šalju razne lažne obtužbe na Poglavnika.
    Zahvaljući čitavom muževnom nastupu Hrvatskog Domobrana, pobudili smo zanimanje i kod velikih sjevernoameričkih novinskih agencija.

    „United Press“, koja je preniela na svjetlopisnu i zračnu vrpcu jednu veliku izjavu Poglavnika čiji je sadržaj objelodanjen u svjetskom tisku.
    Osim iz Argentine primio je Hrvatski Domobran novčanu pomoć od sjeverno američke i australske hrvatske organizacije, pa im i ovom prilikom liepa hvala.
    Pogledavši sada unazad, možemo s pravom reći, da je izhod ove borbe svršio našom podpunom pobjedom. Naš najveći uspjeh sastoji se svakako u tom:

    a) da medju 4000 zatočenika u dobrom dielu pravosuđu predanih osoba nema ni jednog jedinog Hrvata, premda je po obtužbama izgledalo kao da smo mi bili glavni nosioci vlasti u Argentini.
    b) da je sada barem jedna vlada na Zapadu točno obavještena o pravednoj borbi hrvatskog naroda.
    c) da je poslije iztrage položaj sviju Hrvata u Argentini uzakonjen (legaliziran).
    d) da je hrvatsko političko vodstvo u Buenos Airesu izvršilo svoje „deržanstvo“, te se u probitku narodne stvari izložilo opasnostima i odklonilo napustiti zemlju, kako je to željela jedna strana bez obzira na štetu, koja bi tim postupkom bila narušena hrvatskoj narodnoj stvari i da možemo poručiti našem neprijatelju, da se ne bojimo njegovih novih podmetanja koja, kako saznajemo ponovo sprema u svojoj mračnoj duši.


    Živio Poglavnik dr. Ante Pavelić
    Živjela Nezavisna Država Hrvatska
    Živjela Argentinska Pravda!

    H R V A T S K A
    Buenos Aires 25. srpnja 1956. g.
    GODINA (Ano) X. Broj. (No) 14.(206)

    Ovaj vrlo važan istinski događaj za tisak priredila:

    Poetessa – Akademik HAZUD CH
    Mirjana Emina Majić

    This entry was posted in dopisi iz svijeta, povijest, pravosuđe, prenosimo and tagged ANTE PAVELIĆ, Argentinska Pravda, Buenos Aires, Emil Klaić, fra Rado, franjevci, H R V A T S K A, Ivan Asančaić, Ivan E.Šarić, Jure Zovko, Katolička crkva, Mate Luketa, Mirjana Emina Majić, Nikola Pop, Peron, Poglavnik, Štef Babić, ustaše, Višnja Pavelić, Vjekoslav Luburić, Vjekoslav Vrančić by tajnik.

    Bobani

    31-05-2015, 15:07

     

     

     

     

    JEST, IZLAZI KNJIGA U ZAGREBU "ŽIVOTOPIS VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA"

    Bog! dragi moj Žarko,

    Uprao s posla dođoh kući i nađoh tvoje drago pismo na koje ću ti odgovoriti po točkama.

    (1) drago mi je da ti se je prof. Ivan Prcela javio. i meni se je danas javio ali sasvim o drugoj temi. Jest, poznato mi je da u Zagrebu neki stručni posci, kako sam čuo pametni ljudi i "doktoraši" rade na "Životopisu Maksa Luburića, generala Drinjanina. Koliko mi je poznato, a to mi je prošle godine pričao čovjek koji se tim bavi, da oni imaju skoro sve što im treba. Od mene su tražili neke informacije koje su im nedostojale. Ja sam im to rado poslao.

    (2) drago mi je da si poslao sliku prod. Prceli o njegovu vjenčanju. On je to zaslužio da ga se podsjeti na stare dane.

    (3) Još me više veseli da si dobio moju pošiljku s kopijama koje sam ti poslao kao i mali prilog tvojem dragom sinu kako bi se mogao sjeti Strica Mile. Sjeti se i sina mojeg strica Pere, Hrvoje, kako se je sjetio nekoga koji mu je oca u potrebi pomagao a da to on nije znao da sam ja taj bio. Zahvaljujući upravo tebe, dragi moj Darko, da je Hrvoje za to saznao poslije puna tri desetljeća.

    (4) Što se tiče dra. Branimira Jelića, osobno sam ga poznavao. Bio je uistinu jedna hrvatska emigrantska važna pojava. Svi su oni djelovali u odrazu svojeg vremena, pa tako i dr. Jelić.

    (5) Što je Dinko Šakić pisao o Gezi Pastuju, na svu žalost da nije on sam bio u tom kolu. U ta blažena ili ne blažena emigrantska vremena, rekao bih da skoro niti jedan državotvorni i djelatni Hrvat u hrvetaskoj političkoj emigraciji nijew bio pošteđen bilo kakovih ocrnjivanja. U toj djelatnosti međusobnog "ocrnjivanja", (po)neki Hrvati su u tome sami sebe liječili i u tome uživali. Takova ti je bila sudbina hrvatske političke emigracije i njenih predhodnika. (4) Nisam znao da je Geza Pasti osamdesetih godina viđen u Sarajevu.

    (6) Poznato mi je iz još nekih drugih izvora - koje sada nebih mogao navesti, jer se ne sijećam više - da su se Miroslav Varoš i Geza Pasti poznavali. Dali je Geza Pasti znao ili nije da je Varoš Udbaš i da je radio za Udbu, ni to ne znam.

    (7) Bios am jedan od glavnih i među najglavnijima organiziranja i pripremanja Doček Nove Godine za sve moje godine u Parizu od 1959. pa do 1968. Dr. Peranić je uvijek bio s nama i u tome nam mnogo pomagao, osobito preko svoje "makinje" šapirograf, tiskanjem pozivnica i sl. Želio bih zbila imati taj opis ili članak kako bih mogao svrsihodnije sve to odgonetnuti. Ukratko, nisam za taj sastanak čuo.

    (8) Popis imena Ustaša je jedna lista koja se često prepisiva pa čak i nadopunjava. To je potrebno iznositi da se vidi u koju organizaciju i zašto su ti mladi Hrvati išli i svoje živote izlagali opasnostima. Samo ime odrganizacije, zakleo bih se, nije privlačilo toliki broj mladih Hrvata da u toj organizacije nije bilo nešto MAGIČNO što ih je privlačilo. A ta MAGIČNOST je bila borba za Hrvatsku Državu.

    (9) čitao sam u nekim feltonima Đorđa Ličine o Velebitskom ustanku gdje on iznosi slično tvojem otkriću odakle je najviše hrvata bilo u Ustaškom Pokretu. I on je došao do te spoznaje koju je parafrizirao od prilike ovako: da su to bili najviše Hrvate iz pasivnih krajeva Hercegovine u dalmacije, bez ikakove školske spreme itd.

    (10) od Juniora nema ni glasa ni traga. Pronašao sam nešto na španjolskom u svezi Desetog Travnja. koliko sam mogao razumijeti da su to pisali Hrvati intelektualci u Buenos Airesu, među kojima je bio i stric Pero. napravit ću kopiju i poslati mu, pa ćemo vidjeti.

    Uz najljepše želje i iskreni poZDravi svim tvojima.

    Bog! Stric Mile.

    xxxxx


    Date: Sat, 30 May 2015 17:36:24 +0200
    Subject: Primitak,Prcela,Životopis,,Jelić,Šakić
    From: žrtovac@gmail.com
    To: froate@hotmail.com

    Bog dragi moj striče Mile,prije par dana sam ti potvrdio primitak kuverte koju si mi poslao,ne znam jesi li dobio poruku?
    Listajući uvez Napritka koji si mi poslao pronašao sam i članak sa fotografijom o Prcelinom vjenčanju pa sam mu poslao presliku.To ga je jako obradovalo jer nije znao za taj članak.

    Takodjer mi reče da će tekst prosljediti osobi koja piše generalov životopis koji je(kako reče Prcela)pri kraju.Znaš li ti što o tome i ako je to kvalitetno pisana knjiga treba li kakva pomoć u vidu slanja tekstova ili slika?
    Trenutno ponovo čitam knjigu političkih uspomena od Dr Jelića pa su mi se javila neka pitanja.

    Jesi li znao da je Šakić 1980 ili 1981 pisao da je Geza Pesty udbaš te da je godinama poslje otmice vidjen kako ulazi u sarajevsko sjedište UDBE pri čemu je navodno vidjen od jednog hrvata koji ga je znao iz emigracije.

    Jelić opet piše da su Pesty i Miroslav Varoš u isto vrijeme možda i zajedno došli u emigraciju?

    Takodjer ima jedan odjeljak o dočeku nove godine 1964 kod Dabe Peranića,jesi li i ti tada bio nazočan i znaš li što o navodnom novinaru iz hrvatske koji je bio tamo?

    Poslao si mi i popis ustaša iz Italije u prvoj emigraciji.ja sam to vidio još osamdesetih u knjizi Bogdana Krizmana "Ante Pavelić i Ustaše",u knjizi je puno komunističke promidžbe,ali i jako puno orginalnih dokumenata i njihovih prijepisa.Tu sam naišao na prve činjenice o Ustaškom pokretu.

    Kada se proučava popis jedna stvar pada u oko i to jako zanimljiva.Naime pobrojio sam osobe i izračunao da najviše ima ljudi iz Dalmacije i Hercegovine uz opazku da ipak ima nekoliko dalmatinaca više(neka se hercegovci ne ljute),a i dva moja neretvanina Šuman i Jovanović.

    Iz popisa je takodjer vidljiv mali broj slavonaca,zagrebčana,bosanaca,ima tek nešto više ličana i samo jedan hrvat islamske vjere Pilav iz Foče.Sve u svemu ispada da se je pokret u prvoj emigraciji temeljio na dalmatincima i hercegovcima koji skupa čine oko 70%pripadnika.

    Javlja li se junior?Meni je odvratio prije 15 dana jednom šturom rečenicom i od tada ni glasa.
    Znam da si u poslu pa se suzdržavam od dosadjivanja,ali te molim da ovo pročitaš i odgovoriš što znaš,bratski poZDrav Žarko.

    Bobani

    01-06-2015, 02:12

     

     

     

    I SA "IKAVICOM" U BORBI ZA HRVATSKU DRŽAVU

    Osobno (za Peru Tutavca)

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    Ured glavnog Tajnika
    4.X.1960.

    Bratskom "NAPRIDKU"
    Buenos Aires, Argentina

    (Ovo pismo se nalazi i knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strnici 107. Poslije ovoga ću iznijeti i odgovor Pere Tutavca s jednom jedinom svrhom a ta je kako bi se današnji hrvatski naraštaj upoznao s tegobama i mukama Hrvata koji su sve od sebe žrtvovali za našu HRVATSKU SVETU STVAR. Mo. Otporaš.)

    Dragi moj prijatelju Tutavac!

    Dobio sam na vrime Vaša pisma, kao i "Napridak", onaj poslat avionski, a i paket što je poslat "volovskom" poštom. ("Volovskom poštom" u ovom slušaju znači, parabrodom, mo) hvala na pažni i ja ću nastojati uzvratiti.

    Pročitao sam sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedni riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one, posli smrti Poglavnika. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržali do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti......

    Lipo je čitati našu ikavicu, lipo ju je i čuti. Ali eto, život nam nametnuo nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako će se uspiti povratiti na riči naših didova i baka. Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubiški, za vrime škole, veli dobra starica: "ama sinko, kako ti to meni govoriš..."Mislio ja, da sam valjda izlanuo štogod, pa de se starica naljutila, a kad tamo starica mene ispravlja, pa veli: "zaboravio ti na školama sine moj govoriti našim lipim jezikom hrvackim". Nadam se da će se i ta i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom ispraviti i dobro bi bilo, da se tiska kakvo dobro dilo na dobrom hrvackom jeziku i ikavicom. Ako se takva šta odluči, a Vi računajte samnom.

    Hvala Vam na onako lipim ričima, koje ste o meni u !Napridku" napisali. Ostanite samostalni, borite se za ideal, nebojte se dušmana ni čankolizaca, i izvršiti ćete časno svoju dužnost. I branite naš lipi jezik od nakaza. Svi će Vam pošteni ljudi pomoći.

    Poslao sam Vam jedan paket "DRINA" pa dogovorite se sa Štirom o prodaji. Šta dobijte za te, neka bude prilog "DRINE"za "NAPRIDAK" a ja ću Vam osobno uvik poslati sve što tiskam.

    Oglasite "DRINU" u "NAPRIDKU" i napravite ispravku, kako sam to pisao Štiru.

    Bog Vas pratio u svemu što budete radili, a kada god budete mislili, da nešto mogu za Vas učiniti, obratite se na mene. Znao sam uvik ciniti nesebični i patriotski rad.
    Odani Vam Vaš
    Maks.

    (Pere (Bilić) Tutavac, Dančanje kod Mostara 9 srpnja 1913., Buenos Aires 9 listopada 1985, je bio novinar, publicista, jezikoslovac glavni i odgovorni urednik novine isključivo na starom hrvatskom jezeku IKAVICA. Napisao je nekoliko knjiga na ikavskom jeziku. On mi je poklonio svu korespodenciju između njega i generala Drinjanina. Mnogo sam mu zahvalan za ova pisma koja ću iznositi na stranicama ovim stranicama. Otporaš)

    Nastavlja se. Otporaš.

    Bobani

    01-06-2015, 11:19

     

     

     

    Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960. (Prvi (1) dio)

    Pere Tutavac
    Dupuy 87 - Buenos Aires
    Bs.Aires, 25. prosinca 1960.

    (Kako se po datumu može vidjeti, ovo pismo je pisano na sami dan Božića; osim toga ovo pismo se ne nalazi se u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" mo)

    Poštovani i dragi g. Generale!

    Prije svega želim Vam javiti, da sam u redu primio paket "Drine", tj. 56 komada, kao i Božićnu čestitku upućenu hrvatskim vojnicima. Hvala Vam na svemu najiskrenije. "Drinu" po malo prilažem "Napridku" i šaljem naokolo mojim "predplatnicima". Do danas sam na račun toga dobio 20.- (dvadeset) pesosa...(što bi po današnjem kursu boglo značiti nekoliko lipa, mo) Ne možete si zamisliti, do koje su mire naši ljudi nemarni (da ne rečem drugačije). Jednak je omir i s "Napridkom". Već godinu dana šaljem list na sve starne na ime ljudi do čijih sam adresa došao, a da u 95% slučajeva nema ni glasa od njih - iako se novine ne povraćaju; što je najbolji znak, da ih primaju i da ih redovito primaju...Ali što da Vam o tom pišem, kad i Vi sami znadete, kako se "zaradjuje" s poslovima ovakve vrsti. Medjutim, "ima nešto što nas naprid kreće", bez obzira na sva nerazumjevanja, potežkoće - i ne prilike, koje nam na svakom koraku prave "predstavnici" i "veliki rodoljubi".

    Početkom prosinca o.g. u Argentini su povišene i cine tiskanju, tako da mi ni uz najbolju volju nije bilo moguće "odškrnuti" koliko je bilo potrebno za izdati Božićni broj. Možda će izići do konca godine - ili u sičnju 1961. Čim izadje poslati ću Vam kao i obično.

    Ako nemate ništa protiv, ja bih želio u kojem od narednih brojeva doniti Vaše mišljenje o "Napridku" i hrvatskom jeziku, kako ste iznili u pismu od 4. listopada 1960., izostavivši ono što nije za javnost. Dakle, po priliki, ovako:

    "Bratskom Napridku" - Buenos Aires, Argentina

    Dobio sam i pročitao sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedne riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one posli smrti. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržite do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti.....

    Lipo je čitati našu ikavicu. Lipo ju je i čuti, ali, eto nametnuše nam nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako ćemo uspiti povratiti se na riči naših didova i baka.

    Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubuški, za vrime škola, veli dobra starica: (Maksova majka Marija, djevojačko prezime Soldo, rođena 1886 umrla 1989, dakle živjela 103 godine, mo) "Ama, sinko, kako ti to meni govoriš?"...Mislio ja da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica ljutila, a kad tamo ona mene ispravlja, pa veli: "Zaboravio ti na školama, sine moj, govoriti našim lipim jezikom hrvatskim!"...

    Nadam se, da će se i ta nepravda i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom izpraviti - i dobro bi bilo, da se tiska kakvo dobro dilo na dobrom hrvatskom jeziku ikavicom.

    Ostanite i nadalje samostalni. Borite se za ideal! ne bojte se dušmana i čanjkolizaca, i izvršit ćete častno svoju dužnost. Branite naš lipi jezik od nakaze! Svi će Vam pošteni ljudi pomoći. Bog vas pratio u svemu što budete radili! Znao sam uvik ciniti nesebični i rodoljubni rad.

    Odani Vam Vaš Maks".

    Već odavna sam u vezi i dopisivanju s fra. Knezovićem. (Fra Oto Knezović je bio hrvatski svećenik u Chicagu i napisao je knjigu očevidnih dogodovština POKOLJ HRVATSKE VOJSKE, mo) on je već star čovik, što jasno dolazi do izražaja i u njegovim radovima i pisanju po novinama. Napisao je "Povist Hrvata", koju smatra svojim Glavnim dilom - i htio bi ju izdati za života. Kako je to teža stvar (t.j. s materialne, nivčane strane) sam ne može.

    Nastavlja se. Otopraš.

    Bobani

    01-06-2015, 21:56

     

     

     

    Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960. (drugi (2) dio)

    Nada se, da bi to mogao s pomoću "HOP-a". Izgleda da nije svistan, da ima posla s "praznom kantom", kao i da ne zna što "kružok" missli o njemu, koji nije na "liniji" - te da oni njegovo ime iskorišćavaju za pokriće...

    Medjtim, fra. Oton imade pripremljenu, već odavno, i "Gramatiku hrvatskog jezika". Ja sam mu pridložio, da je tiska ikavicom, našto je pristao. Medjutim, veli, da je upao u velik dug s knjigom "Pokolj hrvatske vojske" (koju mu "hopovci" bojkotiraju...)

    Fra. Oton, izgleda, misli, da ja imadem "para", pa je predložio, da "Gramatiku" tiska "Napridak" na svoj račun. On ni ne sluti s kakvim se neprilikama borim da bih, kako tako, održao na životu ovaj prvi list u povisti Hrvatskog Naroda na pravom hrvatskom jeziku, kao znak reakcije na beogradsko nasilje s novim "srpsko-hrvatskim" (jugoslavenskim) pravopisom Titovog izdanja.

    Kako si mogao i zapaziti, čak se i sam Maček našao ponukanim na to sve reagirati, pa je u "Hrvatskoj Reviji" od prosinca 1960. napisao članak pod naslovom: "Hrvatski književni jezik i pravopis", u kojem zastupa isto stanovište kao i pok. Poglavnik. Naravno, da ne da pokojnome "gušta" i ne pridlaže prilaz na ikavicu - ali piše, izmedju ostaloga, doslovno i ovo: "Ti naši Ilirci" su si nastavili zadaćom ujediniti, pod ilirskim imenom, sve južne Slavene...Uvidjeli su, da treba u tu svrhu stvoriti zajednički književni jezik..., kojem je ban Khuen Hedervary (za volju hrvatski Srba) naredio fonetski pravopis za sve pučke i srednje škole Hrvatske i Slovenije, kako je to uveo srbski književnik Vuk Karadžić...U Hrvatskoj je nastala zbrka...te školana generacija, koja je tek deset ili petnaest godina mladja od mene, ne zna više pisati hrvatskim pravopisom. Pa tako i ljudi, koji inače zaziru od svega što je srbsko kao vrag od tamnjana, pišu danas isključivo srbskim pravopisom...Od kad smo pali pod beogradsku kapu, naši školani i polu školani ljudi nisu se zadovoljili samo time, što su pisali fonetikom, nego su sve više i više počeli i u pismu i u govoru upotrebljavati oblike srbskog jezika...Osim toga, upotrebljavaju sve više i više srbske rieči, kojima se služe beogradske novine...

    Nisam filolog, da bih mogao o tome pisati cielu raspravu, ali se nadam, da ima u hrvatskoj emigraciji dosta ljudi, koji su, doduše, na sveučilištu stekli diplomu profesora makar i izkrivljenoga hrvatskoga jezika i pravopisa, no koji su kadri izdati priručnik čistoga hrvatskoga jezika. Onakovoga, kakav je bio prije, nego što su ga naši pisci, a napose novinari, počeli kvariti oponašajući beogradsko novinstvo.

