zapis o pokojniku




2012-06-01

 

Cjelokupnoj rodbini, svim dragim prijateljima i poznanicima javljam da je u noći, 31. svibnja 2012. godine u u 23,30 o bolnici u Varaždinu preminuo moj dragi otac Josip Talan (01. ožujka 1930. - 31. 05. 2012.), otac šestero djece, djed dvadeset unuka i pradjed 17 unuka . Nijednom nije propustio nedjeljnu misu, kao ni za blagdane, a posljednji puta bio je na ranoj misi u nedjelju ujutro, 27. svibnja 2012.

Posljednjih godina na mise je odlazio svakodnevno, dok je mogao, iako bolestan.

Brat svećenika, fra Franje Talana, sin Terezije i Antuna zvonara župne crkve Uzvišenja Svetog Križa - Križovljan.

Nakon rata, pedesetih godina zaposlio se na Dalekovodu, potom je otišao u obveznu vojsku, a 1954. godine oženio se Terezijom Grmec, kćerkom Stjepana i Marije. Mladi bračni par nastavio je živjeti s roditeljima Antunom i Terezijom bavio se poljoprivredom, a da bi prehranio brojnu obitelj, petero djece, zaposlio se 1965. godine u Austriji. 1971. godine rodio se na ponos obitelji i sin Tomislav. Nedjeljom popodne odlazio je u Graz, a kući se vraćao petkom navečer. U Grazu je kao tesar radio na raznim gradilištima, sve do odlaska u invalidsku mirovinu 1989. godine, kao srčani bolesnik. 

Posljednjih godina zdravstveno stanje se pogoršalo, a redovite kontrole kod liječnika prešlo su u tjedne posjete.

U ponedjeljak na večer, 28. svibnja 2012. odlazi na hitnu u Varaždin odakle je prebačen na interni odjel. Na oproštaju, pred ponoć zamolio me da obavijestim Kapucine, fra Josipa da ga posjeti i podijeli bolesničko pomazanje, iako je na ispovijedi bio za Spasovo, 17. svibnja. Želju mu je fra Josip ispunio. 

 Pokop će biti na groblju u Cestici, u nedjelju u 15 sati, a misa zadušnica biti će nakon sprovoda, u župnoj crkvi Uzvišenja Svetog Križa, u crkvi gdje je kršten, primio sakramente prve ispovijedi, pričesti, potvrde (krizme), kao i djeca mu. Tu se vjenčao.

 

Ostajemo Bogu zahvalni za trenutke koje smo zajedno proživjeli

 

T. Franjo






















>


BIOGRAFIJA DVD

    Zahvala povodom smrti Josipa Talan (1. 03. 1930. – 31. 05. 2012.)

 

U ime kompletne obitelji, mame Terezije, sinova Franje, Stjepana i Tomislava i njihovih obitelji, kćeri Marije i Štefice i njihovih obitelji, te djece i unuka pokojne kćerke Ane i pokojnog joj muža Ivana upućujemo zahvalu svima koji su bili na ispraćaju i koji su nam izrazili sućut, sjetili se pokojnika u molitvama i mislima i zadržali ga u uspomeni.

     Najiskrenije zahvaljujemo redovnicima Hrvatske kapucinske provincije Svetog Lepolda Bogdana Mandića, Varaždinskoj biskupiji, Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, članovima Društva za obilježavanje grobišta, Udruzi Macelj i Daksa – Dubrovnik, Hrvatskom domobranu – V- Toplice, Općini Cestica, tvrtki Elektro-KA iz Ptuja, prijateljima i susjedima i svoj rodbini na upućenim izrazima suosjećanja  i na ispraćaju dragog nam pokojnika. 

     Velika hvala i svećenicima vlč Vjekoslavu Pavloviću, Ivanu Košiću, Ivanu Žmegaču, fra Branku Lipši i Mirku Kemivešu na dostojanstvenom ispraćaju, kao i fra Anti Kukavica, vatrogascima DVD-a Križovljan Cestica i osoblju tvrtke Anemona.

     Zahvalu upućujemo i liječnicima, medicinskom osoblju i ljudima koji su za vrijeme dugogodišnje bolesti s ljubavlju i strpljivosti vodili brigu o bolesnom Josipu.

