2020-06-26

Sent: Thursday, June 25, 2020 10:12 PM

Subject: PROČITAJ, RAZMISLI I PODIJELI S PRIJATELJIMA

Hrvatima uvijek klecaju koljena pred nekom zvijezdom iz Beograda

Bože, kako nam uvijek prodaju istu foru, svaki put halapljivo progutamo udicu i svaki put od nas Beograd napravi majmuna! I nikad, ali baš nikad, ne osvijestimo da nismo isti, da smo dva svijeta i da zato što smo dva svijeta ne možemo zajedno. Mi imamo Beroša i Capaka koji su nas učili opreznosti u korona krizi, oni imaju onog luđaka doktora koji se ismijavao s koronom. To je razlika.

Hrvatska i Srbija - dva svijeta! Bili i ostali! Ali kako to objasniti ovdašnjim neojugoslavenima, gdje jedan Dino Rađa uistinu vjeruje kako i kazuje glede Đokovića "da je čovik napravio sve da pomogne nama Hrvatima da se promoviramo i probamo spasiti barem dio sezone"? On stvarno vjeruje da je Đoković organizirao teniski turnir da "pomogne nama Hrvatima"? Tako da organizira turnir u Beogradu, Banja Luci, Budvi, Sarajevu i Zadru! I sve to radi isključivo "da pomogne nama Hrvatima"? Eto, tako smo gluhi i slijepi svojedobno dočekali da nam "naša" jugoslavenska armija razbije pola Hrvatske i napravi sto milijardi eura štete jer nikada nismo nacionalno odgovorno promišljali! Nije li vrijeme da se stane s tim debilitetima? Očito nije. Pogledajmo činjenice.

Dakle, ideja o teniskom turniru simptomatičnog naslova "Adria tour" pala je na pamet Novaku Đokoviću. I dok danas nitko ne organizira teniske turnire jer se cijeli svijet boji, Đoković se ponaša onako kako je Srbe učila tamošnja epidemiološka vedeta, doktor Branimir Nestorović. Riječ je o legendarnom doktoru koji se slika rame uz rame s aktualnim predsjednikom Vučićem. Dakle, u pitanju je osoba od povjerenja i odabrani stručnjak za javna pokazivanja koji je, na zgražanje medicinske elite, tvrdio da kad se o Srbima radi, jedan mali virus ne može ništa nebeskoj naciji! Da takvi liječnici nisu srpski egzemplari, da je drčnost i manijakalno samopouzdanje dio njihove mitologije i da ne misli samo dr. Nestorović da jedan mali virus ne može ništa nebeskoj naciji, pokazuju slike s tuluma u Beogradu gdje se Đoković i ekipa, kasnije će se pokazati, više-manje cijelo društvo zaraženo korona virusom, grle, plešu, valjaju po podu! Zašto i kako? Zato što i oni misle da jedan mali virus ne može ništa nebeskoj naciji! Tu je to ludilo. Srpsko ludilo!

Priča nema puno veze s tenisom, tu se vidi gola politika

Zato samo jednom Srbinu, tenisaču od milijun tenisača na svijetu padne na pamet organizirati ovakav turnir u ovo vrijeme! Nestorović dakle uopće nije egzemplar, on je samo adekvatni medicinski glasnogovornik te nacionalne svijesti. Prepune neutemeljenog samopouzdanja, na što su se usukani Hrvati oduvijek "ložili". Ta srpska neposrednost, samopouzdanje, probitačnost, drskost, najčešće prostakluk... Na to su Hrvati redovito padali u trans. Bez obzira radilo se o Momi Kaporu, Aleksandru Tijaniću ili Draganu Đajiću! I nitko u tri generacije Hrvata nije razaznao da se redovito radi o velikosrbima! To je znamenito krležijansko vlaškovuličansko hrvatstvo, ono koje vidi samo dokle doseže Vlaška ulica u Zagrebu! Dakle, Đoković je osobno bio glavni promotor ove sumanute ideje od koje bježe Nadal, Federer i svi drugi veliki tenisači na svijetu, a prvu podršku i konkretnu široku ideju ovog projekta do kraja je osmislila srpska vlada, što se razabire iz pisanja srpskog tiska. Početnu ideju da se u Zadru igra veliki teniski turnir prvo je zdušno prihvatio Goran Ivanišević, kao i Hrvatski teniski savez, a onda i Vlada RH, ali će Đoković i srpska Vlada razraditi puni koncept koji na samom početku nije bio razvidan.