    Hrvatsko seljačtvo sačuvalo nam je hrvatski pučki govor, makar i u dialektima. Mislim da bi bila dužnost hrvatske inteligencije, da nam uzkrisi i sačuva čisti hrvatski književni jezik."........ (Zato ja kada prepisivam neka pisma ili opise iz hrvatskih emigrantskih publikacija, tu i tamo, kada pisac članka u tekstu stavi srpsku riječ, ju do nje u zaporkama stavima našu lijepu hrvatsku riječ, kako bih čitatelja podsjetio da je hrvatski jezik desetljećima bio izložen "srbizaciji" pa su mnogi, i uz najbolju želju prilikom navike koristile tuđice, u ovom slučaju srpske riječi, mo. Otporaš.)

    Što ovo sve skupa znači?...

    Kako vidite, "Napridak" drma sa vistima - i počinju se pokrećati i oni, od kojih to, možda, nije bilo za očekivati. Naravski, ljudi hoće da budu "originalni" i ne će da priznaju pridnost "Napridku". Mene to ništa ne čudi niti smeta - jer to je "ljudski"...

    Dok ovako Maček (kojeg će, virovatno, sliditi njegovi slidbenici) dotle razvikani "oslobodilački predstavnici" (što se ne sumnjivo ovdje misli na pristalice HOP., mo) progone i čine sve (što) je u njihovoj moći, da me onemoguće!

    Uza sve to ja koracam naprid i nastojat ću paliti iskrice dok god budem mogao - pa i uzprkos pisama u kojima me se upozorava, da bi me "hrvatski rodoljubi" mogli umalatiti.

    Smatram, da bi izdanje Knezovićeve "Gramatike hrvatskog jezika" ikavski bio dogadjaj od dalekosnažne važnosti i svakako najbolja knjiga što bi se mogla u obranu i korist hrvatskog jezika obilodaniti. Pa budući da ja sam to ne mogu ostvariti, iskorišćavam vašu ponudu od 4.X.1960.

    Troškovi tiskanja za 1000 komada iznosili bi oko 500.- (pet stotina) dolara. Što se tiče pripremnih radova; korigiranja i drugog u vezi s tiskanjem, ja bih to obavio bezplatno. Za odpremu i poštarinu, virujem da bih nekako smogao - pa makar da i s "Napridkom" za neko vrime "otegnem".

    Molim Vas, dakle, da mi se u vezi s time čim prije javite, eda bi mogli pristupiti ostvarenju - i eventualno pridusristi druge, koji bi, možda, mogli dati svemu i neki drugi ton, koji nama ne bi bio najpovoljniji.

    Za sad ništa više već srdačni pozdravi.
    Čestit Božić i Sretna Nova Godina 1961.! Vama i cinjenoj obitelji.
    S poštovanjem Vaš /Pere Tutavac/.


    P.s.
    Prid nekoliko dana vidio sam se s puk. Štirom. U razgovoru s njim saznao sam i neke novosti o "radu" i ulogama nekih buenosaireških "rukovodilaca" za vrime prošlog rata. Posebno u vezi sa slučajem Osieka. Čudi me da to do danas nije objavljeno od strane onih, kojima je stvar poznata - jer se, možda, s time moglo spričiti mnoge neprilike u emigraciji. Ono što nije do danas učinjeno, tribat će učiniti čim prije, eda nam se u odlučnim časovima ne bi dogodilo težko i sudbonosno iznenadjenje baš s one strane, odkuda se neupućeni najmanje nadaju.

    (Kraj ovog pisma i što je najveća šteta da Pere Tutavac - ili netko drugi - nije iznio "o kojem to slučaju iz Osijeka " se radi, jer se to još ne zna. Sve podvučeno je u tekstu pisma. Ponavljam da je šteta da ovo pismo nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

    Bobani

    03-06-2015, 02:27

     

     

     

    DIVIM SE TVOJOM ENERGIJOM O PISANJU H.N.O. I MAKSU LUBURIĆU

    Dragi moj striče Mile drago mi je da radiš jer si sigurno tako zadovoljniji, iako mi malo fale informacije i tekstovi koji sad malo rijedje stižu na e mail. Ti svakako spadaš u OLEJADU onih Hrvata koji su uspijeli iz zaborava izvući one potrebne povijestne stvari za koje mnogi Hrvati nisu znali. Hvala ti na tvojemn trudu i sveme što za nas mlade Hrvate pišeš i iznosiš. Ja ću ti za sada spomenuti neke stvari:

    1. Hrvoja ću svakako pozdravit, (Hrvoje je sin Pere Tutavca, mo) a već sam mu i rekao za tebe.

    2. Otpor je, moj striče, daleko od nepismenosti. Ja sam dugo proučavao sve o hrvatskoj emigraciji do čega sam mogao doći i evo ti mojeg razmišljanja možda malo i grubo sročenog.

    3. HSS je bio izgubljen u vremenu i prostoru, prvo su spašavali jugoslaviju, a onda su kao bili za Hrvatsku....kasno brate.

    4. HOP je bio potpuno uškopljen. Potpuno su zapustili revolucionarni rad i bavili su se pisanjem pjesama u organizaciji. HOP ni metaka nije ispalio.

    5. Republikanci su bili filozofi i teoretičari, u redu i to treba, ali netko mora zasukati rukave i činiti nešto.

    6. Jelić je imao ime i slavnu prošlost, ali njegovo djelovanje je bilo prilično bezplodno.

    7. Ciliga je bio filozof i sam nije znao što bi htio a što ne bi htio. On nije bio samo filozof nego i bivši boljševik.

    8. HRB poštujem oni su se borili i umirali iako oko njih ima nerazjašnjenih pitanja.

    9. Otpor je imao najpotpuniju platformu i programsku i revolucionarnu, pripremao se je za rat, izdavao najbolje tiskovine i izvršio veliki broj borbenih zadaća protiv Jugoslavije, a nije se bavio "bla, bla bla". da se ne zaboravimo da je i Nacionalno Pomirenje Orginalno došlo iz Otpora, zahvaljujući upravo Maxu Luburiću, i na toj osnovi je stvorena moderna Hrvatska. Zato mislim da će se tek s protekom vremena početi sve više i više cijeniti uloga Otpora u državotvornoj borbi.

    10. Šteta je da Junior (drugi sin Maksa Luburića, Vjekoslav rođen 15 veljače 1957., mo.) ne reagira kako bi trebao, no ja ne bih dizao ruke od njega.

    11. To što ustrajem na Tutavčevu porjektu je zato što i ja kao i on potječemo iz Slivanjskog krša. On je iz Dančanja, a ja iz Slivna ravnog (neretvanskog), a sve je to u par kilometara i spada u općinu Slivno pored Opuzena, pa mi ne zamjeri što sam tu malo i ljubomoran da nam ga se ne svojata iako on svojim djelom pripada svim Hrvatima, a ja ću svojom knjigom pomoći da tako i bude.


    12. Što se Pjanića tiče ne treba mi nešto posebno nego je efendija zamolio preslike njegovih pjesama. Ja sam u onih 7. "DRINA" koje si mi poslao našao dvije: "Rastanak sa Gračanicom" i "Bitka na Medidji", te dva članka i tri slike. To sam mu kopirao i poslao.

    13. Tebe molim da pretražiš ostale "DRINE" i ako je moguće kopiraš djelove gdje su ostale njegove pjesme i ako bude fotografija ili članaka. Ako stigneš?

    14. , O sukobu Štira i Heffera imam brošuru koji si mi ti poslao, no u njoj Štir optužuje Heffera za suradnju sa komunistima, pa čak i za pokušaj ubojstva.

    15. I na kraju možda i najvažnije. Pismo iz domovine. Vjeruj mi, ja ponešto znam o specijalnom ratu i psihološkom ratovanju.Takvo pismo je kako si i sam odlično primjetio moglo doći samo iz Udbine kuhinje. Jasno ti je da oni nemaju nikakvog razloga otkrivati istinu, nego upravo zamutiti vodi i prikriti trag. Zato sam prilično uvjeren da se radi o planskom dezinformiranju u cilju prikrivanja stvarne istine, no volio bih pročitati tekst pa ću ti reći više. Zato te najuljudnije molim da to pismo što prije staviš na internet tako da ljudi čitaju i da se upoznaju kakovim se je metodama Udba služila. (Ovdje se radi o jednom pismu koje je, po mojoj ocijeni poslato iz domovine i to iz Udbinih središta. pismo je bez datuma a poslato je na Ratka Gagru u Torinto početkom sedamdesetih godina. O tome pismu prijatelj Žarko Piše i pita. Mo. otporaš.)

    Oprosti ja se ponovo raspisah, a znam da si prezaposlen. Odgovori kad budeš mogao. Bratski poZDrav tebi i strini Žarko.

    Bobani

    07-06-2015, 22:20

     

     

    Macelj: Hercegovački franjevci darovali XI. postaju križnog puta
    Macelj: Hercegovački franjevci darovali XI. postaju križnog puta
    Jedno od stratišta hercegovačkih franjevaca jest i Macelj, gdje su jugokomunisti pogubili oko 13.000 Hrvata. Tu su svoj...

    Bobani

    08-06-2015, 01:31

     

     

     

    PISMO DRA. ANDRIJE ARTUKOVIĆA

    (U kutiji i hrpi pisama Maksa Luburića pronađoh i ovo pismo dra. Andrije Artukovića kojeg je on pisao olovkom na običnom papiru veličine 21 i pol centimetar sa 14 centimetara. Kako sam u početku opisivanja ovih pisama rekao i naglasio da želim biti dosljedan, što god više je to moguće, originalnim pismima, zato donosim ove, iako, male detalje, mo. Otporaš.)

    9 Jan (siječnja, mo)1958.

    Dragi Ante ! (Ante Kršinić, (1917-1995) mo)

    Ovaj čas pročitah u Danici (novina hrvatskih Franjevaca koju su oni izdavali u Chicagu, mo) da vlč. Cecelja (Vilim Cecelja (1909-1989) Poglavnikov osobni ispovijedaonik, emigrant, dobrotvorac, mnoge Hrvate spasio a još više je onih koje je pomogao, mo) stiže tamo k Vama. (U San Francisco gdje je živio Ante Kršinić, mo.) Molim Te poduzmi Ti i svi što hrvatski misli i osjeća, da se ovog divnog, svetog i uzor svećenika i rodoljuba što bolje primi i dočeka, da sa svojom svetom misijom što bolje uspije. To je jedan od onih najuzornijih svećenika što ih u emigraciji imamo. Ne žali truda, jer ćeš učiniti za Boga i Hrvatsku neopisivo mnogo.

    Tebe i sve Tvoje drage i mile grli Vaš Andrija.


    Napomena:

    Kako sam u emigraciji od 1957. godine, moglo bi se reći da već - ako već ne - mislim i osjećam "emigrantski", drugim riječima, da me je "ustaška emigracija" odgojila. Ako je to tako, onda moj roditeljski odgoj na mene i moju mladost uopće nije utijecao, što u potpunosti nije istina. Mene je moja majka najprije rodila kao Hrvata, tek par dana kasnije stavila na mene vjersko obilježje, u ovom slučaju katoličko. Moglo je to biti i ne znam koje drugo, ali on KRVNO je hrvatsko. Zato me sada, dok ovo pišem, 8 lipnja 2015 godine uistinu zanima kako na sva ova pisma, izražaji u ovim pusmima, ljubav za Hrvatsku koja se izražava u ovim pismima, kako misli današnje hrvatsko pokoljenje. Upravo je to taj razlog zbog kojeg iznosim ova pisma. Sve što sada želim reći je to: ČITAJTE OVA PISMA, DRAGE MOJE HRVATICE I DRAGI MOJI HRVATI! Vaša je budućnost! Koliko god Hrvatska pripada Vama, toliko i Vi pripadate HRVATSKOJ.

    Bobani

    10-06-2015, 03:15

     

     

     

    OVA PISMA PRIPADAJU - BOK UZ BOK - PISMIMA MAKSA LUBURIĆA


    (Ova pisma sam jučer, 8 lipnja 2015. primio od vrlo državotvorne Hrvatice iz Zagreba. Pošto su pisma kao pisma vrlo zanimljiva i od velike povijestne istine, smatram da ova pisma pripadaju pismima: PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zato ih stavljam ovdje kao dio tih pisama. Pošaljiteljica pisama me je zamolila da ih stavim ovdje uz ove opise, jer, kako ona kaže, da tu i pripadaju. Otporaš.)

    __________________________________________________ ________________________________________


    1.

    Milivoj Reizer rodom je iz Zagreba, a obiteljskim podrijetlom iz Samobora. Po struci je bio profesor, radio je u školi, no bio je i umjetnički nadaren, pa je pisao pjesme i svirao glasovir. Središte njegova života bila je njegova mlada obitelj, supruga, također profesorica, te njihova malena djevojčica. - Bio je slabog vida, nosio je naočale i tijekom rata nije mogao biti vojnim obveznikom. Godine 1944. pozvan je da kao domobran služi u časničkoj knjižnici, u Osijeku, gdje je obitelj tada živjela. - 1945., kada su u Osijek došli partizani uhićen je i zatvoren, a u lipnju je potjeran u dugu sužanjsku povorku koja je krenula prema Slavonskoj Požegi. Od tamo se, po jednom svećeniku, uspio javiti supruzi. - - - Puno godina kasnije, 1991., kada je u Hrvatsku došla demokracija, kćer je dala oglas u listu „Domobran“, tražeći kakvu obavijest o ocu, koji se nikada nije vratio kući. Doista, javili su se očevidci i supatnici iz nesretne 1945. i odveli je u Slavonsku Požegu, na negdašnju pustaru Valerovac. Ispričali su joj da je to bilo jedno od mjesta mučenja, te da su partizani tu ubijali one koji više nisu mogli hodati. A dalje nije mogao ni Milivoj Reizer ... A nisu ubijali hicima, već udarcima bata po glavi... Jedan od očevidaca, tada petnaestogodišnji Ivan Vuković, morao je krvave leševe tovariti na svoja kola i odvoziti ih zakapati u Gornje Emovce. - - - Milivoj Reizer ubijen je 14. 6.1945., skupa s oko 220 drugih ljudi, a dan nakon što je napisao ovo pismo:

    Zlatno i jedino srce moje!

    Nalazim se u Požegi i još pomoću starog poznanstva strica Vladimira dobio sam izvrstan objed i ljekarije iz apoteke, opijum, jer mi krv ide neprestano. Nalazim se u biednom stanju, mršav sam ko pas nakon 100 km gevaltmarša ali se nadam i molim se Bogu grčevito da me spasi. Sada idem u logor požeški 37 000 zarobljenika domobrana. – Zlato moje, bijem najveću bitku moga života u punom smislu riječi za Tebe, zlato moje, anđelu moj. Bog nas čuvaj!

    Zlato, zlato moje! Tebe i Vericu grli, cjeliva do groba Tvoj Milivoj! Zlato ja sam jak, jer su me patnje očeličile, dnevni marš od 50 km ojačah, ja ću podnesti sve da padnem pred Tebe na koljena jedanput i da ti uskliknem Zorica, za Tebe sam dalje živio.

    Grli Tebe i Vericu Tvoj
    Milivoj

    2.

    Gospođi Zorici Draksler uspjela je iz Maribora u Zagreb stići poruka supruga Drage Drakslera. Sam pošiljatelj nikada nije stigao svojoj kući. Obitelj ne zna kakvom je smrću i gdje svoj život završio njihov suprug i otac.

    24. 5. 1945
    Draga Zorice!

    Nalazim se sa Hoffmanom u logoru u Mariboru. Zdravi smo. Kada ćemo stići u Zagreb neznam. Mi sada smo zarobljenici. Sve dobro. Voli Te Tvoj
    Drago

    3.

    Jure Radman, bogoslov sarajevske biskupije, rodom iz Svilaja u Bosanskoj Posavini, pisao je početkom prosinca 1946., majci Mariji Radman, iz logora u Zenici. Komunističke vlasti ubile su ga nekoliko dana kasnije, 8. 12. 1946. - Majka je pismo čuvala pola stoljeća kao najveću svetinju te se od njega nije odvajala ni u teškim izbjegličkim danima, devedesetih, kada je morala napustiti Svilaj Imala ga je uz sebe i u času svoje smrt, u studenom 1995., u Slavonskom Brodu. - - U župi Svilaj bilo je 1945. godine 700 majki koje su oplakivale svoju djecu, a u cijeloj Bosanskoj Posavini bilo je tisuće majki.

    Draga i mila majko!

    Niti jedna dlaka s čovječe glave ne spada bez Božje volje, kaže se u Svetom pismu. Pa ni moj mladi život ovozemaljskog svijeta ne ide sigurno bez Božije volje, tj. Bog je tako htio da ja evo sada svoj život polažem na oltar domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka Hrvatica i katolkinja te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine... Ne zaboravi majko da ćemo se jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke Djevice Marije. Ja odlazim u nebo djedu, baki, ocu, bratu i ostalim nebrojenim rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati ... Draga majko, nikoga ne krivite radi mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život ... A sada zadnji put pozdravljam i u duši cjelivam tebe slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravite svu familiju, svu milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja vama opraštam ... Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti, kao i čiča Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamoli paroka neka za moju dušu rekne svetu misu. Ostajte s Bogom!

    Jure

    4.

    Stjepan Štroman, rođen u Vukovini pokraj Velike Gorice, bio je mladi svećenik Zagrebačke biskupije. Zadnje dvije ratne godine služio je kao kapelan u Mariji Bistrici. Početkom svibnja 1945. krenuo je pred komunistima, progoniteljima Crkve, prema Zapadu. Iz logora u Wiktringu Englezi su ga izručili jugoslavenskim partizanima te je u jednoj od strašnih i tužnih kolona tjeran natrag u Jugoslaviju. Na Duhove 1945. gvardijan franjevačkog samostana u Krapini o.Ostijan Ostrognaj među jadnicima koji su stajali pred mjesnom školom uočio je skupinu svećenika i odveo ih u samostan da se okrijepe, a što su partizanski stražari u tom času bili dozvolili. U toj je skupini bio i Stjepan Štroman. – Svećenici su u samostanu boravili do 4. lipnja. Te je večeri u cijeloj Krapini odjednom nestalo struje, a uskoro zatim partizani su jednim starim kamionom došli pred samostan. Ukrcali su 11 svećenika i 9 bogoslova, rekli im da ih voze na saslušanje te da će poslije toga biti prebačeni u Varaždin. Taj je kamion neko vrijeme vozio cestom, no onda je naglo skrenuo izrovanim putom prema gustim Maceljskim šumama. - Svećenici su slutili svoj kraj. - Iz kamiona su počeli bacati djeliće krunica, medaljice, lančiće i osobne dokumente, da označe svoj posljednji ovozemaljski put. Dvanaesti svećenik, koji je 4. lipnja bio teško bolestan i nije tada bio ukrcan u kamion, odveden je i ubijen 7. lipnja. – -Stjepan Štroman javio se 3. lipnja 1945. svome stricu:

    Dragi striče!

    Još uvijek sam kod Ozne. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo svete mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znamo: kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje. Pozdravi sve moje kod kuće, pozdravljam Tebe i tetu,

    Vaš Štefek

    5.

    Dragutin Đurić, rodom iz Nove Gradiške, po struci je bio sudac, no bavio se i publicistikom te glazbom. Bio je oženjen i imao je malenoga sina, Tomislava. U danima povlačenja krajem travnja 1945 nije pred partizanima i komunistima htio napustiti Zagreb i Hrvatsku. Roditeljima je 7. 5. 1945. napisao: „Ostao sam u Zagrebu, nisam imao snage otići iz domovine, pa što Bog da ...“ - U Zagrebu je stanovao kod znanaca. - - 15. svibnja prolazio je Jelačićevim trgom te susreo jednog partizanskog oficira, svog školskog kolegu iz Nove Gradiške. Partizan je bio iznenađen da ga vidi da je u Zagrebu, da nije emigrirao, te je pokazao prijateljske namjere da mu pomogne regulirati status. Poveo ga je u Petrinjsku ulicu, gdje je bilo sjedište Ozne, no isti čas čim su tamo stigli, dao ga je uhititi. – - Dragutin Đurić je iz zatvora na Savskoj cesti obitelji slao pisma, zahvaljujući jednom stražaru koji ih je nosio Dragutinovim prijateljima u susjednu ulicu, u samoj blizini zatvora, a koji su ga za to nagrađivali novcem i cigaretama. Prijatelji su pisma proslijeđivali obitelji Đurić, koja je svaki tjedan iz Nove Gradiške dolazila u Zagreb. – U Slavonskoj Požegi, gdje je Dragutin Đurić tijekom rata radio, građani su, pa i Srbi i Židovi, potpisivali veliku peticiju moleći pomilovanje. Ništa nije pomoglo. -- U rujnu 1945. Dragutin Đurić pisao je svojima:

    Strepimo kada će otvoriti vrata i jednima donijeti život, drugima smrt. Gdje ste mili moji? Bože pomozi u ovoj smrtnoj muci. Ležimo bespomoćno na daskama i čekamo sudbinu.Majko Božja! – Čujemo da će patnaestorica ići na novi postupak. Bojimo se da je to strijeljanje. Pomozi Bože! Nevin sam ...

