U spomen na preminule članove Društva za obilježavanje grobišta

 

Anica Vidaček, r. Antekolović ( 22. 04. 1936. – 10. 05. 2013. )

 

           Nakon polaganje vijenca i molitve na grobištu Dravska šuma Varaždin, 29. svibnja 2005. godine obratila mi se Anica Vidaček iz Varaždina s pitanjem zanimaju li me podaci o stradanjima na Dravi, jer je gospođi tu stradala sestra, navodno kamionom dovezena noću s mnogim drugima iz Miličke. Dogovorenog dana sam gospođu nazvao i posjetio je ujutro u 11 sati, te sam zabilježio slijedeće.

        Anica Vidaček rođena je 22.04.1936. godine u Varaždinu, kći je Stjepana Antekolovića i majke Ljubice rođene Mavrek, ima dva sina, starijeg Mladena (1956.) i mlađeg Maria (1970.), u to doba živjela je u kući, na adresi Josipa Kozarca 69/1 u Varaždinu.

         Oca i sestru Milku rođenu 1924. godine su odveli jedne noći iza 11 sati. Rekli su da idu samo na razgovor, a nakon toga se više nisu vratili. U našoj kući nikad se o politici nije razgovaralo, a u doba hapšenja i odvođenja ja sam bila dijete kao i sestra Marija rođena 1934. godine, ali ni mama nikad nije to spominjala. Ja sam poslije radila u VIS-u (Varaždinska industrija svile – poznatija  i kao „Svilana“ Varaždin, op ft), i dobila sam svakakva priznanja, i medalju rada, bila sam predsjednik radničkog savjeta, ali nikad u partiji. Nikad se s politikom nisam bavila, pa ni danas, a mama pogotovo. Ona nam nije dala da se o tome govori.

        Sestra koja je ubijena bila je šnajderica, ali nije nigdje radila, bila je doma, bila je još djevojka. Mi smo imali i zemlje  i doma se hranilo krave, konje i svinje, svašta smo imali, pravo malo gospodarstvo. Stanovali smo na Širokim Ledinama kbr 6. Otac se bavio trgovinom, drvenom i pletenom robom te raznima sitarskim izradbama na malo. Rijetko tko od susjeda nas je znao po prezimenu, svi su nas uglavnom zvali „rešetari", a ne Antekolovići, jer je tata radio sita i rešeta, te su nas valjda po tome i nazvali. Otac se koliko ja znam nije bavio nikakvom politikom jedino što ja znam, a to mi je moja pokojna mama znala reći, susjedi su nam bili jalni, jer mi smo hvala Bogu imali sve. Nismo bili ni kruha gladni, ni žedni, ni goli ni bosi. Imali smo sve. Susjed je znao reći, poslije su oni bili veliki komunisti, ne znam dali ste za njih kad čuli, drvari su oni bili, ja sam si sa kćerkom bila dobra, djeci bila kuma, kasnije se ona pod vlak hitila.

       On je rekel: - Zakaj bi netko imal tri kaputa, a netko ni jednoga. On je bil pijanec i ništ koristi, a bilo je i puno djece. Tak je bil on jalan.

 

Za jednog razgovora

FT - Recite mi molim Vas kako je teklo hapšenje? Kad su došli po tatu i sestru?

      -To je bilo po noći oko 11 sati. Mi smo već svi spavali. Kad su došli i više se stvarno niti ja ne mogu sjetiti, to je onda bilo strašno. Mama se počela plakati, i mi smo se onda plakale (sestra i ja). I onda su ih jednostavno otpelali.

 

           -  Koliko ih je bilo?

-  Bila je noć.  Dva su sigurno bila. To je bilo 18. srpnja 1945. godine. Istu noć,  zajedno s tatom otpelali su i sestru Milku, skupa su ih otpelali, uz obrazloženje da oni idu samo na ispitivanje i da oni budeju u jutro došli doma. Te smo mi hodali u jutro gledati i čekati kad se budeju vrnuli, mama je skroz plakala, valjda je bila bolje svjesna kaj se događa nego mi djeca.    Mama je strašno plakala. Bila je i bolesna, imala je upalu zglobova, dobro se toga sjećam. Oca i sestru nakon odvođenja od strane ljudi od vlasti više nikad nisam vidjela, kao ni itko drugi. Pitam se još i danas „zašto“ i zbog čega i tko je kriv za smrt mog oca i sestre, zašto sam morala ostati bez najboljeg oca i sestre i gdje su njihovi grobovi.

