 |
|
2013-05-22 D. Glasnova: Nevladine udruge od početka nisu podupirale Domovinski rat i generale Portal HKV-a, Srijeda, 22. svibnja 2013. Donosimo izlaganje bugarske novinarke Diane Glasnove s tribine "U očekivanju haaške presude skupini Hrvata" održane 20. svibnja o.g. Iz izlaganja izdvajamo:" Od samog početka svog djelovanja, te udruge nisu podržavale niti Domovinski rat, niti hrvatske generale. Nisu, naravno, podržavale niti šestoricu Hrvata. Čak su aktivno sudjelovale u stvaranju mita o agresiji Hrvatske na BiH. A pod krinkom zaštite ljudskih prava stvarale su ozračje netolerancije i uvjete za progon hrvatskih branitelja". Hvala organizatorima što su me pozvali. Čast mi je biti uz tako cijenjene predavače, uz sve vas u dvorani. Ne moram biti Hrvatica da bih generala Praljka i ostale Hrvate u Haagu podržavala. Dovoljno je biti novinarka kojoj je stalo do pravde i istine. Usmjerit ću moje kratko izlaganje na 3 bitne točke. Prva, uloga medija u slučaju „Suđenje Praljku i ostalima". Nepobitna, neosporna činjenica je da mediji imaju odlučujuću ulogu u stvaranju javnog mnjenja. U slučaju „Praljak" godinama hrvatski (a i neki strani) mediji prešućivali su istinu i širili laži o ulozi Hrvata u ratu u BIH. Ali su rado i na veliko prenosili niz izjava političara iz tzv. "Novo, novo vrijeme" – Mesića, Vesne Pusić i da sad ne nabrajam tko još ne. Još tada kao strani novinar znala sam ono što je danas svima jasno: da je ta negativna kampanja imala za cilj ne samo obezvrijeđivanje hrvatskog Domovinskog rata. Ona je proizvedena, financirana i režirana od međunarodnih centara moći kao dio globalističkog plana stvaranja stanja izopačenih vrijednosti u društvu. Pogotovo, ali i ne samo, u bivšim socijalističkim zemljama. Dugoročno – cilj je bio da se u ljudsku svijest usadi i ulije u glavu kult izdaje, osobnog materijalnog bogaćenja, konzumerizma, nasilja, seksualiziranja kako bi se lakše upravljalo i manipuliralo društvom te se nesmetano opljačkalo nacionalno bogatstvo niza zemalja. O tome sam čitala još 1994. godine u ruskom dnevnom listu Pravda (11.03.1994.g.). Nacionalna država je u principu prepreka uvođenju globalne diktature te nije poželjna. Zato je uništenje tkz. hrvatskog nacionalizma cilj globalističkom lobiju u zadnjih 20 i nešto više godina. Informiranje javnosti pretvoreno je u oružje kojim se mjenja svijest čovječanstva. Sada o tome piše puno autora diljem svijeta. Spomenut ću dvije knjige – „Treći svjetski informacijisko-psihološki rat" („Третья мировая информационно-психологическая война") i „Globalna imperija Zla" („Глобальная империя Зла") ruskih autora prof. Vladimira Lisičkina i prof. Leonida Šelepina. U Hrvatskoj najbolji poznavatelj tematike informacijiskog rata je svakako prof. dr. Miroslav Tuđman, a njegova knjiga „Programiranje istine" trebala bi biti udžbenik svakom današnjem novinaru. Nevladine udruge i kreiranje mitova Druga točka, uloga udruge civilnog društva. Od samog početka svog djelovanja, te udruge nisu podržavale niti Domovinski rat, niti hrvatske generale. Nisu, naravno, podržavale niti šestoricu Hrvata. Čak su aktivno sudjelovale u stvaranju mita o agresiji Hrvatske na BiH. A pod krinkom zaštite ljudskih prava stvarale su ozračje netolerancije i uvjete za progon hrvatskih branitelja. Obilato financirane iz Europe plasirale su u društvo parolu „Svaka žrtva je žrtva". Ali ta parola nije se odnosila na hrvatske civilne žrtve. Popis hrvatskih žrtava je jako, jako dugačak i ne mogu sve nabrojiti, no zelim bar spomenuti moga, već pokojnoga, prijatelja iz Lovasa Antuna Štrangarevića. On je u minskom polju izgubio kćer i unučicu, a kako mi je rekao, sam je imao „tu nesreću da preživi". Nakon toga četnici su ga više puta pretukli te su mu bubrezi otkazali i do kraja života bio je na dijalizi. Nažalost, hrvatsko društvo, zaokupljeno problemom pukog preživljavanja, šutilo je, a šuti i danas. Hrvatski stradalnici i braniteljske udruge nisu pokušali „oteti" bar dio teritorija civilnog društva. Tek početkom 2012. godine registrirana je udruga Concordia Rediviva čiji osnivači ističu jedan od svojih identiteta kao posebno značajan – identitet branitelja u obrani od agresije. Ova udruga želi biti alternativa u dubokoj podijeljenosti onoga što nazivamo 'civilnom scenom' i u „jazu" između udruga proisteklih iz Domovinskog rata i udruga koje proistječu iz tzv. mirotvornih aktivističkih inicijativa. Naravno, za Concordiju nema novca niti iz Europe, niti iz hrvatskog državnog proračuna, pa se ona mora snalaziti kako zna i umije. Dopisnici Treća točka, internacionalizacija slučaja „Suđenje Praljku i ostalima". Što su učinili predstavnici hrvatske države, novinari, aktivisti društvenih i javnih tijela? Osim nekih rijetkih primjera osobnog zalaganja (novinarka Višnja Starešina) nije organizirana bilo kakva kampanja za upoznavanje vanjskog svijeta s činjenicama i istinom. Većina u Hrvatskoj smatra da je dovoljno biti u pravo. I da oni vani to moraju znati. Peticije ili otvorena pisma do stranih veleposlanstava u Zagrebu ili do nekih institucija u Europi isto tako bili su više-manje primjeri osobnog čina (Hrvatsko žrtvoslovno društvo i osobno prof. Šeparović) ili zalaganja nekih namjerno marginaliziranih organizacija i udruga. Stranih dopisnika nakon rata gotovo da i nema u Hrvatskoj ili se bave temama gospodarstva, trgovine, turizma – tj. drže se što je moguće dalje od vrućih tema. Ali to se prije desetak godina nije odnosilo na kolege iz BBS-ija koji su nekim čudom dobili pravo na uvid, snimanje i iznošenje dokumenata iz arhiva prvog predsjednika Tuđmana, uprkos oznaci „Strogo povjerljivo". Smatrajući da je pitanje časti i dostojanstva svakog novinara iznositi istinu objavila sam u Bugarskoj veliki intervju s generalom Praljkom, ma koliko da je moja Domovina i danas, kao i za vrijeme Jugoslavije, od strane većine hrvatskih novinara ignorirana i podcjenivana. I na kraju – bilo mi je bitno, za razliku od hrvatskih kolega, saznati tko je tko u tročlanom sudskom vijeću koje sudi generalu Praljku i ostalima. Internacionalizirajući ovo pitanje došla sam do mađarskih kolega i do informacije o jednom članu sudskog vijeća – mađarskom sucu Arpadu Prandleru. Saznala sam da je poslije sloma mađarske revolucije u studenom 1956. Prandler „izabran" (zapravo imenovan, ali nije jasno od koga) za glavnog tajnika Mađarske Unije studenata (MEFESZ-a). Godinu dana kasnije predstavljao je Mađarsku Komunističku ligu mladih u Komunističkom Internationalu Studenata u Pragu. Znam da svim pravovjernim komunistima (neovisno o nacionalnosti) je Jugoslavija draža nego samostalna Hrvatska. Zato sam danas umjereni optimist, nadam se i očekujem 29.