Dakle, nećemo susjedi igrati samo u Zadru! Pa nismo tu kako misli siroti Rađa "da pomognemo Hrvatima da promoviraju i spase što se spasiti može od se sezone"! Lijepo je da još uvijek, osim Gorana Ivaniševića, ima u Splitu drugih bedaka, ali naš cilj je sasvim drugačiji. Koji? Pa vidjet ćete po turi koju smo osmislili! Dakle, turnir počinje u Beogradu, seli se u Budvu, pa u Zadar, potom ide u Banja Luku, to poznato svjetsko tenisko okupljalište, a završni susret se igra u Sarajevu. Da je bilo još vremena i da još ima bedaka u regiji bilo bi sigurno "od Vardara pa do Triglava"! U turi koju su smislili vidi se taj srpski potpis koji Rađa i Ivanišević ne razumiju. Tu se vidi da priča nema puno veze s tenisom, tu se vidi gola politika.

Veliki teniski turnir se igra i u Banja Luci, koja, ali baš nikakve veze s tenisom, pogotovo velikim svjetskim tenisom, nema! Da, ali ima sa srpstvom! A pravi inicijator priče je srpska Vlada. Đoković je tu samo hostesa velikosrpstva, s čime on koji ne da Kosovo, a naročito njegov otac poznat po velikosrpskim stajalištima, nemaju nikakvih problema. Dapače! Tko u Banja Luci organizira ovakav turnir, njemu naravno da nije do tenisa, njemu je do srpstva. To je bilo jasno svima osim Goranu Ivaniševiću i Dini Rađi. Crnogorci su se odmah zahvalili i odbili sudjelovati u srpskom cirkusu iz dva razloga: zbog korone, jer nigdje na kugli zemaljskoj se ne igraju teniski turniri zbog korone, ali i zbog toga što ne vjeruju Beogradu, niti kad im darove nose, za razliku od vječno naivne i pritajenog jugoslavenstva gladne Hrvatske.

Žurim podsjetiti kako u Hrvatskoj danas nema niti jednog relevantnog momčadskog športa gdje hrvatski klubovi ne igraju u ligama kakve su postojale u doba bivše Jugoslavije. Niti jednog! Hrvatski športski klubovi igraju u regionalnim odnosno neojugoslavenskim ligama u vaterpolu, košarci, rukometu za žene i rukometu za muškarce, hokeju na ledu... Tu je čak i juniorski nogomet! Pri tom su regionalne lige isključivo sastavljene od klubova s prostora bivše Jugoslavije. Tako riječko Primorje igra vaterpolo u istoj ligi s vaterpolistima Šapca! Kad su Šabac i Rijeka bili "regija"? Samo u Jugoslaviji! Pri tom su sve te regionalne lige počele kao "jadranske lige", odnosno Adria lige. Naziv je pitom, nitko ništa ne sluti, novca se u svijetu koji ovaj prostor vidi kao jedinstven uvijek može naći i krenimo na posao. Sve regionalne lige počele su s hrvatskim, slovenskim, crnogorskim i klubovima iz BiH. Zato su kretale kao nevine "jadranske lige". Recimo, prvu godinu u košarkaškoj jadranskoj ligi uz nas, tu su bili Slovenci, Crna Gora, BIH, ovdje iznimno i jedan klub iz Italije, te Maccabi iz Izraela.

Već iduću godinu Maccabi i Talijani izlaze jer im je liga tanka i ulaze najprije tri, a onda još dva srbijanska i crnogorska kluba. Koju godinu kasnije, liga mijenja naziv iz jadranske u regionalnu. I tako već godinama. To je bio model. Po tom modelu su rađene sve ovakve športske lige. Zato nije čudno da je Beograd sad ponudio da se turnir zove Adria tour. Prokušana metoda koja je uvijek palila. Ovaj put je svojevrsna korisna budala bio Goran Ivanišević, koji se pokazao temeljito tup, neću reći glup. Cijeli projekt je prikazivao gotovo kao žrtvu Novaka Đokovića kojom će hrvatski turizam eksplodirati i bez bilo kakve ograde na sve ove relacije, stao se na čelo kolone ovog regionalnog derneka. Čini se da je Ivanišević s razlogom stavljen na čelo kolone. Naime, po svemu sudeći, Ivanišević je inicijaciju regije, odnosno osnovni regionalni test položio koji tjedan ranije, kada je ničim izazvan, naizgled izvan svakog konteksta, u jednom intervjuu rekao: "Mi pričamo isti jezik, mentalitet nam je isti, a nekad smo bili jedna zemlja", dodajući tužno "a sad smo se svi raštrkali"! Kakva divna glazba za staro jugoslavensko uho! Ivanišević dakle nema vrijednosni stav prema stvaranju hrvatske države, nego smo "nekad bili jedna zemlja", a sad smo se valjda nažalost "raštrkali". Nije li s tim izjavama bio savršeni direktor ovog turnira?

