Majhen Marko

2012-06-06

 

Na groblju u Cestici 6. lipnja 2012. oproštaj od

Marka Majhen  (1927. – 2012.)

člana Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava

 

U vojsci, zatvorima, Križnom putu i logorima proveo 6,5 godina

 

       U prisutnosti rodbine, brojnih mještana Gornjeg Vratna, župe Križovljan, stanovnika općine Cestica, prijatelja i poznanika pokopan je u srijedu 6. lipnja 2012. na groblju u Cestici Marko Majhen, otac četvero djece, unuka i praunuke Mie, pripadnik hrvatske domovinske vojske za vrijeme Drugog svjetskog rata i sudionik križnog puta 1945. godine, a zbog „neprijateljske propagande“ u JNA bio je, 15. prosinca 1949. godine, od komunističke vlasti od Vojnog suda u Sarajevu osuđen na pet godine robije.

    Obred sprovoda vodio je vlč Ivan Košić, križovljanski župnik koji je potom u crkvi Uzvišenja sv. Križa prikazao i misu zadušnicu za pokojnog Marka. Dolaskom na župu 1979. godine župnik je zatekao crkvu koja je na više mjesta prokišnjavala, a jedino se od svih tesara u obnovu krovišta usudio krenuti pokojni Marko.

        Marko Majhen rođen je u siromašnoj obitelji, kao treće od petero djece Ivana i Ljube rođene Cuković u Gornjem Vratnu, 29. ožujka 1927. godine, a uz Marka tu su još bili Antun, Franjo, Stjepan i Mirko koji je bratu na ukop došao iz Slovenije. Uz roditelje i braću proveo je djetinjstvo odakle je polazio tadanju osnovnu četverogodišnju školu Križovljan (smještenu u Radovcu – danas trgovina op ft). Po završetku škole krenuo je u Varaždin učiti za stolara kod Ivana Kutnjaka, a 09. rujna 1944. godine bio je pozvan u Hrvatsku vojsku, u domobranstvo, tj. u prvu Hrvatsku udarnu diviziju. Jedinica je bila neko vrijeme stacionirana u Zboru (stari Zagrebački velesajam na Savskoj cesti – današnji Tehnički muzej), a kasnije u školskom objektu u Samostanskoj ulici. Odande su otišli na teren u Hrvatski Leskovac, gdje su ostali neko vrijeme dok nisu počeli napadati partizani iz Žumberačkog gorja. Kasnije se s jedinicom vratio u Zagreb gdje je ostao do povlačenja vojske prema Sloveniji. U dogovoru s kolegama, početkom svibnja mjeseca 1945. godine krenuli su prema Varaždinu, a doma u Gornje Vratno došao je 6. svibnja. Već 9. svibnja u selo su došli partizani koji su od hrvatskih vojnika uzeli oružje i Marka htjeli povesti sobom, ali Marko se uspio izvući i ostati doma.

            Već 13. svibnja 1945. godine svi koji su služili u hrvatskoj vojsci morali su se javiti u općinu Vinica (kod formiranja općine Križovljan Cestica 1906. godine u sastav nove općine ušle su sva naselja KO Radovec, Babinec, Dubrava Križovljanska i Natkrižovljan, - kompletna KO Vratno, koju su sačinjavala naselje Gornje i Donje Vratno ostalo je  pod općinu Vinica – iako je Gornje Vratno bilo pod župu Križovljan – opaska franjo talan, do demokratskih promjena i osnivanja samostalne Republike Hrvatske porez se plaćao na zemlju te se vjerojatno zbog toga nije dijelila KO Vratno)  i dati sve podatke u kojoj jedinici je tko služio od kojeg do kojeg datuma. Nakon dva dana morao se javiti u Varaždin u objekt gdje je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bilo Hrvatsko popunidbeno  zapovjedništvo (sjeverno od staroga grada u Varaždinu).  Tamo su bili svi podaci koje su mladići dali svaki u svojoj općini te su svi koji su bili u jedinicama Hrvatske vojske poslije 25. siječnja 1945. godine otjerani u Katolički dom (u Vrazovoj ulici, preko puta staroga grada u Varaždinu, zgrada je poslije nacionalizirana) i istoga dana prebačeni u Zagreb, u barake-logor na Maksimir. Tu je započeo Markov „križni put“. Iz Maksimira su nakon dva dana prebačeni u logor Prečko gdje su ostali do 15. lipnja, a nakon toga odvedeni su u logor Švarča u Karlovac, gdje su ostali desetak dana nakon čega su ih otpremili u Dugu Resu te vratili natrag u logor Švarča, gdje su bili do 10. srpnja 1945. godine kada su ih prebacili u Srbiju, u Zaječar. Iz Zaječara su ih nakon nekog vremena prebacili u Knjaževac, gdje je Marko u rujnu mjesecu iste godine dočekao amnestiju, za koju su znali jedino po tome što im je to pisalo na otpusnicama koje su dobili kod izlaska iz logora. Za cijelo vrijeme boravka po logorima vladala je neopisiva glad, a užasni događaju koji su se u ono vrijeme zbivali teško je opisati. Boravili su stalno pod otvorenim nebom više goli i bosi nego obučeni i obuveni.

