PIETETA: prevedeno zločinačko pismo

Dr

 

Broj. 96/48.

 

 

Od predsjedništva centralne vlade.

 

25.VI.1945                                                                 dospjelo u 11 sati.

K i d r i č u  -  osobno.

         Najkasnije u roku od tri tjedna bit če razpušten sud nacionalne časti, vojni sudovi če suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet če redoviti sudovi. Proglasit če se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad.

 

K A R D E L J.

 

2017-01-06

Hrvatske Žrtve Komunističkog Genocida

U napadu na Bihać 1942. godine., partizani su uspjeli zauzeti Bihać. Nakon toga su strijeljali veliki broj zarobljenika i civila, o čemu su izdali zvanično saopćenje. Saopćenje Vrhovnog štaba NOVJ o strijeljanju 1942. godine. 31.prosinca 1942. godine., 13. proleterska brigada i glavnina 4. kordunaške brigade napala je Bihać (koje su bile sačinjene skoro isključivo od Srba) dok su sa druge strane Bihać branile 33. [ 182

https://komunistickizlocini.net/2016/12/06/video-partizani-prilikom-zauzimanja-bihaca-strijeljali-192-zarobljenika-i-130-civila-video-iz-1943-sa-iskapanja-166-strijeljanih-u-jednom-masovnom-grobistu/

PROSINAC 6, 2016

VIDEO: PARTIZANI PRILIKOM ZAUZIMANJA BIHAĆA STRIJELJALI 192 ZAROBLJENIKA I 130 CIVILA (Video iz 1942(3). sa iskapanja 166 strijeljanih u jednom masovnom grobištu)

  

 U napadu na Bihać 1942. godine., partizani su uspjeli zauzeti Bihać. Nakon toga su strijeljali veliki broj zarobljenika i civila, o čemu su izdali zvanično saopćenje.

Saopćenje Vrhovnog štaba NOVJ o strijeljanju 1942. godine.

31.prosinca 1942. godine., 13. proleterska brigada i glavnina 4. kordunaške brigade napala je Bihać (koje su bile sačinjene skoro isključivo od Srba) dok su sa druge strane Bihać branile 33. i 35. bojna i domobranska opkoparska satnija. Tijekom napada partizani su uspjeli zauzeti Bihać i tom prilikom su pobili oko 200 branitelja Bihaća, a 192 su zarobili. Sve zarobljenike su prema izvješću Operativnog štaba, poubijali. Tom prilikom su likvidirali još 130 civila iz Bihaća te uništili i spalili središte grada.

Na osnovu ovog izvješća NVO “Istina” iz Zagreba podnijela je krivičnu prijavu protiv Rade Bulata, ratnog zapovjednika 13. proleterske brigade, nastanjenog u Zagrebu, za ubojstvo najmanje 218 osoba.

Po zauzeću grada partizanske jedinice su počinile stravična ubojstva zarobljenih hrvatskih i muslimanskih vojnika i civila. A 1944. godine na katolički Uskrs, englesko zrakoplovstvo na zahtjev partizanskog štaba je bombardiralo i mitraljiralo središte grada, naročito katoličku crkvu sv. Ante Padovanskog u tijeku mise, gdje su pobijeni brojni civili, žene, djeca, starci, koje je lako bilo raspoznati po bjelini narodnih nošnji koje Hrvati tog kraja nose za blagdane.

Hrvatska vojska je uspjela osloboditi  Bihać 29. siječnja 1943. godine. Grad ostaje pod vlašću NDH sve do 28. ožujka 1945. godine. Obvezno pogledajte video u prilogu koji je snimljen 1942(3). godine.

 

BIHAĆ - TU KLIKNI ZA VIDEO IZ 1942.g.