Kada prvi tenisač svijeta organizira jedan ovakav turnir bilo je logično očekivati društvo iz iste lože, dakle Federera i Nadala. No oni su to odbili jer im je jasno da zabranu održavanja teniskih turnira nisu propisali idioti, nego odgovorni ljudi svjesni situacije! Goran Ivanišević očito ne misli tako! On valjda misli da su Nadal i Federer idioti, ne samo što ne dolaze u Banja Luku, nego što sami ne organiziraju ovakve turnire kao Đoković! Opreznima bi dakle i ova relacija trebala nešto govoriti. Zanimljivo je i to da je turnir započeo u Beogradu pa je tako Beograd dobio sva prva, najvažnija i najbrojnija svijetla pozornice. Da je u hrvatskom teniskom savezu postojao netko tko bi vodio računa o epidemiji, tom jedinom razlogu zbog kojeg ATP turnira više nigdje na svijetu nema, taj bi alarmirao javnost nakon objavljene informacije da je srbijanski košarkaš Dimitrijević zaražen virusom, a da su Đoković i cijela njegova svita cijelu noć tulumarila s Dimitrijevićem, grleći se, pjevajući i divljajući zajedno cijelu noć. Da ima mozga u teniskom savezu, oni bi na Bajakovu dočekali Đokovića s toplomjerom, ali Hrvatima pred znamenitim Srbima oduvijek klecaju noge. O tom divljem tulumu u Beogradu su sa zgražanjem pisali brojni u prvom redu njemački mediji, ne vjerujući vlastitim očima. Ali i oni su idioti, samo su Rađa i Ivanišević pametni!

Hrvatima uvijek klecaju koljena pred nekom zvijezdom iz Beograda

Da je ovo država, ta bi informacija o noćnom divljanju sa zaraženim košarkašem bila ključna zbog koje se Đokoviću definitivno ne bi dopustio ulazak u Hrvatsku bez testiranja. I cijela nacija bi pozdravila tu odgovornu gestu hrvatskih vlasti! Ali nije bilo nikoga tko bi se "drznuo" to zatražiti od jedne takve zvijezde. Eto, to je samo srce hrvatskog provincijalizma i malograđanštine. Vječno otvorenog srca prema svemu što stiže iz Srbije, naročito kad se radi o ovakvim zvijezdama. A to je bio ključni razlog kompletne svinjarije. I da se nitko, ali nitko nije usudio, da baš usudio, Đokoviću zabraniti izlazak na teren prije testiranja, to je sramota prvog reda! Da, da, Hrvatima uvijek klecaju koljena pred nekom zvijezdom iz Beograda! Čak i u Zadru! Argument da to nije napravljeno jer je beogradska ekipa tvrdila da provode epidemiološke mjere ne znači ništa. Srbija je do te mjere divlji Balkan i srednji vijek da je jedan od njihovih glavnih epidemiologa virus dočekao riječima: "Što jedan mali virus može nebeskom narodu!"

Taj vol, a nemam bolje riječi za izraziti intelektualnu zapuštenost dotičnog, je na početku korona krize, pozvao Srpkinje da požure u shopping u Italiju jer da su Talijani prepali, da su krenuli veliki popusti i da nitko ne shoppingira, a eto mi hrabri Srbi se tome smijemo! Srbija je takav divlji Balkan i takva palanka da tamošnji predsjednik na inauguraciji prepričava kako nagovara doktore da smanje javno iskazani broj oboljelih od korone! A da se s tim brojkama srpski laže, svjedoče zadnje informacije koje govore da Srbija priznaje 384 umrla od korone, dok je pravi broj premašio 600 umrlih! Dakle, sve je laž! I iz te države što počiva na laž, i stižu tenisači koji se ne testiraju, koji se ne žele testirati i mi prelazimo preko toga! Šutimo! Sagibamo svoju postjugoslavensku glavu jer stiže nam srpski teniski kralj! Na nama je samo da plješćemo i da se zahvaljujemo! Tako smo se i ponašali. Danas je kristalno jasno da su Đoković i ekipa zaraženi još u Beogradu, da se radi o vrhunskom tenisaču, ali potpunom idiotu koji se "ne voli testirati" i koji je s tim debilnim stavom zarazio vlastitu obitelj te svoje trenere, a i da mu tupi i glupi Hrvati nisu rekli: "Nećeš ovamo s tom mentalnom srednjovjekovnom kuburom od pameti!".