 

Imate li kakav dokument ili ispravu, smrtovnicu?

-         Ovo rješenje to je jedini dokument koji imamo i koji smo dobili! - gospođa Anica

Vidaček, rođena Antekolović  pokazuje mi rješenje, na kojem piše:

 

IV. R. 125/1947-3

Prijedlog Antekolović Ljube iz Varaždina, Široke Ledine kbr 6 za pokretanje postupka radi proglašenja mrtvima Antekolović Stjepana i Antekolović Milke.

 

Rješenje:

       U rješenju gornjeg prijedloga, a jer su vjerojatnim prisutne pretpostavke smrti i pravni interes predlagateljice provađa se postupak da se proglase mrtvima njezin nestali muž Antekolović Stjepan, sin Josipa i Terezije rođene Kišiček, rođen 22. rujna 1898. godine u Žarovnici i njezina kći Antekolović Milka, rođena 6, prosinca 1924, godine u Žarovnici, kći Stjepana i Ljube rođene Mavrek koji su 18. srpnja 1945. godine odvedeni iz Varaždina po organima OZNE, te im se od tada zameo svaki trag, tako da se o njima više ništa ne zna.

 

        Nestalima postavlja se skrbnik na čin u osobi Tušek Gabrijela iz Varaždina, Hercegovačka ulica 24, kome ovo rješenje ima služiti umjesto posebnog dekreta i koji se poziva da o nestalima pribavi sva potrebna obavještenja.

      Izdaje se oglas, koji se pribija na ovosudnu oglasnu ploču i jedanput uvrštava u

službeni oglasnik Narodnih Novina i kojim se pozivaju nestali, da se u roku od 3 mjeseca

 jave ovom sudu ili postavljenom skrbniku, jer će se inače proglasiti umrlima.

 

        Obavijest: - Antekolović Ljuba, Varaždin Široke ledine 6

                         - Tušek Gabrijel, Varaždin, Hercegovačka ulica 24

 

Kotarski sud odio IV,

U Varaždinu dne 12. II (veljača) 1947.

           Tajnik suda: Bakranin Josip

            Za točan otpravak : Cerovec

 

Pokazuje Anica rješenje i nastavlja

      U ono doba još su otpelali Prepeluha koji je bil kod Drave u Varaždinu. Gospođa Prepeluh i moja mama Ljuba, ja vam sad to točno ne bi znala reći, nakon koliko vremena su onda i mamu otpelali v zatvor gdje je proboravila šest (6) mjeseci, poslije toga. Kasnije je bila puštena da ništ nije bila kriva. Mama je u zatvoru bila u Miličkoj ulici u Varaždinu, a mene i sestru Mariju su smjestili kod krsnih kumova, Tišek Gabrijela u Hercegovačkoj ulici koji nam je bio određen za skrbnika, a za našu kuću je postavljen kak ti neki povjerenik, niti ne znam kak se zove. Koji je tobož pazio na kuću. Mama o tome nije dobila nikakvih papira. Kad sam našla ove papire (rješenje i ostale stare dokumente i slike), vjerovala sam da ću i to naći. Međutim ništa nemam od toga. Uglavnom znam da je bilo rečeno, da je puštena da ništ ni bila kriva, a bila je u zatvoru sa gospođom Prepeluh, danas je i ona već pokojna. Nakon što su se one upoznale i sprijateljile gospođa Prepeluh je poslije dolazila k nama.

 

  FT: Gospođa Anica na temelju čega pretpostavljate da Vam je sestra završila na Dravi?

       -   Poslije mi je Stjepan Peras, koji je također živio na predjelu prema Dravi - Široke       Ledine i okolica pričao da je sestra vikala s kamiona kad su ih vodili prema Dravi, kak se zove  i nek vele obitelji, a za tatu su rekli da je samo rekel, - Ja nisam nikome ništa kriv- Poslije su rekli da se je u Miličkoj ulici u zatvoru sam ubil. Navodno se je s nekom ciglom lupil po glavi!? Da li je to istina ili nije istina ja ne znam, samo znam da oca i sestru Milku od noći uhićenja više nismo vidjeli. Obojicu su likvidirali. Na koji način to samo oni znaju. O tome sam s mamom toliko malo razgovarala, zapravo mama o tome nije pričala.