       Životopis Josip Talan

Josip Talan rođen je 1. ožujka 1930. godine u Križovljanu 4, kao treće od petero djece, od kojih je brat Franjo 1959. godine zaređen za svećenika, sin je Antuna i Terezije r. Pavlović. Sin zvonara Antuna usko je živio s crkvom, a u uređenju crkve i okoliša pripomogla je cijela obitelj. Osnovnu, četverogodišnju školu završio je u vrijeme nastanka Nezavisne države Hrvatske, a 10. travnja 1941. godine bio je i svjedokom odvođenja i ubojstva od njemačke vojske župnika Ivana Mađarića. Kao dijete potkraj rata radio je na kopanju rovova, „Panzer“ graba, a u sjećanje mu se urezala i slika kretanja kolona „križnog puta“ koje su potkraj mjeseca svibnja 1945. prolazile iz smjera Bleiburga i Slovenije prema Varaždinu i istoku. Bolna su mu bile i sjećanja na poratne progone Crkve, udbaške racije i progone, proganjanje i rastjerivanje hodočasnika župe Križovljan i ostalih na Mariji Bistrici, zabranjivanje tradicionalnih procesija, a i progona svećenika među kojima je u Staru Gradišku otpremljen i križovljanski župnik Josip Bakan. U oskudici i siromaštvu u kojem je cijeli kraj živio pred Drugi svjetski rat, za vrijeme rata i poraća, odrastao je, a bolno mu je u sjećanju ostalo oduzimanje „viškova“ hrane, i progon obitelji zbog polaska brata Franje sjemeništa, Bogoslovije i prihvaćanja svećeničke službe. Ali ujedno je bio ponosan na žrtvu koju je za očuvanje vjere i domoljublja mogao dati i vlastiti doprinos.

      Nakon rata, pedesetih godina zaposlio se na izgradnji dalekovodu, otišao je u obveznu vojsku, koju je služio na Korčuli (27. listopada 1950. – 11. rujna 1952.). U crkvi Uzvišenja sv Križa vjenčao ga je vlč. Ivan Dugi, 20. siječnja 1954. godine. Skroman zajednički život mlada obitelj započela je zajedno s roditeljima Antunom i Terezijom, bakom Helenom i djedom Blažom, živjelo se od poljoprivrede, a posebno se radovao svakim djetetu, kasnije i unucima i praunucima. Djecu je zajedno sa suprugom i ostalim članovima obitelji odgajao u ljubavi prema Bogu i domovini, u poniznosti i skromnosti, s osjećajem ljubavi prema potrebnima i ponosom da se i u siromaštvu ljudima u potrebi ima što dati i pokloniti. Opće siromaštvo nije mimoišlo ni obitelj Talan, poljoprivreda na sitnom posjedu tek je omogućavala preživljavanje i plaćanje poreza državi, a stasanjem djece za školu iziskivalo je i financijska izdvajanja koja se nisu mogla osigurati. Srećom tih godina popušta i strogi sustav državne kontrole te se u potrazi za preživljavanjem brojni odlučuju za zapošljavanje u zapadnoj Europi te se Josip, da bi prehranio brojnu obitelj 1966. godine zaposlio u Austriji, na građevinarstvu. Supruga Terezija posvetila se odgoju djece i brigom za gospodarstvo, a zimskih mjeseci s djecom je bio i otac, kao i za katoličkih  blagdana, posebno Božića, koji se u doba komunizma u domovini nisu javno smjeli slaviti. Početnih godina nedjeljom popodne, kasnije ponedjeljkom ujutro, odlazio je u Graz, a kući se vraćao petkom navečer. U Grazu je kao tesar radio na raznim gradilištima, sve do odlaska u mirovinu 1989. godine. S oduševljenjem je dočekao osamostaljenje Hrvatske i prestanke progona Crkve, a s očinskom brigom i molitvom ispraćao je na ratište najmlađeg sin Tomislava, hrvatskog branitelja.