U riječ, potpuni raspad sistema!

Uz to još smo imali i potpuno nedorasli Hrvatski teniski savez koji je kao organizator zakazao, ali u svim mogućim relacijama. Niti su osigurali dezinficijens, niti su osigurali da se sjedi na distanci, niti su osigurali da se ljude upozorava na mjere distance. U riječ, potpuni raspad sistema! Čak su dopustili "Kids day" na kojem su se desetine djece družile, tiskale uz Đokovića! Premda je "Kids day" bio zabranjen još i dok su se na početku epidemije teniski turniri održavali. Naime, postojala je opasnost da potencijalno izravno zarazite djecu! Dakle, nema detalja na kojem teniski savez ovdje nije zakazao! I Goran Ivanišević s njima. Da je ovo država, morali bi i odgovarati.

A sad, tjedan dana prije izbora, zamislite Bernardića kao premijera u ovoj situaciji! Pa on bi skupljao loptice za Đokovića nasred terena satima nakon što bi Đoković otišao! Zamislite, umjesto Beroša, da nam je ministar zdravstva Varga, čovjek o kojem ovih dana bruje mediji glede afere s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje? Da nam policiju vodi Ranko Ostojić koji za četiri godine, uz 24 kamere i 350 ispitanih svjedoka, nije uspio istražiti tko je nacrtao svastiku na Poljudu?

Piše: Tihomir Dujmović, 25. lipnja 2020.

PORTAL DNEVNO.HR

BORBA ZA SVAKOG HRVATA Samo novi nacionalni pokret može Hrvatskoj vratiti domovinske ideale

Prevladavajuće je očekivanje uglavnom na svim dosadašnjim izborima u Hrvatskoj uvijek bilo vezano za promjene, dok su upravljačka razdoblja između izbora nakon 2000. također u pravilu bila prosječno uspješna ili uglavnom neuspješna. Bipolarna je izmjena vladanja po takvom obrascu, i posebno po obrascu formiranja isključivo političkih vlada, bila logičan nastavak protestnog biranja u kojem su opozicijske najave i njihova snaga te naročito izbor prosječnosti imali manje značenje od tragova vladanja koji se u pravilu nisu više mogli gledati ni prihvaćati. Pritom predizborna obećavanja, najavljivanja i potvrđivanja konačnih promjena prethodno vladajućih upravo nakon izbora nisu više mogla uvjeriti glasačku populaciju u iskrenost postupanja.

Promjene su se vladanja u tom razdoblju događale ne zato što su partijska programska najavljivanja bila uvjerljiva ni zato što su vjerovanja u ljude koje su ponudili na listama nasuprot vladajućih bila nova snaga za promjene niti zato što su formiranjem vlade u sjeni pokazali kako Hrvatsku žele podići s najboljima, već ponajprije zato što postojeću vladavinu prevladavajući dio glasačke populacije, pa i ukupnog biračkog tijela nije više mogao gledati, slušati i prihvatiti kao nositelja promjena. Neminovnost partijskog ustrojavanja vlasti nakon izbora kod jednih je izazvala neobjektivno vjerovanje u snagu vođenja države, a kod drugih isključivu potrebu saborskog zbrinjavanja. Uglavnom, pouka nije izvučena, a rezultati su za hrvatsko društvo, gospodarstvo i ukupno stanovništvo prema osnovnim statističkim parametrima i unutareuropskim rangiranjima bili porazni.

Nositelji su neuspješnog vladanja Hrvatskom zbrinjavani u Sabor, a nove su liste slagane sa starim, isto tako neuspješnim stranačko/partijskim kadrovima, uz najavu predizborne iluzije o promjenama koje nisu dosad napravili, ali će sasvim sigurno ako im se ponovno izglasa vlast. Zatvoreni krug političkog stiska nad Hrvatskom u bipolarnom obrascu vladanja i primarnom političkom zbrinjavanju partijsko/stranačkih bespogovornih sljedbenika ponovno prije ovih izbora nudi potpuno isti model: liste sa stranačko-partijskim sljedbenicima i najave najviših nositelja vlasti iz prethodnog razdoblja vladanja. Tek tu i tamo uskoče nova lica izvan takvih zatvorenih krugova poput mesija, uglavnom u nedostatku javne prepoznatljivosti iz okruženja (upitne u pravilu po puno toga) ili odbijanjem ulaska na listu već ranije planiranih kandidata.