2013-02-10

 

Etničko čišćenje Dervente - pripremio Željko Tomašević

Grad Derventa je središte istoimene općine koja je površinom i brojem stanovništva, jedna od najvećih u Bosanskoj Posavini. Sjevernom granicom na rijeci Savi, u dužini od 10 km, graniči s Republikom Hrvatskom.
Nakon odlaska Turaka, cijela Bosna i Hercegovina pa tako i grad Derventa, postala je dio Austro-Ugarske monarhije, u kojem vremenu se o Derventi može govoriti kao o gradu Hrvata katolika i muslimana, a pravoslavni puk je nastanjivao sela po okolnim brdima. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Derventa je bila u sastavu Vrbaske i Banovine Hrvatske, a za vrijeme Drugoga svjetskog rata u sastavu Nezavisne Države Hrvatske. (Tomašević – glas)
 Nakon što su Srbi na svim područjima koja su tijekom posljednjeg rata u BiH oružano zauzeli, i u bosanskoj Posavini proveli ratni zločin tzv. „etničkog čišćenja“ koje je po svojoj naravi i posljedicama ravno zločinu genocida, Derventa je danas dio umjetne, na zločinu uspostavljene političko-upravne tvorevine u sklopu BiH, tzv. „Republike Srpske“. 
Prema popisu stanovništva iz 1991., Hrvata je u Derventi bilo 22.952, i bili su većina. Već od trenutka uspostave prve višestranačke općinske vlasti, nakon prvih parlamentarnih izbora na kojima je pobijedila HDZ-a, srpski zastupnici su tražili podjelu općine radi osnivanja „Srpske opštine Derventa“ sa sjedištem u mjestu Čardak. U tomu im je najviše pomagala tzv. JNA, čije su jake snage bile smještene u derventskoj vojarni i u vojnoj bazi južno od grada, u kojoj je od 1990. bilo uskladišteno sve naoružanje teritorijalne obrane većeg broja bosanskoposavskih općina. Tzv. „JNA“ je to oružje, već 1991., u cijelosti podijelila isključivo Srbima s područja sjeverne Bosne, uz istodobna nasilnička ponašanja, zastrašivanja i ubijanja tamošnjeg nesrpskog puka.
Potkraj ožujka 1992., većina Srba je svoje obitelji iselila iz Dervente, što je svima bio pouzdan znak da će uskoro uslijediti oružani napad. Nakon što su 3. ožujka 1992. Srbi napali Bosanski Brod i presjekli vezu toga dijela s ostatkom Posavine, već sutradan, 04. travnja 1992., su napali grad Derventu i okolna hrvatska naselja. Zbog svoje oružane nadmoći, uspjeli su zauzeti grad 07. srpnja 1992. godine.
 
Odmah nakon zauzimanja Dervente, Srbi su u gradu i okolici počinili mnoštvene ratne zločine. Ubili su veliki broj civila i zarobljenih branitelja grada. Hrvate katolike i muslimane su odveli u logore i zatvore, u kojima su ubijani i zlostavljani na najokrutnije načine, gonjeni na prinudni rad i kopanje rovova na bojišnicama, pri čemu su mnogi pogibali. Svu njihovu imovinu Srbi su opljačkali, a većinu kuća zapalili. Grad Derventu su granatiranjem gotovo sravnili sa zemljom. Sve katoličke i islamske vjerske građevine su potpuno uništili.
 
Do temelja su srušili i najveću katoličku svetinju u Bosanskoj Posavini, crkvu Svetog Marka evanđeliste i samostan na Plehanu, koje su franjevci započeli graditi 1855. i uspjeli dovršiti u drugoj polovici 19. stoljeća. Crkva i samostan na Plehanu su zbog svoje ljepote opjevani i u narodnim pjesmama. Srušili su ih pripadnici Jedanaeste dubičke brigade srpske vojske, a predvodio ih je ratni zločinac Brane Mijatović.
 
Srbi su takvim genocidnim zločinom, tim tzv. „etničkim čišćenjem“, u kojem su ubili i protjerali oko 28 000 ljudi katoličke i islamske vjere, područje Općine Derventa u potpunosti „etnički očistili“.
 
Ipak, pune razmjere stradanja Hrvata toga područja je moguće spoznati i utvrditi tek kada se broju ubijenog i prognanog hrvatskog ljudstva u posljednjem ratu u BiH, pribroji iznimno veliki gubitak hrvatskog ljudstva koje je ubijeno, nestalo i prognano tijekom II. svjetskog rata, njegovog poraća i po svim Križnim putovima hrvatskoga naroda.
 