    ... Bojim se zadnjeg časa. Neznam kako se to vrši ...


    30. listopada 1945 napisao je:


    Prozvan na streljanje. 30. 10. 45. Bog Vas čuvao.

    Drago.

    6.

    Seljak Ante Vranešić, iz sela Ribnika kraj Gospića, otac šestogodišnjeg Ivana, četverogodišnje Marije te tek rođene Ane, uspio je 5. lipnja 1945. iz gospićkog zatvora svojoj ženi Kati poslati ovo pismo:

    Draga Kate,

    Evo pišem nekoliko besida da znaš štoje samnom. Doša je Gajo i pritužija da sam iša sa Stipanom u Počitelj i svuda i da sam čeka Stipu Martičina i bacio bombu na njega i puca i da sam sa Josom Staniščinim širio ustaške vijesti evo u toliko da znaš što me skida sa ovoga svjeta sutra idem na sud znam da sam gotov polak drugi ali da oće da odma da ubiju jer je teško čekati 15 dana svakakvi muka. Molim te na djecu mi pazi koliko se dade daćeti dosta biti da sam i ja stobom a kamoli sama neka dušman živi naopako mu bilo znam da sam čiste duše. Teško ću Ivana pregoriti ali što ću mu ja gdje ostaje. Pozdrav tebi Kate Ivanu Mariji mojoj Ani Kati Mariji Mari kogod pita zame odlazim prav na onaj svit. Bog zauvik.

    Ante

    7.

    Ante Gadžo, rođen 1919. u Ljubuškom, završio je gimnaziju na Širokom Brijegu, a tada i Višu ratarsku školu u Križevcima. Uoči rata vodio je Otkupnu duhansku stanicu u Širokom brijegu. Početkom 1941. uhitili su ga, skupa s nekoliko drugih uglednijih ljudi, Talijani, koji su tada bili zaposjeli taj dio Hercegovine. Optužili ga da je posjedovao oružje - mada su kod njega bili pronašli tek jedan zastarjeli pištolj. Ubrzo su ga i pogubili. Ante Gadžo stradao je dakle od fašista, i to zato jer su ovi na sve načine, radi svojih interesa, nastojali slabiti Hrvatsku državu. – Prije smrti napisao je ovo pismo:

    Dragi moji!

    Evo na čas prije nego ću poći skrušen pred Spasitelja, nevin, sjećam se i mislim mnogo na Vas, kao i sve ove dane u duhu Vas gledam i ako nemognem drugačije pozdravljam se sa Vama i molim Vas kao dobar sin i brat da mi oprostite sve moje greške koje sam hotice ili nehotice učinio. Dragi moji roditelji, mila mama i tata, sve seke i braća, djeco i ostali, za menom nemojte biti žalosni ja idem pred lice Božje, samo pazite sebe. Nisam se nadao na ovo, ali nek se vrši Božja volja. Dragi moji molim Vas nemojte sebe patiti i mučiti mislima na mene. Molim Vas ako se mogne moje tjelo prevesti u Ljubuški da i ono bude uz Vašu blizinu, kao što će duh moj biti s Vama.
    Mamu, tatu, Katicu (molim pazite je) Milu, Ljubicu, Franu, Zvonku, svu djecu, Ivu i stipuvana i sve naše puno voli i u duhu ljubi i pozdravlja Vaš iskreni i odani, Ante

    Za stvari sam molio da se pobrine fra Vojo Mikulić, koji nas je ispovjedio i pričestio. Sve vas voli i ljubi
    Ante, Jure Gadže, Ljubuški

    8.

    Partizani, koji su u rujnu 1943. privremeno zauzeli Senj, zatvorili su veliku skupinu rodoljuba koje su uspjeli uhvatiti. Ljude su mučili i pravili se da provode suđenja. Poznato je da su za tu patnju nevinih ljudi odgovorni partizani kotarskog i gradskog partijskog komiteta Ivica Radetić i Tome Strižić. - - U nedjelju, 26. rujna 1943., poslije blagoslova u Senjskoj katedrali, biskup Viktor Burić i veći broj vjernika uputio se u obližnju ulicu do zatvora u kojem su se nalazili njihovi sugrađani i rođaci. Na prozore s rešetkama popeli su se blijedi ljudi, koji su već znali da će biti smaknuti. Kroz rešetke su nastojali bacati sitne predmete koje su imali sa sobom, i molili okupljene da ih predaju njihovim obiteljima. Sam biskup Burić zatvorenicima je, kao jedino što je mogao, podijelio otpuštenje grijega. - Ivica Katalinić, koji će sljedeći dan, 27. rujna 1943., biti strijeljan, tom je prilikom kroz zatvorski prozor uspio baciti komadić papira, na kojem je svojoj ženi, odnosno ocu, olovkom pisalo:


    Draga Seko!

    Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu i pokajanje, za žive i mrtve, Bogu smo se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi, neka majka bude mirna i neka moli Boga i ništa drugo.

    Dragi tata, zadnja mi je želja da mi budeš dobar Branki i Seki. Još jednom zadnji zbogom!

    Vaš Ive

    9.

    Ivica Sučić, rođen 1925. u Livnu, maturant Franjevačke gimnazije u Visokom te zatim tijekom rata hrvatski vojnik, „suđen“ je – naravno, za ništa - skupa s mladim sarajevskim svećenikom Ivanom Čondrićem, na smrt. Iz sarajevskog je zatvora 24. siječnja 1946., svom prijatelju Dušku Kutleši, na adresu Turbaši 38, Livno, poslao ovo pismo:

    Sarajevo, 24. 1. 1946.
    Dragi prijatelju Duško!

    Rastali smo se davno, davno ali ne mogu Te nikada da zaboravim, a pogotovo sada, kad mislim na svoju minulu mladost, na protekle dane koji su bili sretni za nas. Sada, u ovim posljednjim časovima svog života, sjećam se Tebe i ostalih prijatelja i dobrih kolega. Jučer su nam nekolicini pročitali smrtne osude! Duško bili smo dobri prijatelji, dobre kolege, zato mi oprosti ako sam te uvrijedio. Duško ja umirem, Ti ostaješ i živim u Tebi. Primi mnogo pozdrava posljednjih od svog neumrlog
    Ivice Sučića.

    10.

    Tomislav Sertić rođen je 1902. na Udbini. Tijekom drugog svjetskog rata bio je hrvatski časnik. Predan je Englezima skupa s oko osam stotina hrvatskih vojnika i civila, u Krumpendorfu u Austriji, 18. svibnja 1945.. Mogao je pobjeći, no vjerovao je u kakvu, takvu pravdu. S većom skupinom hrvatskih časnika sproveden je do Zagreba, a onda i do Beograda. Na beogradskim ulicama hrvatski su časnici doživjeli kamenovanje, te je tom prilikom kamenjem ubijen pukovnik Ivan Niderlender. U kolovozu 1945 održano je „suđenje“, i tada su svim tim ljudima izrećene smrtne kazne. - U Beogradu, u logoru na Banjici Tomislava Sertića posjećivala je, te mu nosila hranu, sestrična Zdenka Sertić. Ona je dobivala propusnice preko svojih komunističkih umjetničkih veza, jer je već tada crtala za AFŽ te poznavala nove utjecajne ljude. Uspjela je doći do Augustinčića, do Šubašića, pa i do samog načelnika Generalštaba Arse Jovanovića. No,naravno, sve bez uspjeha. Tomislav Serić napisao je i predao, preko zatvorske cenzure, Zdenki Sertić nekoliko pisama. - Strijeljan je 22. rujna 1945.

    Draga Zdenka,

    Jučer sam primio pakete što si mi ih poslala. Isto tako primio sam nekoliko poslanih riječi. Tako za čas izgubim osjećaj realnosti. Ja Ti se ne mogu, a može biti i neću moći nikada zahvaliti. Ali vjerujem da će Ti uspomena na mene biti ljepša od zahvalnosti, koju pruža proza života ... Želio bih Ti povratiti sve stvari koje si mi poslala ... Knjige bi mi prije dobro došle, ali sada je prekasno ... Pozdravi sve moje rođake i prijatelje. S lijepim mislima i srdačnim pozdravima
    Tvoj Tomica

    11.

    Mime Rosandić, rodom iz Gospića, časnik, inžinjer šumarstva, ovako je pisao svojim malenim kćerima, prije negoli je iz izbjegličkog logora u Fermu, 1948., u skupini Božidara Kavrana, krenuo u okupiranu Hrvatsku s nadom da bi mogao pomoći organizirati otpor protiv komunističke jugoslavenske vlasti. Doživio je, kao i njegovi sudrugovi, izdaju, jeziva mučenja u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu, te osudu na smrt vješanjen. Mnogi od stotinjak ljudi iz ove skupine na koncu i nisu viješani ili strijeljani, već su zvjerski ubijani u ćelijama i na drugim skrivenim mjestima. Za grobove ovih junaka se ne zna:

    Draga Anera, Mara i Ika, (Mislim da je dr. Ante Čuvalo oženio kčer Mime Rosandić Ika-u. To treba provjeriti. Mo. Otporaš)

    Eto vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima.

    Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu, moje drage curice, oprostite, što vas je ostavio sirotama.Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj vjerne.

    Vaš ćakan Mime (Mime Rosandić, ministar u Vladi Nezavisne Države Hrvatske. Njegova kćer Nada udata Šarić je bila prva poslanica RH u Argentini. Mo. otporaš.)

    Bobani

    12-06-2015, 02:55

     

     

     

     

    ŠTA BI NA SVE OVE MANIPULACIJE REKAO MAKS LUBURIĆ, GENSRA DRINJANIN!?


    VELIKA PRIJEVARA U JASENOVCU
    Objavio/la: Krešimir K (prenosim sa portala Kamenjar.com. Otporaš.)
    Nadnevak: Lipanj 11, 2015
    in: U potrazi za Istinom
    1 Komentar
    VELIKA PRIJEVARA U JASENOVCU

    Kako se krivotvori jasenovački popis žrtava!

    Istraživači okupljeni u Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, poznavajući logorski sustav i život u ratnom sabirnom i radnom logoru Jasenovac, znaju da je popis jasenovačkih ratnih žrtava činjenično neutemeljen i lažan. Iznoseći u javnost pojedina imena koja nikako ne spadaju u taj popis to su dostatno pokazali. No, popis i dalje stoji. Doduše, početkom mjeseca travnja bio je onemogućen pristup, ali nakon nešto manje od mjesec dana popis je opet dostupan javnosti. Onemogućavanje pristupa bilo je protumačeno kao pozitivna reakcija zaposlenika JUSP-a Jasenovac na novinsku nizanku Tomislava Vukovića u “Glasu Koncila”, u kojoj je iznio podatak o 14 tisuća “kloniranih”, tj. umnoženih žrtava. No, nakon omogućavanja ponovnog pristupa popisu, nije uočeno da bi se na njemu dogodile kakve promjene, sve do 1. lipnja navečer. I dalje se sastojao od 2095 mrežnih stranica, s 40 popisanih imena na svakoj stranici, osim na posljednjoj, na kojoj je popisano sedam osoba. Dakle, i dalje popis ima 83.767 popisanih osoba kao ratne krvne žrtve jasenovačkoga logora.

    Kako je moguće da se na tom popisu, koji je financiran državnim novcem Republike Hrvatske, dakle svih nas poreznih obveznika, nalazi 14 tisuća “kloniranih žrtava”? Može li se u tu činjenicu uvjeriti svaki korisnik omrežja? Je li se to “kloniranje” dogodilo nekim nespretnim računalnim potezom ili je to plod nečije namjere? Je li je to poznato ravnateljici i zaposlenicima Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac? Je li se to “kloniranje” dogodilo s njihovim znanjem ili ne? Imaju li oni odgovornosti u tome? Kad je riječ o odgovornosti, treba znati da se ne radi o neznatnoj stvari. Radi se o 14.000 navodnih žrtava kojima se obterećuje vlast ND Hrvatske, a posredno i cijeli hrvatski narod. Ako je netko namjerno proizveo tih 14.000 žrtava, a one u stvarnosti ne postoje, radi se o klevetanju hrvatskoga naroda, za što bi trebalo snositi vjerojatno i kaznenu odgovornost.

    S ovim se pitanjima suočavam već duže vremena. Tek sam prije nekoliko dana našao odgovor na njih. Želim ga priobćiti cijeloj hrvatskoj javnosti. Usredotočujući se na 443 osobe s prezimenom Bogdan, a zatim i na 141 osobu s prezimenom Božić spoznao sam veliku krivotvorinu, odnosno tri velike prijevare koje nam nude radnici JUSP-a Jasenovac. Namjerno upotrebljavam riječ osobe, a ne žrtve, jer kao što dokazujem ovim člankom, ne radi se o jasenovačkim žrtvama, već o nekim osobama, koje možda jesu žrtve, a možda nisu, koje su možda bile u Jasenovcu, a možda nisu, od kojih su neke možda završile život u Jasenovcu, a najveći broj zasigurno nije.

    Presnimio sam stari popis pa mi je lako usporediti

    Baveći se posljednjih godina intenzivnije pitanjem Jasenovca u našoj hrvatskoj povijesti i sadašnjosti češće sam navraćao na digitalni popis jasenovačkih ratnih žrtava na mrežnom sjedištu JUSP-a Jasenovac (www.jusp-jasenovac.hr). Taj popis predstavlja obogaćeno izdanje takvoga popisa koji je tiskom objavljen 2007. godine (Smreka, Jelka; Mihovilović, Đorđe. “Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, 1941.-1945.”, s nadnaslovom: “Istraživanja Spomen-područja Jasenovac do 31. kolovoza 2007.” Prvo izdanje. Niz: “Banalnost zla”. Nakl. Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac, 2007., 1888 stranica). U tom su popisu, dakle, do 31. kolovoza 2007. popisane 72.193 umorene žrtve (str. 9). Na kraju uvodnoga teksta priređivači su napisali kako će se nastaviti rad na izradi tog popisa, jer smatramo da je svako ime, svaka osoba koju otmemo zaboravu, garancija da se zlo koje se zbivalo u 1337 dana pakla ustaških logora Jasenovac nikada i više nigdje ne ponovi (str. 40). Neposredno prije toga priređivači pozivaju: Upravo zato što je [popis] javan, izložen je kritici i sudu, stoga ponovno pozivamo javnost, rodbinu i prijatelje žrtava ustaških logora Jasenovac da nam se obrate s eventualnim primjedbama i dopunama kako bi Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac zajedničkim trudom učinili što točnijim i potpunijim (str. 40). Taj poziv zvuči lijepo, ali je neiskren. S njime se želi samo skriti kriminalno umnažanje nepostojećih žrtava, što se dogodilo u digitalnom obliku toga popisa.

    Kako bih lakše proučavao digitalni popis, koji se sada razlikuje od tiskanoga za više od 10 tisuća žrtava, počeo sam ga 16. svibnja presnimavati na vlastito računalo. Nekome može izgledati nevažan ovaj nadnevak, kao i drugi nadnevci u ovom članku, ali ih je potrebno navesti, jer se digitalni jasenovački popis gotovo svakodnevno mijenja.

    Za razliku od tiskanoga popisa, u kojem su sve osobe poredane abecednim redom po prezimenu i po imenu, digitalni popis bio je do 1. lipnja abecedno poredan samo po prezimenima, dok su imena unutar pojedinog prezimena bila razbacana nasumce. To nije bila posljedica neznanja ili nevještine upravitelja (administratora) tog mrežnog sjedišta, već namjerno odabrana mogućnost kako bi se njome zametnuo trag “kloniranim žrtvama”. Druga stvar koju je važno istaknuti u svezi s popisom, bilo tiskanim, bilo digitalnim, jest ta da uz pojedine osobe nije naveden njihov redni broj, a u digitalnom obliku nije vidljiv ni prepoznavajući broj upisa. Zbog tih dvaju obilježja – razbacanost imena i nedostatak bilo kakve brojčane oznake – popis od sadašnjih 83.767 osoba podložan je velikim manipulacijama, što se trajno i događa.

    Digitalni popis sastoji se od 2095 stranica, a na svakoj stranici nalazi se popisano 40 osoba, osim na posljednjoj stranici, na kojoj je popisano samo sedam osoba. Dakle, na cijelom se popisu nalazi 83.767 popisanih osoba (2094×40=83.760 + 7=83.767). U ožujku 2013., kao što je navedeno na samoj mrežnoj stranici JUSP-a Jasenovac, bilo je popisano 83.145 žrtava. Dakle, u dvije godine popis je narastao za 622 žrtve.

    Koje su to nove žrtve? Nema novih žrtava, jer broj od 72 ili 83 tisuće prema svim dosadašnjim saznanjima daleko nadmašuje stvarni broj jasenovačkoga ratnoga logora, pa se kod unosa svih “novih žrtava” radi o “kloniranju” već postojećih popisanih osoba. Kako je to moguće? To je učinjeno uz pomoć proizvođača računalnoga programa u kojem su žrtve popisane, a zasigurno po uputama radnika JUSP-a Jasenovac.

    Dakle, popis se sastoji od 2095 stranica. To je veliki broj stranica, a još veći broj popisanih osoba! Tko će ih provjeravati, mislili su, valjda, sastavljači popisa. A provjera nije jednostavna! Na računalnom sučelju popis počinje s Džemalom Abadžićem (na prvoj stranici), a završava s Terezijom Žužić (na 2095. stranici). Na vrhu svake od tih stranica postoje polja za pretragu, tako da se upiše prezime, ime, općina rođenja, mjesto rođenja ili godina rođenja, ili samo jedan od tih podataka. Naravno, da će svatko rado koristiti tu tražilicu. Ako se upiše prezime i ime neke osobe koja na popisu postoji, rezultat pretrage bit će upravo ta osoba. Ako se upiše samo prezime, rezultat pretrage bit će sve osobe s dotičnim prezimenom. Većina se ljudi zadovoljava s tom ponudom i dobivenim rezultatima.

    No, iza te tražilice krije se prva velika prijevara. Ako postoji više osoba s podpuno istim podatcima (a to je slučaj kod “kloniranih” osoba), rezultat pretrage bit će samo jedna osoba s dotičnim podatcima. Uzmimo primjer. U tiskanom poimeničnom popisu nalazimo sljedeću osobu: Bogdan (Mato) Sofa, 1911.-1941., Veliko Trojstvo, Bjelovar, Romkinja. Ubijena od ustaša 1941. u logoru Jasenovac na neutvrđenom stratištu. Napomena: SZSJ64 (str. 227).

    Kad u tražilicu upišemo, pod prezime: Bogdan, a pod ime: Sofa, dobit ćemo istovjetne podatke kao i u tiskanom popisu, i to samo jednom.

    Ako nastavimo znatiželjno tražiti izvornu stranicu na kojoj se nalazi Sofa Bogdan, odnosno na kojoj se nalaze svi ti Bogdani, to je moguće učiniti “pješice”, odnosno listati stranicu po stranicu, ili nasumce upisujući broj stranice, pa na što naiđemo – naiđemo. Tražeći Bogdane malo naprijed, malo nazad, ustanovio sam da se nalaze popisani na 12 stranica (164.-175.). Tu nalazimo popisano sveukupno 443 osobe s prezimenom Bogdan. Do 1. lipnja imena nisu bila složena abecedno, već su bila razbacana nasumce. Među njima smo do tog dana mogli naći sveukupno sedam istovjetnih upisa Sofe Bogdan (na str. 165, 166, 167, 168, 169, 170, 171), kao i mnoge druge umnožene osobe.

    Dakle, prva velika prijevara sastavljača digitalnoga jasenovačkoga popisa i radnika JUSP-a Jasenovac koji na tom popisu rade, kao i ravnateljice Nataše Jovičić, pod čijim se ravnateljstvom takav popis sastavlja, sastoji se u tome što pretraga daje jedan rezultat, a stvarno stanje na izvornim stranicama je drugo.

    Druga velika prijevara odgovornih osoba jest zamisao i ostvarenje umnožavanja jednih te istih osoba, o čemu je pisao Tomislav Vuković, pa je ustanovio, kao što je već navedeno, da se na tom popisu nalazi 14 tisuća “kloniranih” žrtava. Radnici JUSP-a Jasenovac su ili dobili nalog od nekog nastranog autoriteta ili su si sami postavili za cilj da upišu što više jasenovačkih žrtava, bez obzira na njihov stvarni broj. U tom prljavom poslu nije im predstavljalo nikakvu poteškoću ni umnožavati jedne te iste osobe. Da su to činili svjesno, svjedoči način rada računalnoga programa koji je imena razbacivao nasumce, a preko tražilice je nudio samo jedan upis jedne osobe, premda se u popisu nalazila više puta upisana. Sve ovo o čemu pišem, vrijedilo je do 1. lipnja. Naime, tijekom toga dana sve je na digitalnom jasenovačkom popisu izgledalo tako. O tome sam upoznao svoje suradnike na poslu, koji se tome nisu mogli načuditi, kao ni ja osobno. No, sutradan dolazi na posao jedna suradnica, koja je svoju spoznaju navečer 1. lipnja htjela podijeliti sa svojim suprugom, te mi kaže da na popisu više nema umnožene Sofe Bogdan, već je upisana samo jednom. Isto tako, imena više nisu razbacana nasumce, već su uredno složena abecednim redom. Pristupih odmah provjeri i ustanovio sam da je upravo tako kako mi je suradnica ispričala. Što se dogodilo?

