Zlatko Pišpek (6

Zlatko Pišpek (6. rujna 1955. – 04. travnja 2012.)

 

U Županijskoj bolnici u Čakovcu preminuo je u srijedu, 4. travnja 2012. godine u jutarnjim satima Zlatko Pišpek iz Međimurja, sin Stjepana i Elizabete rođene Horvat istinski domoljub, uzoriti vjernik župe Kotoriba, bivši član crkvenog vijeća, te predsjednik ekonomskog vijeća župe Kotoriba, član Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina i žrtava komunizma iz Čakovca.

 

Pogreb je u četvrtak, 5. travnja u 16 sati na groblju u Kotoribi, a nakon toga misa zadušnica služit će se u župnoj crkvi Sedam žalosti BDM i Uzvišenja Svetog Križa u Kotoribi.

 

Pokojni Zlatko dao je značajan doprinos utvrđivanju žrtava Drugog svjetskog rata i poraća na području rodne župe, a njegovom zaslugom postavljen je spomen križ na grobištu Leš u Kotoribi. U spomen na stradale župljane i žrtve grobišta Leš tu se svake godine priređuje, na Dan državnosti Republike Hrvatske, 25. lipnja.

            

Pozivamo članove Društava i sve prijatelje pokojnog Zlatka da sudjeluju u ispraćaju i sudjeluju na misi zadušnici. Supruzi Anici, djeci, Valentini i  Mariju ,kao i malom Alanu i zetu. Sestri Mariji i bratu Zdravku .... prijateljima i rodbini izražavam kršćansku sućut i zahvalnost za ljubav i strpljenje s kojim su dragom Zlatku iskazali za njegove života i bolesti.

 

počivao u miru Božjem

obavijest franjo talan











































Zlatko Pišpek (6

U spomen Zlatka Pišpeka (1955. – 2012.), uzornog vjernika, promicatelje istine i hrvatskog domoljuba – člana Društva za obilježavanje grobišta

 

Najzaslužniji za obilježavanje grobišta Leš i očuvanja uspomene na prešućene žrtve komunističke poratne vlasti Drugog svjetskog rata župe Kotoriba 

 

     Zdravstveno stanje Zlatka Pišpeka (1955.) iz Kotoribe posljednjih mjeseci, pa i godine, nije bilo najbolje te je u nekoliko navrata bio na liječenju u Županijskoj bolnici u Čakovcu, a da bi njegovala bolesnog brata kući iz Australije vratila se i sestra Marija (1950). Zbog pogoršanog zdravstvenog stanja ove godine nije sudjelovao u radu Skupštine Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava koja je održana u subotu 3. ožujka u Varaždinu, kao ni na Trećem križnom putu grobištima i stratištima Varaždinske biskupije. U čakovečkoj bolnici posjetili smo ga 8. ožujka (Josip Kolarić i franjo talan op ft.), nakon čega smo se uputili za Štrigovu kako bi dogovorili detalje za završni dio Trećeg križnog puta grobištima i stratištima Varaždinske biskupije koji je održan 24. ožujka.

      Jedanaestu postaju molili smo kod spomen križa u Kotoribi, posvećenu stradalim žrtvama grobišta Leš, poginulim i nestalim Kotoripčanima, gdje smo bili u 16 sati, a tu nam se molitvi pridružilo i više desetaka  župljana župe. Ove godine nije se mogao pridružiti Zlatko i njegova obitelj. Iako nije bilo planirano posjetili smo ga i zajedno izmolili molitvu Oče naš koju je predvodila članica Društva Barbara Turk.

        Zdravstveno stanje Zlatka pogoršalo se u utorak, 3. travnja te je u večernjim satima vozilom hitne prebačen u bolnicu u Čakovec. Dobro srce Zlatka nije izdržalo i ujutro oko sedam sati preselio je u Vječnost. Žalosnu vijest u srijedu ujutro prenijela mi je Dragica Markan, a kasnije smo saznali i vrijeme ukopa, četvrtak u 16 sati.

         Na ispraćaju Zlatka, uz rodbinu i prijatelje okupilo se i više stotina Kotoripčana i ljudi koji su s njime surađivali i radili. Obred sprovoda vodio je vlč Marijan Horvat, a uz članove Društva iz Čakovca, Varaždina, Ludbrega oproštaju su prisustvovali i mladi iz Udruge Hrvatski domobran Čakovec – Varaždin. Kako na Veliki četvrtak, posljednji dan korizme, započinje Vazmeno trodnevlje i nema mise, a na večer je u svakoj župi misa večere gospodnje, misa za preminulog Zlatka služit će se u Kotoribi u utorak navečer u 18 i 30, 10. travnja 2012. godine.

