zapis o pokojniku

2011-03-14

 

Mijo Ivančić (Gornje Vratno 03. 07. 1927. – Gornje Vratno 02. 03. 2011.)

 

U četvrtak, 3. ožujka 2011. godine, na groblju u Cestici

 

                Sa žalošću smo primili vijest o smrti Mije Ivančića, dugogodišnjeg tajnika DVD-a Gornje Vratno, člana i osnivača više udruga, umrlog u srijedu 2. ožujka 2011. godine. Pogreb Mije bio je u četvrtak, 3. ožujka u 15 sati na groblju župe Križovljan u Cestici, a obred sprovoda vodio je vlč Ivan Košić, križovljanski župnik, koji je nakon pogreba služio misu zadušnici u župnoj crkvi u Radovcu.  Na pogrebu su bili nazočni i brojni vatrogasci, a u vatrogasnim odorama bili su Milan Borak, Ivo Šušković, Elvis Majhen, Stjepan Žunec, Petar Humek, Stjepan Grmec i Antonio Majer kao i Antun Zagorec, Ivica Lukaček, Stanko Klasić, Mirko Vočanec, Milenko Biškup, Darko Majhen, i Zvonko Majer. Sućut sinu Ivanu i snahi Jasni, kćerki Ani, sestri Mariji, unucima, praunucima, nećacima i ostaloj rodbini izrazili su i prisutni vatrogasci koji su se smjenjivali u počasnoj straži kod lijesa pokojnika, a tijelo umrlog Mije do groba su prenijeli, i u grob položili, predsjednik DVD-a i VZO Cestica Darko Majhen, Stjepan Grmec i zapovjednici, Miljenko Biškup i Elvis Majhen.

        Mijo Ivančić, rođen je 3. srpnja 1927. godine u Gornjem Vratnu, sin Antuna i Marije rođene Dregarić, a na istoj adresi je i umro 2. ožujka 2011. godine, u deset sati, zapisano je u potvrdi o smrti izdanoj od službenog liječnika.

   Mijo Ivančić, deveto je dijete roditelja Antuna i Marije, a uz brata Antuna rođenog 1930. tu su bila i starija braća i sestre. Najstariji Franjo rođen je 1905. godine, a zatim su Ivan, Josip, Stjepan, Jura i Jakob te sestre Jana i Marija. Djetinjstvo Mijo provodi u roditeljskome domu, kao i braća, a dolaskom 1941. i izbijanja Drugog svjetskog rata starija braća su pozvana u hrvatsku vojsku. Mijo se 1944. uspio zaposliti na vrtlariji kod Brodara u Ormožu, ali 4. rujna mora se javiti na „štelingu“ u Varaždin i odlazi u Hrvatsku vojsku. U vojnim formacijama ostaje do kraja rata te se kod povlačenja njegove jedinice prema Austriji uspijeva odvojiti i dolazi kući, ali dospijeva u zarobljeništvo i u logor Prečko u Zagrebu odakle je u koloni upućen preko Jastrebarskog za Karlovac i Dugu Resu, a „križni put“ nastavlja u zarobljeništvu u Zaječaru i Negotinu, i najposlije u Knjaževcu odakle je poslije amnestije 4. listopada 1945. godine pušten kući. Uspio se zaposliti u Mariboru gdje radi do proljeća 1947. godine, odnosno do hapšenja od strane Udbe u Gornjem Vratnu. U poznatom procesu protiv stanovnika naselja, nakon mučenja u podrumu obitelji Bregović otpremljen je u staru Miličku ulicu u zatvor u Varaždin. U zatvoru u istoj ćeliji s njim bili su Ivan (Vana) Frlin iz Virje Otoka i sestra mu Rozika, župnik Josip Bakan i svećenik Sodar iz Ladanja, Mato Fotak i Vid Valdec iz Novog Marofa, te otac i sin Golub koji je bio pilot hrvatskog zrakoplovstva. Ukupno nas je u ćeliji bilo trideset uhićenika, bili smo tako reći jedan na drugome, rekao je svojedobno o tome Mijo. Odavde je s grupom zatvorenika odveden u jednu zgradu, preko puta stare uljare u Varaždinu gdje je nastavljeno mučenje, sa zahtjevom istražitelja da prizna ono za što ga se teretilo.