           Za vrijeme boravka u logorima i na križnim putovima partizansko-komunistička vlast u rodnom mjestu, kao i na cijelom području, i dalje je radila na pronalaženju narodnih neprijatelja, a u tom duhu održani su i poslijeratni izbori. U progonima desetak stanovnika naselja bude zatvoreno i mučeno, a Franjo Ivančić bude od Udbe odveden i „zatvoren“ u općinskom zatvoru u Vinici. Od domaćih „aktivista“ odveden je i ubijen, tijelo mu i danas počiva na mjestu smaknuća. Odveden i osuđen je i župnik Josip Bakan, naslijedio ga iz logora Stara Gradiška „pušten“ svećenik Nikola Dorešić. To je doba nacionalizacije, agrarnih i svakih drugih reformi.

            Po dolasku s križnog puta nastavio je obuku kod stolara Antuna Mihina iz Gornjeg Vratna te je 28. travnja 1947. godine u Varaždinu stekao svjedodžbu o položenom ispitu u stolarskoj struci, a u ljetu iste godine u Šoštanju je položio stručni ispit za kvalificirane radnike u građevinarstvu smjer tesar.  Marko ponovno mora u vojsku, ovaj puta u „narodnu“, JNA, od 21. listopada 1947. godine iz koje je otpušten 12. studenoga 1949. godine. Na strani šest vojne knjižice u rubrici ocjena zapisano je: Kažnjen u JNA 5 godina prisilnog rada. Vojni sud u Sarajevu ga je „zbog harangiranja protiv države“, odnosno „neprijateljske propagande“, 15. prosinca osudio na pet godina robije, a pomilovanje je Savezno izvršno vijeće FNRJ-u u Beogradu donijelo 29. svibnja 1953. godine te Marka oslobodilo daljnjeg izdržavanja robije.  Dakle što u vojsci  NDH-a ( 8 mjeseci) i kasnije JNA (2 godine i 22 dana), križnim putovima i logorima (4 mjeseca i 17 dana), kasnije i zatvorima-robijama (3 godine, 5 mjeseci i 14 dana) Marko je proveo šest godina, šest mjeseci i 23 dana, u vremenu od 9. rujna 1944. do 29. svibnja 1953. godine. Od osam godina i nešto manje od devet mjeseci u vojsci, križnim putovima i zatvorima proveo je preko 6,5 godina, a vrijeme koje mu je bilo na raspolaganju uspio je završiti dva zanata, stolarski i tesarski.

