DOMOLJUB MIJO MODRIĆ

      2007-03-11,  VEČERNJI LIST, 11.03.2007 16:15

       

      SAMOUBOJSTVO JOŠ JEDNOG BRANITELJA

      Mijo Modrić (52) raznio se ručnom bombom

      Ubio se jer ga je država razočarala

      Autor Lidija Lovrec

       

      BELICA

      Velika tuga obavila je dom Modrićevih i Hermanovih u Belici nakon što je u subotu pronađeno tijelo njihova brata i ujaka, Mije Modrića (52), istaknutog hrvatskog branitelja i velikog domoljuba. Ubio se ručnom bombom M-50 pokraj potoka dvjestotinjak metara udaljenog od obiteljske kuće.

      - U petak oko podneva čuli smo se telefonski i rekao mi je da dolazi u posjet. Što se dogodilo u tih sat ili dva kasnije, ne znamo... - kroz suze kaže Mijina sestra Nada Herman. Njegov nećak Bruno Herman kazao je kako je Mijo godinama bio razočaran ponašanjem pojedinaca i nekih institucija prema Domovinskom ratu, te omalovažavanjem doprinosa hrvatskih branitelja.

      - Živio je za Hrvatsku, na ratištu je bio od prvog dana, nema ratom pogođenog mjesta gdje nije kročio, a tražio nije ništa od države. Njemu je bilo neshvatljivo tražiti materijalnu zadovoljštinu, unatoč tome što je mogao dobiti puno više, za razliku od mnogih koji su manje vremena proveli na ratištu. Uvijek je govorio: "Ja sam u rat išao srcem za svoju državu!" Tek je nedavno ishodio mirovinu, a uskoro je trebao primiti i prvi ček.

      U međuvremenu se snalazio nadničarskim i honorarnim poslovima. Bio je natprosječno inteligentan, a volio sam ga kao svoga oca jer smo odrasli zajedno - kaže B. Herman. Modrić je kao školarac sudjelovao u Hrvatskom proljeću, te kasnije zbog toga imao velikih neprilika.

      KLANJAM SE PRIJATELJU MOJEM SUSJEDU MODRIĆ MIĆI
      Dragutin iz Belice (PIETETA)

      MIJO MODRIĆA POLOZIT ČE U GROB 13.03.2007.g.
      u 16 sati
      NA BELIČKOM GROBLJU

       

    OPROŠTAJ OD PRIJATELJA-BRANITELJA HRVATSKE

    2007-03-20

     

    Poštovani

    Javljam Vam tužnu vijest da je u utorak, na groblju u Belici pokopan

    Mijo Modrić, hrvatski branitelj

    Mijo Modrić, r. 1955. godine u Belici, sin Franje i Veronike

     

    Hrvatski branitelj član HOS-a,

    sudionik Domovinskog rata,

    član Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava

     

    Nekoliko crtica iz života hrvatskog branitelja Mije Modrića

    Nakon Osnovne škole koju je završio u rodnom selu na daljnje školovanje uputio se u Zagreb. Školu nije dugo polazio. Naime za vrijeme Hrvatskog proljeća zanio se idejom o slobodnoj Hrvatskoj. Izbačen je iz škole i pod milicijskom pratnjom dovezen je kući u Belicu. U doba „kad nam je bilo bolje“ nije mogao nigdje nastaviti školovanje. Nije uspio završiti srednju školu te je jedno vrijeme radio u Sloveniji na željeznici, a poslije se zaposlio na ATP Varaždin i radio kao kondukter na autobusu.

     

    Ideje koje su ga izbacile iz srednje škole uvjetovale su njegovo uključivanje u obranu Domovine, u koju se uključio mišlju, riječju i djelom, spreman da za ideale slobode i hrvatske samostalnosti položi život. Prvo se 1991. uključio u ZNG-e, a kasnije je i kao član HOS-a a bio na bojištu u Pakracu i Lipiku i ostalim bojištima, na ratištu je proveo dvije godine, rekao je njegov prijatelj Josip Kolarić s kojim je prošao brojna ratišta, svugdje gdje je bila ugrožena država i život ljudi. Kasnije se bavio poljoprivredom i bio je bez posla. Smatrao je da za državu Hrvatsku i slobodu hrvatskog naroda nijedna žrtva nije prevelika i da nam je sviju dužnost za nju se boriti.

     

    Kažu da je mogao biti u mirovini, ali Mijo kakav je bio nije u rat otišao da bi stekao privilegije i povlastice, a Društvo i sustav mu bez njegova „zahtjeva“ nije moglo pomoći. Smatrao je da je u rat išao zbog oslobađanja Domovine, a ne zbog privilegija.

     

    Miju je boljela nepravda, i u svakom trenutku bio je spreman pomoći. Živio je skromno, u skladu s mogučnostima. Ponos mu je priječio da traži ono što mu pripada, a država za koju se borio očito nije pronašla načina da mu zahvali za doprinos koji je dao njenoj slobodi.

     

    Kad smo krenuli u obilježavanje poratnih stratišta i grobišta u Međimurju osnovali smo podružnicu Društva za Međimursku županiju. Mijo se uključio i u rad te udruge, a pomogao je u postavljanju spomen križa na grobištu „Sep“ u Hrašćanu. Bio je član Društva od formiranja podružnice u Čakovcu, a uključio se i u hodočašće koje je pod geslom „Tihi koraci dvaju domovinskih ratova“ na 500 kilometara dugoj relaciji od Ovčare i Vukovara krenulo za Bleiburg. Hodočašće je održano u svibnju mjesecu 2005. godine.

     

    I tako je Mijo odlučio otići sa ovoga svijeta, otići iz sredine u kojoj je rastao i odrastao.

     

    Nezadovoljan odnosom Hrvatske vlasti prema braniteljima i Domovinskom ratu, počinio je suicid, raznio se bombom kraj kanala „Boščak“ u središtu Belice u petak, 9. ožujka 2007. godine, u popodnevnim satima, između 14 i 15 sati. Pokopan je uz vojne počasti na groblju u Belici u utorak 13. ožujka 2007. godine u 15 i 30. Sprovod je vodio vlč. Vinko Halovanić, župnik beličke župe koji je nakon sprovoda služio i misu zadušnicu. Od pokojnog Mije oprostila se rodbina i prijatelji, hrvatski branitelji i članovi Društva, a oproštajni govor održao je član Društva, Željko Štrek.

     

    Mijo, neka Ti je pokoj vječni u hrvatskoj zemlji rodnog Međimurja koju si toliko volio.

    Dragi Bog bio ti milostiv počivao u miru Božjem.

    Amen

    franjo