     Kad je bila istraga okončana, uz batinanje, mučenje i iznuđivanje priznanja (počupani su mu nokti na lijevoj ruci, na srednjem prstu i na prstenjaku) čekali smo na suđenje u zatvoru u Miličkoj ulici. Jedne večeri prozvali su našu «grupu» (Antun Tenko, Ivan Golubić, Ivan Ivančić, Josip Korotaj i Mijo Ivančić), a ujutro, 10 srpnja po nas je došao jedan vojnik, vodnik; vezali su nam straga ruke žicom, svakoga posebno, te po dva zajedno, pa su nas tako vezane u pratnji još šest vojnika naoružanih automatskim puškama otjerali na vlak koji nas je odvezao u Bjelovar, u Filipović-vojarnu. Nakon suđenja koje je bilo 14. kolovoza 1947., Antun Tenko je dobio 4 godine robije, Ivan Ivančić i Ivan Golubić po dvije, Josip Korotaj 18 mjeseci, a Mijo je osuđen na 12 mjeseci strogog zatvora. Otpremljen je u Lepoglavu, najprije u karantenu, 14 dana, a nakon toga u novu zgradu, u četvrti odjel.

     Početkom 1948. robijaše su počeli slati na gradnju pruge i na ostala radilišta, u Lonjsko polje i u Gorski Kotar. Tako je Mijo otišao u Gorski kotar, na rušenju stabala od kojih su se izrađivali željeznički pragovi, a radilo se na području Mrzle Vodice-Lokve-Risnjak-Jelenjak,. Pred kraj odsluženja kazne vratio se natrag u Lepoglavu, 14 dana prije puštanja, u karantenu, a iz zatvora je pušten 8. travnja 1948. u deset sati. Po povratku kući, bio je problem prehraniti još jedna usta. Za seljaka su bili određeni veliki “viškovi”, koji se nisu mogli podmiriti. Obitelj Ivančić na proljeće je unatoč tome uspjeli zasijati nešto kukuruza koji je na jesen uspješno pospremljen, ali ubrzo su kamionom u dvorište došli predstavnici “narodne vlasti” kako bi preuzeli višak. Vozač je bio domaći čovjek, sakrio se iza kamiona i plakao. Pozvao je Miju na stranu i rekao: - Pa što rade ovi ljudi sve će ti uzeti, zar niste i vi ljudi, što ćete jesti?

        Osim mene i staroga onemoćalog oca i majke, s nama je živio i brat Jura, ratni invalid koji je bio ranjen kod povlačenja prema Bleiburgu, te je ostao bez noge, a ni Mijo nije bogzna kako dobro izgledao nakon povratka s robije. U ono doba nije bilo robe u dućanima, a nije se imalo ni zašto kupiti. Bilo je krajnje siromaštvo. Većina ljudi je bila gladna. Mijo je zamolio „komandanta operacije“ da im sve ne uzmu tako da mogu od nečega živjeti te je  prestao utovar. Ali posao oko otpreme „viška“ time nije završen jer je obitelji ubrzo stigao račun kojim se morao platiti prijevoz za odvezeni «poljoprivredni višak» te je otac prodao kravu te državi namirio troškove.

      Godinu dana po dolasku s robije Mijo je dobio poziv za dosluženje vojske. Uputili su ga u radni bataljun, odnosno “pješadiju” na razdoblje od 18 mjeseci, radna jedinica, «preduzeće Planum». Odlazi u JA 4. svibnja 1949. u Novu Pazovu, odnosno na Batajnicu na izgradnju aerodroma. To je bilo ogromno gradilište, a rad se sastojao u kopanju kanala dubine i do dva – tri metra za odvod i to sve do Dunava. Radila se i priprema za izrada rulnih staza i pista. Radilo se ujutro od 6 do 14 sati, nakon čega je bio ručak koji se često nije stigao pojesti, jer je uslijedilo postrojavanje i ponovno na radilište. Popodne se većinom radilo na istovaru cementa i šljunka. Drugi dio dosluženja Mijo je proveo na šljunčari Mišar, nedaleko Šapca. Tamo smo šljunak utovarivao na vagone, a sve se radilo ručno. Nakon utovarene kompozicije šljunak se odvozio na gradilište aerodroma Batajnica. Poslije nekoliko mjeseci provedenih u Mišari Mijo je dobio «prekomandu» u Makedoniju i to na gradilište aerodroma Petrovac kraj Skopja, a ubrzo opet na šljunčaru, no, ovaj put na Đevđeliju, gdje je bio do kraja vojske.