 

     Poslije rata bilo je strašno. Svi koji su bili malo bolji gospodari, koji su nešto imali, koji su bili malo imućniji u to doba su otišli (odvedeni i negdje ubijeni opaska ft).

     Poslije rata zavladao je veliki strah, a nakon što su oca i sestru odveli taj strah se još povećao. Išla sam na Marof u školu, tamo gdje je danas Arhiv (službeno Državni arhiv u Varaždinu, Ulica Davorina Trstenjaka 7 – op ft). Jednom smo tako djeca išli u školu, a tamo su bili neki vojnici. I onda je jedan rekao kolegi. Ti streli ovu, ja bum ovu, zafrkavali su se na račun našeg straha.

     Još za vrijeme rata tata je u dvorištu i vrtu napravio veliki bunker u koji smo se sakrivali za vrijeme uzbune i bombardiranja. Sestra Milka nikad nije htjela ići u bunker. Ona je uvijek ostala u kući. Rekla je ako poginem, poginem barem u kući, dok smo mi dvije mlađe sestre morale slušati roditelje.

          U našoj obitelji sestra Milka bila je najstarija, onda je bila Marija i ja, bilo nas je šestero, ali su drugi poumirali još dok su bili mali. Ja njih niti ne znam jer sam bila zadnja, ali oni su još rođeni u Žarovnici, samo Marija i ja smo rođene u Varaždinu.

 

Ostali podaci o obitelji Antekolović 

     Stjepan Antekolović (matica krštenih župe Sv. Bartola u Kamenici svezak X, strana 141, broj 159) rođen je 22. rujna 1898. godine u Žarovnici 14, a krštenje je drugi dan 23. rujna. Kumovi su mu na krštenju bili Stjepan i Jela Galović, a krstio ga je župnik Franjo Miljan.

     Oženio se Ljubom Mavrek (matica krštenih župe Sv. Bartola u Kamenici svezak XI, strana 248, broj 36 za godinu 1904), kćerkom Jakoba i Kate rođene Belcar iz Žarovnice 26, rođenom 10. ožujka 1904. godine, krštenom 11. ožujka 1904. godine, a kumovi na krštenju bili su Valent i Mara Maček, krstio ju je župnik Ferdo Šafran. Vjenčanje je bilo 17. siječnja 1924. godine.

      Zbog neimaštine i teškog života otac (Stjepan Antekoliović op ft) je otišao raditi u Kanadu gdje je zaradio novce kojim je kupio kuću u Varaždinu i nešto zemlje. Vratio se u Hrvatsku u prosincu 1933. godine, a konzulat kraljevine Jugoslavije izdao mu je u Kanadi u Montrealu putovnicu 13. prosinca 1933. godine. U Jugoslaviju je na graničnom prijelazu Jesenice bio na Božić, 25. prosinca 1933. godine.

       Prema Legitimaciji „Udruženja trgovaca za grad i srez Varaždin" i ovlaštenju izdanog od Gradskog poglavarstva u Varaždinu od 31. prosinca 1934. godine Stjepanu Antekoloviću izdaje odobrenje za vrstu radnje: trgovinu drvenom i pletarskom robom, te raznim sitarskim izradbama kao sitna trgovačka radnja u Varaždinu, a za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, gradsko poglavarstvo Varaždin izdaje mu „Ovlašćenje kojim se zamjenjuje staro ovlašćenje od 31. 12. 1934. izdane po Poglavarstvu grada Varaždina (od 5. ožujka 1945. godine) kojim se ovlašćuje Stjepan Antekolović iz Žarovnice općine Ivanec da može obavljati „trgovinu drvenom i pletarskom robom, te raznim sitarskim izradbama na malo, koju je vodio u kotaru Ivanec na temelju obrtne iskaznice od 9. ožujka 1928. godine izdane od Kotarske oblasti Ivanec.

 

Anica Vidaček – članica Društva za obilježavanje grobišta ….

       Uslijed naših nekoliko razgovora, u kojem smo se dotakli i „osnivanja i funkcioniranja“ Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava ( u Varaždinu 20. rujna 2000. – op ft), objasnio sam da smo udrugu formirali s ciljem da se na grobištu Dravska šuma Varaždin postavi spomen križ. Objasnio sam da sam potkraj 1998. godine u tom cilju gradu Varaždinu poslao dopis, a pošto sam kao voditelj Istraživačkog središta Varaždin Saborske komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih imao samo „ovlasti“ za prikupljanje podataka o žrtvama i grobištima na području Varaždinske županije, na kojeg nikad nisam dobio odgovor, odlučili smo se za formiranje spomenute Udruge, poslije ukidanja Saborske komisije.