Primjerice, svjedočenjem srpske partizanke Mare Došen iz Sanskog Mosta, danim pred sudsko-liječničkim povjerenstvom u Prijedoru 24. srpnja 1942., potvrđena je narodu znana istina da su partizani već u prvoj polovici 1942., dovodili skupine od po 40 do 60 uhićenih uglednih građana Hrvata katoličke vjere iz Dervente u srpsko selo Kamenica pokraj Dervente, i tamo ih skupno strijeljali.
 
Zbog takvih mnoštvenih srpskih zločina počinjenih nad Hrvatima tijekom i između dva prošla rata, Derventa, Plehan i okolna Posavina su na kraju europskog 20. stoljeća, u potpunosti iseljeni, njihova sela opustjela, kuće, crkve i škole porušene, a putovi i oranice zarasle. I dok je prije posljednjeg rata u Derventskom dekanatu Vrhbosanske nadbiskupije živjelo oko 50 000 vjernika, u njemu već 1992., od žive crkve nije bilo traga.
 
U prigodi obilježavanja 20. godišnjice izgnanstva Hrvata iz Dervente, rečeno je da svećenici u njoj danas bilježe tek 1.072 živućih vjernika, što je gorka istina koju nitko ne smije staviti „pod tepih“, jer bi šutnja o toj stvarnosti bila teški grijeh.
 
Prvi povratnici u Derventu i Posavinu su bili naši hrabri svećenici. Razlog iznimno malog broja hrvatskih povratnika, izvire iz svjesnih administrativnih i financijskih spletki koje provode tijela vlasti tzv. „Republike Srpske“, ali i iz nebrige državnih vlasti Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje propuštaju ili ne žele djelotvorno utjecati na stvaranje uvjeta za njihov povratak i siguran život.
 
Kardinal Vinko Puljić je tom prigodom sve pozvao da ne napuste Gospodina i Njegovu Riječ, ukazavši na potrebu i zahtjev sadašnjeg vremena, u kojem nužno moramo postati složni i svjesni sebe, svoga prava i dostojanstva pa se odgovornije postaviti prema svojim korijenima, prema grobovima svojih predaka i kolijevki koja nas je odnjihala, da nas se ne stide naši pokojnici pored čijih grobova hodamo, već da im pokažemo svoj žar, svoju vjernost, svoju postojanost i svoju ustrajnost. Naglasio je da se Kristom ne širi mržnja, nego ljubav i vjernost za opstanak i budućnost Hrvata na svojim životnim prostorima.
 

Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević,

 član Predsjedništva hrvatskog žrtvoslovnog društva

2013-02-04

 

O sluzi Božjemu vlč. Ivanu Buriku i nedavnoj prošlosti hrvatskoga sela Tovarnik

 

Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, o sluzi Božjemu vlč. Ivanu Buriku i nedavnoj prošlosti hrvatskoga sela Tovarnik

 