    Na popisu 167 stvarnih osoba Bogdan pojavljuje se 443 puta

    Tu dolazimo do treće velike prijevare. Naime, Vukovićevo javno obznanjivanje krivotvorenoga popisa s 14 tisuća umnoženih žrtava, dovela je radnike i ravnateljicu JUSP-a Jasenovac u neugodan položaj iz kojeg su se nastojali izvući. Nisu priznali pogrešku, a još manje očitu prijevaru. Jednu prijevaru zamijenili su drugom. No, u laži su kratke noge, kaže narodna poslovica. Tako su i radnici JUSP-a Jasenovac uhvaćeni u laži.

    Zahvaljujući činjenici da sam 16. svibnja presnimio više desetaka stranica jasenovačkoga popisa, pa i onaj dio koji sadrži osobe s prezimenom Bogdan, sada sam taj “stari” popis mogao usporediti s novim popisom od 2. lipnja. Prva provjera bila je ustanoviti broj popisanih osoba. Stari popis – 443 osobe, novi popis – 443 osobe. Kako je to moguće, kad je stari popis smanjen, barem za šest umnoženih upisa Sofe Bogdan. Nije preostalo drugo nego usporediti svaki upis iz staroga popisa, bez abecednoga reda imena, s novim popisom na kojem su imena složena abecednim redom. Ustanovio sam, kao što je priloženo. Na starom popisu od 443 upisa, radilo se samo o 167 različitih osoba, a 276 upisa je “klonirano” ili umnoženo.

    No, kako je riješen problem s novim popisom. Premda su “klonirani” upisi izbačeni iz popisa, on i dalje sadrži 443 osobe s prezimenom Bogdan. Umjesto izbačenih “kloniranih” osoba, u popis su bez ikakvih skrupula uvrstili nove, preuzevši ih iz Popisa žrtava Drugoga svjetskoga rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine, sastavljenoga radi odštetnoga zahtjeva upućenog Njemačkoj. Kod većeg broja tih novih osoba ustanovio sam da se u napomeni pozivaju upravo na taj popis Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije. Da su to stvarno jasenovačke žrtve, one bi se na tom popisu našle na početku njegova stvaranja, jer je taj popis Saveznoga zavoda za statistiku Jugoslavije osnovni predložak s kojim su radnici JUSP-a Jasenovac započeli sastavljanje popisa, a ne bi se na njemu našli tek ovih proteklih dana, kad je s njihovim imenima potrebno zamijeniti razodkrivene “klonirane žrtve”.

    Jesu li radnici JUSP-a Jasenovac uspjeli proteklih tjedana ili mjeseci zamijeniti sve “klonirane žrtve”, nije moguće reći bez cjelovite provjere popisa. No, predpostavljam da su to ipak učinili, jer je popis sada uređen podpuno po abecednom redu i nije moguće skriti “klonove”. Prigovor koji se mogao dosada pročitati i čuti u javnosti da jasenovački popis ima 14 tisuća “kloniranih žrtava”, sada više ne stoji, jer su oni izbačeni iz popisa. No, nitko razuman nije mogao ni sanjati da bi te izbačene “klonove” jednostavno zamijenili mnoštvom drugih osoba, koje zasigurno nemaju nikakve veze s ratnim Jasenovcem. To nisam mogao vjerovati ni ja osobno. Dva mi je dana bilo potrebno da prihvatim tu mogućnost prijevare kao dogođenu. Uspoređivao sam na sve moguće načine popisane Bogdane iz svibnja i popisane Bogdane iz lipnja. Sve usporedbe i sve računice govore upravo tako kako je opisano.

    Kako bih bio siguran da nisam negdje pogriješio, da mi možda računalo nastrano radi, da sam možda nešto previdio ili slično, istu usporedbu starog i novog popisa učinio sam kod osoba s prezimenom Božić, kojih ima sveukupno 141. I kod tih je osoba uočljiva prijevara, razmjerno manja, jer se radi o manjem broju osoba. Među njima sam pronašao 36 “kloniranih žrtava” koje su sada zamijenjene s 36 novih osoba, također preuzetih iz popisa iz 1964. godine.

    Poštovani čitatelji, nažalost, ne mogu sve ovo provjeriti na svojim računalima, osim ako je netko predhodno presnimio cijeli ili barem dio digitalnoga popisa. No, nema nikakve sumnje da se prijevara s jasenovačkim popisom dogodila i događat će se dokle god će JUSP Jasenovac ustrajati na svom antihrvatskom djelovanju.

    Kad su pojedinci dosada upozoravali da se na jasenovačkom popisu nalazi neka osoba koja na njemu nikako ne smije biti, tada smo mogli vjerovati da je takva osoba na taj popis došla zabunom ili nekom pogreškom. Nakon ove spoznaje o svjesnom i namjernom laganju, namještanju i krivotvorenju, sasvim je jasno da se kod popisa ne radi o slučajnim pogreškama, već o zloj namjeri njihovih sastavljača.

    Laž koju svi financiramo

    Sve ovo što sam iznio jest zapravo banalno, a toliko nevjerojatno odkriće. Banalno je jer svaki korisnik omrežja mogao je i može provjeriti taj jasenovački popis, podrobno ga iščitavajući. A odkriće je opet toliko nevjerojatno, jer tko bi se pošten nadao da će jedna javna ustanova, financirana javnim novcem svih nas državljana Republike Hrvatske, kao što je JUSP Jasenovac, krivotvoriti svoj glavni proizvod kojim nastupa pred javnošću, i to krivotvoriti na tako bezočan način da je gotovo nevjerojatno.

    Radnici JUSP-a Jasenovac, tj. sastavljači tog popisa, a osobito ravnateljica Nataša Jovičić, pod čijim je ravnateljstvom taj krivotvoreni računalni popis sastavljen, trebali bi snositi vjerojatno i kaznenu odgovornost. Ravnateljica Nataša Jovičić sa svojim radnicima učinila je prema Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu nečasno djelo. Je li je to i kazneno djelo, trebale bi odlučiti mjerodavne vlasti, a osobito Državno odvjetništvo. U svakom slučaju, Nataša Jovičić s takvom nečasnom i kriminalnom radnjom ne bi smjela biti savjetnica Predsjednice Republike Hrvatske.

    Kad smo ustanovili krivotvorenost poimeničnoga popisa, isprazno zvuči početno navedeni poziv za izradom što točnijeg i podpunijeg popisa. Očito je da namjera sastavljača nije točan i podpun popis, već stvaranje što većega popisa – nije važno što je lažan i krivotvoren, ali u duhu velikosrbske imperijalističke politike, koja se ne miri s postojanjem samostalne Republike Hrvatske. Višedesetljetna velikosrbska histerija oko Jasenovca uljuljala je velikosrbe i hrvatske Jugoslavene u pomisli da će preko laži o Jasenovcu vladati nad Hrvatima. Takvoj velikosrbskoj imperijalističkoj politici služe, nažalost, i današnji radnici JUSP-a Jasenovac s ravnateljicom Natašom Jovičić na čelu.

    (Stjepan Razum, predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac)

    Prilog osnovnom članku:

    Dio abecednog popisa osoba s prezimenom Bogdan koji se nalaze na jasenovačkom popisu žrtava. Jasenovački popis ne sadrži redni broj pojedine osobe, pa je za potrebu ovog prikaza ispred svake osobe stavljen unutar uglatih zagrada njezin redni broj. Do 1. lipnja te su osobe bile jedine na jasenovačkom popisu koje su činile zbroj od 443 osobe s prezimenom Bogdan. Nisu bile poredane abecednim redom već razbacane po svih 11 stranica tog popisa (164-175). Na kojem su se mjestu nalazile i koliko je puta koja osoba popisana pokazuju brojke na kraju pojedinoga redka također unutar uglatih zagrada. Dok se one brojke ispred imena odnose na obnovljeni popis (vidljiv od 2. lipnja), dotle se brojke na kraju zapisa odnose na popis kakav je postojao do 1. lipnja. On nije više provjerljiv, ali je prije promjene skinut s omrežja i otisnut na papiru, pa je dostupan kod člankopisca. Uz ime donosi se mjesto i godina rođenja, te godina smrti, dok je mjesto smrti – Jasenovac, izostavljeno, jer je istovjetno kod svih upisa.

    [1.] Adam (Lijepa Greda, 1920.-1942.) – do 1. lipnja tri puta popisan [112, 144, 192];

    [2.] Adam (Gola, xxx-1942.) – do 1. lipnja samo jednom popisan [21];

    [5.] Agata (Sopje, 1891.-1942.) – do 1. lipnja tri puta popisana [46, 82, 157]

    [6.] Ana (Lipovac Majur, 1924.-1942.) – [7];

    [7.] Ana (Lijepa Greda, 1913.-1942.) – [9];

    [10] Ana (Karlovac, 1910.-1942.) – [299];

    [14.] Ana (Podravske Sesvete, 1922.-1942.) – [435];

    [21.] Andro (Kolarevo Selo, 1892.-1942.) – [408];

    [24.] Anka (Velika Pisanica, 1926.-1942.), maloljetan – [414];

    [30.] Bara (Popovec Kalnički, 1911.-1942.) – bila je devet puta popisana [35, 71, 117, 150, 199, 229, 264, 308, 421];

    [42.] Dara (Đurđevac, 1915.-1943.) – bila je tri puta popisana [110, 142, 190];

    [45.] Dragica (Sopje, 1927.-1942.), maloljetna – bila je četiri puta popisana [56, 92, 167, 210];

    [48.] Đuro (Veliko Trojstvo, 1893.-1941.) – [374];

    [49.] Đuro (Narta, xxx-1942.) – [359];

    [51.] Đuro (Narta, xxx-1942.) – bio je dva puta popisan [259, 323];

    [52.] Đuro (Kolarevo Selo, 1937.-1942.), maloljetan – bio je sedam puta popisan [29, 63, 103, 183, 223, 302, 343];

    [53.] Đuro (Kolarevo Selo, 1926.-1942.), maloljetan – [2];

    [55.] Đuro (Karlovac, 1910.-1942.) – bio je pet puta popisan [37, 73, 121, 201, 262];

    [57.] Đuro (Suha Mlaka, 1900.-1942.) – bio je osam puta popisan [39, 75, 123, 152, 230, 265, 348, 381];

    [59.] Đuro (Podravske Sesvete, 1932.-1942.), maloljetan – bio je pet puta popisan [59, 97, 133, 235, 274];

    [62.] Đuro (Kraljeva Velika, 1916.-1942.) – bio je dva puta popisan [340, 399];

    [66.] Đuro (Velika Gorica, 1875.-1942.) – bio je tri puta popisan [284, 353, 422];

    [69.] Elizabeta (Kolarevo Selo, 1906.-1942.) – [409];

    [70.] Erža (Velika Pisanica, 1924.-1942.) – bila je pet puta popisana [219, 290, 320, 357, 387];

    [73.] Eva (Narta, 1938.-1942.), maloljetna – šest puta popisana [217, 252, 288, 318, 355, 385];

    [75.] Evica (Velika Pisanica, 1920.-1942.) – [415];

    [76.] Flora (Narta, xxx-1942.) – sedam puta popisana [30, 64, 104, 184, 224, 303, 344];

    [80.] Franjo (Lijepa Greda, 1935.-1942.), maloljetan – pet puta popisan [26, 70, 118, 149, 197];

    [84.] Franjo (Kraljeva Velika, 1879.-1942.) – pet puta popisan [135, 244, 277, 309, 382];

    [85.] Franjo (Sunja, 1890.-1942.) – četiri puta popisan [250, 286, 316, 384];

    [86.] Franjo [Sveti Martin pod Okićem, 1914.-1942.) – četiri puta popisan [216, 251, 287, 317];

    [94.] Imbro (Veliko Trojstvo, 1933.-1941.), maloljetan – [373];

    [95.] Imbro (Velika Pisanica, 1902.-1942.) – [377];

    [96.] Imbro (Narta, xxx-1942.) – [260];

    [97.] Imbro (Narta, xxx-1942.) – dva puta popisan [324, 360]. Svi podatci su mu istovjetni kao kod predhodnoga Imbre, što znači da je ponovno jedan zapis udvostručen.

    [101.] Imbro (Gušće, 1925.-1942.), maloljetan – [401];

    [105.] Ivan (Lijepa Greda, 1932.-1942.), maloljetan – [15];

    [107.] Ivan (Sopje, 1902.-1942.) – četiri puta zapisan [49, 85, 160, 203];

    [108.] Ivan (Sopje, 1931.-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [57, 93, 138, 211];

    [110.] Ivan (Velika Gorica, 1934.-1942.), maloljetan – tri puta zapisan [285, 354, 423];

    [114.] Ivica (Gušće, 1936.-1942.), maloljetan – [407];

    [119.] Jalža (Lijepa Greda, 1938.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [24, 115, 147, 195];

    [120.] Jalža (Popovec Kalnički, 1923.-1942.) – dva puta zapisana [18, 437];

    [133.] Jana (Kraljeva Velika, 1939.-1942.), maloljetna – [400];

    [134.] Jana (Velika Gorica, 1891.-1942.) – [442];

    [136.] Jandro (Kraljeva Velika, 1921.-1942.) – četiri puta zapisan [138, 215, 248, 352];

    [138.] Janica (Gornja Jelenska, 1917.-1942.) – četiri puta zapisana [137, 243, 279, 311];

    [139.] Janica (Kraljeva Velika, 1937.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [140, 245, 280, 313];

    [142.] Janko (Ždala, xxx-1942.) – tri puta zapisan [119, 151, 198];

    [143.] Janko (Kraljeva Velika, 1890.-1942.) – [406];

    [145.] Jela (Veliko Trojstvo, 1916.-1941.) – [375];

    [146.] Jela (Narta, xxx-1942.) – sedam puta zapisana [31, 65, 105, 185, 225, 304, 345];

    [147.] Jelica (Reka kraj Koprivnice, 1917.-1942.) – dva puta zapisana [297, 336];

    [150.] Joca (Narta, xxx-1942.) – sedam puta zapisan [32, 66, 106, 186, 226, 305, 346];

    [151.] Joco (Suha Mlaka, 1926.-1942.), maloljetan – dva puta zapisan [369, 397];

    [156.] Josip (Narta, xxx-1942.) – [378];

    [157.] Josip (Kolarevo Selo, 1940.-1942.), maloljetan – [379];

    [158.] Josip (Lijepa Greda, 1919.-1942.) – [10];

    [159.] Josip (Lijepa Greda, 1914.-1942.) – [11];

    [161.] Josip (Ždala, 1903.-1942.) – [16];

    [162.] Josip (Reka kraj Koprivnice, 1925.-1942.), maloljetan – dva puta zapisan [298, 337];

    [163.] Josip (Bujavica, 1939.-1942.), maloljetan – dva puta zapisan [20, 438];

    [164.] Josip (Karlovac, 1925.-1942.), maloljetan – pet puta zapisan [38, 74, 122, 202, 263];

    [170.] Joško (Starin, 1896.-1942.) – [256];

    [172.] Jozo (Donje Bazije, xxx-1942.) – četiri puta zapisan [128, 176, 237, 270];

    [173.] Jozo (Sopje, 1931.-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [50, 86, 161, 204];

    [175.] Jozo (Podravske Sesvete, 1868.-1942.) – [434];

    [176.] Jozo (Podravske Sesvete, 1923.-1942.) – tri puta zapisan [254, 388, 424];

    [179.] Joža (Zabok, 1890.-1941.) – dva puta zapisan [370, 431];

    [180.] Jula (Mala Barna, 1933.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [292, 322, 390, 426];

    [193.] Kata (Kolarevo Selo, 1896.-1942.) – dva puta zapisana [325, 361];

    [198.] Kata (Koprivnica, 1918.-1942.) – [17];

    [199.] Kata (Popovec Kalnički, 1890.-1942.) – [433];

    [203.] Kata (Sopje, 1892.-1942.) – dva puta zapisana [40, 76];

    [204.] Kata (Sopje, 1934.-1942.), maloljetna – tri puta zapisana [47, 83, 158];

    [206.] Kata (Sopje, 1933.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [58, 94, 139, 212];

    [211.] Kata (Kraljeva Velika, 1939.-1942.), maloljetna – [420];

    [215.] Kata (Narta, 1926.-1942.), maloljetan – [413];

    [221.] Katica (Kraljeva Velika, 1939.-1942.), maloljetna – tri puta zapisana [246, 281, 314];

    [222.] Katica (Stupovača, 1933.-1942.), maloljetna – tri puta zapisana [247, 282, 315];

    [223.] Katica (Kolarevo Selo, 1929.-1942.), maloljetna – [410];

    [225.] Krista (Podravske Sesvete, 1925.-1942.), maloljetna – tri puta zapisana [255, 389, 435];

    [229.] Lenka (Lijepa Greda, 1936.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [23, 114, 146, 194];

    [232.] Ljuba (Bjelovar, 1884.-1941.) – dva puta zapisana [257, 291];

    [233.] Ljuba (Lijepa Greda, 1928.-1942.), maloljetna – [12];

    [238.] Ljubica (Kraljeva Velika, 1931.-1942.), maloljetna – dva puta zapisana [339, 398];

    [241.] Magda (Sisak, 1924.-1942.) – [403];

    [243.] Manda (Narta, 1929.-1942.), maloljetna – sedam puta zapisana [33, 67, 107, 187, 227, 306, 347];

    [247.] Mara (Lijepa Greda, 1940.-1942.), maloljetna – [13];

    [251.] Mara (Donje Bazije, xxx-1942.) – [129];

    [252.] Mara (Donje Bazije, xxx-1942.) – tri puta zapisana [177, 238, 271]. Svi podatci su istovjetni kao kod predhodne Mare, što znači da je ponovno jedan zapis udvostručen

    [253.] Mara (Sopje, 1902.-1942.) – tri puta zapisana [44, 80, 155];

    [255.] Mara (Sopje, 1908.-1942.) – [87];

    [257.] Mara (Sopje, 1929.-1942.), maloljetna – tri puta zapisana [51, 162, 205];

    [262.] Mara (Podravske Sesvete, 1873.-1942.) – dva puta zapisana [405, 432];

    [263.] Mara (Kolarevo Selo, 1939.-1942.), maloljetna – dva puta zapisana [372, 404];

    [264.] Marica (Narta, xxx-1942.) – [380];

    [265.] Marica (Lijepa Greda, 1930.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [22, 113, 145, 193];

    [268.] Marica (Lijepa Greda, 1936.-1942.), maloljetna – pet puta zapisana [25, 69, 116, 148, 196];

    [272.] Marica (Bujavica, 1941.-1942.), maloljetna – [439];

    [275.] Marica (Kraljeva Velika, 1923.-1942.) – [418];

    [276.] Marica (Kraljeva Velika, 1921.-1942.) – [371];

    [277.] Marica (Gušće, 1922.-1942.) – [402];

    [279.] Marija (Mala Pisanica, 1928.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [295, 334, 393, 429];

    [288.] Marko (Kolarevo Selo, 1937.-1942.), maloljetan – [411];

    [289.] Marko (Narta, 1902.-1942.) – šest puta zapisan [218, 253, 289, 319, 356, 386];

    [294.] Mato (Veliko Trojstvo, 1890.-1941.) – [1];

    [295.] Mato (Narta, xxx-1942.) – [3];

    [298.] Mato (Kutina, 1911.-1942.) – [338];

    [302.] Mijo (Podravske Sesvete, 1933.-1942.), maloljetan – pet puta zapisan [60, 98, 134, 236, 275];

    [305.] Miko (Donje Bazije, xxx-1942.) – pet puta zapisan [99, 124, 172, 231, 266];

    [308.] Milan (Sopje, 1931.-1942.), maloljetan – dva puta zapisan [41, 77];

    [313.] Miško (Kolarevo Selo, 1936.-1942.), maloljetan – dva puta zapisan [326, 362];

    [314.] Miško (Sopje, 1937.-1942.), maloljetan – tri puta zapisan [48, 84, 159];

    [317.] Mladen (Sopje, 1940.-1942.), maloljetan – tri puta zapisan [45, 81, 156];

    [325.] NN dijete žensko (Narta, xxx-1942.), maloljetna – šest puta zapisana [28, 62, 102, 182, 222, 342);

    [326.] NN dijete muško (Narta, xxx-1942.), maloljetan – [220];

    [327.] NN dijete muško (Narta, xxx-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [258, 321, 358, 376]. Svi su podatci istovjetni kao kod predhodnog muškog djeteta, što znači da je ponovno jedan zapis udvostručen.