Sama najava nositelja lista i ostalih kandidata na listama zapravo je najvažnija poruka prije izbora, daleko važnija od programskih zapisa, javnih izričaja, a pogotovo od napada na političke protivnike u istoj utrci. Koliko se god trudili frizeri javnog dojma i uslužni novinarski krugovi uvjeravati u suprotno, izborna je ponuda ljudi na listama s njihovim vrijednosnim, voljnim, obrazovnim i intelektualnim mogućnostima dokazanima u svojoj temeljnoj djelatnosti najvažniji čimbenik i izlaska na izbore i presude na njima. Upozoravanja prije samih izbora kako liste bez ozbiljnih kriterija ne bi praktički prošle ni izbor unutarstranačkog članstva malo su koga zabrinule u zamišljenoj političkoj nedodirljivosti i neupitnoj upućenosti manje-više u sve. Tek su se gubitkom izbora uvidjeli promašaji, ali ne i priznali, međutim, poučak nije izvučen niti su promijenjeni pristupi i kriteriji u novoj izbornoj utakmici. Jedino što je uvijek ostalo isto to su uvjeravanja u vlastitu ispravnost, nezamjenjivost, nedodirljivost i pravovjernost.

Lakoća vladanja

Dvadeset je dugih godina trajala bipolarna lakoća vladanja Hrvatskom s pozicijskim izmjenama bez odgovornosti prema hrvatskoj populaciji i s potiskivanjem hrvatskih nacionalnih razvojnih i inih potreba. Pitanje je bilo samo koliko će izborni izlaznici biti nezadovoljni prethodnim vladanjem i koliko će intenzivno usmjeriti svoje protestne glasove prema opozicijskim statistima samo zato što se to što se činilo nisu mogli prihvatiti i u nastavku. Takvu dihotomiju nisu mogle poremetiti ni unutarstranačke ili unutarpartijske promjene na vrhu, dok se stalno udaljavanje od nacionalnih strateških koncepcija odvijalo u, uvjetno rečeno, demokratskim i europskim diplomatskim okvirima. Rezultati vladanja vidljivi u svim dijelovima hrvatskog društva i prostora i u isključivom slaganju javne percepcije nisu uopće bili bitni niti su za ikakve ozbiljnije pomake prema uređenosti hrvatskog društva mogli značiti egzaktni pokazatelji.

Mjerljivost uspješnosti vladanja javnom percepcijom, unutarstranačkom/partijskom pokornošću ili međunarodnim (uglavnom europskim) pohvalama uvijek je relevantan pokazatelj pomaka iz realnosti. Najveći, ali apsolutno najveći mogući gubitak za Hrvatsku je demografski nestanak kroz prirodni pad i iseljavanje. Istovremeno je to i najvažniji pokazatelj uspješnosti vladanja, neosporno prihvaćen u svim granskim znanstvenim područjima i poljima, ma koliko se politički vrh trudio dokazivati suprotno. Službeni podaci Državnog zavoda za statistiku o iseljavanju u svojoj su biti manje negativni od službenih statistika zemalja useljavanja. Rezultat je to uređenosti službenih statistika i neobaveznosti odjavljivanja prilikom iseljavanja iz Hrvatske.

Bez obzira na odstupanja službenih statistika, podaci o prirodnom nestanku i iseljavanju nedvojbeno pokazuju lakoću vladanja i izostanak iole ozbiljnije zabrinutosti za demografski nestanak Hrvatske pred njihovim i našim očima. Čak ni u odnosu na ove priložene pokazatelje u tablici, dosadašnji bipolarni vladari Hrvatske ne pokazuju toliko potreban ni programski ni kadrovski iskorak iz dosadašnjeg pristupa najvažnijoj problematici suvremene Hrvatske. Međutim, ipak očekuju nastavak vladanja ili ponovni povratak na vlast bez imalo osjećaja odgovornosti za demografsku budućnost zemlje.

Drukčija očekivanja

Tijekom četiri godine vladanja ili pet predsjedavanja događaju se promjene u biračkoj populaciji koje se u pravilu također zanemaruju i ni prema njima se ne pokušava usmjeravati političko djelovanje. Analizirajući ulazak u birački popis novih generacija i izlazak iz njega zbog smrtnosti, moguće je uočiti kako je izmjena biračkog tijela značajna i izravno utječe na formiranje prevladavajućih očekivanja vezanih za promjene. Pomak jednogodišnjih dobnih skupina u četiri godine prema ulasku u biračku populaciju iznosi, po procjeni Državnog zavoda za statistiku, nešto više od 150.000 osoba. Hrvatska je to mladost uglavnom s potpuno drugačijim očekivanjima i željna promjena, kako ne bi imali potrebu napuštanja zemlje s neuređenim društvom i načinom upravljanja.