-tog svibnja oslobađajuću presudu Praljku i ostalima, pa makar ona bila podijeljena 2:1 (kako je rekao jedan hrvatski političar u slučaju Gotovine i Markača – odluka je bila podijeljena 3:2). |
|
2012-10-26 Slovenija, Nedeljski dnevnik 2.IX.2012
Pritožba zaradi ropa Menim, da nič niste pridobili s tem, ker ste mi poslali zločinsko obvestilo v petek, kako mi želite izropati več kot eno pokojnino na zelo primitiven razbojniški način. Svojo pokojnino sem zaslužil s poštenim delom in po zakonih, ki so veljali za celo SFRJ. To želite sedaj, po tolikih letih, izropati podobno, kot so vaši istomišljeniki izropali in potolkli civiliste Nemce in osem hrvaških domobrancev, ki niso naredili nobenega zločina, v Barbarinem rovu v Hudi jami v Laškem, in sicer v miru, po drugi svetovni vojni (okoli 15. Maja 1945). Brez vsakega človeškega čuta so jih slekli do golega in obleke naložili v kamione, na neznanem mestu iz oblek pobrali dragocenosti, ki jih ne vračajo svojcem pobitih žrtev. Pri tem ni bilo nobenega poštenja in sočutja, kot ga ni še dandanes, bilo je le ogromno pohlepnosti do njihovega premoženja. Tudi sedaj imamo tak primer. Vam ni mar morala, ampak vas vodi pohlep po denarju, ki ga zmanjkuje za visoko pozicionirane »veličine«, od katerih je odvisen vaš obstoj in jih morate zadovoljiti. Ne izbirate nobenih sredstev, da prizadenete ljudi druge, ne vaše nacionalnosti! To je navaden nacifašizem! Jaz nisem bil v partiji in pokojnino sem zaslužil brez rdeče knjižice! Ropajte tiste, ki so izropali podjetja in imetje Republike Slovenije, in ne poštene ljudi, ki jih amo vznemirjate in jim grenite življenje! Najprej so bili izropani izbrisani, sedaj pa je Janša v veliki stiski za denar. Podjetja so uničena in izropana. EU je tudi sama v finančnih težavah, hkrati pa ne podpira zajedavcev. Naj se Janša vozi malo manj s helikopterjem v Šentilj in nazaj in naj ne izkorišča položaja! Popravite to in ne ropajte že izropanih ljudi, ker bo svet izvedel, kaj se dogaja v mali Sloveniji. Nič vam nisem dolžan, vi ste dolžni meni vsak mesec dodatno pokojnino z obrestmi vred! S tem hkrati izražate negativen odnos do evropske civilizacije. Iz omenjene zgodovine ste povzeli neko vedenje, ki ni primerno za sedanji čas. Ni bilo primerno niti 15. maja 1945! Mihael Slivar, Velenje |
|
2012-10-08 'Zviždači' podnose tužbu za genocid protiv svih Hrvatskih vlada Štrajkom glađu odgovornima želim poručit da prestanu laprdati o borbi protiv korupcije, kada institucije tu borbu ne provode, već ju svim sredstvima sprečavaju i guše – ističe Robert Matijević, bivši voditelj Službe za suzbijanje krijumčarenja pri Carinskoj upravi, koji će štrajk glađu započeti 14. listopada ispred Hrvatskog sabora.
- Najbolji od najboljih u Hrvatskoj najviše stradaju - čulo se, između ostalog, na marginama okruglog stola o progonu prijavljivača korupcije i kriminala, održanom u srijedu 3. listopada u Europskom domu u Zagrebu. Sudionici rasprave istaknuli su da se zbog sustavnog i višegodišnjeg progona hrvatskih zviždača od strane hrvatskog pravosuđa može govoriti o genocidu Hrvatske vlade nad građanima Hrvatske.
Mladen Bajić postao simbol grudobrana za korupciju - Sprječavanje ljudi da rade, da proizvode, da imaju djecu kojoj bi mogli osigurati egzistenciju, prisiljavanje mladih da odlaze iz države, onemogućavanje pristupa obrazovanju, onemogućavanje liječenja, samoubojstva razočaranih branitelja i ljudi koji se slamaju pod lihvarskim kreditima, kao i mnoge druge nepravilnosti mogu se nazvati genocidom, odnosno democidom (od demos-narod), istaknuli su sudionici skupa. Većina govornika osvrnula se na rad glavnog državnog odvjetnika, nakon čega je lako bilo zaključiti kako je za većinu Mladen Bajić simbol grudobrana za korupciju i kriminal. 'Zviždači' ga, naime, smatraju najodgovornijim za svojevrsno beznađe u hrvatskom društvu i pravosuđu, a drže ga odgovornim i kada se osvrću na vlastite unaprijed izgubljene bitke sa sustavom.
Korupcija u pravosuđu veća je prijetnja od korupcije u politici - Nekompetencija, nestručnost, nesposobnost i arogancija članova Vlade, potpredsjednika i ministara, uzrokuje genocid nad hrvatskim građanima i postaje prijetnja stabilnosti zemlje, zbog čega je nužno potrebno protiv najodgovornijih hrvatskih vlada pokrenuti tužbu za genocid, kako bi se spriječili negativni trendovi u depopulaciji Hrvatske i kako bi se buduće vlade stimulirale da političke odluke donose u korist hrvatskih građana, a ne u korist osobnih i stranačkih interesa, kao i interesa krupnog kapitala. Tužba za genocid bit će podignuta do kraja 2012. godine – pročitao je mr. Darko Petričić, moderator i organizator okruglog stola u Europskom domu, prvi i najvažniji zaključak skupa.
'Zviždači' sami rade zakon koji će ih štititi od progona Mladena Bajića! 'Zviždači' su, osim toga, zaključili da je korupcija u hrvatskom pravosuđu danas ozbiljnija prijetnja ustavnom poretku i demokraciji od korupcije u politici, te su pozvali EU da počne s primjenom monitoringa hrvatskog pravosuđa, kao što je najavljeno prilikom usvajanja 'poglavlja 23'.