     U djetinjstvu osjetio je sav jad i siromaštvo, neimaštinu, kao i brojni iz generacije.... po ljeti spavalo se na štali, a u zimi toplije je bilo u  štali....Kad je 1973. počeo graditi kuću pitali su ga zašto graditi tako veliku, a u kući je bilo  11 članova obitelji. Rekao je da kad mi dođu bratići (i sestrične) iz Osijeka da imaju gdje prespavati, da ne trebaju spavati na štali.   Kuća je napravljena, djeca porasla i formirala vlastite. Kuća je ostajala sve praznija.... No, nesreća i vojni napad s istoka na Hrvatsku nas zbližava, a kuća se ponovno popunila tek u Domovinskom ratu, nakon zauzimanja Vukovara od strane JNA i raznih srpskih postrojbi, kada je konačno i ugostila Osječane, doduše već drugu generaciju i mlađe .... Pokidani kontakti ponovo su uspostavljeni.

     Polako dolaze i unuci, pa i praunuci, a kompletna obitelj najčešće je na okupu za Josipovo. Rado je hodočastio dok mu je zdravlje dozvolilo, a na proštenje svetom Josipu u crkvi na Banfici posljednji puta bio je ove godine, poslije liječničkog pregleda u varaždinskoj bolnici.

        Uz šestero djece od kojih kćerka Ana od posljedica prometne nesreće, 4. listopada 1986. godine, umire u varaždinskoj bolnici 12. listopada radovao se i unucima, a cijelu obitelj bolno je potresla smrt unuke Marije Bogataj (26. 09. 1984. – 26. 05. 1995.) koja je preminula nakon prometne nesreće kod OŠ Apače. Djeca kćeri Marije (1954.) i Branka Bogataj su Anita, Miroslav, Ivan, Brankica i Marija (poginula 1995.), a tu su i praunuci Lara, Lucija, Žana i Klemen. Djeca pokojne kćeri Ane (06. 05. 1960. – 12. 10. 1986.) i pokojnog Ivana Rodeš su Jelena, Valentina, Franjo, Marija i Matija, a tu su i djeca – praunuci Tea, Lana, Ena, Ana, Julijana, Saša, Emili, Melani, Marinela, Ivan, Karlo, Dominik i Sven. Djeca kćerke Štefice (1963.) i Petra Kranjčić su Ana, Antun i Suzana. Sin Franjo (1958.) i Andreja r. Golub imaju troje djece, Anu, Blaža i Valentina, a djeca Stjepana (1963.) i Jadranke r. Oreški su Marija i Emanuel. Najmlađi sin Tomislav ostao je, zajedno sa suprugom Bojanom r. Lazar, živjeti s roditeljima, a tu su i unuci Helena i Marko, i najmlađa Katarina rođena 31. listopada 2011. godine.

       Dok je mogao rado je pomagao i drugima, a za proštenja dar nije zaboravio dati ni unucima, kao ni za rođendane i imendane, polasku na hodočašća, školske izlete i ostale potrebe. U mlađim danima dok je mogao i zdravstvene prilike dozvolile rado je hodočastio, rado je s članovima Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava sudjelovao na misama zadušnicama za žrtve komunističkih progona. Od Kočevskog roga, grobišta Lug kod Bjelovara gdje je u poratnim likvidacijama stradao u župi Križovljan rođen svećenik Antun Klasić, a od 1995. godine, na drugu nedjelju mjeseca lipnja redovito je sudjelovao na misi zadušnici na grobištu Pancerica u Virje Otoku, za koju je i sam dao doprinos kod izgradnje i uređenja.

   Posljednjih godina zdravstveno stanje se pogoršalo, a redovite kontrole kod liječnika prešlo su u tjedne posjete. U ponedjeljak na večer, 28. svibnja 2012. odlazi na hitnu u Varaždin odakle je prebačen na interni odjel. Na oproštaju, pred ponoć zamolio je sina koji ga je dopremio u bolnicu da obavijesti Kapucine, fra Josipa da ga posjeti i podijeli bolesničko pomazanje, iako je na ispovijedi bio redovit, kao i na nedjeljnim i blagdanskim misama, koje ni u bolesti nije propuštao, a posljednji puta u crkvi Uzvišenja sv. Križa u Radovcu pričestio se pod ranom misom u nedjelju 27. svibnja. Želju mu je fra Josip ispunio. No, srce nije izdržalo, jedno stanje se saniralo, a drugo pogoršalo te ga Gospodin u četvrtak, 31. svibnja, pred ponoć pozove k sebi.