    [329.] NN dijete muško (Đurđevac, xxx-1943.), maloljetan – [109];

    [330.] NN dijete muško (Đurđevac, xxx-1943.), maloljetan – dva puta zapisan [141, 189]. Svi su podatci istovjetni kao kod predhodnog muškog djeteta, što znači da je ponovno jedan zapis udvostručen.

    [331.] NN dijete žensko (Đurđevac, xxx-1943.), maloljetna – tri puta zapisana [111, 143, 191]. U obnovljenom popisu ponovljen je istovjetan zapis bezimene djevojčice, što znači da je ponovno jedan zapis udvostručen.

    [338.] NN muškarac (Donje Bazije, xxx-1942.) – [100];

    [339.] NN muškarac (Donje Bazije, xxx-1942.) – [125];

    [340.] NN muškarac (Donje Bazije, xxx-1942.) – [127];

    [341.] NN muškarac (Donje Bazije, xxx-1942.) – šest puta zapisan [173, 175, 232, 234, 267, 269]. U posljednja četiri zapisa NN muškarca svi su podatci istovjetni, što znači da je ista osoba ponovno učetverostručena, dok je prije promjene bila zapisana sveukupno devet puta.

    [343.] NN muškarac (Donje Bazije, xxx-1942.) – [130];

    [344.] NN muškarac (Donje Bazije, xxx-1942.) – tri puta zapisan [178, 239, 272]. U posljednja dva zapisa NN muškarca svi su podatci istovjetni, što znači da je i ova bezimena osoba udvostručena, dok je prije promjene bila zapisana sveukupno četiri puta.

    [347.] NN žena (Donje Bazije, xxx-1942.) – četiri puta zapisana [126, 174, 233, 268];

    [350.] NN žena (Donje Bazije, xxx-1942.) – pet puta zapisana [131, 179, 240, 273, 350];

    [352.] Pavel (Narta, xxx-1942.) – dva puta zapisan [327, 363];

    [353.] Pero (Narta, xxx-1942.) – dva puta zapisan [328, 364];

    [358.] Pero (Starin, 1897.-1942.) – tri puta zapisan [95,170, 213];

    [359.] Persa (Suha Mlaka, 1905.-1942.) – [416];

    [361.] Persa (Starin, 1897.-1942.) – tri puta zapisana [96, 171, 214];

    [366.] Petar (Lučko, 1880.-1941.) – [443];

    [368.] Pinta (Suha Mlaka, 1912.-1942.) – dva puta zapisana [368, 396];

    [370.] Rajko (Mala Barna, 1929.-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [293, 332, 391, 427];

    [373.] Reza (Kraljeva Velika, 1906.-1942.) – pet puta zapisana [139, 249, 283, 312, 383];

    [375.] Rezika (Sopje, 1924.-1942.) – tri puta zapisana [42, 78, 153];

    [376.] Rosa (Narta, xxx-1942.) – [4]. Nakon promjene, osim ove Rose upisana je još jedna Rosa s istovjetnim podatcima, to znači da je i nakon promjene udvostručena.

    [383.] Rozika (Sopje, 1925.-1942.), maloljetna – tri puta zapisana [43, 79, 154];

    [384.] Rozika (Sopje, 1928.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [52, 88, 163, 206];

    [385.] Rozika (Sopje, 1914.-1942.) – četiri puta zapisana [54, 90, 165, 208];

    [388.] Ruža (Sopje, 1928.-1942.), maloljetna – četiri puta zapisana [55, 91, 166, 209];

    [389.] Savo (Donje Bazije, xxx-1942.) – pet puta zapisan [132, 180, 241, 276, 351];

    [390.] Slavko (Mala Barna, 1928.-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [294, 333, 392, 428];

    [391.] Sofa (Veliko Trojstvo, 1911.-1941.) – sedam puta zapisana [27, 61, 101, 181, 221, 301, 341];

    [392.] Stefan (Gornja Jelenska, 1934.-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [136, 242, 278, 310];

    [393.] Stevo (Kolarevo Selo, 1932.-1942.), maloljetan – [5];

    [394.] Stevo (Mala Pisanica, 1936.-1942.), maloljetan – četiri puta zapisan [296, 335, 394, 430];

    [395.] Stevo (Suha Mlaka, 1908.-1942.) – [417];

    [401.] Stjepan (Karlovac, 1942.-1943.), maloljetan – pet puta zapisan [36, 72, 120, 200, 261];

    [403.] Stjepan (Sopje, 1922.-1942.) – četiri puta zapisan [53, 89, 164, 207];

    [410.] Štefan (Narta, xxx-1942.) – [34];

    [411.] Štefan (Narta, xxx-1942.) – [68];

    [412.] Štefan (Narta, xxx-1942.) – [108];

    [413.] Štefan (Narta, xxx-1942.) – osam puta zapisan [188, 228, 307, 329, 330, 348, 365, 366]. U posljednja četiri zapisa ovog Štefana svi su podatci istovjetni, što znači da je ista osoba ponovno učetverostručena, dok je prije promjene bila zapisana sveukupno jedanaest puta.

    [414.] Štefan (Narta, 1938.-1942.), maloljetan – dva puta zapisan [331, 367];

    [415.] Štefan (Bujavica, 1938.-1942.), maloljetan – [440];

    [416.] Štefan (Virovitica, 1900.-1942.) – dva puta zapisan [300, 395];

    [418.] Štefan (Kraljeva Velika, 1922.-1942.) – [419];

    [421.] Štefan (Velika Gorica, 1905.-1943.) – [441];

    [422.] Štefo (Narta, 1941.-1942.), maloljetan – [6];

    [423.] Tereza (Velika Pisanica, 1907.-1942.) – dva puta zapisana [14, 436];

    [432.] Treza (Đurđevac, 1917.-1943.) – [8];

    [437.] Vladimir (Narta, 1911.-1942.) – [412];

    [440.] Vojin (Lipovac Majur, 1940.-1942.), maloljetan – [19].

    Svrha ovoga popisa nije ustanoviti povijesnu obstojnost pojedinih osoba i jesu li uobće bile u Jasenovcu ili nisu. Objavom ovog popisa želi se pokazati zlonamjerno i neistinito rukovanje s njime, lažiranje i izmišljanje podataka radi neposredne svrhe održavanja postojećega broja jasenovačkih žrtava ili čak njegova povećanja, što za krajnju svrhu ima obterećivati hrvatski narod navodnim žrtvama. Dakle, ovih 167 osoba bilo je do 1. lipnja popisano sveukupno 443 puta. Samo njih 69 bilo je popisano po jedan puta, a svi ostali popisani su višekratno: 24 ih je bilo popisano po dva puta (48), 22 po tri puta (66), 26 po četiri puta (104), 13 po pet puta (65), 4 po šest puta (24), 6 po sedam puta (42), 2 po osam puta (16) i 1 devet puta (9). Višekratni upisi daju brojku od 276 “kloniranih” osoba.

    Od tih 167 osoba, 67 ih je maloljetnih. Dvadeset i jedan maloljetnik je zapisan samo jednom, a 46 ih je zapisano višekratno, od dva do sedam puta, što iznosi ukupno 126 “kloniranih” maloljetnika. Tu se nalazi odgovor odakle 21.101 maloljetna jasenovačka žrtva. Ovdje se radi o maloljetnicima samo s prezimenom Bogdan!

    Od 2. lipnja na popisu osoba s prezimenom Bogdan nalaze se i dalje 443 osobe. Umjesto 276 “kloniranih žrtava”, na popis je stavljeno novih 276 navodnih jasenovačkih žrtava, preuzetih ih popisa Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine. Taj popis zaposlenicima JUSP-a Jasenovac služi kao kvisko ili džoker iz rukava. U trajnoj manipulaciji s tim popisom, kako bi zavarali javnost, zaposlenici sad umnažaju (“kloniraju”), sad zamjenjuju klonirane s novim imenima. To je dokazano na primjeru osoba s prezimenom Bogdan.

    Ovaj bi članak bio odviše obterećen kad bismo poimenično popisali svih 276 novih “jasenovačkih žrtava”. Ipak, navodim samo nekoliko prvih, kako bi se vidjelo da taj popis nadopunjuje gornji popis od 167 osoba: [3.] Adolf (Sopje, 1926.-1942.); [4.] Agata (Lijepa Greda, 1827.[!]-1942.); [8.] Ana (Lijepa Greda, 1936.-1942.); [9.] Ana (Reka kraj Koprivnice, 1914.-1942.); [11.] Ana (Sopje, 1936.-1942.); [12.] Ana (Sopje, 1914.-1942.); [13.] Ana (Sopje, 1922.-1942.); [15.] Ana (Kolarevo Selo, 1925.-1942.), i tako dalje, do posljednje tri: [441.] Zlata (Sopje, 1939.-1942.); [442.] Zlatica (Sopje, 1927.-1942.) i [443.] Zorica (Sveti Martin pod Okićem, 1918.-1942.). Sve su ove osobe preuzete iz Popisa žrtava Drugoga svjetskoga rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine. Razumljivo je da one na ovaj jasenovački popis ne spadaju, jer se na njemu nalaze samo zato da popune ispražnjena mjesta, a ne zato što bi stradale u Jasenovcu. Međutim radnicima JUSP-a Jasenovac nije do istine, već do umnožavanja brojki. U čiju korist? Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda zasigurno ne!

    Objavljeno: Razum, Stjepan. Dr. Stjepan Razum: Obavješćujem hrvatsku javnost da sam otkrio veliku prijevaru u Jasenovcu. Nadnaslov: Jasenovac, najveća povijesna laž koja iz dana u dan postaje sve prozirnija. Podnaslov: Pozivam Dorh da pokrene istragu protiv ravnateljice Nataše Jovičić koja ne bi više smije[la] biti savjetnicom Predsjednice RH. U: Hrvatski tjednik, 2015., br. 559, od 11.VI.2015., str. 18-29. Kamenjar.com

    (Što god više neprijatelji hrvatskog naroda i Hrvatske nadodaju nepostojećih žrtava u jasenovcu, sve više i više raste popularnost Maksu Luburiću, generalu DRINJANINU.. Otporaš.)

    Bobani

    13-06-2015, 18:46

     

     

     

     

    GENERAL DRINJANIN JE IZVOR HRVATSKE NACIONALNE SNAGE I POMIRENJA

    Donosim ovdje jedno generalovo pismo u kojem se može iz njegovog pisanja saznati da mu se je prvo dijete, sin Domagoj rodio 1954 godine a ne kako se je to pisalo i ponavljalo 1955. Molim one koje ova tema zanima da uzmu u obzir. I ja sam mislio da je Domagoj bio rođen 1955. godine.


    general DRINJANIN
    15.IV.1955.

    Dragi brate ! (pismo je pisano suradniku Anti Kršiniću u Californiju, mo)

    Primih pismo od 2.IV.1955. i hvala na dobrim željama i liepim riečima. Ima u životu detalja, koji nam zaslađuju gorčinu današnjice, a ti detalji dokučivi su svakom čovjeku dobre volje. Hvala na svemu !

    Žao mi je zaista, da nisi primio moje pismo od 20.I.1955. kao odgovor na Tvoje od 20.XII. 1954. u kojem si poslao dar Domagoju od 10 dol. i na čemu sam Ti si zahvalio i odgovorio na sve upite. Tako na pr. :

    U pogledu onog iz Meksika (ne znam o kome i čemu se radi, mo) to je bila patka. Ljudi izmišljaju viesti, onda tobože pripisuju nama. Radilo se zaista o planu, da se prebaci jedna osoba, ali Meksiko je čudna zemlja, ljevičari vladaju i da nije blizine same USA. bilo bi svašta. Odavde nikakva viest ne izadje, ako je takove naravi, da se treba šutiti. Niti se indiskretno postupa sa dobivenim vjestima. Možete u tom pravcu biti mirni, mislim svi oni, koji su afektirani. Možete im to jamčiti. A ideju neku, koju nam daju, prenesemo i ako mislimo saopćimo u izvadku, kako bi misao vjernija bila. Ja sam Ti pisao, da sam neke Tvoje misli saopćio prvim našim ljudima, jer su misli zaista vriedile. Ali ime nisam saopćio, ili jer nisam smatrao potrebnim, ili jer bi to učinio šifrom. Netreba se bojati u tom pravcu.

    Dogovori se sa Franom radi "DRINE". To činim radi komoditeta i radi posebnih razloga, da nedobivaju ljudi odavde izravno. Ali ako želiš, slati ću izravno koliko i kako želiš, za Tebe i Tvoje prijatelje.

    Znati ćeš da se Rude mora registrirati kao strani agent, a to su prihvatili službeno i Vitezovi (Knights of Columbus = Columbovi Vitezovi je organizacija dobrovoljaca koji sve svoje napore čine besplatno, a moraju biti registrirani kod nadležnih vlasti kao NON PROFIT ORGANIZATION. Onog puta kada si tako prijavljen i registriran, smatraju te "stranim agentim" što, po mome mišljenju, nema nikakove špijunske veze, mo. Otporaš). Poslao sam im punomoć Odpora i Drine sa državnim žigom i sa tim će se legalizirati kod sudskih vlasti. Nema konskvencija, a mi nemamo šta tajiti. Fran će te obavjestiti, jer vidim, da si išao k njemu.

    U buduće piši na ovu adresu, a drago bi mi bilo da se interesiraš na pošti radi pisma, jer bi mi neugodno bilo, da se izgubilo. Od tamo se još izgubi, posebno ako ima u njemu šta, ili obrnuto, ne. Daj ga tražiti.

    Ili Fran ili oni u Clevelandu imaju /Durr/ (ne znam šta bi ovo /Durr/ moglo značiti, mo) sve DRINE, ako išta fali dat će, ako nemaju piši šta i koliko i odmah šaljem, naravno redovnom poštom.

    Topli pozdrav bratu Vidiću i ostalima. Mi dobro, Domagoj je čitavi momak, krasno napreduje i ne bi od Boga mogao šta ljepšega tražiti, nego mi je dao. Ja sam uvjek bio praktični katolik i to ostajem do smrti (a ne kako ga je Udbaški agent i ubojica Ilija Stanić nedavno opisao u "seriji jugoslavenskih tajnih služba" da on, tj. general Drinjanin, nije išao u crkvu iako se je izjavljivao kao katolik. Za moj pojam biti "praktični katolik" kako general sam za sebe kaže, je vjerovati u Boga i moliti se. Kad smo kod ove teme, želio bih zamoliti sve one koji imaju priliku čitati ova PISMA MAKSA LUBURIĆA da pomno prate - ili ako hoće neka broje - koliko i kako često general spominje Boga, mo), a to bi i svakom drugom toplo preporučio. Nedam se odvesti na "katoličku" politiku, niti u "antiklerikalce" što je još gore, jer odiše poganskim duhom. Bez Boga nema ništa !

    Naši u San Franciscu rade pomalo i znam da ćeš se vratiti od tamo zadovoljan. Fran je jedan odličan čovjek, kao i Maca, Kerment i ostali koje si upoznao. (Ja sam živio u San Franciscu od prosinca 1969. do veljače 1983. godine. Neke osobe u San Franciscu i okolice koje general u svijom pismima spominje sam osobno poznavao. To su uglavnom bili stari doseljenici. Mi smo zvali one Hrvate "stari doseljenici" koji su došli u Ameriku odmah poslije WW1 ili neposredno prije. Osobno sam poznavao Antu Kršinića i on mi je mnoge stvari dao u poklon, jer da njemu, čovjeku u godinama, neće više trebati. Pošto sam i ja sada čovjek u godinama i zahvaljujući današnjoj tehniki i kompjutoru, odlučio sam ovo staviti na ovaj FORUM.

    Za sve Hrvatice i Hrvate koji imadnu priliku ovo pronaći i čitati. Uživajte u ovim PISMIMA! Upoznajte Vaše prijatelje tako da i oni imaju priliku ovo čitati. Kopirajte i širite dalje. Naša hrvatska dužnost nas obvezuje da što više napisanog povijesnog materijala ostavimo našim hrvatskim budućim naraštajima. Osobito iz naše hrvatske političke emigracije, koja je često puta bila BURNA I NAPETA, A I TRAGIČNA. Naši hrvatski svećenici su odradili, s voljem i odlučnošću, svoj pastoralni rad, kako u crkvama gdje su se Hrvati okupljali svake nedjelje, svetkovine i prigode, tako i u privatnim kućama. Da nije bilo našeg svećenstva, mnoge hrvatske obitelji bi bile potpunama izgubljene. Na športskom polju se je mnogo napravilo, i tu, kako smo mi to znali govoriti NA ZELENOM POLJU promicalo se je naše hrvatstvo i rodoljublje. Moj prijatelj Dr. Marin Sopta je izdao u Zagrebi prije par godina knjigu SVETO IME CROATIA. On je u toj knjigi opisao svaku hrvatsku momčad i imena nogometnih klubova joja su nosila samo i jedino HRVATSKO IME. Na političkom polju, usuđujem se reći, da se je najmanje napravilo, ili ako hoćete napisalo. Jeli to zato da se nebi nekome zamjerili, ili jednostavno po onoj staroj: POLITIKA ME NE ZANIMA.

    Ja ću sa moje strane učiniti koliko mogu dok me još pamćenje i vruća želja drže a i dužnost obvezuje da nešto učinim za moju Hrvatsku i njene nadolazeće naraštaje. U protivnom će nas prokleti i osuditi kao lijenčine da im nismo - iz sebičnih razloga - ostavili dovoljno gradiva iz prošlosti, kako bi se oni mogli adekvatnije snalaziti u budućnosti. Mo. Otporaš)

    Franko se sprema za rat. Sve je puno vojske, oružja i naprava. On zna Tita, i to je utješno za nas. Bio sam i ja i drugi predstavnici, zvani na viša mjesta i dvije nedjelje se je razgovaralo o budućem radu. Mi smo zastupani svugdje, i više nego drugi, jer je meni ponudjeno mjesto savjetnika-stručnjaka za pitanje borbe protiv komunizma.

    Mi ne odstupamo od našega : NDH na DRINI! Bog i Hrvati ! Tu je sve rečeno i ja vjerujem da će se ostvariti. Mi moramo voditi rat na našem području, i dao Bog da snage i dostatne budu. Komunizam je zarazio Srbe i balkanski ološ i opet će protiv nas. I mi ćemo ići, ali za svoju državu! Mi slobode nemožemo zamisliti bez nje (Hrvatske Države, mo) i zato borbu protiv komunizma vežemo uz svoju nacionalnu slobodu.

    Učinilo se u zadnje vrijeme par odličnih koraka. Vjerujem da će se i Srbi svaki dan jasnije izražavati za Srbiju a ne Jugovinu. A to je velika stvar, jer su i oni razjedinjeni.

    Uz bratski pozdrav
    odani general Drinjanin.

    Bobani

    14-06-2015, 23:28

     

     

     

     

    "LJUBAVNE" AFERE OLGE KARAULA (12) I TITA (29)

    NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE, naslov je iz "NOVA HRVATSKA", br. 5. 9 ožujka 1980.

    (Donosim ovdje par e-mail pisama u zadnjih par dana između mene i nekog Žarka. Sve je počelo opisom iz novine "NOVA HRVATSKA" br. 5. 9. ožujka 1980., kada su neke talijanski novinari početkom veljače te godine došli u groblje Veliko Trojstvo potražiti grob ili grobnicu brata i sestre Zlatice i Hinka Broz. Tu su pronašli Vinka Rebića koji je bio zadužen za uzdržavanje groblja. On i još jedan stari Titin prijatelj i poznanik Marko Spoljarić su upoznali talijanske novinare s mnogim nama još do sada nepoznatim stvarima između Olge Karaule i Tita. Pratite pisma po datumima i pronađite redosljed istih. Pročitajte cijeli članak iz N.H. Otporaš.)

