U spomen na Tuksak Zvonimir (Vratišinec 01. 08. 192i. – 27. 11. 2020.)





    Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava

    Zvonimir Tuksar (1921.08.01- 2011.12.27)

    Hrvatski domoljub iz Međimurja – sudionik proglašenja države Hrvatske

    u Čakovcu 1941. godine – pokopan na groblju u Vratišincu

     

    U srijedu, 28. prosinca 2011. na župnom groblju u Vratišincu, istoimenoj župi Varaždinske biskupije pokopan je jedan od posljednjih sudionika proglašenja samostalne Hrvatske države, a koje je održano 7. travnja 1941. godine u Čakovcu. Sprovodne obrede vodio je i misu zadušnicu služio vlč. Pavao Mesarić, župnik župe Uzvišenja Svetog Križa Vratišinec koji je naglasio kako je pokojnik zbog svojeg nesebičnog i samozatajnog života bio vrlo poštovan i cijenjen među ljudima, čemu svjedoče i brojna starješinstva na svadbama koje je vodio s posebnom umješnošću. Zvonimir Tuksar rođen je 1. kolovoza 1921. godine u Gornjem Kraljevcu, sin Martina i Eve rođ. Moharić koji su svu svoju djeci kojih je bilo desetero, odgajali u poštenju, ljubavi prema Bogu, čovjeku i domovini. Prije Zvonimira rođeni su Stjepan, Valent, Josip, Ivan, Roko i Marija koja je kao trogodišnje dijete umrla, a poslije su rođene sestre Marija, Margareta i Klara. Godine 1934. bila je u župi Vratišinec Sveta Potvrda te je Zvonimir zajedno sa starijom braćom bio među dvadesetak konjanika koji su dočekali nadbiskupa Alojzija Stepinca na podjelu sakramenta Svete potvrde, a tom prigodom nadbiskupa je pozdravio župnik Hinko Kroder i Zvonimirov brat Josip. I obitelj Tuksar s bolom proživljava progone i zatiranja prava Hrvata od velikosrpske kraljevske vlade te braća Tuksar s ponosom sudjeluju u proglašenju Hrvatske države u Čakovcu 7. travnja 1941. godine, a u proglašenju neovisnosti Hrvatske, uz Teodora Košaka, sudjeluje i Zvonimir zajedno s ostalim rodoljubima. No, u Međimurje ubrzo ulaze postrojbe mađarske vojske te područje između Mure i Drave okupiraju sve do dolaska Crvene armije 1945. godine. Prestankom Drugog svjetskog rata vlast preuzimaju komunisti te se progon vjernika i domoljubnih Hrvata nastavlja, a među prvima iz Vratišinca odvode i vlč. Hinka Krodera, koje je prvo zatvoren u Starom gradu u Čakovcu te potom odveden u Varaždin gdje mu se gubi trag. Od komunističke vlasti iz župe Vratišinec nakon Drugoga svjetskog rata ubijeni su, iz Vratišinca, Josip Manarić i Roko Cimbola. Godine 1947. iz naselje Peklenica u jednom danu odvedeni su i ubijeni Josip Razlek, Roko Novinić, Vid Zadravec i Antun Horvat, a od nove vlasti života su lišeni i Valent Tarandek, Rudi Sabo, Valent Škvorc, Mijo Jambrošić i Valent Munđar. Komunistička vlast obrušila se i na Gornji Kraljevec i obitelj Tuksar brat Valent ubijen je na