Vratiti Zakon o ispitivanju porijekla imovine Zaključeno je, osim toga, da je u najkraćem roku potrebno kroz saborsku proceduru vratiti Zakon o ispitivanju porijekla imovine, kao i Zakon o oduzimanju protuzakonito stečene imovine. U najkraćem roku potrebno je, rečeno je, donijeti i Zakon o zaštiti zviždača, jer oni danas rade posao umjesto DORH-a, te su korektiv u društvu. - Pozivamo predsjednika Josipovića da odlikuje najistaknutije hrvatske zviždače prikladnim ordenima kao oblikom javnog priznanja za njihov rad. Ponovno zahtijevamo od nadležnih institucija smjenu glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Dugogodišnja neefikasnost državnih odvjetništava, pod Bajićevom protekcijom, njihova nedodirljivost i autokracija, nemogućnost kontrole te manipulacija medijima i javnošću rezultirala je eskalacijom korupcije i kriminala u Hrvatskoj i gubitkom povjerenja u pravosudne institucije – zaključili su zviždači.
Don Grubišić: Problem je u sustavu koji je Bajića iznjedrio - Nije problem smijeniti Bajića, ali je problem što će na njegovo mjesto doći slična ili ista osoba koja će raditi na sličan ili isti način. Problem je u sustavu koji je Bajića iznjedrio, a ne toliko u osobi Mladena Bajića – istaknuo je, pak, don Ivan Grubišić poseban gost okruglog stola. Ostali govornici, među kojima i poznati zviždači Mijat Stanić, Srećko Sladojev, Nada Landeka, Ramiz Pandžić, Pašk Kačinari, Robert Matijević... složili su se da je stanje u društvu kritično i da se provodi bespoštedna pljačka hrvatskog naroda. Usuglasili su se da još nije sazrjelo vrijeme da se pokrenu veći nemiri u Hrvatskoj, jer su ljudi imobilizirani količinom nepravde oko sebe pa se zbog straha da im se nitko neće pridružiti, sami bore dok mogu. Na kraju skupa izražena je zabrinutost zbog najave Roberta Matijevića i Ramiza Panždića da će 14. listopada početi štrajk glađu ispred Hrvatskog sabora.
Matijević: Bajić je postao gospodar života i smrti građana Hrvatske - Novi štrajk započet ću na osmu obljetnicu mog prvog štrajka glađu, kada sam Sabor također htio upozoriti na korupciju i kriminal. Stanje se u međuvremenu nije promijenilo nabolje. Čak štoviše, još je i gore nego prije osam godina! Bajić je u međuvremenu postao gospodar života i smrti građana Hrvatske, jer svojim nečinjenjem ugrožava mnoge živote i egzistencije. Imam dovoljno dokaza da Sabor opozove Bajića i kazneno ga procesuira zbog zaštite gospodarskog kriminaliteta. Osobno sam mu dostavio mnogo dokaza za gospodarski kriminal, no on ništa nije poduzeo, već je, čak štoviše, mnoge stvari i zataškao. Ponovno ću ovih dana zatražiti od v. d. Predsjednika Sabora da me sasluša, a ako se ponovno ogluše o moj zahtjev, policiji ću prijaviti mirni prosvjed, te ću 14. listopada ispred ulaza u Sabor započeti štrajkati glađu. Na taj način odgovornima želim poručit da prestanu laprdati o tobožnjoj borbi protiv korupcije, kada institucije tu borbu ne provode i ne podržavaju, već ju, upravo suprotno, svim mogućim sredstvima sprječavaju i guše. Nadam se da će me u prosvjedu podržati mnogi građani – ističe Robert Matijević, bivši voditelj Službe za suzbijanje krijumčarenja pri Carinskoj upravi, a danas tek jedan od stotine tisuća nezaposlenih građana Republike Hrvatske. Dnevno.hr |
|
KAKO BI MOGLO ODLUČITI ŽALBENO VIJEĆE ICTY-a Ako već hrvatski državni dužnosnici šutke očekuju rješenje na žalbe hrvatskih generala u Den Haagu, kao da se to njih ne tiče – barem ih na ovaj način podsjetimo, da je takovo ponašanje izraz niskog kvocijenta inteligencije. Kako drugačije nazvati tu naivnost, da misle, kako negativno obilježavanje Hrvata i hrvatske države ne će imati negativnog učinka i na njih!? Recimo im to barem ovim skromnim sredstvom javnog informiranja! Postavimo neka pitanja njima i ICTY-u! (1)Mogu li oni shvatiti, da je poštivanje uzročno-posljedičnog principa osnova za poštivanje pravednosti ICTY-a i povjesničara, kao i za normalizaciju odnosa među narodima na nekom području, pa i u RH i njenom susjedstvu? Ili to jednostavno NE ŽELE shvatiti...? (2)Da li su srpski napadi i razaranja Vukovara, bilogorskog područja, Zapadne Slavonije, Dubrovnika, Banovine, Dalmacije ... djelo samo nekih pojedinaca ili ipak zajednički pothvat? Nije li srpsko protjerivanje Nesrba iz njihovih domova, ubijanja, pljačkanje, paljenja, presijecanja hrvatskog državnog teritorija... samo „dobronamjerni zajednički pothvati“ – ili ipak zločinački pothvati? Koje je srpske zapovjednike ICTY osudio za te pothvate kao „udružene zločinačke poduhvate“? (3)Ima li hrvatski narod pravo na obranu od agresora, kao i svaki drugi narod? Ako su se događaji pod točkom (2) događali 1991. god, a hrvatske oslobodilačke akcije Bljesak i Oluja 1995. god, jednostavan je zaključak, da su spomenute hrvatske akcije bile samo posljedica onih prethodnih! (Ili možda ne??).Nije li RH imala pravo i dužnost prema svojim građanima – osloboditi se od agresora? Ili možda nije?!) (4)Nije li operacija Oluja – osim oslobođenja hrvatskoga teritorija – spasila tisuće Bošnjaka u Bihaću i okolici od sudbine Srebreničana? Znači, da su hrvatski vojskovođe obavili „posao“, koji nije uspjela ili htjela obaviti„međunarodna zajednica“! Sada ih ta međunarodna zajednica putem ICTY-a želi drakonski kazniti – umjesto, da ih nagradi i oslobodi! (5)Ako su „neki elementi“ međunarodne zajednice iskoristili svoj ugled i svoju ekonomsku moć, da lobby-raju kod Tužiteljstva ICTY-a, da drakonski kazne hrvatske vojskovođe, iako nisu krivi, samo da udovolje agresorima – da postignu u miru ono što nisu uspjeli u ratu – onda oni sudjeluju u zajedničkom zločinačkom pothvatu! I njih treba za to kazniti! (6)Ako tužitelji ICTY-a optužuju hrvatske generale, koji nisu počinili nikakov zločin – a Sud to prihvati, da udovolji „nekim elementima“ ne misleći da time zapravo uništavaju živote nevinih – onda zajedno dogovaraju i čine zajednički zločinački pothvat. Zbog toga i njih treba sankcionirati. (7)Što se tiče optuženih Hrvata BiH ICTY ih želi kazniti samo zbog možebitnog mišljenja i želje da žive u RH, a ne što su to učinili. Tužitelji (i suci!) trebali bi shvatiti, da je u bivšoj Jugoslaviji godine 1939. Uspostavljena Banovina Hrvatska (među ostalim banovinama) u čijem je sastavu bio i dio današnje BiH nastanjen većinom Hrvatima (Hercegovina...). From: Josip Malović - josip.malovic@gmail.com Sent: Sunday, September 02, 2012 12:10 AM Subject: Re: TUZITELJSTVO I SUD koji zele silom osuditi |
|
2012-05-12 Večernji list, 12-05-2012 Piše: Marko Čubrilo/VLM
Najžešće reakcije oko 8000 ljudi, koliko ih se prema podacima austrijske policije okupilo na bleiburškom polju, izazvao je, kako se i očekivalo, predsjednik HDSSB-a i župan Osječko-baranjski Vladimir Šišljagić koji je komemoraciju nazvao nacionalnim satom povijesti.