    6/13/15

    To: Bog! poštovani i dragi gospodine Žarko,

    Tako me veseli i drago mi je da ste mi tako lijepo pojasnili neke nepoznate stvari. Od srca Vam hvala. A za sve ostalo, koliko istinito ili ne bilo, stvar će biti do povijestničara da kažu konačni pravorijek. Meni je osobno drago sve čitati, a vejrujem u ono što ja hoću, a često ne vjerujem ni vlastitom ćaći, kako bi se to kod nas na selu reklo. Vaših 16 točaka pojašnjenja mogu svakako poslužiti za daljnju razradu prijateljske, ljubavne ili intimne povezanosti između Tita i Olge Karaule. Ali svakako treba uzeti u obzir i ono drugo iz opisa Nove Hrvatske što ste Vi propustili spomenuti a to je:

    1. ime Vinka Rebića, čuvara i radnika na groblju V. Trojstva, i njegove izjave,
    2. ime Marka Spoljarića, Titina starog prijatelja koji je govorio iz prve ruke o Titi i drugim stvarima,
    3. Olginu izjavu: "Da, kao majka, ali to ne zanči ništa"! što ste Vi preskočili,
    4. Olginu ulogo i njezinu brigu i njegu oko grobova brata i sestre, Zlatice i Hinka Broz. Ima toga još mnogo za reći.

    Nadam se i čvrsto vjerujem da Vam nisam podigao "tlak" što sam Vam dostavio one stvari za koje niste znali a sada znate. Nije loše pročitati i druge izvore. Ovih nekoliko e-mail pisama između nas dvojice svakako će nekima pomoći popuniti njihovu prazninu o ovoj temi.

    Iskreni pozdravi. Otporaš.

    Bog! Mile Boban.

    Date: Sat, 13 Jun 2015 17:25:06 +0200
    Subject: Re: NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE
    From: varala1980@gmail.com
    To: froate@hotmail.com

    Dragi g. Boban,

    hvala na prepisanom.

    U tekstu ima dosta faktografskih grešaka, talijanski novinari su bili stranci čak i poznate detalje iz Titove biografije oni pogrešno pišu. To su po svemu senzacionalističke novine onoga vremena, kakvih u Jugoslaviji tada nije bilo i takvo novinarstvo je bilo tada u Jugi nepoznato.

    1. Kako prva žena kada se Tito 1918. u Omsku oženio Pelagijom Belousovom?

    2. Novinari očito izmišljaju "da se radi o ženi o kojoj se ne smije izustiti ni jedna riječ" jer je Olga od 1952. davala u niz navrata razne intervjue o Titovom životu u Velikom Trojstvu te je i Vladimir Dedijer (Titov biograf) u Prilozima za Titovu biografiju objavio njena pisma u kojima se to isto opisuje.

    3. Tito je 1973. posjetio grob svoje djece u Velikom Trojstvu.

    4. Hinko i Žarko nisu bili blizanci - Hinko je rođen 17. 11. 1922. i umro nakon 8 dana. Žarko je rođen tek 4. 2. 1924.

    5. Ovo o bijegu kroz prozor je također netočno jer tada Žarko nije ni rođen. Broz je uhićen tek u ožujku 1925. i tjedan dana zadržan u zatvoru zbog govora na pokopu jednog komuniste.

    6. Žarko nikada nije dat Titovom bratu Martinu već je obitelj poslije Velikog Trojstva otišla u Kraljevicu (brodogradilište) gdje se Tito zaposlio, Žarko i Pelagia su kraće vrijeme bili u Zagrebu kod Titovog prijatelja Mavraka dok nije nađen smještaj za obitelj, da bi zatim otišli u Kraljevicu.

    7. Pelagija je napustija Jugoslaviju 1929. i više se nikada nije vratila. Znači nije mogla biti u Velikom Trojstvu 1935.

    8. Olga i Tito nikada nisu živjeli zajedno, već je on živio u V. Trojstvu u milinu sa svojom suprugom Pelagijom.

    9. Dakle Olga rođ. Horvat oženila se 1928. za učitelja Franju Karaulu (iz Livna - selo Čelebić) te od tada se preziva Karaula. Dakle sve do 1928. ona se zapravo preziva Horvat.

    10. Nije bila učiteljica dječjeg vrtića već je bila učiteljica u osnovnoj školi za djecu do 5. razreda.

    11. Ovo oko života u Bjelovaru i udovištva je posve pogrešno. Tada ona živi već 20 godina u Bjelovaru, a udovica je već tada (1980.) 13 godina.

    12. Baka nikada nije imala toliko novaca kao umirovljenica da bi svake godine davala takav iznos grobaru.

    13. Lobor je malo mjesto u Hrvatskom zagorju dosta udaljeno od Velikog Trojstva (pogledajte na karti).

    14. Olga govori 1980. o Titu - normalno on se tada u Velikom Trojstvu tako nije zvao - već su ga zvali Joža - po Josip.

    15. Ovdje griješite o imenu Tito - nije to bila teroristička organizacija, već je Broz imao mnoštvo pseudonima i lažnih imena kao ilegalac KPJ, jedno od čestih pseudonima koji je koristio bio je Tito, koji mu je dao CK KPJ, jer je ime Tito bilo vrlo često u Hrvatskom zagorju gdje je rođen. Ovo je naknadna izmišljotina u političke svrhe kada je zbilja vladala pometnja u vezi stvarnog Brozovog identiteta.

    16. Kao što vidite Olga je novinarske tvrdnje nazvala besmisilcama, što sigurno i jesu, jer bi obitelj ipak nešto znala po tom pitanju. Senzacionalističke novine željne prodaje, a što možete.

    ONO ISPOD SLIKE. Dakle Olga nije rekla o nikakvoj vezi s Titom tada, a Broz je rođen 1892. dakle on je u Trojstvu imao od 29-do 33 godine (1921-1925).

    Mislim da u konačnici tu nema istine ni materijala. Naravno, to je izašlo u novinama, to je javno dobro i može se plasirati kao još jedan detalj u moru nedokumentirane literature o Titu i njegovim ženama i ljubavnicama koji su se pojavili nakon 1990. godine. Vidi npr. samo Filip Radulović, Ljubavi Josipa Broza, 1990.

    Najbolje vam je o tom razdoblju Titovog boravka u V. Trojstvu pisla Stanislava Koprivica-Oštrić u knjizi "Tito u Bjelovaru", 1978. jer su tu svi podaci potkrepljeni dokumentima i preslikama tih dokumenata.


    Eto toliko, pozdrav dr. sc. Žarko .......



    Dana 13. lipnja 2015. u 15:47 Otporaš <froate@hotmail.com> je napisao/la:

    Bog! poštovani gosp. Žarko,

    Kako biste mogli imati cijeloviti opis iz novine "Nova Hrvatska", prepisujem od slova do slova te Vam putem Vaše e-mail adrese dostavljam cijeli tekst. Ja ću kasnije, ako se potreba ukaže, za hrvatsko općinstvo ovo staviti na internet kako bi se i drugi Hrvati upoznali s ovim Titovim "ljubavnim pustolovinama", tim više da ovo nije nikakova tajna, jer je već u novinama izišla u javnost prije 35 godina.

    S iskrenim izrazima poštovanja primite moje pozdrave. Otporaš.
    Bog! Mile Boban.

    "NOVA HRVATSKA" br. 5. 9. ožujka 1980.

    "NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE

    "Priča o Titovoj ljubavnici, koja je rodila njegovo dijete kad je imala samo 12 godina.

    "Demitologizacija" - ta nezgrapna riječ za još nezgodniju proceduru iznošenja istine o svjetskim diktatorima, proširila se svijetom pedesetih godina. Prvi put primjenjena je kao opis iznošenja djelomične istine o Staljinu poslije njegove smrti. Čekalo se i na Maovu smrt da bi se počelo s njegovim demilogiziranjem. No, slučaj jednonogog maršala toliko je golicav da svjetsko novinstvo ne može više ni dočekati JBT-ovu kliničku smrt da bi započelo s pričama, koje su za njegova života strožije čuvane od zlata u Fort Knoxu.

    Ugodno je zato priopćiti, da se u susjednoj Italiji, čiji tisak redovito slijedi onaj beogradski, našao list koji je na svoju ruku i uz veliku opasnost pošao suprotnim stazama, još prije nego što su jugoslavenskog diktatora položili medju štafetne palice u "Muzeju 25. maja".

    To je "L'Occhio", neka vrst "revolverbata" iz ergele "Gruppo Rizzoli", koja u Milanu izdaje i najozbiljniji talijanski dnevnik "Corriere della sera". Cilj je bio jasan: Ono što još ne smije reći ozbiljan "Corriere", to ipak smije, i želi, jedan "L'Occhio", kojemu je i te kako stalo do velikih senzacija.

    "L'Occhio" je 12. veljače na preko dvije stranice objavio senzacionalnu reportažu pod naslovom "Olga, tajna Titova života". Reporteri ovoga lista pronašli su u Bjelovaru prvu Titovu "ženu", o kojoj se u Jugoslaviji ne smije javno izustiti ni jedna riječ. Ne samo to. Sada doznajemo da Titov sin Žarko, onaj koji se ovih dana pojavljivao na slikama uz Titovo bolesničko uzglavlje, nije dijete njegove "službeno" prve žene, Ruskinje Pelagije Denisove Bjelorusove, nego Olge Karaula, koja je Titu, uz Žarka, poklonila još dvoje djece.

    Olga Karaula, rekosmo, živi u Bjelovaru. Ima 71 godinu. U ono daleko doba kada je Titu počela radjati djecu (Zlaticu - 1921.), imala je samo 12 godina. Nikakvo čudo da se tako nešto ne smije pričati u Titovom carstvu.

    Istina o tome izletila je najprije iz usta čuvara groblja u Velikom Trojstvu, gdje se još i danas nalazi nadgrobni spomenik Titove dvije djece koja su umrla u djetinstvu. Na pitanje talijanskih novinara da ih odvede do Titove djece, čuvar groblja, Vinko Rebić, pokazao im je spomenik, okićen svježim cvijećem, na koje stoji natpis: "Ovdje počivaju u Božijem miru Zlatica Broz, stara dvije godine, i njezin brat Hinko star osam dana. Neka mir i pokoj vladaju nad njima. Ožalošćeni roditelji."

    Na pitanje novinara tko je majka Zlatice i Hinka, čuvar groblja se prepao i počeo mucati: "Ne sjećam se dobro, tada sam bio malo dijete. Čuo sam samo glasine. No, mogu Vas otpratiti do svojeg starog prijatelja, (Sada ću ovdje staviti kosim slovima i pomastiti šta piše iznad slike/spomenika djecu u groblju Veliko Trojstvo: "Godine 1974. Tito je s Jovankom obišao grob svoje djece. Tvrdilo se da je njihova majka Palegija Bjelorusova...Lijevo: Titovoj djeci podignut je nadgrobni spomenik s križem...") koji ima 82 godine, i koji je s Titom radio u Mlinu, kad je ovaj došao u Veliko Trojstvo izmedju 1920-1925."

    "Stari prijatelj", Marko Spoljarić, bio je takodjer sumnjičav prema talijanskim novinarima, ali im je ipak dao dosta podataka: "Titu su se žene uvijek neobično svidjale. I ovdje u našem mjestu zavrtio je glavom nekolicini, ali se je posebno vezao za jednu, za onu, koja mu je dala troje djece: Zlaticu, Hinka i Žarka. Bila je lijepa djevojka, crnka s neobično crnim očima. Bila je nevjerojatno mlada. Ostala je odmah noseća, i 1921. rodila je malu Zlaticu, koja je umrla nakon 17 mjeseci. Pri kraju 1922. rodili su se blizanci, Hinko i Žarko. Prvi je umro osam dana nakon rodjenja, a drugi je preživio. Kad je Tito u ljetu 1923. morao bježati kroz prozor mlina da ga ne uhite, vratio se kriomice nekoliko dana kasnije i uzeo sa sobom Žarka. kasnije sam doznao da ga je dao na čuvanje bratu Martinu, koji je radio kao željezničar u jednom mjestu na granici izmedju Austrije i Madžarske.

    Razgovor novinara s Olgom Karaulom

    O Titu nisam više čuo. Vidio sam ga tek 1974. kada je došao u naše selo s Jovankom i pošao (prvi put poslije 1923.) na grob svoje djece. Vidio sam Žarka jednom, prije nekih pet-šest godina. I on je došao posjetiti grob svojeg brata i sestre. Kakva je, eto, sudbina...Ja sam cijepao drva, a Tito je bacao cjepanice u parni kotao mlina..."

    Na pitanje, kako se zvala Titova žena, i je li se stvarno s njom oženio, Marko odgovara: "Ženidba ili ne, živjeli su zajedno. Nisam siguran jesu li Olga i on sklopili službeni brak. No sada je dosta. Neću da otkrivam imena. Predsjedniku nije drago da se o tome priča...Ovamo u Veliko Trojstvo došao je s ruskom ženom i otišao je 1935..."

    Tko je Olga? Novinari su pošli župniku. Ali se ovaj ispričao: "Oprostite, ja tada nisam bio ni rodjen, a ovdje nisu sačuvane sve matice rodjenih i krštenih. Znate, u Jugoslaviji se od 1920. koješta toga dogodilo. Po srijedi je i jedan veliki svjetski rat. Oprostite mi, oprostite..."

    Nije preostalo drugo, nego da se novinari opet vrate čuvaru groblja. Tu su u razgovoru s njim i njegovom ženom načuli ime Olga Karaula, Bila je učiteljica dječjeg vrtića, a 1928. udala se za jednog učitelja iz Bosne...(Ovdje sam zbunjen., gosp. Karaula. Vi kažete da je Vaša baka bila djevojačkog prezimena Horvat, a u cijelom tekstu se ovdje govori o gospodjici Olgi Karauli. Želio bih, ako je ikako moguće, da mi dostavite sve što znate u svezi svih spomenutih tema u ovom tekstu. Mo. Hvala. Mile Boban.) Već petnaest godina živi u Bjelovaru, od prije tri godine kao udovica: "Olga se brine za grob Titove djece otkako je on pobjegao iz Velikog trojstva 1923", nastavio je čuvar Vinko Rebić. "Dolazi na grob svake sedmice i svake mi godine daje 10.000 dinara da bi grob čuvao u redu."

    Tajna je otkrivena. kada su se novinari suočili s Olgom u Bjelovaru, ispočetka je bila razgovorljiva, jer nije znala koliko su istine načuli. Pohvalila se je da je u mladosti bila vrlo lijepa, pokazala im je čak jednu fotografiju kad je imala 14 godina, i to uz riječi: "Tita sam upoznala pri kraju 1920. u Velikom Trojstvu, gdje sam se rodila (Vi mi pišete da je Vaša baka rođena u Hrvatskom Zagorju. Ja ne znam koliko je udaljeno mjesto LOBOR gdje se je Vaša baka rodila od Velikog Trojstva, pa bih vas zamolio da mi malo pojasnite i tu udaljenost. Mo. Hvala. Mile.) Tada sam imala tek 11 godina, ali sam već bila prava djevojka, s crnom dugom kosom kao što možete vidjeti i na ovoj fotografiji...Tito me je odmah fascinirao..." (Sada se postavlja jedno pitanje: kada i koje godine je Tito dobio konspirativno ime Tito. Negdje sam čitao, ne sjećam se više gdje, da je on to konspirativno ime dobio u Moskvi, direktno od Staljina, a inicijali su značili: "T"ajna, "I"nternacionalna, "T"eroristička, "O"rganizacija. Olga Karaula ovdje govori: "...pri kraju 1920. u Velikom Trojstvu...". Mo. Mile.)

    Kad su ju pitali je li ona prva Titova, tajna žena, Olga je odgovorila: "Tko Vam je to rekao? To su laži..."

    - Je li onda Pelagija majka one djece?

    - "Ne mogu Vam ništa reći. Kakve su to priče?"

    To je priča jedne žene koja se od 1923. brine za grob dvoje djece za koju kaže da nisu njezina! (Nadati se je da će doći vrijeme, i to ubrzo, kada će se iz povijestnih pobuda pokrenuti jedna ozbiljna DNA analiza povezanosti ove djece u pitanju sa osobom više poznat imenom Tito nego svojim pravim obiteljskim imenom. Mo. Mile.)

    - "To što govorite nema smisla. Ja sam voljela onu djecu..."

    - Kao majka?

    - "Da, kao majka. Ali to ne znači ništa!"

    - Budite iskrena. Jeste li bila samo Titiva ljubavnica ili i njegova žena? Kada ste ostala noseća, imali ste samo nešto više od 11 godina pa je u selu pukao škandal. Zato je Tito htio da se Vaša udaja za njega poništi. S time je na neki način zanijekao i Vas...

    "To što pričate, potpuna je besmislica. (Ali ovdje Olga Karaula nije rekla da je "to potpuna laž". Olga je koristila blažu riječ "besmislica" a nama svima ostavila za nagađati sve ostalo i tražiti istinu...Mo. Mile Boban.) Predsjednik i ja se dopisujemo. Poslala sam mu i sada dobre želje za ozdravljenje. No, jeste li Vi pitali zagrebačku policiju za dozvolu da idete naokolo i postavljate ovakva pitanja? Znate li Vi da bez njihove dozvole ne biste se smjeli ni pojaviti u mojoj kući?...Prestanite! Napolje! Ili hoćete da pozovem policiju? Budite sigurni da ću im reći ono što radite. I onda..."

    I onda su se pametni novinari, nakon što su prije toga dobili čak neke fotografije Titovih pisama Olgi, autom lijepo pobjegli natrag u Italiju. Ne preko Trsta, jer su se bojali da će ih tamo Udba vjerojatno čekati, nego preko Austrije.

    I tako je "tajna" Titove prve žene, koja više nije tajna, izbila u javnost. Koliko će još sličnih tajni doći na vidjelo u procesu "demitologizacije" jednog od najvećih i najnemoralnijih tirana moderne svjetske povijesti? M.L.

    Poštovani i dragi gospodine Žarko prepisao sam doslovno cijeli tekst iz Nove Hrvatske. Ovdje u tekstu piše da je članak u talijanskoj novini "LOcchio" od 12 veljače 1980. godine izišao na preko dvije stranice. Za zadovoljiti Istinu, svakako bi trebalo potražiti tu novinu i pronaći sve ono što su ti talijanski novinari tada pisali. Nadam se da ćete biti zadovoljno s ovim što Vam prilažem.

    Primite moje iskrene pozdrave. Otporaš.

    Bog! Mile Boban.





    Date: Sat, 13 Jun 2015 04:31:40 +0200
    Subject: Re: PoZDrav iz Tekxas-a Žarki

    Dragi g. Boban,

    na žalost ništa ne mogu da vidim. Kada povećam sve se zamuti.

    ŽARKO

    Dana 13. lipnja 2015. u 04:22 Otporaš
    Bog! poštovani i dragi prijatelju Žarko,

    Udoljavam Vašoj želji te Vam šaljem kopiju članka iz Nove hrvatske. Ne znam dali ćete uspijeti s povećalom odgonetnuti ovaj Nove Hrvatske opis. Ako slučajno bude nejasnoća, molim vas samo mi javite te ću to vrlo rado prepisati od slova do slova i poslati Vam.

    I mene veseli da je ta slučajnost ili tajnastvenost povezana s Vama i Vašom obitelji ili obiteljskim potomkom. Dolje donja slika je grbnica u Velikom Trojstvu kojeg je u to vrijeme, dakle kada su talijanski novinari to obilazili i slikali, uzdržavao Vinko Rebić i koji je mnoge priče ispričao, vezane uz Tita i Olgu Karaula i koji je, mišljenja sam talijanskim novinarima rekao za Olgu Karaulu gdje živi ili slično. Ta grobnioca je u Velikom Trojstvu je tada - godine 1980 - još uvijek tu bila s natpisom: "Ovdje počivaju u Božijem miru Zlatica Broz, stara dvije godine, i njezin brat Hinko star osam dana. Neka mir i pokoj vladaju nad njima. Ožalošćeni roditeljiu."

    Poštovani gospodine i dragi prijatelju Žarko ovo bi se trebalo do temelja obraditi i s istinom izići na ČISTAC. To toliko o ovom predmetu za sada.

    Bog! Iskreni poZDravi. Mile Boban.

    Bobani

    15-06-2015, 13:20

     

     

     

    TKO JE BIO DELKO BOGDANIĆ?

    Verlo interesantna životna priča obitelji Delka Bogdanića. Kliknite na link, pročitajte zanimljivo štivo i saznajte više o hrvatskoj povijesti.


    http://kamenjar.com/tko-je-bio-delko-bogdanic-nisu-srbi-sami-u-sirenju-ideje-velikosrbstva/

    Bobani

    16-06-2015, 03:20

     

     

     

     

    DESET (10) TOČAKA NIKAD ZADOVOLJNIH ILI UVIJEK NEZADOVOLJNIH HRVATA

    PRVA (1) TOČKA:
    Iako su Hrvati uvijek željeli biti svoj na svome, imati svoje ime i svoju Državu Hrvatsku, nikoga napadati, ničije otimati i imati prijateljske i dobre odnosi sa susjedima, uvijek su se morali braniti od napadača i raznih osvojača.

    DRUGA (2) TOČKA:
    Iako su Hrvati kroz svoju dugu i burnu povijest živjeli u odrazima raznih vremena, raznih sistema, raznih običaja, raznih feudalnih i političkih mišljenja, uvijek su kroz isticanje hrvatskih nacionalalnih obilježja uspjeli sačuvati hrvatsko narodno ime HRVAT.