blagdan Velike Gospe 1947., nakon povratka s hodočašća iz Marije Bistrice, uhićen je i odmah strijeljan ispred kuće, pred ženom i djecom, dok su mu braća bila uhićena i mučena pa je tako i Zvonimir odveden u čakovečki stari grad. Brat mu Ivan Tuksar dva je tjedna prije toga odveden u nepovrat i ubijen, kao i djevojka Cecilija Varošanec. Na sličan način nestali su još i Jakob Šimunić, Tomo Tkalec i Slavo Sršan, kao i Antun Turk iz Križovca. Brat Josip Tuksar nakon Drugog svjetskog rata utočište je pronašao u Argentini gdje je u iščekivanju hrvatske slobode 1988. godine i umro. Zvonimir Tuksar školovao se u rodnoj župi te poslije u Zagrebu i Varaždinu, odslužio je vojsku, ali doma nije bio podoban za zaposlenje te se uputio u Austriji gdje je radio u svojoj 2 graditeljskoj struci, čime je uzdržavao svoju obitelj i gdje je odradio svoj radni vijek i stekao mirovinu. Tamo je nesebično pomagao ljudima. Mnoge je Hrvate zaposlio i pomogao upisati u austrijske škole. Bio je vrlo načitan, pratio je kulturna i druga zbivanja u domovini i svijetu, sudjelovao je u mnogim vjerskim i drugim događanjima i pomagao svima na različite načine, posebno u Domovinskom ratu. Duboko je sa svojim narodom proživljavao hrvatsku kalvariju. Hrvatske su ga rane boljele, njezina ga tuga ranjavala, a kad je domovina Hrvatska ostvarila svoju neovisnost i kad se oslobodila, njegova radost bila je neizmjerna- rečeno je između ostalog u oproštajnom govoru na groblju Barbara Turk. Boljela ga je laž i izvrtanje istine te prešućivanje hrvatskih žrtava te s ponosom sudjeluje u podizanju spomen obilježja žrtvama partizansko-komunističkog terora od kojeg je i sam bio proganjan. Tako je 2003. godine bio i na blagoslovu spomen križa prešućenim hrvatskim žrtvama naselja Čukovec kod Ludbrega, i na ostalim stratištima i grobištima gdje su mu zdravstvene prilike dozvolile, a s ponosom je položio vijenac kod spomen križa žrtvama komunističkog terora župe Vratišinec, 8. listopada 2008. godine, kojom prilikom je misu za „nestale“ i ubijene služio i spomen križ blagoslovio mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup. Ponosni smo što smo ga poznavali, djeci Franji, Veri i Katarini, unucima, praunucima i ostaloj rodbini i prijateljima izražavamo kršćansku sućut, a pokojnom Zvonimiru radost na nebesima gdje si je svojim životom zaslužio mjesto. Neka mu je laka hrvatska gruda rodnog Međimurja Zapisao i fotografije priložio Franjo Talan, osnivač i predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava osnovanog u Varaždinu 20. 09. 2000. (voditelj Istraživačkog središta Varaždin Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, od početka 1997. do njenog ukidanja), član Hrvatskog žrtvoslovnog društva i matice Hrvatske Čakovec.