Šišljagić prozvao Vladu - Bleiburg je simbol stradavanja i strahota, i svi koji su danas ovdje trebaju biti ponosni, a oni koji su nas se odrekli donijeli su sramotnu odluku da odustaju od križnog puta - kazao je Šišljagić i dodao da je dio vladajuće koalicije i vlade ideološki sljedbenik pokrovitelja zločina na Bleiburgu, a neke je bivše saborske zastupnike javno deklarirao kao pripadnike srpskih paravojnih formacija, te bivšeg predsjednika Mesića prozvao za veleizdaju. Dodajmo da je gradonačelniku Valpova Leonu Žulju (HDZ) pozlilo tijekom komemoracije te je odvezen vozilom hitne pomoći. Zastave iz svih krajeva Hrvatske - Knina, Imotskog, Zaprešića, Zagreba, Hrvaca, Sinja te iz Širokog Brijega, Ljubuškog i Tomislavgrada vijore se na bleiburškom polju u povodu 67. godišnjice bleiburške tragedije i hrvatskoga križnog puta. Dodajmo kako, za razliku od prijašnjih godina, danas na Bleiburgu nema predstavnika državnog vrha. Saborsko Predsjedništvo nedavno je ukinulo političko pokroviteljstvo nad komemoracijom za koju će još ove godine izdvojiti pola milijuna kuna iz proračuna.
Stigli Ivić, Tomašić, Thompson... Tako na mjestima gdje su dosad sjedili predstavnici Vlade mjesta su danas zauzeli HDSSB-ovci predvođeni predsjednikom stranke Vladimirom Šišljagićem, izaslanstvo HDZ-a koje čine Josip Salapić i bivši ministar branitelja Tomislav Ivić te Ruža Tomašić (HSP Ante Starčević), Darinko Kosor (HSLS), Danijel Srb (HSP) pa i Marko Perković Thompson. - Ove sam godine došla iz čistog protesta, kako bi pokazali da narod sam može biti pokrovitelj i da nam nije potrebno saborsko pokroviteljstvo - rekla je Ruža Tomašić. Na pitanje zašto predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor nije došla na komemoraciju Ivić je odgovorio da su trenutno svi u kampanji te da misli da bi se dolazak predsjednice protumačio kao skupljanje političkih poena, što nisu htjeli. - Predsjednica je odlučila da neće doći ali smo se usprotivili odluci Hrvatskog sabora koji nije želio biti pokrovitelj komemoracije ove godine jer smatramo da bi Vlada danas trebala biti ovdje - dodao je Salapić. U organizaciji udruge Počasni bleiburški vod iz Klagenfurta i Ravnateljstva za hrvatsku inozemnu pastvu HBK i BK BiH održan je prigodan program i slavila se deveta misa na Bleiburškom polju. Procesiju i manifestaciju osiguravalo je 35 policajaca. Kako kaže jedan od djelatnika austrijskog MUP-a u njegovih 15 godina koliko nadzire skup incidenata još nije bilo. Kod Hrvatskoga groba na mjesnome groblju u Loibachu na tragedije i žrtve rata podsjetio je i biskup šibensko-kninski Ante Ivas koji je kazao kako je hrvatski narod dobro upućen u ono što se prije 67 godina dogodilo te ponovno istaknuo kako je bleiburško polje svojevrstan simbol križnoga puta hrvatskog naroda.
'Zabrinjava odluka Sabora da više ne bude pokrovitelj' - Osuđujem svaki zločin, poštujmo žrtve Jasenovca, ali ne zaboravimo Bleiburške žrtve i žrtve Križnog puta - rekao je Ivas te je dodao da osuđuje falsificiranje povijesti. – Ovdje smo danas i zbog nesretne i zabrinjavajuće odluke Hrvatskog sabora da više ne bude pokrovitelj ovoga spomena. Jer, kažu da se ovdje nisu dogodile žrtve, nego tek neke vojske. Čuli smo tvrdnju da se ovdje dogodio zločin i križni putovi, tek "namah", kao trenutni izljev mržnje što je tobože uvijek bilo i bit će u ljudskoj prirodi" – istaknuo je, prenosi IKA. Nažalost, do danas nije mogla u Hrvatskoj zaživjeti ni "Državna komisija", niti "Ured za istraživanje i obilježavanje grobova žrtava komunističkih zločina", dodao je. Držimo da sve to nije poruka mira nego nemira. Nije poruka pomirenja nego novih suprotstavljenosti i svađa. Ni poruka nove pravednosti nego novih nepravda. Nije lijek nego otrov. Nije poruka Istine nego povratak laži. Nije poruka života nego smrti. Ne znamo kome je u interesu da se opet toliko otrova izlijeva u našu Hrvatsku? U isto pak vrijeme "neki političari ne pridaju gotovo nikakvu važnost, ili ne vidi, ili se prave da ne vide, da su sve glasniji oni koji se ne mire s ikakvom samostalnom hrvatskom državom, i oni koji imaju i teritorijalne pretenzije na račun RH pa čak s njima kriomice i surađuju, pregovaraju, izjednačavaju žrtve i agresore, ukidaju krivnje pogađaju se i "trguju!". U isto vrijeme se predlažu i donose vitalno važni zakoni za pojedince i čitav narod, "po hitnom postupku", bez prave javne i demokratske rasprave: i to o životu, o obitelji, o začeću i rađanju, o odgoju o školi i vjeronauku. Opet nova zaduženja, rasprodaje, stečajevi, nezaposlenost, bujanje cijena i troškova života. I opet "u ime naroda" ali mimo naroda "odnarođeno", prenosi IKA.