       Oženio se 23. siječnja 1954. godine Elizabetom Dregarić, kćerkom Josipa i Marte s kojima je mlada obitelj nastavila živjeti. Bavio se poljoprivredom, a znanje stečeno na izučavanju stolarskog zanata i osposobljenosti za tesara koristi za izradu krovišta što mu je kasnije postalo i redovito zanimanje. Krovopokrivački obrt registrira 1962. godine, a zahvaljujući znanju i iskustvu pokojnog Marka mnoge su kuće i zgrade dobile kvalitetni krov. Pa je tako 1978. godine saniran krov župnog dvora župe Križovljan, a 1980. prekrivena je lađa župne crkve Uzvišenja sv. Križa čime je spriječeno daljnje prokišnjavanje, vlaženje zidova i daljnje oštećivanje zidnih slika. Na žalost fresku Abrahama i sina Izaka toliko je bila oštećena da je kasnije izvedena sanacija (restauracija) daleko od originala. Izvedena je sanacija krovišta kapele svetog Lovre u Lovrečanu, a sanirano krovište župne crkve u Maruševcu, …….  Plod vrijednih Markovih ruku su i klupe u župnoj crkvi, a već kao umirovljenik iste je napravio i za spomen kapelu hrvatskog mučenika, blaženog kardinala Alojzija Stepinca sagrađenoj uz grobište Pancerica u Otok Virju.

           Marko i Elizabeta roditelji su četvero djece, najstariji Ivan rođen je 1955., a potom slijede Josip (1959.), Marijan (1963.) i Slavica (1971.). Odrastanjem djeca formiraju vlastite obitelji, grade se kuće, dolaze unuci, pa i praunuci, a s roditeljima život nastavlja kćerka Slavica i suprug joj Krešimir. Prvo su obitelji formirali stariji, tj. sinovi, supruge Amalija, Đurđica i Majda, a potom su dolazili i mlađi naraštaji. Unuci su Andrej, Blaž, Gregor, Ilija, Ivan, Marko i Nikolina, a od najmlađih tu je praunuka Mia rođena 3. srpnja 2011. godine.

       Posljednjih godine Marko je dosta bolovao, a prvi puta na liječenje u bolnicu u Klenovniku otišao je u desetom mjesecu 2004. godine. U bolnici je bio u više navrata, ponekad tri tjedna, nekad i pet tjedana, najčešće je bio u sobi 4 na prvome katu, a tamo je, u bolnici za plućne bolesti Klenovnik i umro u ponedjeljak, 4. lipnja ove godine. Sprovod je na groblju u Cestici, u srijedu,  6. lipnja s početkom u 16 sati vodio vlč. Ivan Košić, križovljanski župnika, a potom je u župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa u Radovcu odslužio i misu zadušnicu.  

Bio je član Mirovnog vijeća, a za doprinos razvoju zajednice dobio je brojna priznanja. Kao jedna od znamenitih osoba općine Cestica upisan je i u Monografiju općine Cestica (strana 184. – 185.).

            Za vrijeme rada Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava – Istraživačko središte Varaždin Marko Majhen dao je značajan doprinos utvrđivanju stradanja i poratnih komunističkih zloćina na području općine Cestica, a jedan je od osnivača Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava. Na osnivačkoj skupštini održanoj 20. rujna 2000. godine izbran je u Izvršni odbor Društva. Veliku pomoć dao je kod izgradnje spomen kapele u Virje Otoku, a uz pokojnog Stjepana Mihina sudjelovao je u popisivanju žrtava rata i poraća u Gornjem Vratnu, bio član Općinske komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata za općinu Cestica.

      Zajedno s danas također pokojnim Mijom Ivančić bio je i jedan od osnivača podružnice Hrvatskog društva političkih zatvorenika Varaždin, a u izaslanstvu Društva sudjelovao je i u više komemoracija na području Hrvatske i Slovenije. Bio je i vrijedan član podružnice HDPZ-a Varaždin kao i Udruge bivših hrvatskih vojnika Varaždinske županije. 

 

Počivao u miru Božjem, laka mu hrvatska gruda

Priložene fotografije snimljene su na sprovodu te potom na susretima političkih zatvorenika, Siget- Mađarska, Vrbovec, a tu su i dvije s održane komemoracije na grobištu Pancerica, kao i s hodočašća u Kočevski rog i posjete Krašiću i muzeju bl. Alojzija Stepinca 2003. godine















posljednji pozdrav



<
2003.g., Hodočašće Krašići - Kočevski Rog

<
2004.g., Otok Virje

<
2005.g., Vrbovec

<
2007.g., Siget

<
u prvoj liniji za domovinu