       Na groblju se u ime od Zlatka Pišpeka, uzornog vjernika, promicatelje istine i hrvatskog domoljuba oprostila Dragica Markan koja je rekla: - Dragi Zlatko! Sve koji smo te cijenili kao dobrog prijatelja ostavio si na svom dugom putu u tuzi i žalosti. Još kao dijete čula sam od starijih ljudi koji govorahu - Najteže je rastanak s prijateljem.

Jednoj osobi nisi bio samo prijatelj? Bio si joj i dragi mili brat. Tvoja sestra Marija toliko je shrvana tvojim odlaskom da Ti ne može pročitati svoje riječi koje ti svakako želi uputiti. Zato sada ja progovaram u ime tvoje sestre:

Dragi brate! Ja se ponosim tobom. Zbog siromaštva morala sam poći u tuđinu, kada si Ti imao 12 godina. Težak je bio tvoj i moj život, ostao si bez oca sa 16 godina, pa si preuzeo svu brigu na sebe da olakšaš i pomažeš majci i bratu. Prošlo je dosta godina kako nisam mogla doći, ali zadnjih 15 godina smo natrag uspostavili bratsku ljubav, ali dragi Bog je htio drugačije. On je imao drugi plan za tebe, a ja sam mu zahvalna što sam te imala 56 godina. Ja sam sada s tobom, ali moram poći svojoj obitelji u daleku Australiju. Zahvalna sam ti dragi brate Zlatko. Uvijek ćeš biti u mojim mislima i molitvama. Tvoja sestra Marica, šogor Martin i nećaci Stiven i Ivica s obiteljima

Neka je blagoslovljena tvoja vječnost. Iskreno zahvaljujem tvojoj dragoj obitelji na svemu što su ti pružili u tvojem životu, a posebno sada kada je bilo najteže i najpotrebnije.

      U ime Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin i Čakovec oprostio se i Franjo Talan, a u svom govoru rekao je:

Ožalošćeni članovi obitelji i dragi prijatelji  Zlatka!

Danas na veliki četvrtak, 5. travnja 2012. godine okupili smo se na ovome mjestu kako bismo na posljednji počinak ispratili našeg Zlatka. Iako smo znali za zloćudnu bolest od koje je Zlatko posljednjih godina bolovao nadali smo se da je ovozemni rastanak još daleko i da će Zlatko prebroditi i nadvladati bolest i zajedno sa suprugom Anicom, obitelju,  prijateljima i poznanicima dočekati mirnu starost.

       Zlatko je rođen 6. rujna 1955. godine. Živio je zajedno s roditeljima koji su uz Zlatka imali još troje djece, Ljubicu koja umire kao dijete, Mariju i najmlađeg Zdravka. Cijeli život proživio je u voljenom mjestu i župi čiju povijest je dobro poznavao i više nego što su povijesne knjige zapisale i službene strukture vlasti dozvolile. Djetinjstvo je zajedno s braćom proveo uz roditelje, oca Stjepana i majku Elizabetu za koju je sam rekao da je bila križarica koju mu je u srce usadila ljubav prema zavičaju, Hrvatskoj domovini i Bogu. Osnovnu školu polazio je u Kotoribi, a srednju - metalski smjer u Čakovcu, te poslije u Varaždinu završava za energetičara i kotlove pod tlakom.

     Ženidbom za Anicu osniva vlastitu obitelj u kojoj je rođeno troje djece, pokojna Patricija, sin Mario i kćerka Valentina, a odrastanjem djece obitelji se priključuje i zet Danijel te unuk Alan.  Zlatko je bio istinski domoljub, uzoriti vjernik župe Kotoriba, bivši član crkvenog vijeća, te predsjednik ekonomskog vijeća župe Kotoriba. Dobitnik je spomenice domovinskog rata, član Udruga hrvatskih veterana domovinskog rata.