Hrvatsko selo Tovarnik u zapadnom Srijemu širom je svijeta znano i kao rodno mjesto velikana hrvatskog pjesništva i domoljublja Antuna Gustava Matoša. 
Nakon što je u II. svjetskom ratu, a posebno poraću i Križnim putovima, pretrpjelo veliki gubitak stanovništva, Srbi su tijekom oružane agresije i okupacije toga dijela Hrvatske, od 1991-1996. u njemu ponovo počinili najteže oblike ratnih zločina nad civilnim stanovništvom i braniteljima, koji zločini do današnjeg dana nisu u potpunosti istraženi i primjerno kažnjeni.
U povodu 15. obljetnice dostojnog ukopa ovozemnih ostataka 53 mještana Tovarnika koji su bili pronađeni u otkrivenoj mnoštvenoj grobnici i dostojno ukopani 31. siječnja 1998, u četvrtak 31. siječnja 2013. na poticaj mjesne Udruge „Dr. Ante Starčević“, u Tovarniku je postavljeno spomen obilježje svim ubijenim, poginulim i nestalim mještanima u Domovinskom ratu, čija su imena upisana na velikoj kamenoj stijeni koju je darovala tvrtka „Markam-G“ iz Donjeg Dolca kod Splita. 
Dan 31. siječnja 1998., kada je nad dugim nizom kovčega poredanih na mjesnom groblju Svetog Križa, preživjela rodbina oplakivala mnogobrojne članove svojih obitelji, nevine civile i branitelje, među njima i mjesnog župnika vlč. Ivana Burika i najmlađeg mučenika koji je imao svega 17 godina, trajno se spominje kao „Dan kada je Tovarnik plakao“.
Nakon otkrivanja spomen obilježja, uslijedio je mimohod sjećanja seoskim ulicama do mjesnog groblja, gdje su položeni vijenci i održana molitva za pokojne. U sklopu Domoljubne večeri, klapa Levanda je premijerno izvela pjesmu „Sjećanje na Ivana Burika“. 
Stradanja mještana Tovarnika počela su već u rujnu 1991. godine. Pobunjeni Srbi su uz pomoć snaga tzv. „JNA“ i pristiglih srbijanaca, nakon mučenja i masakriranja, ubili ukupno 72 mještana i sedam nepoznatih osoba. 
Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991., prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u mnoštvenu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni mjesni župnik vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina proveo u Tovarniku. 
Vlč. Burik je rođen 8. studenoga 1928. u srijemskom selu Neštin, koje je u sastavu župe Ilok, a već je u djetinjstvu trpio jer su mu partizani 1943. mučki ubili oca, a nakon povratka s Križnoga puta, obitelj se nije smjela vratiti u rodni Srijem. U narodu je zapamćen kao vrijedan i razborit svećenik, iskreni zagovaratelj ekumenskog dijaloga i suživota različitih vjera, naroda i rasa, koji je jednako pomagao i pravoslavnom stanovništvu Tovarnika, a posebno je njegovao dobre odnose s Pravoslavnom crkvom, kojoj je u oporuci ostavio dio svoga novca. U teškim trenutcima jeseni 1991., odlučio je ostati sa svojim narodom u Tovarniku, u kojem je 8. listopada 1991., podnio mučeništvo koje je msgr. Dr. Marin Srakić prigodno oslikao riječima Krista Gospodina: „pastir dobri život svoj polaže za ovce“ i riječima pjesnika Ivana Mažuranića: „dobar pastir i što kaže inom, i sam svojim potvrđuje činom“. Zato po zalogu njegovog nasljedovanja Krista, molimo za plod skore beatifikacije sluge Božjeg vlč. Ivana Burika.
Osim ubijanja, Srbi su protjerali više od 95 posto od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Tovarniku. Srušili su ili oštetili više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada. Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su, da poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu - bijele krpe kao znak predaje. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće. 
U pronađenoj dokumentaciji tadašnjeg Doma zdravlja Šid i Ambulante Tovarnik, svjesno je lažno upisivano da su svi Tovarničani stradali od eksplozije pa je to upisano i u matici umrlih. Rad ambulante u okupiranom Tovarniku je početkom listopada 1991. organizirao dr. Vojislav Stanimirović, tada pričuvni oficir tzv. „JNA“ i „šef sanitetske službe i glavni za zdravstvo za zapadni Srem“, koji je javnosti posebno poznat po izjavi nakon pada Vukovara kada je rekao: „Tog 18. studenoga 1991. pao je posljednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru - vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan“, a potom i po primanju odlikovanja od četničkog vođe Radovana Karadžića na okupiranim Palama 1995., da bi zadnjih godina čak postao zastupnikom u Hrvatskom saboru. 
Sve dokumente s lažnim uzrocima smrti, potpisivala je njegova žena dr. Ljeposava Stanimirović, voditeljica ambulante i dr. Dragan Martinović. Prema njihovim potvrdama o smrti i uzrocima, matičar Zdravko Opačić je ćirilicom upisivao podatke u maticu umrlih. U maticu umrlih su bili upisivani čak i živi ljudi, koji su to doznali tek povratkom iz progonstva 1998., kada su u upravnom postupku morali dokazati svoj identitet i poništavati upis o vlastitoj smrti. 
Županijski sud u Vukovaru je 13. travnja 2010. započeo postupak protiv Miloša Stanimirovića i još 13 osoba, koji su optuženi da su nakon okupacije Tovarnika, 22. rujna 1991., raseljavali, ubijali i fizički zlostavljali civilno stanovništvo hrvatske i drugih nacionalnosti, prisvajali i uništavali imovinu. Međutim, optužnica nije uključila i odgovorne zapovjednike tzv. „JNA“ i milicije tzv. „SAO Krajine“, prije svih puk. Dušana Lončara, zapovjednika 2. Proleterske mehanizirane brigade „JNA“, Borislava Bogunovića, ministra unutarnjih poslova u Vladi tzv. „SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema“, Ljubomira Jorgića, zapovjednika logora u Tovarniku i njegovog zamjenika Savu Ivanovića, kao ni druge poznate mučitelje i ubojice. 
Nakon suđenja u odsutnosti optuženika, jer oni nisu dostupni hrvatskim pravosudnim tijelima, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru je 23. travnja 2012., objavilo prvostupanjsku presudu, kojom su: na trojicu okrivljenika primijenili Zakon o općem oprostu, četvoricu okrivljenika oslobodili optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca su osudili na neprimjereno blage kazne, zbog kojih je Udruga „Dr. Ante Starčević“ iz Tovarnika, uputila prosvjedno pismo najvišim državnim tijelima vlasti, u kojem je izrečene kazne s pravom usporedila s kaznama koje se uobičajeno izriču kradljivcima ili pljačkašima, a ne monstruoznim ratnim zločincima.

Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević,

član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

 

2013-01-27

Travnički holokaust

http://hr.radiovaticana.va/Articolo.asp?c=659541
Grad Travnik je smješten na početku Lašvanske doline u srednjoj Bosni, u kojoj se kršćanstvo javlja već u petom ili šestom stoljeću. Župa Lašva se spominje 1244. u buli kralja Bele IV., kojom se navode posjedi bosanske biskupije "u župi Lašvi kod triju crkava". Sam grad se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1463., u prigodi prolaska sultana Mehmeda Osvajača (Fatiha) s vojskom prema Jajcu, u koji se bio sklonio posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. 
U doba bosanske državne samostalnosti, Travnik je bio u posjedu moćnog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Fra Bartolomej Pizanski spominje franjevački samostan nedaleko Travnika još 1385. do 1390., koji je kasnije razoren turskim osvajanjima. Od XVII. stoljeća Travnik postaje sjedište bosanskog vezira u koje se moralo dolaziti plaćati poreze i tražiti potvrde svojih prava. Zato se odlukom gvardijana iz Sutjeske, Kreševa i Fojnice, 1857. u Gučoj Gori u blizini Travnika počeo graditi novi franjevački samostan. Nadbiskup dr. Josip Stadler je u Travniku 1882. uspostavio glasovitu isusovačku gimnaziju Vrhbosanske nadbiskupije i dječačko sjemenište.
U povodu dana sjećanja na žrtve nacizma, osobito Židova, danas se u 3 tisuće gradova po svijetu molilo za mir u Svetoj Zemlji. Sveti je Otac danas upozorio da nas ovakvo prisjećanje ima potaknuti da se takva zla više nigdje i nikad ne dogode. Slična su se zla zbila u isto doba, a o njima se malo zna te se niti ne spominju. Riječ je danas o Travniku čiju smo povijest ukratko izrekli, ali na zločine u tom gradu podsjeća nas Željko Tomašević:  