Mesić: (…) OSOBNA NAPOMENA: Mesiću, nisi dostojan da tvoje misli vise na ovoj www stranici. |
|
2012-05-13 Govor predsjednika HDSSB-a Vladimira Šišljagića na Bleiburgu 12.svibnja 2012. godine.Štovane Hrvatice i Hrvati, oče biskupe i svećenici, poštovani članovi počasnog Bleiburškog voda i svih nazočnih udruga, predstavnici hrvatskog naroda iz BiH, štovani efendijo i predstavnici Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, braćo i sestre, dragi hodočasnici, prijatelji i njegovatelji tužne uspomene na žrtve Bleiburga i Križnoga puta koji ste došli iz svih krajeva svijeta i drage nam Domovine. „Vi niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta.“ Misao je ovo iz Evanđelja kojom upućujem pozdrave svima vama koji ste danas ovdje, u Bleiburgu, na mjestu koje je simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od zvjerskih komunističkih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom 1945. godine. Danas su ovdje, kao i svake godine, izabrani! I svi koji su danas ovdje trebaju biti ponosni što su ovdje! I oni koji nas sada gledaju i suosjećaju sa nama. A oni koji su mogli i trebali biti ovdje, a nisu jer su se toga odrekli i ne suosjećaju sa nama, i bolje da nisu ovdje. Jer njima ovdje i nije mjesto! I vi i ja znamo o kome govorim. U životu svakoga od nas postoje trenutci i dani na koje smo posebno ponosni. Takvih dana nema previše, ali baš zato što su rijetki, time su značajniji i posebniji. Jedan od takvih dana za mene osobno jest i današnji dan. Dan kada s ponosom upućujem pozdrave svima vama, ne samo u svoje osobno ime već i u ime Osječko-baranjske županije, pokrovitelja ovogodišnje komemoracije žrtvama jedne od najvećih tragedija hrvatskoga naroda, žrtvama Bleiburške tragedije. Neizmjerno ponosan na tu činjenicu, u isto vrijeme sam i ogorčen spoznajom da je Predsjedništvo najvišeg predstavničkog i zakonodavnog tijela Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora, nakon mnogo godina, ove godine donijelo, ne samo sramotnu, već i izdajničku odluku o odustajanju od pokroviteljstva nad obilježavanjem ovog „križnog puta“ kojim su na stotine tisuća nevinih pripadnika hrvatskog naroda hodili prije 67 godina. Ne odlazeći u daleku povijest, i u našoj bližoj povijesti brojni su bili pokušaji hrvatskoga naroda za zbacivanje okupacijskoga jarma i postizanja nacionalne i osobne slobode i državne nezavisnosti. Od Pobune hvarskih pučana početkom 16. stoljeća, preko Seljačke bune 1573. godine, hrvatskih sinova Zrinsko-Frankopana, povijesnih Pokreta za slobodu Bosne u prvoj polovici XIX stoljeća, Rakovičkog ustanka 1871. godine slavnog Eugena Kvaternika, Hercegovačkog ustanka krajem 19. stoljeća, Pobune labinskih rudara 1921. godine i Velebitskog ustanka 1932. godine, sve do obnovljene državnosti travnja 1941. godine, u nesretnim svjetskim političkim i povijesnim okolnostima nadolazećeg vihora II svjetskog rata i uspostave Nezavisne Države Hrvatske. I danas ovdje, na ovom svetom tlu natopljenom nevinom hrvatskom krvlju, onima koji su donijeli izdajničku odluku kojom se ograđuju od ovog simbola stradanja vlastitog naroda treba s ponosom ponoviti povijesnu istinu izgovorenu kroz misao prvog hrvatskog predsjednika i povjesničara dr. Franje Tuđmana 24. veljače 1989. godine, da „NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom.“ I nakon 1945. godine, nakon koje je hrvatski narod i svako hrvatsko nacionalno promišljanje bilo izvrgnuto neviđenim komunističkim zločinima i teroru, težnje hrvatskoga naroda za slobodom i nezavisnošću nisu zamrle. Naprotiv, nastavile su se, usprkos svim zločinima Titovog zločinačkog jugo-komunističkog režima i zvjerskim udbaškim obračunima sa svakom hrvatskom domoljubnom mišlju. Kroz ta desetljeća nebrojeni su hrvatski mučenici položili svoje živote na oltar Domovine, sve u želji ostvarenja i oživotvorenja tisućljetnog sna brojnih generacija Hrvata za slobodnom i nezavisnom hrvatskom državom. I onda, 1991. godine, taj je tisućljetni san konačno postao i stvarnost! Plaćen visokom cijenom života hrvatske mladosti, tisućljetni hrvatski san je konačan dosanjan! No, onda kada smo pomislili da je san uistinu postao stvarnost, počeli smo se suočavati sa spoznajom da je komunističko zlo samo zamrlo, ali i ne zauvijek umrlo i zauvijek iskorjenjeno! I ta prikivena ideološka neman u Hrvatskoj, ne samo da živi, nego danas, na žalost, Hrvatskom i vlada! Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, Republika Hrvatska je za Predsjednika dobila čovjeka koji, osim što je izvršio zadatak međunarodnih silnika i svojim lažnim svjedočnjem pred haaškim istražiteljima i međunarodnim sudom u Haagu iskriminalizirao Domovinski rat, učinio i čin nacionalne veleizdaje izjednačivši odgovornost hrvatske žrtve i velikosrpskog agresora. Godinama je drugi hrvatski predsjednik s pozicije hrvatskog suverena pravdao neobranjive krvave komunističke partizanske zločince i zločine koji su se događali pod simbolom Titove „crvene zvijezde petokrake“, još mjesecima nakon 8. svibnja 1945 godine. Njegovim prestankom mandata, po tko zna koji puta naivno smo vjerovali da se hrvatskom narodu više tako što ne može dogoditi i ponoviti. Ali nažalost, ponovilo se i dogodilo. Danas, 22 godine nakon uspostave moderne hrvatske države, njome, uz časne izuzetke, vladaju potomci onih čiji su preci bili aktivni sljedbenici, ili direktni izvršioci jugoslavenskih komunističkih zločina koji su prije 67 godina izvršili stravična zla nad nevinim hrvatskim civilima, ženama, djecom i hrvatskim ratnim vojnim zarobljenicima. Suočeni sa nečistom savjesti i zločinačkom prošlosti svojih predaka, u strahu definitivnog skidanja polustoljetnog „vela tajni“ sa zločina skrivenih u mračnim jamama, grobištima i grobovima duž križnoga puta od Bleiburga, preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije do Makedonije, ti isti pojedinci koji danas spletom ponovnih nesretnih političkih okolnosti obnašaju vlast u Republici Hrvatskoj, uzeli su si nepripadajuće pravo odbiti pokroviteljstvo nad ovom općenacionalnom komemoracijom najveće tragedije hrvatskog naroda u četrnaeststoljetnoj hrvatskoj povijesti. Potporu za ovakvu izdajničku politiku aktualni vlastodršci crpe i iz ponašanja današnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, koji, ne samo da i 67 godina nakon