Istovremeno, biračka se populacija zbog smrtnosti smanjuje između dva popisa prema istim službenim podacima za oko 210 tisuća osoba. Intenzivniji odlazak tradicionalnih birača u odnosu na dolazak novih u biračku starost nužno mijenja i očekivanja, ali bi morao promijeniti i pristup izborima u interesu ukupne hrvatske populacije. Trebao bi, ali se to ne događa ni na ovim izborima, jer su dosadašnji vladari Hrvatske u svojoj samobitnosti već davno zamijenili iluziju korisnog vladanja sa stvarnošću koja opterećuje hrvatski puk.

Ipak se kreće

Usprkos svemu bipolarno je vladanje s izmjenom istih aktera i obrazaca u posljednjih dvadeset godina bilo moguće i jednostavnije jer se formiranje tzv. treće opcije uglavnom provodilo s odmakom od nacionalnih koncepcija i ključnih razvojnih pitanja. Idealne su teme za primirivanje javnosti bile usredotočene na pokušaj definiranja prošlosti i odgovornosti u njoj, dok se gospodarskim, razvojnim, demografskim, identitetskim, iseljeničkim i sličnim pitanjima posvećivala tek usputna, i to prevladavajuće predizborna pažnja.

S pojavom novog nacionalnog pokreta sa široko zahvaćenom političkom definicijom nacionalnih interesa sve se mijenja i prvi su put očekivanja toliko čekanih i željenih promjena dobila svoju osnovu. Pravci udara prema takvom su pokretu iz oba dosadašnja vladajuća tabora razumljivi i samo je pitanje hoće li konačno biračko tijelo racionalno reagirati i prihvatiti kako sve ovo dosad viđeno ipak nije zaslužilo isti nastavak. Prisjetiti se valja koji su sve ljudi dosad u bipolarnim vladama vodili pojedine resore i kako je uopće bilo moguće u zemlji koja demografski nestaje i ima više stanovnika izvan zemlje dodijeliti ključne resore samo svom političkom prosječnom okruženju. Rast i sve izraženija rezolutnost novog nacionalnog pokreta vraća neke već zaboravljene ideale kakvi su i nosili Hrvatsku do pobjeda.

Eppur si muove, reklo bi se nekoć davno.

Tab. Procijenjeni podaci na osnovi godišnjih službenih podataka za prirodni pad i iseljavanje (2010.-2018.) i mjesečnih o prirodnom padu stanovništva do travnja 2020. godine.

______________________________________________________________

Predsjednici Vlade i države Prirodni pad Iseljavanje

______________________________________________________________

Razdoblje vladanja 19. 10. 2016. – 5. 7. 2020. 50.700 141.900

Razdoblje vladanja 22. 1. 2016. – 19. 10. 2016. 11.500 32.400

Razdoblje vladanja 22. 12. 2011. – 22. 1. 2016. 48.500 78.700

______________________________________________________________

Ukupno 110.700 253.000

__________________________________________________________

Razdoblje predsjedanja 19. 2. 2020. ˃ 5400 45.200

Razdoblje predsjedanja 19. 2. 2015. – 18. 2. 2020. 81.300 188.100

Razdoblje predsjedanja 19. 2. 2010. – 18. 2. 2015. 49.600 53. 600

______________________________________________________________

Ukupno 136.300 286.900

_____________________________________

Autor: Stjepan Šterc Srijeda, 24. lipanj 2020. u 12:55

PORTAL HRSVIJET.NET

Domagoj Ante Petrić: Od nacionalnog oduševljenja do razočaranja

Povijest je već poznata. Jedini vladar u Republici Hrvatskoj koji nije Hrvate razočarao bio je predsjednik Franjo Tuđman. Oslobodio je privremeno okupirana područja i mirnim putem uz pomoć SAD-a reintegrirao Vukovar.

Od onda pa do danas, nakon smrti njegove i smrti Gojka Šuška, gomilale su se laži i obmane. Tako je to i danas. Dana 5.srpnja 2020. održavaju se parlamentarni izbori između jedne varke i druge a narod jedva da povjeruje neku od u javni prostor ubačenih fraza. Iza tih fraza nema ni sunca ni slave. Tek neki bljesak iluzije da ipak ne mogu svi lagati i da barem u malim strankama postoji zrno ljubavi za domovinu i za narod.