Crkva i samostan su doživjeli tragičnu sudbinu 1945., kada su partizani zapalili velebno vjersko središte, a u požaru su izgorjeli arhiv, knjižnica, umjetničke zbirke, crkveno ruho, oltari i orgulje.
10 tisuća partizana srpske 6. ličke brigade i bosanskog korpusa su prvi puta napali grad Travnik 15. studenog 1943., a grad je branilo 2,5 tisuće hrvatskih branitelja –katolika i muslimana. Nakon što je taj napad odbijen, partizani su zatražili pomoć saveznika, koji su u zračnom napadu 4. siječnja 1944., na grad bacili 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika. Travnik se potom nalazio pod partizanskom blokadom sve do 19. listopada, kada su partizani izvršili novi napad jačim snagama razine divizija i 22. listopada 1944. su ga uspjeli osvojiti. Travnik je tada bio prepun izbjeglica koje su se bojale partizana. 
Zauzimanjem Travnika je uslijedio partizanski pokolj civila i zarobljenih hrvatskih vojnika. Tzv. "Narodno-oslobodilačka vojska“ je odmah, još na bolničkim krevetima, poubijala 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. O tom pokolju je svjedočio i p. Maslać koji je išao iza ubojica i davao odrješenje umirućima. Sve zarobljene hrvatske vojnike pripadnike Ustaške vojnice, partizani su svukli do gola pa ih zaklali. Ubili su i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku. Dana 24. listopada 1944. su ubili oko 800 građana Travnika i manji broj hrvatskih vojnika, na način da su ih zatvorili u gradsko sklonište kojemu su potom minirali vrata i sve otvore. 
U knjizi „Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne“, svjedok Čedo Kobić svjedoči da je u skloništu tadašnje Tvornice duhana u Travniku minama zatrpano i znatno više od 800 osoba, koliko ih navodi mr. sc. Vjenceslav Topalović u svojoj knjizi Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941-1950/1991-1995. 
Msgr. Ivan Bilić je tada kao sjemeništarac Nadbiskupskog sjemeništa u Travniku, u listopadu 1944. bio svjedokom strašnih partizanskih zločina. 
Nakon što su časnike razdvojili od vojnika, šest časnika su odmah ubili ispred Gospine špilje, na južnoj strani sjemenišnog igrališta, a ostale časnike su ubijali dvoje po dvoje sljedeća dva dana. 
Od oko 500 domobrana koji su se predali partizanima, samo 18-oro njih je ostalo živo. 
Tijekom tzv. „čišćenja“ grada, osam dana i noći se po Travniku čula povremena pucnjava. Partizani su pretraživali kuću po kuću i tko god se nije mogao dokazati kao član dotične obitelji, izveden je bio iz kuće i ubijen na cesti, u kanalu, dvorištu, vrtu ili drugom najbližem prostoru. Tada se računalo da je ubijeno oko 2.500 ljudi, žena i djece. Partizani nisu dali sljedećih osam dana nikoga ukopati, a potom su izdali naredbu: 'UKOPAVAJ GDJE JE KO POGINUO ILI UBIJEN!' 
Mladim sjemeništarcima, sedmašima i osmašima, dozvolili su da sve ubijene ukopaju u jednu rupu kod Gospine Špilje, da im dvorište ne bude puno grobova. Msgr. Bilić ističe, da je zbog takvog čudovišno zločinačkog postupanja partizana, Travnik praktički popločan ljudskim kosturima.
Jednu skupinu od oko 350 ljudi su partizani bose gonili preko Komara prema Donjem Vakufu. Živi su ostali samo vozači, mehaničari, krojači, postolari i ljudi sličnih zanimanja koji su bili potrebni partizanskim jedinicama. Jedan od njih je bio i Ivan Rap iz Kukujevaca, koji je msgr. Biliću kasnije ispričao sve što se u vojarni događalo i kakva je bila sudbina zarobljenika.
Dana 8. siječnja 1945., hrvatske snage su bile oslobodile Travnik od krvave okupacije jugopartizana, ali su partizani 22. veljače 1945. opet zauzeli grad. Za vrijeme ponovnog partizanskog osvajanja, taj je stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio, a partizanski tzv. "oslobodioci" su 22. veljače1945., ubili 13 profesora i učenika Isusovačke gimnazije u Travniku, brojne civile i vojno osoblje. 
Stradanja Hrvata katolika travničkoga kraja nastavila su se i u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini, kada je ponovo stradala i crkva i samostan, kao i većina vjerskih objekata. Srpskim zločinom tzv. „etničkog čišćenja“, posebno nakon pada Jajca i Donjeg Uskoplja, u Travnik i okolicu se slilo mnoštvo muslimanskih izbjeglica, što je prouzročilo promjenu demografskog stanja. 
I tako, dok je 22. listopada 1944. jedan od šestorice ubijenih travničkih učenika, Fahrudin Topalbegović-Dino, pred smrt junački uzvikivao partizanskim ubojicama: „pucajte dušmani hrvatskoga naroda“, pripadnici Armije BiH su 20. listopada 1992., na nadzornoj točki ispred „Medrese“ pucali na auto u kojem se nalazio Ivica Stojak, zapovjednik HVO postrojbe Travnik, i ubili ga. Nakon što je ubijen veći broj Hrvata u okolnim mjestima, došlo je do velike napetosti, a potom i oružanih sukoba između hrvatskih i bošnjačko-muslimanskih postrojbi, s posljedicom velikog broja žrtava. 
Unatoč svemu, travnička stratišta još nisu označena obilježjima koje bi sadašnjim i budućim naraštajima kazivala o počiniteljima i žrtvama tolikih mnoštvenih ratnih zločina. Nema obilježja na zgradi bolnice u kojoj je počinjen ratni zločin nad bolesnicima i ranjenicima. Nije istraženo ili obilježeno ni gradsko sklonište u kojem su stotine ili više ljudi živi zazidani, slično kako su to partizani učinili tisućama hrvatskih civila svih dobi i vojnicima koje su žive zazidali u okna slovenskog rudnika Huda jama ili u miniranom skloništu-rovu kraj Slovenske Bistrice. 
Nije zamislivo da bi, primjerice ne samo Židovi, već bilo koji drugi narod i vlast svijeta, tako prešućivali otkrivene strašne zločine nad svojim narodom, kako ih još uvijek prešućuju državne vlasti RH i BiH-e, u kojoj su Hrvati također konstitutivan narod pa je i ona država hrvatskog naroda!
Nezamislivo je da bi se igdje u svijetu, dan 22. listopada 1944., kada je nad stanovnicima i braniteljima Travnika dokazano počinjen zločin genocida, usporediv sa srpskim genocidom počinjenim u Srebrenici, mogao obilježavati kao „dan oslobođenja“ grada i „dan antifašizma“, kao što se to obilježava u Travniku! 
Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