    TREĆA (3) TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti pod utjecajem tuđinca često puta bili skloni prilagoditi se stranim - uvijek nama Hrvatima neprijateljskim - političkim i ideološkim stremljenjima, uvijek je i u svakim prilikama prevladavala hrvatska državotvorna ideja za Hrvatskom Državom.

    ČETVRTA (4) TOČKA:
    Iako je u prošlosti bilo Hrvata koji su iz svojeg malodušja posumnjali ponajprije sami u sebe i kroz sebe i u budućnost Države Hrvatske, u tim i takovim slučajevima je uvijek bilo državotvornih Hrvata koji su kroz isticanje hrvatskih obilježja pronosili baklju hrvatskog državotvorstva.

    PETA (5) TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti i u raznim političkim okolnostima isticali razna i ponekada kontroverzna hrvatska nacionalna obilježja, ipak, zahvaljujući onim svijestnim državotvornim Hrvatima koji su uvijek i u svakim prilikama, smjelo i odvažno, isticali i branili istinska i prava nacionalna hrvatska obilježja: zastavu, grb, predaju, jezik, običaje, pozdrav(e) i sve ono čime se jedan narod divi i ponosi i što ga predstavlja, uspjeli su se Hrvati održati do dana današnjega.

    ŠESTA (6) TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti znali biti dobre sluge loših tuđih i stranih gospodara, isticanje hrvatskih nacionalnih obilježja uvijek su smetali neprijateljima Države Hrvatske. To svjedoči naša hrvatska povijest, to svjedoče razna hapšenja, razna streljanja, razni progoni, razne muke i razni zatvori.

    SEDMA (7) TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti lutali kroz magle u maglu, hrvatska nacionalna obilježja su bila ta koja su im bila vodič kojim putem treba krenuti da se ne izgube i da ne skrenu s pravog puta prema Državi Hrvatskoj.

    OSMA (8) TOČKA:
    Iako su Hrvati bili prevareni stupiti u državnu zajednicu s drugim narodima poslije prvog svijetskog rata 1918. godine, hrvatska nacionalna obilježja: zastava, grb, predaja, jezik, pozdravi i hrvatski narodni osjećaji su bili ti koji su progovorili u hrvatskom čovjeku da je došlo vrijeme da se Hrvati ujedine u borbi za oslobođenje Hrvatske i uspostavu Hrvatske Države.

    DEVETA (9) TOČKA:
    Iako su Hrvati poznati kao vrlo miroljubiv narod, iako Hrvati ne vole rat niti vole ratovati, ali, da bi se Hrvati očuvali i zaštitili od podpunog uništenja, bili su primorani u siječnju 1929. godine osnovati jedan pokret koji će se suprostaviti stranim nasiljima da se tisućljetno ime hrvatskog naroda iskorijene i narod uništi. Tada se od svih državotvornih Hrvata izdiže jedan po imenu dr. Ante Pavelić i osniva organizaciju Hrvatski Revolucionarni Ustaški Pokret i kojim je i kroz koji je istakao sva hrvatska nacionalna obilježja bez ikakovih cenzura. Tako je došlo do osnutka Ustaškog Pokreta.

    DESETA (10) TOČKA:
    Iako su mnogi današnji Hrvati upoznati o Hrvatskoj i Hrvatskom Ustaškom Pokretu, Poglavniku, Ustašama, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, NDH, kroz ovu gore priloženu sliku spomenika Žrtava Fašizma u Jasenovcu, kojeg je projektirao beogradski srpski arhitekt Bogdan Bogdanović, ipak ovaj spomenik je taj koji je hrvatskim komunistima otvorio oči da taj spomenik predstavlja srpske, četničke i jugoslavenske laži. Dr. Franjo Tuđman je bio taj koji je prvi upro prstom u srpskojugoslavenske laži koje se promiču protiv hrvatskog naroda upravo kroz ovaj spomenik u Jasenovcu. Zato je Maks Luburić pisao svojem suradniku u Pariz dru. Miljenki Dabi Peraniću 1968. godine da je taj spomenik napravljen kao po njegovu, Maksa Luburića, planu. Jer, kako Maks piše u pismu, doći će vrijeme da će se na tom i oko tog spomenika hrvatski komunisti najprije posvaditi sa srpskim komunistima i na kraju potući zbog uveličavanja žrtava u Jasenovcu, a mnogi i ne znaju šta je sve tamo bilo. Eto, tako je i prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman uzeo taj spomenik kao pravac za rušenje Jugoslavije, a sve kroz "OPRUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", koja je izišla u Istarskoj "DRINI" br. 3/4 1964, str. 18-21. Otporaš.

    Bobani

    16-06-2015, 10:32

     

     

     

     

    POLEMIKA OKO PISAMA MAKSA LUBURIĆA

    Tomislav • prije 3 mjeseca

    PITANJE GENERALU MAKSU LUBURIĆU: "Nova Hrvatska" br. 4, 1960:
    Što Vi kao vojnik mislite o prilikama u domovini i na koji način, držite, da bi moglo doći do promjene u Hrvatskoj?

    ODGOVOR:
    Ja vjerujem da će se hrvatski narod moći osloboditi samo i jedino borbom i da će se biološki očuvati jedino zalogom svih Hrvata, pa i onih, koji danas svijesno ili nesvijeno pomažu režimu. Treba dati mogućnost zalutalima da biraju izmedju demokracije i svjetskog komunizma, a ni u kom slučaju ne treba postaviti alternativu: ili ustaše ili komunisti. Narod je trpio i nije isključeno da bi se odlučio za sadašnje stanje, samo zato da se spasi od novih nevolja.

    Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin u intervju za novinu Nova Hrvatska br. 3/4 1960. godine. Otporaš.


    Otporaš • prije 3 mjeseca

    Napomena:

    (Neki su mi se javili e-mailom a neki su me telefonski nazvali. Svi su zadovoljni Pismima Maksa Luburića. Jedan moj prijatelj iz Francuske, kojeg poznajem od konca pedesetih godina prošlog stoljeća, me je jučer nazvao telefonom, izrazio svoje divljenje o pismima, a usput mi govori da - po njegovu mišljenju - ne bi trebalo stavljati i iznositi Maksova pisma koja su osobne naravi, a osobito ona koja bi naš hrvatski neprijatelj mogao iskoristiti protiv njega a preko njega i protiv Hrvatske. Tu se je priča razvela preko jednog sata, gdje sam ja obrazložio: da niti jedno Maksovo pismo nije "osobne naravi". Sva njegova pisma su pisana njegovim prijateljima koji su bili i ostali prijatelji Hrvatske. Dakle, pisma su pisana poradi Hrvatske i takav sadržaj u sebi nosi, i svako pismo, svakom prijatelju, svakom poznaniku, svakom povjereniku general nalaže i zaduživa ga da poradi u svojoj okolici i među svojim prijateljima u okupljanju Hrvata u borbi za oslobođenje Hrvatske. tko je pomno pratio
    Maksova Pisma, očito je to mogao primjetiti. Osim toga, više od 95% spomenutih osoba u Maksovim Pismima su danas mrtvi, nisu živi. Dakle, Maksova Pisma pripadaju hrvatskoj povijesti i kao takove ja ću ih u cijelosti iznositi, bez cenzure, jer to ostavljam budućim hrvatskim pokoljenjima koji se budu bavili SABRANIM DJELIMA MAKSA MUBURIĆA. Tu i tamo, dozvoljavam sam sebi, neke neznačajne ispravke poradi boljeg razumijevanja samog pisma.

    U Francuskoj je postojala, bila jedna grofica Marie De Rabutin-Chantal (1626-1696) koja je svojoj kćeri komtesi Grignan pisala mnoga pisma o životu na dvoru a ponajviše o intimnosti života pojedinaca na dvoru. Ova pisma desetljećima kasnije su postala tako popularna da su se knjige i knjige i tisuće i tisuće knjiga o tim pismima napisale, a grofica je postala poznato po tim pismima kao autorica pisama: LES LETTRES DE MADAME DE SEVIGNE. Imao sam priliku čitati i pročitati ta pisma prije nego sam posjedovao ovu gomilu Pisama Maksa Luburića. Usporedivši danas i jedno i drugo, velika je razlika u tim pismima. Grofica De Sevigne je isključivo pisala o nemoralu na dvoru, dok general Drinjanin isključivo piše o Hrvatskoj, o problemima koji tište Hrvate, o prikupljanju Hrvata u zajedničku borbu protiv zajedničkog nam neprijatelja, o pomirenju sivh Hrvata, o Obnovi Hrvatske Države...

    Koristim ovu priliku da zaželim svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta, a posebno u Hrvaskoj, Sretan Božić i Sretnu, čestitu, veselu i berićetnu Novu 2015 Godinu. Otporaš.)

    Tomislav • prije 2 mjeseca

    "Nema sumnje: između hrvatskih komunista (ovdje general govori "između hrvatskih komunista" a ne jugoslavenski komunista tipa Mesića, YU, Milanovića i SDPeovaca i njihovih, mo.) koji se bore protiv svakoga beograda - i "Ustaša" koji se tuku među sobom za vodstvo "Fata Morgane" (optička varka u pustinji uslijed pregrijanog zraka, francuski bi se reklo "mirage", mo.) - Odpor će ići s komunistima za "Crvene granice na Drini", piše general Drinjanin dru. Miljenki Dabi Peraniću u pismu od 23 rujna 1966.

    Bobani

    16-06-2015, 22:13

     

     

    NOVINA "NAŠ PUT", PISMO GENERALA DRINJANINA, ODGOVOR BRAĆI RUDI I SREĆKU TOMIĆ

    (Ime novine "NAš PUT" glavni i odgovorni urednik Rudi Tomić. Rudi Tomić i njegov brat Srećko Tomić su izdavali šesdesetih godina u Torontu novinu "GLAS DOMOVINE". Ta novina je bila u službi Domovine Hrvatske i pri organizaciji HRVATSKI NARODNI ODPOR, "OGRANAK ERIK LISAK" u Torontu. U pismu kojeg je Rudi Tomić pisao nekom svom prijatelju Ivanu Hrvoj u Švedsku, mogla se je primijetiti sva žuć prema organizaciji HNO koje su on i njegov brat bili članovi. Sada donosim pismo generala Drinjanina koje može dati malo svijetla u razmjernice između generala Drinjanina, organizacije HNO i braće Tomić. I ne samo to. Braća Tomiću su tužili kanadskim vlastima "Ogranak Erik Lisak" za nekih sto pedeset (150) kanadskih dolara zato što ogranak nije htio platiti neke troškove oko novine koje su oni nagomilali a da nisu pitali Nadzorni i Upravni Odbor "Ogranka Erik Lisak". Mo. Otporaš.

    general DRINJANIN
    20.XI.1963.

    Br. Rudi Tomić,
    urednik "Našega Puta"
    Toronto, Ont. Canada

    Poštovana braćo !

    Primio sam pismo od 12.XI.1963., kao i priloge. Moja je norma da uviek i svakome odgovorim, pa i sasma nepoznatim ljudima, a braća Tomići mi nisu nepoznati i dosada smo se dopisivali, izmjenjivali misli, pa iako se nismo uvjek i u svemu mogli sporazumiti, ostala je veza i moja je želja da ostane i u buduće.

    Drugo je pitanje Vaših odnosa sa družtvom Erik Lisak, ili pak sa pojedincima. Ja nisam pristaša političkog liberalizma, ali liberalno postupam sa mojim suradnicima, prijateljima i uopće ljudima. Dapače mislim, da je liberalizam baš u tome, u ljudskom osobnom nastupu i načinu ophodjenja sa bližnjima. Bio sam takovi i za vrieme NDH. Kao zapovjednik, iako sam znao biti strog u pitanju stege. Dakle: nikada se nisam miešao u lokalne probleme, niti postavljao, niti skidao tajnike, niti nametao mišljenja, posebno ne obveze. Eto zato jedva se i dopisujem sa društvima, ali uvjek dogovorim i sasma novim i nepoznatim ljudima na njihova pisma. Može taj sistem biti pogrešan, ali ja sam ga upotrebljavao od onda od kada sam, već kao zreo čovjek i još jednom išao u pobunu. (Pobuna i razlaz sa Poglavnikom 1956 god., mo.). To je logično.

    Mene nisu pitali za dozvolu, niti odobrenje, pa ni za savjet u pogledu lista. I kada sam saznao da je list tu, odobrio sam i bio pristaša, da se tiska, kao što jesam i danas. Sviestan sam da će mnogo krvi proteći, mnogo kostiju i brda polomiti u borbi za slobodu, mnogo idola slomiti, mnogo laži odkrivene i misterija razsvietljeno. Zato neka se lome koplja, neka se ljudi nekada i svađaju, neka se bore i uči u borbi, jer će samo borba odgojiti nove "kadrove" spremne za sprovesti hrvatsku revoluciju, a svi naš legitimiteti iz prošlosti ne vrijede ni po pičke vode, da oprostite na izrazu. Bio sam zadovoljan da startiraju mladi i pozdravljam svaki novi start, pa i onda, ako ide izročito protiv mene.

    I sada konkretno: ja neznam detalja kako je došlo do stvaranja lista, nisam preuzeo obveza, jesam dao suradnju i u moje ime dao je jedan dobri Odporaš prilog. Dobro: Vi meni govorite o jednoj nabirnoj listi, o jednom dokumentu podpisanom po br. Ragužu, i to je sve što znam. Nije to sve, jer mora postojati neko knjigovodstvo, računi, izdatci, primitci, i mnogo detalja juridičke, formalističke i trgovačke naravi, a da bi ja mogao iz Madrida reći tko je u pravu i do koje mjere.

    S obzirom da ste startirali u ime Odpora i da je moje ime i prijatelja u pitanju, moralno i politički, smatram se odgovornim za sve, pa i za to, kao i Vas dva, kao i svi oni, koji ste bilo šta imali pri tome. I nikome (osim Titovih agenata provokatora) nije u interesu da u javnost prodire bilo što, jer to škodi Odporu, hrvatskoj i jednom hrvatskom generalu, koji gradi na mladosti radi budućnosti.

    Mislim da smo svi, stari i mladi, u tome sporazumni. Tako dugo dok netko javno Vašu čast ne napadne, mislim, da nije ljudski, da se javno branite. Ta šta bi tek morao raditi ja na toliko napada?

    Ja sam išao, već prosiede kose i nakon trideset godina ustašovanja, u pobunu radi časti ustaškog nadporučnika Rovera, nepoznatog i malog nadporučnika. Ja bih bio hulja kad bi niekao pravo Vama, da branite čast pred sudom, ako nemate nikakva izgleda za častno riešenje, ako Vam se u čast dira.

    Kao Hrvatima dužnost je nama svima, da pokušamo prije stvar riešiti pred jednim častnim sudom dobrih ljudi, kako se nebi izlagali troškovima, blaćenjima, i davanje materijala našim neprijateljima. Ja sam vama dvojici zamjerio što ste se javno u listu izjavili, da ste pokušali sa Odporom, ali da se nije moglo. Mogli ste i bez toga, jednostavno, reći, tu smo, to je naš program, naš put i "NAŠ PUT". Nitko u životu nije sagradio politički kapital na pogreškama drugih, nego na svojim vrlinama. Nu vidili ste, da Vam to nisam spomenuo, niti predbacio, i prešao sam elegantno preko toga, ljudi su zaboravili, i mene veseli, da je to jedva i primjećeno. Znamo da postoji Vaš list, i mene ta činjenica veseli, i mogao bih Vam staviti na raspolaganje kopije pisama, gdje sam ljudima preporučio, da list pomažu i čitaju tako dugo, dok je za Državu Hrvatsku. Ostali smo prijatelji i nije iskljušeno, da ćemo se svi, pa i oni, koji sebe smatraju našim protivnicima pa čak i neprijateljima, naći u rovu protiv srbokomunizma i neojugoslavenstva.

    Zato predlažem Vama, kao i prijateljima iz Odbora, da iznesete stvar, sa KOMPLETNIM PRO I KONTRA, pred jedan častni sud dobrih ljudi. Pa ako mogu, neka nadju jedno pravedno, pošteno i prihvatljivo riešenje. Istina je samo jedna, i izmedju partikularne istine braće Tomića i Odbora, mora biti jedna istina, istina-istina, koja se vrlo često nalazi na pola puta. Mnogo je toga što rade ljudi vrlo relativno, pa čak i kod ljudi, koji raspravljaju o onoj jednoj jedinoj istini: o Bogu.

    Tko je voljan primiti se takva nezahvalna posla? Vjerujem u ljude, jer bez ljudi nema Hrvatske. Pokušajte posredstvom vlč. Vidova, Kambera, ili recimo g. Ante Nižića, ili kojeg drugog koji nije luka jeo ni lukom mirisao, naći tri čovjeka, i iznesite pred te ljude cieli problem: dokumente, knjige, podatke, a ako je problem samo u 200 dol., ja ću biti prvi, koji će dati jednu svotu, pa da svi skupa platimo i ne sramotimo se pred stranim sudovima, i još manje novinama. Ima još ideala koji vriede više od 200 dolara, i Hrvati Toronta još nisu pali tako jako nisko, da ne mogu riešiti problem 200 dol.

    Vjerujem da sam iskreno rekao i iste misli šaljem nekolicini ljudi, koji su dokazali, da se znaju uspeti na visine, odakle se iz ptičije perspektive drugačije gleda na mizernu hrpu od 200 dolara. Ako živite za povjest i gledate stvar iz ovih horizonata naći ćete riešenje.

    Toplo i bratski Vas pozdravlja odani Vam general Drinjanin.


    (Bilo bi poželjno da se netko iz Toronta javi na sadržaj ovog pisma i svađe među Hrvatima. Mnogi suduonici ove mizerne svađe i još mizernijih 200 canadskih dolara. Mnogi su se u ovoj svađi držali one bosanske: Da ne bi prešao na drugu vjeru za blago cijelog svijeta, ali za kapric, BI DŽABE! Otporaš.)

    Bobani

    16-06-2015, 22:51

     

     

     

    POVRATIO SE DINKO DEDIĆ, glavni i odgovorni urednik HRVATSKOG TJEDNIKA u Australiji - BRAVO DINKO!

    Date: Tue, 16 Jun 2015 20:33:59 +0000

    MI KOJI NEMAMO PARTIZANSKOG I KOMUNISTIČKOG NASLIJEĐA
    MI KOJI NEMAMO PARTIZANSKOG I KOMUNISTIČKOG NASLIJEĐA

    Milane, ovo moraš pročitat,

    PoZDravio te je Dinko, Bog!, Franjo.

    http://kamenjar.com/mi-koji-nemamo-partizanskog-i-komunistickog-naslijeda/

    Vinko Vukadin donio je tekst na temu nacionalnog izmirenja, koja je naišla na značajnu pozitivnu reakciju ...


    Date: Sun, 14 Jun 2015 08:59:19 +0200
    Subject: mirko bilić erić
    From: rutovac@gmail.com
    To: froate@hotmail.com

    Bog dragi moj striče Mile,
    Javio mi se je Marko Žilić Erić. Moj e-mail mu je, kako piše, dao Ivan Prcela. Predlaže mi da se nadjemo ovoga ljeta kad dodje u domovinu, jer je on u skupini ljudi koji rade na knjigi o Luburiću. Znaš li što o njemu? Je li bio aktivan u emigraciji i je li pouzdan? Po e-mailu bih rekao da sada živi u Danskoj (ako ne griješim), a porijeklom je Imoćanin. Bratski poZDrav Žarko

    Bobani

    17-06-2015, 14:00

     

     

     

    NA IZVORIMA SNAGE I HRVATSTVA MAKSA LUBURIĆA

    (Donosim OKRUŽNO PISMO Maksa Luburića kojeg je pisao svojim suradnicima na pisaćem stroju u nekoliko duplikata preko hindig papira ili papira za kopiranje. Ova Okružnica se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 35-38. Kopija koju ja imadem je slična mnogim ostalim kopijama pisama koje posjedujem. Ovo spominjem zato kako bi današnji naraštaji bili upoznati kako se je prije pisalo preko papira za kopiranje. Pomno se je pazilo na pogriješke koje je kadkada bilo jako teško i ispraviti. Danas sa kompjutorskom tehnikom pisma, Okružnice i sve drugo se piše puno brže i efikasnije. Pregledavajući datume pisma Maksa Luburića, nekada ih je bilo prko pedeset (50) dnevno, pa se osobno pitam dali su Maksa luburića dan i noć bili 24 sata ili dulju. Naravno da mi svi imamo 24 sata dnevno, ali mnogo od nas ne znaju kako ih iskoristiti za hrvatsku narodnu stvar kao Maks Luburić. M.B. Otporaš)


    H R V A T S K I N A R O D N I O D P O R
    ured glavnog tajnika
    Stan, dne 25 siječnja 1954.

    br. Anti Kršeniću

    OKRUŽNO PISMO br. 1/1954.