Koliko ti sitni doprinosi mogu utjecati na budućnost veoma je upitno. Stotine kandidata trse se da ostavi neki trag u politici, ali radi se samo o skromnoj politici, običnih ljudi sa skromnim ciljevima. Mogli bi reći da je hrvatsko društvo jadno i bespomoćno, te da je ovo vrijeme velikih igraća koji se samo klanjaju dominantnim snagama na geopolitičkoj sceni. Ta scena je ispunjena i nema mjesta na njoj za poštene ljude: ako prijevara ne uđe na velika vrata, ona će ući po pomoćnim putevima i prevariti ljude. Mi Hrvati nismo navikli na velike laži niti možemo vjerovati da su one moguće.

Miroslav Škoro je uspio pretvoriti Evanđelje u Sveto Pismo a istovremeno probuditi otpor prema teškim hrvatskim zbijanjima. Nisu se tresla brda da bi se rodio miš. Nisu kucala srca građana da bi nastala alijansa raznovrsnih interesnih grupacija i prevaranata. Hrvatska srca još i danas, nakon svih iskustava, kucaju snagom nade, ali u podsvijesti većine nalazi se pitanje što kada se još jednom izdaja nametne u sredini političke pozornice. Miroslav Škoro je uspio pridobiti ogroman broj čestitih i sposobnih Hrvata ali njemu će pasti šminka s lica, a da ne govorimo o Plenkoviću koji već od početka kreće s ekipom ljudi koji su u dosadašnjem njegovu mandatu pokazali koliko im Hrvatska vrijedi manje od mutnih zarada. Nakon toga ostat će ponovno magla depresije i razočaranja te uobičajena parola: „bit će bolje“.

Koronavirus i propast turizma u 2020. g. dobra je izlika za gospodarsku krizu i recesiju koja se približava, ali ta izlika neće trajati do iduće sezone niti spasiti nas od teških gubitaka koje će patiti hrvatsko društvo u idućem razdoblju. Čestiti narod bez Škore, njegove supruge i sestre te istovremeno bez Plenkovića i njegovih „diplomatskih“ uspjeha u središtima jugoslavenske moći (Berlin, Bruxelles, Pariz) bez NKVD suvladara sudbinom nad kanonizacijom kardinala Stepinca -, mogao bi reći konačno smo slobodni.) Jer blaženi zagrebački nadbiskup nije samo blaženi on nego su s njime blaženi također hrvatska neovisnost i cijeli hrvatski narod.

Sve to za Božju veličinu i snagu izgleda veoma skromna molitva, ali treba uzeti u obzir koje su sile upregnute u uništavanje ljudskog dostojanstva i prava malih naroda i ukupnog katoličanstva. Od jednom se smjer zbivanja mora i može promijeniti: u to se nadamo, u to vjerujemo i to zaslužuju narodi Hrvatske, Bosne i Hercegovine te cijeloga jadranskoga bazena u kojemu je čudesna povijest stvorila čudesne zbivanja kao dio hrvatskih poslova , žrtava i nadljudskih napora.

Piše: Domagoj Ante Petrić, 23. lipnja 2020.

PORTAL LIDER.MEDIA.HR

Višnja Starešina: Desnica se dijeli, a Bero zbraja

SDP-ova koalicija mogla bi biti nagrađena dodatnim mandatima, a Škoro, čini se, uzima previše glasova HDZ-u. No teško da bi duboka država željela mijenjati premijera uoči neizbježne jesenske krize. Ipak, na kraju svih planova i kombinacija – brojit će se glasovi

U prvih desetak godina programski prioritet na kojem su se dobivali ili gubili hrvatski parlamentarni izbori bila je hrvatska država. U drugih desetak godina najveći izazov izbornih programa postala je europska i transatlantska integracija hrvatske države (NATO, EU) i njezin odnos prema državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije, tzv. regionu.

Treće desetljeće obilježilo je kopiranje zapadnjačkih kampanja #MeToo pa je umjesto programskih ciljeva i obećanja u prvi plan došlo tko ima ljepši plakat, tko ima bolji PR, uspješnije spin-doktore i političke gurue. Jedna od posljedica desetljeća svekolike banalizacije politike njezino je svođenje na održavanje vlasti i klijentelističke mreže.