2012-05-11

Slovenija: Pronađeno 70 novih masovnih grobnica

Četvrtak, 10 Svibanj 2012

 

U jami Konfin otkrivena je masovna grobnica i identificirano 88 žrtava i to na osnovi knjige zatvorenika. Kazao je t Pavel Jamnik, član državnog povjerenstva za otkrivanje ratnih i poratnih stratišta, koje je osnovala Vlada Janeza Janše.

To su bili ranjenici i bolesnici koji su u lipnju 1945. odvedeni iz zatvora OZNE u Ljubljani. Sve žrtve su muškarci mlađi od 25 godina. Nešto su rekli i svjedoci iz tog doba. Žrtve su bile na 40 m dubine.

Vjeruje se da je OZN-a minirali mjesto, kako bi ono ostalo zauvijek tajno.

Do sada je u Sloveniji otkriveno 140 masovnih grobnica iz rata i poraća, a samo ove godine pronađeno je 70 novih lokacija. Slovenci tvrde da će kazneno goniti nalogodavce i izvršitelje ovih zlodjela.

Simo Dubajić, nekadašnji partizanski egzekutor nad ratnim zarobljenicima i civilima, napisao je knjigu o ovim zločinima u kojoj je, između ostalog, napisao:

"Zapovijedao sam u Kočevskom rogu. Sudjelovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim, jer sam shvatio da je savjest jača od pobjede. Kada sam 25. svibnja 1945. došao u Ljubljanu, referirao sam Titu o zarobljavanju ustaša... Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama... Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih zdajnika pobije u Kočevskom rogu.

Naređenje su izdali Ivan Matija Maček (slovenski boljševik i šef jugoslavenske OZN-e za Sloveniju), Maks Baće (hrvatski boljševik) i Jovo Kapičić (srpski boljševik). Sve odreda Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nitko nije mogao donijeti, osim Tita! Taj masakr je izvršila XI. Dalmatinska brigada u kojoj je politički komesar bila Milka Planinc", napisao je Dubajić.