završetka drugog Svjetskog rata bolesno želi voditi „bitke protiv ustaške zmije“ u državi čiji je, na žalost, predsjednik, već se i ne rijetko neukusno hvali kako je „dijete Titovog partizana“, i to onog istog Tita kojeg istaknuti povjesničari svjetskog glasa svrstavaju u dokazanu skupinu od 10 najvećih zločinaca XX stoljeća. To je, na žalost, danas hrvatska stvarnost. Ono čega bi se mnogi svjesni, savjesni i duboko nacionalno osviješteni sinovi hrvatskog naroda stidjeli, treći po redu predsjednik Republike Hrvatske i njemu ideološki bliski partijski drugovi se ponose. Bez namjere za osporavanjem legitimiteta aktualne Vlade RH u vođenju zemlje u ovom teškom gospodarskom trenutku koji Hrvatska proživljava, sa ovoga mjesta kao povijesnog simbola svih hrvatskih stradanja i patnji poručujemo vlasti i ukazujemo hrvatskoj javnosti, da „niste dobili mandat hrvatskog naroda da vodite politiku kojom ćete pokušati prikriti i poništiti neoborive pokazatelje zločinačke komunističke politike nakon 15. svibnja 1945. godine“! Ne samo da nemate mandat prikrivati stravične razmjere tih zločina, već imate obvezu kazneno-pravnog progona i privođenja još živučih komunističkih zločinaca licu pravde, bez obzira o kome se radi. Vi, današnji vlastodršci, morati ćete priznati da je Bleiburška tragedija u svakom pogledu i prema broju pogubljenih civila i zarobljenih hrvatskih vojnika, kao i prema nizu drugih posljedica uvjerljivo najveća tragedija u cijeloj hrvatskoj povijesti. Morati ćete priznati da je krajem II-svjetskog rata i u poraću jugoslavenski komunistički režim sustavno provodio sve oblike nasilja nad Hrvatima i Hrvatskom. Vi, ideološki slijednici nekadašnje Komunističke partije, morati ćete priznati da su u divljačkom i ničim ograničenom jugokomunističkom revolucionarnom pohodu ljudi masovno ubijani, zatvarani u logore, proganjani i pljačkani, te na sve načine zlostavljani i mučeni. Morati ćete priznati da su uz masovne zločine nad ljudima, ti komunistički zločinci potpuno rastrojili sve hrvatske institucije, nacionalne vrijednosti, tradicijsku baštinu i simbole. Oni koji su 1991. godine glasovali u Hrvatskom saboru protiv hrvatske neovisnosti, a danas vode tu njima neželjenu državu, neće moći zatajiti današnjim i budućim generacijama hrvatske mladosti, da su u jugoslavenskom komunističkom pohodu smrti njihovih predaka, najstrašnija bila sustavna masovna pogubljena bez ikakvog suđenja i bez vođenja ikakve evidencije. To je povijesna istina koja se mora prenositi s generacije na generaciju. I zato smo mi danas ovdje, na ovom satu nacionalne povijesti. A to ne samo da nije dobro, već to osim što vodi u neminovne daljnje nacionalne podjele, vodi i u moguće sukobe unutar hrvatskog nacionalnog korpusa! I ovdje, na Bleiburškom polju, ne možemo i ne smijemo zaboraviti i ne sjetiti se svih žrtava iz Domovinskoga rata koje su položile svoje živote za uspostavu i oživotvorenje tisućljetnog sna nebrojenih generacija Hrvata, za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Hrvatske žrtve Bleiburške tragedije su žrtve Titovih partizanskih koljača i zločinaca, a hrvatske žrtve iz Domovinskoga rata su žrtve sinova i unuka tih istih povampirenih srbo-komunističkih zločinaca, pedeset godina poslije. I zato je danas, na žalost, u Hrvatskoj postalo potpuno „normalno“ da hrvatski heroji Domovinskoga rata nevini leže u hrvatskim, bosansko-hercegovačkim, haaškim i inim kazamatima diljem Europe, a da u Hrvatskom saboru sjede, zbog abolicije nikad osuđeni pripadnici zločinačkih paravojnih srpskih oružanih skupina! Ali zato, usprkos svima onima koji su doprinijeli toj sramotnoj činjenici da naši hrvatski heroji leže utamničeni, u ime naših hrvatskih generala, heroja Domovinskoga rata i u ime svih stradalnika Domovinskoga rata, s ovoga, za svakog Hrvata svetoga mjesta, upućujem pozdrave cijelom hrvatskom narodu i poziv na jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske. Oni čijoj se žrtvi danas klanjamo, umriješe s porukom nama: „Vi koji ostaste, ne dozvolite da naša žrtva i žrtva svih poginulih bude uzaludna!“ To nam poručuju naši mrtvi preci. To su riječi neizrečene, ali struje u mislima našim. To su riječi koje se ne čuju, ali koje odjekuju u srcima našim. To je ono što daje mir dušama njihovim. I to je ono što nam oni, više nego itko drugi, imaju pravo za reći! Kao što se niti oni nisu zamorili u tom davanju domovini Hrvatskoj kada su joj poklonili svoje živote! Hvala na pozornosti ! |
|
2012-01-24 Referendum nije prošao?! Hrvatski sabor je napravio nevjerojatan previd ne uskladivši Zakon o referendumu s promjenom ustavnih odredbi o referendumu prije raspisivanja državnog referenduma o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, iako je to bio dužan u smislu odredbe članka 7. stavak 1. i stavak 2. alineja 9. Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 121/10.), čime je doveo u pitanje ustavnost i zakonitost provedbe i rezultata netom održanog referenduma! Naime, odredba članka 6. stavak 2. Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave ("Narodne novine", br. 33/96., 92/01., 44/06., 58/06., 69/07. i 38/09.) kojom je propisano da se "na državnom referendumu odlučuje većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača upisanih u popis birača Republike Hrvatske" je ostala neizmijenjena na pravnoj snazi i nakon promjene Ustava iz lipnja 2010.g., kojom je iz teksta Ustava brisana ranija odredba da je za donošenje valjane odluke na referendumu uz većinsku odluku birača koji su glasovali potrebno i ispunjavanje dodatnog uvjeta da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj. Dodatni je problem što se novo ustavno određenje o referendumu ne može neposredno primijeniti ako ćemo se striktno pridržavati duha i slova Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 121/10.), već je da bi se omogućila primjena novih ustavnih odredbi o referendumu potrebno prethodno donošenje, odnosno usklađivanje zakona o referendumu. Zakon o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave ("Narodne novine", br. 33/96., 92/01., 44/06., 58/06., 69/07. i 38/09.) diplomirani pravnik Ivica Ban, Dubrovnik |
2011-10-04 http://www.hrstud.unizg.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=5549&Itemid=9
Damir Borovčak KOME JE SMETALO MINISTARSTVO ISELJENIŠTVA ?
Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima ne smije se donositi ishitreno, po žurnom postupku, zbog osobnih ili stranačkih interesa i sl., jer treba dati priliku iseljenicima i onima koji poznaju problematiku iseljeništva, da iznesu svoje mišljenje, primjedbe i dopune.
Ministarstvo iseljeništva uspostavljeno je odmah po osnivanju prve Vlade Republike Hrvatske 30. svibnja 1990. Bila je to politička ideja koju je odgovorno zagovarao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. On je već prije uspostave suverene Hrvatske uočio velike mogućnosti hrvatskog iseljeništva[i][1]. Osnivanje Ministarstva iseljeništva, raseljeni Hrvati diljem svijeta, u komunizmu stigmatizirani kao „ustaška emigracija“, dočekali su s iznenađenjem i radosnom nadom da je konačno došao kraj komunističkoj nepravdi i represiji, koja se pola stoljeća prema njima primjenjivala. Prvim ministrom Ministarstva iseljeništva imenovan je Gojko Šušak, povratnik iz Kanade. Zadaća Ministarstva iseljeništva bila je uspostava svekolikog povezivanja Hrvatske sa raseljenim Hrvatima diljem svijeta te jačanje diplomatskih i gospodarskih veza sa zemljama u kojima žive iseljeni Hrvati. Gojko Šušak u svom je mandatu uglavnom putovao sa zadaćom povezivanja domovine i iseljeništva, tumačenjem prilika u domovini i priprema za obranu. Zbog oružane srpske pobune u Hrvatskoj početkom 1991., Gojko Šušak bio je imenovan najprije zamjenikom ministra obrane, a zatim 18. rujna 1991. postaje novi ministar obrane.
Slijedećim ministrom Ministarstva iseljeništva 2. prosinca 1991. g. imenovan je Dr. Zdravko Sančević, povratnik iz Venezuele. Pod njegovim vodstvom započinje namjensko ustrojavanje i organiziranje Ministarstva iseljeništva. Zadaća je bila donošenje potrebne zakonske regulative o iseljeništvu, zatim diplomatska, gospodarska, kulturna i informativna povezanost Domovine s hrvatskim iseljeništvom. U ministarstvu se uspostavljaju odjeli za iseljeništvo i hrvatske manjine. Hrvati u BiH smatraju se entitetom i nisu u nadležnosti Ministarstva iseljeništva. U skladu tih promjena broj zaposlenih raste do 14 djelatnika. Dr. Sančević bio je ministar za iseljeništvo nažalost prekratko, samo do 12. kolovoza 1992. Tada se u sazivu četvrte Vlade Republike Hrvatske s predsjednikom Hrvoje Šarinićem, predlaže ukidanje Ministarstva iseljeništva. Josip Manolić bio je tadašnji šef Ureda za zaštitu ustavnoga poretka, tijela koje je koordiniralo svim tajnim službama. Prema usmenoj informaciji on je predložio predsjedniku dr. Franji Tuđmanu ukidanje Ministarstva iseljeništva zbog navodnih primjedbi o štetnom dojmu takvog ministarstva na strane vlade u inozemstvu. U to vrijeme bila je u jeku svekolika ratna i humanitarna pomoć Hrvatskoj te je takva odluka Hrvate u iseljeništvu neugodno iznenadila. Istovremeno, u rujnu 1992. mandat predsjednika Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora (7. rujna 1992. - 24. svibnja 1994.) dobiva Stjepan Mesić tadašnji član HDZ-a. Tadašnji tajnik sabora, u cijelom Mesićevom mandatu, bio je Anđelko Sikirić, dipl. iur. (1991-1994). Potrebno je bilo pripremiti usvajanje prijedloga nove Vlade, što je radilo tajništvo Sabora. Iseljeništvo je doznalo da se sprema ukidanje Ministarstva iseljeništva i s takvom odlukom bilo je vrlo nezadovoljno. Kao tadašnji pomoćnik ministra iseljeništva poznato mi je bilo da su iseljenici poslali pojedinačna i skupna prosvjedna pisma u Sabor kako bi se saborski zastupnici založili za opstanak Ministarstva iseljeništva i njegovog uključenja u četvrti saziv Vlade. Pouzdano se zna da su iz najmanje dva iseljenička središta poslana pisma, adresirana pojedinačno na imena i prezimena tadašnjih svih saborskih zastupnika i druga skupno potpisana pisma adresirana na predsjednika sabora Stjepana Mesića. Poimence adresirana pisma na sve saborske zastupnike, nikada nisu isporučena. Može se zaključiti da su neovlašteno zadržana unutar tajništva Sabora, jer je s poštarske strane nemoguće da nijedan zastupnik nije dobio takvo pismo. Kako zastupnici nisu zaprimili pisma nitko nije pokrenuo raspravu u Saboru o pristiglim primjedbama iz iseljeništva i štetnosti ukidanja Ministarstva iseljeništva. Tako je Ministarstvo iseljeništva šutke ukinuto. Dr. Zdravka Sančevića, dobrog poznavatelja hrvatskoga iseljeništva, predsjednik dr. Franjo Tuđman imenovao je prvim opunomoćenim veleposlanikom Hrvatske u Bosni i Hercegovini (1992 - 1996), a po isteku mandata postaje zastupnik u Hrvatskome državnom saboru i predsjednik Odbora za useljeništvo. Djelatnost Ministarstva iseljeništva kasnije se pokušala preustrojiti kroz Hrvatsku maticu iseljenika, no to nije bilo više na dovoljno utjecajnoj zakonodavnoj razini. Upravo obrnuto, ravnatelji HMI mijenjali su se po odlukama Vlade koje su dolazile na vlast, temeljem političke podobnosti, a ne po poznavanju problematike, radnom elanu i iskustvu u interesu iseljeništva.