    U rad udruge uključili smo sve koji su nam htjeli i mogli pomoći, a osnovni uvjet za pristupanje u članstvo je „zainteresiranost osobe“ da se prešućivane žrtve iz doba totalitarnog režima ne zaborave i da im se obilježe grobišta – posljednja počivališta, što je sve naveden i u Statutu. I tako je Anica postala članica Društva, a zajedno s ostalima sudjelovala je i kod polaganja vijenaca, uz blagdan Svih Svetih 2005. godine, i na grobištu Dravska šuma Varaždin  ( podaci 27. 11. 2020. godine preuzeti sa:

 

http://www.safaric-safaric.si/katas_cro/05_var/varazdin/2005_dravska_suma/20051102_Dravska_suma.htm ).

 

   

 

Na slici su, slijeva na desno, u prvom redu: Anica Vidaček, Stanko Lazar i Jasenka Zdelar, a bili su još prisutni, Branka Šargač, Miljenko Počakal, Ivan Pavlović, (Vlatko Ljubičić i Franjo talan.

 

     Anica Vidaček i članovi Društva vijence su kod spomen  križeva položili i u petak 31. listopada 2008. godine, s početkom u 10 sati na grobištu Dravska šuma Varaždin, a nakon molitve na grobištu Dravska šuma Varaždin izaslanstvo društva uputilo se u Međimurje, do spomen križa na grobištu Hrašćan u župi Macinec i općini Nedelišće. Uslijedilo je polaganje vijenaca tada kod novopodignutog spomen obilježja hrvatskim braniteljima i žrtvama jugo-komunističkog terora poubijanim u poratnim danima Drugog svjetskog rata u Vratišinc, a potom i na ostalim mjestima (Čukovec kod Ludbregu, na grobištu Šoderana u Kućanu Ludbreškome, a molitva je upućena i za žrtve grobišta Repova šuma – Štrigocv, Zamlaka, Kneginec, Tužno, Leskovec kod Varaždinskih Toplica, grobištima Paka kod Novog Marofa, kao i stradalima u Višnjici, Grabušnici i Maruševcu, na grobištu Tiglin kod Ivanca i mnogim neznanim i još neobilježenim stratištima. Svijeće su zapaljene i na grobu pokopanih žrtava iz grobišta Gajec u Sračincu, i kod spomen križa u Svibovcu i na grobištu Gaj u Strmcu Podravskome, i kod spomenika u Gornjoj Voć Pancirici kod Otok Virja i grobištu „Križara“ kod Drave u Velikom Lovrečanu, u općini Cestica –  

 

http://www.safaric-safaric.si/dan_mrtvih/Dan_Mrtvih_2008.htm

 

 

Vratišinec, 31. 10. 2008., slijeva: vlč Pavao Mesarić-župnik, Nada Horvat, Zvonimir Trupković (štap), Barbara Turk – mlađa, Varga, Josip Kolarić, Stjepan Jovan, Anica Vidaček, Josip Sermek, zaboravio ime i prezime, i Stanko Lazar. U Varaždinu nam se pridružio i Alfred Obranić, predsjednik HDPZ-a Hrvatske, te Ivan Međimurec i Pavao Šćuric, predsjednik ogranka Hrvatski domobran Varaždin, a na nekim od ostalih lokacijama i rodbina.

 

      Anica Vidaček bila je vrijedna članica Društva preminula je 10. svibnja 2013. godine, a obred ukopa, 13. svibnja 2013. godine na varaždinskom groblju predvodio je, bratić joj, vlč Tomislav Antekolović, župnik na župi Mursko Središće. Anica Vidaček pokopana je na polju VI, u 40 redu, na grobnom mjestu broj 22., a prethodno je u tom grobnom mjestu pokopana joj i majka Ljubica Antekolović ( 1904. – 1993.). Na lijevoj strani spomenika upisani su i podaci o žrtvama poratnog komunističkog terora ubijeni na Dravi kod Varaždina, poslije „oslobođenja“ grada 1945. godine, Stjepan Antekolović (1898.-1945.) i kćerka mu Milka Antekolović (1924. 1945.)

 

 

Grob Anice Vidaček nalazi se na groblju Varaždin, polje VI, 40 red, grobno mjesto broj 22.