      U petak ujutro obitelji stiže obavijest o smrti te je nakon sređivanja potrebnog popodne otpremljen prema rodnom mjestu. Na dvorištu obiteljskog doma obitelj se molitvom oprostila od pokojnog Josipa, a potom je nešto iza 15 sati kolima tvrtke Anemona otpremljen u mrtvačnicu groblja u Cestici.

      Molitvu krunice na večer u petak i subotu, i pred ukop predmolile su Nadica Levanić i Marija Ivančić, a sućut supruzi, djeci i obitelji izrazili su brojni prijatelji i poznanici, kao i predstavnici Općine Cestica, Varaždinske biskupije, Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Društva za obilježavanje grobišta iz Varaždina, Slovenije i Međimurja, Udruga Daksa 1944/45 iz Dubrovnika, udruga Macelj i ostali.

       Obred sprovoda predvodio je u nedjelju s početkom u 15 sati vlč. Vjekoslav Pavlović, a lijes s tijelom pokojnog Josipa prenijeli su vatrogasci DVD-a Križovljan Cestica. U vatrogasnoj odori bili su bratići pokojnog Josipa, Stanko Kalsić, Božo Slunjski i Ivica Pavlović te Milan Borak, Milan Županić,  Antun Zagorec, Ivan Oković i Petar Humek. Na čelu pogrebne povorke križeve su ponijeli David i Fabijan Podgorelec, a sliku pokojnog djeda Josipa nosio je unuk Marko. Dirljivom ispraćaju doprinijeli su i pjevači  grupe „Requiem“. Za vrijeme pred sprovodi ukopa otpjevali su pjesmu Otišao je otac moj polako, a za sve dobro što je pokojnik učinio za života zahvalili su mu pjesmom Fala.

      Na groblju se u ime župe od pokojnika oprostio i domaći župnik vlč Ivan Košić, koji je iznio i kratak životopis. – Josip je bio treće od petero djece Antuna i Terezije rođene Pavlović, rodio se 1. ožujka 1930. u Križovljanu 4. Vjenčao se 20. siječnja 1954. godine s Terezijom Grmec, djevojkom također iz uzorne katoličke obitelji kao i sam, između ostalog te obitelji dale su Crkvi svaka po jednog svećenik (fra Franjo Talan i Trpimir Stjepan Grmec). Sami su rodili šestero djece Mariju, Franju, Anu, Stjepana, Šteficu i Tomislava. Za župu Križovljan učinio je osobno, a i obitelj, mnogo dobra u materijalnom i duhovnom pogledu. Zahvaljujem mu na svemu. Svakog dana, kad god je mogao dolazio je na misu i pričest, nije se sramio biti svjedok vjere pa možemo imati nadu da ga je Bog već nagradio srećom na nebesima.

      Sprovodna misa potom je služena u crkvi Uzvišenja svetog Križa u Radovcu, a uz pratnju na orguljama unuke Ane Kranjčić pjevao je zbor mladih župe Petrijanec i prisutni na bogoslužju. Tradicionalne karmine održane su u sali DVD-a Križovljan Cestica, a po tradiciji mjesto predviđeno za umrlog ostalo je prazno, kao i tanjur, pribor za jelo i čaša. Na zidu iznad tog mjesta bila je slika pokojnog Jože, a molitvu je predvodio fra Ante Kukavica, gvardijan Kapucinskog samostana iz Varaždina. Pročitani su pristigli izrazi sućuti iz Varaždinske biskupije, prof dr. Zvonimira Šeparovića i gđe Jadranke Lučić iz HŽD-a,  Mate Račevića i udruga Daksa iz Dubrovnika, bratića Ivana Klasića iz Australije i ostalih, a sjećanja na pokojnog bratića iznio je i vlč Vjekoslav Pavlović.

      Josip Talan pokopan je u obiteljski grob na desnoj strani groblja u Cestici, red VIII, grobno mjesto broj sedam, a tu još počivaju djed i baka, Blaž (1882. – 1959.) i Helena r. Klasić (1880. – 1973.), roditelji Antun (1906. - 1988.) i Terezija r. Pavlović (1906. – 1989.).

 

 

Franjo Talan i cijela obitelj zahvaljuje svima na izrazima sućuti! Hvala

 

Priložene fotografije snimio Dragutin Šafarić, Antonio Kišić i članovi obitelji, a na posljednjoj pod rednim brojem 16 je svih 20 živih unuka koji su u nedjelju ispratili djeda Josipa