‘Žetončići’ su postali njezin zaštitni znak. I to je dijelom razlog slabljenja i HDZ-a i SDP-a kao stožernih političkih stranaka i jačanja njihovih desnijih ili ljevijih inačica (Škorin Domovinski pokret i lijeva koalicija Možemo!). Odnos snaga u političkoj areni trenutačno je takav da se kao izborni prioritet postavlja pitanje kako pridobiti naklonost gospodina D’Hondta. I već se uoči izbora počinju razmatrati scenariji koji uključuju nemogućnost sastavljanja Vlade bez neobičnih koalicija, uključujući i veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a.

Zato je za sve ozbiljne stranke, pokrete ili koalicije koji sudjeluju u izborima iznimno važna naklonost gospodina D’Hondta, matematičkog modela koji u izbornim jedinicama nagrađuje pobjednike, one s više osvojenih glasova.

HDZ aktivirao i stranačku oporbu

Gospodin D’Hondt uvijek je bio sklon HDZ-u kao najjačoj stranci. Međutim, ovaj put Andrej Plenković ima razloga za zabrinutost. Slijeva Davor Bernardić vrlo vješto igra na naklonost gospodina D’Hondta koalicijskim okupljanjem klasične ljevice na nacionalnoj razini (Restart koalicija) i koalicijskim okupljanjem stranaka na lokalnoj razini (IDS u Istri, narodnjačke inačice na sjeveru Hrvatske).

Zdesna Plenkovića ugrožava rastući Škorin Domovinski pokret u tradicionalnim HDZ-ovim utvrdama u Slavoniji. U dalmatinskim izbornim jedinicama, drugoj HDZ-ovoj utvrdi, Plenkovićeva je stranka oslabljena nizom svježih afera vezanih uz jake stranačke ljude, uključujući i Uskokov slučaj ‘vjetroelektrane’ i pitanje je što će se još dogoditi do izbora.

Plenkoviću se obija o glavu isključivost u upravljanju državom i strankom i ignoriranje mišljenja vlastitih birača, pomalo se zaboravlja uspješno vođenje koronakrize, a pitanje je je li gospodarska kriza koja nas čeka nakon pandemije još dovoljno osviještena kod birača da bi honorirala njegov rejting u EU i upućenost u europske poslove u nadi da će biti korisni, prije svega materijalno.

Plenković nastoji tome doskočiti iznenadnom uključivošću na HDZ-ovim listama, na kojima su na kraju mjesto našli i njegovi najveći stranački oponenti poput Mire Kovača i Steve Culeja. A svoje kompetencije u vođenju Vlade pred Bernardićem i Škorom nastoji podcrtati kampanjom koja prikazuje izbore kao – izbor premijera.

Desnica se dijeli, a Bero zbraja

Davora Bernardića kao predsjednika Vlade teško mogu zamisliti i politički protivnici i politički istomišljenici. Ne može mu se osporiti da je uspio rastrojiti SDP do neprepoznatljivosti i s time nastavlja. Ali dobro se snalazi u tehnikama gospodina D’Hondta. Ne ulazi u sukob s lijevim pokretom Možemo!, koji bi mogao postići izborni uspjeh kao nova ljevica, osobito u zagrebačkim izbornim jedinicama. Manjinski zastupnici uvijek će biti bezuvjetno uz njega. Dok se politička desnica dijeli, Bero polako zbraja. I pitanje je gdje mu je granica.

Najveća enigma izborni je doseg Škorina Domovinskog pokreta, koji je postavljen kao desni korektiv HDZ-a i logičan koalicijski partner u Vladi. Ali za takvu ulogu ne bi smio biti ni preslab, a ni prejak. Sudeći prema žestini napada iz HDZ-ova tabora, izgleda da Škoro trenutačno uzima previše glasova za takvu kombinaciju. I tu će naklonost gospodina D’Hondta biti ključna za rasplet.

To su uglavnom akteri između kojih bi se mogla dijeliti vlast jer Most se u ovom izbornom krugu, očito, unaprijed odlučio za oporbenu ulogu snažnih pojedinaca koji bi bili svojevrsni pučki tribuni u Saboru, poput bračnog para Raspudić.

Međutim, uz navedene aktere i gospodina D’Hondta tu se nešto pita i gospođa Duboka Država, ona koja zapravo upravlja hrvatskom političkom arenom. Teško je vjerovati da bi željela mijenjati premijera uoči neizbježne jesenske krize, osobito da bi Andreja mijenjala za Beru. Ali na kraju svih planova i kombinacija – ipak se broje glasovi.

Piše: Višnja Starešina, 22. lipnja 2020.