   Po dolasku iz vojske oženio se Dragicom rođenom Bratković, a kad se malo oporavio Mijo se htio zaposliti, ali posla nije mogao dobiti, nešto zbog bolesti, nešto zbog hrvatske vojske, a nešto zbog «terorizma» i „zlodjela“ za koja je optužen, mada nikakva zla počinio nije, uostalom kao ni ostali optuženi i osuđeni. Stara tvrtka u kojoj je  radio prije svog uhićenja, do 8. travnja 1947. godine u međuvremenu je propala i priključila se firmi Gradis, a i postojeća radna knjižica se  izgubila, te je Mijo 4. lipnja 1953. godine izvadio novu, želeći se što prije zaposliti. Posao je za bolesne i „ožigosane neprijatelje naroda“ bilo teško dobiti, no liječnik mu je htio nekako pomoći te je dobio liječničku potvrdu i uspio se zaposliti na Upravi za ceste. Dobio je i prvu plaću te se zajedno sa suprugom i ostalim ukućanima ponadao boljem životu. No, sreća je bila kratkog vijeka. Negdje mjesec i pol dana nakon zapošljavanja, oko 25. kolovoza došao je poslovođa Mintas na gradilište, pozvao Miju na stranu i pokazao jednu cedulju na kojoj je pisalo, da kao terorist i kao protunarodni neprijatelj nije pogodan raditi na ovako prometnome mjestu. Ne želeći stvarati probleme rukovodstvu firme, a ni svojoj obitelji Mijo je posao napustio. Zaposlenje je poslije tražio na više mjesta ali bez uspjeha, pa je nastavio raditi na poljoprivredi, a objeručke je prihvatio mogućnost ostvarivanja mirovine.  

      Unatoč progonima službene vlasti htio je pomoći razvoju rodnog mu sela te se uključio u redove vatrogasnog društva te je na redovnoj skupštini DVD-a Gornje Vratno održanoj 21. veljače 1965. godine izabran za tajnika i na toj funkciji ostaje do 24. svibnja 1987. godine kada je izvršena primopredaja tajničke dokumentacije te poslove tajnika preuzima Stjepan Ivančić.

     S iskrenim oduševljenjem dočekuje osamostaljenje Hrvatske te se angažira na osnivanje  Hrvatskog društva političkih zatvorenika u Varaždinu, a uključio se i u rad na formiranju udruge Hrvatski domobran i očuvanju uspomene na prešućene žrtve Drugog svjetskog rata i progone stanovništva. Bio je i član udruge umirovljenika, Društva distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida grada Varaždina, Ogranka udruge hrvatskih vojnika Varaždinske županije, kao i Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava.

     Svojim radom i svjedočenjem dao je nemjerljiv doprinos upotpunjavanju povijesne istine o životu Gornjeg Vratna, općine Cestica i Vinica, kao i župe Križovljan, a za svoj nesebični rad primio je brojne zahvale i priznanja, od Vatrogasne zajednice do udruge Hrvatski domobran i Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava kojeg je bio član.  Dobitnik je spomen medalje „Hrvatskoj vjerni sinovi“, a dobitnik je i diplome Vatrogasne zajednice Varaždinske županije. Bio je ponosan na primljena odlikovanja i priznanja,  a s posebnim oduševljenjem dočekao je postavljanje spomenka u Parku hrvatskih branitelja u Gornjem Vratnu, nasuprot Mijine kuće. S oduševljenjem je dočekao hodočasnike koji su 2005. hodočastili od Vukovara (Ovčara) dp Bleiburga, a jednu od postaja imali su i kod spomenika u Parku hrvatskih branitelja.

     Potkraj dvadesetog stoljeća zloćudna bolest počela je razdirati organizam Mije. Liječio se i prošao nekoliko operacija, ali opaka bolest potkraj 2010. godine prikovala ga je uz krevet gdje su ga posjetili brojni prijatelji i znanci, a brigu o bolesnom ocu preuzeo je sin Ivan i supruga mu Jasna. Nekoliko riječi razmijenili smo u ponedjeljak, 31. veljače 2011. godine, a eto u Vječnost se preselio u srijedu, 2. ožujka.  

     Hvala mu za sve dobro što je učinio za očuvanje uspomene na prešućene hrvatske žrtve, razvoj DVD-a Gornje Vratno, kao i na toplini i srdačnosti s kojom je primao svoje sugovornike. Bila mu laka hrvatska zemlja u kojoj mu tijelo počiva!

 

Kao član Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata posjetio je sva spomen obilježja koje smo postavili u Varaždinskoj županiji, a s radošću je hodočastio i s HDPZ-om povodom obilježavanja Dana političkih zatvorenika, 30. travnja.

 














posljednji pozdrav



2005.g., Mijo Ivančić


2005.g., Dravska šuma


2005.g., Dravska šuma


2005.g., Dravska šuma