    Ulazimo u 1954. u nadi, da će se naš organizacijski rad pojačati, da ćemo koristiti izkustva dosadašnjeg rada i izpraviti pogreške, koje smo počinjali u prošloj i prijašnjim godinama. Reći ćemo par stvari o par zajedničkih problema, s molbom, da braća shvate stvar dobronamjerno, jer pri svemu vodi nas samo i jedino interes naše oslobodilačke borbe.

    1. Osobne svadje medju našim najboljima zauzele su na nekim mjestima takve razmjere, da su mnogi radje prihvatili za vrieme dana radosti i mira, za Božić i Novu Godinu, - ruku pomirnicu od neznam koga, prije nego od svog brata, s kojim se je posvadio radi neznatne stvari. Tim putem se je išlo tako daleko, da su se rušila i gradila društva s uzklikom: Ja ili on ! Pri tome se je mislilo na drugog brata, borca i Ustašu, sa kojim se je išlo u borbu na život i smrt, i za kog smo jučer bili kadri dati naš život.

    Logično je da ima medju nama razlika u gledanju, logično je da nastanu i osobne svadje, sa razlogom ili bez razloga, ali to nije nikada razlog, da se izključimo iz borbene cjeline, kojoj pripadamo, i još manje, da izključujemo drugoga. Mnogo puta priznajemo svojim protivnicima sve dobre vrline, a mnogo puta što je još gore je smjesta ih proglašujemo četnicima i komunistima. Treba razlikovati osobnog protivnika od neprijatelja našeg oslobodilačkog pokreta. Preporučujemo braći, da u takovim slučajevima budu smireniji, da se svladavaju, da prepuste vremenu svoje razprave, ili da izmedju sebe potraže jedan častan način t.j. pomirdbu putem braće, koja bi posredovala. Gdje je sviesti, ta taktika mora pobjediti, a vrieme će kazati, tko je od nas bolji i tko je pozvaniji predsjednik ili odbornik nekog društva. Samo neprijatelj se raduje našim svadjama i iz toga crpi svoju korist. Nama je zaista težko riešavati sve te lokalne svadje iz daljine, s druge strane svieta, ali ćemo uviek žrtvovati sve svoje vrieme, ako samo dva zavadjena brata možemo izmiriti i privesti ih koristnome radu.

    2. U svoje vrieme (23. kolovoza 1952.) u Okružnici br.16 obaviestili smo Vas o pokretanju Odbora dra. Branka Jelića u Munchenu, i tom prilikom osudili smo rad Alabande (Ovaj gospodin Alabanda je bio neki častnik HOS ali ne znam kojeg ranga a ni imena mu se više ne sjećam, mo), koji je sudjelovao u radu toga Odbora, iako je na vrieme bio obaviešten o odredbama Poglavnika u tom pravcu. Alabanda je sa papirima Odbora i Stožera predstavljao snage našeg Odpora pri Organizaciji ABN (Anti Boljševičkih Naroda, što se je kasnije promijenilo u Organizacija Porobljenih Naroda iza željeznog zastora, mo) u Munchenu. Nakon što je Alabanda sudjelovao u jednom odboru, čiji je rad bio uperen protiv Poglavnika, o tome smo Vam više puta pisali, da prekinemo veze Alabande s onim svietskim grupama Hrvata u svietu, koje pripadaju našem Odporu. U isto vrieme uzpostavili smo drugo naše predstavništvo kod ABN-a u Munchenu od vlč. Dra. Kukolja (Stjepan Kukolj, mo), pukovnika Gračana i bojnika Beljana.

    Ta je grupa uz pomoč podržke naših u svietu izvojevala naše direktno sudjelovanje u ABN-u, a svim Vam je poznato da smo u našim osobnim i Okružnim pismima to kroz vijestnik DRINA nastojali, da dodje što jače suradnje, kako sa ABN-om u Munchenu, tako i sa svim centrima u svietu. Budući da je Jelićev odbor sasma u raspadu, ostavljaju ga skoro svi suradnici, osim Dra. Buća (Stjepan Buć, mo), koji je Jelićev predstavnik u ABN-u, i koji se je posebno iztaknuo u ocrnjivanju Poglavnika i ustaštva.

    Medju ostalim i Alabanda je priznao svoju zabludu i pomalo se vraćaju k Poglavniku, jer su se osvjedočili, da je snaga samo tamo, a da su ti razni novo pečeni odbori sazidani na lažima, koja su kratkotrajna. Poglavnik je širogrudan i dozvolio je Alabandi, da i opet nastupa kod ABN-a u ime našeg Odpora. Politički je bezuvjetno bilo potrebno tako postupati. Mnogi od Vas poznaju Alabandu, neki osobno, a drugi iz naših obaviesti, pa nećemo gubiti vremena s njim. Snaga svakog pokreta nalazi se u njegovu postupku prema pokajnicima. Naša grupa u Munchenu biti će pojačana, a oslabljena Buća i Jelića, (Ovdje treba nadodati da su odmah poslije katastrofe Bleiburga nastale u hrvatskoj političkoj emigraciji VELIKE TRZAVICE. Jedni su htjeli pošto poto ostati vjerni svome državnome Poglavaru dru. Anti Paveliću i ustaškom pokretu, s čvrstom vjerom da će Zapad uviditi svoju zabludu i krenuti protiv sovjetskog pa tako i protiv jugoslavenskog komunizma, te sa Poglavnikom na čelu ponovno obnoviti NDH, dok su drugi politički krugovi tražili načina kako se što dalje udaljiti od Poglavnika i njegovog ustaškog pokreta, koji su i jedan i drugi doživjeli totalni poraz kod Bleiburga. I sami Maks Luburić je to uvidio i dao izjavu u svom famoznom intervju u novini NOVA HRVATSKA za ožujak 1960., u kojoj je rekao..."...daje poneka ustaška glava počela misliti svojom glavom...", mo. Otporaš), koji su toliko zla nanieli našem pokretu. Budući da smo u zadnje vrieme postigli zamjerne rezultate baš na polju sa ABN u našim kontaktima u USA, Kanadi, Venezueli i Australiji, te mnogim državama Europe, te smo time postigli još jednu pobjedu i molimo braću, da je tako shvate. Znamo, da je neugodno, kada se pojavljuje prevrtljivost kod starijih ljudi, jer to onda nije zabluda, kao što može biti kod mladića. No politički je bilo tako potrebno, Poglavnik je tako odredio.

    Nu gornje ne znači, da bi Alabanda imao pravo miešati se u unutarnje stvari Odpora, kao niti svoj položaj upotrebljavati za dominiranje družtava u Munchenu, kako bi i opet otišao prvom stranputicom, kad Pokretu bude išlo slabo, ili kad mu s druge strane ponude nešto, kao u svoje vrieme Jelić. Poznavajući karakter Alabande posebno stavljamo na srdce, da ga se izključi iz brige Invalida, jer smo konačno uspjeli, da oni sami vrše razpodjelu svojih sredstava. [I][COLOR="blue"](Za dugo godina postojala je organizacija koja se je brigala o hrvatskim ratnim invalidima koji su se nalazili po logorima Italije, Austrije, Njemačke i drugdje. Osobno sam godinama pomagao i prikupljao pomoć tim hrvatskim ratnim invalidima za koje se ama baš NITKO NIJE BRIGAO osim nas Hrvata plemenitig i nesebičnog srca, mo). Alabanda imade mandat samo predstavljati pokret kod ABN-a u Munchenu po direktivama, koje će u tu svrhu dobivati. U koliko će doći do bilo kakove promjene, na vrieme ćemo Vas obaviestiti. Kako smo Vas u svoje vrieme sve obaviestili, da obaviestite sve organe ABN-a i sve narodnosti, da Buć i Alabanda nisu naši predstavnici, nego Gračen i Beljan, to Vam gornje stavljamo do znanja, za slučaj, da Vas organi ABN-a konzultiraju. Molimo sve povjerenike, da nastave s intezivnim radom kod organizacije ABN u cielom svietu, prema dosadašnjim uputama, a ako bi se Alabanda želio namećavati u naš unutarnji rad, to nas odmah obaviestite.

    3. U zadnje vrieme dogodilo se je mnogo slučajeva dolazka naših ljudi u Španjolsku, protiv naših savieta i bez razloga. Zadnji španjolsko američki ugovor pokrenuo je iluzije mnogih, pa su se bez našeg konzultiranja prebacili u Španjolsku. Želimo Vas sve zamoliti i upozoriti s molbom, da i druge sve upozorite, da to ne čine. Ova zemlja nam je prijateljska. Zadnji ugovor diže ovu zemlju i nema sumnje da će skoro biti pod oružjem dva milijuna Frankove vojske. Već dolaze avioni, brodovi i oružje. Izgradjuju se baze u zemlji i Franco će biti jedan od poluga, koje će slobodni sviet pokrenuti protiv komunizma. Mi ćemo u tom ratu biti na strani slobodnog svieta. Nu još je prerano iz svega toga zaključivati i praviti planove, koji svršavaju u zatvoru, ili logoru. Svaka država se brani, a ova zemlja ima posebnih razloga, da to čini. Zato svaki novo stigli čovjek, čija prošlost nije ustanovljena, a bez dozvole se prebaci u ovu zemlju, svršava u zatvorima. Vlasti na svoju ruku iztražuju i to traje dugo vremena. Ovdje postoji zakon, da se sve ilegalno prebačene mora povratiti u zemlju, odakle su došli, a to je u većini slučajeva Francuska. Preko Pireneja su se godinama prebacivali anahristi i komunisti, da vrše ilegalnu akciju protiv Franka i zato je svaki novi stigli uhićen i smatran, nepouzdanim. To je logično i mi bi isto tako činili. Zavisi o okolnostima, dali je netko uhvaćen ili se sam prijavio, ono dalnje. Mnogi svršavaju u kamnolomima, bez da mi to i saznamo. One koje francuske vlasti uhvate, da dolaze iz Španjolske, stavljaju Francuzi u zatvor, jer ih smatraju Frankovim špijunima.

    Vi svi znadete, da smo mi uviek i u svakom slučaju skočili u obranu, bilo čarkaru Rukavine (Mile Rukavina kojeg je Udba ubila u Munchenu 26 listopada 1968 godine u njegovu uredu skupa sa Krešimirom Tolj i Vidom Marišićem, mo) ili ministra Artukovića. Mi ćemo sutra za svakog ugroženog učiniti sve što je ljudski moguće učiniti, ali nam je nemoguće riešiti sve slične slučajeve, u koje upadaju naši ljudi radi svoje lakovjernosti.

    Tako se onda dogadja, da nas iz španjoljskih i francuskih zatvora obasipavaju pismima, ne samo nepoznati ljudi, nego i oni s kojima smo se godinama dopisivali i dali im na znanje situaciju, koja vlada. Tako na pr. Ross iz Švedske, tako Čulinović iz Grčke itd. U mnogim slučajevima nama je moguće te ljude izvaditi iz zatvora ili im pomoći u zatvoru, ali kasnije dolazi problem, jer u ovoj zemlji ima dva milijuna bezposlenih i samo u iznimnim slučajevima, kad se radi o potrebnim tehničarima, može se ponešto učiniti. Nitko nam neće kazati, da smo nekoga ostevili na cjedilu, ali molimo braću, da obavieste sve one, koji se interesiraju, da nas ne stavljaju u položaj, da moramo ostavite na cjedilu mnoge od njih. Ovdašnjim vlastima poznato je, da sada nema progona u Europi, pa u ovakovim slučajevima predbacuju nam, zašto ne obaviestimo ljude i ako su dobri i organizirani, zašto nisu stegovni. Samo u zadnjih par mjeseci imamo desetak molba iz Grčke, iz Sirije, pa čak i iz Australije. Ni u jednom opravdanom slučaju nije nam odbijena molba, ali je baš zato potrebno, da s naše strane shvatimo, vlast jedne prijateljske zemlje, koja se nalazi u ovako delikatnom položaju.

    Svi oni koji misle u Španjolskoj riešiti svoje ekonomske stanje, bolje je da i zaborave na Španjolsku, posebno kad se radi o zemljama preko lokve, gdje je životni standart mnogo viši. Jedna profesorica iz Sirije piše, da joj je život u opasnosti i želi u Španjolsku. Kako ćemo mi to opravdati, kad vlasti ove zemlje imaju svoje predstavnike u Siriji i izvrstno su obaviešteni. Mi ćemo i nadalje bditi nad svima do skrajnih granica, jer je to naša dužnost, i baš zato Vas molimo, da nas u tom radu pomognete, savjetujuće sve, da se ne miču sa svojih mjesta bez potrebe i bez priprava. Što se je toleriralo za prijašnjih godina, za vrieme poratnih godina, danas se ne tolerira, a naša je odgovornost ovdje previše velika, a da bi mogli moralno i materialno podpomagati ovakove podhvate, kao ona naše dvojice braće, koji stižu na granicu, daju naše adrese i ime generala Drinjanina s time, da ih prebacimo u Afriku. Mi imamo moćnih prijatelja, budućnost je naša i sve će doći u pravi čas, ali moramo biti stegovni i sviestni.

    4. Poslali smo Vam Božićni broj DRINE ovako: Avionski jedan broj, s time da ga pokažete svoj braći i da ih zamolite, da se strpe, jer će već pomalo početi stizati paketi. Za Vašu grupu poslali smo 10 primjeraka, pa ih razdielite prema potrebi. Obavješćujemo Vas, da je DRINA unišla u 4. godinu izlazka i da je već u tisku novi svečani broj na 108 stranica sa 28 (do sada) novih klišeja. Taj će biti skoro, u istoj količini odpremljen kao i prošli broj, te će i u Domovinu i u Australiju i u Srednji Istok stići do 10. Travnja, u američke zemlje tokom veljače, a u Europu još prije. Vodi nas ista ideja kao i uviek, DRINU će dobiti svaki hrvatski vojnik, bilo kojeg roda ili vrste, i bilo na kojem mjestu na kugli zemaljskoj.

    Vi svi znate, da ju nismo nikome uzkratili i nikome ni od koga zahtievali, da ju plati. Nećemo to ni u buduće činiti, (Da se samo spomene ili da se ne zaboravi, a to se je moglo uočiti do sada iznešenim pismima, da je general Drinjanin bio oženjen s jednom otmjenom, uglednom i bogatom Španjolkom; što i dolikuje jednom hrvatskom generalu, te da je on osobno iz svojih osobnih izvora snosio sve troškove tiska, promidžbe i svake druge pomoći. Poslije razvoda braka, sve se mijenja, kako se je moglo i vidjeti iz objavljenih pisama, mo. Otporaš), unatoč neobično velikih troškova, koje zahtijeva korespondencija sa toliko grupa, grupica i pojedinaca u svietu, kojima svima i to preporučeno šaljemo DRINU i u onoliko primjeraka, koliko zahtjeva.

    Ulazimo u Novu Godinu puni snage i vjere i mislimo podvostručiti čitavu našu djelatnost u ovoj godini. Tražite od nas više DRINA i idite s njima svakom hrvatskom vojniku i poštenom borcu. Mi ćemo od nas dati sve što je ljudski moguće, i niti jedan jedini cent od fonda DRINE neće biti upotrebljen ni u koju drugu svrhu, nego u korist iste. Zato molimo svu braću, da se sjete DRINE. Na žalost od Nove Godine u ovoj je zemlji zakonom povećana ciena svemu za 40 po sto, a u tiskarskoj industriji i nadnice i papir i klišeji. Vjerovat ćete, da dva ovakova nova broja predstavljaju u takovim okolnostima upravo nerješiv problem. Znamo, da ste se za praznike iztrošili, a znamo da ste i svi doprinieli i ogromne svote novca za invalide. Mi Vam odajemo priznanje i upravo nam je težko govoriti o tom problemu, ali bez toga nema DRINE. Kao što naš Križar na Vranu ili mladi Musliman na Romaniji vrši svoju dužnost s puškom u ruci, tako ju i mi vršimo ovdje izmedju ostalog uredjujući jedini vojnički list, kojega posjeduje jedna nacija, okupirana po komunistima.

    Tako isto i Vi izvršavate svoju dužnost organizirajući se u svietu i spremajući se na novu borbu i pomažući materialno naš rad. Mi ovdje možemo toga mnogo učiniti uz svakidašnju borbu za život, ali ne možemo namaknuti potrebna materialna sredstva za tiskaru, za poštarinu itd. Stoga molimo sve grupe, da pomalo počmu u ovim mjesecima s nekom akcijom za DRINU. bilo to prinosom Vaših društava, bilo prinosom pojedinih čitatelja DRINE, ili nekom malom priredbom u korist DRINE. Prije smo Vam već javili u više navrata uvjete slanja, a najsolidniji način je bankovni ček i preporučeno ga poslati. U svakom slučaju preporučeno, jer su nam se u zadnje vrieme izgubilo nekoliko pošiljka s čime se gube ne samo novci, nego nastaju i nepotrebna sumnjčenja.

    5. Kako ste vi sami vidili u DRINI ima nekoliko novih rubrika. Tako: "IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA". Do sada je to u DRINI izlazilo razbacano, a u Božićnom broju napisali smo o Devčiću i Begi. U ovom broju o domobranskom generalu i redarstvenom zapovjedniku Školiberu. Molimo sve borce, da nam pošalju svoju suradnju za gornju rubriku. (S punom odgovornošću tvrdim da je u hrvatskoj emigraciji od 1945/ pa do generalove smrti 1969. godine tiskara DRINAPRESS donijela najviše poviesnih zbivanja za vrijeme rata NDH. Zatim, treba istaći, HOP u svojim izdanjima; a svi ostali su samo kasali za izdanjima DRINAPRESS-a i HOP, mo). Mi ne mislimo častiti samo ustaše ili samo generale i vitezove, nego svakog domobrana, legionara, oružnika, ustašu, milicionera ili običnog jednog Hrvata, koji je nešto doprinjeo u borbi proti srbokomunizma ili komunizma uobće i pri tom pao ili bio ubijen od neprijatelja. Molimo Vas, da nam javljate što više konkretnih podataka, kao ime i prezime, čin, jedinicu, vrieme borbe, njegove zasluge, način i mjesto borbe i smrti, imena zapovjednika itd. Mi ćemo sve po malo štampati, a ako toga bude dosta izdati ćemo knjigu pod istim naslovom. Ne zaboravite, da smo svaki dan stariji, da nas memorija popušta i da smo mi možda zadnji svjedoci jednog velikog dogadjaja i jedne velike bitke, ili smo zadnji preživjeli jedne glasovite jedinice. Hrvatska ratnička poviest mora zabilježiti sve one, koji su to zaslužili za naše potomstvo, da znaju, da smo bili borci i heroji za Hrvatsku, a ne kako nas opisuju neprijatelji i izdajnici hrvatstva.

    Opišite i borbe Vaših jedinica i Vaših patnja za druge rubrike DRINE. Poželjono je što više dobrih fotografija vojničkog značenja. Pišite nam i o ovim dogadjajima, a mićemo to uvrstiti u kroniku "Za poviest jedne emigracije".

    6.a Pišite svi iz Europe i kojima se to u drugim državama posebno naznači na adresu DRINA, Apartado 5024, Madrid, Espana, bez stavljanja bilo kakovih drugih imena. To se odnosi kako na Stožer, tako na Odpor ili DRINU, kao i na pojedine suradnike osobno. U slučaju da se nekome ipak želi nešto privatno saobćiti, tada neka se stavi u duplu kuvertu, ali na vanjski omot staviti samo gornju adresu.

    6b. Svi iz Kanade, USA, Venezuele i Oceanije t.j. prekomorske zemlje slati na adresu : Roberto Campos Caballer, Apartado 979, Valencia, Espana. (Roberto Campos Caballer je jedno od imena generala Drinjanina koje je on službeno koristio kod španjolskih vlasti. Mo. Otoraš.) Ni u ovome slučaju ne stavljati kao što neki stavljaju Luburić, Drinjanin, Odpor, DRINA, itd. Samo i jedino prije spomenite. Mi imamo svoje razloge i poslije ćemo i taj sistem pronieniti prema potrebi. Nemojte se obazirati, ako na poledjini naših pisama budu druge adrese ili gradovi, ili ako naša pisma dobijete u kuvertama jedne trgovačke tvrtke. Vi pišite na sve adrese, koje smo Vam naznačili, a mi ćemo interno već dalje razporediti.

    Želeći Vam u Novoj Godine mnogo uspjeha i sreće u Vašem radu, pozdravljamo Vas i ostajemo

    Za Poglavnika i Dom Spremni!

    Pukovnik Pušić v.r. General Drinjanin v.r.