       Boljela ga je nepravda i ponižavanje ljudi u doba komunističke vlasti koje su se okomile i na brojne Kotoripčane koji su bili proganjani, zatvarani i mučeni, a neki su i životom platili neuklapanje u novu civilizaciju koja se represijom i progonima stvarala pod čvrstom šakom komunističke partije, državnog, policijskog i vojnog aparata. Boljelo su ga nepravde i ponižavanje Crkve i vjernika kako u vrijeme školovanja tako i u javnom životu te je s oduševljenjem dočekao uvođenje demokracije i osamostaljenje Hrvatske.

     Ne mireći se s prešućivanjem istine i hrvatskih žrtava i stradanja u doba Drugog svjetskog rata i poraća uključio se u rad Društva za obilježavanje grobišta te su zahvaljujući i njegovom neumornom istraživačkom radu danas poznata imena i prezimena svih poginulih i nestalih Kotoripčana, koji su stradali kao vojnici ili civili, u doba rata, kao i u poratnim progonima i likvidacijama. Zahvaljujući zalaganju Zlatka podignut je i spomen križ za žrtve grobišta Leš Kotoriba, a zalaganjem Zlatka u spomen zid hrvatskih stratišta i grobišta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini bite će ugrađen kamen s imenom ovog kotoripskog grobišta.

       Smatrajući da svaki čovjek zaslužuje barem pravo na grob radosno je sudjelovao, dok su mu to zdravstvene prilike dozvolile,  i na komemoracijama i misama za žrtve ostalih grobišta u susjedne dvije Županije, Ksajpa-Šenkovec, Štrigova, Gornji Hrašćan, Pancerica Cestica, Leskovec kod V. Toplica, Dravska šuma Varaždin …. i ostalima, a smatrajući da se i prema žrtvama na ostalim grobištima i mučilištima treba dati dostojan spomen rado je hodočastio i u Bleiburg, Macelj, Tezno, šumu Lug kod Bjelovari, Svetoj Ani u Kosovo kod Knina kao i prešućivanim žrtvama naselja župe Donji Mosti poubijanim u četničkom pohodu u travnju 1941. godine. Ljubav prema Domovini i hrvatskoj grudi posvjedočio je i pohodima i hodočašćima u spomen na stradale i žrtve u Domovinskom ratu, od Voćina, gdje je bio prisutan na završnom dijelu Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, i Vukovara, do ostalih mjesta stradalih u obrani Hrvatske. Radosno je sudjelovao i na proštenjima u marijanskim svetištima i susretu sa Svetim ocem, a svojom ljudskom, domoljubnom i vjerskom dužnošću smatrao je i sudjelovanje na proglašenju blaženima Drinskim mučenicama koje je bilo u Sarajevu lanjske godine.

       Zahvaljujući Zlatku danas su i ovdje prešućivane žrtve dobile status koji zaslužuju, a što je u skladu s temeljnim ljudskim pravima, u duhu usvojenih deklaracija i europske civilizacije.

       U  ime Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin, u ime Društva za obilježavanje grobišta žrtava komunizma Čakovec i u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva, supruzi Anici, djeci, rođacima i prijateljima  izražavam kršćansku sućut, a Tebi dragi prijatelju Zlatko neka je mir vječni u hrvatskoj, međimurskoj zemlji drage župe Kotoriba koju si toliko volio te radost u Nebu gdje Ti se i mi nadamo s vremenom pridružiti.

Počivao u miru Božjem, bila Ti laka hrvatska gruda!

     Nakon molitve kod grobne kućice za križem smo se uputili do groba, posljednjeg mjesta ovozemnog počinka, a vijenac Društva ponijeli su Josip Kolarić, Barbara Turk i Jasenka Zdelar, pridružili smo se i mi ostali, kao i više stotina Kotoripčana i prijatelja. Ispred udruge Hrvatski domobran pokopu su prisustvovali Mario i Saša Marciuš, Martin Hunjadi, Martin Banić, David Lešnjak, Matej Mesarić i Nikola Perhoč, a tu su ispred Društva bili i Boris Veselnik, Stjepan Jovan, Ivan Sermek… 

 

       Zlatko hvala Ti za prijateljstvo i ljubav koji su ugradio u proučavanje istine o prešućenim i prešućivanim hrvatskim žrtvama …

 

Zapisao Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta

     PS – u prvom dijelu osam  fotografija s ispraćaja na groblju u Kotoribi,

a potom dvadesetak snimljenih od 5. lipnja 2009. godine na utvrđivanju lokacije grobišta Leš do susreta sa Svetim Ocem u Zagrebu i komemoracije u Kotoribi 2011.