2013-02-27

MARIJA JAKLIN * 19.02.1929. - + 25.02.2013.

Svi moji dragi prijatelji/ce, jučer, u ponedjeljak 25. veljače 2013. godine u 15:45 sati, umrla je moja majka, gospođa Marija Jaklin, u 85. godini života. Rođena u Varaždinu kao prva od dvije kćeri hrvatskog domoljuba, Ivana Krog i njegove supruge Ankice r. Božanić, 19. veljače 1929. godine, koja je bila najhladnija godina XX. stoljeća. Otac i majka podarili su njoj i njezinoj godinu dana mlađoj sestrici Ljubici bezbrižno djetinjstvo. Tako je doživjela i svoje prelijepe gimnazijske dane u Gimnaziji koju su vodile naše uršulinke. Bili su to dani kada joj je  Svetu Potvrdu podijelio nadbiskup Alojzije Stepinac. A onda su došle burne ratne godine i „crveno oslobođenje“ krvave 1945. godine.

Oca Ivana, koji je bio državni službenik u Varaždinu, dan uoči dolaska đelata Broza u Varaždin, 16. svibnja 1945. odvode u istražni zatvor u Varaždinu, gdje je bio do Petrova. Na blagdan sv. Petra i Pavla, izjutra oko 4:00 sata s još pedesetak nedužnih hrvatskih ljudi odvode ih kamionima u jednu šumu, nadomak Varaždina, gdje su ih zvjerski ubili, najvjerojatnije nekim oruđima sličnim čekićima, jer su im lubanje na isti način probijene na potiljcima. To je ta poznata „Drvarićeva šuma″, gdje leže mrtva tijela nedužnih hrvatskih ljudi, a među njima i moj djed Ivan, koji je u trenutku kada je umoren, imao tek 46 godina života. Kako je moja baka Ana, tada stara tek 37 godina, ostavši udovicom, s dvije malodobne kćeri u  starosti od 16 i 15 godina, uspjela sačuvati dvije kuće koje je zajedno s njom sagradio njen dobri Ivan? Kako je uspjela odškolovati obje svoje kćeri, sama, ali s vjerom u Boga? Nas to možda danas zbunjuje. No dobri Bog SAČUVAO je tu od komunističkih pobjednika osakaćenu obitelj!

1950. godine Marija se udala za svojeg Dragutina, mog oca, koji je bio najmlađi izdanak i jedini preživjeli muškarac krvave 1945. godine, hrvatske obitelji koja je u toj generaciji imala 6 muškaraca do 1945. Sve ostale pobili su Brozovi koljači iza rata! A moj tata Dragec, časnik hrvatske vojske, domobran, imao je te krvave 1945. tek 23 godine života. Nije mi ni danas jasno zašto su njega poštedjeli. Pred njim je tek bio Bleiburg i krvavi Križni put i teške godine „crvenoga mraka“ u kojem je sa svojom Marijom izgradio pravu hrvatsku katoličku obitelj iz koje smo se rodili ja i moj 3 i pol godine mlađi brat Vjekoslav.

Danas kad gledam unatrag, vidim koliko su veliki bili moji roditelji. Mene i mojeg brata

nisu naučili NIKOGA mrziti. A nisu se bojali nikoga. Za nas je postojao samo Bog kao

jedino dobro i naša jedina i nikad poražena Hrvatska.

Danas kada Bogu zahvaljujem na daru dobre majke, spominjem se i dobrog mi oca koji

je umro „malo iza Tuđmana″ 2001., shvaćam koliko me Bog ljubi. Kako ljubi moju obitelj.

Moja dobra majka Marija, koja je u svojem ipak dugom i zdravom životu, čak 65 godina

neprekinuto pjevala u mješovitom pjevačkom zboru Franjevačke crkve sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu i meni je usadila ljubav do glazbe. I ja, danas kada već 39. godinu sviram orgulje pri „mojem” svetom Nikoli, osjećam da sam tek dijete moje mame. Moj brat Vjekoslav svira orgulje, još od 1975. pri sv. Josipu u Varaždinu na Banfici. Moj sin Višeslav, akademski glazbenik, orguljaš je Varaždinske katedrale. Pa mi smo, mama, tek Tvoji sinovi i unuci, koji pjevamo Tvoju pjesmu, nikad dopjevanu. Hvala Ti majko, na daru Tvoje ljubavi. Tvoje pjesme. Tvojeg života.

A, Ti dobri Bože svih vjekova, mi zahvalni sinovi, usrdno Te molimo, primi ovu svoju milu kćerku Mariju u svoje Očinsko krilo.

Kad sam u nedjelju, bio posljednji put s mojom mamom, rekao sam joj: „Mama, ja sad idem na Križni put. Druga je korizmena nedjelja, nekad smo je nazivali Pačista. 

Koju pjesmu želiš da otpjevam na početku?“

Odgovorila mi je:

„O, Isuse, izranjeni…″

Sprovod je sutra, u srijedu, 27. veljače 2013. U 13:30 sati.