Nezadovoljstvo iseljeništva je raslo, jer se primjećivala sve veća samovolja i inertnost administracije što preraslo u odbojnu birokraciju koja uopće nije prihvaćala potrebe, status, potencijal i prava iseljenika, za razliku od nekih drugih zemalja s velikim populacijama iseljenika koje su to pozitivno i korisno riješile (primjerice Italija). Stoga peta Vlada Republike Hrvatske uvodi ponovno odnos prema iseljeništvu novim Ministarstvom povratka i useljeništva (od svibnja 1995. do lipnja 1999.). Ministrom je imenovan Marijan Petrović, poduzetnik i povratnik iz Kanade. Ministarstvo djeluje s 39 zaposlenika i ostvaruje zakonske pomake i gospodarske rezultate. No i to Ministarstvo povratka i useljeništva se ponovno ukida, nastupom sedme Vlade Republike Hrvatske s predsjednikom Ivicom Račanom. Kasnije se uspostavlja Uprava za hrvatske manjine, iseljeništvo i useljeništvo pri Ministarstvu vanjskih poslova.
Slična situacija događala se i sa zastupnicima iseljeništva u Hrvatskom (državnom) saboru. Njihov broj stalno se je smanjivao; od prvotnih 12 zastupnika iz iseljeništva do sadašnjeg prijedloga 3 fiksna zastupnika Hrvata izvan Hrvatske. Potrebno je razlikovati potrebe Hrvata iz iseljeništva, Hrvata nacionalnih manjina u susjednim zemljama i Hrvata u BiH. Nedavno je HRT 1. program[ii][2], u emisiji „Glas domovine“, emitirao razgovor s dr. Ivanom Bagarićem, sadašnjim zastupnikom i predsjednikom saborskog Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske i promicateljem Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske kao „nove strategije“ prema iseljeništvu. Bagarić je izjavio da je do sada Hrvatska imala samo članak 10. Ustava Republike Hrvatske koji je definirao odnos i obvezu Hrvatske prema dijelovima svog naroda izvan Republike Hrvatske. Zatim je ustvrdio: „Međutim, nažalost, ni jednog više dokumenta, niti zakona, niti strategije, niti kakvog drugog dokumenta koji bi definirao taj odnos. Ovo je prvi put da Vlada pristupa ovom problemu, odnosno ovom pitanju, na jedan sustavan način“. Nažalost takva izjava ničim utemeljena, posve je netočna, jer prešućuje svu prethodnu kronologiju. Primjerice, da je Ministarstvu iseljeništva od novog mandata 2. prosinca 1991. omogućen nesmetan i kontinuiran rad, odavno bi bio donesen Zakon o iseljenicima, uređeni skladni odnosi sa hrvatskim iseljeništvom, poput onih o broju saborskih zastupnika, mogućnostima glasovanja, prava na državljanstvo i dr.
Na novopredloženi Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske uslijedile su krupne primjedbe. Tako je dr. Zdravko Sančević u Hrvatskom fokusu[iii][3] (17. kolovoza 2011.) naveo ozbiljne dopune tog Zakona. On smatra da je Hrvat svaki onaj tko se identificira s hrvatskim narodom – nacijom i može svoje podrijetlo dokazati, pa i nekoliko koljena unazad. Ni jednog Hrvata se ne smije diskriminirati po rasi, boji kože ili bilo kojim antropološkim karakteristikama, niti po mjestu rođenja ili po vjeroispovijesti, ispravno traži Sančević. Cijeli niz ozbiljnih primjedbi na prijedlog Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske iznosi i bivši saborski zastupnik i ravnatelj HMI Ante Beljo, povratnik iz Kanade, u Glasu koncila od 25. rujna 2011. te najavljuje: »Bit će ustavna tužba protiv diskriminirajućih odredaba!« Navodeći postupnu redukciju od 12 na 3 zastupnika iz iseljeništva ukazuje na sve anomalije takvog dogovora, onemogućavanja glasovanja u inozemstvu i smatra kako je Zakon nemoralni sporazum sadašnjeg HDZ-a i SDP-a[iv][4]. Beljo je izjavio: „Ne znam da postoji i u jednoj iseljeničkoj zemlji na svijetu takav neprimjeren odnos matične države prema vlastitim pripadnicima svoga naroda koji živi izvan granica“. Beljo navodi brojku od oko 4 milijuna Hrvata i njihovih potomaka koji danas žive u više od 50 država svijeta odnosno oko 400.000 hrvatskih državljana s pravom glasa koji žive izvan Republike Hrvatske. Temeljem navedenog proizlazi da se Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske ne smije se donositi ishitreno, po žurnom postupku, zbog osobnih ili stranačkih interesa i sl., jer treba dati priliku iseljenicima i onima koji poznaju problematiku iseljeništva, da iznesu svoje mišljenje, primjedbe i dopune.
Zaključno: Od izigravanja do neiskorištenih mogućnosti političkih, diplomatskih i gospodarskih potencijala hrvatskih iseljenika prošlo je više od 20 godina. Nepovjerenje Hrvata izvan Hrvatske prema vlastima u Hrvatskoj samo se produbilo. To je neprocjenjiva i nemjerljiva šteta za hrvatski narod i hrvatsku državu. Ključno je bilo ukidanje Ministarstva iseljeništva krajem 1992. godine. Kome je smetalo Ministarstvo iseljeništva u situaciji kad je iseljeništvo najviše pomagalo Hrvatskoj? Danas se lakše zaključuje zašto su neki utjecajni političari, poput Manolića i Mesića, tada bliski savjetnici predsjednika dr. Franje Tuđmana i visoko pozicionirani dužnosnici HDZ-a, u stvari radili protiv reguliranja prava i uspostave odnosa s hrvatskim iseljeništvom. U posljednjih 20 godina postalo je razvidno da su postojale, a i danas postoje lijeve političke snage, kojima ideja povezivanja hrvatskog iseljeništva s Domovinom nikada nije bila draga. Slijednici te politike nikada nisu imali želju uspostave odgovornih političkih i gospodarskih odnosa s raseljenim dijelom hrvatskog naroda u svijetu. Neki od njih, poslije 2000.g., svoje su animozitete prema iseljeništvu i javno iskazivali. [i][1] lat. emigracija; preseljenje iz domovine u stranu zemlju [ii][2] Dana 13.06.2011. u 15.35 sati [iii][3] http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=3033:zakon-o-odnosima-republike-hrvatske-s-hrvatima-izvan-hrvatske-&catid=6:ise ljenistvo&Itemid=18 [iv][4] Glas koncila 25.9.2011.; Intervju Ante Beljo
Autor teme je povratnik iz Kanade u veljači 1991. Djeluje kao tajnik za iseljeništvo u Središnjici HDZ-a počevši od veljače 1991. - prvih oružanih sukoba sa srpskim pobunjenicima. Od 1992. radi kao pomoćnik ministra u Ministarstvu iseljeništva do njegovog iznenadnog ukinuća. Od tada do danas prati odnose hrvatske vlasti prema problematici hrvatskog iseljeništva.
|
 |
HRVATSKA TUGUJE HAAG pravda europe podržava zločine ( slike 24. 09. 2011.g. )               
|
|
| * * * razlićiti izvori i objave - mnenja * * * |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
  Socijaldemokratska partija iz Luzerna zar je u vlastitoj domovini drukčije |