(M.M.) (hrsvijet.net)

PODRUČJE BOSNE i HERCEGOVINE




Povodom Svih svetih na Mirogoju
OD PODVALE DO DEMAGOGIJE


Autor: Iva Međugorac
Tvornica smrti
Jauci zive hrvatske djece i zena čuli su se iz jama u koje su ih partizani bacali!
Svakodnevno su dovodili 40 kamiona ljudi
BOLNO SJEĆANJE NA 35 HRVATSKIH MUČENIKA,
VISOKIH ČASNIKA I GENERALA NDH
TITO JE NAREDIO I NADGLEDAO POKOLJE U SVIBNJU I LIPNJU 1945.

TABORIŠČA: Hrvatska, Slovenija, Italia, Poljska
NEKOLIKO PRIKAZOV O TABORIŠČIH - LOGORI SMRTI

2012-05-11

Slovenija: Pronađeno 70 novih masovnih grobnica

Četvrtak, 10 Svibanj 2012

 

U jami Konfin otkrivena je masovna grobnica i identificirano 88 žrtava i to na osnovi knjige zatvorenika. Kazao je t Pavel Jamnik, član državnog povjerenstva za otkrivanje ratnih i poratnih stratišta, koje je osnovala Vlada Janeza Janše.

To su bili ranjenici i bolesnici koji su u lipnju 1945. odvedeni iz zatvora OZNE u Ljubljani. Sve žrtve su muškarci mlađi od 25 godina. Nešto su rekli i svjedoci iz tog doba. Žrtve su bile na 40 m dubine.

Vjeruje se da je OZN-a minirali mjesto, kako bi ono ostalo zauvijek tajno.

Do sada je u Sloveniji otkriveno 140 masovnih grobnica iz rata i poraća, a samo ove godine pronađeno je 70 novih lokacija. Slovenci tvrde da će kazneno goniti nalogodavce i izvršitelje ovih zlodjela.

Simo Dubajić, nekadašnji partizanski egzekutor nad ratnim zarobljenicima i civilima, napisao je knjigu o ovim zločinima u kojoj je, između ostalog, napisao:

"Zapovijedao sam u Kočevskom rogu. Sudjelovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim, jer sam shvatio da je savjest jača od pobjede. Kada sam 25. svibnja 1945. došao u Ljubljanu, referirao sam Titu o zarobljavanju ustaša... Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama... Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih zdajnika pobije u Kočevskom rogu.

Naređenje su izdali Ivan Matija Maček (slovenski boljševik i šef jugoslavenske OZN-e za Sloveniju), Maks Baće (hrvatski boljševik) i Jovo Kapičić (srpski boljševik). Sve odreda Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nitko nije mogao donijeti, osim Tita! Taj masakr je izvršila XI. Dalmatinska brigada u kojoj je politički komesar bila Milka Planinc", napisao je Dubajić.

(M.M.) (hrsvijet.net)

* * * KOMUNIZAM i POSLJEDICE * * *
i gdje su 571
* * * GROBIŠTA PO SLOVENIJI * * *


Gračani: zločini komunističkih zločinca

Partizansko Komunistički Zločini
ili
"OSLOBODITELJI NARODA"
Krvavi tragovi Titovih partizana i tajnih službi OZNE i UDBE
Jurčević vlć. Franjo
Hrvatske žrtve koje nitko ne spominje

B i H - Pale
DAMIR BOROVČAK
DRINSKE MUČENICE
( slike 24. 09. 2011.g. )

* * * O D Ž A K * * *
* * * Bitka za Odžak 1945.g. * * *


ČETNIČKI POKOLJ
U GATIMA I OKOLNIM POLJIČKIM SELIMA
U LISTOPADU 1942. GODINE



g. Ivan Vukić
DAN SRPSKOG USTANKA, 27.srpnja 1941.!
PARTIZANSKI ZLOČINI

Hercegovački franjevci
"STOPAMA POBIJENIH"
S E R I J A
zemljepisnih karata zločinačkih djela naših stvaraoca slobodne "demokratske"
krvave nam komunističke domovine zvane "TITOVA JUGOSLAVIJA"
PODRUČJE: SJEVEROZAPADNA HRVATSKA - KARTE GROBISTA
TAJNE KOMUNISTICKIH ZLODJELA
UVID U KARTE GROBISTA PO SLOVENIJI
SVEČENSTVO U HERCEGOVINI
komunistične zrtve Franjevci