    (…)

         Na groblju u Vratišincu, u srijedu, 28. prosinca 2011., ispratili smo na posljednji ovozemni počinak jednog od posljednjih sudionika proglašenja države Hrvatske u Čakovcu 1941. godine.

         Zvonimir Tuksar (1921-2011). pokopan je na župnom groblju rodne župe Uzviešanja sv. Križa u Vratišincu, u Međimurju, u Međimurju, u Varaždinskoj biskupiji. Zvonimir Tuksar je jedan od posljednjih sudionika proglašenja samostalne Hrvatske države, a koje je održano 7. travnja 1941. godine u Čakovcu. Sprovodne obrede vodio je i misu zadušnicu služio vlč. Pavao Mesarić, župnik župe Uzvišenja Svetog Križa Vratišinec koji je naglasio kako je pokojnik zbog svojeg nesebičnog i samozatajnog života bio vrlo poštovan i cijenjen među ljudima, čemu svjedoče i brojna starješinstva na svadbama koje je vodio s posebnom umješnošću. Zvonimir Tuksar rođen je 1. kolovoza 1921. godine u Gornjem Kraljevcu, sin Martina i Eve rođ. Moharić koji su svu svoju djeci kojih je bilo desetero, odgajali u poštenju, ljubavi prema Bogu, čovjeku i domovini. Prije Zvonimira rođeni su Stjepan, Valent, Josip, Ivan, Roko i Marija koja je kao trogodišnje dijete umrla, a poslije su rođene sestre Marija, Margareta i Klara. Godine 1934. bila je u župi Vratišinec Sveta Potvrda te je Zvonimir zajedno sa starijom braćom bio među dvadesetak konjanika koji su dočekali nadbiskupa Alojzija Stepinca na podjelu sakramenta Svete potvrde, a tom prigodom nadbiskupa je pozdravio župnik Hinko Kroder i Zvonimirov brat Josip. I obitelj Tuksar s bolom proživljava progone i zatiranja prava Hrvata od velikosrpske kraljevske vlade te braća Tuksar s ponosom sudjeluju u proglašenju Hrvatske države u Čakovcu 7. travnja 1941. godine, a u proglašenju neovisnosti Hrvatske, uz Teodora Košaka, sudjeluje i Zvonimir zajedno s ostalim rodoljubima. No, u Međimurje ubrzo ulaze postrojbe mađarske vojske te područje između Mure i Drave okupiraju sve do dolaska Crvene armije 1945. godine. . Prestankom Drugog svjetskog rata vlast preuzimaju komunisti te se progon vjernika i domoljubnih Hrvata nastavlja, a među prvima iz Vratišinca odvode i vlč. Hinka Krodera, koje je prvo zatvoren u Starom gradu u Čakovcu te potom odveden u Varaždin gdje mu se gubi trag. Od komunističke vlasti iz župe Vratišinec nakon Drugoga svjetskog rata ubijeni su, iz Vratišinca, Josip Mandarić i Roko Cimbola. Godine 1947. iz naselje Peklenica u jednom danu odvedeni su i ubijeni Josip Razlek, Roko Novinić, Vid Zadravec i Antun Horvat, a od nove vlasti života su lišeni i Valent Tarandek, Rudi Sabo, Valent Škvorc, Mijo Jambrošić i Valent Munđar. Komunistička vlast obrušila se i na Gornji Kraljevec i obitelj Tuksar brat Valent ubijen je na blagdan Velike Gospe 1947., nakon povratka s hodočašća iz Marije Bistrice, uhićen je i odmah strijeljan ispred kuće, pred ženom i djecom, dok su mu braća bila uhićena i mučena pa je tako i Zvonimir odveden u čakovečki stari grad. Brat mu Ivan Tuksar dva je tjedna prije toga odveden u nepovrat i ubijen, kao i djevojka Cecilija Varošanec. Na sličan način nestali su još i Jakob Šimunić, Tomo Tkalec i Slavo Sršan, kao i Antun Turk iz Križovca. Brat Josip Tuksar nakon Drugog svjetskog rata utočište je pronašao u Argentini gdje je u iščekivanju hrvatske slobode 1988. godine i umro. Zvonimir Tuksar školovao se u rodnoj župi te poslije u Zagrebu i Varaždinu, odslužio je vojsku, ali doma nije bio podoban za zaposlenje te se uputio u Austriji gdje je radio u svojoj 2 graditeljskoj struci, čime je uzdržavao svoju obitelj i gdje je odradio svoj radni vijek i stekao mirovinu. Tamo je nesebično pomagao ljudima. Mnoge je Hrvate zaposlio i pomogao upisati u austrijske škole. Bio je vrlo načitan, pratio je kulturna i druga zbivanja u domovini i svijetu, sudjelovao je u mnogim vjerskim i drugim događanjima i pomagao svima na različite načine, posebno u Domovinskom ratu. Duboko je sa svojim narodom proživljavao hrvatsku kalvariju. Hrvatske su ga rane boljele, njezina ga tuga ranjavala, a kad je domovina Hrvatska ostvarila svoju neovisnost i kad se oslobodila, njegova radost bila je neizmjerna- rečeno je između ostalog u oproštajnom govoru na groblju Barbara Turk. Boljela ga je laž i izvrtanje istine te prešućivanje hrvatskih žrtava te s ponosom sudjeluje u podizanju spomen obilježja žrtvama partizansko-komunističkog terora od kojeg je i sam bio proganjan. Tako je 2003. godine bio i na blagoslovu spomen križa prešućenim hrvatskim žrtvama naselja Čukovec kod Ludbrega, i na ostalim stratištima i grobištima gdje su mu zdravstvene prilike dozvolile, a s ponosom je položio vijenac kod spomen križa žrtvama komunističkog terora župe Vratišinec, 8. listopada 2008. godine, kojom prilikom je misu za „nestale“ i ubijene služio i spomen križ blagoslovio mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup. Ponosni smo što smo ga poznavali, djeci Franji, Veri i Katarini, unucima, praunucima i ostaloj rodbini i prijateljima izražavamo kršćansku sućut, a pokojnom Zvonimiru radost na nebesima gdje si je svojim životom zaslužio mjesto. Neka mu je laka hrvatska gruda rodnog Međimurja Zapisao i fotografije priložio Franjo Talan, osnivač i predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava osnovanog u Varaždinu 20. 09. 2000. (voditelj Istraživačkog središta Varaždin Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, od početka 1997. do njenog ukidanja), član Hrvatskog žrtvoslovnog društva i matice Hrvatske Čakovec.