2007-03-20

 

Poštovani

Javljam Vam tužnu vijest da je u utorak, na groblju u Belici pokopan

Mijo Modrić, hrvatski branitelj

Mijo Modrić, r. 1955. godine u Belici, sin Franje i Veronike

 

Hrvatski branitelj član HOS-a,

sudionik Domovinskog rata,

član Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava

 

Nekoliko crtica iz života hrvatskog branitelja Mije Modrića

Nakon Osnovne škole koju je završio u rodnom selu na daljnje školovanje uputio se u Zagreb. Školu nije dugo polazio. Naime za vrijeme Hrvatskog proljeća zanio se idejom o slobodnoj Hrvatskoj. Izbačen je iz škole i pod milicijskom pratnjom dovezen je kući u Belicu. U doba „kad nam je bilo bolje“ nije mogao nigdje nastaviti školovanje. Nije uspio završiti srednju školu te je jedno vrijeme radio u Sloveniji na željeznici, a poslije se zaposlio na ATP Varaždin i radio kao kondukter na autobusu.

 

Ideje koje su ga izbacile iz srednje škole uvjetovale su njegovo uključivanje u obranu Domovine, u koju se uključio mišlju, riječju i djelom, spreman da za ideale slobode i hrvatske samostalnosti položi život. Prvo se 1991. uključio u ZNG-e, a kasnije je i kao član HOS-a a bio na bojištu u Pakracu i Lipiku i ostalim bojištima, na ratištu je proveo dvije godine, rekao je njegov prijatelj Josip Kolarić s kojim je prošao brojna ratišta, svugdje gdje je bila ugrožena država i život ljudi. Kasnije se bavio poljoprivredom i bio je bez posla. Smatrao je da za državu Hrvatsku i slobodu hrvatskog naroda nijedna žrtva nije prevelika i da nam je sviju dužnost za nju se boriti.

 

Kažu da je mogao biti u mirovini, ali Mijo kakav je bio nije u rat otišao da bi stekao privilegije i povlastice, a Društvo i sustav mu bez njegova „zahtjeva“ nije moglo pomoći. Smatrao je da je u rat išao zbog oslobađanja Domovine, a ne zbog privilegija.

 

Miju je boljela nepravda, i u svakom trenutku bio je spreman pomoći. Živio je skromno, u skladu s mogučnostima. Ponos mu je priječio da traži ono što mu pripada, a država za koju se borio očito nije pronašla načina da mu zahvali za doprinos koji je dao njenoj slobodi.

 

Kad smo krenuli u obilježavanje poratnih stratišta i grobišta u Međimurju osnovali smo podružnicu Društva za Međimursku županiju. Mijo se uključio i u rad te udruge, a pomogao je u postavljanju spomen križa na grobištu „Sep“ u Hrašćanu. Bio je član Društva od formiranja podružnice u Čakovcu, a uključio se i u hodočašće koje je pod geslom „Tihi koraci dvaju domovinskih ratova“ na 500 kilometara dugoj relaciji od Ovčare i Vukovara krenulo za Bleiburg. Hodočašće je održano u svibnju mjesecu 2005. godine.

 

I tako je Mijo odlučio otići sa ovoga svijeta, otići iz sredine u kojoj je rastao i odrastao.

 

Nezadovoljan odnosom Hrvatske vlasti prema braniteljima i Domovinskom ratu, počinio je suicid, raznio se bombom kraj kanala „Boščak“ u središtu Belice u petak, 9. ožujka 2007. godine, u popodnevnim satima, između 14 i 15 sati. Pokopan je uz vojne počasti na groblju u Belici u utorak 13. ožujka 2007. godine u 15 i 30. Sprovod je vodio vlč. Vinko Halovanić, župnik beličke župe koji je nakon sprovoda služio i misu zadušnicu. Od pokojnog Mije oprostila se rodbina i prijatelji, hrvatski branitelji i članovi Društva, a oproštajni govor održao je član Društva, Željko Štrek.

 

Mijo, neka Ti je pokoj vječni u hrvatskoj zemlji rodnog Međimurja koju si toliko volio.

Dragi Bog bio ti milostiv počivao u miru Božjem.

Amen

franjo